Page 136

BABE, ŽABE I FORMULA 1 Školsko zvono. Bučna gomila mladih glasića stišava se pod utjecajem profesorovih koraka pred razredom. Lica oslikana poštovanjem i željom za znanjem namještena su sa savršenom točnošću. Iskustvo, ništa drugo. Škripa teških vrata poprati ulazak postarije profesorice širokih ramena. Njena kosa, barem ono što je od nje ostalo, crna je poput dima. – Dobar vam dan, budućnosti roda našega. Moram vam se ispričati zbog frizure. Naime, propao mi je jedan pokus… Rezultati su bili neočekivano bombastični. No barem ništa drugo nije stradalo. – Danas ćemo pričati o žabama. O čemu će baba nego o žabi, je l'? – ćelava profesorica zapita učenike. Odobravanje se prolije njihovim licima. Svi profesori odavno su shvatili kako su maske na dječjim licima samo to – maske. No istina, koju ne znaju, jest da te maske padaju na satovima ove profesorice. Njena iskrenost, sklonost iznošenju oštrih činjenica bez uljepšavanja… To je upravo ono što njihove uši traže. – Što će se dogoditi ako rasporite čovjeka, recimo nasred ceste, i potom mu izvadite srce? Hoće li čovjek ostati živ, gledajući vlastiti organ? Ili će odapeti poput puške? – Umrijet će – Zoranov glas začuje se sa suprotnog kraja učionice – Otegnuti šlape. Profesorica prodornim pogledom poprati odgovor svog novog učenika, a potom pogleda vlastitu bilježnicu na stolu. Otvorena je na dvije prazne stranice. Žena uzme olovku i na vrh lijeve napiše: "Jedan od njih zna i pričati." Navikla je na više šutnje ili buke neartikuliranih zvukova, ali ne i na smislene rečenice. Ipak je to posebna škola. Pogledavši još jednom "onoga koji zna pričati", profesorica nastavi: 134

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement