Page 132

– Da, susjedo, znate je? * * * Iznad grada se odavno spustila noć. Hladna magla zamijenila je onih par bijelih pahulja, bijelih kristalića koji su ukrasili krajolik. Brežuljci, donedavno bijeli poput zuba senilne starice, za nekoliko dana poprimili su svoje depresivne boje. Boje kasne zime, početka proljeća. Ili možda jeseni. Hladnoća klime ublažila se prošlih godina, no zato je sve nadoknađeno ove u samo nekoliko dana. Srećom, samo nekoliko dana. Meki koraci praćeni jekom gube se u blijedoj verziji večeri pod rijetkim uličnim lampama. Svaka treća ne radi, a one između većinu vremena provode na odmoru ili gablecu. Uzdasi izmučenog bića podsjećaju na šapat malog djeteta. Dječaka koji traži pomoć, koju zbog ponosa ne želi ni prihvatiti. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. Dotadašnji smrad gužve u kanalizaciji zamijenio je miris znoja. Nitko se ne žali, promjena je uvijek dobra. Crni lik, praćen kratkom i oštrom sjenom, juri prema mraku nošen ponosom i gnjevom, negdje gdje će se stopiti s njim. Udisaj, uzdisaj, izdisaj. Lijeva, desna, lijeva, desna… Kako je mama učila. Lijeva, desna, lijeva, lijeva. Pad. Nakon prekratke stanke Ivo ustaje i kreće dalje, neometan krvavom mrljom na relativno čistim hlačama. Vodi ga ljutnja. Bijes stvoren od strane doktora Dugovolgana. On je kriv. Da, kriv je. Kriv je jer je bio u pravu. Gad je dobro rekao, dao prave savjete, propisao prave lijekove, više-manje potrebne. Sve se popravilo onoga trena kada je dječak našao novu misao vodilju. Novi izazov. "Ako budeš dobar i ne razneseš više nijedno Odijelo, dopustit ćemo ti tu ekshibiciju", majčine riječi odzvanjaju u glavi. "Možda ti kupim i cijelu 130

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult