Page 148

BUÐENJE Na pozornici, velika je prostorija uobličena poput hrama nekog božanstva. Kroz velike prozore s istoka dopire svjetlost. Tople sunčeve zrake obasjavaju stari drveni stol išaran slučajnim i namjernim crtama. Ispred tog stola stoji Jana, ozbiljna lica i drhtavih ruku koje pokušava smiriti držeći ih zajedno. Polako, uplašeno sjeda u kožnu fotelju po kojoj su, također, iscrtane nervozne linije. Pogled joj svakih nekoliko trenutaka bježi na maleni sat koji izgleda kao da je uklopljen u zid. Kazaljke pokazuju da je rano. Prerano za ovakve razgovore. – Gospođice, kako ste? – doktorov glas začuje se s druge strane stola. – Dobro, standardno – djevojka pasivno odgovori, iako se činilo da pitanje nije čula. Doktor zapiše nešto u svoje ionako preopširne bilješke te odgovori: – Ali znate da to nije dobro. Standardno je ono što vas je ovamo dovelo. Problemi sa spavanjem u početku, ako se ne varam. Potom, kada smo izliječili nesanicu, pojavio se problem s noćnim morama. I taj problem je riješen nakon što smo sve predmete koji su stvarali čudne sjene pobacali van te vam pojačali dozu spavanaca. Nakon toga smo rješavali nuspojave poput vaše artističke blokade koja je prouzrokovala veliku prazninu na vašem zidu. Jana se smrkne. Otkad posjećuje ovog doktora, promatra njegove bilješke, pogotovo zato što ih upotpunjava nakon svake njene izjave. Nikad joj se to nije sviđalo, te je mijenjala doktore čak i zbog manjih sitnica, no sada je spala na posljednjeg i donekle učinkovitog. To ne smije uprskati, no ipak progovara: – Vi se na ovo posljednje nemate pravo žaliti. Pogledajte 146

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement