Page 145

prići. Svi oko nje ulizice su koje traže slobodno mjesto na stazi. No neće ga dobiti, neće! Ne ako se pita Parada X-a. Ako se pak pita Thomasa, on je upravo doživio prosvjetljenje. – Dušo, možda imam problem… Možda sam doista rasist – Thomas White progovara sa svog prijestolja. Suzy Q pogleda supruga u nevjerici. Odluči ništa ne reći, već nastavlja razmišljati o sljedećoj operaciji. I sljedećem doktoru u čije će ruke taj posao pasti. – Jesi li me čula? Možda je onaj mesar, Robert ili kako se već zove… Možda je bio u pravu. – Možda? Thomas otpije veliki gutljaj konjaka iz svoje kristalne čašice i okrene se prema plastičnom licu supruge: – Imao je pravo. Doista sam kupovao crno meso plašeći se bijelog. I kupovao ga tamo plašeći se bijelih mesara. Ali oni također koriste jednake plastične noževe kao i on… Svi su jednaki, imaju jednake cijene, kvalitetu, no ne i boju kože. Sramotno – crnac objasni, otpije još par gutljaja, dotoči još u čašicu, te nastavi. – Ovi posjeti liječniku pomažu. Pomogao je dječacima, pomaže i nama. Meni. Briga me kako si ga pronašla i čime ga nagovorila da nas primi, samo ti želim zahvaliti. Hvala ti, dušo, hvala. Suzy oduševljeno ustane i odskoči do muža. Sjedne u njegovo široko krilo i strastveno ga poljubi svojim mekim i bujnim usnama. Njene zagonetne oči zagledaju se u njegove zbunjene. – Dušo, što kažeš da u duhu tvoje promjene pođemo negdje? Na neko skupo mjesto. Bez brige, ja ću se pobrinuti za račun. Nećeš pitati kako, zar ne? – supruga zapita širokim osmijehom razvezenim preko njezina plastičnog lica. Prije nego se muškarac stigao složiti, njegovo mesnato lice počne naticati. Plastične usne plastične lutke prouzrokovale su alergijsku reakciju. Još jedan poljubac smrti. 143

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult