Page 1


prazna stranica


kapidžić – krivac – novković Smeće


prazna stranica


kapidžić – krivac – novković

Smeće extended

play

Zigo Rijeka, 2005.


prazna stranica


ČEMU UVIJEK GLEDATI UNATRAG KAD SVE ŠTO VIDIŠ JE SVE VIŠE I VIŠE SMEĆA?

Manic Street Preachers


Keb . . . . . . . . . . . . . . . . grubi font Foks . . . . . . . . . . . sjetni font

Jan . . . . . . . . . . . . . . mudri font

Marta . . . . . . . . . . . divni font


JEBEŠ SVE TO Mislim, ono, bezveze je poč’o c’jeli taj usrani dan! Nekakva usrana sr’jeda, šta-ja-znam, ovo-ono! Totalni šit, čovječe. Ne znam je li padala kiša il’ nije, al’ dan je bio sjeban k’o da je. Probudim se ujutro i smrde mi noge. Fuj! Smrdile su mi i sinoć al’ sam bio tol’ko umoran da me je bolio kurac. Al’ ujutro!? Jebote, probudio me smrad mojih vlastitih nogu! Za popizdit’! I onda se dignem sav nadobudan, kao opra’ću se i sve – mislim, trebala bi bit’ fešta u kantini navečer, pa da operem jaja – možda mi se posreći? – kad nema tople vode u bojleru! Popizdio sam sto na sat! Znao sam sto posto da je stari izdruk’o svu vodu u čet’ri ujutro! Debeli kreten! Pere svoju usranu šupčinu svaki dan prije posla. A da je barem neki direktor, pa da ujutro ševi jebežljivu sekretaricu. Ne! On radi u smrdljivom Autotroleju k’o šole. Ono, valjda se pere da ne smrdi šljakerima kad ih fura na pos’o. Zadnji šit! Tako sam se pokupio na Faks. Ej, predavanja ne da su bila dosadna nego sam se čudio kako se ona debela predavačica nije zal’jepila za stolicu od silnih sranja što je izblebetala. Prije bi se cezij rasp’o nego što bi ona rekla blaženu r’ječ: “Pauza”, pa da se pokupim u kantinu i provjerim još jednom za to smeće od fešte. Jebem ti i taj faks! Gomila jebozovnih pušačica gleda me svaki dan, frustrirana nejebicom. Kao, ono, intelektualke, šta-ja-znam, a kurca nisu vidile osim na slikama! Trebalo bi ih sve izjebat’ i to ravno u te njihove uske šupčiće. Neka vrište, drolje!!! Bože, kako bi bilo dobro da se desi na Faksu neki grupnjak! Ono, sve te jebene štreberice pukne neko zračenje s Venere, il’ tako nešto slično – i ‘ajmo se svi jebat’! Mislim da bi to bilo barem malo zanimljivije od predavanja… Ma u kurac i one! Zapravo mi se sve gade! Tol’ko priglupog snobizma može bit’ koncentrirano samo na Filozofskom faksu. Ne, ipak su najveći snobovi na Ekonomskom. Jure za lovom, krave! Jurite za mojim kurcem, to bi vam bilo pametnije! Jebote, skoro sam zaboravio Pravni! To!!! To je snobizam i štreberaj pravi pravcati!!! Rimsko pravo, Ustavno pravo, Zakon ovaj, Zakon onaj, šta-ja-znam! Telefonski imenik im daj i 5


nauči’će ga za petnajst dana! Nema goreg sranja od njihovog. Lako za kvaziintelektualke, lako za mlade japijevke, al’ ove pizdurine s Pravnog, to je najveći ološ, snobizam i pušikurčenje! Jebotebog, te će sve kravetine bit’ k’o Vokićka, Kosorica i šta-ja-znam… Političarke, majku im jebem parazitsku! Dođe mi da viknem na Korzu: “Živio drug Tito u tri pizde materine!!!” Ma, jebeš sve to… Kad je asistentica, izjebana u mozak što još nije doktorirala, obznanila da je doš’o Isus i donio spasenje svima koji su vjerovali u Pauzu, tako sam se nevjerojatno brzo pokupio u pravcu kantine da to nije bilo istina. U kantini neke koke s prve godine, tek stasale mlade punoljetnice. Brucošice. Kao sad su face jer idu na faks i piju kavu u kantini usisavajuć’ dim cigareta poput usisavača Elektrolux model šest mil’jardi tristo devedeset dva B povlaka XT bla. Seru bezveze i kikoću se. Jebiga, nema sva’ko indeks u ovom smrdljivom lučkom gradu! Nema kurac! Znam jednog koji ima čet’ri! I nijedan faks još nije završio – e to je pos’o, a ne preseravat’ se ovdje u priglupoj kantini i pit’ kafetinoidne proizvode da bi se kao ono nešto razbudili. Smeće. Sjeo sam prekoputa njih. Kasnije sam skužio po spikama da idu na Likovni. Kvaziumjetnice. Slikaju po platnima. Za deset godina će jedna od njih razmazat’ štapićem govno po poklopcu od margarina i to će bit’ vrhunsko dostignuće u umjetnosti. Avangarda i slična sranja! Skoro sam se ispovrać’o slušajuć’ ih. Starom sam zdipio deset kuna od cvikalica što ih dila onim kretenima koji ne znaju da je jeftinije cvikalicu kupit’ na kiosku i koji onda zadržavaju bas po dvadeset minuta jer nemaju sitno. Tako sad imam za pivo. Da ga jebeš, ni Union nije ono što je nekad bio… Čak se ni ne pjeni. Al’ šta da uzmem!? Smrdljivi Pan!? Od te govnaste tekućine, koju samo idioti nazivaju rajskim imenom Pivo, dobijem proljev, a u kurčevoj kantini automat ne radi! A i da radi nikakve koristi! Toči se smrdljivo Karlovačko. Reklama: “Idemo na Karlovačko!” Ma, idite u 6


kurac i vi i Karlovačko i jedanajst živčanih budala koji kao “brane nam čast Domovine jedine na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj”. Kakvi šupci! Još su gori oni koji ih gledaju i još se živciraju kad neki tamo šupak od Šukera fali gol. Ma, boli njega kurac i za gol i za vas što grizete nokte ispred televizije i za Hrvatsku i za sve živo! Badža ima novaca da kupi tri banane k’o što je ova naša Država i jebe se njemu živo za sve… No, dakle, slinio sam nezapjenjeni Union i pokušav’o se koncentrirat’ na Novi list i tzv. v’jesti i novosti. Uglavnom ništa kurčevo novo. HDZ i dalje radi što mu se sprdne, opozicija pizdi neučinkovito, raja trpi i tripa se il’ Dnevnikom i Globusom (Tjednikom-isti-kurac) il’ Novim listom i Feralom. Svi iščekuju da će se neki kurac desit’ i da će doć’ Moribund the Burgermeister i sve nas spasit’, al’ doć’ će kurac od Freddyja Mercuryja i izjebat’ nas sve u šupak tako gadno da ćemo svi pocrkat’ od SIDE. Eto šta će se dogodit’. Ništa! Apsolutno ništa se neće dogodit’! I onda… Odjednom! Naglo! Bez da me je i’ko telefonski obav’jestio. Ulazi ONA! Ako to nije bila najjebežljivija žena koju sam ikad vidio, onda je moja pokojna stara bila djevica. Ost’o sam glup k’o tegla! Prvi put da mi se kurac dig’o samo od pogleda na ženu! Jebotebog, to nije bila žena, to je bio Armagedon u ženskom obliku. Ne znam kako nisam tresn’o sa stolice il’ barem svršio u gaće kad me je pogledala. Da sam kojim slučajem penzić, dent’jera bi mi sto posto upala u pivo. Nasm’ješila mi se. Zubi su bljesnuli k’o reflektori, al’ usne… Usne su dovele moju erekciju do astronomskih visina. Jeb’o mu pas mater glupu, poč’o mi je čupkat’ dlačice tako da su mi suze krenule na oči. Žena je vjerojatno mislila da plačem od sreće što me pogledala, a ustvari sam suzio zbog njenih usana. Debele, sočne, pune, srcolike, crvene, vlažne, podatne, nježne, mekane poput jagoda, blage k’o poljubac Sjeverne Vile, ružom iscrtane do savršenstva. USNE. Da je 7


kojim slučajem poljubila njima Snjeguljicu, ne da bi se probudila nego bi proletila kroz strop i zabila se u Mjesec. Dok je ona tako jedrila pored mene k’o u kakvoj reklami s MTV-a, ja sam prolio svoj raznježenosuzni pogled po njenim nogama koje su izranjale iz kaputa i otkrivale svu raskoš koju može otkrit’ samo jedna – kurac jedna – dvije! (da ih se ja nauživam na ramenima svojim) savršeno oblikovane noge. Mislim, da takva žena ne nosi minicu bio bi apsolutni gr’jeh, a ona se, vjerojatno iskrena vjernica koja svake usrane božje nedjelje ide u crkvu, nije željela ogr’ješit’ o Jehovu, pa je štovala njegove zapov’jedi. Zamišlj’o sam njene maloprijespomenute usne kako se sklapaju oko mog usijanog glavića, kad je ona sjela pored onih kvaziumjetnica. Ispizdio sam se! Kokoš se vratila u svoj kokošinjac!!! Tako se usrano raskokodakala da mi je na licu mjesta idiot splasn’o. Počela se preseravat’ nenormalno! Ne znam šta se dogodilo toj ljepoti sišloj s Olimpa. Mislim, ono, Afrodita je za nju bila ružno pače, da ga jebeš! Al’ zgadila mi se. Tol’ko je bila usrano prokleto kurčevo glupa da joj nijedna kokoš na sv’jetu nije bila ravna! Kokoš? Ma kakva kokoš!? Tuka, purica iz Pazina, jebote. Počela je srat’ u stilu: “Bila sam u Genovi, u Romi, u Milanu…” U PIZDI MATERINOJ, KRAVO IDIOTSKA!!!!!! Bljak! Ovo je bilo gadnije nego da mi je pušila neopran kurac, il’ da sam se ja njoj naliz’o usirene pizde! Izblesavio sam se! Trgn’o sam pivo k’o lozu i otiš’o se doma oprat’… Kad sam, posl’je tuširanja, pokupio svoj smrdljivi donji veš i spermom isflekanu majicu (nejebica, stari moj, nejebica je u Selu!), i bacio ga, bolje rečeno ugur’o u prenatrpanu vešmašinu, odgeg’o sam se u sobu. (Onaj moj ćelavac od oca mog’o bi koji jebeni put i uključit’ tu prastaru mašinu i iskuhat’ naše smrdljive gaće i čarape! Ako ja već peglam!) Foks mi je nešto pizdio danas na pauzi (prije nego sam zdimio u kantinu) da moram zvat’ ljude da nam daju svoje smrdljive tekstove za novi broj Fanzina. Malo mi je falilo da ga ne pošaljem u tri pizde te mile materine, al’ sam se predomislio u zadnji tren. Skužio sam da ništa 8


kurčevo ne bi’ dobio s tim. On je jednostavno tip koji je kurac od organizatora! Sve jebene dogovore, kontakte, grebanje za fotokopiranje, kalkuliranje o lovi, sve usrane poslove radim ja! On samo uzme jebeno ljepilo, škarice i tekstove koje ja nabavim i nakucam, gomilu časopisa i k’o fol nešto dizajnira. Seronja! Serem se ja na taj njegov dizajn! Mada, moram priznat’, što mi je izuzetno mrsko, da je dobar u tom svom kurčevom poslu. Peder smrdljivi! “Uv’jek dobije najbolje sise u disku!”, k’o što bi rek’o Kule. Da ga jebeš! Osim toga, da sam ga i posl’o u kurac on bi mi sigurno odgovorio: “Ma šta!? Pa neću valjda ja zvat’ iz pošte!” Uv’jek se izvuče na taj telefon, a ustvari prikriva svoj strah od komuniciranja s ljudima. Jebeš ga! Taj se nikad neće naučit’ da ti ljudi nisu velociraptori koji proždiru malu djecu, nego najobičnija govna kakva smo i on i ja na kraju krajeva. Zbog sveg tog sranja, ja sam sad treb’o naleć’ na telefon i nabijat’ impulse za koje bi mi stari prdonja, koji mi je jutros potrošio svu vodu iz bojlera, pizdio! Umjesto toga okren’o sam broj koji ne vrtim često i dobio moju tzv. sekicu. SEKICU!? Ta usrana spika vrti se još od prvog razreda srednje. Jebem ti tu usranu prošlost! Svako malo mi izleti iza ugla i iskezi mi se prokleto zlobno i podmuklo, u stilu: “Šta je pederu? Si zaboravio sranja što si radio? Gle, tu su!!!”, naslađujuć’ se mojim samoizgrizanjem. Sjećam se tog šita kad sam k’o mulac “popušio” kod te već onda strahovito jebežljive djevojke. Doduše, tad je išla u sedmi razred, al’ je izgledala čak i bolje nego sad. Mlado meso! Naravno, ja k’o ja, potpuno “nezaljubljiv” i apsolutno “hladan” tip, kojem inače treba strahovito puno da se zablemba u neku trebu, plan’o sam u trenu k’o zadnji idiot kad me je ta djevojka dodirnula svojom ručicom na Ljetnoj pozornici u Opatiji, tog jebenog ljeta. Vrtio se onaj kvazidobar film “Tanka linija smrti”, s jebežljivofrčkastom Juliom Roberts. Nije vr’jedno spomena da je Julia Roberts izgledala k’o lignja u usporedbi s mojom budućom “sekicom”. Tada sam još mislio da djevojke nehotice čine neke određene stvari, al’ tad sam još bio naivan i tek pokušav’o bit’ ciničan. No, sve u svemu, zaljubio sam se (ekspresno k’o 9


i uv’jek) i popušio (ekspresno k’o i uv’jek), a ona je prohodala s mojim najboljim frendom (ekspresno k’o i uv’jek). Tako mi je postala “sekica”. Ne može se reć’, a pogotovo ne tvrdit’, da sam još uv’jek bio zaljubljen u nju. Ne, to bi bilo zaista previše čak i s moje šupske strane, al’ da mi nije bila zgodna i da nisam provodio određene noći maštajuć’ o njoj i flekajuć’ majice… To se može. Šta sad!? Kurac! Žena je zgodna! Ima prel’jepo t’jelo, velike sise i duge noge. Faca može proć’ (pogotovo one plave oči), a ako previše ne insistiraš možeš nešto skoro pametno i popričat’ s njom. Barem dok te ne skine njen glas! Mater pedersku!!! Ono, neka eksplozivno kroznosna zajebancija od glasa me je znala često sjebat’ erotski, da ga jebeš! Al’ šta je tu je! Nisam je čuo pun kurac i osamsto vremena, a i fešta je u onoj akvarijskoj kantini, pa da ne dolazim sam… Bolje rečeno: idem se pokazat’ u društvu s jako zgodnom ženom. Malo imponiranja samom sebi i mom egu neće štetit’, jer ionako ni’ko živ neće skužit’ da je ona sa mnom. Ni’ko ne bi ni vjerov’o da takve žene uopće mogu i poznavat’ kretena kakav sam ja, a ne još i ić’ s njim negdje. Al’ boli me kurac!!! Osim toga, Sekica radi i dobija plaću, a ja sam usrani student koji krade starom lovu od cvikalica pa bi bilo onda i u redu da ona skešira lovu za nekoliko pivica. Eto, tako sam je nazv’o. Uvalio sam joj spiku da se nismo vidili, ono, mac vremena, a pošto joj je dečko u vojsci bilo bi okej da ne čami doma… bla… bla… kenj… kenj… Išli smo zajedno. No, treb’o sam prije pijančevanja otić’ na kurčevo otvaranje nekog Riječkog Europskog Centra. Smrdljiva pederčuga od mog najboljeg prijatelja nije htjela ni čut’ da ide u HKD. Ne! Koji će to njemu kurac!? Nekakva klasika, balet, Morčići, Radojka Šverko i šta-ja-znam… To on ne voli i gospodin to neće ić’ ni gledat’, jer on ne može svoje smrdljivo dupe dovuć’ na neko mjesto koje se njegovom dupetu ne sviđa, bez obzira što bi posl’je iz toga mog’o izvuć’ neku korist. Nedajbože! To će napravit’ Keb! A on će se opijat’ u kantini i posl’je d’jelit’ eventualnu lovu s njim, govoreć’ mu kako je bilo ful dobro što je iš’o tamo. Govno crvljivo! Uv’jek ja moram radit’ te usrane poslove! On ne može jer je on umjetnik i on kao takav 10


ima pravo bit’ oslobođen tih prizemnih stvari. Bez obzira što bi nam taj REC mog’o skeširat’ lovu za roman i što bi on s tom usranom lovom najzad mog’o ostvarit’ svoj frustrirani san da napokon postane “faca” i jebe sve žene na koje mu se digne. Ne! On svejedno ne želi ić’ na promociju. On se ne želi popet’ na jebeni stejdž i pokazat’ svoju facu. On to neće jer se njemu to ne sviđa i ne da mu se! Jer je on l’jen i sramežljiv. Došlo mi je da mu rascopam glavu betonskim bloketom, i to doslovce! Tako mi je dig’o živac taj dan da mi je malo falilo da ga pošaljem ukurac do kraja života, al’ – naravno – opet nisam! Samo sam se dobro izdrečio na njega. Jednostavno, naš odnos se zasniva na međusobnom nadopunjavanju. On radi stvari koje ja ne mogu, a ja one koje on ne može! I to je to! Zapravo, nas dvojica smo dva skoro potpuno jednaka pedera. I jedan i drugi smo l’jeni i ne da nam se radit’ ništa što nam ne paše; i onda, kad ja stalno obavljam te govnarluke, jednostavno mi dopizdi i digne mi kurac to što on to ne radi umjesto mene… Sranje! Al’ govnjar je ipak odlučio otić’ na prezentaciju jer su svi išli, pa bi mu bilo glupo ostat’ sam u kantini. Kakav seronja! Naravno, na stejdž nije izaš’o. Uostalom, možda mu je tako bilo i pametnije, jer sam ja tamo isp’o k’o neki veliki osnivač tog kurčevog REC-a, a za njega nisam čuo dok mi Marta nije prodala spiku. Neću reć’ da sam se polakomio na lovu, al’ zašto ne probat’ ako ništa ne košta. Staj’o sam tamo na stejdžu k’o kakva morončina, šapćuć’ Marti kvazišaljive provale i kreveljeć’ se Morčićima, dok me je snimala HTV, slikali za novine i ta sranja. Posl’je se na stejdž uspentr’o i Linić. Jebote, bilo je pun kurac tih nekih faca, konzula, pizdi materini, šta-ja-znam, nemam pojma koji sam kurac ja tamo radio!? Totalni šit!!! Marta se kreveljila sa svojom sestričnom koja nešto krešti skupa s onim Mor(on)čićima. Jebotebog, mala sad u sedmom razredu izgleda totalno u kurcu! Dok čaga i pjeva ima potpuno mote k’o neka najjebežljivija spajsgrlsica, a njezina želja za eksponiranjem i prepotencija tol’ko mi idu nakurac da bi’ joj stres’o šaku u glavu. To je vjerojatno zato jer sam sjeban što k’o mulac nisam bio k’o ona. ‘Ko zna? Jebena podsv’jest! 11


Posl’je tog sranja od prezentacije, svi smo zajedno pokupili naša smrdljiva dupeta i pokupili se u smjeru kantine… Nepotrebno je napominjat’ da je Kafku opet skin’o njegov mega trip “ne voli me ni’ko” i da je odleprš’o sa svojim admiralskim kaputom u pravcu Rastočina. Kakav kreten! Al’ boli me kurac za njega, isto k’o što njega boli kurac za mene. Uostalom, c’jelo to smrdljivo nazovidruštvo se pokazalo u svom pravom svjetlu kad smo prošle godine radili onaj očajno-ozbiljno-usrano-ulagivački časopis za književnost. “Najbolji prijatelji”. Dlakava moja jaja nakrcana spermom, a ne najbolji prijatelji!!! Bilo je jednostavno jasno i glasno rečeno: “Čuj, Keb, ti i sam znaš da časopis može funkcionirati savršeno dobro i bez tebe i Foksa.” Jasno da sam znao! Zato sam se i pokupio. Jebite si mater svi jedni drugima! Mislite da ja želim imat’ svoje ime u nečem takvom usranom k’o što je taj vaš časopis za književnost? Ma dajte, molim vas! Napravili ste miks svih “ozbiljnih i priznatih” časopisa u Hrvatskoj, što bi kao trebalo kurčevo značit’ da to nešto i valja. Sva sreća da to nije istina! Jedino što ste uspjeli pokazat’ je to da ste bespr’jekorno uvazelinizirani u šupak mašine za mljevenje mesa, i svoje pravo lice. Bezmuda stoko! Otiš’o sam pod spikom da to nije ono što želim radit’. Zapravo, to i jest bila istina, al’ samo dio. Nisam se, između ostalog, više želio svađat’ s tim ljudima i gubit’ živce. U tri pizde materine, ipak smo mi bili neki frendovi!!! Foks je ost’o. On, pak, misli da je bolje trpit’ i bit’ “faca” u nekim nazovielitnim krugovima u književnosti, nego jebat’ svima mater i bit’ svoj. Koja sranja, čovječe! Zaglibio sam. Fešta je bitna! Kurčeva fešta na kojoj sam ispušio k’o zadnja usrana, smrdljiva, neoprana šupčina. Ono, sve se zahuktavalo – zapravo, bilo se odavno zahuktalo kad smo mi banuli unutra. Svi su već bili pod dobrim gasom i pičili 300 na sat gonjeni alkoholnim isparenjima. Nas prekonekoliko pokušavalo je dostić’ pijanu gomilu u kantini. Jan je dopelj’o votku. Trusila se nemilo. Staj’o sam po strani jer mi se votka zamjerila pred 12


dosta godina, nakon što sam se ja zamjerio njoj. Sekica i ja smo pičili neke pive. I to onaj smrdljivi Pan! Stoka je polokala sav Union i svo kurčevo Karlovačko. Onda je u đir s tzv. društvom uletio i Šeki. Isuse, koji je to šupak nad šupcima! Posljednji rok dinosaur. A i iz usta mu smrdi k’o da jede govna. Mislim, da je, ono, šta-ja-znam, tip zbilja neki roker, ne bi’ ništa rek’o, e, al’ on je čista isfurotina, da ga jebeš! A ljudi koji se isfuravaju i još seru po drugima koji rade isto što i oni – ti mi posebno idu nakurac. Malo mi je puta falila samo r’ječ da ga zakantam šakom, al’, da ga jebeš, nisam agresivac. I tako se Šeki uvalio u balavljenje boce votke s ostalima. Čudim se kako su uopće mogli d’jelit’ tu bocu s njim. Ja bi’ se ispovrać’o od njegovih bala. Nešto sam mumljario sa Sekicom. Pomalo nam je konverzacija otišla ukurac. Osjeć’o sam se bezveze, okružen pijanom studentskom bagrom bez dovoljne količine alkohola u žilama. Čak me je i moja hiperzgodna Sekica pitala u jednom trenutku je li mi dosadno. Pokušav’o sam čim prije sasut’ pivu u sebe da me što prije zvizne, tako da me je zabolio želudac. No, nije me pucalo. Poč’o sam se podrigivat’. Ul’jetale su, u prolazu, nacvrcane kolegice, psihićke, u spike. Sekici je počelo bit’ dosadnjikavo. Meni već odavno, al’ ni’ko nije ništa govorio o tome. Pravili smo se da se zabavljamo. Moje društvo skinulo je votku. Prešli su na pivo. Šeki se pobr’o doma. Ne znam koji mu je bio kurac. Mislio sam da će se uvalit’ do ujutro, kakav je im’o običaj. Sekica je predložila da ide spavat’ kod bake. Nagovar’o sam je da ostane. Bilo mi je usrano što sam je zvao van, a sad je kurac od zabave. Treb’o sam se napit’ još doma. Onda smo strusili još nekoliko pivica i prekin’o sam niz lozom. Već mi je bilo bolje. A i Sekica se počela kreveljit’. Skinule su je dvije pive. Ja sam, ipak, bio veći kapacitet. Mislio sam, ono, da ćemo se svi uvalit’ kod Sofi na spavanje, pa da se uvalim Sekici u krevet. Jebeš ga! I meni treba tu i tamo toplo žensko t’jelo da se stisnem uz njega. Kurčina debela k’o dorski stup. Slabosti su opet isplivale. Onda smo se sklonili ća s prolaza. Pridružili su se Jan i Foks. Počeli smo svi skupa kenjat’. Uletila je i Marta. Počelo je bit’ dobro. Smijali smo se i kre13


veljili. Tad je uletila i Janova sestra. Nešto je pizdila o Martinom Vampiru. Marta se pravila nevješta, nevino naivna. Kao – nju to ne zanima. Kulirala je. Posl’je je otprašila s tim kretenom doma. Najobičnija beskarakterna kuja. Mislim, kao, ono, bolio me kurac, a zapravo, bio sam pijan i to me zaista zabolilo… Nabila mi je nogu kad je taj potpuno šupalj i prazan tip uletio između nas. Govna, govna, govna i govna iz prošlosti me stalno zatrpavaju. Samo mi još ogromna nosina viri iz njih. Kao dišem, a zapravo guši me njihov smrad. To je bio drugi šut te večeri, al’ to je ionako bio samo egotrip začinjen mazohizmom. ‘Ajmo malo patit’! Nismo dugo! Ko ga jebe! Idemo dalje. Malo kasnije mi je Foks uletio sa spikom da je u drugom d’jelu kantine Bekvokal. Onda je doš’o malo red na mene da ja kuliram i imputiram nevještost. Kao, sad mene nije bilo briga. Kakav seronja!? Malo potom ostavio sam Sekicu i društvo, i zašalablazio u drugi dio. Neka gitara je bila u điru, Balašević, šta-ja-znam. Kurčeve depresivne pjesme. To mi uopće nije bilo potrebno. “NEKA NE’KO PUSTI JEBENI RAGE AGAINST THE MACHINE!!!” Bekvokala nije bilo. Odahn’o sam. Čak je nisam ni želio vidit’, al’ sam iš’o. I onda, kad sam se vratio i skulir’o, naletio je taj prvi razjebavajući šut k’o uragan. Prvo je Foks, a onda i Jan, poč’o pizdit’ za nekom zgodnom psihićkom s prve godine. Da ga jebeš, mala je zgodna za ispalit’ na živce. Slin! Slin! Al’ mene je interesirala jedino k’o predmet dobre zajebancije. Ja sam bio u drugoj prostoriji s Bekvokalom. Marta mi je zdipila ideju ispred nosa. Taman se je Jan ufur’o blizu te strahovito-jebežljivo-napaljive psihićke, kad ju je ona zgrabila za ruku i privukla k nama na upoznavanje. Foks je prvi uletio sa svojom znojavom rukom u njezinu. Uletile su neke ubibože šatro komične spike, a onda se žena pokupila nazad u svoje društvance. Čagala je k’o zadnja fuksa. Uvijala se k’o kakva Šeherezada. Pokupio sam se u WC. Šok je bio iznenadan i time dobio na jačini. Kresnulo me k’o pegla! U WC-u bila je ona. Moj jedini i najdraži Bekvokal na sv’jetu. Inspiracija jedinog dobrog soneta koji sam napis’o – ja, kurčevo usrani prozaist, zabluđen u vodama lirike i poezije. Totalno sam bio u kurcu, kad je ona zabila prvi čaval u moj mrtvački sanduk: 14


“Ajoooj, evo moje noćne more!” Popiš’o sam se i otiš’o pokis’o k’o da je voda iz vodokotlića l’jevala po meni, a ne po WC školjki. Nevjerojatno! Šut u srce! “Bye, bye love! Bye, bye happyness, hello emptyness, I think I’m gonna cry…” Sjebitis na kvadrat. Vratio sam se i pojad’o ostalima. Foks me tješio, a Janova sestra se iščuđavala. Smijali smo se. I ja sam se smij’o. Kurac, najrađe bi’ se bio rasplak’o! A onda sam si poč’o objašnjavat’ da je ne poznajem dovoljno i da bi me treb’o bolit’ kurac. Uspjelo je malo, al’ grč je ost’o. Nemalo sam bio u kurcu. Onda je Marta odlepršala doma s onim stupidnim novogodišnjim ukrasom oko glave i s tipom jednakog kvoc’jenta inteligencije k’o i ukras. Drugi šut! Još sam moj Bekvokal viđ’o te večeri, i to redovito u muškom društvu i s tipovima koji su joj se alkoholičarski upucavali. Smij’o sam se vrteć’ Watersov stih: “Ha, ha charade you are…”, no daleko je to bilo od sm’ješnog. Došlo je vr’jeme fajronta. Nikad mi nije bilo jasno kako ne pogubim sve stvari iz jakne, uključujuć’ i nju samu, u ovakvim balonskim situacijama. Naš’o sam jaknu i zapizdio van. Sofi se pokupila s najvećom intelektualno-seksualnom ljubavlju svog života, a Foks, Sekica i ja ostali na cesti. Jan je odlučio zajedno sa sestrom zapalit’ pješke na Sušak kod strica, a Sekica u Stari grad kod none. Foks i ja smo ostali k’o dva šugava pseta. Izjebana i ostavljena. Predlag’o sam da idemo kod Sofi i razjebemo joj divlji seks s njenim likom, al’ Foksu se nije dalo uzbrdo do Brašćina. Totalni debil, al’ je ipak doš’o na briljantnu ideju da se zabijemo na Radio. Rečeno – učinjeno. Trip do pakla. Nisam izdrž’o dugo u čavrlji s luđacima koji briju do šest ujutro. Zasp’o sam u pomoćnom studiju. Ujutro me ona luđakinja od Gite, što je došla u jutarnju šihtu, nešto podjebavala, al’ pošto sam bio strahovito pospan nisam je jeb’o ni dva posto…

15


ĐAVOLJA FRIZURA Volim ovakve noći kad ne radim ništa i kad pizdim bezveze, prekapajuć po sjećanju. Slušam Demoteku i razmišljam kako bi bilo ljepo da ima više koncerata u ovome gradu. Mislim, kad već nekakvih bendova ima. Na trenutke se uhvatim da uopće i ne slušam. Radio samo pili. Vani je kiša. Tuga i to. Ne jebem poetiku, stvarno je usrano sjetno. Kurčev kurac, reko bi Keb. Razmišljam. Bio je to paklenski trip. Jučer nakon Hakadea i debilskog ufuravanja europskog nekakvog centra (Ajme boleštine!!! Mada je bilo simpatičnog baleta…), otišli smo na tu dugo očekivanu feštu u kantinu. Tolko sam je čeko, a prošla je preko mene ko i uvjek, uostalom. Ostavila me zbunjenog, začuđenog i zagorenog. Ko teflon, ko tavica poslje sto malo žešćih kajgana. Skroz crnog. Vani stvarno lije. Kročio sam gradom poput zlog grma. Sve mi je u komi, sve je puno vlage i kiše. Sav se raspadam. Al koga je to briga. Što je moja frka da mi je ovdje dosadno spram toga da se Kafka oće ubit. Ako mu se ne desi nešto drugo, nešto ljepo za njega, baciće se s onog svog Eša i molekularno spojit s ulicom Rastočine. Fešta. Dobra je žiža, veli Agassi. Furka i sve. Alkohol i cigarete (smrdljive, mrzim ih…). Pulsiranje jednog velikog otkucaja buke, dima, znoja i cuge. A onda – ojha! Prosvjetljenje i revelacija! Neobično megajebozovna, pritom i pristojno ljepa, napaljivo fantastična superprekrasna guza ulazi u očevid. Mala pleše i skida zvjezde. Sva je u tom điru, fantazmagorična prikaza seksa. Opet ženska sa Psihologije. Genijalna faca plus tjelo za odvalit. Došlo mi je da je uzmem za ruku, odvedem negdje van i smrdljivo karam do besvjesti. Čovječe, koji nagon! Čisti životinjski poriv da joj priđem kurcem. Too much for us! Marta, koja je kasnije otišla, s božićnim ukrasom oko glave, s Vampirom u noć, bila je ta koja ju je, snimivši situaciju, pozvala u naš kružok i upoznala sa mnom. Dodirno sam tu jebemti-ruku. Jedanajsta zapovjed, čovječe! Al – 16


kurac! Ima lika koji čeka poput kurca smrdljivog da mu se vrati u jebeni areal. Super. Ustvari, tješim se jer ionako ne bi kurcem mrdno oko nje. Samo slinim. Kasnije sam dobio par smješaka – još i to! Saće mi bit bed kad je sretnem na hodniku. Jebeno glupa priroda. Baš sam se sad sam sebi zgadio kad sam se sjetio kako sam i ja, poput nje, pleso (više se ritmički gibo) na ono sranje od Run DMCa. To je Kvorum pička, ja sam drugi kraj svemira. Jednom je Kule to nazvo “svjesnim rađenjem budale iz sebe”. Najbolja definicija ljudske potrebe da se dopadne drugome. Kad je feštica oko jedan i pol došla svome kraju, totalno skamenjeni od votke i pive, Keb i ja odlučili smo se popišat po robnoj kući. Onda je nastala svađa. On je htio da odemo spavat kod Sofi. To je paklenih pola sata cipelcuga po kenjkavoj maglenoj kiši. “Pješak” do mene od sat vremena bio je izvan svake spike. Prvo smo se odvukli do dragstora, pazeć da ne ispadnemo jako vidljivi murjacima koji od dosade nemaju šta radit osim bespotrebno legitimirat pijane studente. S po dva Ožujska svaki, završili smo na Radiju. To se pokazalo jako dobrom opcijom jer su gore bili Dizni i Kule. Uletile su šprehe kužioničarke do jutra. Keb je pokupio svoje pijano i pospano dupe i spavo do prvog jutarnjeg basa u pomoćnom studiju. Na podu, poput pravog klošara. Počeo sam objašnjavat Dizniju kakvu sam dobru pićobericu vidio, i tako su počele šprehe o ženama. Kule ima najbolje teorije. Uvjek tako otvorene i jednostavne: DIZNI: “Šta su ti oči bile ko u kuhanog zeca, a?” JA: “Moš mislit… Sad imam materijala za drkanje do kraja tisućljeća.” DIZNI: “Tako ti je mene jedna mala neku večer u Pythonu sjebala… bili smo ja i Kule i dolazi ono komad, živi seks…” KULE: “…a sise ono kruškaste, taman kurac stane između…” DIZNI: “Jebote, gledam je i vidim kako je jebem! Znaš ono… a 17


mala sve nešto pleše, mrda, ovo-ono, došlo mi je da joj uletim: Di si mala, izgledaš ko kurva, jebote…” KULE: “Ono, diže ti se maniga sto na sat!” KEB: “…to ti je hidraulika, stari, he, he…” DIZNI: “Ma, daj, pusti je u kurac! Ljudi sa dvajspet, dvajsšest godina, ti ljudi znaju šta je jebanje, a ne ove od dvadeset! Misle da kad daju pičke da daju dijamant iz gaća, jebote…” I sve u tom stilu. Ujutro nas je Dizni odvezo do okretišta duje. Zamet izgleda ful svemirski u šest ujutro (ako baš želiš). Ja nisam ništa spavo, tako da mi je spojeni dan predstavljo veliku fascinaciju. Takav noć plus dan zovem svedan. Kronična nesanica na jedno godinu dana. To bi bio ufur. Kad smo došli kod mene, taman smo bili svježe blesavi. Dobro je staro pravilo da su jutra poslje pijančevanja najbolja. Šištanje esencijalnog i avangardnog humora, tj. prave kenjaže. Keba sam zarazio s Gotta devil’s haircut in my mind… Spavo je s kapicom na glavi, a ja sam si, u nedostatku jastuka, Klaića omoto pidžamom i trenirkom. Smijali smo se sami sebi. A onda mi se Keb malo ubediro zbog toga što ga je Bekvokal na fešti odjebala. Ma daj, stari, odjebi od tih depresiva. Ne furaj imputacije sjete – ej, to je govno, vjeruj mi. Ma, ti to znaš, ti si realniji od mene. Bed mi je zbog frustracija (O, nosino jedna zgodna psihološka, što nisi malo manje jučer bila na fešti! Sad bi mi lakše bilo izvuć prste iz gaćica…), zbog ove usrano sentimentalne kiše, i zbog niza stvari. But down here, I’m so alone in my fear… pjevam si dok razmišljam o tome treba li stavit još jedno drvo u peć il će me san shrvat prije nego što ples vatre na zidu bude potpuno predan mračnoj i zjapećoj kutiji od sobe u kojoj jesam. Stavljam još dva drva i uvlačim se u uvjek siguran svjet deke, popluna i neograničene slobode maštanja i snova. Već je dva. Dižem se u šest i pol.

18


NOVI OSJEĆAJ Kako su me samo sjebali!!! Taman sam se bio približio onom seksualnom čudu od uvijajuće psihološke pičkozvijeri, kad sam vidio Martu kako nailazi poput usuda i pretvara moj plan “gutanja plijena” u izblijedjeli dim… Nedavno me napustila moja mala Vinkovčanka, nakon gotovo godinu dana posvemašnjeg simbiotskog odnosa i strastvenih, gotovo svakodnevnih seksualnih divljanja u stanu njenog zaposlenog tetka. Prošlost se uvijek vraća, pa me nije zaobišla ni ovaj put: sjetio sam se kako nas je tetak jednom zamalo “promašio”, otišavši ujutro samo u susjedstvo, planirajući taj dan bolovanje iskoristiti za širenje dobrosusjedskih odnosa (tko zna koja je susjeda isti dan također bila na bolovanju). Uglavnom, tetka je radila, i moja je mala Vinkovčanka, misleći kako je zrak čist, obznanila da možemo nastaviti tamo gdje smo posljednji put stali. Dojurili smo u stan na Podmurvicama i bilo nas je posvuda: po kuhinji, kupaonici, sobama, dnevnom… Ni Kamasutra nas ne bi uspjela nikad citirati. Sve se završilo sretno, otišao sam kao i inače malo prije nego što završava radno vrijeme radnih ljudi. A sutradan šok: moja je mala doznala kako tetak dan ranije nije umom i tijelom radno doprinosio Državi, poduzeću i svome džepu, i drhtala je od pomisli što se moglo dogoditi da se odlučio ranije vratiti iz susjedstva dok sam joj milovao crnu dugu kosu i tješio je “kako je sve dobro kad se dobro »svrši«”. Otad smo bili oprezniji, i sve je bilo super dok me nije odjednom odlučila ostaviti. Vjerojatno ni dan-danas ne zna zašto. Neki trenutni ufur, blokada sistema, neviđenje smisla u ičemu… Znam da je poslije zažalila jer je vrijeme pokušala vratiti unazad, ali onda je uletio ufur na drugoj strani: ja sam novac, koji sam dugo skupljao kako bih njoj mogao nešto kupiti, zapio do zadnje kune napivši pritom iz istog izvora i gotovo cijelu kantinu na jednoj od ranijih fešti koja se 19


odvijala negdje oko moga rođendana. Tada sam donio odluku da rez mora biti oštar, bez mnogo filozofiranja i zaludnih frustracija. I sada, na kakvoj-takvoj novoj fešti, usred pijane studentske rulje, kad sam se pripremao krvoločno zariti zube u moj novi, čisto seksualni plijen i u jednom ga zalogaju halapljivo progutati, Marta je dolepršala niotkuda i ispred nosa mi ga odvukla u isto ono društvo koje sam nešto ranije bio napustio. Foks je, pomalo skamenjen ali sretan, prvi istupio svojim ovlaženim kopitom prema erotskom požaru koji je nenadano zažario njegov bliski vidokrug, a Keb se smijuljio iz prikrajka naglom obratu situacije. Jebem ti prijateljsku zajebanciju! Ta je najgora!!! To su ipak ljudi koji te najbolje poznaju, pa tako najbolje znaju i kako te dobro zajebati! A i tada im ne smiješ ništa zamjeriti, jer voliš te ljude… Morao sam se skulirati, pa sam se okrenuo prema zidu i strusio punu čašu šugavog Pana koju sam cijelo vrijeme furao sa sobom. Nisam mogao a da se, nakon prvotnog šokiranog blejanja, ne nasmijem sebi u bradu – dobro uspjela fora, a osim toga naposljetku i korisna po moje zdravlje – kasnije sam doznao da je senzualno-seksualna eksplozija s Psihologije odranije zauzeta jednim muškim humanoidnim primjerkom.

CURA SA STANOM Posl’je usrane emisije Jan i ja smo zaprdili na Turnić. Starom se, naravno, nisam javio jer se ne javlja ni on meni kad negdje zalomi, tako da me živo bolio kurac kad ću sutra doć’ doma. Vozili smo se dujom, pa posl’je pješice do Turnića i novokomponiranih zgrada. Priglupi Jan jedva je pronaš’o zgradu. Onda smo se uvalili na tulum. Kao, neka njegova bivša kolegica sa Stomatologije brije feštu jer je diplomirala. Super! Oproštaj od života. Traženje posla. Muža. Rađanje djece i tome slična sranja. Srećom, nisam mislio o tome kad sam se penj’o na peti kat. Zgadila bi mi se fešta. Tu stomatologinju sam vidio samo jednom u životu, i kol’ko sam se sjeć’o bila je prokleto mršava, u nekom kaputu (možda sam mislio da 20


je mršava baš zbog kaputa), tako da sam ost’o blesav kad nam je otvorila. Upozn’o sam je još jednom. Za svaki slučaj. “Tanja”, predstavljanje i formalizacije s obvezatnim sm’ješkom. L’jepi zubi (pa kurčeva je zubarka, idiote!), a ujedno i osm’jeh. Simpatična je. No nije tvigica. “Keb. Čestitam!”, kao na uspješnom završavanju fakulteta. Bilo bi mi bolje da sam joj izjavio saučešće. Uletili smo u prostoriju, njenu sobu. Nekoliko cura i dečki. Atmosfera ukurtapaš, trip hop šeme, osjeti se dim trave, oči na poladvanajst. Osjećam se priglupo. Ne poznam nikog. Šminkerske pizdarije, svi su ušmeleni do pakla, cipelice, košuljice, usne, okice, mislim si: “Šta smo na nekom partyju u Excelsioru?” Nekako se ne uklapam u đir. Jedino me Tanja tješi. Izgleda normalno, obučena u nešto za po kući. Glazba je neka kurčevo depresivna, da ga jebeš! Di sam to doš’o? Nisam se sa svima ni upozn’o. Koji kurac ću sada tu nešto formalno pružat’ ruku kad ionako neću zapamtit’ nijedno usrano ime. Upozna’ću se s njima u toku večeri. Jan i ja posežemo za pivom. Ožujsko. Mlako. Bezveze. Najgora smrdljiva kurčina od cuge na sv’jetu što može bit’ je toplo pivo… al’ šta sad… Poklonjenom pivu ne gleda se u temperaturu. Razgledavam kuhinju. Tanja živi sama. Razmišljam kako bi bilo dobro imat’ neku curu sa stanom, tako da se možeš ševit’ kad god ti padne na pamet. Gledam fotografije po zidovima. Sviđaju mi se. Fotografirala ih je neka Tanjina frendica. Dobre su. Neka art šema. Pokušavam ostavit’ dobar dojam na Tanju, al’ kad god se tako trudim postić’ nešto u očima drugih onda obično polučim suprotan efekt. Tina mi je rekla da budem samo prirodan kad sam u tako nekim društvima, da se ne preseravam bezveze jer ću ispast’ običan šupak. I ja baš to i činim. Svjesno radim budalu iz sebe. Tanja je totalna kulerica. Fura neku spiku “boli me kurac za sve”. Ponaša se čak i hiper prirodno, ono šema: “Tanjo, možeš mi dodat’ čašu?” “Ma šta sam ti ja ovdje? Uzmi si sam!” 21


Odgovara mi to. Podsjeća me na mene. Tada u kuhinju upada njezina frendica. To je ta koja se bavi fotografijom. Ul’jećem u spike s njom. Ima potpuno glupo ime: Anssy, Sassy – tako neku nebulozu. Bože, prom’jenila je ime u to sranje! Ljudi zaista rade budale od sebe bez potrebe. Čim sam čuo ime, prod’o sam joj kartu za smjer glupača. No, ugodno “razočaran”, shvatio sam da je sasvim okej. Razvalili smo spiku. Podsjeća me na jednu curu koja je išla sa mnom u osnovnu, to joj je plus. Bio sam dobar s njom. Žena obožava Ameriku. Razilazimo se. Meni Amerikanci idu nakurac jer su strahovito glupi. Ne znaju ništa. Gotovo da su nepismeni. Ona ima suprotno mišljenje. Bila je tamo tri mjeseca i ostala je duboko impresionirana svim tamo. Dobijam još jednu sliku života u Americi. To je dobro. Korisno. Volim sagledavat’ stvari iz više kuteva, mislim da me to čini mudrijim. Dok pričam s njom razmišljam (pošto je prošla prvi test) o nekoj vezi. Ne o seksu, jer nije zgodna za ispalit’ na živce k’o ona kurčeva pušačica i krava iz kantine, nego baš o nekoj osjećajnoj pizdariji. Ljepuškasta je, duhovita… onda te misli bacam u Recycle Bin. Nema smisla, žena je iz Zagreba, a ja iz grada na moru iz kojeg se nikada neću (nit’ to želim!) mrdnut’. Trusio sam pivu za pivom, dok je ona sisala džus. Mogu reć’ da sam se zaista l’jepo naprič’o s tom Anssy, Sassy ili-kako-već, al’ žena je antiporočna!!! Tako da smo mi sjedili u kuhinji, a džointovi su se vrtili u Tanjinoj sobi. Polovica dosadnih ljudi se pokupila, i nakraju su ostali the best fucking off. Onda sam stavio džointe ispred Anssy/Sassy i prvi put u životu bilo mi je krivo što sam nekog odjeb’o. Nisam se bio napušio pun kurac vremena i želio sam iskoristit’ priliku. Uletio sam u šemu i posl’je par krugova borio se da se ne izrigam po c’jelom stanu. Previše sam popio usranog Ožujskog. Da bi’ to suzbio, navuk’o sam Jana da požderemo sa stola sve što se može, i gotovo da smo u tome i uspjeli. Jeli smo i kreveljili se. Smijali smo se glupostima i zaista mi je falio Foks da se razbucamo od sm’jeha na sve čet’ri strane sv’jeta. Jan si nikako nije mog’o oprostit’ što ga je zaboravio pozvat’. Da sam bio pijan a ne napušen, posl’o bi’ ga u kurac jer mi je zaista falio sudrug u 22


kreveljenju. Atmosfera je zbilja bila zakurac. Depresija se mogla opipat’ u zraku + usrana neka muzika: dark, alter, trip-hop; DAJTE MI NEŠTO VESELO DA PUKNEM OD SM’JEHA I DOBRE VOLJE!!! Posl’je je Tanjin bratić poč’o pričat’ Pervanove spike s OTV-a, što mi je dobro sjelo. Kidali smo se na provale, žvakali Orbit Winterfresh, žderali kolače, borili se s kapcima teškim poput kamenoloma i sisali žižu… Ček’o sam da se ufuramo u krevete. Ček’o sam da se Jan dosjeti i vikne spasonosnu r’ječ: “Krevet”, al’ on je šutio i pokušav’o se ufurat’ nekoj Slovenki, ex kolegici po imenu Nives, no ona je bila tol’ko napušena da bi, da joj je kojim slučajem doš’o Brad Pitt, i njega odjebala. Posl’je se “King” vadio na spike da nije ništa ni pokušav’o. Glupi seronja, misli da ja ne vidim i ne kužim. Losos naivac! Pred zoru, polako se odustajalo. Prvo bratić, onda Nives, pa ja. Raširio sam se u fotelji kol’kogod sam mog’o. Bolje rečeno, skupio sam se k’o embrio. C’jelo vr’jeme iščekiv’o sam da ne’ko kaže: “Spavanje”, no doček’o sam 9:00 u fotelji, kada me je fantom od Jana probudio. Mislio sam da ćemo konačno ić’ leć’, al’ su nas zapravo Tanja i Anssy/Sassy izbacile iz stana. Totalni trip. Luđak od Jana nije sklopio oka c’jelu noć. Totalna budala! Mog’o je onda bar mene pustit’ da legnem na Tanjin krevet na kojem se on izležav’o k’o neki stari Rimljanin. Hedonistička svinja. Stig’o sam na bus u 9 i 30. Razvalio sam se u krevet oko 10 i zabeb’o se do popodne…

O DJEVOJCI Polagano smo silazili niz stepenište. Svjesni skorog rastanka, rastezali smo korake pokušavajući uštedjeti što više sekundi. Nismo se dodirivali, ali osjećao sam da je njezina ruka ipak u mojoj ruci. Bestežinski osjećaj, zaista… A nikada ranije ne bih bio niti pomislio da će me blizina Molinog tijela, pogled na njezino lice držati u tako neobičnoj napetosti i neizvjesnosti. Izmjenjivali smo kratke rečenice brzo se pogledavajući, no odmah zatim sklanjali bi pogled 23


spuštajući ga pomno na strminu stepenica. Neminovno, sve bliža i bliža bila je glatka ploha fakultetskog predvorja; bližio se trenutak odvajanja. Posljednja stepenica. Zagrcnuti silazak, izveden preko volje. Zastajemo. Okrećem se prema njoj. Ima duboke oči. Prožima me nevjerojatna nježnost. “Samo ću joj pružiti ruku i zaželjeti sve najbolje u novoj godini”, razmišljam, krećući provesti zamišljeno. Strujni udar dlanova… Mučna situacija – usne i obrazi žele poletjeti u poljubac, ali nevidljiva provalija izgleda nepremostiva. Ona je hrabrija; preduhitrivši trenutak završetka rukovanja, naglo primiče glavu k mojoj razbijajući psihološki jaz i stvarajući iznenadnu blizinu. Zbunjujem se; ljubim je samo u jedan obraz i odmah odmičem glavu, bježeći… Sudar pogleda. Pražnjenje energije. Sekunda strepnje i čežnje… Ohrabrujem se, iznenada. Ljubim je i u drugi obraz, dovršavajući ritual čestitanja. Naglo se odmičem, ispuštajući joj ruku: “Bog, Moli.” Okrećem se i žurno grabim prema izlaznim vratima. Nenadano odjeknu tresak i šuplja zvonjava lima. Iznenađen, osvrćem se čitavim tijelom i ne mogu spriječiti razvoj usana u topli osmijeh; Moli, ošamućena i zbunjena, podiže tubu limene pepeljare s poda i – ovaj je put zaobišavši – užarena lica hita hodnikom ulijevo, ka stražnjem izlazu s Fakulteta. “Ludica, tako je volim!”, pomišljam izlazeći kroz portu, “Njen dečko je pravi sretnik. Kad kroz par dana stigne iz Bonna, stišat ću se u Molinim mislima poput zveketa šuplje kante za opuške, već davno utihlog…”

RADIMO ONO ŠTO NAM KAŽU Sve je počelo, ko i uvjek, kada je File na stol kresno prvu “litru i vodu”. Odmah mi je sinulo da će ova proslava rođendana njegove nove fukse sličit na sve one dobre i klasične srednjoškolske pijanke u tom bircu. Ekipa se polako skupljala, sve one face s kojima sam nekad živio svaki petak i svaku subotu navečer. Sad su mi bili totalno strani. Bacali su interne provale i kužione koje su nastale na njihovom zajedničkom čekanju devedesetosme. To što 24


ih nisam kužio nije me bacalo u aut il u bed, jednostavno me je bolio kurac za to što te kvazipičke ližu svoje štok kole i sablažnjivo se čude otkad ja pušim, smijuć se falšim il pak iskrenim smjehom nekoj novoj novogodišnjoj fori (tj. svojim uvjek ljepim dečkima). Ja sam siso svoj gemišt, dobronamjerno zajebavajuć Fileta da su mu ovo zaruke (stolnjak na stolu za kojim smo sjedili podsjetio me je na seljačke svadbe viđene na televiziji i u mom djetinjstvu). Prodavo sam Robiju spike o tome kako smo mi dočekali Novu u LaRabidi. Htio sam mu srat kako sam pokaro onu malu koja mi se nabacivala na dočeku. To bi ga narajcalo i učinilo zavidnim, prokleto zavidnim. On voli kao takve avanturice i mačo spike. No, ipak nisam. Umjesto toga sam mu ispričo skoro sve šeme koje su se događale plus to kako sam sanjo Luciju u zanimljivoj pozi. Ispalo je da mu je istina (o ovom zadnjem) napravila ono što mu je po prvobitnim namjerama trebala napravit laž. Pogođen u svoju krizu izvanbračne sveapsolutne mirnoće, čitaj: nejebica sa strane, počeo je vraćat spiku na njegove uspjehe na moru prošlog ljeta s nekom Slovakinjom. O tome već sve znam. Zato promptno skrećem opet temu na Fileta koji je uzvraćo fore. Bio mi je čak i simpatičan. Njegova nova cura je iz mog mjesta. Mogo bi mu ispričat par pričica o njoj i takvima, al ne znam kakve bi to imalo koristi pošto on to sve zna; dapače, zato i je s njom. To ga rajca. To mu je jebeni profil. Ima nečeg zanimljivog u tome kad se čovjek osjeća nadmoćnije nad krugom ljudi koji ga u određenom trenutku okružuju i pritom misle da su oni ti koji imaju psihodominacijsku kontrolu nad situacijom. Kako se ja svima njima smijem. Dokle god ove silne litre i vode dolaze za naš mali, vinom natopljeni stol, boli me gežbljeci za njihove sprdnje. Kako se ovaj oldtajmerski feštak razvijao i u pajzlovski separe se pribrajale nove face, u moj sve zamućeniji vidokrug uletila je neka mala za drugim stolom. Zove se il Martina il Maja, da ga jebeš. Srednjoškolka crne kose koja joj se poput neobičnog spoja 25


dartvajderovske kacige, samurajskog šljema i obične ravne frizure do ramena spušta niz polubucmasto lice okrunjeno najjebežljivskijim očima večeri. Sva u crnom prebire smrdljivog Kojota u rukama i slaže tako dobre kul face da mi se u alkoholnim gaćama razvija hidraulika. “Snimi nam sestre, tvoja je ova plava…”, odlučio sam podjelit zanimanje s Robijem koji je sjedio do mene i taman počo slagat svoje dobro poznate antialkoholičarske face u skladu s religijom ako piješ ne vozi. Dao sam mu odmah do znanja da mu pokraj takvog Osvajača i, po Janovim rječima, Apokaliptičnog Ljubavnika ostaje samo njena frendica koja je bila obična pušioničarska treba. Ona crna se ipak izdizala iz prosjeka. Robi je istog trenutka ostavio balavit po Radenski i počo balavit po maloj. Mislio sam si: Odjebi, sroljo usrani, ja sam je prvi snimio, a onda mi je sinulo da sam mu ja i ukazo na ljepoticu. Bilo je vrjeme da i Zvjer kaže svoje. Ostavio sam krešteću gomilu (svak melje svoje, nitko ustvari nikoga ne sluša) i povremene šprehe s jednim starim frendom o jeftinoći cedea u Austriji i o tome da ima doma Chemicalse al mu ih se ne da slušat, i otišo se popišat. Odjednom, radilo se o utjecaju gemišta na moj mjehur il pak ne, moji posjeti veceu su učestali. Jebiga, trebalo se pokazat. Štos je bio da me mala nije snimala. Nastavljala je bit kul u onom kutu di je jebeno sjedila. No, došo je i trenutak revelacije. Susreli smo se, konačno, po mojim fantastično točnim opažalačkim proračunima, u prostoru spolno neodređenog dijela sraone. Kad sam izlazio iz muškog dijela, mala se gledala u ogledalo i pritom dala na uvid jebemti ljepo dupe. Crne levisice držale su ga ko kap vode na dlanu, lagano i nježno, a opet čvrsto i stegnuto. Uletio sam namještenim kuliranjem moje ionako gembačom stegnute face i uvlačenjem trbušnog ponosa u sigurne kutke dolčevite. Kad sam zašmirglo spikom u Diznijevom stilu (kulirajuć glasom ko da se radi o vrhunskom, al smirenom komentiranju zapleta pornića smješanom s reklamiranjem nekog američkog nabrijanog trilera), bio sam sam sebi tolko zgodan i 26


dobar da me svog oblio neki sram od samodopadnosti. Na trenutak mi je glas totalno bio ko Diznijev, pa sam se, asocirajuć se na njega i njegovu skuliranost i ozbiljnost, još i više umuškarčio. “Oprosti, djevojčice, jel ti neko reko da imaš najbogohulnije oči u ovom gradu?” Srednjoškolska pićoberica dala mi je pogled koji je mješao zbunjenost i radoznalost. “Kralj Alkohol” nakrmio je i njenu peć, al mala se još sasvim pristojno držala smrtno muški ženstvenom. Uspravila se, odmaknula od zamazanog špigla i okrenula prema meni. Tad su me počeli jebavat neki trnci. Dizni je pobjego u svojim Caterpillar šuzama. Njezina šutnja i nakrenuta glava značile su da moram ja dat odgovor. “Kad skužim kolko su ljepe, dođe mi da psujem Boga kaj nisu moje…” Mala se, sa zaostatkom od par stotinjak miljardi tisućljeća nasmješila i uhvatila ljevom rukom za bok. Poza koja je odavala simpatičnu intonaciju rečenice “Mene si našo jebat ovdje, a!?” i vukla na smanjenje opipljivog razmaka između njenih tek-krenusmo-navelik-put-sisica i mojih ruku. Nakon još par sranja, popustila je njena subotnja životna filozofija. Mislio sam da sam napravio veliki poso (nikad ne uspjevam zbarit srednjoškolku koja mi se sviđa), a ustvari – napravio sam kurac. Tog žvaljavenja sjećaću se samo po groznom, sveprisutnom i jakom mirisu i okusu njenog podrigivanja od votke i salame. Kad sam izašo iz vecea po posljednji put, sreo sam lika kojeg smo u onda-danima zvali Valjak zbog njegove krupne al simpatične fizionomije. Danas ga isto zovu Valjak, al više nije onakav. Nakon silnih klišeja u spiki i još nekoliko čaša prekrasnog rizlingaško-mineralnog nektara, spojio mi se pogled s Robijevim. Pala je kužiona. To je bio znak da je njega zasvrbila njegova vožnjofilska noga, a meni dokurčilo buljit u novi set ljudi koji su se utripali u birc i zauzeli mjesto onim jebežljivćicama u kutu i stenjat na silno falšno pijanstvo koje se kao odigravalo u fizisima mojih 27


suzastolpijaca. Jedino su File, grleć svoju žensku, i Maks, iskreno tamaneć tekućinu, bili vrjedni podizanja čaše. Al Robi je ponudio malo hlađenje i to je bilo to. Đir da se ne izrigam i ne poflekavim. Mrzim kad poflekavim. U autu je dobra brija. Robi, divlji za volanom kakav već je, ne jebe znakove i radi sranja pri punoj brzini. To mi paše. Odvija Mobyjev nahajcani remiks teme iz novog James Bonda. Od ritma mi se čini da sam kul. Znam da nisam, al svejedno. Zalaženje u Picu uvjek mi je interesantno. Ne samo po mirisu dobrih mješanih s malo više sira, već i po stepkama koje, kad se po njima spuštaš u taj pajzl, ko da vode u neki underground klub. Pica je oduvjek više bila underground klub nego restauracija. Dobar, topal, skoro pa irski podzemni svjet dobre kompe, klope i cuge. U svom tom koloritu snimam Luciju. Već drugi put kako dolazim ovdje (a to je stvarno rjetko) događa mi se da sanjam tu simpa curu, frendicu iz srednje, prije nego što je onda drugi dan sretnem. Takvi su mi susreti uvjek, u principu, na samom početku malo neugodni jer obično ti snovi ne zahvaćaju nas dvoje kako pletemo pulovere ispred televizije il rastovarujemo daske iz kamiona. Ovaj put sanjo sam kako nam se usne sreću, i ostalo. Bilo je ljepo. Probudio sam se s vlažnim smradom u gaćicama. U kurac s poLucijom. (“…to ti je od nejebice, stari…”, prodaje mi spiku Keb i smije se. Neka, neka.) Susreti s njom uvjek su… veseli. Da, to je prava rječ. Iskreno veseli. Kod takve cure ubacujem centrifugu s forama u punu brzinu. Smjehovi su obostrani. Fore su seksualne i prozirne. Pričamo o njoj, meni, Robiju, ekipici koju smo ostavili lokat, dočecima Nove, nekoj njenoj frendici a mojoj poznanici, za koju me je olfo jako zanimalo dal je još uvjek djevica (njen smjeh je bio izričito glasan, uz komentar: “Jebiga, nadam se da više nije…”), o srednjoj, o brdu bitnih i nebitnih stvari. Robi je bio leteći između naše šaljive konverzacije i nekih ljudi koji meni uopće nisu bili intere28


santni. Govorim joj o tome kako sam je sanjo i sprdamo se što to znači i što je to bilo u snu. Robi ufurava pivu za mene, sportsku za njega i crni bambus za nju. Pauza dok se ispija i nazdravlja za već nešto. Gledam okolo po bircu i prepoznajem neke ljude. Jedan me lik pozdravlja. Gledam još okolo prije nego što se šprehnjec nastavi. Za stolom od kojeg je dolepršala kad nas je vidila sjedio je njezin lik s još nekom ekipom koju sam pola “nepoznavo” (i užasavo se je), a pola poznavo. Ta druga polovica uključivala je nju i jednog lika za kojeg sam znao da je trkač na skijama i da mu dobro ide. Prva polovica sastojala se od skijaševe cure koja mi je sličila na neku bezveznu fuksu (to nije razlog za užasavat se od komada, al ja sam neuračunljiv u tim situacijama) i Lucijinog proćelavog lika. Kad sam ga vidio, htio sam je pitat nešto u stilu: “Oćeš da te odvedem od njega u neki drugi svjet gdje danju sije mjesec, a noću sunce?…”, al sve što sam izustio glede toga bilo je: “A, šta ovo ti je dečko?” “Da…”, veli ona i nastavlja mi o tome, u pola glasa. Prodaje mi živčanost kako joj je već dosadio i kako se znaju često svađat. Na to ja uredno uljećem sa istinom kako ni ja nisam dugo mogo bit s mojom voljenom. Filozofije o netrpeljivosti dva različita svjeta. Ona potvrđuje to i još govori da smo takvi svi mi lavovi, ne možemo dugo ostat uz jednu osobu. Ja si mislim: Gdje si dosad, ajmo malo đirat uloge. Ne želeć ispast govnar, kuliram si nagon. Ona i dalje priča o tome. Kužim da ga, unatoč svim povjerim-ti-se-spikama, ne bi ostavljala, ni bar za tu večer, pa susrećem dno krigle prije vremena i dajem mig ionako već nervoznom Robiju da je vrjeme za zgiljarit. Ona se samo simpatično smješi, pozdravlja i leprša natrag k onom liku. Mislim si ja, dok pišam, a dok me Robi čeka u autu, jesam li ja to idiot il sanjar. Zakopčavajuć šlic bio sam sanjar, no, kad smo se vratili u birc k ostalima, bio sam sto posto siguran da se ovdje radi o povećem komadu idiota. Trgnuvši još jedan gemišt u kojeg mi je neko, valjda iz “jako dobre zafrkancije” (bez obzira na ironiju, uopće se nisam žalio), 29


ulio votku, bio sam spreman sljedit bilo koji prijedlog ove petnajstorice ljudi. Čak bi se ufuro i u sranje od diska da su predložili. Sjeli smo u aute. Ja sam se uvalio kod Robija koji je preteko sve zajapurene šofere i stigo prvi do odredišta. Osjećaj lažnog ushita zbog toga što smo ih prestigli (ustvari, ushit je bio normalna fiziološka reakcija organizma na povećanu pokretljivost tjela usred velike brzine automobila) jasno mi je davo do znanja da me ova feštica odvodi bez mog znanja u neke domene zabave koje mi nisu baš bliske. Svjesno il nesvjesno, radim što mi govore. Destinacija je neki birc koji tu večer radi posljednji put pod ovim vlasnikom. Znači, ekipa cilja na galone besplatne cuge. O.K., ja sam s vama! Situacija se mjenja. Više se ne radi o ugodnom i poznatom pajzlu iz srednje, nema više kužione s pipničarkom i s dva brata vlasnika, sad je to nešto sasvim drugo. Radi se o povećem prostoru koji je za zaštitno sranje od znaka uzeo loše iskopiranog Pink Pantera. Praše jebemti tamburaši, kolospleti narodnih popjevki. Ekipa divlja i rastura se. Formira se kolo, plešu se neki drmeši i potresuljci. Imitirajuć Kafku, naginjem se do jednog frenda i kenjam mu na olfoslavonski: Joj, pa, Irure, pa ovo, pa ono… On ne jebe ni tamburaše, al ne jebe ni mene. E, pa jebi se, ovdje je malo preglasno da razglabam o tekstualnoj vrjednosti Please od U2. Pijem jedinu nepotrošenu cugu u ovoj raspašoj rasprodaji svega za popit – votku sprajt. Sišem je polako jer bi moglo bit svega. Sad sam već otišo predaleko za moj želudac. Ekipa i dalje pizdi, ko u transu. Pored našeg stola nalazi se stol na kojeg su se popele neke trebe. Likovi ispod njih plješću im i potiču ih. Vihor alko-debilane. Ljudi vole radit budale iz sebe i nazivat to zabavom. Neki lik, koji me podsjeća na Lynchevog Henrya Spencera iz Eraserheada, ispija pizdariju dokraja i baca čašu o kameni pod. Staklo pizdi i pršti. Lik zatvara oči i proživljava oslobađanje i kanaliziranje dobre vibre i energije. Naglo diže ruke u zrak. To jako paše uz sljedeću pjesmu u narodnom megamiksu. Zatim se kulira i smije. Kompa za njegovim stolom smije se također. Za nepunih desetak sekundi pod je bio pun stakla. 30


Snimam neku visoku crnku, malo stariju zgodnu koku. Bez obzira što je nosi taj meni sasvim strani groove, pomišljam svašta o njoj. To Robi kuži i govori mi kako je onaj krepil što se trese do nje – njen muž. Selim vizuru na Fileta. Pjeva neku dalmatinsku, u kakofonijskom suglasju sa cjelim bircem, i grli svoju ženskicu. Ona mu pjeva nazad u lice i oni se ljube. Mislim si: “Jebi se, File, kolko god smo toga zajedno prošli u Rijeci, sranja i sranja, još ćeš me i ganut ovdje!” I ganuo me je. Zbog jedne divne crne žene i slika Fileta koji sa zaljubljenim pogledom u očima ljubi svoju malu (to da je imo takav pogled nikad neće priznat…) tjeraju mi suze na oči. Nikad nisam mislio da će se taj klaun tako zaljubit i postat normalan. Ma, nije on normalan, u tome i je štos. Zato mi se i plače. Ustajem i odlazim pišat. Al ne u vece. Idem van. Prohladna noć prvo mi ukazuje na šumu. Jeka pijane bagre ostaje iza mene. Vino i ostalo grabi me i noge mi se grče. I tad, počinje me čupat onaj moj dobro poznati osjećaj. Želim trčat kolkogod me noge nose dalje od ove zadimljene košnice ljudi, želim bit slobodan od svih tih pogleda, svih osjećaja, svih praznina, svih… Stajem na pješčanom odvojku pokraj ceste, nekoliko metara od Panterovog parkirališta. Od sebe ne mogu pobjeć.

USAMLJENI DEČKO Gore u LaRabidi isp’o sam najveći naivac. Nisam ni kurca vidio ni skužio od svih sranja koja su se izdogađala. Za mene, bio je to super doček, možda malo čudan jer ni’ko ni s kim nije zalomio; a za ostale… Tako da sam sve kurčeve zakulisne igre sazn’o tek kad sam doš’o doma, odspav’o i nazv’o glupog Foksa. U ta tri dana s njim nisam prozborio ni tri r’ječi. Jednostavno, bilo je previše ljudi i previše događanja da bi sad on i ja sjeli i nešto “pametno” popričali. A onda mi je preko telefončevića Foks sve izblebet’o. “Santa Barbara” je beba naspram svih seksualno-ljubavnih pizdarija što su se izdogađale u LaRabidi. Tako sam sazn’o da je najljepša djevojka u kućici (oko koje smo se 31


Foks, Jan i ja prepucavali čija će šatro bit’) zapaljena u glupog Kafku. Tek tad mi je sinulo njegovo ispucavanje ispred kućice kad je šizio da neće bit’ s njom, a Foks i ja ga nagovarali da bude. Kako je taj čovjek pizdio bezveze, to nije bilo istina! Mislio sam da su to opet neki njegovi ufuri. Zapravo, bio sam miljama daleko od stvarnosti. Pogotovo mi nije bilo ništa jasno kada sam te večeri naletio na Foksa i Ljepoticu kako sjede sami na katu uz “drhtavu svjetlost svijeća” i pričaju. Pomislio sam: “Gle gada kako se uvalio!”, a onda izvalio jednu od mojih poznatih rečenica, glasom kulirajuć’ do pakla: “Ti i ja ćemo posl’je popričat’”, upiruć’ kažiprstom u njega. Foks se bio usr’o. Znao je da mi se Ljepotica sviđa i pomislio da sam se naljutio na njega. Zapravo, ja sam se samo dobro zajebav’o. Te večeri je kreten sanj’o da sam ga odjeb’o sa spikom kako više nećemo radit’ skupa. Kakav suludi tip! Zapravo, on se uopće nije uvalio, nego se ona uvalila njemu sa spikom o Kafki. Povjerila mu se. Patnja od godinu dana i utripavanje filmovima da on “grize”. Ljudi svašta vide kad su zaljubljeni. Uglavnom krivo. K’o i ja. Mislio sam da ću uletit’ u kombinaciju s Ljepoticom. Dobra fora. Onda je Foks uletio u đir k’o posrednik. Loš odabir. Čovjek zna situaciju, al’ je nema hrabrosti ispljunut’. Odlučio sam uzet’ stvar u svoje ruke, iako me ni’ko nije pit’o za zdravlje. Snažni, brzi i oštri rezovi najmanje bole, a krvi će bit’ i ovako i onako. Tjedan dana nakon dočeka lupio sam Ljepotici pitanje: “Kol’ko ti njega zapravo znaš?” “Znaš da sam i ja o tome razmišljala…” Prije odlučujućeg, smrtnog udarca otiš’o sam, da ne pucam baš uprazno, na kavu s Kafkom. Bio sam prokleto kurčevo u pravu. Samo što sam sazn’o i više nego što sam htio. Sranja i govana za izvoz. Taj čovjek, Kafka, je tol’ko u kurcu da ja to nisam mog’o ni zamislit’. Čista isfurotina od lika. Fasada fantastična. Bridi eksplozivno. Prokleti seronja! Onda se djevojke napale, a on šizi za Martom i radi scene. 32


Znam kako se osjeća. I ja sam radio isto zbog iste cure, al’ ja sam se izvuk’o – on je još u govnima! A da je barem samo ona njegov problem. Sranja, sranja, sranja, sranja… Strahovito me je izmorio. Jednostavno je mljeo k’o navijen. Ogromna količina depresije je sipila iz njega k’o šećer iz rasparane papirnate vreće. Nezaustavljivo. Zadnji šit! Najgore je od svega što taj čovjek ne želi slušat’ savjete. Nevjerojatno. Što god sam mu rek’o nije ni doprlo do njegovih ušiju, a ne da je prošlo kroz njih. Naporno. Nikad si više neću dozvolit’ takav trip. Skršio me. Sažvak’o. Bed… BED. BED! Ne treba mi to. Ni zbog mene, ni zbog Ljepotice, ni zbog nikog. Odjeb’o sam Kafku čim sam sazn’o što me interesiralo i pokupio svoje smrdljivo dupe na Radio.

TI I TVOJI PRIJATELJI Napokon u punom broju (kad je vrijeme zadano uvijek netko kasni), krećemo prema Riječkom neboderu. Trebamo ispeglati diktafonom snimljene debilane s novogodišnje proslave za radijsku emisiju. Drvena planinarska kućica – ne znam tko ju je prvi nazvao LaRabidom – raspašoj! Sedamnaest boca raznih šampanjaca, dvanaest litara običnog vina, osam boca votke, dva brandyja, jedna travarica… Za dva dana više ničeg, samo prazne boce. Neboder. Svađamo se tko će ovaj put zvrcnuti da nam otvore. Glupi Keb vrišti da mora u trgovinu, i “‘Ko vas jebe”. Foks nije radikalan na jeziku, ali ne bi mrdnuo guzicu ni da je vatra oprži. Uzimam karticu i utipkavam broj. Javlja se Dizni: “Radio ovdje.” “Možeš doći otključati…” “Ma nemoj! Evo, sad ću nekog poslat’.” Vraćam se čoporu. Foks čita Martinu priču, dok ona nestrpljivo pocupkuje. Taman dok razmišljam koga bi Dizni danas mogao poslati, vrata se otvaraju. Ostajem duboko zamrznut. Izlazi Ana i 33


veselo nas pozdravlja. Okrećem glavu i “pozorno” motrim nešto s druge strane ceste. Naravno, kad toj mršavoj dugokosoj plavušici ne mogu pogledati u oči. Nelagodna šutnja. Čekamo Keba, koji se napokon ukazuje sa sendvičinom u ruci. Gledam ga kako mirno žvače, a ja gutam knedle… Upadamo u zgradu. Ana hoda ispred svih, i ja konačno podižem pogled. Jebozovno uske, crne se poliesterske hlače prema gležnjevima raširuju u trapez, dok se umrljani zidovi izduženog hodnika kojim koračamo na rubovima moga vidokruga pod slabim osvjetljenjem izvijaju u sferu. Tkanina je nadnaravno napeta na prekrasnim guzovima, prateći raskošno meso u duboke, tajanstvene usjeke… Nemam snage više ni podići, ni spustiti pogled. Pred očima mi se magli, nejasno zamjećujem da smo se približili liftu, a slabo je svjetlo – bar bih se ja u to bio zakleo – polako pojačalo intenzitet u blještavost light-showa… Marta i Ana ulaze u jedan lift, i Marta izgovara “sudbonosnu” rečenicu: “Tko će s nama djevojkama?” “Ja ću!”, uskačem u uski prostor i pribijam se do Ane. Tjelesna blizina, seksualnost, njena kemija me izluđuje… Zajeb! Opet me nešto puca, ne mogu podići glavu. Trenutak užasne tišine izgleda kao vječnost. “Kako lijepo mirišeš! Koji je to miris?”, Ana pitanjem Marti razbija ispraznost šutnje. “Marusha.” “Marusha – tvoj vječni miris”, aludiram na svoju neuspješnu i kratkotrajnu vezu s Martom, razorenu Kebovim tada još uvijek neprijateljskim uletom (izgleda da nam je opijanje istim mirisom učvrstilo buduće prijateljstvo), ali mi je glas drhtav i jecav. Bolje je da šutim. “Dobila sam je od mame i tate za Novu godinu. Koristim je kad je imam, a kad je nemam onda crnu Maliziu…”, infantilno poput djevojčice odrezonira ta bejbifejs “vamp” žena koja je svojim 34


nebeskoplavim očima zavitlala mnoge sudbine. Lift je tek na drugom katu, a opet nemamo tema za razgovor. Krećemo se beskrajno sporo i čini mi se da nikad nećemo stići na peti kat… Ipak, vrata se otvaraju. Ulazimo u prostorije Radija. Uvijek vesela ekipa srdačno nas dočekuje. Dizni mi pruža ruku: “Već se dugo nismo vidjeli.” “Da, puna tri dana”, smijem se. Ulijeću Keb i Foks razbacujući svoja tijela na sve strane. Tolika srdačnost meni je ipak strana. Atmosfera se postupno umiruje, zauzimamo slobodne stolice za “kongresnim” stolom. Sjedam nasuprot Ani – i razočaravam se samim sobom. Uzimam novine. Desnom rukom se nalakćujem na stol, zaklonivši pritom njome oči da (u nedostatku hrabrosti) ni krajičkom oka ne bih kačio djevojku prekoputa. Novine su mi “strašno” zanimljive, začudo; dugo se zadržavam na svakoj pojedinoj stranici, proučavajući je od vrha do dna. Svako-toliko osjetim njen pogled kako, poput vrućeg žarača, pada na moje zakriveno lice i promatra ga, ispitujući. Ni njoj nije jasno šta se događa. Nitko ne razgovara s njom; Foks i Keb su se opet razletjeli okolo, Marta s tehničarom raspravlja o nedjeljnoj emisiji, a ja, vjerno i kukavički, crvenim iza vlastitog dlana. Kilotonska tišina, kraj sve buke u okolnim prostorijama; čujem samo sebe kako listam novine. Prilazi Foks i škaklja me. Ne reagiram. Glava mi je jednako spuštena, totalno sam sjeban i razjeban. “Kuliraš, a?” “Ne”, brzo zatvaram konverzaciju. Vrijeme prolazi, nemilice – uzimam druge novine. Ulazi Keb i zaziva me: “Ti i ja ćemo posl’je popričat’!”, upire kažiprstom ravno u mene, a ja bih se najradije pojeo. On zna! Zatim sjeda do Ane. Započinje šprehu i Ana u trenu živne konačno razbivši dosadu. Na srcu osjećam kamen njihova smijeha i razgovora, i nadalje ostajem šupak. Zadubljen u novine. 35


Uskoro Ana odlazi. Sve nas pozdravlja. Ja sam opet oslobođen nevidljivih okova. Ustajem i počinjem se “ono pravo” zabavljati. Eto, bar radost mogu uvijek dobro odglumiti. A što se životnih drama tiče, one ionako ostaju zaključane u nama.

LUDA MALA STVAR Promatrači često dolaze u iskušenje da postanu bezosjećajni gadovi željni senzacije. Razmišljam o tome i upadam na Radio. Četvrtak je. Ne, nemamo Emisiju, ali se pripremamo za nju. Kazetu s Nove godine treba skinuti na disk. Kule je pun posla pa čekamo i čekamo… do beskonačnosti… Konačno upadamo u studio, ali muški dio Emisije ubrzo odlazi hvatajući zadnji bus. Razmažena derišta. Još razmišljam o promatračima. Nova godina ide mi na živce. Zapravo uopće to ne želim puštati u eter, ali većina odlučuje (mada se pokupila doma). Izlazim iz studija da popušim cigaretu. Nervozna sam zbog hiljadu i petsto razloga. Dolazi Dizni iz istog razloga. Hoću reći zbog cigarete, ne zbog nervoze. Razmišljam o senzaciji i shvaćam da sam upala u zamku dekadencije, i to one neplodne dekadencije o kojoj Eva Braun vjerojatno piše knjigu jer tako dobro poznaje to sranje (pretpostavljam iz vlastitog iskustva). Dekadentna glupača. Nemam pojma koji mi je kurac da sad na nju mislim. Dizni ulijeće sa šprehom o Tini: “Ona nije normalna! Sve je ispričala dečku! Koji joj je kurac?” “Znam”, kratko odgovaram jer mi neki moždani sklop zatvara usta. Sranje. Dizni nastavlja svoju ispovijed, ja baš nisam sigurna da ga toliko brine Tinin dečko. Znam da bi je kresnuo i da je on najmanja zapreka. Životinjski nagon, to je to i ništa više. Ipak, pozorno ga slušam i kao zgražam se, mada znam cijelu priču. Znam i više. Ja sam stručnjak za međuljudske odnose. Katkad tako brzo i tako savršeno točno čitam ljude da se sama sebi divim. Genijalna sam. Dizni me uvlači u ulogu promatrača. 36


“Šta da radim sad? Šta misliš, da nastavim… ili ne…?” Vraćam film par dana unatrag. Tina mi gotovo sa suzama u očima govori kako joj je žao, kako će sve reći svome dečku, kako joj se Dizni nimalo ne sviđa… “Ne znam”, odgovaram Dizniju i pokušavam izbjeći ulogu promatrača. Ali on insistira na odgovoru. “Nemoj”, kratko i jasno. Mala stanka, a onda objašnjenje. Prepričavanje razgovora s Tinom. On kratko kaže: “OK, onda neću više pokušavati…”, i gasi cigaretu. I ja gasim svoju. Vraćamo se poslu. Neće, jel’? A zapravo čeka slobodan trenutak da opet pokuša. Laži, laži, laži… do beskonačnosti. Ustvari, nije me briga. Koncentriram se na posao. Dizni želi da idem s njim i Kuletom u Jupiter. Pristajem i zovem mamu da joj kažem. Ali, najprije, Dizni vozi Tinu doma pa se vraća po nas. Vraća se sa čudnim izrazom lica. Naslućujem, ali ipak pitam. On priča što je bilo u autu. Citira Tinine riječi. “Ti si meni ful super! Ja tebe ful volim! Nisam uopće znala da bi’ se mogla sviđati nekome kao što si ti! Ti si ful neka faca… itd. itd. Pretpostavljam da je neka riječ nadodana, ali poantu shvaćam i to je jedino bitno. U istom trenutku mi moja naiva dolazi do mozga i mrzim samu sebe. Ne slušam ga više. Ispala sam budala i to je sve što mi se mota po glavi. Izvozala me prijateljica. Moja genijalnost u shvaćanju međuljudskih odnosa je zakazala. Naivna sam u pičku materinu! Ali ne krivim Tinu. I vjerujem Diznijevim citatima. I ja sam takva, malo pažnje pa me cijelu možeš imati. Ljudski, ali ipak mislim da mi je mogla reći. Odlazimo u Jupiter. Neki koncert je pri kraju. Briga me za koncert! Šankiramo se i naručujem votku, čistu, čak i bez limuna. Dizni i Kule pokušavaju pričati, ali muzika je preglasna. Ja se osvrćem oko sebe, nema nikog poznatog pa buljim u pod. Razmišljam, ne želim biti promatrač, razmišljam i zaljubljujem se. Mogla sam to i očekivati. Sve što je nedostupno želim 37


da bude moje. Sindrom neprestanog postavljanja ciljeva. Sindrom mazohizma. Sindrom dokazivanja samoj sebi. Još iz vremena izgradnje samopouzdanja… zaostatak koji mi smeta. Skrećem misli na drugi tok. Što mi znače muškarci? Potrošni materijal za pisanje pjesama, samo inspiracija… ništa više. Serem. Shvaćam da se ufuravam u kul trip. To nisam ja, ali želim biti. Spuštamo se dolje. Još jedna tura, više prostora, manje zraka. Ovo je zapravo smeće od diska, ali je jedini u Rijeci, a o jedinima – sve najbolje. Zajebavam se s Kuletom. Stiže Đani. Postaje atrakcija jer nam je zapravo jedina zajednička tema. Stvar je u tome da nam treba još jedna tura za normalnu konverzaciju. Jebene kočnice, usrana distanca, ne želim biti takva. Zato cugam, zbog iskrenosti. Ne samo sada, nego i inače. Upada ekipa s četvrte godine. Guga i njegov harem. Suzi se uvaljuje Dizniju, Kule i ja ga zajebavamo. Poslije Kule priča neke “mračne tajne” svog života (ili svijetle tajne – još nisam odlučila). Slušam ga i umirem od smijeha, ili možda umirem od votke… Gledam Diznija. Ja sam slinava romantičarka bez energije. Nimalo nalik Tini. I ne želim biti kao ona, ne sasvim. On me očinski ljubi u čelo. Naravno, ja sam djevojčica, skoro sam zaboravila na to. Nježno, nevino i naivno dijete. Nema vampa u meni, zaista. Na stranu sva samoironija, ja nisam žena. Nisam nikad ni bila. I, kao, to bi trebalo biti super. Kurac super! Pada mi na pamet još nešto. Ima tome već dosta, ufurala sam se da trebam vezu sa starijim tipom. Još jedan sindrom postavljanja neosvojivih ciljeva. Možda, zapravo, u ovom i uspijem, naravno ako moj odabranik bude pedofil. Djevojčica! Krasno! A meni čak pada na pamet da zavedem nekog. Mogu eventualno zavesti nekog budućeg učenika kad se zaposlim. Gledam ga. Od poljupca u čelo do kraja mojeg monologa prolazi nekoliko sekundi. Gledam ga. Pokušavam se izvaditi iz tog sranja. Mislim na Vampira, kako ga zovu oni idioti, ali ništa ne osjećam. Nikad ga ne osjećam kad ga želim osjećati. I ovo je prvi put da 38


me nije spasio. Seronja. Jebena votka. Mozak mi radi sto na sat. Vučem Gugu za rukav. Ne znam što bi’ rekla, treba mi neka špreha samo da ne mislim. Nemoguće je da sam se zaljubila. Ne ja. Oko tri odlazimo ća. Dizni me vozi doma. Mahnem i odvlačim se stepenicama do stana. Ne želim biti promatrač. Promatrači dolaze u iskušenje da postanu bezosjećajni gadovi željni senzacije. OK, nisam više promatrač. Željna sam senzacije, ali više ne bilo kakve. Bacam se u krevet. Vrti mi se u glavi. Mislim na Diznija. Nije stvar u seksualnoj privlačnosti. Ja sam na drugoj relaciji. Veza, sigurnost, nježnost… Spavam i prespavam jutro.

TAJNIKOVA SEKRETARICA Tog dana bio sam u totalnom spidu. K’o da je to inače kurčevo nešto novo!? Totalna jebena sranja! Stalno se treba nešto jurit’, stizat’, trčat’, pizdit’ po smrdljivom gradu il’ drkat’ po jebenom kompjuteru do tri ujutro. To je totalni kurac od života. Jednostavno će me jednog dana urbani kombajn na atomski pogon pregazit’, samljet’, skupit’ u kockastu balu mesa i ispljunut’ na usrani asfalt. Riknu’ću od nekog brzorazarajućeg infarkta, ono, sva čet’ri odjednom! To ti je tako kad ‘oćeš nekog kurca napravit’ u životu, a ne samo sjedit’ doma, češat’ jaja čeličnom četkom i šetat’ kožicu po “uzbibanom krajoliku”. “Bit’ faca!” Omiljena Foksova fraza. Kakva kurčeva “faca”? I čemu to služi? Izdavat’ časopis, krpat’ fanzin, pisat’ romane, radit’ na Radiju, bit’ novinar, sve to bez i jedne prebijene pare – ni’ko te ne jebe ni dva posto! Možeš bit’ najveći usrani talent na c’jeloj zemaljskoj kugli, al’ ni to neće pomoć’. Ova usrana kifla od države upotr’jebi’će sva raspoloživa sredstva, čak i još više, da te gurne u blato prosječnosti. Što si pametniji – glupljim će te učinit’. I naravno, proporcionalno tome: što si veća seljačina – to ćeš bit’ na višoj funkciji! Svaki put kad se sjetim toga dobijem kronični napadaj izbacivanja govana iz crijeva. Kurčevo 39


govno od posla! Al’ ja sam “faca”! Ja to sve radim! “Dejstvujem!”, kako bi u zajebanciji rek’o jedan naš frend. “Ostali ne rade ni to!” Pametniji su da ga jebeš! Pustili su se Mašini, a ja tu glumim zubac vergla koji preskače. Kao dajem neku inovaciju u srednjovjekovnoj sajamskoj glazbi, a zapravo stršim k’o “govno u punču”. Niškoristi od sveg’ tog! Samo će mi jednog dana Veliki Brat otfikarit’ glavu škarama za živicu i od mene neće ostat’ ni uspomena. No, ja sam “faca” koja “dejstvuje”, koja pljuje po prosječnosti i ne kuži ni kurca da je prosječnost zapravo – život. Sve u svemu spid je ovaj put prašio oko Radija. Neke kurčeve ankete po svim r’ječkim fakultetima. Ispalio sam na živce vrlo brzo. Još u kantini. Nismo bili ni krenuli, a Marta je počela nešto srat’ da idemo “svi zajedno”, umjesto da se razdvojimo. Upravo sam bio čavrlj’o s kolegicom iz Pule. Nisam je vidio dva mjeseca, možda i više. Ugodna cura. Strašno simpatična, s kojom sam jednom uletio u disputaciju o ljubavi i životu. Našli smo se. Razglabali satima u kantini uz pivu (tako sam ‘spušio sva predavanja tog dana!). Zgodna. L’jepa. Udana i ima d’jete. Kurčeva moja usrana sudbina, karma il’ neko slično govno što me jebe svaki put kad naletim na neku curu koja bi mogla bit’ “ta”. Puležanka je sigurno već treća na koju sam naletio s varijacijom na temu. Nakraju ću zaglibit’ s nekom kravom koja će mi porodit’ stado djece, a ja ću postat’ isfrustrirani otac i muž o kojem će, na kraju, dežurni novinar napisat’ tekst u Crnoj kronici. Naravno, Marta me uspjela istjerat’ iz kantine i krenuli smo po faksevima. Već na drugom faksu na kojem smo bili, uspjeli su me izbacit’ iz takta tako da sam ih sve posl’o u kurac i rek’o da ću otić’ doma ako budemo i dalje gubili vr’jeme sačekujuć’ jedni druge po kantinama. Tad smo se razdvojili. Foks i ja smo pokupili guzice u smjeru Medicinskog, a Marta i Jan u smjeru Korza. S Foksom sam se smirio. Mislim, ono, za koji kurac se mi svi lomimo, gubimo živce, lovu, vr’jeme, a tu našu kurčevu emisiju na Radiju ni’ko jebeno ne sluša! Kao radimo neku usranu emisiju za studente, a njih svih živo boli kurac za to. No, to nije ono najgore. MENI NI’KO 40


KURČEVO NIŠ’ NE PLAĆA ZA MOJ TRUD, RAD, ŽIVCE, VR’JEME I LOVU KOJU GUBIM! I kakvu ja kurčevu satisfakciju imam od tog? To što se na kraju neke usrane emisije spomene moje ime u eteru!? Ma boli me kurac za moje ime il’ glas u eteru radija koji se raspada! Al’ Foks me skulir’o svojom poznatom rečenicom: “Mi smo face!” To me je razvalilo salvom sm’jeha, pa mi je dan odma’ bio sunčaniji. Nikad prije nisam bio na Medicinskom, i moram priznat’ da me je fascinir’o. To je jebeni faks! A ne naš kurčevi orvelovski Filozofski. (Drugi dan sam pojmu fakultet u rječniku pridružio i Pravni.) Mislim, ono, kada usporediš te fakseve s drugima, k’o da uspoređuješ pozlaćeni WC i čučavac. Valjda u skladu s izgledom faksa dolazi i formalizam, pa smo Foks i ja, umjesto da pokupimo informacije od knjižničarke, bili prisiljeni tražit’ tajnika. Koja sranja! U ovoj našoj ultra-high-supermega demokratskoj državi svi su tol’ko prestrašeni i usrani da se čudim kako se već c’jelo pučanstvo nije počelo ispričavat’ zato što slučajno živi! Jebote! I onda, u potrazi za izgubljenim tajnikom, Foks i ja smo ostali mesmerizirani tajnikovom sekretaricom. Veliki Mezmo je beba u skamenjivanju naspram nje! Upali smo u kuhaonicu kave i prvi pogled na sekretaricu nije bio razoran. Upravo je razl’jevala kavu po šalicama. Ja sam vodio konverzaciju s njom. Dvije sekunde. Kad se nasmijala i izjavila da je ona tajnica, ja sam popušio potpunu blokadu mentalnog sklopa. Svo sranje o anketama, situacijama u bibliotekama, Radiju, novinarstvu i tome slično isparilo mi je iz glave k’o afteršejv, a jedina misao, doslovce jedina, koja je željela bit’ ispljunuta bila je: “Ej, idemo na cugu!” Zbunio sam se k’o majmun pred ogledalom. Samo sam se okren’o u mjestu i pobjeg’o od svoje misli r’ječima: “Ja sam se malo zbunio.” Izaš’o sam na hodnik, a Foks se mor’o snalazit’ sam s tol’kom navalom ljepote. Kad smo se malo navikli na kombinaciju fantastično zgod41


na + fantastično l’jepa + fantastično brza na jeziku, rek’o sam Foksu: “Ej, znaš šta…” “Znam! Ne moraš niš’ govorit’.” “Jedino što sam mislio bilo je da je pitam da idemo na cugu.” “Pa što nisi?” To je bilo ono ključno. Kad smo završili s formalnim pizdarijama oko uglavljivanja sastanka s tajnikom, ispalio sam za kraj: “A može sada jedno čisto osobno pitanje?” Dok sam izgovar’o pitanje, njezin profesionalni osm’jeh bio je tako jebeno dražesno namješten da se čovjek mog’o zaklet’ da je iskren, al’ r’ječ “osobno” skameni njezinu facu u izraz potpuno frigidne žene koja se grozi bilokakvog fizičkog dodira, te me ona gotovo ubi pogledom: “NE!” Taj odgovor je bio tako britko odsječen da iza njega nije moglo doć’ ništa osim: “Dobro”, što sam i rek’o. Bio mi je kurčevi bed. Žena je potpuno svjesna svog izgleda i vjerojatno joj svaki dan barem jedan napaljeni kreten postavi slično pitanje il’ neku varijaciju na temu, a ja sam se samo, poput pravog seljobera, pridružio toj vojsci idiota. Foks je bio kriv za to. “Šta!”, branio sam se, “Ti si mi rek’o da je pitam!” “Ja sam se samo zajebav’o, idiote!” Zaključili smo da je sve ovo kurčevo palpfikšnijanstvo i otišli dalje poslom…

ZADNJA STVAR NA SVIJETU (KOJU BIH TREBAO NAPRAVITI) Da to posljepodne nismo otkrili da diktafon kojeg je Keb zadužio na Radiju ima i više nego čarobnu funkciju ubrzavanja trake, cjeli dan bi bio sjeban i u kurcu ko što je i imo tendenciju bit. Rikavela od smjeha na ponovno preslušavanje snimljene idiotarije. Uletio sam u opijeno raspoloženje totalne nadrogiranosti smjehom. Mislim, stvarno, nije fer tolko se smijat cjeli dan. Odjebaće mi želudac 42


od smijanja jednog dana definitivno. Keb i ja htjeli smo se odmorit, uključit njonjanje do osam, da bi bili čili i orni za još jedan šou u kantini. No, Panasonicov VAS-mini cassette recorder RQ-L349 i njegova fast tape tipka odjebali su nas u dimenziju ljevo na skretanju za razumno. Ustvari, dobar trip, popodne puno nebulotičnih sranja koja uljepšavaju ionako smrdljivi dan pun nefunkcioniranja. Ležo sam na tom svom ležaju u Kebovoj sobi i krepavo. Uletila je spika o ženama. Ko i uvjek on me želi isprovocirat za onu pičku sa psihologije. Meni se diže na sam spomen. A kad mi se već diže, da mu to i velim. Mislim, ono, zašto ne? Sere mi da me pozdravila. Ne padam na štos i serem dalje. Nakon sat il dva šege i šale priznajem da sam nekako jebežljivo nahajcan za večeras. “Baš sam nekako…”, htjedoh reć “porno raspoložen”, al me neki sklop zajebe i provalim: “…sporno raspoložen…” “Sporno!?”, uleti Keb i umire od smjeha u dobrom starom stilu posljepodneva. “Ne, nego porno, idiote!”, i stvarno me svrbe ruke i ostalo. “Večeras definitivno…”, mislim si. A onda, ipak… Jebote, ti bi karo neku žensku večeras, a znaš da nećeš, ono, znaš to u dubini duše, al svejedno nadaš se, sanjaš i želiš to, dapače, kara ti je u zraku. Zbog toga padam u bed u basu prema gradu. Pa nije valjda da sam se zaljubio! Nije valjda da mi je stalo!? Ako da, onda upucavanje – goodbye! Igram se s onim držačima u basu dok Keb cjelo vrjeme sere u diktafon, kao javlja se nekom imaginarnom “obaveštajcu” Sokolu i prodaje fore na hiperkvazisrpskom. Mi, umjesto da spavamo i da kuliramo od onog sranja danas na Medicinskom, i dalje kenjarimo u mraku, svak na svom krevetu. U điru je neki Gojković, kao konspirativno ime lika iz Otpisanih. Keb razvaljuje teoriju da je Gojković ustvari ime za boga gluposti koji vječno bdije nad nama. Vrištanje smjeha. Dok se Keb tušira, ja listam neku pornografiju i smijem se idiotskim komentarima uredništva pored fotki. Nakon želje da se 43


uhvatim za ponos i skinem napetost, ne bi li ne-došo u iskušenje i napast, odjebem pičke i palim Kebov kaz. Dizni spika o Radioheadu. Nakon što ga je dobro ishvalio, pušta Paranoid Android. Janova frendica Tanja to voli. Njih ne pušim posebno, al Creep, High and dry i ova su čisto ultrasve i zakon! Pjesma me stavlja u raspoloženje koje je slično lebdenju polupojedene šnite kruha u bestežinskom stanju. Džitra me trga. Nešto kao skačem po sobi, a ustvari još nisam sasvim spreman. Keb uljeće i već antologijski pizdi na mene da požurim. U kupaonici sam. U nekoj čudnoj revelaciji osobnog optimizma i vješto sakrivene autoironije, perem si ga. Dok to radim, smijem se sam sebi. Radio ko uvertira. Prva Ožujska rješava me svih žeđi, gladi, tenzija i nejasnoća. Utripavaju se Marta i Jan. Sprdnja s Diznijem i Gitom. Tu je i uvjek glasni Đani. S našom pojavom, koja je ekvivalentna pojavi tornada u nekoj američkoj vukojebini, i s Kebovim stalnim zvanjem Sokola u diktafon, svi počinju šprehat kvazisrpski. Dejstvovnici i dejstvovnice, a ne nešto drugo. Keb i Jan sline oko Ane. Kao zgodna i ljepa. Meni ne. Ja rađe pijem Martinu pivu dokraja. Malo pizdi na mene, al jebe mi se. There’s no use crying over spilled milk, rekli bi Englezi. U ovom slučaju bolje: There’s no use crying over the fact that I sucked all your beer up! He, he! (Uostalom, šta se živciraš, ostalih dvanajst limenki još je nevino u Kebovom ruksaku…) Kantina puca pred nama poput štakorove rupe na Badnjak. Uljećemo ko padobranci. Ostala ekipa već je odsisala veći dio pojila za večeras. Sofi, danas izuzetno opuštena, kulira u kutu sjedaone. Puši ronhiljanu bijelu i izvlači neku votku ispod stola. Nudi. Uzimam. Ima spuštenu kosu. Neobično za ovu damu, mislim si. Tu je još i neka čudakuša koja komunicira ničim. Petra nudi mjesto za sparkirat guzicu. Gledam je, tvrda je od štok kole. Uzimam od nje cigaru, mada mi dim u kojeg smo uronili grize oči sve u šesnajst. Nadajuć se bržem sjebavanju, već uzusno mješam pivo i votku. Ono što želim time postić događa se vrlo brzo. Izbacuje 44


me iz normale i u svoj toj buci i komunikaciji (koju bi inače poslo u kurac da sam pri sebi) počinjem uživat i bit skoro pa – sretan. Groove nadilazi sam sebe. Sve odlazi u kurac. Fešta poprima oblik malo žešćeg uboda. Sofi i Petra hvataju me u đir da previše gestikuliram. Pozitivna konotacija. Dok trzajima ruke zapjenjujem votku u boci (jer, po mom mišljenju, prije će me skršit ako se pjeni!!!), razmišljam u sebi: “Joj, da nas sad Soros vidi, isfinanciro bi nam živote!” “Ne bježi se svaki dan iz Alkatraza!”, provalio je jednom prilikom Keb. Shodno tome, tražim pogledom zgodnu psihićku. Nakon nekoliko bezuspješnih traženja i izmjenjenih fora s ekipicom za stolom, snimam je. Kasnije, kad me je skinulo taman tolko da me bilo baš briga za činjenicu da ima lika, i taman tolko da joj mogu prić i objasnit par stvari o životu i suodnosu zvjezda na gradskom noćnom nebu, nestala je poput dobrog sna. Između ta dva događaja, gledajuć je, tu i tamo, razmišljo sam što je to na njoj da me tako divljački privlači. Pićokarica uopće nije zgodna, ima nos veći čak i od Kebovog. Patkica mi u četri godine srednje škole nije uspjela objasnit kemiju, a ova mala crvenkastih obraza zajapurenih od C2H5OH i čage to je napravila u vremenskom trajanju jednog slučajnog direktnog pogleda. S njom mi je isto ko da slušam drum ‘n’ bass. Krene neka normala, naučiš se, konvencionalno se gibaš i mrdaš, a, ono, uleti brejk i razjebe situaciju unepovrat. Najveći zajeb je da ja uživam u tome. U svakom slučaju, bilo kakav kontakt sa psihićkom sam poblovo tu večer. S Petrom sam uletio u šprehu sasvim slučajno. Išo mi je nakurac neki lik koji je pričo s njom. Ono, kužiš, gledam ga i vidim mu ogromni jumbo plakat naflajsan preko face na kojem piše: “Gle, kontam te, pička ti materina! I samo zato što sam zgodan i dao sam ti pušit moje cigare, jebaću te večeras ziher!” Takvi me likovi odmah ispizde. Ušalto sam se ko nevjerovatno dosadan peder i gad. Lik je odjebo. Govno puši Gitanes, kratke francuske cigare dovoljno jake da raznesu Cageovog Castora Troya iz Face Off. 45


Jebem ti ja mater u pičku, znaš! Probam jedan dim i odmah dobim rak, u kurac! Idi fumaj to usrano govno u štalu iz koje si pobjego, jebem ti mater! Kako me iživciro! Ufur koji me je onda iznenadio bio je generalan i krucijalan za zajebanciju koju mi odonda uvaljuje Keb. Petra i ja smo se raspričali o nekim olfo jako važnim životnim istinama. Kužione kako je njoj jako teško prekinut s likom. Svi okolo uletili su u zajebavanje da će Foks umočit večeras. Keb mi poslje uljeće sa: “Čovječe, ona je tvoja! Tvoja!!!”. Da, kako da ne. Ustvari, zajebancija mi je laskala, al ne previše. Da sam se prepustio tome, ko zna kamo bi me to odvelo. O njoj nisam nikad razmišljo ko o nekoj za uzet doma. Mislim, ono, komad je komad za odvalit i sad, ono, špreha mi tu, blizu ful i sve, i nije mi svejedno. Mislim, slušam je i pričam joj, al mi polako kuha zbog njene blizine. Zajebi to, mislim si. Digni se, otiđi i popij si kajgod. To sam i napravio. Zato mi je danas, kad se sretnemo, i dalje gušt pričat s njom. Dotripavanje Diznija, Kuleta i ekipe, te turbo spika s nekom curom koju zovu Zeba, otkačenom galamom s Anglistike koja kao pizdi za Janovom poezijom, kao i Kafkino i moje upoznavanje neke male Fride iz Osijeka (kojoj smo prodavali naše slavonske šprehe koje, da ga jebeš, nemaju veze ni s čim, a kamoli s tim gradom na Dravi), značilo je fazu dva; fazu kad sve tekuće što stavim u sebe tokom večeri kuca mozgu na vrata i viče: “Gdje je onaj centar za ravnotežu koji je spojen s još miljun drugih stvari!? Voljeli bi ga POSJEEEETIIIIT!!!!”. I onda kazna za zločin. Black out. Ista stvar dogodila mi se i sutra, na Tininoj fešti. Doljeće mi ta hipervesela i simpatična kolegica i daje do znanja da se moja uvjek-želja za blovanjem upravo ima ostvarit. I ulazim ja u tu sobu, dva lika rolaju na stolu. Neka ženska nestrpljivo čeka. Vrata se zaključavaju. “Origano i komadići metle il prava travurdača žičvana do jaja?”, proletilo mi je glavom. Zaključivši da me niko ovdje ne zajebava (mislim, skepsa je potrebna, ipak je ovo skidan46


je mog narko-himena…), uklapam se, već dosta natopljen svim i svačim. Tina je tu jer “obožava miris tog sranja”. Ova dva lika sliče mi na Two stupid dogs. Ustvari su O.K. Motaju tu big mammu s tolko ljubavi i pažnje da sam se zapito nisu li možda neki kirurzi il slično. Jednom preko face leti ultra zarazni smješak, a drugi kulira. Ženska je Tinina frendica, neka Hercegovka s fiksnim dentalnim aparatićem u ustima. Tjelo joj je O.K., al me ovo drugo odbija. To je to. Džoja krene. Miris je zajeban. Podsjetio me je na ona sranja koja smo ja i Keb radili s Verom i Lanom, kad smo u cigaru trpali čajeve i zdrobljene neurotike i pili oksisept za leće s vinom. Prisiljavam se vuć dim u sebe. Ne ide, al komadići mi ipak posjećuju pluća. Čekam. Ko da će se nešto jebemti veliko desit. Kuliram, a ustvari bojim se za popizdit. Mislim, ono, nije baš prelaženje ulice dok je zeleno. Fumanje zađira jedno pet-šest puta. Jedan je, nije nikom niš. Nakon razvaljivanja Setting sun i još nekih, ispovraćo sam se od sranja ko zadnji zmaj. Ej, gledajte me! Čuvam Ljubljanu od napadača! Samo što usput malo grlim školjku. “To ti je zato jer si pio…”, prodaje mi znanje Keb kasnije. Boli te kurac, piši dalje! Fešta u kantini ide svome kraju. Samo što ja to još ne znam. A ne znam jer niš ne mogu ni znat. Nakon svega ovoga osjećam se promiskuitetno ko zadnji Freddy jebeni Mercury. Samo što se još ne jebem s muškima. To bi bilo to. Zadnje govno u slagalici. Sva sreća, jedini šupak koji bi karo je ružičast i ženski. S tim mislima grabim preko Korza zajedno s Diznijem, Kebom i Martom. Oni šprehaju o životnim istinama, Keb je još uvjek s onu stranu trjeznoće, a ja, hodajuć pet centimetara iznad Korza, razmišljam o tome kako oni šprehaju o životnim istinama, kako je Keb još uvjek s onu stranu trjeznoće, a ja hodam pet centimetara iznad Korza. Samo što ja nisam tamo. U jednom trenutku na fešti uletila mi je jedna pićokarica s Germanistike sa šprehom kako je to što mi na Radiju radimo ustvari 47


jako dobro. Pitam ja tebe, draga moja, što sličiš na pjevačicu Corrsa, da li bi ja tolko pio da je bilo što što radim u svom životu bar malo dobro? “Da!”, uljeće Keb s drugog kraja sobe. “A, jebi se, sad si mi ujebo poetski kraj!” “A, jebiga… sori!” “Ništa, ništa, ovako je još bolje…”

ŽIGOLO TETA Kao i uvijek, u potpunosti sam vladao situacijom. Mogao sam se s mirnoćom prepustiti zagrljaju mekane fotelje i opušteno čavrljati s ona dva lika, jer ono što se događalo nasuprot meni zaista nije zavređivalo pažnju. Znao sam zašto Keb radi to što radi i na neki način sam odobravao njegov postupak. Samo jednom je smjelo boljeti, samo je jednom jastuk smio biti natopljen suzama, samo je jedna noć smjela biti ugušena nečujnim jecajima… A tada on možda nije ni znao kako para i razdire usijana oštrica prijateljeva bodeža, popraćena samozadovoljnim osmijehom i ozarenom sviješću: “Ona je moja. Tko ga jebe. Bitno je da je ona moja.” Nisam mogao oprostiti Bogu upravo stoga što to nije bio neki tamo neznanac, čovjek kojemu ne znam ime i koji mi nije bitan; bio je to Keb, prijatelj, frend, osoba od povjerenja. Zato je bol bila tisuću puta jača, zato je usijana oštrica tako lako pronašla put do moždanih stanica mrcvareći tkivo i pretvarajući ga u bezobličnu kašu neupotrebljive materije. Zato je ostao tek jedan poharan mozak, strahovita pustoš u srcu i jedan beznačajan san iz suza. Oprostio sam. Zar bih samoga sebe mogao nazivati čovjekom da nisam bio kadar oprostiti? Oprostio sam si. Svoju bol. Kad jednom tako boli, više nikada neće boljeti. Sad je prag previsok. Smije boljeti samo druge. Ja sam nedodirljiv, ja sam Bog. Ako te boli, oprostit ću ti i pomilovati te. Smij mi se, imaš moj blagoslov. Možeš me voljeti i ne moraš; ja ću voljeti tebe. Poklanjam ti svoj svemir i 48


pružam ruku – dotakni me i dodirnut ćeš mir, nadu, san iz ljubavi. Volim, ne možeš mi ništa; ni ti, ni on, ni vi, ni oni… Oprostio sam, napunio srce i udahnuo beskrajnu lakoću; poleti sa mnom, ma tko bio… Keb je izvodio svoj šou. Nešto ju je kao navlačio po svom krilu i kao pokušavao joj otkopčati pojas. Igrokaz namijenjen meni. Djevojka je bila glasna i predstava je vjerojatno bila vrlo zanimljiva. Marta je sve promatrala, i mnogo toga je zabilježeno diktafonom. Ne znam zašto, u tom trenutku zamišljao sam slona koji ulazi u staklarnu. Ha, ha – koja scena! Krš i lom. Sva sreća što uvijek imam osjećaj za stvarnost, još veću za nadstvarnost. Kako sam ono rekao u diktafon: “Cura se ponaša na svoj način.” Marta nikad ne bi bila dobar psiholog. Nema mjeru, ne osjeća. Daje krive procjene, ne živi ozračje. A ja sam znao da mogu ostati miran. Reakcija nije bila potrebna. Znao sam da će Ani dopizditi, jedino što me tangiralo bilo je: kada? Pomalo me živcirala, jer očito nije namjeravala tako brzo odustati od glume. Jedino na račun vlastite nestrpljivosti mogao sam postati nervozniji. Ali nisam. Nije sve to dovoljno bitno da bi utjecalo na moje performanse. Uostalom, vrijeme je tako relativno. “Ej, dođi ovamo! Ful si se distancirao; uopće te više ne poznajem”, konačno Anin glas. Tako obožavam te svoje male pobjede, daju čovjeku neku sigurnost, satisfakciju. “Tako je”, odvraćam gledajući Anu u oči. Sad se ponovo mogu prepustiti zagrljaju mekane fotelje i opušteno čavrljati s ostalima, jer ono što se nalazi nasuprot meni ostvarilo je svoju svrhu. Drago mi je; ja sam Jan. I upoznat ćeš me, kad-tad.

SIGURAN POGODAK/SABOTAŽA Kao nešto sjedim i to. Ne radim ništa. Ustvari radim brdo stvari. Slušam Zeppeline i buljim u beskorisnu Gatesovu tehnologiju. Otkad sam nabavio taj džank od Pisija, samo me jebe. Fala Bogu 49


da se neko sjetio zažagat Gatesu tortu u glavu neki dan. Takva snaga, a takav kurac! Mora da su podzemne u điru, jer ako nisu, onda, reko bi Gabriel – must be the work of the devil! Jebe se i njemu, sanjo sam tog lika prošlu noć. Da sam se upozno s njim u nekoj krš kući u nekoj skandinavskoj zapizdini. Tristo puta deblji i mlađi. Snovi su mi u kurcu. Kad sam se probudio, odmah sam pogledo u plakat na zidu. Nasreću, dobri stari Peter bio je i dalje dobri stari Peter. A dobri novi Pisi je i dalje u kurcu. Mrzim ga za ispalit na živce. Jebem mu sve pizde materine kad me počne jebat. Onda ga ugasim, skuliram se i pustim ga. Kad mi opet treba – opet ispalim. Dolaze mi fleševi nervoze. Bacio bi to smeće digitalno van kroz zatvoren prozor. Šteta prozora. Al onda, s druge strane, dao sam neku lovu za njega. Kao nešto sjedim i to. Razmišljam i sjećam se. Bio sam jučer u Zagrebu. Došo sam jutros. Bili smo ja i Keb posjetit neku malu, njegovu sestričnicu, šta-ja-znam, u bolnici. Srednjoškolka ima neke velike frke s alergijama. Pošto Kebovog starog boli kurac za to, Keb je odlučio zapičit i vidit malu. Kafka i ja rekli smo da ćemo ić s njim, ono, radi društva. A uostalom, mala mu je rođakinja zgodna. Kad se rješi alergije i malodobnosti, biće to prava koka. Zašto ne ispast O.K. u tom slučaju? Zašto ne ubit dan? Zato. Našli smo se ujutro u kantini “na kavi”. Ja dolazim prvi i spava mi tjelo. Da bi sjebo pećinski osjećaj u želucu, tražim od Luce krafnu i kolu. Ce-o-dva iz kole budi mi organizam svojim probadanjem. Uživam u tome. Jednog će mi dana gazirana cuga pojest jetru i onda ću gledat bjelo. Dolazi Keb sa svojom kapom nabijenom do nosa. Snimam ga, preko dvorišta Faksa hoda ko kauboj. To me nasmijava. Upada skuliran u kantinu i podsjeća me na onog lika iz Fun Lovin’ Criminalsa. Malo govori sa mnom, puno sere Luci. Nakon par minuta dolazi i Kafka u svom poznatom kaputu. Spremni i kompletni. Pizdimo za Metropolu. Al ne! Kafka govori kako je došo reć da ne ide jer ne može jer bla bla nešto starci šta-ja-znam. Uglavnom, on 50


ne ide. Keb malo pizdi na njega. Mislim si, šta si živčan, al mu to ne govorim. Kafka odlazi putem Korza pored Foto Kurtija. Dok idemo po hladnoj i jutarnjoj Užarskoj i pičimo prema Delti gdje se je Keb sparkiro, mislim na Kafku. Kafka je u kurcu, al mi je smješan. Svoju lavovsku bahatost začinjuje velikom dozom intelekta i potkrjepljenosti. To je pametan seronja, no ipak nakraju, kad se sve zbroji, on je seronja. Uvjek prodaje spike o nekim ruskim gradovima koji završavaju na -vsk, koji imaju metro, par miljuna stanovnika, devetnajst aerodroma, stošezdeset željezničkih kolodvora, al do njih ne vodi niti jedna cesta. Ako ne priča o tome, onda prodaje ufur kako se za dvadeset kuna može najest i napit u Budimpešti tolko da se izrigaš od klope i cuge. Tome dodaje nekoliko enciklopedijskih predavanja o povjesti europskih metroa. Kad sam prvi put u životu vidio Kafku, zgadio mi se. Majke mi, reko sam sam sebi – jebeš me ako ćeš ikad zavoljet ovog pedera! Kako sam se gadno prevario! Filip Kulik zvan Kafka (tako ga je nazvo Keb jer u onom svom austrougarskom šinjelu izgleda poput Jozefa K. koji upravo traži zgradu il sobu u kojoj će mu se sudit…) pojavio se na prvom sastanku, između ostalih nadobudnih studenata i studentica, kojeg smo ja i Keb sazvali ne bi li konačno pokrenuli neki književni časopis na Faksu. Sjedio je u svom kaputu boje štakorovog proljeva i dobacivo podsmjehe našim šprehama o tome kako bi za početak časopis trebo imat formu fanzina. Ustvari, samo je potkrepljivo svojim uobraženim trzajima bradice a la Neron podsmjehe i gigantske kritike koje su dolazile od, također prisutnog, kvazipjesnika, onda apsolventa i kao neke face na Faksu, Damira Kijuka, koji je, u naletu “božanske inspiracije svojom budućnošću međ bogam” i sličnih pizdarija, svoje ime promjenio u Edward L’Eros. Kasnije se bacio s mosta, šupak. Tako su njih dvojica, čak se i ne poznavajuć, potkopavali naše živce i vrjeđali naša, ionako prenapuhana pluća vlastitim egom. Pas mater, kako mi je onda išo na 51


živce! Dragi moj Filipe, da sam znao taj dan da ćemo se zajedno, ko najbolji frendovi, svi iz te iste učionice, osim poetskog govnojeda L’Erosa, samo nakon mjesec dana napit ko stoka kod mene u stanu i pjevat pizdarije ko što su Avanti popolo, O, bella, ciao i Druže Tito…, prizno bi si krepilstvo. Baš sam bio u krivu. Dane koji su usljedili nakon tog prvog sastanka, tog prvog našeg zajedničkog fijaska, pamtiću cjelog života, da ga jebeš, ko par najljepših i najpunijih mjeseci ikad proživljenih. Jednom smo se zainatili nekoj votki na plaži na Pećinama. Keb, Marta, Kafka i ja. Cugali smo to i čisto nas je bolio kurac što je bilo neobično zima za srpanjsku noć. Kafka je prvi otvorio srce i počo pričat o svom djetinjstvu i bla bla. Cjelo vrjeme smijo sam mu se jer ga je špiritana od votke najviše od svih spizdila. Cjelim je putem od Trsata do plaže nosio neku cjepanicu koju je pokupio uz put i viko: “Mi smo se borili u Vukovaru, a vi se ovdje jebavali po Opatiji…”, naravno, svojim poznatim forsiranim i glumljenim slavonskim naglaskom. Njegova je ispovjest, pritisnuta činjenicom da je votka jedno od onih smeća koje vuče i najskriveniju istinu iz ljudi, počinjala bit sve intimnija i intimnija. Tad sam skužio da Filip nije samo pametan, već i osjećajan lik pun frustracija i ozbiljnih refleksija. Složio je neku spiku da je u bedu jer nema curu i da pati od homoseksualnih dvojbi. Njegov klaun bio je tek maska. Da, jebeno je to kad si u pubertetu, a nikako da uhvatiš neku pićokaricu da smanjiš nervozu u preponama i dokažeš sebi da si muško. Ispovjest mu je trajala i trajala, sve dok nije pao glavom u pijesak, shrvan šumom Striborovom. Krenuli smo Kebovim Citroenom i prvih desetak minuta šutili. Po zvučnicima je s radija tu i tamo, između mase šumova, prokrčio Jamiroquai. Keb odjebe šum po kratkom postupku. Ubacuje u kaz prastaru kazetu Kud Idijota. Onaj dugokosi pjeva nejdem tamo više nikadaaa…, našto se pogledavamo. Pada smjeh. Ja počinjem bubnjat po nogama. “Signifikantno, vraiment?”, upita Keb. 52


“Je croi que oui!”, odgovorim mu ja i opet obojica prasnemo u smjeh glede našeg preseratorskog francuskog. Jurili smo po poluautocesti, a pogled na snjegom opečene planine ispred punio nas je poštovanjem prema prirodi. “Dobro je ovo, a?”, pita me Keb i ne dajuć mi da odgovorim, nastavlja: “Jebote, da Saddam Hussein ima imalo pojma kolko su Idijoti zakon ne bi se nimalo zajebavo i bio diktator. Samo bi njih slušo. Ono, uleti Bandiera Rosa, a svi Židovi dolje hepi do jaja i niko se ne fajta!” “Onda Clinton ne bi imo šta radit. Ovako – it keeps him occupied! Kužiš, Bil je u kontroli.” “Oćeš reć da se ovdje radi o sustavnom kočenju proboja Kud Idijota na iračko tržište?” “To je očito, jebote! Da se Ptica, Sale i kompanija ufuraju u Irak – nema fajta, nema rata, tržište oružja je u kurcu i Clinton ne ispada faca. Sad su sve oči svjeta uperene u činjenicu da se je jebavo po Arkansasu.” “Da, ne možeš bit predsjednik, a da ti puše…” “Ma ne, možeš! Vidiš, ovom našem svi mi pušimo! A on nas ne jebe ni pet posto. Da nam bar svrši u usta, al ni to. Gladni i žedni pušioničari.” “Misliš da ovaj naš sluša Idijote? Ono, prije konferencije za novinare malo odvrne…”, Keb se hvata onoga za pojačavanje i pojačava. Iz zvučnika na vratima trese ona pjesma koja se fura na “Pale sam na svijetu”. Začas smo Keb i ja Beavis i Butthead i drmamo glavama u ritmu. “A da zapalimo sad kod njega i damo mu kazetu?” “Šta kod Saddama!?” Smijemo se. Taj brkati diktator uljeće u gromovitu sprdanciju. Sve odlazi u domenu dobrog starog John Cleesea i ekipice. Ko i svaka špreha, i ova skreće prema razgovoru o ženama. Naše jako pametne teorije. Keb je u nedoumicama oko jedne male: 53


“Ne znam šta da mislim… ta mala, kužiš, ono, sve je super, al nešto mi fali…” “Šta se sad furaš na mene, patnja i te šeme? Osujetimo natruhe sreće i postanimo patnici?” “Ma, odi u kurac! Govorim ti o tome… mala sluša Rage, Pixiesi su joj najbolji bend, voli esef, voli, ono, sve šta i ja… One germanistice su mi rekle da je luda i opičena sto na sat. To je žena za mene!” “Da, al?” “…al fali mi nešto, neki, ne znam… neki šmek… šta-jaznam…” “Takvi smo ti mi zaljubljivi likovi, al jebi ga. Znaš šta bi rekla Bjork? Ima jedna pjesma i imaš u njoj stih, nešto kao… you can’t say no to hope, can’t say no to happiness.” “Istina”, slaže se Keb. Prolazi još neko vrjeme. Tad me pita: “Znaš koja mi je njena stvar dobra?” “Hm?” “Od Bjork. Znaš koja mi je njena stvar jedino dobra? Army of me.” “Army of me je O.K.” “Šta nije to s onom gorilom…” “Da, da, u spotu…” “Sviđa mi se ta stvar, ima neki militantni ritam, imaš osjećaj da sve melje ispred sebe… tarara rarararam tararararararam… agresivna je.” “Je.” “…i dobre su gitare.” “Nema tamo gitara.” “Kako to misliš nema gitara?” “Cjeli Post je snimljen bez gitara, samo struja.” “Nema šeme! Ima gitara sto posto, ne može bit onakav zvuk bez gitare!” “Ne, ne, nema, sto posto. Na cjelom albumu nema gitare, baš 54


je bila onda spika da kako je to zanimljivo da u vrjeme kad se niko u pop i rok glazbi ne može ni posrat bez džitre, dođe Bjork i snimi album bez gitara. Kužiš?” “Ne, ti si nešto pobrko… gitare joj je sviro il onaj Tricky il onaj Goldie što se kasnije i oženio za nju.” “Ma kakav Tricky, kakav kurac Goldie, jebote!? Ona se udala za Grahama Masseya, lika što joj je radio na albumu!” “Ti si u kurcu, sad si stvarno počo srat! Svaki kurac koji imalo prati scenu zna da je Bjork udana za Trickyja! Kakav Massey!? Massey joj je radio na albumu, al ona se poslje udala za onog ružnog crnca šta je…” “Znam ja ko je Tricky!!! Ne moraš me ti učit ko je Tricky!!! Da ti ja nisam profuro Black steel i to, ne bi imo pojma ko je Tricky! “A da!? O, jebote!” “Da! Ni Bjork ni kurac!” “Kako sereš! Vjerojatno bi ti još slušo onog manekena od Jarrea i tripo se na ona njegova klišejizirana kasio smeća, da nisi upozno mene! Vrhunac su ti bili njegovi albumi koji ionako sliče jedan drugome ko jaje jebenom jajetu!” “Kenjaš, stari! Kenjaš! Sad stvarno pizdiš bezveze!!!” Naša rasprava je stala. Keb se ponovno koncentriro na vožnju, a ja sam, nakurčen na lika koji mi je, kao prvo – vrjeđao glazbenu svetinju iz djetinjstva, a kao drugo – prkosio svojim ja-sam-upravu-izrazom lica, gledo van kroz prozor i ljutito u sebi odbijao si priznat kako je on ustvari bio u pravu. Nakon pet minuta okreno sam se prema njemu i reko: “Obojica seremo.” “Bjork se nije ženila.” “Nije, a na Post nema gitara.” “Znam.” Bio je to ping pong inata što smo ga Keb i ja povremeno upražnjavali, ko što su Tim Roth i Gary Oldman igrali tenis rječima u filmu o Rosenkrantzu i Guildensternu. 55


“Napet si, jelda?” “Tight as a tourniquet…”, citiro sam Watersa u punom smislu. Kud Idijoti su svirali vrhunsku zafrkanciju zvanu Ništa nije tako dobro, što je Kebu po dvjesto miljarditi put izvlačilo lagani smješak na usne. Nastavili su s Io sono dittatore i rock je donio promjenu ritma. Gorski kotar i sve. Ususret nama juri veliki šumarijski kamion. Kako je protutnjio pored nas, tako se Citroen zanjiho, a sitne bljuzgotine od snjega i vode zašpricale su prednje staklo. Keb uključi brisače i posegne u ladicu za cigaretom. Ogromna ralica tutnji pored nas poput krda napaljenih slonova. U nekoj pripizdini uhvatila nas je magla. Keb ne voli maglu, pa je, mrmljavši napočetku, a zatim i otvoreno pičkaravši, dao to do znanja. Magla i nakupine snjega stapale su sve živo u jednu bijelu fleku. Sve je bilo zatrpano bjelinom koja nas je bola u oči. Keb je pažljivo i ne prebrzo plazio strojem preko utabanog snjega koji se udomaćio na površini ceste. Gledam van kroz staklo. Počinju me pucat neki filmovi. Um mi se otvara i ponovno se sjećam. Mislim, šta-ja-znam, valjda je to nešto popišano u meni, da sam takvo drvo kad treba napravit nešto konkretno. Stoji mala, ljepa ko uvjek, a ja samo gledam i serem i ne radim ništa jer ne mogu. Gospon Palah me samo sprda, jebe se njemu, on je Apokaliptični Ljubavnik i ostalo. Petra poslje, u jeku dobre zajebancije, govori Kebu u diktafon da kako sam je mogo tako zavest a onda pogledom bludit za tom malom. Ni sam više ne znam što dalje. Ustvari, boli me za tu malu, a onda opet i ne. Kebu više ne mogu prodavat spiku jer me u startu odjebe da sam glup i sve. “A možeš se uvaljivat onim srednjoškolkama gore kod sebe i glumit, i pušit cigaru ko John Travolta u Broken Arrow i bit sve i svašta i lansirat prste u neke bezveznjakuše. Onda si cool, onda si fucking coolero, ai!” Jebiga, ovo je drugačije. Ovo je ljubav. Ustvari, ovo je još gore, ovo je ono između, onaj jebemumater grozan problematični osjećaj kad ne znaš jesi il nisi. Kad je gledam kako se žvaljari sa svojim likom 56


zato jer ja imam metlu u kičmi kad je vidim, radim nepotrebna sranja. Sjećam se prošle fešte. Budim se ujutro sav nikakav, s glavom koja je veća od Kine i koja boli jače od reklame za Levisice. Prije nego što ustanem i počnem psovat sve što mi se nađe na putu, sređujem osnovni problem od jučer. Govorim sam sebi: “Bez obzira što si većinu vremena prošli tjedan mislio na njeno ne baš klasičnoljepo, al tebi prekrasno lice, i bez obzira na to što si prošli vikend gore kod Robija i Fileta izašo van iz birca u samom jeku maliganizacije i lego na snjeg, te po njemu piso pet slova njenog imena, bez obzira na to što si zbog njene nazočnosti u tvom umu dosad napiso već dvije pjesme u vrjeme totalne poetske suše u tvojoj glavi, i bez obzira na svaki drhtaj koji ti prođe rukama i vratom kad je vidiš, i bez obzira na brdo drugih stvari, otkačićeš je i prestat s tim. O.K.? Kad sam, nakon petnaestominutnog umivanja, došo malo k sebi, palo mi je na pamet. David Byrne. Back in the Box. “Ako ne donosim nikakve odluke, neću napravit nijednu pogrešku.” Možda. Ružna stara faca pojavljuje se u ogledalu i ironični smješak okruni je poput naljepljene cijene na kantici paradajz koncentrata. Tu je negdje i Janova frendica Tanja, kod koje smo se pred dva tjedna uspavali nekom biljkom s otoka. Opskrbila nas je Beastie Boysima. Kad ju je Keb vidio, odmah je počo urlat: “Because you can’t, you won’t and you don’t stop…”. Ja sam samo kul uletio s: ”K’n’F come to rock the sure shot…”. Modifikacija zbog prilagodbe. Smješak je preletio njenim licem i otkrio nisku prekrasnih jedinica, dvojki, trojki i ostalih brojki. Žena je nedavno diplomirala Stomatologiju. Mene Stomatologija asocira na dvije stvari. Na karijes i sranja od boli kad ideš kod zubara, to je jedno, i drugo – na astrologiju. To mora da je zbog nekih psihosemantičkih levela u istima. Tanja dodaje kako moramo naučit i neku drugu, a ne samo Sure shot. Htio sam izletit sa can’t stand it, I know you planned it, gonna set it straight, this Watergate, al zaključio sam da bi Keb mogo 57


protumačit kako to radim samo da se preseravam pred Tanjom. Uostalom, nije mi se baš skakalo, a i bilo bi baš ironično “pjevat” Sabotage u večer koja se za moj prokuhani ego pokazala upravo ko čista sabotaža. Neko je podmetno bombu na moje samopouzdanje. Mater mu jebem kogod da je. Tanja se i dalje smije. Skuživši da je inteligentna, ušlepava joj se Miro. Špreha počinje tezom da su stražari u JNA bili jako načitani jer su često na svojoj dužnosti znali citirat Shakespearea. Kao okosnica ove fore poslužila je činjenica da je prva rečenica Hamleta upravo: “Stoj! Tko ide?”. Dalje nisam pratio. U međuvremenu stavljam u sebe brdo toga i redovno se i uredno napijam. Moraću to malo smanjit. Kolkogod sam svjestan da bježanje nije bježanje već prolongacija sranja, uporno bježim. Kad se ovako nakrešem onda samo bauljam od-do i tražim. Naljeće Tina. Fora mi je ta “nova” frendica. Kolkogod se drži da je vihor i stampedo koji ne staje ni pred poplavama, potresima i smrću, obična je frustrirana cura. Sva sreća da je pametna. U kaotičnom plesu tamnih silueta ispred kantine, prepoznajem je. Bogata perjanica od frčkavosti na glavi koja se vijori poput Spawnovog plašta i prepoznatljiv dug, crn kaput. Naravno da joj govorim u kojem sam bedu i naravno da je opterećujem svojim viđenjem ljudske komunikacije. Zbog jasnih razloga ne sjećam se što je ona imala za reć o tome. Do nas doklizava neka ženska kreatura; od silnih unutarnjih i vanjskih mrena ne vidimo je dobro, al špreha počinje. Žica cigaru il nešto na tu foru. I tad silna revelacija! Naljećemo na malu koja je iz Slavonskog Broda i to pokreće erupciju olfoslavonskog iz vulkana kojeg su u nas dvoje, prvo u mene a zatim posredno i u Tinu, zasadili Kafka i njegove litanije o baki iz Đakova. Za razliku od one male s prošle fešte, ova cura kuži šprehu i fila situaciju autentičnim pasusima iz velebne nam ravni. Tina i ja skoro pa se vlažimo od sreće. Uljeće spika sto na sat. Odjednom mala nestaje u mrak s obećanjem da će se vratit s nekom cugom. Pada dogovor između Tine i mene da ćemo joj se 58


uvaljivat. Pošto je to bila njena ideja, ispočetka sam bio malo zbunjen. Nas dvoje barimo curu!? “Kako dobro!”, pomislim i odmah su tu i kužione. Tina će joj ful srat, a ja sam nešto ko fizikalac, ono, faca. Nabrijani na situaciju čekamo malu. Realnost se pokazuje u pravom svjetlu. Projekcija uma (i nekog njegovog sjebanog poddirektorija il fajla krcatog bagovima) i projekcija tako proklete svrbežljive potrebe za kontaktom s Venerom. Mala se, naravno, ne vraća. Tina i ja krećemo u glasnu i pijanu potragu. Da mi je netko prije četri mjeseca, kad smo se Keb i ja po prvi put našli s Tinom u “Jazz caffeu” zbog pokretanja te naše radio-emisije, reko da ću zajedno s njom pokušat uvalit prvo šprehu, a onda i jezik nekoj savršenoj nepoznanici… Ne nalazimo ju, samo kompe koje sjede po stepenicama i furaju nešto svoje. Onakvi svakakvi, s nejasnom dijalektalnom pizdarijom na usnama, Tina i ja lako smo odjebivi. Nakraju Tina nestaje. Ne znam ni kako, ni kamo. Opet sam sam. Nakon što smo napunili dvorište Faksa krhotinama Uniona i Pana, Keb, ja i Kafka završavamo na muriji. Ne zato što smo razbijali flaše, nedajbog da su nas onda snimili, već čista rutinska provjera. Kafkijaner se ukenjo kad nas je lik u civilu pozvo u Prvu policijsku. Mislio je da će nam srat jer je Keb, nervozan i ljut što nas Dizni nije došo pokupit, počo šutirat i nogom razvaljivat neku kantu za smeće. Poslje mi je bio bed zbog svih tih silnih flaša što su odjebale u beton. Mislim si, jebemti, pa za koju vražju frustriranu mater smo ih uopće išli razbit. Agresivna budala koja se rađa usred pomaka iz centra. Da, pošalji jadnu bocu ukurac kad već ne možeš rješavat svoje probleme, iskali se na jadnoj flaši i uživaj u zvuku praska, misleć da imaš kontrolu. Razbijanje mi je totalno strano, nije mi to đir, to mi je seljački. Al jebiga, uletila je neka ljutnja. Keb nam sere kako smo frustrirani šupci. Šta bacamo flaše i plačemo za komadima. Da, a šta si ti, prijatelju moj? Nisi frustriran? Nisi kurčinu! U istim si govnima ko i ja i ovaj ufurani Kafka, pa čak i u istom dreku zajedno sa zajebanom Martom i nabrijanom 59


Sofi! Svi smo mi u istom loncu i kuhamo se i ovo i ono. Pucaju me takvi filmovi dok on pizdi i udara po prozorima banke. Ništa ozbiljno, samo način na koji pokazuje da mu je zima. Kafka razvlači teoriju o tome kako ga ljute likovi koji se samo pojave i oko njih se sjati sto žena. On bi htio to isto, samo sa “sedamnajst” komada i lokvom spolnog sekreta ispod njihovih nogu. To nije moj ufur, al ga shvaćam. Govorim mu da je stvar u nastupu. Nastup nam je obojici zakurac. On je teatralan, bahat, glasan i grmi, a ja se, AKO MI JE STALO, ukenjam. Ponekad poželim da mi nikad više ne stane ni do jedne. Želim zauvjek sretat samo bebaste srednjoškolke. Malo se razilazimo u teorijama oko beda, al ja ga podržavam pred Kebom. Zbog toga nas Keb obojicu trpa u isti koš i proglašava kretenima. Ne zamjeram mu. Nakon što nas murjak pušta, zaključivši da nismo nikakvi ljubitelji banaka, mjenjačnica i inih financijskih prčvarnica, a ni subverzivni elementi (to se bar ne vidi po izvanjskoj pojavi), izlazimo iz Starog grada na Korzo. Svježe treznjikavi. Parkiravamo svoje promrzle fizise ispod tende jednog kioska. Vjetar brije i skida nam aure svojom zajedljivom siječanjskom snagom. U dva i pol ujutro, nakon još jednog u nizu grčeva, grad izgleda ljepše nego ikad. “I oni bi se bavili turizmom! Već se trideset jebenih godina uspoređuju sa Švicarskom, a ne mogu ni očistit ceste kako spada! I sad ti vozi po tom govnu!”, komentiro je, trgnuvši me iz prekopavanja po prošlom tjednu. Kad je nastavio svoju operetu o lošim cestovnim uvjetima: “…da im jebo pas mater, pa šta je tolko teško očistit!? Treba im samo jebeni traktor više i to je to, al – ne! Oni drkaju kurac na sjednicama, seru, jedu govna i sanjare! Ispijaju kave i guze tajnice i…”, odlučio sam ga prekinut. Uvalio sam neku šprehu o Jamesu Bondu. Kako je Timothy Dalton totalno podcjenjen u serijalu i kako je definitivno bio bolji Bond od Brosnana. Keb ne puši šprehu o Bondu, al se ipak priključuje. Naravno da sve opet skreće prema ženama koje Bond jebava još od 1962. S nula60


nulasedmice prelazimo na moje “ljubavne probleme”… Nakon toga Keb me uhvatio u đir i nije mi se skido s vrata do Karlovca. Bio je vidno bolje volje i ponovno sam se osjećo sigurno u Citroenu. Poslje naplatnih kućica promjenio je kazetu. Iz pretinca je izvadio neku i ubacio je u pohotna usta auto-kazetara. Nakon škljocaja i nekoliko sekundi začuli su se zvuci pretraživanja radio skale i prigušenih automobila u prolazu. Samo me je pogledo i nasmijo se. Melodija nadolazećeg orkestra zakovala me u ugodu suvozačkog mjesta i instinktivno sam zavalio glavu i zatvorio oči. Bio je to Final cut, i kad je Roger zapjevo: “Tell me true, tell me why was Jesus crucified, is it for this that daddy died…” imaginarna cesta pukla je pred mojim zatvorenim očima. Nakon Your possible pasts zaspo sam poput zaboravljenog dana.

HODAJUĆA PROTURJEČNOST Stojim na uglu Vitezovićeve i Užarske i čekam Keba. Preko telefona je zvučo mrzovoljno za popizdit. Šta on jede zapaljene šibice da je uvjek tolko nadrkan, mislim si. Dobro, kužim da je u kurcu i to, mislim ko nije, al šta se koji kurac onda trese na mene!? Idemo gledat četvrtog Aliena. Možda će bit bolje volje nakon toga. To puši sto na sat, možda se skulira. Ispred mene prolaze ušminkani Pripadnici Romske Manjine. Gledam jednog, jebo ga, crn ko Rex Croatorum, a kosa mu plava. Stvarno je u kurcu. Šta on misli da je ljep i fora? Ustvari, obučen je O.K. za te šminkerske kanone, to stoji… al, jebemti sve, izgleda najblaže rečeno – smješno! Sva sreća da nisam tolko glup; kad vidim kako se egzotično preserava, moji problemi izgledaju mi tako minorno. Zbog toga mi smajl nastanjuje lice dok ih gledam kako se šeću u kariranim hlačama. Jedan ima kožne. Sjaje se na javnoj rasvjeti malog Korza. Smajl mi prerasta u smjeh. Jednom mi je jedan lik u basu do Rijeke govorio kako ima dalmo-frendove na 61


Pomorskom koji ih ne mogu smislit. Ufurava mi naci spike, ono, sve u logore i to. Oni moji gore stalno se fajtaju s njima. Mene to ne dira. Meni su svi isti dok mi ne počnu srat. Osim njih ima tu i drugih isfurotina. Od nekih mi se faca ful sere. Zašto svi ne mogu bit normalni i izgledat ko ja. Ono, sasvim prosječno ružan lik. Pošto sam došo prerano, stojim i snimam. Fontana se puni srednjoškolcima. Srednjoškolke su komadi. Uvjek me nešto stisne u mom genitalnom carstvu kad mi u pogled uleti fantastično zategnuta gimnazijalka il neka iz Medicinske, uopće nije bitno. Granica koja se svake godine sve više i više spušta puni mi oči nevjerovatnim primjercima. Butre na kvadrat. Sve izgledaju pet godina starije. Ima ih tu za uzet doma. Ima ih tu i za puno više od toga. Ja sam se prvi put puko kad sam navršio dvadeset, a ovim šesnajstogodišnjakinjama je seks već dosadan. A tu su i likovi. Snimam jednog sa crnim cviksonima. Da, baš je nešto upeklo sunce u sedam navečer. Mrzim likove koji imaju izgled opasnog frajera pa onda misle da moraju i bit opasni frajeri. Mislim, ono, bezveze. Zato šta izgleda ko James Woods, misli da mora zajebavat sve živo oko sebe. James Woods je za njih faca. James Woods je i za mene faca, al James Woods nije govno zato jer izgleda taf. On uljeće u kadar i reže staklo licem. Jebo im je svima mater u Salvadoru. Mislim, ne ko lik, nego ko glumac. Nije pizda, čovjek je O.K. Oni to ne kuže, furaju agresivu i pijenje pameti ostatku svjeta. Da sam neki jači lik, a ne ovakav Hobit, jebo bi im mater u svakoj prilici. Ako me nešto iživčani, onda je to nečija primitivna agresiva i isfurotina. Bojim se ić po gradu kasno. Kad idem na zadnji bas, samo čekam da mi neki frikovi slože neku frku. Takvih bedastih faca ima vani u to doba. Pametni prate svoje trebe na zadnje baseve, čekaju ih s njima kod Kraša il već gdje, oni koji soliraju su sjebani sami po sebi pa furaju doma, idu spavat, sanjarit il šta već. Malobrojni turisti kupuju hambije i pomfrije. Svi su u svojim filmovima, samo ti specovi bruse oči na žrtve i čekaju nekog da mu slože 62


šemu. Otkad su Kafkina sestra i njena frendica dobile po pički od onih šminkera, odonda sam u panici. Ako tuku cure – onda jebiga. Jan govori da je to teror par budala koji živi na račun priča koje kruže. Možda i je tako. Tri, četri seronje naprave rezultat i onda svi bruje o tome. Nakraju dobiješ efekt ko da banda od stopedeset najzajebanijih Syd 6.7 ubojica svaki dan skine deset ljudi. Ipak, nije mi svejedno. Kad idem prema Banskom, idem ful blizu uz zgrade. Bez obzira na ovu teoriju, prepoznajem luđačke poglede na nekim licima. Mislim, vjerovatno to neko konta i za mene kad me vidi skupljenog i s tim podočnjacima od nespavanja i tom crnom kapom na glavi. Ko zna na šta im sličim kad upadam u zadnji bas. I tamo zna bit napeto, al to je uglavnom petkom kad se ekipa nalije. Pun ih je bas. Obično stojim pokraj lika koji se jedva drži na nogama i psuje sve i svašta svakome. U zraku je neka negativna vibra. Je lažna, al ja se pravim blesav. Bolje i to nego da, kad ispadne frka, budem epicentar nečijeg ispucavanja bire i loze. Kad sam sam, grad me plaši. Ko da me gleda. Jebi se, budalo, šta buljiš!? Šta ne spavaš ko i drugi, e… Konačno dolazi Keb. Sad sam živčan kolko i on. Samo što su sad “nastupili novi momenti”, reko bi Krleža. Keb je sad skuliran, pa čak i poprilično dobre volje. Priča, kroz smješak, da je sreo neku frendicu iz osnovne u basu do grada i da su bacili finu i ugodnu čavrlju. Krećemo prema Ellen Ripley i Anallee Call. Ja sam nadrkan i dalje, pa šutim. Keb vergla i vergla, a onda, skuživši da nisam reko nijednu rječ od Banskog do Riječke, pita me: “Pa šta je tebi!?” Ja stanem, okrenem se prema njemu i proserem: “James Woods je faca, a ne ja i ti!” Mada mu nije bilo ništa jasno, pa čak možda i više od toga, ispod njegovog se velikog nosa prolomio iskreni smjeh.

63


OSTANI UZ MENE Ono, jednostavno, naleti ti ta osjećajna poplava i pokupi te. Ponese sa sobom. Povuče. Bujica te zavitla u svojim neprebrojivim vrtlozima, izokrene ti misli i napuni te onom priglupom dobrom vibracijom, tako da ti se počne događat’ da c’jeli dan pjevušiš pjesme s Radija. Počneš volit’ pos’o u skladištu, nanizane redove kartonskih kutija, ružne, prljave palete i šljakere oko sebe. U nekom nepoznatom šoletu, Slovencu, vidiš najboljeg prijatelja, a upala mišića ti postane draga. Ne misliš na sate koje provodiš iskrcavajuć’ i prekrcavajuć’ kamione iz Splita, Osijeka i Belog Manastira. Ne misliš na ispit koji se približava polako k’o tenk sl’jepog vozača. Ne misliš na časopis, na Radio, na Fanzin, na Sorosa i na lovu za koju se treba grebat’. Ne misliš na gomilu zgodnih komada s kojima si se uspio zbližit’ nakon godinu dana uvaljivanja. Ne misliš na bivšu djevojku i na njezina sranja, ne misliš na ljude koji te nerviraju a moraš ih trpit’ – boli te kurac za njih. Zapravo, ne boli te, nego si previše sretan da bi svoje misli posvećiv’o njima i bac’o se u bed. Sve ti je /pre/. Dani su PREtopli za ovo doba godine. Sunce PREviše grije. (Izgleda da je proljeće stiglo PRErano.) PREviše šljakaš (ono, opališ deset sati!). PREumoran si… Al’: “‘Ko ga jebe! Vr’jeme je da se krene!” I kren’o sam. Bio. A onda je ona, usred snježne bjeline, doklipsala za mnom s ruksakom na leđima, pogledala me u oči i poljubila. Iz sn’jega su se izdigli šareni cvjetovi, rastvorili se i počeli vrtjeti svojim šarenim glavama m’jenjajući oblike k’o kaleidoskop. Boje su se razl’jevale po laticama, tople i mekane. A ja? Ja sam se smij’o u šumi cv’jeća, gledajuć’ zelene oblake i ljubičasto nebo, opijen njenim usnama i srećom…

64


BEZ LICA Nešto što najviše mrzim na sv’jetu jest kurčevo pretvaranje. Pod tim podrazum’jevam isfuravanje standardnih normi usađenih nam kulturom i odgojem kao nešto što se prirodno podrazum’jeva, kao npr. izlazak sunca il’ pišanje posl’je pive; i sve vrste mogućih maski koje čovjek može natuć’ na svoju facu ne bi li kameleonski prikrio sebe pred samim sobom i prod’o se drugima kao roba super kvalitete. Tipičan primjer ovog drugog su Kafka i Tina. Nevjerojatna količina frustriranosti ustoličena u intelektualno preseravanje. Kao nešto se kurčevo puno radi na svemu što obični smrtnici nisu u stanju napravit’. I to je kao ono pravo!? Koje smeće! Kako mi se strahovito sere na te stvari! Dragi Bože, to nije istina! Ti ljudi tako zastrašujuće dobro nose svoje maske, da tim tzv. “običnim smrtnicima” djeluju k’o bogovi. “Jebote, kako je taj Kafka genijalan! Pa on sve zna! Stravično je načitan i superpametan! U sve se kuži!” Još bolja mi je spika za Tinu: “Kako je ona energična, probitačna, ženstvena! Kako ima čvrste feminističke stavove! Kako je zgodna!” Ono (šatro!) ideal savršene žene i za muškarce i za žene. Da, sve je to super dok ne zagrebeš malo po površini, a onda skužiš da je čokoladni zec iznutra prazan. No, nisam želio o tome. Želio sam o onom prvom. O onom glupom isfuravanju normi. “Kužiš, ne možeš ti sad staviti metalni stup, pa da te razjebe grom!”, rekla bi Zločesta djeca. I to je to! Prava usrana istina. Zašto ljudi kompliciraju stvari bez potrebe? Na ovom kurčevom sv’jetu ništa ne smije bit’ jednostavno! Jer šta!? Ako bude jednostavno ljudi će bit’ sretni i zadovoljni, a to definitivno nije uprogramirano u naš genetski kod. Nedajbože! Koji kurac ćemo bit’ sretni? To je dosadno! Ono, bit’ sretan. Kome to treba? Gušt je kad si u kurcu! E, to je pos’o! Svi te žale. Ti se furaš na Werthera, sliniš za nekim ženskim ispraznostima, kao voliš, zaljubljen si i uživaš u svojoj “nesreći”. Zapravo to uopće nije nesreća. To ti je fora da se malo ubediraš, pa da ti posl’je egotrip propiči prema mil’jun posto. Zapravo, ljudi padaju u depresiju iz čiste dosade. Što znači sljedeće: Čovjek pati, jer to voli. E, 65


pa onda ću ja l’jepo svima vama reć’: “ODITE SVI U TRI PIZDE MATERINE I PUSTITE ME DA ŽIVIM SRETNO I NA MIRU!” Jer šta je? Ne možeš se ti sad zaljubit’ u neku djevojku i bit’ ono što jesi! Ne! Ti moraš israt’ takva sranja da ti se povraća od samog sebe, dobro sakrit’ da si sasvim normalan i prosječan čovjek kojem treba pažnja, ljubav i seks, postavit’ se k’o zadnje govno prema curi (šema: boli me kurac za tebe), pravit’ se k’o da ništa nije bilo sinoć i kulirat’ do pakla, tako da bi ona mogla malo patit’, bit’ u kurcu, povjeravat’ se frendicama, cmizdrit’ noćima i onda posl’je tjedan dana (kad pokažeš da si i ti “čovjek od krvi i mesa”), ona će “procvjetat’” i bit’ nenormalno sretna. Zašto se nisam rodio k’o ameba? Il’ drugim r’ječima: Kad će više žena koja mi se sviđa doć’ do mene, zažvalit’ me sočno i mokro, i reć’: “Keb, ‘ajmo pit’!”

SPAS “I’m off!”, i to je to! Dosta više sranja. “It’s time to leave the show!” Gotovo je s kurčevim preseravanjima po Radiju u vidu stupidne slaboslušane isfurotine od nazoviemisije za studente. Treba znat’ napustit’ igru kad dođe vr’jeme. A vr’jeme je došlo, i ja sam otiš’o. Foks će možda ostat’ k’o voditelj. “Go ahead – make my millenium!”, k’o što bi rek’o Beetlejuice. Il’ k’o što bi ja rek’o: “Samo napr’jed, prijatelju. Zaradi plaću pa ćemo je popit’!” Jučer smo imali nekakav kurčevi sastanak u kantini. Tina je preuzela ulogu šefice i bilo mi je usrano drago zbog toga. Mislim, ionako više nisam ni kurcem mrd’o oko emisije. Izložila je nacrt sljedeće emisije i razvalila svoju tipičnu spiku: “Ja više neću šljakat’ sama. Meni je već dosta. Ja sam uspjela sama sebi dokazat’ da to mogu, a nadam se i drugima, i ja nemam više želju 66


ostat’ na Radiju i bavit’ se novinarstvom. Ja imam drugačiji plan u životu…” Bla, bla, kenj, kenj. Marta je bila svo vr’jeme u nekom “teškorazarajućem” bedu i samo je šutila i pušila. Nije bilo za vjerovat’ koju ogromnu količinu negativne energije je ona isijavala. Strahovito me živcirala. Kad je, na kraju sastanka, pokupila svoju debelu guzičetinu iz kantine, preporodio sam se! Duša mi se rascvjetala i provale su počele pljuštat’ iz Foksovih i mojih labrnja. Osjetio sam da je sva “svjetska bol” otišla zajedno s Martom doma. Koja relaksacija. Foks je trabunj’o s Tinom o emisiji, pokušavajuć’ un’jet’ nešto novostaro ne bi li se moral usranih “djelatnika” podig’o. Slab pokušaj pušenja za moj mlohavi entuzijazam. Šutio sam. K’o i Jan. Jedina razlika je bila u tome što je on želio da emisija ide i dalje, a ja više nisam bio siguran u to. “Don’jećemo odluku posl’je emisije, kad vidimo kakav će nam okus ostavit’ u ustima”, rekla je Tina nakraju. Nisam ček’o emisiju. Moje nesnalaženje u radiju k’o mediju + Martino radioaktivno zračenje bedom + kurčevo neplaćanje bilo je dosta da se odlučim. “Hasta la vista, baby!” A onda je, kao slučajno, naletio Dizni u kantinu. Lagano sam ciničnim šilom podbo Tinu, našto se ona zahvalno oblila rumenilom. Tužno – jadno – sm’ješno. Žalim je u njezinom isfuravanju. Marta je prosula zlobno zadovoljni osm’jeh po svojoj odvratnosimpatičnoj bebi facici. Uživala je u istom k’o i ja, samo s drugim motivom. Bio je to jedini put tog smrdljivog prijepodneva da je njezino isijavanje crnjaka splasnulo, al’ samo nakratko. Kužim ja nju. Nije lako bit’ patnik u ‘90-ima. Foks je posl’je komentir’o dolazak Diznija i Tinin odlazak s njim: “Kako jadno namještena slučajnost.” Jan je na to rek’o najviše što je mog’o: “Da.” Marta se zatim pokupila. Preselili smo se k anglisticama i germanisticama. Tad je poč’o šou. Briznuli smo veseljem. Provaljivali smo se sm’jehom iskrenim i debelim k’o šlag. 67


DNO Zalomio sam s Ljepoticom. Samo po sebi niš’ posebno. U dubini duše, sl’jedeći staru japansku: “Ne vjeruj sebi!”, znao sam da ću skočit’ na nju čim mi dovoljna količina alkoholnih promila poteče žilama. Ipak, iznenadio sam se. Zbog nje. Mislim, Kafka je bio na tulumu, pa, ono… nisam očekiv’o. Zapravo, uopće nisam niš’ očekiv’o s njezine strane, al’ bila je nasisana alkohola k’o vampir kozje krvi, pa je vjerojatno zbog toga i popustila. ‘Ko će ga znat’? Znam samo da sam se smij’o k’o blesav c’jelo vr’jeme dok smo preplitali jezike po oralnim šupljinama. Pogotovo kad mi je rekla da ćemo se sutra čut’. He, he, he – dobra fora. Al’ javila se. Pa sam se zbunio. K’o Ljiljana Zbunjevac Filipović. U gradu je bila “maškarana ludnica”, kako ljudi vole nazivat’ mimohod pijanih maškara po Korzu. Ja sam sjedio na klupici na Pećinama slušajuć’ Ljepoticu kako uvjerava samu sebe da je Kafka “zainteresiran”. Tri sata. Malo previše. Zaista su ljudi čudni. Postavlja se ključno pitanje: “Treba li ljudima uopće govorit’ istinu?” Činjenica stoji, i teško ju je opovrgnut’, da ljudi, saznaju li istinu koja im ne paše, odbijaju povjerovat’ u nju. Pogotovo ako ih se direktno tiče. Dok će laskavu laž s lakoćom popušit’, naročito ako je ta laž baš ono što žele čut’. I sad, ako govoriš ljudima istinu koju ne žele znat’, proglasi’će te u najmanju ruku lažovom, a vrlo se lako može dogodit’ da završiš i na lomači. Bilo pravoj, bilo na nekoj prenesenog značenja. U svakom slučaju: govorit’ istinu je veliki rizik. Gotovo da i nema načina na koji bi se moglo profitirat’ govoreć’ suprotno od laži. Možeš samo poblovat’. Pustio sam Ljepoticu da brblja. Nisam je prekid’o. Dok nisam ispuc’o prvu briškulu: “Čuj, jesi ti mene zvala da mi pričaš o Kafki?” Super prekretnica u razgovoru. Doduše, bilo mi je hiperneugodno, al’ je bar bilo zanimljivo. I tako se glavica kupusa počela ljuštit’. Bi ona, al’ ne bi, tj. još ne zna, a nije ni baš sto posto sigurna, u svakom slučaju: vr’jeme će pokazat’ svoje. Složio sam se s njom, mada sam je c’jelo vr’jeme želio zagrlit’ i poljubit’. Zbog toga filinga sam se osjeć’o poseb68


no usrano. Mislim da sam se bio skiselio. E, sad! Postavlja se pitanje broj dva: Keb, šta TI ‘oćeš? Znam ja šta ‘oću i mislim da to ne bi’ mog’o dobit’ od Ljepotice. No, bez obzira na razumno poimanje realnosti i suočavanje s istinom, spreman sam napravit’ katastrofalnu pogrešku, ne premišljajuć’ se nijednom. Vidiš, to je pos’o! Svjesno sam sebi zabit’ glavu u septičku jamu. Ne znam kako da si to protumačim. Vjerojatno je to ona egoistička teorija o samouništavanju, te povlačenju drugih oko sebe u isti kažin. U svakom slučaju, savršeno svjestan imam tendenciju ka samotorpediranju. “I wanna sink to the bottom with you…”

PRIJE EKIPE IZ FINSKE Kad je ovako kasno, nahrupe mi sjećanja i maštanja i zakucaju me u izučavanje stropa. Prepušten sam sebi i vječnom osjećaju da treba napisat pjesmu prije spavanja jer tada je najbolje vrjeme za to. Dino Dvornik je jednom Mariu Mihaljeviću na pitanje: “Kako to da više ne vodiš ljubav sa svojom ženom?”, odgovorio: “Sperma mi slabo izlazi…”. Tako i meni stihovi. Fiksam se punim mjesecom vani. Cjelu mi je večer prozor bio otvoren; mislio sam, ušlo je malo mjesečine, zrak će bit poetski nabijen, frustracije će se materijalizirat u obliku kontemplativnog grča iz kojeg ću protrest par stihova, meni za depru. Baš. Kakvo ljigavo smeće. Samo me opet vuče umor. Po glavi mi stalno zuji Sheryl Crow i pjesma iz nove bondijane. Neka nažagana dramatičnost, tobože. Misli mi se razljeću po sobi i odbijaju od isplakatiranih zidova i zabijaju mi se nazad u glavu. Gdje si sad?, mislim si na Jana. Sretan je ko štrudla na tristo stupnjeva. On i Zeba su zaljubljeni par sve u šesnajst. Valjda se neće i to sjebat. Svako je sjeban na svoj način. To je još i Tolstoj reko. Ne baš tim rječima, al ko ga jebe. Jebemti, volim te, gospon Palah, kolko si ti drag i dobar. A i ovaj moj Keb živčani… sad mi je u dilemi oko Ljepotice. Ona nešto, on ništa, pa obratno, 69


pa situacije, pa šprehe, pa zalome, pa onda opet ispočetka. Oće li to svršavanje više, pa da mi Keban bude sretan ko onaj dan kad je prohodo sa svojom posljednjom greškom. To smo okrunili pijančevanjem i plesanjem na Free as a bird. Onda nas je uhvatila ona moja luda stanodavka, a ti si se tolko smijo da si pao na pod. Ja sam samo nastavio plesat sa zatvorenim očima. He, he… A gdje si ti, pišče jedan prljavi? Danas si vidio tu malu opet. Krajičkom oka, a onda predstava. Te noge i ta guza i to lice i te oči. U tim očima bi posto cvjet. Ima jake oči. Zrače. Ko ona fotka tjera me na to. Trčim po polju i sve je brzo. Sve to kroz taj crveni filter. Here comes your man. Razmazana sumaglica piči iza mene i veseo sam onako glupo i dječarački. Ima me iza, razmljacan sam po polaroidu stvarnosti u snu. Nikad se to neće ostvarit. There’s no boxcar waiting… Samo se ti bolje opet odljubljuj… Mislim si, gore ne može bit za tvoj ego, vlasniče. Definiraj cilj. Da, pustimo da mladi gospodin Lisac definira cilj. Dok se to ne napravi, nećemo ga ni slušat, a kamoli pokušat mu pomoć. “Ništa me neće sprječit od toga da imam sve…”, pjeva Patsy Kensit u Apsolutnim početnicima. Tako bi i ti trebo. Al, prvo… ajmo sad svi… treba de-fi-ni-ra-tiiii… šta? Ci… ci… Cilj! Tako je! Još jedan cug Fante i onda terapija. Razmišljam o stvarima koje volim radit. To mi dođe ko potiskivanje, represija sranja na račun izvlačenja dobrih stvari iz memorije. Pa onda listam… Volim nabit slušalice na uši i odvrnut dokraja. Volim slagat drva u ljetno prijepodne dok mi iz Panasonica praše Stonesi. Volim zaspat uz Massive Attack. Volim se smijat skupa s Kebom i Janom i provaljivat svašta. Volim pisat. Volim nenadjebiv osjećaj dok mi gazirana cuga klizi niz grlo i gubi se u donjim kiselinama. Volim kada tehnika radi kako bi i trebala. Volim kad uleti neko poznat i drag i kaže mi nešto kao: Di si, Foks, šta ima. Volim se zavalit u zimski mračni posljepodnevni dnevni boravak i gledat neki nabrijani prijenos sa zimskih olimpijskih. Inače ne pušim sport, al ima nešto u bobu četverosjedu il brzom klizanju što me smiruje. Mora da je to kombinacija moje 70


psihe i tog zimskog dizajna. Džinglovi i sve. Volim one brojke, sekunde i stotinke koje piče luđačkom brzinom u donjem kutu ekrana. Postoji dojam kretanja i nevjerovatne brzine. Života. Četri lika kližu niz ledeni tobogan i ne jebu ništa. Glava im je u torbi cjelo vrjeme, a izgledaju ko da se fantastično zajebavaju i jako dobro zabavljaju. Osjećam se ko kralj koji kontrolira događanje. Osjećam pravu kul zabavu. Oni rade show za mene, mogu otić k vragu, a ja, u sobi, zavaljen u udobnost poput najnadrogiranijeg lika obasjanog samo svjetlošću ekrana. Mogo bi zaspat svakog trenutka. Filing je takav da me totalno smiruje. Kulira jače od joge. Onaj lik što prenosi zbivanje ubija me svojim dobro poznatim vokabularskim neinventivnostima. Tu i tamo neka reklama podsjeća me na dobro staro potrošačko društvo koje, ipak, bez obzira na moj televizijski posljepodnevni session, egzistira izvan moje sobne kukuljice. I opet smo natrag na ledenim stazama, klizalištima, snježnim padinama i bijelim ravnicama. Trnu mi ruke i vrat mi počinje javljat svoje ugnjetavanje lošom pozicijom. Vjeđe mi klize niz očne jabučice. Prije ekipe iz Finske, ja teže dišem i sad već polako, al sigurno, otvaram vreću punu snene neizvjesnosti. Privatna nirvana odmotava mi se iz olimpijskog ekrana i omata mi se oko osjetila. Ljenčarenje je procvjetalo svojim najmekšim i najmirisnijim cvjetom: laganim uljuškavanjem u stanje suprotno budnosti. Sad sam već spreman za san. Prve rem faze naziru se kroz maglu. Ekipa koči na kraju staze i iskre i snjeg pršte im ispod boba. Nježni zaresci leda i kristalići snjega zatrpavaju mi budnost. Prekriven sam. Bijel sam. Mekan sam. Nisam više budan. Spavam i sanjam.

71


TITANIK Što se danas dogodilo? Danas je dan k’o Cameronov film “Titanic”. Kad se sve zbroji i oduzme: niš’ posebno. C’jeli dan sam putov’o po Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Zapravo, bio sam u Trstu. Prošli smo svašta (od skorog umiranja u autu-buktinji, do PTSP-a prelaženja granice prema Hrvatskoj). Kad sam nakon sveg’, moglo bi se reć’, ipak fenomenalnog dana doš’o kući (podosta pod cugom), stari mi je obznanio dvije stvari. Prva da me NIJE zvala Ljepotica, a druga da mi je došlo pismo. Obadvije su me porazile. Pismo baš i nije bilo pismo nego obav’jest od Županije da moj, Foksov i Janov projekt tj. Fanzin “nažalost, ne može biti financiran”. Pa sam se skomir’o, a Ljepotica je priča za sebe… Bez obzira na sve što mislim o njoj il’ samo mislim da mislim, volio bi’ da je ta djevojka ovdje pored mene i da se mogu stisnut’ uz nju i zagrlit’ je. Bolje rečeno; volio bi’ da ona zagrli mene. Da poništi svo ovo kurčevo djelovanje lošeg i da mi kaže da ipak ima smisla… No, bojim se da ću sutradan, opet, morat’ SAM sebi govorit’ da ima smisla, a da će ona bit’ udaljena od mene mil’junima svjetlosnih godina, k’o što je i bila svo ovo vr’jeme…

TOUR DE PAJZL 1998 File je došo ko ljepa promjena. Nešto ko kiša u pustinji i ta sranja. Taj kovrčavi prik mi već dva tjedna obećava doć i sredit taj usrani Pisi, u kurac i s njim. Kad ne zaboravi i zaspi, onda zalomi negdje s bogzna kojim idiotom i nalije se. Al ne mogu tom seratoru previše zamjerit, jer zamjerit njemu što je obećo da će doć i onda nije došo isto je ko i zamjerit cucku kad počne drkat uz nečiju nogu. Ono, šutiro bi ga, pizdiš na njega i sve, al znaš da u radnji nema ništa što nije prirodno i logično. Cucku je jebiga došlo i trlja ti se uz nogu zato jer ne zna drugačije, to mu je instinkt. Isto je i s File72


tom. Neke stvari su mu u jebenom mozgu i ne daju se van. Al ja sam se naviko. Nakon nekih sat vremena natezanja s tehnologijom, pokupili smo se. File je bio gladan pa smo otišli u Fužine u neku piceriju. Cesta kroz šumu je pucala ispred nas na takav način da sam se osjećo ko da slušam neki blues u izvođenju big benda. Može i Chris Rea na trip hopu. Nisam puno vidio jer mi je sunce u očima s kombinacijom mojih plavih okruglih naočala za to isto sunce na mom nosu zamućivalo pogled na sve to ljepo što je zujalo pored Fiata. File vozi, kulira i priča mi o nekim procesorima o kojima ni on nema puno pojma. Ja ga slušam, a onda, vidjevši da sam ga ipak jednom u životu uhvatio ozbiljnog i spremnog na sasvim normalan razgovor, govorim mu o tome što se događa dolje u Rijeci. File se smije i komentira na njemu svojstven način. Picerija izgleda ko Bagginsova rupa – skučeno, al ugodno i toplo. Konobarica ima noge do poda, ima tjelo za provozat, al mi čudna ozbiljnost na njenom ne baš zgodnom licu poručuje da odjebem s mislima. Izgleda mi ko da je nesretna u životu, iz očiju joj izbija neki prikriveni plač. Unatoč tome vrlo je ljubazna. Ekipa u separeu baca pikado i cuga. File i dalje priča o kompjuterima. Pijemo pivo. Govorim mu kako imam ideju za film. Znam da ga to ne zanima, al boli me. Na moje ne pretjerano čuđenje, File zaustavlja pentiumijade i interesira se. Pričam mu o Petoro i duhu. Petoro mladih ljudi piči u nekom raspadajućem kabrioletu po cestama i događaju im se razne stvari, ono film ceste šema. Pratiš ih svugdje, fora spike, dobra zika, realni prikaz realne situacije kod nas, dobra brija i imaš konačno dobar hrvatski film. Zašto je nesretna? Zašto ima tugu u očima? Lik za volanom je kuler do jaja, kratko obrijani propali studoš. Auto je njegov. Do njega sjedi njegova sestra, neka otkačena frikuša koja izgleda ko Baby Kate iz Alan Forda i stalno ima džoju u gubici, ono, prosta je ko muško, al zgodna do jaja. Ta mu se sviđa, pa me pita dal je plava. Nije plava, File, crna je ko katran na gavranovom krilu u dva ujutro. Iza 73


sjede vozačev frend, neki preserator koji nikad ne skida okrugle crne cvike i stalno citira neke knjige i filmove, a inače je glup ko noć i prava kukavica, i frendica od one crne s prvoga sica. Ona je neki hipi, fura pletenu kapicu s coflekom i stalno pjeva. Konobarica donosi hranu; File si je priuštio neke pljeskavice. Ja s dvadeset kuna u džepu jedem neku ultra mini picu. File vrti još jedno pivo. Njega ne jebe to što vozi. Konobarica nam želi dobar tek. Oči su joj opet onakve i sad me baš zanima jel njen stari neki alkos u kurcu pa joj mlati sve živo, il je jebe muž sa svojim frustracijama koje donosi s posla i ubija šefa Talijana kojeg nikad nema u djetetu koje plače tolko jako da se tapete odvaljuju pa onda ona dobija šut u glavu i krvari pa se deru i sve je u kurcu i to na kvadrat kad ne može zbrisat sestri jer je nema a svi su joj mrtvi il je sjebana prirodno pa odlazi do jezera svaki petak navečer i plače vodi i žali se i jeca svoje tajne nadvožnjaku autoceste koji se ispružio preko jezera a ispod joj voda vraća samo hladnoćom i ne odgovara pa se vraća kući gdje je lik još k tome i pojebe svojim neinventivnim i mehaničkim seksom il na poso gdje dvori lokalne pijance koji dobacuju i nosi cugu i klopu nebitnim idiotima ko što smo ja i File koji me pita nešto a ja ga ne čujem. A? “Šta si stao!? Šta je dalje s njima?” Dalje… dalje je još taj lik otraga. Bratić od onog pametnjakovića sa crnim okruglim cviksonima, blago retardirana dobričina s dugom crnom masnom kosom i kapicom na glavi. Cjelo vrjeme, uz ove, tu je još i neki nerealan obris nečega što ih sljedi, neki duh, neka prispodoba, neka mistika i to. File bode pomfri i konstatira: “To ti je kurac! Ful je šuplje!”, pun samouvjerenosti. Objašnjavam mu da je normalno to što zvuči šuplje jer to je tek početna ideja koju nisam razradio. Na to mi on razrađuje priču i rastura neke kombinacije. U svakoj od tih kombinacija nema duha i tu se kačimo. Treća piva nas kulira od disputacija. Sad me već nije briga šta će bit ako nas zaustavi murija. Dok izlazimo van, vidim kako se ona konobarica sve u šesnajst žvaljari s nekim likom i pritom uživa. O.K. computer, naivčino! – 74


govorim sam sebi i ulazim u Fiat. Ponekad nadmašujem sam sebe. Doma smo kod Fileta. On je na vinu, a ja, unatoč antižestinskoj religiji koju furam, na nekoj ofarbanoj rakjetini koja se zove Juliška il kako već. Ubrzo obojica prelazimo na špiritanu od votke. Gledamo neki pornić, a kad nam obojici, nakon nekoliko pokušaja da se stvarno zabavimo sprdnjama i komentarima na idiotizam kanona il pak, s druge strane, nešto kao narajcamo scenama (s obzirom na pornjavu koju File inače uzima u videoteci, to je izuzetno izuzetno izuzetno izuzetno teško…), dopizdi sva ta ispraznost od blesavoće, gledamo neki normalan film. Morgan Freeman je head nigger in charge, glavni crnjo za kormilom, i rastura po nekoj zadnjoj šupskoj školi i jebe svima mater. Ne uspijevam pohvatat sve fore jer mi se stalno piša. Piva i votka su mi proradile i trebalo je praznit teret. Filetov vece je mala i skučena klaustrofobična kutija šibica. Nema nigdje ogledala, pa mi je dosadno. Po zidu su crne fljacke, ostaci nekadašnjih paučjih života. Na lavabou je stari Globus, uredno zgužvan poput zadnjeg smeća. File voli čitat dok sere, govori da je to kompenzacija – nešto daš, nešto primiš. Kad sam ga izvadio, mlaz mi je suknuo iz mlohavog ponosa poput nezainteresiranog amorfnog crva. Kad sam spustio pogled dolje, uočio sam komad govna koji se obično zaljepi za stjenku školjke i ostane tamo unatoč navali vode iz kotlića. Naciljo sam mlazom na zainaćenog fekalijskog prijatelja i počo ga ljuštit, skidat i prat. To me je tolko zabavilo da sam bio uporan do samog kraja. Nažalost, pišake je ponestalo prije nego što je stjenka emajla postala čista. Odlazimo u neki pajzl. Ušo sam u pišaonu birca ko da sam ušo u plastičnu vrećicu. Zalupio sam vratima i iza sebe ostavio podivljale. Ko vas jebe, mislim si. Uopće ne idem pišat, idem se maknut od vas, govna jedna dosadna. Mimoilazim se s nekim vagonom od čovjeka. Neka ful mlada treba otključava ženski dio vecea i smije se toj planini zariganoj oko usta. Baca mu neki komentar, neku kao kvazišalu i to, a onda, prije nego lik bilo što uspije odgovorit, zamiče u carstvo 75


smrdljivih vagina, prvo svojim telećim pogledom, a zatim i minjakom u kojeg se smjestila. Preko zida čujem njeno otkopčavanje i šuštanje tkanine. Tu sam negdje i ja, vadim iz hlača i ipak pišam. U veceu je hladno, prozori su stalno otvoreni i jebeno hladna zima ulazi poput plina u muzeju gdje Vicky čeka gospodina Waynea, a dođe Joker. Zbog toga se vrela mokraća pari i diže u zrak ko da se radi o nekoj eteričnoj prispodobi. Oblak pišake dolazi mi do glave i guta mi je u brzini hlapnje. Brzo sam je makno da se ne ispovraćam. Iz prostorije do mene, gdje se sad jedna mlada i svježe zapišana pička otvara poput cvjeta prema čučavcu i iz mokraćnog joj kanala šibaju prerađene štok kole, čuje se kašljanje i zipo. Mislim si, koja kučka, čuči, piša i ujedno pali cigaru zipom. Ubrzavam slap, tresem ga i spremam. Osjećam kako mi iz kurca izlazi onih nekoliko poslovičnih posljednjih kapi i nestaje u tkanini gaćica. Malu žicam cigaru čisto radi uboda. Daje mi je i, poput Keba kad se prekenjava pred germanisticama i anglisticama, jednim pokretom prstiju otvara i pali zipo. Ona me pozdravlja i izlazi van, a ja je vidim ko neprijatelja. Što nisi ostala ovdje sa mnom, volili bi se, imali malu farmu, malo zemlje, nekoliko kokoši i par kravica, rodila bi nam djevojčicu i sina; znam, nije puno, to je jedan običan vece, smrdljiva rupa obložena pločicama i prepletena aureolom varikine, al bolje i to nego vraćanje nazad u to sranje od večeri i sranje od birca i sranje od sranja i sranje od svega. Kad sam se vratio, svi su mi zapjevali ko Asteriksu koji se vraća u svoje rodno selo nakon deset godina šamaranja s Rimljanima. Iako me nije bilo minutu i pol najviše, sve je nešto kao veselo i drago im je što me opet vide. Osjećo sam se vrlo šupski. Sljedeća stanica je nekakav rođendan. Robijeva sestrična, neka srednjoškolka, ima fešticu doma i uredno će bit cuge i svega. Mogu birat, ostat u bircu punom sranja i skupe cuge s ljudima s kojima mogu pričat samo o ničemu il otić na taj rođendan gdje će bit i za jest i za pit i sve puno nekih srednjoškolki. I sad ja padnem u bed jer se ne mogu odlučit. 76


Jedino dobro što sam izvuko iz te nebuloze od fešte bio je nevjerovatno sočan i pjenušav bambus koji je tako dobro zaključio intestinalnu avanturu. Situacija je sljedeća: stojim u hodniku i gledam neke fotke na zidu dok se ostatak “jako dobro zabavlja”. Robi je car, uživa u prodavanju spika srednjoškolkama, a ne kuži da ga slušaju samo zato jer je obećo da će ih vozit do diska. Sve to tako trešti u dnevnom boravku, a ja odlazim u kuhinju, natačem si još jednog i nazdravljam Kebu. Živio, nosati, gdje god bio! The brothers gonna work it out! Nema šanse da se ja i ti posvađamo zbog jedne žene…

NAČIN NA KOJI JOJ KOSA PADA PREMA ZIDU Smješna scena, a ide ovako: dva debilna morona (Keb i ja), umorna od cjelodnevnog jurcanja po sparnom proljetnom danu i od dva sata provedena u superzagušljivoj informatičkoj zajebaoni gore na Faksu, sjede, poput dva promumljana stiha Syda Barretta na mostu kod Konta, prvi s jednom plavom djevojkom u glavi i Čitankom iz stranih književnosti Košutić-Brozović u rukama, iz koje čita fantastične haiku tvorevine i Petrarkine pompozne i sladunjave stihove, a drugi s jednom crnom djevojkom u glavi i očima na ogromnom displeju Lutrije Hrvatske i na ostatku Sušaka. Kad, između reklama i šupljih rečenica, na Lutrijinom panou doplovi dobitna kombinacija il broj serijskog listića, događa se kataklizmični preokret atmosfere i ta dva lika puštaju svoje misli i trenutačne radnje i deru se iz sveg glasa, iščitavajuć brojeve koji postaju sve samo ne brojevi. Nakon toga sljedi glasan smjeh, vrištanje i grč. Dobar stari grč, kad se Keb i ja smijemo tolko i tako ko da smo za ručak zdimili pet kila heroina. Par koji se ljubi na klupi iza nas je zbunjen i nije im ništa jasno, ko ni djedu koji hvata neki čudni bas koji zadnji put zagađuje grad već oko osam. Tolko se smijemo da Keb plače. Meni glas postaje totalno kreštav od silne deračine i mislim si – koja promjena od onih sranja kad se znaš sprdat s Diznijem i glumit kul radio voditelja. Biće to topla noć, 77


već osjećam na leđima i na mjestu gdje graniče čelo i kosa. Keb kleči na asfaltu i jeca. Dopunski broj osamnajst postaje polifona zajebancijska kombinacija rječi tristotristotristo, miljarduuuududududuu i gutur. Naravno da nas se čuje do Banskog. Idemo u Lujzu sa Zebom, Janom, Fridom i Bekvokalom. Za Bekvokalom je Keb nekad pizdio, a sad joj je složio spiku u stilu: “Ovaj… čuj, oprosti, znaš, nemoj se ljutit, al ja bi te nešto pito… mislim… meni je to ful neugodno i sve, al, znaš, ja te jednostavno moram to pitat… samo se nemoj ljutit, molim te… čuj, ne znam kako bi ti to reko, neugodno mi je i sve… al ne mogu više izdržat… grize me to iznutra…”, da bi ju nakraju, nakon dobro odglumljenog sramežljivog buljenja u pod i čupkanja etikete s pivske flaše, našto je ona, proklinjuć samu sebe što se uopće rodila i što mora slušat ovu jadnu spiku koju je čula od različitih tipova već miljun puta, ipak procjedila: “Ma, O.K. je… nema problema… reci slobodno…”, kreten digo na foru i reko: “Ako bi mi mogla dat jednu cigaretu?” Zeba je Janova ostvarena sreća, a Frida je ta na čije oči mislim protekla dva tjedna bez obzira radilo se o suvislim il plinovitim trenucima. Nisam mogo priznat nikome tu činjenicu, al u međuvremenu dogodilo mi se proljeće koje mi je, za razliku od zime koja mi je digla razinu u gaćama, diglo razinu u srcu i zakuhalo. Kebu nisam htio reć jer bi on odmah počo simulirat, a njegove su me simulacije što se tiče žena, naravno, nenamjerno i sasvim uobičajeno kad se radi o krajevima veza, odvele na mjesto slično onom gdje je bio Event Horizon. Dobar je on, al ja uvjek nasjednem na njegove spike i kontraufure. Uostalom, taj je prik tako srao za tu malu poslje one fešte u Istarskom, da sam se pobojao da će naše prijateljstvo konačno uspjet razjebat jedna žena. Zbog svega toga, a najviše zbog moje dobro poznate faze nesigurnosti u taj osjećaj, reko sam samo Marti, al ne sve. Nisam joj mogo reć o kome se radi. To mi je bila blovaona od povjeravanja, jer je Marta u svojim psihogovnima do grla i ima sličnih situacija, pa je bila tek uho, 78


mali slušač za moje nedorečeno enigmatsko samopredavanje na pladnju. Nakraju sam ipak reko Kebu. Seronja se samo nasmijo i reko da zna. Otkud zna, zar je tolko očito!? Naravno da je, a šta si ti jebeno mislio!? I šta se koji kurac praviš blesav kad si čuo spike na kazeti!? Kazeta je komad šprehe koju su napravile Frida i Zeba kad su učile zajedno prošli tjedan. U zadnje vrjeme sve se snima, ko Interpol i slično. Da oću, mogu ljepo skužit da se i ja njoj sviđam. Svi ti pogledi i svi ti smješci cjelo mi vrjeme prokleto otimaju san. Zbog svih tih polukužiona svaka komunikacija s njom mi je problem; kako normalno pričat o nečem uobičajenom kad mi te oči oči oči oči prekrasne zagonetne oči oči vidi me plivam u zelenom flubberu i mašem rukama grabim nervozu u želucu jesam jesam priznajem zaljubio sam se jebemti i kaj sad mogu evo prizno sam jesam stalno mislim na nju oči oči smješak i mot i način na koji pleše i sad je sve blesavo i ima smisla oči atmosfera ko u onom srednjem najglupljem al najveselijem djelu Octopus’s garden te oči to sve mi rade. A što bi se dogodilo da se i poljubimo, da nam se usne na kraju krajeva i sretnu? Da li bi se predala il pobjegla? To što ne znam me ubija. I sad ti budi normalan. Lujza prolazi ko i uvjek. To mi je jasno po pričama i situaciji jer meni je to prvi put da idem u taj pajzl, a došavši kužim da je to skoro pa ista zajebancija ko i onaj naš birc gore. Shodno tome, situacija se razvija na taj način. Frida je tu negdje cjelo vrjeme; spotičem se na njeno prisustvo i pokušavam furat onu poznatu Stingovu narodnu poslovicu: Budi svoj bez obzira što kažu. Teško je, pogotovo nakon što bradati lik zaključava vrata birca a nas petoro ostaje vani. Bekvokal odlazi kući i Keb se uvaljuje u spiku s Janom i Zebom. Ja pokušavam otopit led u kojeg sam uvaljan. Ha, ha… naravno da ne ide, pa stalo mi je do ove male. Nema onog jednostavnog upucavanja, nema muljaže, nema uvaljivanja spike za snošaj… Ovo je drukčije. Stalo ti je, gade, stalo ti je i sad si se ukočio. Uskoro klipsamo pjege na Vežicu. Frida stanuje tamo. Jutro nakon dodatnog brendiziranja i sto miljardi dobrih 79


provala. Gledam je dok kao spava, a Radiohead lebde po sobi i živciraju Keba koji se pokrio preko glave i prigovara ko Jeremija u najboljim epizodama. Gospon Palah i Zeba su nježni u jutarnjim ljubavničkim mumljanjima i krevet je njihov. Frida svako-tolko otvara oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči oči i nalazi me kako je gledam. Njen bijeli lakat je udaljen samo jedan pomak moje ruke, a taj trzaj (koji moju ruku izvlači ispod deke i stavlja je na tu delikatnu i željenu perfekciju) je dovoljan za prestanak cirkusa koji se brzinom twistera prelama po mom želucu. Al ja sam zakočen i utrnut, glave pune pitanja i dvojbi, pa mi ruka ostaje dolje, negdje gdje nema straha. Kad bi bar bio siguran da su sve te spike i znakovi točni i iskreni a ne tek neka igra il moj ufur. Kad bi sad znala što mi je u glavi i u praznini trbuha i doletila ovdje dolje, poput ptice na Henryja Leeja, bio bi sretan ko Robin Williams u Kralju ribara kad prati Amandu Plummer do ulaznih vrata, ko Pixiesi u Oh, my Golly… Način na koji joj kosa pada prema zidu i naziranje crne kanotjerice jebemumater nek neko prekine ovo jer ću otić kvragu! Ruke joj se nježno prelamaju u zglobovima i šake su joj parkirane ispod glave, nešto ko Musical Box: Ona je dama, ona ima vremena; začešljaj kosu i daj da ti vidim lice… oči oči oči oči oči oči oči oči… Ponovo ih zatvara i ja sam jednak printeru koji zbog neke greške isprintava samo one znakiće i brljade: www????????www wwww4646407630867iiiiiiiiiiii049760wwwwwwwwććßßßßßßß www?b?zf?6?js8907d?7m25??r¤f?¤??w@{×6???[[[4,,,,,ŁłŁč?76? .,÷zh8® ww?qq???. Ne mogu više ovako. Moram joj reć da zbog nje imam krila il će mi sva proza postat ovakva. 80


NISI S NJOM ZBOG MENE Presluš’o sam kazetu sa zadnje fešte. Ono, kurčeva manija snimanja kazeta na feštama i u sličnim situacijama zavladala je posl’je tuluma u kantini kad smo Foks i ja uletili s diktafonom s Radija. Sad se sve živo snima. Ne više na diktafon jer sam otprdio s Radija (iako je Foks ost’o k’o voditelj), nego na kazetare. Smeće! Gomila kvaziduhovitih sranja! Doduše, zaleti se i koja dobra provala, al’ samo zaleti. Pijana studentarija ispucava se na magnetnim vrpcama. Sranje! Čisto sranje! Al’ posluže i ta govna od rečenica za štogod korisno. Kao naprimjer da čovjek skuži kakav je zapravo. Kad si nasisan, sve ti je sm’ješno i fora. Ne paziš što govoriš. Krešeš sve što ti proleti kroz glavu. Drugi dan se pola toga ne sjećaš i ostaje ti okus slatkiša u sjećanju. “Bilo je dobro!” Poznata rečenica drugog dana. “Šteta što niste bili. Bilo je ful super!” Onda premotaš kazetu i slušaš. Analiziraš što si isprosip’o. Analiziraš kakav si. Spone su olabavljene i pokazuješ svoje pravo lice. Pravo pravcato. Ono iskonsko govno kakvo jesi čuješ preko zvučnika u trijeznom stanju i ne možeš – ne želiš! – vjerovat’ da si to ti; da sam to JA. Zavalio sam se u krevet i sluš’o. Bilo mi je sm’ješno, ispočetka. Posl’je je počelo bit’ gadno. Gadno k’o jučerašnji film što smo ga Foks i ja odgledali u HKD-u na račun Radija. “Event horizon”. Boja mog glasa bilo je ono uništavajuće. Frida me u jednom trenutku podsjetila na Martu. No to nije bilo ono zbog čega sam puk’o. Ne’ko je spomen’o Kafku u kontekstu sa mnom, Foksom i Janom. Raspoloženje mi se prom’jenilo strahovito brzo. Užasavajuće. Plan’o sam u trenu. Totalno sam se raspizdio. Rek’o sam: “Ne svrstavajte Kafku među ljude!” Složio sam scenu. Nisam se der’o. Glas mi je bio tih. Al’ ton je bio pun mržnje. Mržnje koje nisam sv’jestan. Mržnje koju imam zaključanu duboko u sebi. Nevjerojatno je to kol’ko su neke stvari duboko u mojoj podsv’jesti. Kol’ko sam, zapravo, divljak. Drugi nisu takvi. Barem mi nisu zvučali takvi na kazeti. Foks me pokušav’o smirit’. Frida se smijala ublažavajuć’ situaciju. Bio sam zv’jer. Pračovjek. Pun b’jesa. Da mi se kojim slučajem 81


oslobodi podsv’jest, sigurno bi’ poubij’o puno ljudi za koje smatram da su me na neki način povr’jedili. Gadno. Jako, jako gadno. A mislio sam da sam ja pozitivan lik u filmu. Poč’o sam si pretumbavat’ po glavi otkuda tol’ko te zlobe i mržnje u meni. Šta je taj kurčevi Kafka meni tol’ko loše napravio? Sjećam se kad sam ga upozn’o. Iš’o mi je nakurac nekim svojim intelektualnim ispucavanjima. Posl’je mi se svidio. Prič’o je o hrpi zanimljivih stvari. Bio mi je zabavan. Al’ nikada nisam uspio uspostavit’ neki bliži kontakt s njim. Onda sam ga poč’o upoznavat’ kroz određene situacije u životu kroz koje smo skupa prolazili. Sve mi se manje sviđ’o. Zapravo, taj čovjek je institucija gotovo svih kurčevih osobina koje mrzim. I onda se u njega zapali Ljepotica. On nema s tim pak nikakve veze. On je pizdio (i valjda još uv’jek pizdi) za Martom. Al’ ON postoji. Postoji i stoji između mene i Ljepotice. Stoji u njezinoj glavi. U mojoj podsv’jesti. K’o veliki iritirajući znak koji me bode u oči svojim ogromnim sloganom fluorescentnih slova: NISI S NJOM ZBOG MENE! Gledajuć’ objektivno, on uopće nije kriv. Al’ tako to stoji zapisano u meni, u nesvjesnom, i jebe me iznutra. Onda nekim zajebancijama izleti iz mene i ja ispucam tu negativnu energiju prazneć’ se, pijan, na prijateljima. Loše. Loše. LOŠE. Užasno, stravično, kurčevo loše. Ako već sada gubim kontrolu, šta će bit’ kad ostarim? ‘Oću li se naučit’ samokontroli il’ će s godinama Zv’jer bit’ sve češće puštana na slobodu?

O PIMPEKU Ekipa me dočekala na Jelačićevom. Vanesin zagrljaj i pusa. Keb mi je ispričao kako su se on i Foks izderavali na nekakvu “tablu po kojoj piče oni crveni loto-brojevi” i kako ljudi nisu vjerovali da u Rijeci ima takvih zooloških zanimljivosti. Večer je dobro počela. Još da dođemo do Lujze i počnemo ulijevati pogonska sredstva u žedna grla, tada će sve biti OK. Uzbrdicu do Lujze je lako savladati, još lakše ako si zaljubljen, zagrljen s voljenom djevojkom kojoj nježno možeš šaputati na uho. 82


U Lujzi je već bila okupljena riječka šminkerija koja se trudi to ne biti, neutralci koji se još uvijek traže i relativno profilirana alterpolualter scena. Vanesa je odmah zauzela svoj poznati kaubojsko-ko te jebe stav, koji je uvijek dolazio do izražaja kad bi se našla u većoj grupi samosvjesno sebetražećih ljudi. Široko raskrečenih nogu, sa zdjelicom izbačenom pola metra ispred sebe i tijelom savijenim u prepotentni luk, s cigaretom u lijevoj i čašom sprite-konjaka u desnoj ruci tražila je dodatnu sigurnost u ovom svijetu teškouspostavljivih kontakata. Uvijek je najlakše navuć masku. I šta ću ja sad nego glumit frajerčinu, kulerski palit cigaretu za cigaretom i cuclat pivčinu iz boce, il jednu ruku kačit za džep a drugom privijat to “arogantno” tijelo uz vlastitu naglorazvijenu muškaračku osobnost. Tu se večer trebalo odigrati nešto ful slatko. Frida je prekinula s dečkom jer joj se u srcu nastanila nenametljiva i tiha pojava mog prijatelja Foksa. Oslonjeni na ogradu terase pred Lujzom s Vanesine i moje desne strane, Foks i Frida su si počeli imputirati prve nevine šprehice; Frida je kulirala otpuhujući dimove, dok je Foks pomoću ljekovitih alkoholnih isparenja pokušavao svoju ukočenost pretvoriti u nagovještaje donžuanizma. Scena za u album. Keb je s naše lijeve strane tamanio pivu za pivom. Jebeš nepravdu, tako bih volio da umjesto grlića boce može sisati usne kakve zgodne plavuše. Mjesto toga nosi pod rukom Čitanku iz svjetske i recitira Petrarcine sonete. Eh plavuše, plavuše: bit će vam žao jednog dana! Toplina Vanesinog tijela opijala me više od alkohola, a okus njenih usana činio slabim. Pripijeni, razlili smo okolinu zaboravom. Moja joj je ruka nježno istraživala predjele pupka, dok su nam se jezici pleli u divljačkoj požudi. Izvukavši joj potkošulju iz hlača, gladio sam toplu podatnost trbuha, spuštajući dlan dok pod vršcima prstiju nisam osjetio rub gaćica. Blagi pritisak na kožu i zašao sam ispod… Zatreperila je od strasti, ubrzavajući pokrete jezika u mojim ustima, a kad sam dodirnuo mekane dlačice više nije mogla izdržati. Uputivši mi pogled prepun nevjerice, istrgnula mi se iz ruku i započela razgovor s Kebom. Ubrzo sam im se pridružio; tako 83


smo sada nas troje raspravljali o općesvjetskim mudrostima, dok su se golupčići s naše desne strane još malo približili jedno drugome i već mnogo otvorenije gugutali. Došao je trenutak zatvaranja birca i morali smo polako krenuti ka Fridinom stanu na nastavak fešte. Keb je skoknuo do dragstora kupiti brandy, Foks i Frida su nastavili s nježnim razgovorima, a ja sam Vanesu odvukao dalje od ceste – ispod nekakvih stabala – i pokazivao joj kako sam tu večer raspoložen istražiti svaki dio njenog tijela. Nismo osjećali nikakav umor dok smo se pješke uspinjali prema Vežici. Asfalt se šarenio smijehom i našim radosnim glasovima. Začas smo bili na odredištu. Vanesa i ja nismo produžili s drugima – odmah nakon ulaznih vrata skrenuli smo u spavaću sobu. Zatvorivši vrata i upalivši svjetlo, povukao sam ju pred golemo ogledalo postavljeno na vratima glomaznog drvenog ormara. Stojeći iza njenih leđa, s obje sam ruke obuhvatio male kruškaste grudi i počeo ih krvoločno gnječiti. Dišući sve brže i brže, Vanesa je odvraćala glavu od uzbudljive slike, ne mogavši podnijeti odraz vlastitih nagona. “Gledaj se! Gledaj u ogledalo!”, šaptao sam žvačući joj ušnu resicu i okrećući joj dlanom glavu u željenom smjeru. Ono što sam u tom trenutku ugledao u njenim očima izazvalo je takvu navalu krvi u moj kurac, da mi se učinilo kako će jednostavno probiti tkaninu traperica i ispuniti čitavu sobu… Naglo sam joj zadigao majicu i potkošulju, smaknuo grudnjak i zario dlanove u podatnost golog mesa. Zadivila me ljepota njenih ipak ne toliko malenih dojki, koje su oslobođene poprimile loptast, ne više kruškast oblik, i koje su bile dodatno ukrašene s dvije prekrasne ružičaste bradavice smještene na mliječnoj bjelini glatke čiste kože. “Nemoj… nemoj…”, uzdisala je Vanesa posramljena vlastitom nagošću, pokušavajući ju zakloniti pred mojim gutajućim pogledom. Dopustio sam joj da spusti majicu, ali lijevom sam rukom i dalje trljao otvrdnule bradavice dok sam desnom kliznuo niz drhtav trbuh 84


i smjestio ju na iščekujućoj pizdi. Čak i kroz traperice sam mogao osjetiti vrelu mokrost, u koju sam sada počeo zabijati prste. Savijajući se pod mojim rukama, sa životinjskim izrazom lica koje sam mogao promatrati u zrcalu, Vanesa je nesvjesno trljala dupe o moju raspaljenu muškost. Traperice nisu bile nikakvim ograničenjem da osjećam kao nikad dotad, i više nisam ni pokušao obuzdati svoju podsvijest. Blago savivši koljena uvaljkao sam joj se pod dupe, i tada naglim kretnjama, simulirajući zabijanje, odigao ju s poda. Visjela je oslonjena na moj kurac s jedne, te dlan desne ruke s druge strane, grčeći se od strasti i gotovo vrišteći. “Tk!!!”, čuo sam nenadani zvuk, dok je užasna bol u trenutku prostrujila vrškom mog falusa. Iznenađen naglim osjećajem boli, proklizavanja i tople ljepljive vlažnosti oko najintimnijeg dijela tijela, nisam ni pisnuo; spustio sam Vanesu nježno na pod i glumeći kako je sve u redu utisnuo joj vreli poljubac u polurastvorene usne. “Koja si ti jebačica! Ne mogu vjerovati”, snažno sam ju zagrlio, dok sam istovremeno osjećao kako moj ponos prebrzo splašnjava i praktički nestaje u novonastalim okolnostima. “Sredi se i idi sada k ostalima. Ja moram u WC.” Oslonjen na vrata, sa strahom sam zadigao majicu. Oko šlica je velika krvava mrlja plavoj boji traperica davala smeđkast ton. Strepeći, polako sam raskopčao patent. Gaćice su bile potpuno natopljene krvlju s prednje strane, tako da se nije moglo ni naslutiti kako su nekad bile bijele. Pretpostavljajući što se dogodilo, ipak sam osjećao strah dok sam ih povlačio nadolje i spuštao nervozan pogled na prizor koji se napokon trebao ukazati… Ono što sam ugledao vjerojatno mnogima ne bi bilo probavljivo. Dovoljno je reći kako sam u sljedećih dvadesetak minuta u malom prostoru Fridinog WC-a, nagnut nad bijelu tuš-kadu, ispirao krv koja se u želatinoznoj konzistenciji grušala između kožice i glavića moga penisa, lagano povlačeći prepucij dok me probadala oštra bol… Dovoljno je reći kako sam neprestano ispirao svježu krv koja 85


je nezaustavljivo tekla i kako sam učestalo vodom prskao kadu koja je na trenutke izgledala kao kakva klaonica. Onaj “Tk!!!” koji sam čuo bio je zvuk otrgnuća kožice koja je pod pritiskom Vanesine težine jednostavno jurnula nadolje, proparavši pritom debelu žilu na donjoj strani penisa. Otud uprizorenje klaonice. Nije me boljelo, samo je bilo bitno zaustaviti krv. To sam uspio povlačeći prepucij preko opranog glavića i oblažući penis gomilom toalet papira. Zatim sam zakopčao hlače i spustio majicu. Bila je dovoljno dugačka da zakloni neugodnu mrlju na trapericama. Opravši potpuno tuš-kadu, konačno sam se mogao pridružiti ostalima. No, odlučio sam još nešto obaviti prije toga. “Jebote, pa gdje si tako dugo?”, Frida je otpuhivala dimove. “Sigurno je up’o u školjku pa je mor’o doplivat’ nazad”, Keb u svom stilu. “Imao sam nekog posla. Prilično važnog.” Zatim sam se nagnuo nad Vanesu: “Dođi, moram ti nešto reći.” Odmah je ustala i pošla za mnom u sobu u kojoj smo prije nepunih pola sata popustili uzde najpotisnutijim instinktima. Okrenuo sam se prema njoj, čvrsto ju primio za ramena, i gledajući ozbiljno u oči, rekao: “Prije, kad smo se igrali pred ogledalom, dogodilo se nešto glupo.” Promatrala me začuđeno, smješkajući se; upravo se prisjetila strasnih trenutaka. Zadigao sam majicu: “Kad sam te podigao, rastrgao sam kožicu na kurcu. Kao što vidiš, ima puno krvi. Sad sam to prao u WC-u, zato sam bio tako dugo. Volio bih da se ne uplašiš, jer sam siguran da će sve biti u redu. Sutra ću otići na Prvu pomoć…” Razumjela je, iako je bila već podosta pod utjecajem alkohola. Nije se uplašila. Već u sljedećem trenutku čvrsto me grlila. “Koja si ti žena! Zamisli, krvarim iz kurca zbog tebe!”, sretno sam ponavljao, ljubeći je po čitavom licu. U tom trenutku sam znao da ću tu djevojku voljeti zauvijek, ma što nam život pripremio… 86


“‘Ajmo sad u dnevni, da se ne zabrinu za nas”, blago sam ju povukao. Dočekani smo srdačno, kao što se i moglo očekivati. Atmosfera je bila fantastična, blago zagrijana alkoholom, špreha dobra, društvo da ne može biti bolje. Vanesa i ja smo se zajebavali s drugima, u isto se vrijeme mazeći na kauču. Kasnije, u krevetu, samo su se nastavili lijepi trenuci. Kad mi je već kurac bio “u autu”, morao sam prstima raditi čarolije. To već nije moja priča. Ono što sam čitao u Vanesinim očima, mogla bi ispričati samo ona…

TISUĆU DOLARA Baš sam nešto iš’o pobrojat’ žene koje su mi uletile u “đir”, ono, zadnjih, ha, cirka šest mjeseci. Prvo sam nešto slinio za Bekvokalom i to samo zato jer je Jan rek’o da je ona najzgodnija cura na Faksu. Inspiriran njom napis’o sam jedini dobar sonet u životu i – to je to! Onda je nekoliko mjeseci kasnije uletila Vanja. Zalomio sam u planini s njom i vjerojatno ne bi bilo ništa da me drugo jutro nije poljubila. Nepotrebno je uopće i reć’ da sam se instant zaljubio. Kakav moron! Nešto smo se vidili par puta i kao, šta-ja-znam, skoro se poljubili – nekakve puse na rastanku. Gile mi je rek’o: “Samo polako.” Nažalost, te r’ječi ne postoje u mom rječniku kad su djevojke u pitanju, pa je i to prošlo bujicom. Onda je, nekoliko dana kasnije, Ljepotica razbila moju smirenost. Opet sam se zaletio glavom kroz zid, il’ bolje – srcem u marmeladu. Raspekmezio sam se vrlo brzo. Kao nešto sam kulir’o, a od kuliranja ni “nj”. “STANIMO NA LOPTU!”, piše na zidu negdje u Istri. Zbilja, treb’o bi’ stat’ na tu kurčevu loptu i prestat’ pizdit’! Žene imaju fantastičnu sposobnost djelovanja na mene čim pokažu zanimaciju. Gle sad! Spe’takl! “Pametnom je dosta jednom reć’”, rek’o bi naš narod. Drugim r’ječima: “Budala će radit’ iste greške stotinu puta i još mu neće bit’ dosta.” Definitivno podl’ježem ovoj poslovici. Sto 87


kurčevih godina da živim ne bi’ se naučio. I to će valjda tako bit’ i dalje. Umjesto da smirim loptu, ja je još napumpam i šutnem čim jače mogu, ono, kao ispuhujuć’ se za “sto godina samoće”. Zakon, ja sam zakon! Zakon antipameti. Svaka mi čast. Mislim, ne’ko se i ne bi složio s ovom mojom konstatacijom, u stilu nešto kao: “Ljubav je sl’jepa” i tako to. Dobro, nema problema! ‘Ko se fura na to neka vozi s ugašenim svjetlima noću u magli, al’ ja ću, vrlo rado, upalit’ radar. Tako da, kad malo razmislim i konzultiram se s mojom životnom filozofijom, dolazim do sljedećeg zaključka: … Zzak! Rez. Idemo ispočetka. Foks je rek’o da se ovi dani moraju ovjekovječit’ u književnosti. Okej. Nema problema. Krenimo ispočetka. Fešta kod Fride, dio drugi. Budim se opet na podu i dekici. Mislim si je li Foks uspio smuljat’ Fridu. Dižem se i vidim da leže zajedno u krevetu. Jako dobro. Gad se uspio uvalit’. Svaka čast. Mala Slavonka je zakon. Komad iz snova. Simpatična, l’jepa, pametna, i što je najbitnije – normalna. Slobodna od gomile sranja koja ljudima šibaju kroz glavu. Bolje rečeno, svoja govna drži za sebe i ne izigrava Isusa razapetog na križ problema. Ne opterećuje ljude. S njom se osjećam dobro. Ugodno mi je. Vesela je. Svježa. Kuži dobru zajebanciju. Ne opterećuje se nebitnostima. Žena je čista suprotnost Ljepotici. Jan i Zeba leže na drugoj polovici bračnog kreveta. Zeba nešto mrmlja. I ona je isto zakon. Varijacija na temu Fride. Dobre vibracije. Brije se sve nešto na pozitivu. Okej ljudi. Okej fešta, al’ nekako nisam okej. Prošle noći se previše popilo. Glava javlja da srce pumpa krv u nju. Al’ nije strašno, samo da se ne razmaše. Imam loš filing u trbuhu, a grlo me jebe zbog cigareta. Kašljem. Smeta mi. Smetam si. Sve bi se lakše podn’jelo da je i meni neka djevojka sinoć kratila vr’jeme. Čisto ono radi društva, da se ne osjećam k’o idiot ujutro. Da me ne pucaju filmovi o Ljepotici kad gledam zaljubljene. Da se ne osjećam k’o višak. 88


Da imam nekog s kim bi’ mog’o sprdat’ parove. Samom mi je glupo. Al’ kuliram. Pokušavam kulirat’. Ne znam kol’ko mi dobro ide. Dok se još izležavam na podu, razmišljam o tome kako ljudima neke situacije idu sasvim prirodno, jednostavno i normalno, bez kurčevog pretjerivanja i napuhavanja. Gledam kako je Jan prohod’o sa Zebom i kako Foks rješava svoju situaciju s Fridom. Ne kužim zašto ja ne mogu nać’ jebeni mir. A onda mi rješenje samo iskrsne. “Pobogu, Keb, pa tvoji najbolji frendovi su naletili na normalne cure. Kužiš!?” Foks izgleda malčice zbuki. Sm’ješan mi je. Gledam kako će se situacija razvijat’. ‘Oće li se poljubit’, držat’ za ruke, grlit’, ovo-ono. Nema ničeg. A ustvari ima. To je prava stvar… Dolazimo u kantinu. Sve se lošije osjećam. Imam potrebu da se na neki način uništim, al’ ne znam na koji. Pit’ ne mogu jer se upravo trijeznim, osim toga nemam ni kune. Cigarete mi ne leže jer me grlo kida. Zaista sam skršen, a onda Foks izvodi skeč: “Pazi! Pazi! Ide Ljepotica! Ide Ljepotica!” Gura me da legnem u separe. Prihvaćam zajebanciju. Zatim, kao, sjeda na mene, da me Ljepotica ne vidi. Ja navlačim kapuljaču. Sve se vraća u normalu kad ona ulazi u kantinu. Malo me štrecne. Samo malo, al’ dovoljno da mi glas počinje zvučat’ sjebano, nesigurno i glupo. Dolazi i njena anoreksična frendica. Provaljujem joj prošlotjednu foru da je bila dobra sinoć. Malo tvrda, al’ dobra. Frendica se smješka. Ljepotica sjeda do mene. Počinje me ignorirat’. Stanje mi se pogoršava. U želucu mi je sve gore, umorniji sam, glava ima tendenciju ka eksploziji. Sjećam se kako mi je Ljepotica, na jednom od “možda sastanaka”, pričala o toj svojoj prijateljici i njezinoj ekipi, kako mogu sjedit’ satima i pričat’ o glupim serijama, modi, tračevima i nebitnim stvarima, i kako joj je to glupo. Sada se uvaljuje u spiku s njom k’o da su najbolje frendice na sv’jetu. Diže se i ide po kavu. “‘Oćeš i ti nešto popit’?”, pita svoju “najbolju prijateljicu u svemiru”. Mene nije udostojila ni pogleda. “Šta ne’ko sjedi pored mene!?” Počinje me stvarno gurat’ u depresiju. Muka mi je. Krećem emo89


cionalnim križnim putem. Polako me izjeda negacija sreće. Gubim emocionalnu kontrolu koju sam uspio dan ranije jedva nekako postić’. Taraam! Šećer na kraju! Ulazi Kafka. Počinje svoj preseratorski šou. “Vidi, novi broj Časopisa samo što nije izašao! Pogledaj ovo! Prelom stranica! Na ovome se radi! Pazi sad ovaj projekt!” Sve nešto pršti od ideja i intelektualnog znoja koji se nemilice lije u potocima. Glasan je. Dere se. Urla! On usrano urla u mojoj razjebanoj psihi i ja želim postat’ masovni ubojica koji će bacačem plamena spalit’ dječji vrtić! Živci mi pucaju. Kafka me užasno nervira, a Ljepotica baca u depresiju. “I wanna go home, take of this uniform and leave the show…” Dižem se i vrlo kratko dogovaram s Foksom za popodne. Izaš’o sam. Osjećam vjetar na licu i sitne kapi kiše. Čujem Kafkin forsirani, glasni sm’jeh. Krećem prema Korzu. Hladim se. Smirujem. Vrtim jučerašnje spike i dogovore sa samim sobom. Govorim si: “Choose life!” Al’ biram nešto sasvim suprotno. Mislim na autobus. Na odlazak doma i na “Dire Straitse” koje ću slušat’. Na vesele pjesme. Želim čut’ Foksov glas. Zebin. Želim dobit’ injekciju pozitivne energije. Želim bit’ dobre volje. Vraćam se u kantinu. Kontam: “Poč’o je sat. Otišli su. Bi’će mir, Foks, Jan, Zeba, Frida.” Već na pola dvorišta kužim da su još uv’jek svi tamo. Ulazim. Osjećam se k’o šupak koji je napravio scenu i sad se vraća da vidi učinak. Sjedim neko vr’jeme u separeu do i komentiram Kafku sa Zebom. Ul’jeće kolegica sa Psihologije. Pričamo o hipnozi. Pokušavam je pratit’. Ne ide mi. Čita me: “Jako loše izgledaš.” “Tako se i osjećam.” “Šta je?” Ne želim joj pričat’ o sranjima koja me pucaju. Već mi ih je pun kurac i ne želim još i pričat’ o njima, a i ona mi je samo poznanica. Ne zanima je. Zovem Zebu da me otprati na bas. Želim izm’jenit’ nekoliko r’ječi s njom. Loše mi je. Jako. Urušit’ ću se u samog sebe. Dižem se. 90


“Šta si se zaljubio?”, progovara psihoanalitičar iz kolegice. Profesionalna deformacija. Smješkam se: “Naravno da jesam.” “Nesretno?” “A kako bi’ drugačije?” Odlazim sa Zebom. I dalje mi je sve sjebano. Ni ona nije dobro. Umorna je. “Bi’će bolje”, zaključak prijepodneva. Pičim basom doma. Pjevušim “Čipse”: “Ja sam rokenrol zvijezda!” Regeneriram se. Proporcionalno udaljavanju od grada raspoloženje mi se popravlja. Idem kući. U raj. Doma. U sobu. U mir. U smirenje. Stari je doma. Na bolovanju je. Jebe ga kičma. Na stolu hrpetina pošte. Računi i izvješća iz banke. Stari ih ne jebe. Bulji u “Stočara”. “Ima šta za mene?” “Ne znam.” Gledam u hrpu pisama iz navike. Bolje se osjećam, al’ mi je raspoloženje i dalje u kurcu. Već sam na izlazu iz dnevnog. Na TV-u neke španjolske spike. Onda, krajičkom oka, kužim kuvertu koja nije račun il’ izvještaj. Prilazim. “Otvoreno društvo Hrvatska”. Izlazim u hodnik. Otvaram. Ne čitam. Tražim cifru. Ako je nema, popušili smo opet. 1000 USD Vrištim u hodniku. Ul’jećem nazad u dnevni. Objašnjavam starom. “Stočar” puši. Stari hvata novine: “6400 kuna!” “Uueeeeeeeeeeeeeee!!!” Veselje! Sreća! Radost! Ispunjenje! “Znaš li ti stari šta to znači? Znaš šta to znači?” Stari se sm’ješi. “Štampa’ćemo Fanzin!!!” 91


Otac mi je sretan. Zbog mene. Zbog sebe. Ponos mu sjaji u očima. “Kad ide prvi bus za grad?” Kroz pet minuta trčkaram na autobus. Imam tol’ko energije u sebi da bi’ mog’o trčat’ do Rijeke. Uopće mi se ne žuri na autobus. Imam vremena. Al’ ne mogu hodat’. Moram trčat’ il’ ću eksplodirat’. Uskoro sjedim licem zabijenim na autobusno staklo i razmišljam kako je danas taj dan. Taj kurčevi dan kada se sve m’jenja. Kada dolazi “fin de siecle” i novo vr’jeme nastupa. Kada više ništa neće bit’ isto k’o prije. Sjećam se mog i Foksovog razgovora prije tjedan dana kada smo razgovarali o stvarima koje nas tjeraju napr’jed u životu. Fanzin je bio jedna od prvih na popisu zbog koje se svako jutro ustajemo i krećemo u novi dan s osm’jehom na licima, kurčevim bedom u grudima i kopljem u rukama. Mladi smo i sve manje boli. Objašnjavali smo jedan drugom kako radimo već godinu i pol taj kurčevi, fotokopirani, od “učena i ozbiljna sv’jeta” prezreni Fanzin, od kojeg apsolutno nemamo nikakve financijske koristi i na koji trošimo strahovito puno vremena i truda – i ništa! Al’ radimo ono što volimo! Čini nas sretnim. Ne opterećuje nas. Uživamo u tome. Ne robujemo nikom. Sami smo svoji šefovi. Brijemo protiv c’jelog sv’jeta i ne jebemo nikog i ništa. Imamo svoj svemir i mi smo u njemu kraljevi. I onda, jednog dana, dođe pismo u kojem te oslovljavaju s “gospodine” i saznaš da postoje ljudi kojima se sviđa to što radiš. Dobiješ smrdljivih 1000 USD kojima nećeš uspjet’ pokrit’ ni troškove štampanja jednog broja, al’ to nije bitno! Bitno je da si dobio potvrdu da tvoj rad vr’jedi. Da to nije smeće. Da radiš nešto dobro. Dobiješ priliku nastavit’ radit’ ono što te čini sretnim!!! I to je to. “Jebi se, usrani sv’jete!!” Osjeć’o sam, buljeć’ kroz prozor, kako mi trnci prolaze kičmom i tjemenom i kako mi se suze skupljaju u očima. Bio sam sretan. 92


Žurio sam na Faks. Još s pola dvorišta skenir’o sam prozor i separe. Kad sam uš’o u kantinu, Foksa nije bilo. Jan i Zeba su se grlili. Nisu vjerovali da stojim pred njima. “Di je Foks?” “Iš’o je doma.” “Kad?” “Oko jedan.” Pružio sam Janu kuvertu. Šutio sam i smješk’o se. Nisam ništa govorio. Jan je mislio da smo dobili pismo iz Osijeka, od komada s kojima smo se skompali preko Fanzina. Polako i pomno je proučav’o moje ime i adresu napisanu na kuverti k’o da se radi o tajnoj šifri iz nekih džejmsbondovskih zajebancija. Gled’o je pečat. Usporen i blesav dokraja. Zeba je šizila: “Otvori! Otvori!” Bila je puno, puno brža od njega. Osm’jesi na licima. Brijačina sreće. Zeba me stiskala za ruku. Grčevito. Jan je sreću prim’o usporeno. Pojavio se Kafka iz dubine kantine k’o kakav zombi. Nisam želio s njim d’jelit’ sreću, al’ on je već bio zabio svoj nos. Dao sam mu kuvertu. Odnekud je dolepršala i Marta, ispavana i našminkana. Činilo mi se da joj je drago zbog nas. Zaletio sam se na Faks vidjet’ kad Ljepotici završavaju predavanja. Želio sam to r’ješit’ sad i odmah. Danas je taj dan. Dan kad se rješavaju stvari. Upravo je bila silazila niz stepenice. Povuk’o sam je za rukav. Stali smo sa strane pored šugavog radijatora. Zbog nedostatka zraka, koji su mi mali patuljci iz plemena Trema uporno izbacivali iz pluća, rek’o sam prvo radosnu v’jest: “Dobili smo tisuću dolara za Fanzin.” Ček’o sam sekundu-dvije reakciju. Mislim da se je možda nasm’ješila. “Bi ti mogla hodat’ s dečkom k’o što sam ja?” “Kako to misliš?” “Znaš me. Bi mogla hodat’ s takvim dečkom?” 93


“Ne.” “Dobro”, zagrlio sam je i okren’o prema vratima. “Idemo ća.” Ušli smo u kantinu, došli do separea, i kad se ona smjestila, Jan i ja smo zaprdili do Foksa. Sjedeći u busu, iza šoleta, objašnjav’o sam Janu pokazujuć’ rukom na pregradu: “Vidiš, idemo ovako: cap, cap, cap, sve do vrha.” Jan je pokaz’o na strop autobusa: “Vidiš ono gore iza što se ne vidi? E, tamo mi idemo! Idemo tamo di se ne vidi!” Rek’o sam mu za Ljepoticu. “Šteta. Bit će joj žao. Bit će joj žao kad skuži.” Janov komentar me dig’o. Mislio sam c’jelo vr’jeme na lovu i Fanzin. Nisam dopušt’o da me pregazi neuspjeh kod žene: “Nije šteta. Imam ja sreće. Mog’o sam hodat’ s njom...” Počeli smo planirat’ upad u Foksov stan. Priš’o sam drvenim vratima i lupio nekoliko puta, snažno i odlučno dnom pivske boce. Kaltenberg se žutio u mojoj ruci. Foks je otvorio zbunjene face. Pružio sam mu biru. Ništa mu nije bilo jasno: “Uđite.” Ušli smo nasmijani kulirajuć’ do pakla. Bez r’ječi. Dao sam Foksu kuvertu. Nisam ček’o da je otvori. Oponaš’o sam Toma Cruisea iz “Jerryja MacGuirea”: “We’re going all the way to the top!” Nije kužio ni r’ječi. Der’o sam se raširenih ruku: “Dobili smo milju dolara od Sorosa za Fanzin!!!” Jan se smij’o… “Idemo tamo di se ne vidi!”

94


MOJA OMILJENA IGRA (LJUBAVNIK) Jebiga. Ne mogu se pravo ni sjetiti kako je krenula ta fešta… Na Prvoj pomoći došao sam do šaltera i što sam tiše mogao službenici rekao: “Oprostite, možete li me uputiti kome bih se mogao obratiti… Znate, imao sam malu nezgodu – puknula mi je spojnica između prepucija i glansa penisa i bilo je jako, jako puno krvi…” Ženska iza stakla me nezainteresirano pogledala: “Kat dolje, soba 7.” Sišao sam, pokucao na vrata i ušao. Doktorica i medicinska sestra. Obje ispod 30. Prokleo sam sudbinu; šit, samo da mi se ne digne. “Imao sam malu nezgodu, puknula mi je…”, ponovio sam čitavu priču, razdragan što znam tih nekoliko prigodnih pojmova na latinskom (nisam zalud išao tri godine na Medicinski!). Doktorica i sestra jedva su se suzdržavale od eksplozije smijeha. “Skinuti se”, obratila mi se napokon mlada medicinarka. Otkopčao sam polako hlače i pažljivo spustio gaće. Glupan se, nasreću, bio stisnuo i nije pokazivao nikakvu namjeru da medicinskim djelatnicama proširi vidike. Nježno sam počeo navlačiti kožicu, otkrivajući bolno mjesto svojim spasiteljicama u bijelim kutama koje su se zainteresirano nagnule nad prestrašen komadić ružičastog mesa. “Bilo je prilično krvavo”, izlanuo sam ozbiljno, pomalo zabrinut za budućnost svog seksualnog života. “Dobro, možete se obući. Prepisat ću vam Cloramphenicol mast i Solutio acidi borici 3%, pa povremeno mažite ozlijeđeno mjesto i stavljajte obloge.” Nisam odmah povjerovao onome što sam čuo. Zbunjeno sam pospremio ranjenika i polako zakopčavao hlače dok je doktorica pisala recepte. 95


“Znači, bit će sve u redu,” okrenuo sam se još jednom prema anđelu u bijelom prije nego što sam izišao iz prostorije, “neću imati nikakvih problema? Hoću li moći…” “Ne brinite, samo triput na dan stavljajte ove lijekove”, osmjehnula se. Ponovo sam bio bezbrižan i veseo dok sam se spuštao prema busnoj. Prošlo je tjedan dana otkad sam započeo s rehabilitacijom bolesnika. Rana je zarasla i prekrila ju je fina svilenkasta kožica. Što se dizanja tiče, mali se mogao nabildati kao i uvijek. Dakle, bilo je vrijeme za akciju. Zaista ne znam kako je sve krenulo; jesmo li krijepili grla u Lujzi, ili smo taj dan spravljali jednu od onih genijalnih pica koje je Foks tako svjetski znao umijesiti. Uglavnom, svi smo bili siti i napojeni, a brandy je polako počinjao usijavati atmosferu. Frida je za koji dan trebala kući, u Osijek, tako da smo na kazetu snimali pozdrave i poruke za njeno tamošnje društvo. Dominirali su smijeh i beskrajna radosna budalaština mladih bića koja jednostavno zrače životom. U mome krilu Vanesa, Frida u Foksovom, a Keb je nježno grlio bocu brandyja sjedeći na prozorskoj dasci. Smijeh… Vrijeme prolazi. Nijagarini slapovi smijeha… Vrijeme prolazi. Dlanom pokrivam Vanesina usta, jer je već kasno a ona upravo ulazi u faze vrištave euforije. Nježnost. Poljupci. Noć nestaje u bunilu sreće… Svijet se istopio u ljubavnom zanosu… “Čekaj, idem oprati zube”, ustaje. “Idem i ja”, uzimam četkicu iz džepa jakne i odlazim za njom. Kesimo se jedno drugome dok nam bijela pjena navire iz usta. Ispravši usta, naglo se okrećem prema njoj. Dva plamena, oči u oči. Sirova strast žari preraširene zjenice. Grabim ju silovito i zabijam joj jezik u pastom osvježenu provaliju. Ruke se same razigravaju i plešu flamenco po uspaljenom mesu… Ona me jednom rukom miluje po leđima, a u zrcalu iza njenih 96


leđa vidim da drugu, iz koje izviruje četkica za zube, drži nedefinirano uzdignutu kraj moje glave. Grabim četkicu i njome joj počinjem nadraživati bradavice kroz majicu. Izmamivši prve uzdrhtale uzdahe, odlažem četkicu na stalažu, posižem rukama pod tkaninu i jednim potezom otkopčavam nestrpljivi grudnjak. Izbavljene grudi podrhtavaju pod mojim usnama dok beskrajnom nježnošću vrhovima prstiju klizim po zategnutoj koži trbuha. Otkopčavši joj hlače, padam pred njom na koljena i jezikom lagano vlažim platno gaćica. Uzdasi paraju malu prostoriju. Napokon prekidam slatko mučenje, rukama povlačim gaćice nadolje i… Bože, kakva ljepota! Ljepšu pizdu nikad nisam vidio! Šuma gustih, ne predugih crnih dlačica uokviruje nabubrele usmine koje, ružičaste i mekane, obilato naviru iz uskog proreza i spuštaju se unedogled… Jezik sam polijeće i uvlači se među želatinaste jastučiće, a prsti klize naniže po mokrini i zabijaju se u zapareno ognjište. Usklađujem ritam naglih lizova i nestašnu igru prstima, osjećajući kako se žensko tijelo nada mnom nekontrolirano trza i zasijeca zrak sladostrasnim jecajima. “Čekaj… aaah… ne mogu više… moram se negdje nasloniti…” Ne vadeći srednji prst i prstenjak desne ruke iz toplog utočišta, pomažem joj da se nasloni na zid. Slomljena, spušta se u čučanj kraj vrata. Lijevom rukom hvatam ključ koji izviruje iz brave i dvaput ga okrećem. “Manijače”, gleda me zaprepašteno, sa zadivljenim strahom. Moji prsti sada još lakše mogu prodirati u dubinu, pa započinjem novu igru. Izvlačim prste ne odmičući ih, i čekam da se sama natakne na njih. Igru je prihvatila potpuno nesvjesno, nagonski. Na trenutak mi je pred očima iskrsnula slika konjske utrke i poskakivanje jahača u sedlu – upravo tako se gibala, nabijajući se i cvileći, dok su joj očne jabučice kolutale pod poluzatvorenim kapcima. “Nemoj… ne mogu više…”, gotovo je zaplakala, nemoćna i da podigne ruku, a kamoli da me odgurne. Ispustivši je, polako sam ustao. Čučala je poda mnom naslonjena na zid kupatila, sa sklopljenim očima i otvorenih ustiju kojima je 97


žedno i brzo srkala neophodan kisik; hlača i gaćica spuštenih do gležnjeva, onako gola, uzbuđena i nemoćna rasplamsavala je još veću vatru ispod mog trbuha. Promatrajući ju odozgo, polako sam počeo raspojasavati remen i otkopčavati hlače. Bio je već beskrajno velik i uspravan poput bambusovog debla kad sam ga pustio na slobodu. Ružičasta rupica na njegovu vrhu bila je i sama vlažna, podmazujući do raspuknuća napetu baršunastu sluznicu u okolini. Kiklop je promatrao strop kupaonice dok ga nisam uzeo u ruku i primakao Vanesinim poluotvorenim ustima. Spuštenih kapaka, mora da je osjetila njegov miris jer je usne razvukla u nježan i topao osmijeh. Ne mogavši ni sam zatomiti osmijeh, prešao sam joj vlažnim glavićem po nasmiješenim usnicama, kao labelom. Drhtaj zadovoljstva prošao mi je tijelom. Zatim je razjapila svoja pregolema usta i uvukla ga u njihovu toplinu… “Pazi… pazi da ga ne zadereš zubima…”, propentao sam u slatkoj muci. Nježno ga je uzimala i podjastučivala jezikom. Odahnuo sam kad je prošao zube i kad nisam osjetio nikakvu bol. Sada ga je već pažljivo sisala, dok sam ju rukama grabio za bujnu kovrčavu kosu… Gotovo da nismo ni čuli kad su se otvorila vrata susjednog dnevnog boravka, ali smo vrlo dobro čuli kad je netko posegnuo za kvakom kupatila i pokušao otvoriti vrata kraj kojih se odvijao felatio. “Jebem vas blesave, već dva sata ste unutra. Pustite me, trebam ić’ pišat’…”, Kebov glas. Vanesa mi se uhvatila za kurac s obje ruke kao za šipku u autobusu i izvukla ga iz usta. Htio sam ubiti Keba u tom trenutku. “Prijatelju, ajde malo prošeći. Idi van pišati”, rekao sam tiho, ali s ubilačkim prizvukom u glasu. “Izađite, pas mater, mogli ste otić’ u sobu; pošten narod ne može ić’ ni pišat’…” “Keb, idi van pišati! Ne mogu ti sad otvoriti”, moj glas bio je još ledeniji. I, hvala Bogu, pijani seronja je ipak odlučio prestati silovati kvaku i pristao ohladiti svoja muda na svježem noćnom zraku. 98


Povukao sam Vanesu za ruku i podigao ju s poda. Opet smo se počeli divlje ljubiti i raspaljivati. Zgrabio sam si pimpeka i pokušao ga podvući pod vodopad slasti. Vanesa mi je pomagala, još više raširivši noge. “Stavi si ga sama, ja ću samo otvoriti ranu ovim petljanjem”, šaputao sam joj na uho. “Jan, što ti misliš, jesam li ja djevica?”, upitno me pogledala. “Paaa… nisi… Nisi, zar ne?” “Jesam, djevica sam.” Snažno sam ju zagrlio: “Znaš, i da nisi djevica ne bi mi ništa smetalo… A opet, uvijek me uhvati neka posebna nježnost kad čujem da sam nekoj prvi…” Primila ga je zaštitnički u ruku i počela uvoditi u raj. Ali šipak! Nije još bio spreman. Nježna kožica je popustila, a ja sam se odmaknuo osjetivši zasjekotinu boli. “Ne mogu, ipak još ne mogu,” rezignirao sam mučaljivo, “ništa od jebačine noćas.” Sada je ona mene čvrsto grlila i nježno ljubila. Majmun uopće nije krvario – nastala je samo mala ranica kroz koju je iscurila tek kapljica crvene tekućine, no to je bilo dovoljno bolno da me spriječi u svim planiranim aktivnostima. Pustio sam ju da se sredi i pridruži ostalima u dnevnom, a ja sam, proklinjući sve po spisku, vodom i toaletnim papirom očistio nanovo otvorenu ranicu. Sve u svemu, kad bolje promislim, zapravo i nisam bio ljut zbog ovog što se dogodilo – ustvari sam sretan što volim takvu djevojku i što ona voli mene, sretan sam što toliko volim život…

99


TOLIKO ŽENA I – NIŠTA Isti taj dan, posl’je obžderavanja u Indeksu, Jan, Foks i ja raspršili smo se u tri različita smjera. Jan doma, ja na gornji Faks konvertirat’ Welsha za Fanzin, a Foks na Radio ne bi li nazv’o Fridu. Uletio sam na predavanje u RC totalno kul, ne pozdravivši Kalimera. Nisam izigrav’o facu nego su vrata bila otvorena, a profesor mi je bio okrenut leđima objašnjavajuć’ nešto oko Worda Moli koja je svako malo slađušnim glasićem prosipala sitne pošalice. Vidio sam slobodan kompjuter pored kolegice iz Pule. Trebala mi je i ona i kompjuter. Bila je sva u spidu oko otvaranja, usnimavanja i zatvaranja dokumenata. Zajebana radnja kad nemaš kompjuter doma. Nisam je smet’o. Obavio sam svoju misiju i nažic’o je cigaretu. Pušio sam vani ispred učionice kad se dokotrlj’o Foks. Mislio sam da ćemo ić’ pogledat’ film u HKD, al’ on se bio dogovorio s Fridom. Neka, neka. Samo ti, prijatelju, sl’jedi svoju slavonsku zvjezdicu. Bio je malo nervozan. Opet smo pričali o lovi i Fanzinu. Ček’o sam Puležanku da joj dam indeks. Uskoro smo pičili prema gradu. Foks je kren’o prema Željezničkoj ususret sudbini, a ja sam pratio Puležanku na Žabicu. Bilo mi je uživanje pričat’ s njom. Beskrajno se zahvaljivala što sam joj nabavio potpis iz Svjetske. Nije bilo tol’ko vr’jedno hvale. Napravio sam samo ono što sam mislio da je normalno ljudski. Zaspikali smo se u Putniku. Onda je odlučila propustit’ bas. Platila mi je sportsku. Ugodno smo izmjenjivali iskustva. Prič’o sam joj o lovi za Fanzin (bilo joj je drago) i o Ljepotici (bilo joj je krivo, al’ sam joj objasnio da smo dva različita planeta, pa je rekla da je onda možda i bolje ovako). Ona je meni pričala kako je bila na skijanju i o svojoj kćerkici. Potpuno mi je stran filing roditeljstva, al’ kroz njezine r’ječi i po izrazima lica uspio sam barem malo naslutit’ o čemu se radi. Bilo mi je drago što ta djevojčica ima tako dobre i normalne ljude za roditelje. Onda sam je ispratio na bas. Otišla je još uv’jek se zahvaljujuć’ za indeks. 100


Kren’o sam malo šalablazit’ po gradu. Prvo sam naletio na Martu i njenog potencijalnog. Išli su dočekat’ Martinu frendicu iz Zadra. Nisam se želio zadržavat’ više na Žabici, pa sam produžio prema knjižari. Tražio sam Vodič za autostopere dio drugi. Bio je rasprodan. 122 kune. Rek’o: “Fino! Tol’ko ću uštedit’ kad ga maznem.” Pišalo mi se pa sam kren’o prema Kontu. Naletio sam na Mirjanu i Bekvokala. Nije im se dalo ostat’ na cugi pa su podvile repove u smjeru kuće. Ispiš’o sam se olakšavajuć’ mjehur. Jebena piva mi strašno radi. Dobro je to za bubrege, kažu doktori. Nisam ih pit’o za jetru. Jedan alkoholičar rek’o je Dylanu Dogu: “Doktori su mi rekli da je alkohol lagana smrt. U redu! Meni se ne žuri.” Kad sam izvirio svoju nosinu van Konta, snimio sam Mirjanu i Bekvokala kako stoje pored klupice i spikaju s nekim. Došavši bliže skužio sam da je to moj omiljeni guzičar Foks i opičena Slavonka Frida. Usred kišnog grada srce mi se razvedrilo. Odmah su počele šeme iz “Jerryja MacGuirea”: “Show me the money!” “Vidi ovog, još ga drži od jutros!”, bio je Foksov komentar na moje kretnje. Mirjana i Bekvokal su krenule. Mirjana doma, Bekvokal na kiosk kupit’ poštanske marke. Rekla je da će se vratit’. Skenirajuć’ izraze lica Fride i Foksa shvatio sam da sam višak, pa sam Fridu nažic’o cigaretu i pokupio se. Treba golupčiće ostavit’ nek guguču u miru. Želio sam se uvalit’ na neku klupicu i sačekat’ Bekvokal, al’ je počela slindrava kiša. Stig’o sam je na pješačkom. Otpratio sam je do HKD-a i predložio joj da idemo negdje na kavu. Prvo je odbila, al’ se posl’je predomislila. Problem su bile cigarete. “Nažica’ćemo Fridu.” Sjeli smo u Rozi i naručili veliko crno pivo. Zlatorog. Pričali smo i smijali se. Bilo je divno relaksirajuće bit’ na cugi s nekim kome su sm’ješne moje nebulotične provale, kome je drago što smo dobili novac za Fanzin, kome se sviđa ono što radim… s nekim ‘ko je otvoren, 101


pričljiv; ‘ko me nasmijava i opušta… Ako je Ljepotica raj za oči i pakao za dušu, onda je Bekvokal čistilište za oboje. Previše svjetla ima isti efekt k’o i tama. Niš’ ne vidiš. Spikali smo pristojnih sat i pol. Onda sam je otpratio na bus i otiš’o na svoj. Došavši kući nazv’o sam Ljepoticu. Nije bilo smisla sad kad sam joj rek’o: “Volim te”, a ona meni: “Marš, budalo!”, da se ne čujemo i ne vidimo. Bilo bi to savršeno glupo s moje strane. Ispalo bi da sam povr’jeđen i ludo zaljubljen u nju, što je bilo samo djelomično istina. Pričali smo nešto, ono, baš nešto, niš’ posebno, isprazno. K’o da je danas nisam ništa ni pit’o. To je bilo i u redu. Ne treba radit’ famu oko sitnica koje su “prohujale s Viktorom”. Posl’je je nazv’o Foks. Iz govornice. Veselio sam se njegovom dolasku na spavanje kod mene. Išprehali smo se do sitnih sati. Sutradan sam zvao Vanju u kino. Išli smo gledat’ (besplatno, naravno) u HKD neku komediju. Posl’je smo svratili do Konta na čaj. Častila me pošto nisam im’o ni kune. Nešto smo čavrljali. Konverzacija nam je šepala. Nismo imali nekih pretjeranih tema za razglabat’. No, imponiralo mi je to što visoka, zgodna plavuša sjedi za mojim stolom, a zbunjeni poznanici zavidno bulje. He, he. Onda je uletila Marta: “Šta je smradovi, dobili ste pare.” Malo smo popričali dok je Vanja nezainteresirano razgledala po Kontu. Marta se ubrzo pobrala za svoj stol. Još smo malo Vanja i ja silovali razgovor, a onda sam joj predložio put doma. Pristala je odmah. Ispred Konta, na klupicama, bila je i pila suluda ekipa iz Kastva. Puc’o sam od sm’jeha s njima. U điru su bili Japanci, samuraji i tome slične šeme. Dijalog: “Toi nda gooo ijaa!” Prijevod: “Baš sam nešto jučer bio u supermarketu i ona cijena sirovih maslina je porasla od zadnji put za negdje oko devedestsedam zarez seamdesedam posto.” 102


“Hodaaaa tua dama goloood ideee hambadaa kudu tam dioooaaaa gede sanoooo ham!” Prijevod: “Zaista?” Vanju sam otpratio na 1A. Ulazeć’ u bus pitala me ‘oću li ić’ s njom par stanica napr’jed. Nisam vidio nikakvog smisla u tome, pa sam je odjeb’o. Uvalio sam se na bas i u njemu naletio na djevojku s kojom sam hod’o kad je ona imala 13, a ja 18. Bilo mi je drago što sam je sreo. Njezin glas, spika, moti i sve ostalo podsjetilo me na to davno ljeto i tih nekoliko mjeseci kad smo “hodali”. L’jepo je bilo prisjetit’ se svih tih tinejdžerskih budalaština. Došavši doma opet sam nazv’o Ljepoticu: “Čuj, ‘ćemo se vidjet’?”, pit’o sam je. “Kad?” “Možemo sutra. Nemamo faks.” “Kako nemamo?” “Sreli smo Jan, Foks i ja Kagija danas na Korzu, pa je rek’o da sutra nema faksa i da razglasimo svima koje vidimo.” “Al’ meni je Mirela rekla da imamo.” “Pa kad ste se čule?” “Oko osam.” “Nemam pojma. Nama je tako rek’o Kagi.” Šutnja. “Dobro, ‘oćemo li se, onda, vidjet’ sutra?”, upit’o sam prekidajuć’ šutnju. “Pa, ne znam.” “A kad ćeš znat’?” “Ne znam. ‘Oćemo se još čut’?” “Kad? U tri ujutro!?” “Dobro, dobro. Bezveze sam pitala.” “Daj da se dogovorimo, više!”, bio sam već živčan. 103


“A kad ne znam. Mislim, možemo se mi i dogovorit’, ali šta ja znam, mogu se sutra probuditi ujutro i možda mi se neće dati.” “E, hvala!” “Ma, ne! Čekaj malo, nisam to mislila!” “Da, nego šta si mislila?” “Pa, kad zbilja ne znam! Ne znam da li imam predavanja sutra il’ ne. Ako ih imam, onda ću vjerojatno bit’ samo na prvom satu, tako da ću oko devet bit’ u kantini. A ako ih nemam onda mi se možda neće dati ić’ u kantinu, pa ću odmah otić’ doma. A možda i ostanem na predavanjima, pa bi’ se spustila u kantinu tek negdje oko deset i pol…” Sjetio sam se samo scene kad smo se dogovorili da ćemo se vidjet’ u kantini oko jedan i da će ona malo zakasnit’, jedno petnajstak minuta, pa nek’ je sačekam. Taj dan sam se zajeb’o za dan, pa sam mislio da mi predavanje traje do dvanajst i pol, a trajalo mi je do dva. Tako da sam zajeb’o predavanje jer sam mislio da će ona doć’ u jedan, jedan i petnajst. Zakasnila je cirka 55 minuta, pozdravila me i otišla sjest’ s prijateljicama. “Znaš šta! Kad ja tebe ovako čujem meni izgleda k’o da se tebi uopće ne da nać’ sa mnom. Ako je tako, onda me nemoj natezat’ za nos nego reci jasno i glasno.” “Ne, ne! Nije tako. Nemoj sad. Da se ne želim nać’ s tobom, rekla bi’ ti da sam bolesna ili da sam umorna i tako to. Ne, zbilja bi’ htjela da se vidimo…” “Ma, ne, mislim, meni je to sve ful bezveze… tu nešto ne znam ovoono…majke mi, imam filing da ti se uopće ne da. Oprosti, tako to izgleda.” “Dobro, dobro!”, zazvučala je iznervirano, “Dođi sutra u devet u kantinu. Bi’ću dole.” “Šta, sad mi je glupo. Izgleda k’o da si to rekla samo zbog toga što sam ti sve ovo rek’o. Bezveze mi je sad. Neću se nalazit’ s tobom, ono, jer sam ti ja sad to predbacio.” “Ne, nije zbog toga. Dođi sutra dole, ja ću bit’ tamo. Najvjerojatnije ću sjedit’ s prijateljicama.” 104


“Dobro, onda mi reci, ovaj, ‘oću li i ja sjedit’ tamo s tvojim prijateljicama il’ ćemo ić’ negdje nešto popit’ i popričat’ malo na miru. Jer, mislim, ne želim se vidjet’ s tobom da bi’ prič’o s tvojim prijateljicama i sluš’o njihove spike.” “Ne znam. Vidjet ću kako bude sutra…” “Dobro. Onda ćemo se možda vidjet’ sutra i ić’ na kavu, ako!” “Pa, ako se ne vidimo sutra, ćemo ić’ preko vikenda negdje na cugu…” “Dobro.” Kad je Foks uletio kod mene na spavanje i kad je sav euforičan i odlučan prebroj’o trispet ušteđenih kuna i izjavio: “Sutra! U šest ujutro! Ti i ja se ustajemo! Idemo na kiosk kupit’ deset piva! I ubit’ se do podne k’o guzice!”, ja sam znao kako će izgledat’ sutrašnji dan.

TAKO TO IDE NAPRIJED Postoje neki ljudi zbog kojih valja rano ujutro ustat’ i udahnut’ dan. Oni ti daju onu kurčevu želju da kreneš; da proživiš još jedan usrani datum; da ne upadneš u petlju: “dal’ da ustanem il’ da odustanem” – i to je to. Oni to, naravno, ne znaju. Al’ to je već neki drugi tekst. Bitno je ono što ti osjetiš i prosiješ kroz svoje emocionalno sito. I bitno je da odagnaš poriv da si prosviraš lubanju prvom signalnom raketom na koju naiđeš. I živiš. Ti ljudi mogu bit’ neki najobičniji poznanici il’ neki potpuni anonimusi kojima si učinio “uslugu” ud’jelivši im nekoliko kuna, a oni tebi rečenicu. Mogu to bit’ i dugogodišnji poznanici, al’, znajuć’ ih i predobro, teško da ćeš baš zbog njih ustat’. Al’ “mogu i oni jednom”! I tako se to jebeno kolo vrti. Svaki dan, svaku večer, svako jutro. Žongliraš između suicidalne tendencije i nebitnog ženskog osm’jeha; između ugodnih spika i mučnih rasprava; između prijatelja koji na lice nabacuju osm’jeh poput vještog manekena i između poznanika koji ti kopaju Caterpillar bagerom po srcu; između popa i arta; 105


između svijetle i tamne strane mjeseca; između života i smrti… I tako to ide…

DISKO NIJE MRTAV Gile me je pozv’o na maturalnu. Išlo se u Palladium. U disku nisam bio sigurno dvije, tri godine, ako ne i više. Jan mi je bio pratilja. Klasični problemi oko pr’jevoza nisu vr’jedni spomena, no ipak se mora reć’ da je Janov otac, objašnjavajuć’ sinu kako radi elektronika na Opel Corsi, uspio iščupat’ elektroničko Corsino srce, pa nas je nakraju moj stari frend iz osnovne zapelj’o zadnjim kapima benzina do Voloskog. Ispred diska suluda ekipa s Kastva derala je po vinčini iz točione, pripremajuć’ mozak na razorne udare disko radijacije. Jan i ja smo ubacili naša tjelesa unutra i našli se s Giletom. Usidrivši se pored šanka naručio sam tri pive – male, naravno, jer se velike ne dilaju na ovakvim otmjenim mjestima. Račun je bio slabo otisnut, al’ se total sasvim jasno ocrtavao: 33 kune! Posl’je mi je Gile rek’o: “Pa šta si ti mislio!” Ispraznivši tih 33 cl slovenske pive, Jan i ja smo krenuli na pravo mjesto – gdje je velika Union sedam kuna, bil’jar tri, a stolni nogomet kunu i pol. Sljedeće odredište ušminkanih frajera bio je DSNM (Društvo Sportova Na Moru). Zasjeli smo za više nego jednostavne stolove i naručili odmah čet’ri pive. Da se konobar, jebiga, ne šeta bezveze. Ubrzo su uletile istinite životne spike i kužione, pa smo se Jan i ja raspričali o našim dosanjanim i nedosanjanim ljubavima. On o Zebi, a ja o Ljepotici. Pive su počele bježat’ iz Republike Šank u Republiku Naš Stol, da bi se ponovo vratile u Republiku Šank isc’jeđene do zadnje kapi, žedne i gole. Za bil’jarskim stolom kugle je natjeravalo četveročlano društvance u sastavu dva frenda i jedan par. Mala je bila zgodna, crna, kratko ošišana. Marte i suknja s izrezom. List je često izviriv’o iza tamne zavjese pri njezinom, manje-više (ne)uspješnom, bil’jarenju. Grebuck’o me iza očiju. 106


Nakon nekoliko sati pričuckanja i pijuckanja, moj “komad” i ja smo odlučili prebrojat’ keš i isplatit’ dugove. Još nam je ostalo! Bacili smo se na bil’jar. Dobio sam šupka 3:1, bez obzira što je bio bolji od mene. He, he, he. Ljutio se jer je dvaput ubacio crnu u krivu rupu. Podjebav’o sam ga zbog njegove izjave da “u zadnje vr’jeme stalno pogađa rupe”. Onda su nas izbacili iz DSNM-a. Game over. Odgegali smo se prema disku. Uskoro smo plovili po postojanim zvukovima dance ponavljanja i varijacija na temu “baš mi je super jer čagam i ludo se zabavljam”, skenirajuć’ u potrazi za oblicima života i biomasom. Nismo našli ništa. Vrlo brzo mi je sve počelo ić’ nakurac. Jan i ja smo se derali jedan drugom na uho pokušavajuć’ ostvarit’ komunikaciju. Uzalud vam trud svirači. Odustali smo od bespotrebnog trošenja grla. Promatr’o sam ljude. Poč’o sam se zabavljat’. Pokušav’o sam skupljat’ karaktere za neke buduće pričice. Kren’o sam u analizu osobnosti na osnovu ponašanja, govora t’jela i gestikulacija. Uskoro mi se sve počelo činit’ strašno prozirnim. Objasnio sam to Janu koji se zabavlj’o promatranjem maloljetnica i pipkanjem istih dok su prolazile pored nas. Većina ih se nije bunila što se Janov dlan l’jepio za njihova slatka mala dupenceta utegnuta u minice, kojekakve hlače i traperice, al’ jedna samosvjesna nimfeta se tako naglo okrenula i s’jevnula očima na Jana, da sam bio siguran da bi mu zabila šamarčinu samo da je imala mjesta za zamahnut’ rukom. Jan joj se zlobno i superiorno iskezio dok ju je masa nezaustavljivo nosila dalje od njega. Objašnjav’o sam mu, urlajuć’ iz sveg glasa, o ideji s karakterima, a on je kim’o s razum’jevanjem k’o da se i sam sjetio istog. Uživljeno mi je tumačio i slag’o se sa mnom, da bi me odmah potom upit’o jesam li vidio one dvije… Gled’o sam curice, cure i curetine. Katastrofa. Curice “uživaju” u izlasku, u slobodi, u alkoholu i u tome što će moć’ frendicama iz razreda ispričat’ “kako je bilo super”. Cure, još uv’jek prepotentne, gledaju “iskusnijim” očima potencijalne tipove s kojima bi mogle provest’ ostatak života il’ barem večeri. Curetine su već pregažene, nezanimljive mladim alkoholno hrabrim i zamagljenim pastusima, čekaju 107


bilo koga – bez kriterija. Od zabave ni “F”. Tzv. tipovi, različitih godina, od balavčića do četrdesetogodišnjaka, različitih materijalnih situacija, al’ sličnih pogleda na život i slične inteligencije. Mainstream. Sredina. Prosjek. Prosječni Hrvati. Kršćani, pobožni, poslušni. Klimači glavama. Normalni. S tendencijom ka… Dvije savršeno zgodne djevojčice žvale se prelazeć’ rukama jedna drugoj po t’jelu u intermezzima između različitih tipova – slučajnih prolaznika. Zlatni križići im vise oko vrata stremeć’ ka međusisju. Pored separea stoji “osamljena” djevojčica netom posvađana s dečkom, “tužna” i “zabrinuta”. Čeka da je netko prim’jeti ne bi li se “pojadala” i “otvorila dušu”. Dečko izbacivačkog imidža, zabijen k’o daska, prtlja jezikom pokušavajuć’ impresionirat’ dvije crne kratkokose pravnice. U rukama im kola s limunom. Izlazim s Janom van. Želudac mu se pobunio i kreten se pokušava ispovraćat’ preko žičane ograde. Nasuprot nas bil’jarsko društvo iz DSNM-a. Par i dva frenda. Cura skida ispod uske suknje gaćice i dodaje ih prijatelju. On ih šnjofa ekstazično, a njezin dečko umire od sm’jeha: “‘Oćeš da ti ja skinem moje čarape?” Jan propušta erotiku pljujuć’ preko ograde. Ne ide mu baš riganje. “Šta sam ja off!? Šta sam ja jebeni off!?”, pitam Jana koji jedva slaže kockice u želucu. “Ja sam najobičniji kreten! Ja pišem o jebenim stvarima da bi šokir’o ove jebene mainstreamovce, a oni te usrane stvari rade! ‘Ko je ovdje lud!? ‘Ko je ovdje jebeni konzervativac!? ‘Ko je ovdje underground!? Pa jebotebog ja sam najveći kršćanin na sv’jetu, a ne ova govna ovdje koja svaku jebenu božju nedjelju idu u crkvu i mole se! U pičku materinu!” Jan samo kima glavom brišuć’ usta papirnatom. U glavi mi kipi. Otišli smo doma pješice...

108


SPUŠTANJE Dođe Keb ujutro, sav onakav obrijan, šatro sliči na Brucea u Dvanaest majmuna i kulira jer ga prca seminar iz Kranjčevića. Jutro je za ispovraćat malog mačića, onak ko u plastičnoj vrećici na suncu. Dolazi i veli mi da je Jan u bolnici. Mononukleoza. Vrzmam se po hodniku ko basist bez bas gitare i razmišljam koji je to bed. Al ono, treba bit hladan, pa se vraćam do Keba i proserem mu da je to O.K. Kebu nije jasno jel sam glup il šta. Mislim, šta kurac kad je!? Ono, bolje za njega da ga hospitaliziraju i sfiksaju nego da izgleda ko prozirni duh svaki dan i da svaku večer izbljuva ono što je pojeo tokom dana. Ono, duh do duha – faking sjenarij, u kurac i s bedom. Čviljim dalje po hodniku i naiđe Zeba. Vanesa. Jebemu, samo je Jan zove Vanesa, svi je ostali zovu Zeba. Uobičajena struja koja izbija osigurače iz njene frizure danas je na nuli. Pita me dal sam čuo da je Jan u bolnici. Da, znam. Spika. Spika završava. Zeba odlazi. Ulazim unutra. Svi zadnje depre! Mislim, ono, samo mi to treba u ovakvo gnjusno jutro. A prije tri tjedna na Željezničkoj bili smo ko tri smrdljiva prika i znali sve svjetske tajne poslje dva Tomislava. Nigeraško pivo je u gradu i odmah uočiš ona flafasta sranja šta uvjek lete u svibnju i pun ih je zrak. Velim ja – Terry Gilliam bi si pojeo jaja da može sad ovo snimit, i vidiš, stvarno, ti mufići pod uličnim svjetlom izgledaju ko zadnji poetski snjeg u proljetnu večer i već se odnekud čuje svemirska zika i sve oko nas je Hollywood. A njih dvoje gledaju i čude se. “Viš stvarno, snjeg, jebemu…”, a na glavi nam krune od dvanajst platana. Često nas troje tako buljimo u te vlakove u srjedu navečer i cugamo Reksa. I onda padaju istine… “Misliš ti da ovaj naš fanzin vrjedi kurca?” “Ma ne vrjedi ni… kako ono?” “Pol pizde hladne vode.” “E! Pol pizde hladne vode!” 109


“Ma daj, nemoj stalno citirat Mraovića, jebote on!” “Jebote Simo!” “Da.” “O.K., onda šta?” “Pa, ja mislim da vrjedi…” “Kada?” “Ej, ovaj s ovim svojim pitanjima!” (Smjeh, pa sve isponova) “Vrjedi, vrjedi, ako nešto vrjedi onda to vrjedi!” Pizdeki se slažu. Ono, sve je duplo istinitije onako kako je s flašom kroz glavu. “Mislim, pizda im materina, puše to svaki dan i nikad im nije dosta!”, veli Keb. Sukus svega. Jedan drugi dan, kad je bila ista takva pušiona od dana ko ova danas, ono, drek na kvadrat, Keb je šteko nosom po podu, a mene je udavila spika u kantini, a i sav sam bio gežbljeci zbog male s obrvom i sve onak bezveze. I, no, taj dan ruknu meni u kutiju od jaja gdje živim, poslje svega šta je bilo prošle noći i ujutro i to, Keb i Jan s po Kaltenbergom u rukama i skroz hepi grizu strop. Pitam: “Kaj, kurac, kae možda umro Tuki?” Ono, jebemti sreću i sve. “Kaj je bilo?” “Dao Soros pare!” E, Đole, pa di si dosad!? Euforija. Stvari u koje vjeruješ i za koje, između ostalog, živiš, odjednom ti čvagnu u glavu i oblije te razrjeđeni paradajz. Prvo si zbuki, pa se nakrmiš, pa dođeš k sebi, pa si hepi. Baš smo Keb i ja tjedan dana prije sorošijane pričali o tome, onak ko penzići kad gledaju golubove i mlade -čke i onda ih pukne sunce i ne znaju šta je šta pa zaspu i sanjaju da ševe golubove. Jebem im. Niko više ne ševi golubove! Dan kad smo dobili lovu bio je skoro pa bogovski dan. Uzo sam flomaster i na velikoj karikaturi Keba koju imam na zidu napiso: End of the world as we know it! Za razliku od tog dana, današnji je ravan manjoj nuklearnoj katastrofi. Jutro se nastavlja proljevasto i nikakvo. Atmosferu neće isprat tone kava il nečeg sličnog. Jučer mi je Marta rekla da na 110


svaki dan treba gledat ko na proslavu. Pa, ako je ovo danas opet neka fešta, moram se pohvalit da je završila i prije nego je počela. Puca me na Blur i puštam ih u glavi. Bolji su od Galaghera kurca. Song dva i sva ta brijačina. Cucki iz Essexa. Englezi. Naši ljudi vani. Kad je Keb završio silovanje Kranjčevića, pokupili smo se gosponu Palahu u bolnicu.

ZLI ŠUMSKI DUHOVI O.K. i kaj je sad? Ogromni bljedonikakvoplavi cirus navalio se na scenu od zalaska sunca i ja se pitam – oće ovo bit jesenska noć za u književnost il ću se trošit doma ispred sranja od Pisija. Sve si mislim da ćemo se ja i Kiki, švalerrrčina moje sestre, rastočit ovu večer po hladnoj vukojebinskoj visoravni gdje živim i prodavat spike sebi i drugima u komičnoj izmaglici beer and a shot-a, tu i tamo cuge detektiva Meldricka Lewisa iz Odjela za umorstva. Kad sam se posljepodne čuo s Kebom, kod njega je bio onaj njegov udreni susjed. Odmah mi je bilo jasno kud će ostatak dana odnijet tog mog nosatog prika. Jan mi je izvan dosega, otkad je opet zdrav natovarili su ga ispitima i sad ih nosi za jako jeftine novce. Mala je također zamotana nepotrebnim skolastičkim hororima poput onog finog od vanilije u sredini krafne. A i ja sam više ko loš sempl u nekom sranju od smeća nego ko nešto normalno, sve je onak nekak zakurac. Ko da čekamo ponovni start na glupoj nedjeljnoj posljepodnevnoj maratonskoj Formula 1 utrci. O.K., jasno mi je da sam fleka. Treba mi promjena situacije. Treba mi promjena modaliteta a da se ni ne primjeti. Onak suptilno. Ko početak od Knife. Prvo grebe opasno, a onda spreleti u veseljaka. Uopće se ne skuži. I to će mi se, JA SE NADAM, zdesit danas, kad se ja i Kiki natočimo u kriglu od pol litre. Al kurac! Zdešava se baš bezvezni upad. Kiki uljeće kod mene nadimljeniji od kakve šunkehe! Ono, Oberon, Miranda i jebena 111


Titania razvaljuju tvist na ziku od Limene glazbe Spinčići u njegovim zjenicama, dok su mu rožnice ljubičaste. Pitam koji ste kurac pušili, a on skida celofanski fudrin s Kojota i olfo nježno ga gužva iza uha, stvarajuć sebi nevjerovatan auditivni psihodelični spektakl. Prikovi u autu još su gori, klimatanje glavom i kapučinosmješkovi. Reko ja sam sebi jebem ti ja sam sebe. Di ćeš s takvima van? Al ono opet – zašto ne!? Kad smo se uvalili u birc i napravili uvod u sve, došlo je vrjeme da se i ja natripam njihovim tripom i odem, mentalno, k njima. Ali! Ko za inat – svaki udisaj želje su mi sve veće i veće, a ja sam sve normalniji i normalniji. Veća mi je brija bila gledanje Jurskog parka sinhroniziranog na njemački kod Fileta prošli vikend nego ovo sad: bole me pluća od teškog i zajebanog dima, osjećam kako mi njegov masni val steže prsni koš i češlja ga iznutra poput one žičane četke kojom se timare svinje, i ne puca me ni kurca. Oni su još veseliji, razmljackani po zraku ko zamrznuta fotografija šutirane gljive stotinku nakon samog šuta. Vrtimo ukrug tih nekoliko žarača i sličimo, u očima potencijalnog pripadnika vanzemaljske vrste (koji bi mogo sjedit na visokom krovu, gore u hladnoći, i gledat nas dolje svojim velikim očima) na krug od pet panjeva, koji služi za neku astrozajebanu kalkulaciju u obredu. Oni pjevuše neke pjesmice i paze na to da većina dima uđe u njih, a ja se premećem s noge na nogu i gledam tko ide i da li smo vidljivi. Jedan lik, Kikijev frend po nekoj drugoj liniji, ipak se uspio koncentrirat i počet neku relativno suvislu spiku sa mnom, o Rođenim ubojicama. Bez nekih velikih želja za filmskim polemikama i, za taj trenutak, nepotrebnih superlativa i jebeno pozitivnih epiteta, samo sam mu reko za film da “…jebemumater, razvaljuje, ono, ufff…”. Nisam lago. Po glavi mi je išla moja Malory i to kako nisam baš neki prototip Mickeya, al jebiga sad. Pogledo sam dolje i noge su mi bile zacementirane u čvrstom bloku magle, trideset puta tridesetpet centimetara. Vraćamo se u prostor i ja pokušavam cugom. Konobarica ne 112


vjeruje da oću i konjak uz Ožujsku. Baca komentar i ne kuži da to nije zbog neke pomodne betonaže zbog betonaže same, već zbog mog potpadanja pod utjecaj englesko-irskih običaja i američkih detektivskih serija, točnije – samo jedne. Odi u kurac, šta te boli pička za moje cugerske prohtjeve! Nakraju dobijam svoju cugu. Ne ide ni to, efekt je sve bezobrazniji – rastura mi glavu i sklapa mi oči. Kroz zvučnik dopire sranje najveće, lik se skino s alternative kompilacija i brije po metak-svima-u-čelo-njemačkim dance ljigavelama. Na putu do pišaone presreće me neka zgodnjikava maloljetnica isfurana u svojoj vitaminima nahranjenoj frizuri i svom samt sakou. Dok mi prodaje spike o tome da me slušala i da sam joj super, uvaljuje mi se. Osjećam to, osjećam taj ranosrednjoškolski mot i potencijal lomljenja, prepoznajem to iz moje donedavne, skoro pa junkie ovisnosti o takvim klinkama. Al to nije sve. Osjećam da me kroz prozore netko gleda. Okrećem se, nema nikog. Okrećem se nazad, ona i dalje melje. Hvata me za ruku i već je vidim kako plazi po mom mozgu s tim nedepiliranim očima i malom šakom prelazi mi, ako je maštovita, preko trapericama sputane utvrde. Vidim je i to mi smeta. Zatvaram oči i bez odgovora na njene pokušaje odmičem se korak-dva unazad, a onda, udahnuvši duboko, pokrećem tjelo i prolazim kroz nju. Ne obazirem se i sjedam za stol. Ekipa nije tu, ekipa je u području Chryse i iskopava arheološke ostatke drevne marsovske civilizacije inteligentne plemenite plijesni. Četvrti beer and a shot i odjednom, velika se magleno-hmeljna koprena spušta za naš stol i pokriva me, ostavljajuć moju sfumato “kompu” u svom divljem komuniciranju. Eklipsa. Za sve su krivi zli duhovi koji se na svojim nepostojećim nogama spuštaju, zajedno s najavom zime i velikog mraka, s borova i izlaze iz korjenja breza, i ulaze u kuće i birceve, slušat istu glazbu i naručivat iste cuge ko i ja. Kreću se polako, gmižuć uz mahovinu, travu, zatim šljunak i cestu i isto tako polako, skoro pa se ni ne mičuć, ulaze u hodnike, zvučnike, zahode, sobe i glave. Njihove 113


polietilenske zadahe osjećam svud po vratu i leđima. Jebem im ja mater baš! Ljeto je bilo predugačko i preprazno. Zli šumski duhovi su se namnožili. Vrjeme je da se vratimo u školu.

ZEMLJA PLEŠE Prži Hot wheels jebemti sve u šesnajst! Ogromni crnac s frizurom većom od slavonske krošnje, bafonima do ramena, crnim ray-ban cviksama, rostfrei kragnama i kožnatim trapezicama ima pajserčinu u rukama i pljugu u gubici i upravo ide obit veliki narančasti kabriolet koji je parkiran ispred birca. Opasan je u pičku materinu, ujutro je zdimio petardu za doručak i pojebo tri Pam Grier dok ga je odvaljivalo. Ima hod zajebaniji od njega samog i jedini ko ga može sjebat je Bond, al, ono, Bonda nema. Pere tajice, reko bi Joker. Nigerčina jede zrak kukovima i svi ga u Istarskom pokušavaju imitirat. Crpe te motove i cjelog crnca iz nahajcanih big beat raspeglačina koje se po imaginarnom Brooklynu iznad glava mase odbijaju od zvučnika do zvučnika. Moji motovi, koje sam prije nekih godinu dana posudio od Diznija, u ovakvom groovu mi pomažu sto na sat. Stojim ispred bakse od zvučnika i bas mi ljepi traperice na listove. Krmim taj ritam, nikad preslobodno, u kurac, i premećem pivu iz kantice u Brunu TrBušića. Brijačina dalje hajca na neki trance kurac element, malo je rejvasto, al boli me gežbljeci, jer, he, he, ja znam kaj dolazi iza, pa veslam dalje. Pogled ne mogu skinut s Jana, prika jednog kariranog. Ako negdje u svemiru postoji nekakva kugla il planeta u čijoj je masi koncentrirana i nakupljena apsolutna energija i količina zdjeličnog i općeskeletornog mehaničkog pokreta svih galaksija i svega, njegova čaga je nebeski izraz upravo same jezgre, u pičku. Faca mu je kul, tolko kul, a opet tolko gori da mi se čini da mi je isto ko da ga gledam dok šilji, jer vjerovatno takvu facu ima onda. Kralj plesnog podija! Ona četvorica ružnih 114


Njemaca iz Kraftwerka mora da su mu starci, a da on to ni ne zna. Struja ga baca posvud i dok se kreće usput kopa onom eteričnom zvučnom nigeru bale iz nosa i razmazuje mu ih po kosi. Crnčuga mu neš sere, maše pajserom kao nobody’s pushin’ me anywhere, muthafucka ovo-ono. Vidim biće frke. Jan mu okreće leđa ko da ovoga nema i nastavlja dalje, ekran na čelu mu blinka prema ostalim mutnim i udimljenim prikazama u frenetičnom pokretu. Crnac pizdi još dvije sekunde, al onda nestaje pod navalom novog groova poput ružne kurabe vještice u filmu o čarobnjaku lažnjaku. Noga mi radi, čovječe, noga mi radi ko da tražim naftu, ono, dlake na nogama mi gore od vibrirajućeg woofera kurca iza mene. Al, dobro mi je. Boli me kurac za masno sranje od kvazifrizure na mojoj glavi koja me je cjeli dan jebala u mozak i boli me kurac kaj sam u biti prehlađen ko lavor pišake i boli me kurac kaj me kida a na tabletama sam i boli me kurac za sva slična sranja koja su me opterećivala preko dana. Veliki bas bubanj jebe mater svima i tu su crashovi i breakovi i loopovi i sirene velike ko moje srce dok gledam Fridu kako se otkida na sve to i maše rukama (ko da trči negdje) tu pored mene. Boli me kurac za svu antiromantičnu religiju koju fura pa odmah dobija poljubac ravno u centar. Nema zajebancije s mojim impulsom. Keb je isto tu, infiltrira kukove trebama s godine i dobro mu ide. U kombinaciji svjetla i flekavog mraka, koja živčani preko svih, u daljini opet vidim crnca, al ne zadugo. Duke, Shirley, Steve i Butch iz Garbage otimaju mu štangu, peglaju ga njom i lože u svojem džipu preko cjelog Istarskog. Stavi u petu, Shirley, baby, i zgazi me, zgazi me slobodno! this is the noise that keeps me awake my head explodes and my body aches push it! make the beats go harder 115


Dobri su, pušim to i ponosan sam, al prava stvar još nije tu. Al doć će. Uvjek dođe. Ne znam zašto me loži ova fankačina od zike, te devedesete i to sve. Mislim si, to kao da je neki, ono, klub il neko mjesto gdje se rock dođe zabavljat u petak navečer poslje radnog tjedna. Skine si klišeje i radne obaveze s kurca, natripa se tim fantastičnim i glasnim minimalističkim ritam-obrascem i sličnim tolko slobodnim dodacima, utrpa si u žile najzajebaniji dop i čaga i skida komade, jednu po jednu. Tak mi to izgleda. Ono, rock se zabavlja. Zabavlja se i ekipica naljevo, neke trebe se grle i žvaljakaju. Lezbo ufur, čovječe, ono, skroz. Navaljuju jedna drugoj prema uhu i prema usnama, ruke im plaze u alkoletargičnim pokretima. Komirane su ko kamenje. Na faci im se sve ljepo vidi. Stavljam se, iz fore, u glavu ove jedne s kratkom kosom, i odjednom je balon u kojeg sam ušo obložen s petnajst slojeva preljevajuće gume šta smrdi ko sam vrag i moj pun nos prazni se po stjenkama dok joj noge uhvaćene u niske marte hodaju po stropu od lateksa glava joj se otkida i pada dolje na druge ljude šta je sad malo bacanja s pozornice nabacuju se glavom i kad skuže da se radi o glavi njihove frendice počnu vrištati. Jebemu, kakav histerični napad vriska, u kurac i dreka, nema iritantnijeg zvuka na svjetu od grozote kad se ženske deru nisam ti ja za to i i i i izvlačim se iz njene glave. Kolkogod je zagušljivo ovdje, ima više zraka. Lezbo uprizorenje odlazi dalje tragom tuđih pokreta. Dišem dalje kroz nos pun tuđih pluća. Ritam dalje kotrlja, aludirajuće kretnje kosti ispod područja kurca daju dojam kretanja i žurbe prema zamišljenom, al nepostojećem cilju. Ljevom rukom držim aluminijsku “kupicu” pive, a desnom sviram imaginarni Warwick, ono, sitno vezem funky podlogu, Flea me može poljubit direktno u otvor za diskete. Pusa, majstore. Stroboskop me jebe u zdrav mozak, taj isprdak bez kojeg nema sranja od isfurotine od svjetlosnih efekata. Tisuću puta u sekundi slika me za osobnu i putovnicu. Čini mi se ko da mi tankom fotonskom iglom bode svakim svojim suhim i bijelim hiperbljeskom sredinu čela. Čak mogu fizički osjetit udarce. Marš. 116


Stavljam praznu kanticu Favorita na crni ormarić za šuze od zvučnika iza mene i uzimam novu, koju donosi gospon Palah, raskopčan i znojan, ono, sjaji se ko mokra cesta. Mislim mu neš komentirat, ono, spika o komadima oko kojih rasipava svoje tjelo u plotunima plesnog trzakanja, al tad konačno dolazi. Ono što se čekalo od samog početka. To je to. Velika pomodna sumnjiva pop zajebancija. Ultimativna narodna radost. Veselje u obliku debelog izdebiliziranog masnog klinca šta se nonšalantno šeće sa cviksonima i cigarom niz natrpani plac na Zametu. Usklađeni kolektivni izlet u Dom Kulture na neku pijanu maturalnu zabavu gdje imaju poseban ugrađeni pod koji se vrti. Nekud se ide. Brujanje dvadeset brodskih motora u sobi dva sa dva surfa na plaži u nekoj kalifornijskoj turističkoj pripizdini. Istiskivanje zadnjeg smrdljivog znoja iz rupica ispod kose. Hit dana. Čaga večeri. Čovjek večeri. Moj frend iz vrtića. Kompa po beatu. Soundboy himself! Ovo! Ono! Fatboy Slim!!! Rockafeller skank!!! Right about now / the funk soul brother!!! Čovječe, stvarno izgleda ko da cjela Zemlja pleše u ovom trenutku! Ej, Anja, Anja, kad si ti bila u Istarskom, ja sam bio neš često u zadnje vrjeme, pa se nismo sreli! Volim ovaj prostor zbog tog filinga. Na makar deset minuta oslobođen sam epidemijskog sranja od ljiga-folk-kurcem-po-čelu-Narodni-kurac-Radio-pizdaim-materina-svima-baš smeća i na makar deset minuta nisam prokleta manjina i na makar deset minuta vjerujem u ove ljude oko sebe da nisu mladi naštancani hrvatski šupci ko i svi ostali. Hvala nepostojećem Bogu na tome šta je izmislio i dao nam big beat, mislim si, dok posljednje sekunde četverominutnog singla bivšeg Beats International lika istječu zajedno sa zadnjim gutom, od strane kompe Jana darovanog, Favorita. Sljedeće što me je poškakljalo po nogama iz zvučnika iza bio je Magazin i masa koja je ispunjavala Klub skočila je ko jedan, još jače i još žešće nego dosad. Dobra večer, ja sam Euforija. Odjednom me obuzo osjećaj velike žeđi i, poželjevši da sad vani rukne veliki snjeg i zatrpa grad ono ful, predbilježio sam svoje jebeno posto117


janje na šanku. Piva i konjava. Idem, burki, tam di me niko ne vidi. Jebeš ovo sve. Deset normalnih na pet miljuna ljudi. Bolje daj duplu.

118


B-strane


prazna stranica


1. u l t r a v i o l e t

Feel like trash You make me feel clean…

Ovo se desilo neki dan, u dvorištu moga sna. Kebova djevojka konačno je ostala sama kod kuće na nekoliko dana. Bilo je to veselje za sve nas, jer bilo je i više nego očito da će se desit još jedna ok fešta u ok stanu. Povlačilo je to za sobom dosad mnogo puta viđene situacije, pa je filing bio pozitivan. Bilo je to ko da čitamo knjigu, mnogo puta pročitanu, a opet ponovno iščitavanu zbog njene priraslosti srcu. Jan i ja ušli smo, noseć svaki po flašu domaćega, a dočeko nas je široki osmjeh velikoga dnevnoga boravka koji je svojim mnogobrojnim grafikama i tepisonima zračio dobrodošlicom. Keb je već bio tamo. Ložio se na Asterixa zavaljen u veliku fotelju. Smjeh njegovih glasnica njihao je zavjese. Njegova djevojka pozdravila nas je svojim poznatim širokim dječjim smješkom. Vlatko je sviro mandolinu. Niko ga nije mogo izvadit iz svjeta u kojeg je upao. Ostali su bili tu negdje. Neki neobičan podbadajući bas iz ogromnih woofera odbijao se od naših tjela. Prepozno sam Howiea B-a. Nije mi bilo ništa jasno. “Zašto ovakva glazba?” - upito sam. Odgovor je bio zbunjujuć. To one vole. Kad su se pojavile u dnevnom sve mi je bilo jasno. Kebova djevojka imala je dvije starije sestre. Ne blizanke. Svaka od drugog oca. Duga priča. Nebitna priča. Sve se dogodilo brže nego obično. Razgovor, pogled, alkohol, al ne previše, pronalaženje iste notne crte, ruka u mozgu, rovarenje po znatiželji, smjeli poljubac i natruha budućnosti. 121


Ljepota dodira i način na koji je milovala vanjskom stranom šake, poput Holly Hunter u “Pianu”, zajedno s njenim očima u kojima su se, čini se zauvjek, nastanila dva kestena, bili su odlučujući da mlađu od njih dvije, izranjavan i razoren dotadašnjim ljubavnim masakrima, zavolim brže od ljetne kiše. Drugo jutro shvatio sam da je Jan zbog manje-više sličnih razloga zavolio stariju. Stvari su nekako krenule i ja nisam mogo zaustavit suze koje nisu tekle prema van, nego prema mom srcu, u kojem je, odjednom, bilo mjesta za deset tisuća jata ptica. I jednu neobičnu djevojku. Bio sam zapleten u njenu kosu ko u beskrajne tamne vlati morske trave, dok je Jan volio njenu sestru, nježno pokušavajuć je naučit na kišu njegovih jagodica. Postojale su tri sestre za tri hobita slavna. Postojale su, al samo u dvorištu moga sna su postojale.

122


2. z o o s t a t i o n

I’m ready… ready for the laughing gas… I’m ready… ready for what’s next…

Spreman sam. Spreman sam i čekam. Veliki val svježe sluzi za koju ću mislit da je kiša. Otkad sam se vratio moje arterije su ponovno začepljene. U meni se nakupila jedna velika i, poput podova autobusnih stanica, prljava spoznaja. Trebaš osjetit pritisak. Trebaš odživjet tu pulsirajuću potrebu da pobjegneš iz grada. Kad pobjegneš iz grada, shvatiš da si napravio dobru stvar. Donio dobru odluku. Ubrzo ti je jasno da bi i odavde trebalo trčat, kolikogod je lakše i zrak je ugodniji. Ne može se pobjeć od sebe. Među redove napisanih poluistina, klišejiziranih stihovnih pokušaja primirenja, isproducirane zvukove ovog umirućeg desetljeća. Među zgrade, među drveće, među ljude od kojih je dobro ispod kože. Al od sebe nikako. Pijem na tone hladnog čaja za kojeg mislim da će mi natjerat bubrege na rad. Opet je prevruće za moj pojam. Kako da objasnim sebi to pročišćenje? Kako si pomoć s kopljem kroz volju? Kako da objasnim to što se osjećam lagano načet od nove situacije koju razvijam sam i prvi put bez pomoći mojih prijatelja? Treba se znojit. Otrovi napuštaju moje tjelo i vrište mi niz vrat. Kakva zagušljiva autocesta. Kad sam htio zvat nisam mogo; nisu mi dali. Rekli su mi za moje dobro. Ja sam svejedno zvao. Rastezo osobni mrtvački sanduk da mi bude ugodnije u njemu. Sada više ne zovem. Tu sam potrebu nekako ubio. Ili se ubila sama. (Ubio ju je taj predivni grad, taj predivni san od kojeg mi suze oči i otvara se srce inevjerujemdaznabittolkotužnomeđuovimdivnimljudimanisuonikrivizato…) Od te sam se 123


potrebe očistio. Spreman sam. Spreman sam i nesiguran. Ta djevojka izlječila me brže od najjačeg i najskupljeg antibiotika. U sekundi nestala je sva bol koju sam nagomilo u sebi u proteklih pet-šest mjeseci. U sekundi nestale su sve lažne nade, podhranjena projiciranja, iscjeđene želje i ustajala nepokretnost, sav gorki teret kukavičluka i sebičnosti, sva neugodna bliska prošlost i sva agonija koja je ostala od nekadašnje sreće. Postojao je samo visoki kat periferijskog hotela i razbijeni okovi svud oko nas. Ne želim se u nju zaljubit. Da i želim, ne mogu. Daleko od toga. Al, bojim se i mrzim se i osjećam se dovoljno izmrcvaren i glup jer… spreman sam. Spreman sam to učinit. U vidu kapi za nos u mene ulazi još jedna samouništavalačka situacija. On veli da sam ovisan. To nije istina. To je istina. To nije istina. To je istina. To nije istina. To je istina. Odvagujem i ne spavam. Ovakav, spreman za novi svježi val sluzi za kojeg ću mislit da je kiša, nisam, u biti, spreman ni za šta.

124


BILJEŠKA O AUTORIMA

Alen Kapidžić je rođen 1974. Nakon završene srednje Elektrotehničke škole u Rijeci upisao (nakon avanture s Tehničkim) Filozofski fakultet u Rijeci smjer Hrvatski jezik i književnost. U ljeto 2002. godine diplomira na temi “Fanzini u hrvatskoj književnosti i hrvatska književnost u fanizinima”. Za vrijeme studija uređivao i pisao u artzinu “Off Skroz”, uređivao blok proze u studentskom časopisu za kulturu i književnost “Iže”, surađivao sa studentskim listom “Kacot”, radio kao novinar na radio postaji Svid Radio, objavljivao prozne radove u književnim časopisima: “Književna rijeka”, “Rival”, “Aleph”, napisao (u suradnji s Enverom Krivcem) roman “Piknik”; s proznim tekstom “EP Junk” na natječajima Drago Gervais i Biblioteke 90° ušao u uži izbor za nagrade i dobio preporuku izdavačima, na natječaju za kratku priču Književnog kruga iz Karlovca 2002. osvojio drugu nagradu, a 2003. i 2004. ušao među deset najboljih, na Monitorovom natječaju “Ekran priče” za 2002. uspio se ugurati među 100 priča po izboru publike, a na natječajima “Istrakon 2003. i 2004.” za kratku SF/F priču, uvrštene su mu po jedna priča u zbirkama “Bolja polovica” i “Ispod i iznad”. Speleologijom se aktivno bavi od proljeća 1997. godine.

125


Enver Krivac je kajkavac rođen u Rijeci 1976. što ga čini legalnim gorskokotarskim alienom. Iz te oprečnosti crpi lijenu energiju za pisanje tekstova sumnjive kvalitete, crtanje crno-bijelih stripova, ilustriranje mnogih tiskanih formi, guranje kvadratića po ekranu (što neki zovu i “rađenjem” elektronske glazbe), radijsko blebetanje, nekomercijalno dj-anje i gledanje Zvjezdanih Staza. Ne voli pričat o riječkom Filozofskom Faksu, voli pričat o glazbi. Sa stanovitim prijateljem je koautor “Piknika”, najopskurnijeg riječkog romana za srednjoškolce. Zovite ga na Svid. Ne zovite ga doma.

Mišo Novković je rođen 1973. godine u Vinežu kraj Labina. Apsolvent Studija hrvatskog jezika i književnosti – nedostaje mu samo još Diplomski. Autor zbirke pjesama “Mjeseckiša”, supokretač i imenovatelj projekata kao što su: “Iže”, prvi časopis za književnost i kulturu na Filozofskom fakultetu u Rijeci; “Kacot”, nekadašnji mjesečnik za studente u Rijeci; “Radio ničija budala”, radijski program koji je “na divlje” nekoliko dana išao u eter na području Rijeke i okolice; sudjelovao još u pokretanju i radu “OFF Skroza”, prvog fanzina na Filozofskom fakultetu te SKIP-a, prve radijske emisije namijenjene studentima u okviru SVID radija.

126


prazna stranica


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Alen Kapidžić, Enver Krivac, Mišo Novković • Smeće

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Diego Sobol

Posebna gošća Lea Stoiljković

Lektura i korektura Mišo Novković

Dizajn ovitka i foto Sanja Antolič

ISBN 953-7142-08-6 www.katapult.com.hr


prazna stranica


Smeće  

Edicija Katapult

Advertisement