Page 152

njenim nježnim ručicama. Sigurnim koracima prijeđe pozornicu, uvijek praćena svjetlom, jer ona je naposljetku to – svjetlo. – Toliko života od kojih su svi različiti na svoj, a jednaki na tuđi način. Promatraju druge, od njihovih problema bježe onima koji njih promatraju. Potom ti isti bježe – djevojka šapuće u mikrofon, prateći spori ritam jazza. Djevojka nakratko zastane kako bi maknula čuperak kose s lica te dalje nastavi, nešto glasnije: – Oprostite mi, no danas nisam raspoložena za pjevanje. Uz toliko smrti nitko ne bi trebao biti. Niti po cijenu ovog psihijatra. Znate, željela bih se zahvaliti likovima što su otkrili svoje tajne bez ikakvog susprezanja. Zatim glumcima koji su pretrpjeli onoliko gluposti koliko ste vi, dragi gledatelji, bili spremni pogledati. Na tome vam se divim te vam pritom, također, zahvaljujem. A sada, zbogom. Ogorčenje se ne primijećuje samo u njezinu glasu već i na prelijepom mladom licu. Svježa udovica odbacuje karijeru, publiku i slavu kako bi u miru mogla prežaliti gubitak. Nitko joj ne može zamjeriti, no i da želi, ona mu ne bi dala priliku. U tom trenu oba se reflektora ugase, ostavivši cijeli prostor u potpunoj tišini. Publika ostane prikovana za već neudobna i znojna sjedala. Njihovi nijemi izrazi lica zrcale zbunjenu unutrašnjost. Bez riječi, usnula gospoda pokušavaju shvatiti što se upravo dogodilo. Završilo je? Pa logično, svi su mrtvi, višemanje. Nisu mrtvi – nisu niti bili živi… Pljesak. Zaslužili su, nije bilo lako odglumiti toliko poplava i proživjeti toliko štakorskih specijaliteta. Također nije bilo lako to ni prožvakati i probaviti, prateći sve iz tame. Bogata lica izlaze iz dvorane i bez riječi prolaze ispod Stvaranja Adama. Ovoga ga puta i ne primjećuju. Ne vide 150

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement