Page 127

TR(A)ČATI U KRUG Tišina. Publikom vlada san. Kod jednih uzrokovan dosadom, kod drugih glađu, a kod trećih činjenicom da sve ostale velike face spavaju, što zbog dosade, što zbog gladi, pa se jednostavno mora. Jedini izuzetak je gospođa nalik Pinokiju. Ona i dalje drži nos podignut prema stropu trudeći se ostati budna. Ne ide joj najbolje. Zastor se razmiče uz glasan štropot starinske mašinerije. Već vrući reflektori polako se pale i bijelim svjetlom osvjetljavaju praznu pozornicu. Uspavani gledatelji, kada bi i gledali prema njoj, vidjeli bi samo izgreban pod. Ništa više. Tihi zvuci klavira prebiru po tišini stvarajući sinesteziju naizgled neprimjetnih razmjera. Zvukovi toplih boja prolaze dvoranom budeći prisutne jekom koja se odbija od čvrstih, starih zidova i dotiče svakog snoba. Svaki umjetni nos i umetak titraju vlastitom frekvencijom. Rezonancija. Nemir prolazi dvoranom, dok plastični dio publike provjerava jesu li im svi dijelovi još uvijek cijeli. Jesu. – Jes' čula? Jes'? – stari glas dopre s pozornice čim se glasovir utiša. – Što? – zapita drugi, nešto dublji glas. Pod blijedim svjetlom na pozornici stoje dvije starice. Jedna ima umjetni kuk za koji se pridržava, no nitko u publici to ne primjećuje. Drugoj je pak sve umjetno osim kuka. Ona niža, sijeda, s većim dijelom tijela još od majke dobivenim prije par desetljeća, ako ne i stoljeća, pogledava uokolo. Ne smije se dogoditi da netko slučajno čuje o čemu ona govori. Ipak je to ulična tajna. Starica šapne drugoj: – Ona… Ona mala Vomitica je otišla ne'akvom doktoru za ljepotu. Al' kažu da joj nije pomogao. Jes' čula to? 125

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult