Page 35

maštu u pepeo stvarnosti. Zastaju i promatraju malenog psića, točnije onog koji je to bio donedavno. Sada je samo beživotna crkotina bez dostojanstva i prava glasa. Što ga je snašlo? Automobil s navijačima koji u slavlju dobivene utakmice ne gledaju kuda voze i koga gaze? Kombi pogrebnog ureda, ili autobus pun Kineza? – Kad narastem, i ja ću gaziti sve! – prvi glasić prozbori jezovitu rečenicu koja bi ledila krv u žilama svemu živom u blizini, da je išta bilo živo. – Nećeš! Ja ću! Meni će tata kupiti automobil i svake noći gazit ću ovakve stvorove, a ti ćeš se voziti iza! – drugi mu glas uzvrati, započevši perverznu igru života i smrti. – Ja! – uzvrati maleni glas malena dječaka kože crne poput mješavine ugljena i čokolade. Dok su nesložna braća nastavila graditi planove za budućnost, lešina je ostala počivati gdje ju je ubojica bezosjećajno ostavio i ne okrenuvši se za njom. Dva nevina glasića bez imena i budućnosti, sa željom da postanu sudci životu i smrti. Uče što vide, govore što uče. Samo upijaju informacije iz okoline, ne znajući što je dobro, a što loše. Jer djetetu je bijelo zlo, a crno dobro. Crnom djetetu… Dječaci bježe začuvši ubrzane korake iza sebe. Njihov smijeh odjekuje zastrašujućim prizvukom dok u trku nestaju u mračnom kutu sljedeće ulice. Iz daljine dolijeću dva identična Odijela, jednako podšišane kose, jednakih, hladnih izraza lica. Trče za djecom, love ih poput lovaca koji ne mogu podnijeti da im je lovina pobjegla, preko ceste u sljedeću šumu. Čak bi im bilo draže da su je, dok je pretrčavala cestu, zaslijepili farovi nekog automobila. Vozač, koji se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu, preuzima trofej, glavu jadne životinjice, dok se lovac zlokobno smije iz pozadine. Odijela nastavljaju dalje, razbijajući tišinu mrmljanjem. 33

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement