Page 12

pogleda. Vrijeme je. Zastor se polako počinje otvarati… I predstava započinje. Između rekvizita, umjetnih zidova, reflektora i glumaca, novonastala tišina budi scene iz stvarnog života. Rekviziti postaju predmeti koje ljudi i inače koriste, umjetni zidovi, pravi, čvrsti, hladni i bezosjećajni. Reflektorsku svjetlost zamjenjuju ulične lampe, a glumce osobe od krvi i mesa. Hladan zapuh vjetra prekida iritantnu tišinu Ulice doktora Dugovolgana. Tamu u koju se zavila ne može prevariti niti mjesečina pod kojom se nalazi. Veliki reflektor nalik Mjesecu, prepunom kratera kao švicarski sir, tek napola pojeden, vrvi od želje za dolaskom novog dana i odmorom nakon probdjevene službe. Trnci hladnoće, iznenada probuđeni nečujnim šumom ledenog zadaha zime, počeli su se zabijati u gole krošnje nemirnih stabala. Njihove gole grane prekrivene injem vijore nad zemljom ponosito pokazujući kako mogu izdržati sve. Nisu ih bez razloga majka Priroda i otac Vrtlar postavili tako visoko, kako bi mogle nadgledati cijelu okolicu. Daleko ispod, s okamenjene zemlje promatra ih već usahlo lišće plačući za danima provedenim gore, nekoliko koraka bliže Suncu, kada je bilo prepuno klorofila i, naravno, života. Njihov ustajali miris, sličan smradu muljevite vode i presušene trave, otjerao je sve moguće prolaznike s ulice. Činilo se kao da će zapjevati tužaljku Bogu, ali novi nalet zračnog vrtloga odnese i njihove posljednje ostatke u vječni san, podalje od ove usnule priče.

10

Mrtva puhala žive vječno  

Edicija Katapult

Advertisement