Page 134

ga pak podsjećaju na brata, Ivo se ogledava. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. – Ne brini se, oni ne mogu ništa – Ivo se obraća samome sebi, bez straha od začuđenih promatrača. – Samo šuštati lišćem. A to bi mogao svatko kada bi upregnuo mozak. Svatko odjeven u crno ili maslinastozeleno10. Boju šume. Boju mraka. Ivina namjera je jednostavna. Trening. Svaki dan, odnosno svaku noć. Znoj, napor, upornost… Pobjeda. Prvo mjesto u utrci Formule 1. San svakog dječaka koji može podnijeti ogromne brzine, skupe bolide, potporu navijača i ogromne isplate papirića. A takvih je malo, zar ne? Muškarci se iz publike opet osjećaju ugroženo promatrajući dječaka koji bi ih nekoć možda i podsjetio na njih. Njegova odlučnost, samopouzdanje, jasno zacrtan cilj… Sve je to nedostajalo velikanima koji se sada nalaze u mraku i promatraju ovog dječaka okupanog u jasnu, sjajnu svjetlu reflektora. Ipak, oni imaju više novca nego on. Više veza, iskustva, ali manje morala. S pozornošću nastavljaju promatrati maloga crnca u borbi za bolju budućnost. Dječak pažljivo prouči čitavu stazu te naglo potrči među drveće ne okrećući se. Smrznuta zemlja, inače blijeda poput suha pijeska, sada je crna poput unutrašnjosti groba. Zagrobna tišina i jednako utjecajna tama. Psihološki trening. Ako izdrži ovo, izdržat će i puno teže stvari koje si je sam namijenio. Stablo nakon stabla, grm iza grma… A u kojem grmu leži zec? U činjenici da Ivo, koliko god bio povezan sa svojim zaostalim bratom, mora biti bolji. Po cijenu života. Ili zeca. 10

Huxley je u svom djelu Divni novi svijet pripadnike nižih, glupljih kasti odjenuo u crnu i maslinastozelenu boju.

132

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement