Page 131

Tužno. Glupi ljudi, živciraju me – starica nastavi kroz smijeh. – Zamislite, blizanci, a tako različiti. Razumjela bih da su obojica glupa ili pak pametna, no različito, to ne valja. Možda nemaju istog oca. Marica pogleda susjedu, koja upravo dovršava svoj mesarski posao i kroz smijeh je prekine: – Da, možda je otac jednog od njih neki od doktora koje je njihova majka posjetila. – Mol'm? – Zar niste čuli, ta je imala više operacija nego ja pravih zubi – Jelenina majka dovrši, žestoko se smijuljeći sa suzama u očima. – Zar i ona? Marica skine juhu s peći i provjeri kolače koji se peku poput bogatuna u saunama. Zatim se okrene susjedi i promijeni temu: – Susjedo, možete li mi posuditi knjigu "Život počinje s 50"? Znate, već dva desetljeća koristim ovu za četrdesetogodišnjake. Starica zabaci svoju kosu duginih boja i sa zagonetnim smiješkom odgovori sestri po prikrivenim godinama. – Dušo, ja već četrdesetak godina koristim knjigu "Život počinje s 40". Da nisam ovako vraški senilna, možda je ne bi morala čitat svaki tjedan, već bi je zapamtila. A usto, štedim novac s obzirom da ne kupujem nepotrebne nastavke. Nažalost, trošim zube jer se grizem zbog laži. No koga briga, ionako nisu moji – nakon kratke stanke u kojoj se neuspješno pokušala sjetiti s kim to priča, starica nastavi promijenivši temu. – A znate l' vi da ona mala, ona… Ona čija mater kuha štakore i krokodile, viđa nekog mesara. Crnca! A ona bijela. Bijela poput brašna prije nego se razviju brašnari. Mali gadovi… Robert! Da, Robert se crni zove! – Ona… – Marica tiho progovori drhtavim glasom. – Njeno ime je Jelena? 129

Mrtva puhala žive vječno  
Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement