Page 125

ne na prsima, kao da se fizički brani od supruginih napada. Ona se pak ležerno zavalila u svoju fotelju, te prebacila jednu nogu preko druge. Lagano zamahuje stopalom i svakih nekoliko trenutaka odvlači doktorovu pažnju. Dugovolgan pak pažljivo promatra par. Njihovo hladno držanje zabrine ga gotovo koliko i stav njihovih mlađih verzija. – Znači, problem je u operacijama? – Donekle… – suprug započne tiho i dalje u pozi obrane. – Problem je u činjenici da sam alergičan na plastiku… – Metaforički? – Ne. Jedan od prokletih alergena koje izbjegavam je plastika, doista… Znate li kako je to cijeloga života držati se podalje od svega što je plastično, umjetno? Toliko upozorenja, kao: "Sine, ne diraj te zdjele, mogao bi umrijeti", "Thomase, ne diraj lutke u izlozima, sjeti se prošlog puta, kada si doživio anafilaktički šok"… Na trenutak nastane tišina. Doktor sluša Thomasa sa zanimanjem. Prije nekoliko trenutaka odlučio je kako da bude njegov pacijent. Zadovoljstvo na doktorovu licu probudi novi problem koji mora riješiti, pod svaku cijenu… A cijena će biti visoka, plaćena u gotovini. Dugovolgan shvati kako bi trebalo prekinuti tišinu, bar prije kraja uskoro plaćenog sata: – Shvaćam vas… Mnogi imaju takav problem. – Ne, nemaju. Osim ako njihove supruge, upoznate s činjenicom da su alergični na plastiku, odlaze na redovita pumpanja istom stvari. Znate li kakav je osjećaj kada dodirnete tu predivnu crnu svilu i istog trena osjetite žarenje u prstima? Vatra vam prolazi kroz kožu. Ne ona koja bi trebala, zbog vaše voljene, već zla i neugodna vatra uzrokovana plastikom vaše drage. Posljednji put kada sam je dotaknuo, završio sam u bolnici. No to je ipak nije spriječilo u novim tretmanima. I novim oblicima plaćanja. – Nije ni čudo da su nam djeca takva kada se mi po123

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement