MMC

Galerija 90 60 90

MMC d.o.o.

PODUZEĆE U KULTURI

P O G O N - Z A G R E B A Č K I C E N TA R Z A N E Z AV I S N U K U LT U R U I M L A D E - 2 9 . S V I B A N J 2 0 1 1 .

DOLAZAK NA SVIJET & Survival Branko Cerovac GOSPOĐE I GOSPODO, DA FRANKFURT KOJIM SLUČAJEM NE LEŽI NA MAJNI, NEGO NA GANGESU, SVOJU BIH DANAŠNJU ZADAĆU VJEROJATNO LAKŠE OBAVIO Peter Sloterdijk, „Doći na svijet, dospjeti u jezik“,4.Poetika porođaja, Frankfurt am Main, 1988 / Zagreb, 1992

Drugovi i drugarice, gospođe i gospodo, davne 1992. godine u Rijeci na Rječini (ne na Gangesu) napisao sam i objavio u časopisu „Rival“ kritički ogled Estetika šutnje na riječkoj sceni ( Rival,broj 2-3-4,godina V, Rijeka 1992., str. 275 – 279) u kojem sam već bio opisao „povijest naših nevolja“ i nezadovoljavajuće okolnosti u kojima se tek tijekom ratnih i poratnih 90-ih trebala iz prenatalnog stanja inkubacije i uz teške porođajne trudove pokušavala roditi „riječka akcionistička i performerska scena“, pri čemu sam ne samo „svjedočio“ razvoju situacije nego i aktivno sudjelovao u tim „primaljskim“, majeutičkim i „začinjavalačkim“ („koncepcijskim“) naporima i postupcima: „dolazak na svijet“ pojava poput Grupe mladih (Klub mladih, Udruga URA ) sredinom 90-ih, počeci riječkog video arta i, općenito, (novo-) medijske umjetnosti, te u osnutku, „porodu“ i rastu Multimedijalnog centra d.o.o. Rijeka ( u „mirnodopskoj“ drugoj polovici 90-ih ), na čijoj izložbenoj prezentaciji u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu upravo radim zajedno s direktorom MMC-a Damirom Čargonjom i užim „dream team“-om Kluba umjetnika na Sušaku ( K.U.N.S.) i Galerije OK koja je direktni „sljednik“ vlastitog akcionističkog i izložbenog djelovanja iz „palahovskog“ razdoblja ( 1998. – 2008.). Kako to „prezentirati“ godine 2011, iz zagrebačke vizure, pitanje je sad?

DJECA DOLAZE NA SVIJET, NA NOGAMA IM TEŠKE ČIZME SLOBODE ( Zoran Štajdohar Zoff, skupina „Grč“)

Kako sam akcentuirao još te „davne 1992.“ pišući o

čadi“ iz pera i grla Z.Š. Zoff-a! ) – nekakva jača, brojnija,

„estetici šutnje na riječkoj sceni“, još davnije 1981. (da-

samosvjesnija, neformalno „umreženija“ na „glatkom“

kle u vrijeme kad su novovalni, punkerski, novorockov-

a ne administrativno – politički „ispruganom“ riječkom

ski „grčevi“ već dobro prodrmali Riječku „supkulturnu“

urbanom prostor – vremenu PERFORMERSKO – AKCIO-

dakle alternativnu „neinstitucionalnu“, indie – scenu!)

NISTIČKA nova scena s mukom se i „kašnjenjima“ rađala

je kolega Davor Matičević u tekstu napisanom za kata-

i uvećavala sve do potkraj DEVEDESETIH, diferencirajući

log izložbe „Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamde-

se u mnoštvo „udruga & udružica“ tijekom 00-ih, nakon

setih godina“ doduše lakonski, ali lapidarno i prilično

2000-te, početkom „trećeg tisućljeća“. Na ovoj našoj

ispravno konstatirao slijedeću činjenicu, pomalo „ne-

zagrebačkoj prezentaciji te već povijesno – umjetnički

podobnu“ za ondašnje (a mahom i današnje ) riječke

sankcionirane „priče“ odnosno fenomena 90 –ih / 00-ih

institucionalne UŠI (ne za „riječke pičke“, da ne bude

u sklopu / „mreži“ svibanjskog programa Pogona Jedin-

nesporazuma!): „U vezi s geografskim i nacionalnim

stvo valja prikazati i razumjeti upravo činjenicu da dola-

određenjima predočenim ovom izložbom treba proko-

zak na svijet tako nečega – PRIJE svih kasnije registrira-

mentirati i zbivanja izvan Zagreba, za koja odmah valja

nih i administriranih kristalizacija / net-ova / web-ova/

reći da nisu bila brojna. Čak i u času kada se, na početku

platformi! – a priori nužno pretpostavlja baš taj raniji

rada autora tipa Nove umjetničke prakse, bilježilo šire-

NEFORMALNI splet živih odnosa na „sceni“, sveukupnu

nje u drugim gradovima ili čak izvan gradova (primjer

dinamiku često spontanih povezivanja, interakcija, de-

Slavonije i Vojvodine) – u Hrvatskoj nije bilo ozbiljnije

šavanja, akcija i performansa koje „ onkraj Dobra & Zla“

rasprostranjenosti nove autorske djelatnosti. Izdvaja

naknadnih pseudo-moraliziranja ( mahom od strane

se tek Split jednom pojavom, bez dovoljno podataka

novo-etablirane „umjetničke elite“ loše upoznate i s te-

( aktivnošću grupe „Crveni Peristil“ 1968) dok Rijeka,

orijom povijesnih avangardi i s „aberacijama“ i užasima

Dubrovnik, Zadar, Pula, Osijek, Varaždin i Karlovac, pa

ideološko – političke instrumentalizacije „avangardi“

ni Split sa svojim tradicionalnim muzejima i galerija-

involviranih u SVE totalitarizme prošlog tisućljeća, nipo-

ma, ne samo da nisu pomogli nego nisu ni provocirali

što „dokinute“ ili pak „bile-pa-prošle“ s „neoliberalnim“

reakciju mladih, a nisu ni prenijeli nijednu informaciju

ili pak „novoljevičarskim“ počecima ovoga milenija!) A

o zbivanjima drukčijim od onih uvriježenih kontinuite-

spontanitet akcionističkih pobuna i „ustanaka“, kon-

tom prošlih desetljeća.“ ( D.M., Inovacije ..., GSU, Zagreb,

tingencija „T.A.Z.“ – ova ( Hakim Bey ), „glatki prostor“

ožujak 1982/ MSU Beograd, travanj 1982; str. 7 - 8 ). Da

terra-e incognita ( Deleuze/Guattary, Bey et al. ) nikako

skratim taj „predporođajni“ uvod u „novu riječku umjet-

ne smije biti definitivno „formaliziran“, „administriran“, „

ničku praksu“ – uz jake trudove začetu tek s iznimnim

unificiran“, „kontroliran“, hijerarhiziran, institucionalizi-

pojavama „izuzetaka“ kakav je jedan – jedini Zlatko Kut-

ran, a da ne postane – okaminom, fosilom ili pak per-

njak ( zajedno s njegovim ne-baš-formalnim „krugom“

verznom opresivno - represivnom „organizacijom“, ma

/ „mrežom“ suboraca, simpatizera, prijatelja na relaciji

kakav ideologijski predznak ( desnica / ljevica ) joj njeni

Rijeka – Zagreb – Mošćenička Draga – Kastav ) te Vla-

ideolozi pridali. MMC d.o.o. je stoga „Poduzeće“, „piratski

dimir Gudac, pa potom i „Likovnu radionicu Opatija“ i

poduhvat“ i dalje, dan – danas: svibnja 2011, a nije „or-

već spomenuta jaka SUPKULTURNA kretanja i potrese

ganizacija“ niti „pokret“ – niti to želi biti. NO FUTURE!

riječkog punkerskog „tsunamija“ ( od 1978. nadalje! ) s „teškim čizmama na nogama slobode“ ( pregnantna po-

Član Savjeta TAZ-a MMC Rijeka

etsko – muzička formulacija naše robusne „novorođen-

Branko Cerovac

10

GODINA MMC-a Branko Cerovac

O.K. je izvorno kratica za naziv neformalne udruge Otvoreni krug (na engleskom bi to glasilo “Open Circle”, dakle skraceno “O. C. “, ne O.K.) u čijoj su organizaciji – ne jedino u prostoru Kluba Palach u Kružnoj ulici – tijekom 90-ih priređivane izložbe i izvođene razne umjetničke akcije i performansi (Sanja Lisov u “Malom Quorumu” u Voloskom i u “Palachu” s video instalacijama, izložbom, performansima; Damir Stojnić s izložbom “Magma motiva” u Ex – kavani Sarajevo; Goran Nemarnik – Gus, Igor Večerina i prateći bend u Ex- kavani Sarajevo…), te organizirani koncerti (Ri rock), rani “parties” na otvorenom (legendarna “Farma” na Grobniku) i brojne druge društvene i kulturne aktivnosti mladih.

Moja suradnja s Damirom Čargonjom počela je u vrijeme “Otvorenog kruga”, 1996. Godine (od prve samostalne izložbe Damira Stojnića u Ex – kavani Sarajevo do Etno – festivala, o čemu pišem u tekstu “Svijet je zvuk “, 1997. Godine) što koincidira s početkom i trajanjem mog radnog spora s ondašnjom Modernom galerijom Rijeka (u kojoj kao kustos radim od jeseni 1988. godine) i s posljednjom sezonom suradnje s Klubom / Grupom mladih (1995. – 1997.), prije njihova okupljanja u Udruzi URA (1998. Godine).

S Čargonjom sam koncipirao, organizirao i vodio intenzivan izložbeni i performerski program u prvih godinu i po dana od utemeljenja Galerije O.K., a u proljeće 1999. godine pridružio nam se i Sven Stilinović. Registracijom Multimedijalnog centra d.o.o. Rijeka kao poduzeća (vlasnik, direktor Damir Čargonja Čarli) definitivno je započela “MMC – epoha”, a to je bio novum, povijesni skok u praksi upravljanja kulturno – umjetničkim djelatnostima u Rijeci (što sa socijalistički vođenim “Klubom Palach” odnosno “Omladinskim klubom Ivo Lola Ribar” od osnutka davne 1968. pa do zatvaranja sredinom 90ih naravno da nije bio slučaj!).

Stoga nije riječ o “Palachu” kao kultnom okupljalištu nego o “epohi” djelovanja MMC-a d.o.o. Rijeka od kraja 90-ih do ove “muzejske” izložbene prezentacije ljeta 2007. u suorganizaciji s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) čiji sam viši kustos. Ovaj predgovor dakle pišem usvojstvu “povijesno” prvog voditelja Galerije O.K., povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, člana Stručnog savjeta Galerije O.K. i Organizacionog odbora Festivala nove umjetnosti (FONA 03 – 07).

U svrhu otklanjanja svih mogućih “povijesnih nesporazuma” oko koncepcije i vođenja umjetničkih djelatnosti riječkog MMC-a u ranoj fazi“ususret – i – po – utemeljenju” (“O.K.”: 96 – 97 / 98 - Galerija O.K.) do proljeća

2

Plakat izložbe “10 godina MMC-a”, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka

1999. Godine, usmjerimo opet pozornost na taj početak. Udruga Otvoreni krug (Open circle) na čelu s Damirom Čargonjom Čarlijem i ja, Branko Cerovac, inicirali smo i vodili novoutemeljenu Galeriju O.K. u prostoru Kluba Palach od trenutka kad je “O.K.” dobio prvi mandat vođenja “Palacha”. Koncepciju povezivanja riječke supkulturne tradicije (“68”-ški počeci, rock, punk rock, novi rock, RI – rock, prvi rock – performansi u ovome gradu, rani novomedijski eksperimenti, Body Art prakse u dosluhu s Novom umjetničkom praksom “elitnih” postkonceptualističkih umjetnika poput Toma Gotovca aka Antonija Lauera, Zlatka Kutnjaka, Vlaste Delimar, Vlade Marteka, Željka Jermana, Svena Stilinovića, Josipa Pina Ivančića, Vladimira Dodiga Trokuta, Zlatana Dumanića, Jusufa Hadžifejzovića, Laszla Kerekesa…) s relevantnim likovnim umjetničkim i “transartističkim” aktivnostima (od riječkih studenata na ondašnjem PF-u, danas FF-u i danas na Akademiji primijenjenih umjetnosti) do pred-

stavljanja vrhunskih imena domaće i inozemne scene poput akademika Ivana Kožarića, kibernetičkog artista Stelarca (1999. godine predstavljenog u Rijeci!), Bojana Štokelja, Zorana Todorovića, cijele plejade suvremenih hrvatskih umjetnika /-ica i osnutka međunarodnog Festivala nove umjetnosti FONA (2003) počeli smo artikulirati, prvo, za Natječaj za vođenje “Palacha” (1997.), a potom i za koncepciju “MMC-a kao d.o.o. –a” odnosno samoorganiziranog i autonomno stvarateljskog “Poduzeća – u – Kulturi” (1998., 1999., 2000.), na tragu jednog Andyja Warhola i njegove “Factory” u skromnim postkomunističko – tranzicijskim uvjetima riječke “alternativne” art scene na prijelazu iz 90-ih u 00-te.

U rano proljeće 1999. dovodimo u “Palach” Svena Stilinovića, poznatog hrvatskog postkonceptualističkog umjetnika, člana slavne zagrebačke Grupe šestorice autora (koja je neposredno prije toga predstavljena riječkoj publici velikom izložbom u Galeriji “Kortil”). Sven

– Stilinovićevo shvaćanje umjetnosti i umjetničkog angažmana korespondira s mojim i Čargonjinim, te smo odmah uspostavili dugoročnu i dalekosežnu suradnju – od nastupa u Ex – Brigadirskom klubu Galerije O.K. s instalacijom i performansom “Geometrija krvožednosti” (travnja 1999.) i izložbe Vlatka Vinceka (s kojom se predstavio i kao voditelj Galerije, prije Tanje Dabo, Melite Sorole Staničić, Kreše Kovačićeka, te studentica riječke APU) nadalje.Tročlana “banda” Čargonja – Cerovac – S. Stilinović ideolog je, ideator i nositelj ne samo likovnog (“vizualnog”) programa “prvobitne” Galerije O.K. u sezonama 1997. – 2000. već i inaugurator – izvršitelj MMC-ovog transartističkog, travelling – artističkog i Site – specific projekta GOLI OTOK – Novi Hrvatski Turizam, započetog ljeta 2000.-te : prvo putovanje, foto i video dokumentacija puta i boravka na Svetom Grguru i Golom, prvi tekstovi, deplijan, katalog, medijska prezentacija, izložbeni nastupi na, prvo, “TransArt” festivalu “Lažna realnost” (KUC Lamparna, LAE, Labin, rujna 2000.-te) te u Zagrebu (u Galeriji M. Kraljević KUD-a INA Naftaplin), Svetom Vinčentu, Splitu (MMC Split) i u Sarajevu (na Sarajevo – Zima festivalu). S istoimenim filmom nastupamo na Danima hrvatskog filma.

Nakon niza godina putovanja, Art – akcija, Festivala na Golom otoku, razgovora s vodećim instancijama i osobama lokalne i državne vlasti, te s zainteresiranim inozemnim “partnerima”, MMC Rijeka dobio je status jednog od činitelja u Komisiji za preobražaj Golog otoka u Spomen područje. Kao što se Galerija O.K. pred nekoliko godina izborila za status respektabilnog, relevantnog izložbenog prostora To je postignuto puno prije svake “muzealizacije”: MMC Rijeka jeste po sebi “institucija” – “nevladina”, nezavisna, ali i nemimoilazna kao faktor razvoja naše art scene i situacije 90-ih i 00-ih godina. Jubilarno “muzejsko” predstavljanje tu činjenicu samo potvrđuje, ne “proizvodi” je već skromno priznaje. “Indie” aktivizam ne smije se potiskivati, depotencirati, pacificirati. “Muzej” nipošto ne znači “višu razinu” recepcije; to bi svakom muzeološki pismenom stručnjaku trebalo biti bjelodano. Postojanje “alternative” znači specifičnu, navlastitu kvalitetu, a ne “manjak” muzealizacije iste. To valja priznati i prihvatiti kao kulturnu vrednotu. Muzej može biti samo suorganizator i “partner” u dijalogu. Nikako “chief”, “vlast”. To bi se flagrantno sukobilo sa samom suštinom MMC d.o.o. – aktivizma. Te važne okolnosti svjestan sam i kaomuzejski kustos i kao član Stručnog savjeta Galerije O.K. od njenog utemeljenja.

skim savezom koji je na Goli išao iz Bakra brodom “Vila Velebita” snimiti dokumentarac s gospodinom Alfredom Palom, slikarom, ilustratorom, golootočkim kažnjenikom iz prve faze tog “komunističkog kazamata”. Dan prije polaska na Goli otok, Tomislav Gotovac aka Lauer, velik ne samo kao pionir performansa i body artist već i kao zaslužni filmski eksperimentator i ekspert za film, predstavio je u organicaciji MMC-a u “Palachu” riječkoj publici Bavoljakov DVD “Glupi Antonio predstavlja: I. Golotinja; II. Majka; III. Umjetnost”; a dan prije tog riječkog predstavljanja izveo je veličanstven performans na otvorenju Zagrebačkog salona. Bez Lauerova primjera i neuništivog entuzijazma mlađim bi performerima bilo puno teže prokrčiti put umjetničke slobode.

S dolaskom kultnog riječkog “gay” odnosno “queer” artista, performera i“free lance” kustosa / galerista Kreše Kovačićeka 2003. godine na mjesto voditelja Galerije O.K. intenzivirana je naročito performerska djelatnost što je dovelo – na njegovu inicijativu – do osnutka RI Performance Syndicate-a koji danas okuplja cijelu plejadu starijih i mlađih riječkih, opatijskih, kastavskih performerski, glazbeno ili multimedijalno verziranih protagonista Nove riječke scene, prepoznate već ne samo na lokalnoj i nacionalnoj razini po osebujnoj fenomenologiji i kakvoći. Primjerice, spomenimo vrijedan prilog ozvučenju performansa koji u Organizaciji MMC-a već godinama razvijaju kreativne osobe poput glaz-

MMC d.o.o. - razdoblje 2000 – 2007 Godine 2000-te MMC Rijeka ulazi u “zrelu” fazu razvoja, a od 2002. godine (kreativno sudjelovanje u ideiranju, suorganizaciji i umjetničkoj realizaciji projekta BALE / VALLE – Eine Nische Barocktheater: Arte delle rovine u Galeriji ZLOBECSPORT i u “Kamenim pričama”, te, godinu dana potom, utemeljenje MMC-ovog riječkog Festivala nove umjetnosti: FONA 2003: Once upon the time in Fiume) postiže visoku, čak “baroknu” fazu razvoja i bujanja festivalskih aktivnosti.

Aktualnost dalekometnog projekta Goli otok – Novi Hrvatski Turizam potvrđujemo i danas, sedam godina nakon prvog putovanja. U svibnju ove godine na Goli smo poveli velikog gurua, mislitelja i praktičara performerske “golotinje”, glavom, bradom i stasom Tomislava Gotovca aka Antonija Lauera! Ovaj put u suorganizaciji s Darkom Bavoljakom i Hrvatskim film-

benog genija Josipa Maršiča (“Regoč”, “Very Expensive Porno Movie”, “Partijska ćelija Opatija” s bardom Francijem Blaškovićem, “Marinada”…) ili višestrano darovitih umjetnika poput Damira Stojnića (multimedijalni performans “Reddies / Skinscraper” zajedno s Krešom Kovačićekom, Edbinom Šabanovićem Šabom, Manuelom Paladin (video, animacija), Nedom Božinović i drugima) i nešto mlađeg Davora Dundare.

Sukladno povijesnom uzoru Warholove “Factory” u taj MMC-ov “Performance Syndicate” veoma slobodnih, štoviše “libertinski” nesputanih pogleda (krunski primjer je video uradak “Zlatni Rooko” Siniše Brožića Sikija s Krešom Kovačićekom kao ideatorom, scenografom, koreografom i performerom) ulazi cijela plejada različitoprofiliranih artista i entuzijasta: Lučano Zubović, Rodion, pored Dundare i ostalih, u stalnoj suradnji s modno – dizajnerskom ekipom oko Tajči Čekade (“Modne novosti”, “Mars”…), te Damira Čargonje Čarlija kaoorganizatora, režisera, akcionista i performera (“Odgovor – Rov”,“Gradonačelnik”, “Džada”…) bez čijeg bi inicijatorskog i zaštitničkog “okrilja” (s MMC – logističkom potporom) bilo nemoguće i njima puno toga realizirati.

A Kovačićek je u Rijeku 00-ih donio “dašak Amsterdama” i alternativnog, slobodarskog Berlina 80-ih i 90-ih godina.Ukratko, tijekom posljednjih nekoliko godina MMC je razvio vlastitu, veoma prepoznatljivu “scenu” i produkciju, pa i nakladničku djelatnost,neovisnu od institucionalne podrške, pa i od “mreže” na platformi “Clubture”. MMC d.o.o. Rijeka kao riječki fenomen postigao je značenje šireg, ne samo nacionalnog fenomena; otud potreba za njegovim “muzejskim” predstavljanjem na 10-godišnjicu.Riječki MMC i njegovi suradnici razvili su vlastitu “mrežu” relacija – od istarskih žarišta (Pula, Poreč: “Udruga I.”, “Sedam dana stvaranja / 8. Dan”) do Splita (pomoć Galeriji “Ghetto” i voditeljici Sonji Barač Rudynski od 1999. Godine; komunikacija s artistima poput Dumanića, Grimanija, Pagara, Perkova…), Zagreba (Igor Grubić, Igor Zlobec, Sandro Đukić, Denis Krašković, Davor Mezak, Milomir Repac, Marijan Crtalić, niz protagonista nedavno okupljenih na izložbi u Galeriji Kršnjavi, znakovita naziva “Povratak Izgubljene Generacije”, od starijihIvan Kožarić, Tomislav Gotovac, V. D. Trokut, te brojni suvremeni slikari poput Rončevića i cijele njegove “klase”). No MMC kao “umjetničko poduzeće” uvijek je više polagalo na vlastiti aktivizam iprodukciju no na imperativ “umrežavanja” kao navodno nužnog uvjeta opstanka “na suvremenoj sceni” Globalizacije.Inače se to “poduzeće” ne bi ni moglo predstaviti kao autonomno profilirani trans – artistički fenomen. Niti kao osebujan riječki NGO – specijalitet za inozemne art – sladokusce.

Ovaj moj predgovor za 10-godišnjicu MMC-a povezuje već objavljene tekstove za MMC – ove publikacije, od prvog letka i kataloga do monumentalnog kataloga “Riječke devedesete”.

Branko Cerovac Rijeka, 02. – 03. 06. 2007.

3

ULOMCI TEKSTOVA S IZLOŽBE “10 GODINA MMC-a”, MMSU, RIJEKA, 2007.

MARIN TOMIĆ

SLOBODAN VEČERINA I MARKO PUHOVAC MMC-u se uvijek otežavalo i to prema posebnim kriterijima. Na opisani način djelovanje „Poduzeća u kulturi“ u svojoj dekadi dugoj proizvodnji često je bilo prisiljeno energiju usmjeravati prema neshvaćenosti i otporu birokracije, umjesto da tu količinu energije i pažnje posveti vlastitom totalitetu. Desetogodišnja pravna borba temeljena na pozitivnim propisima Republike Hrvatske često nije bila, na žalost, odraz ravnopravnosti stranaka u postupku. Prednje utvrđenje, ipak , nije bilo od utjecaja na slobodno razvijanje i fluktuiranje onoga što vlast nije u mogućnosti kontrolirati.

Ipak, upornošću i željom za održanjem svega onog pozitivnog i urbanog što Poduzeće u kulturi može dati ili ostaviti barem kao uspomenu na uloženi pozitivni trud, bilo je potrebno u sudaru sa monopolom prinude sresti se sa, uslijed posebne prilike treba biti blag u kazivanju, određenim poteškoćama.

Prelaskom na konkretne poteškoće za navesti je da se često u odvjetničkom poslu susrećemo

za pogrešnim pristupom gdje bi mjerilo bilo želja stranka u postupku, a ne činjenično stanje ili odnosno zakonsko uređenje.

Imajući prednje na umu, određene poteškoće mogle su biti izbjegnute, bilo kao suvišne ili kao nepotrebne, da je MMC- („Poduzeće u kulturi“) u svojim aktivnostima bilo popraćeno stručnom pravnom asistencijom.

Nekad bilo sad se spominjalo, kaže Matoš, i vrijeme nije moguće vratiti unazad. Nužnim se sada otvara pitanje da li bi borba umjetničkog djelovanja bila jednako dinamična i zanimljiva da je prepuštena kvalificiranoj osobi i, rekli bi laici, suhoparnom poimanju umjetničke akcije kroz prizmu odvjetničkog zanimanja.

JASMINA I DARKO BAVOLJAK Da bi slobodno mogao djelovati, umjetnik treba mecenu, a to može biti društvo, institucija ili pojedinac. Poduzeće u kulturi postavlja se u položaj mecene, ali ne da bi osiguralo lagodan život, već da bi omogućilo prostor djelovanja. Individualni i osebujni, međusobno povezani članovi MMC d.o.o. svoju su kolektivnu energiju pretvorili u kreaciju.

Pokazali su da je umjetnost živa i aktualna samo ako preslikava umjetnikov život. Niz takvih, međusobno isprepletenih umjetničkih osobnosti članova MMC d.o.o., stvorilo je novu kvalitetu i oslobodio prostor za eksperiment. Suprotstavili su i ujedinili, u proteklih deset godina, raznolike umjetničke egocentrizme koji su ih istodobno osnažili, ali i oslabili. Individualizam, samostalnost, različitost i sloboda, ponekad i anarhizam, postavljeni kao sustav, u svojem se korijenu bore protiv svih vrsta

jednoumlja. Ali biti izvan sustava vrijednosti i izvan uvriježenih kulturnih politika nikada nije podrazumijevalo osobitu nagradu.

Kako je vrijeme jedini kriterij vrijednosti, tako je teško suditi o različitim sustavima vrednovanja i poticanja stvaralaštva u društvu, pa nam pravo na različitost, dijalog i drugačije mišljenje ostaje kao temeljna tekovina za koju se moramo izboriti.

Utoliko je položaj MMC –a u „postsocijalističkom“ i „pretkapitalističkom“ razdoblju to neizvjesniji budući su i kriteriji vrijednosti ovog vremena nedefinirani, nejasni i promjenjivi iz dana u dan.

Ono što je trajna okosnica njihova postojanja jest želja da se preživi u svakodnevnom radu i stvaralaštvu, ma kakvo ono bilo, da se stalno jede sa stabla spoznaje dobra i zla.

Nažalost, svako čudaštvo društvo teško prihvaća, ali broj čudaka raste i umjesto da se oni prilagode društvu, društvo se počelo prilagođavati čudacima, što je možda i najveća vrijednost desetogodišnjeg djelovanja MMC-a u klubu Palach - suzbijanje predrasuda i dokaz da smo svi jednako vrijedni i jednako pametni bez obzira koju društvenu ulogu igramo, odnosno, upravo ta težnja društva da nam nametne uloge jest ono što nekima ograničava razvoj svojih kreativnih i umnih sposobnosti, a drugima omogućuje.

NATAŠA ŠEGOTA-LAH Pitanje snalažljivosti diktira kako pisati o tome, s nostalgijom ili s fusnotama koje su po naravi znanstvene distance pristojno odmaknute od suštine teksta. Svejedno. Govorimo o izložbi u MMSU (Dolac, Rijeka), srpanj, 2007., institucionalno slaveći stvaralaštvo koje ne podliježe niti jednom standardu, niti jedne institucije. Nešto slično kao kada T-com sponzorira izložbu avangarde.

DUBRAVKO JAGATIĆ Čista, nepatvorena umjetnost u svom izvornom obliku. Prostor i vrijeme slobodne umjetnosti bez lažnih moralnih vrijednosti, nacionalnih granica, umjetnosti nepatvorenih osjećaja i iskrenih umjetničkih izraza… I ako te činjenice uzmemo za relevantne i nepromjenjive, onda svatko pametan može zaključiti da je daljnje postojanje MMC-a nužnost.

- Oaza stvaralaštva odnosno otvoreni prostor umjetničkog djelovanja najbolji je put razvoja i samih hrvatskih umjetnika i domaćih kreativnih snaga koje tek kroče na globalnu scenu svojim viđenjem svijeta.

MARINA GRŽINIĆ Ako nas zanima što je demokracija, koje su mogućnosti istinski radikalnog revidiranja perspektiva u društvu – ako je moguće zacrtati društvo koje se ne svodi samo na neoliberalni ekonomski dogovor, nego je zajednica koja drži do socijalnih pitanja i međusobne povezanosti, onda se moramo okrenuti stvarnim povijestima koji imaju snagu u realnom vremenu. U odnosu na nove medije i tehnologiju, počevši od interneta nadalje, postaje jasno da treba prevrednovati povijest pokreta feminizma, undergrounda i radikalizirane teorije. Potrebno je diskurs o identitetu zamijeniti analizom ideologije i promatrati suvremenu umjetnost i kulturu u odnosu na biopolitiku, kapital i klasnu borbu kao i na nove institucionalne, teorijske i ekonomske oblike (in)direktnog izvlaštenja, porobljavanja i kolonizacije. Ako ne odaberemo takav put, tada će proklamirana politika ostati beskonačna igra praznih znakova.

BRANKO FRANCESCHI

MARIJAN VEJVODA Danas, čini se , u umjetnosti nema čvrstih pravila i sve prolazi. Tko se usudi izviždati bilo što, što za sebe tvrdi da je ‘’umjetnost ispred svog vremena’’? Ipak, ne smijemo biti tako uplašeni. Možemo se pouzdano orijentirati dovođenjem u vezu umjetnost sa ljudskim bićem, koje se sastoji, takoreći, od osjećaja, mišljenja i volje.

Ako umjetnost iznad svega nastoji doprijeti do naših osjećaja, možemo je zvati zabavom; ako se usmjerava prije svega prema našoj volji, možemo je zvati propa-

4

gandom. Ovo dvoje, zabavu i propagandu, možemo prepoznati kao par suprotnosti, i nije teško vidjeti da nam nešto nedostaje. Niti jedan umjetnik nikada nije okrenuo leđa zabavi ili propagandi, niti je ikad bio zadovoljan samo zabavom i propagandom. Umjetnik stalno teži prenijeti istinu, moć istine, odraćajući se višim sposobnostima ljudskog uma, koje su nad-racionalne.

Zabava i propaganda same po sebi ne daju nam moć, nego je vrše nad nama. Kad su one nadvladane i podvrgnute prenošenju istine, umjetnost nam pomaže razvijanju viših sposobnosti, a to je sve što je bitno.

MMC je jedno od onih rijetkih mjesta u kojima čovjek ima osjećaj da umjetnost još uvijek može biti oblik egzistencije i u kojem svi koji se iz bilo kojeg razloga ne uklapaju, a to imaju potrebu na bilo koji način izraziti, mogu pronaći platformu za svoje ekspozicije. Svoj neformalni format MMC je uvijek znao dobro iskoristiti za brzu reakciju na aktualna umjetnička i društvena zbivanja, smatrajući prezentaciju kontroverznih ideja i projekata svojom nepisanom obvezom, a osmišljavanje angažiranih umjetničkih akcija i medijskih manipulacija svojim poslanjem. Tijekom godina frenetična programska aktivnost MMCa unutar i izvan Galerije O.K., te periodična nakladnička aktivnost (uz kataloge izložbi tu je i izdavanje časopisa Rival) rezultirala je velikim brojem edicija, neobrađene fotografske, video i pisane dokumentacije, te neformalnom zbirkom umjetničkih djela.

Izložba u MMSU stoga se samom MMCu postavila kao podstrek za obradu svojeg fundusa i osmišljavanje njegove prezentacije. Ostaje otvoreno pitanje što će se sa predstavljenim materijalom u budućnosti događati. Organizacija ove izložbe osvijestila je činjenicu da od slavne povijesti Kluba Palach nije ostalo puno tragova. Očito je da institucija zasnovana na kontinuiranom protoku programa nema dovoljno vremena, niti sredstava za samorefleksiju i očuvanje znanja o vlastitoj povijesti. Je li Muzej moderne i suvremene umjetnosti mjesto na kojem bi se trebala sačuvati ova bogata i nedovoljno vrednovana kulturna produkcija ili bi to trebao biti Muzej grada? I na koji način? Izložba koja je pred Vama poslužit će kao orijentir prema pravcu kojim bi bilo optimalno krenuti.

Novi list, 06.08.2003, 39. stranica, A4, Evid. broj 973179

Fokus, 15.08.2003, 63. stranica, A4, Evid. broj 983355

NOVINSKI ÄŒLANCI IZ ARHIVE MMC-a (2003-2004)

Novi list, 25.11.2003, 40. stranica, A4, Evid. broj 2047374

PressCut d.o.o., HR-10000 Zagreb, Domagojeva 2, Tel: +385 1 455 0385, Fax: +385 1 455 0407, Epresscut@zg.tel.hr

PressCut d.o.o., HR-10000 Zagreb, Domagojeva 2, Tel: +385 1 455 0385, Fax: +385 1 455 0407, PressCut d.o.o.,E-mail: HR-10000 Zagreb, Domagojeva 2, Tel: +385 1 455 0385, Fax: +385 1 455 04 presscut@zg.tel.hr presscut@zg.tel.hr

5

10 GODINA MMC-a

povijest, praksa i teorija riječke performerske i akcionističke scene Suzana Marjanić

Tekst preuzet iz: Deset godina MMC-a “Palach”: povijest, praksa i teorija riječke performerske i akcionističke scene. U: Krležini dani u Osijeku 2007.; 100. godina Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku/ Povijest, teorija i praksa - hrvatska dramska književnosti i kazalište, prir. Branko Hećimović, Zagreb - Osijek 2008., Zavod za povijest hrvatske književnosti kazališta i glazbe HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta, Zagreb - Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, str. 451-471.

Kao povod ovome izlaganju, odnosno – tekstu, uzela sam retrospektivnu izložbu 10 godina MMC-a – ususret 40 godina “Palacha”,1 održanoj od 4. srpnja do 28. kolovoza 2007. godine u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a u okviru izabrane teme Krležinih dana, što mi omogućuje da ukratko, a time ovom prigodom i fragmentarno, izložim teoriju i praksu riječke performerske i akcionističke scene MMC-a Palach i pripadajuće joj Galerije O.K. kao alternativnih institucija u kulturi koje svojim programima oponiraju, koliko mogu, heteronomijama svih vrsta u umjetnosti (usp. Čargonja 2006.a: 34-35). Tako povodom izložbe Strast (Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 28. lipnja – 10. rujna 2005.), koja je organizirana kao kontrapunkt i korelat 12. Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana u Napulju s temom strasti, Ksenija Orelj bilježi kako su u žarištu pozornosti bili performansi, “recentno u Rijeci rjeđe viđeni fenomeni (uglavnom zastupljeni u Galeriji O.K. i organizaciji MMC Palach)” (Orelj 2005.: 19).2 Nadalje, spomenimo kako su se na riječkim Biennalima osamdesetih godina paralelno uz klasični postav mogle vidjeti akcije, body art, performansi, mail-art projekti, zvukovni eksperimenti, intervencije u urbanom prostoru, videoprojekcije, videoinstalacije kao i druge forme multimedijalnoga izraza. Nažalost, kako navodi Nataša Ivančević, dokumentirani je materijal vrlo oskudan s obzirom da je snimanje na video kaseti započeto tek 1985. godine (Ivančević 2004.: 45).3 Naravno, cijela bi se priča o akcijama i performansima u Rijeci mogla spustiti nešto dublje ili kako navodi Darko Glavan da su u art deco zgradi Teatro Fenice performanse održavali Filippo Tommaso Marinetti i elitne futurističke snage u razdoblju njihove sramotne i pupčane veze s fašističkim režimom (Glavan 2000.: 98). Naime, gostovanja – tzv. “revolucionarni turizam” talijanskih intelektualaca i politički obojenih futurista u D’Annunzijevoj Rijeci započinju 1919. godine, kratkotrajnim boravkom pokretača futurizma – Filippa Tommasa Marinettija, a ubrzo nakon Marinettijeva dolaska u Rijeku dolazi i pjesnik Mario Carli, koji odmah uspostavlja fascio futurista fiumano te u komunalnom kazalištu Teatro Verdi organizira dvije futurističke predstave – tzv. sintesi teatrali, koje, kako je to bilo uobičajeno, završavaju negodovanjem publike, sveopćim naguravanjem te napuštanjem prostora uz zvižduke i osudom gradske uprave (Glavočić 2007.: 47-48). S obzirom da je u kolektivnom sjećanju ostala predaja o tome kako su u D’Annunzijevo doba futuristi nastupili na jednom riječkom trgu s bezglasnim koncertom (usp. Kovačiček 2006.: 35),4 u određenju izvorišta riječke akcionističke i performerske scene možemo sići u avangardu kao jedno od dvadesetostoljetnih izvorišta performansa.

Osobno, ono što me posebice ponijelo na riječkoj novomedijskoj sceni njezina je žestoka akcionistička i performerska scena,5 a u okviru koje pored samostalno prezentiranih akcija i performansa pojedinih umjetnika i umjetnica performansa, MMC organizira i Festival nove umjetnosti (FONA) od 2003. godine i manifestacije povremenoga karaktera kao što je to Dan performansa.6 Tako je Dan performansa, koji je održan 2. veljače 2007. godine, organiziran povodom

1 S obzirom na naslov ovoga izlaganja, teksta, u okviru četrdesetogodišnje djelatnosti riječkoga Kluba Palach zaustavljam se na posljednjih deset godina (na razdoblje od 1997. do 2008. godine) – kada Palach djeluje pod vodstvom uprave Multimedijalnoga centra d.o.o., tvrtke uz koju se često veže pojam “poduzeće u kulturi” (usp. Čargonja 2006.a: 34).

2 O.K. je izvorno kratica za neformalnu udrugu Otvoreni krug koja djeluje u Palachu gdje upotpunjuje djelatnost Kluba, od predstava do projekcija, tribina, izložbi i radionica, ali isto tako svoju djelatnost disperzira po cijelom gradu kroz galerijsku djelatnost, radionice, izložbe te ekološku aktivnost (usp. “Otvoreni krug”, http).

3 Nataša Ivančević tako spominje dokumentaciju akcija u tiskanom materijalu koje su izvedene na 11. i 12. biennalu 1981. i 1983. godine (Ivančević 2004.: 45).

4 Gabriele D’Annunzio u Republici Fiume je uspio pored budista, teozofa i vedantista okupiti i umjetnike, boeme, avanturiste, anarhiste, bjegunce, izbjeglice bez domovine, homoseksualce, militarističke dandyje, čije su uniforme bile crne s piratskim znakom lubanje s prekriženim kostima (kasnije su to znamenje prisvojili SS-ovci). Performativnu strategiju Republike Fiume D’Annunzio je označavao tako da je svakoga jutra sa svoga balkona čitao poeziju i manifeste, svake večeri su organizirani koncerti a potom i vatrometi, što je uostalom i predstavljalo svu aktivnost vlade. Ipak, D’Annunzio je poput mnogih talijanskih anarhista nažalost skrenuo prema fašizmu. Tako Hakim Bey, što se tiče D’Annunzijeve Fiume, navodi kako je to bila posljednja piratska utopija ili njen jedini moderni primjer, a postavlja je i u poveznicu s prvom modernom privremenom autonomnom zonom (Bey 2003.: 42-43). Pridodajmo svakako da je D’Annunzio zaslužan i za performativnu gestu pozdrava svojih ardita: naime, uveo je rimski pozdrav te rituale koje kasnije preuzima fašizam u svom sramotnom isticanju rimstva (Erjavec 1991.: 175).

5 Naravno, za Palachovu performersku i akcionističku scenu jednako tako možemo rabiti i termin živa umjetnost (live art) u skladu s određenjem Helen Spackman, londonske umjetnice performansa i teoretičarke, koja upućuje da se pojmom živa umjetnost (live art) označava prijelaz od umjetnosti performansa (performance art) prema “vizualnoj/performativnoj hibridnosti” instalacija, site-specific radova i body arta. Naime, Helen Spackman navedeni prijelaz iščitava u prijelazu od performansa koji je tretirao tijelo kao “privilegirano mjesto autentične nazočnosti” (šezdesetih je i sedamdesetih godina prošloga stoljeća vladala svijest o esencijalnom privilegiranom tijelu kao izvorištu autentičnosti ili kulturalnoga otpora) prema kompleksnijem, fragmentarnijem, neodređenijem, tehnologijski inovativnijim operacijama žive umjetnosti devedesetih godina prošloga stoljeća, a koji onda spomenuta teoretičarka označava kao prijelaz od modernizma prema postmodernizmu (usp. Carlson 2004.: 132).

6 Festival nove umjetnosti (FONA) je 2003. godine po anketi Hine najznačajnija kulturna manifestacija uz Dubrovačke ljetne igre (usp. “Otvoreni krug”, http).

8

radne posjete njemačkoga umjetnika Daniela Mijica, inače, profesora na stuttgartskoj Akademiji likovnih umjetnosti ABK, kao i predstavljanja njegove performerske i video djelatnosti u Galeriji O.K. Naime, nakon prvoga upoznavanja 2006. godine s djelovanjem performera i akcionista okupljenih oko riječkoga MMC-a, stuttgartska Akademija likovnih umjetnosti ABK odlučila je ujesen 2007. godine predstaviti MMC-ov artistički aktivizam i u Stuttgartu izložbom 10 godina MMC-a Rijeka – Work in Progress (usp. Cerovac, Marjanić 2007.: 35).

Samo/spaljivanje “Palacha”: predstojeći nomadizam Zaustavimo se ukratko na povijesti Kluba Palach koji obično među mlađom generacijom slovi kao mitsko mjesto riječke subkulture i okupljalište urbane gerile kao i mjesto inicijacije rock naraštaja, a započeo je s radom u studenom 1968. kao Klub medicinara. Od 1969. nosi naziv Studentski klub “Jan Palach”, po legendi studentskoga pokreta i sinonimu češkog otpora protiv ruske okupacije Čehoslovačke.7 Međutim, slijedom političke logike sedamdesetih godina 20. stoljeća godine 1973. Klub mijenja ime u Omladinski klub “Ivo Lola Ribar”. Naravno, njegovi vjerni pratioci nikada ga ne prestaju zvati “Palach”, a ulaz se od tada osim studentima dopušta i ostaloj omladini. Međutim, nakon prvoga preuređenja 1978. godine u Klubu je uvedena prohibicija, što je povećalo broj izgreda i Klub time zadobiva vrlo lošu reputaciju (usp. “Monografija Palach”, http). Nadalje, osamdesete donose promjene u radu Kluba; naime, Klub dobiva voditelje kao i bogat multimedijalni program. Zadržimo se ukratko na devedesetima: Klub Palach ponovno je − nakon zatvaranja 1996. godine, nakon što se Centar društvenih djelatnosti mladih (CDM), pravni sljednik Saveza socijalističke omladine Rijeke, nije uspio prilagoditi novim društvenim promjenama − otvoren svibnja 1998. godine (Čargonja 2006.: 5). Na inicijativu udruga Točka na RI − “Ajmo Rijeka”, O51 i Otvoreni krug, 1997. godine Grad Rijeka vraća prostor Palacha prvotnoj namjeni, a novi korisnik prostora postaje udruga Otvoreni krug, kako iz kroničarske pozicije bilježi Damir Čargonja u katalogu Riječke devedesete. Ipak zbog derutnoga prostora Klub Palach počinje s radom tek u svibnju 1998., a 1999. novi korisnik prostora postaje Multimedijalni centar d.o.o. (osnivač Damir Čargonja) koji nastaje spajanjem Jone d.o.o. i Otvorenog kruga (Čargonja 2006.: 5; usp.

Cerovac 2007.a, http).

Dok završavam ovaj tekst (sredina travnja 2008. godine), Povjerenstvo Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke odabralo je novog zakupca za Klub Palach (usp. “Odabran zakupac Palacha”, http.).

Tako je povodom svih nemilih događaja u Klubu Palach 9. veljače 2008. godine održan Dan performansa, kao posljednja manifestacija u tom klubu u vođenju tvrtke Multimedijalni centar Damira Čargonje (rođen 1968. godine), koja je Klubom upravljala proteklih deset godina. Damir Čargonja je, kako je pojasnio pri najavi zatvaranja MMC-a, “donio takvu odluku zbog stalnog poslovanja s gubicima i nemogućnosti organiziranja normalne koncertne djelatnosti zbog prekratkog radnog vremena. U proteklom desetogodišnjem razdoblju vođenja Kluba, MMC je organizirao više od 400 koncerata, oko 520 izložbi i 160 književnih večeri. U tom razdoblju Klub su inspektori nekoliko puta zatvarali zbog prekoračenja radnog vremena i neodgovarajuće zvučne izolacije zbog čega su se bunili stanari u istoj zgradi” (usp. “Riječki ‘Palach’ priređuje posljednju manifestaciju”, http.). Spomenimo samo jednu od metoda koja je bila primjenjivanja u upozoravanju javnosti na zatvaranje Palacha, gdje se iskristalizirala i profilira multimedijalna scena čija je sudbina – u trenutku završavanja ovoga članka (ponavljam: travnja 2008. godine) – neizvjesna u okviru kulturne politike novoga zakupca. Tako je riječki glumac Bosnimir Ličanin, ponukan viješću o zatvaranju Palacha, najavio da će se 25. siječnja 2008. zapaliti na Korzu pred zgradom riječkog Gradskog poglavarstva. Pred okupljenim građanima, novinarima i policajcima polio se tekućinom jakog mirisa (vjerojatno alkoholom), te je priveden u policijsku postaju (usp. Mamić Pandža 2008.: 39). Naime, već je 2006. godine Damir Čargonja upozoravao na nedosljednosti u suodnosu Palach – Grad Rijeka o tome kako MMC većinu svojih prihoda ostvaruje vlastitim djelatnostima, a državi plaća poreze čiji iznos uvelike

7 Pogledajmo jedan od Krležinih dnevničkih zapisa o Janu Palachu: tako pod datumom 19. siječanj 1969. zapisuje: “Praški student Jan Palach, koji je počinio samoubojstvo samospaljivanjem, je umro” (Krleža 1981.: 502).

premašuje njene dotacije, što znači, da država na MMC-u zarađuje i usput dobiva sve kulturne programe koje MMC realizira besplatno (usp. Čargonja 2006.a: 34).

Tako nakon što je početkom 2008. godine – u godini koja označava četrdesetu obljetnicu Kluba Palach – MMC-u oduzet Palach, MMC kao legitimni sljednik zbirke publikacija, sitnog tiska, fototeke, videoteke i fundusa umjetnina skupljenih tijekom dekade vođenja Kluba Palach unutar kojega djeluje i MMC-ova Galerija O.K., odlučio je sukladno već razvijenoj praksi site-specific izložbi, akcija i performansa, pojašnjenjem Branka Cerovca u mail pozivnici za izložbu i performans Unidentity Damira Stojnića, održanih 28. ožujka 2008. godine, započeti novo organizatorsko i akcionističko razdoblje djelovanja MMC-a i suradnika, a vođeno nomadističkom strategijom. Time će se manifestacije, izložbe, projekti, u organizaciji MMC-a dešavati na različitim lokacijama na području Rijeke, ovisno o konceptu. Tako je 3. svibnja 2008. u Galeriji moći umjetnika (Neboder, Rijeka), na Dan oslobođenja Rijeke, izveden skulptorski performans Čarli akademskoga kipara Dejana Kljuna (rođen 1979. godine).8 Dakle, model je Kljunove skulptorske opservacije istodobno i aktualni stanar (Damir Čargonja Čarli) u Galeriji moći umjetnika (Galerija je smještena u njegovu stanu) i direktor MMC-a koji je utemeljio spomenutu galeriju, a donedavno poznat i kao voditelj Kluba Palach kroz dva mandata (u razdoblju od 1997. do 2008. godine).

Riječka rock i punk scena: performativna strategija Pritom povod ovome izlaganju, tekstu može biti još jedan: naime, Zoran Štajdohar Zoff, jedan od centralnih aktera riječke alternativne rock-scene i njegov demo bend Grč 29. studenoga 2007. godine obilježio je jubilarnih dvadeset i pet godina aktivnosti (usp. Štajdohar Zoff 2007.: 23-33). Zaustavimo se stoga ukratko na situaciji riječke rock i punk alter scene: naime, ono što ističu pripadnici te riječke alter scene jest podatak da je pojavom riječkoga punka u Rijeci policija u okviru Omladinske organizacije osnovala Potkomisiju za rock, koja je jednom tjedno organizirala sastanke na kojima se raspravljalo o bendovima i gdje su ti isti bendovi morali čitati tekstove pjesama, a pritom je bendu Dr. Steel, koji je tada nosio ime Nož u leđa, savjetovano da promijeni ime (usp. Martinović Mrle 2007.: 32). Tako je npr. za pjesmu Noćas se Beograd pali Grč uspio dokazati tzv. podobnost stihova – da pjesma navodno govori o agresoru na ondašnji sustav i zemlju koju će “omladinci” zdušno braniti do kraja (usp. Štajdohar Zoff 2007.: 32). Prisjetimo se ovom fragmentarnom i kolažnom prigodom njihove stihovane političke zoometafore: “I golubovi mira ponekad zaseru stvar.” Ono što je za performativnu matricu Grča specifično jest da scenski nastupi Zorana Štajdohara Zoffa uključuju životinjske iznutrice i organe, glave (teleće ili kravlje) koje razvaljuje ogromnom satarom (vlastite izrade), motornom pilom, građevinskim batom ili vilama ovisno o prostoru. Ta scenska događanja, koncertni performansi, njegovim pojašnjenjem, upotpunjuju zvučno-tekstualnu viziju benda, čime radi na izgradnji trijade: tekst – zvuk – slika (Štajdohar Zoff 2007.: 33; usp. Cerovac 2004.).

Svakako priču o Klubu Palach možemo ilustrirati i određenjem Kreše Kovačičeka, likovnoga umjetnika i nekadašnjega voditelja programa Galerije O.K, u okviru kojega je istaknuo kako u odnosu na npr.

Dubrovnik, a aludirajući i na Art radionicu Lazareti, u Rijeci se može govoriti o alternativnoj sceni (usp. Kovačiček 2006.: 35). Nadalje, Krešo Kovačiček upućuje kako su na riječkom prostoru akcionističke i performerske scene, naravno, djelovale i ranije te tragom navedenoga ističe generaciju šezdesetosmaša koja se sjeća javnih šišanja kao događanja, brutalnih javnih izvedbi, u kojima se performeri očituju kao žrtve (Kovačiček 2006.: 35). Prisjećajući se navedenih javnih izvedbi kaznenih šišanja, koje je provodila onovremena moć na vlasti, Zlatko Kutnjak istaknut će sljedeće: – Šišanje čupavaca, napada na osobni integritet – to su bile tek sekundarne manifestacije jednog sustava dominacije koji se, usprkos svim

8 Pored akcija i performansa kao i vrlo bogate likovne djelatnosti, Dejan Kljun 2007. godine sudjelovao je i u zapaženim kazališnim projektima: tako je radio na likovnom oblikovanju (scena, kostimi, rekviziti, plakat) predstave Regoč (redatelj Robert Waltl, dramaturg Ivica Buljan, Zadarsko kazalište lutaka), na kreaciji lutaka i scenografije za predstavu Ježeva kućica (redatelj Robert Waltl, Pozorište lutaka Mostar) kao i na kreaciji lutaka i scenografije za predstavu Božićna procesija (redatelj Robert Waltl, Mini teater, Ljubljana).

mijenama, održava i dalje, ali mučki, prikriveno, reklo bi se “sofisticiranije”, putem privida demokracije i višestranačja, nekoć “pluralizma samoupravnih interesa”... (Kutnjak 2007.: 37). Što se tiče riječke alter scene s kraja sedamdesetih i prve polovice osamdesetih, očito je da su u kolektivnoj memoriji ostala dva događaja povezana uz Termite (osnovani 1978. godine), punk grupu koja je nastala u isto vrijeme kao i većina engleskih punk sastava. Naime, prvi se događaj odnosi na izvedbenu gestu kada je frontman grupe Predrag Kraljević Kralj (rođen 1962. godine) izišao na pozornicu Kristalne dvorane hotela Kvarner u Opatiji 21. studenoga 1979. s WC školjkom na glavi i zasuo tu mainstream Kristalnu dvoranu vrećom guščjega perja, a drugi kada je na koncertu Termita u Domu u riječkom predgrađu Zamet 1978. godine žiletom izrezao vlastiti trbuh (usp. Kostelnik 2004.: 168; usp. Mala enciklopedija…/Bojan Mušćet 1994.: 184-185).9 Pogledajmo što o navedenom rezanju žiletom na pozornici kaže sâm protagonist tog koncertnog performansa: – (...) to je bilo rezanje po koži na trbuhu žiletom. Nije bilo ugodno nikome. (...) Sigurno ste čuli za japanske samuraje i harakiri časti i hrabrosti. Čuli ste sigurno i za umiranje na sceni. Zapravo, da li je itko pokušao odglumiti smrt na taj način. Ja sam, eto, pokušao u svojoj prvoj predstavi i to sam obavio. Nikada više ne bih takvo što ponovio – previše je strašno željeti pošteno odglumiti smrt. (Predrag Kraljević, prema Kostelnik 2004.: 169)

neotkrivenom, i o tome kako funkcionira scena i o tome kako funkcionira čovjek i glumac na sceni, kao i glazbenik, kako funkcionira ideja na sceni, eksperiment, Bog na sceni, publika na sceni; (…) kao i sâm odgovor na pitanje što je to kvadratura kruga, gdje počinje i završava, ne samo u geometrijskom smislu; rekao bih i u znanstvenom i umjetničkom smislu, ljudskom. Krug kao činjenica, dodirna točka, u kružnom gibanju, zatim i njegov osobni pohod na životnoj i kulturno-umjetničkoj sceni.

Njegovi prijatelji i suradnici, gotovo svi su tada bili tamo a velika lutka osobenjaštva iz ležećeg se uspravljala u stojeći položaj, odajući snagu živih lutaka iz usana tihih pripovjedača. (Kraljević 2008.: 34)

Kutnjakov i Mustaćev akcionizam Ono što oblikuje memoriju i tradiciju, liniju razvoja performansa u riječkoj sredini, svakako čini Kutnjakov akcionizam krajem sedamdesetih (Kutnjak 2007.: 36-37; Elezović 2006.: 8-9). Naime, njegovo akcionističko djelovanje započinje u likovnoj grupi Kastavski krug, i to akcijom Umjetnost je – umjetnost nije 1978. godine (u naslovu akcije prva je riječ prekrižena). Spomenimo ovom prigodom da je Kutnjakova akcija, konceptualni rad Izgažena umjetnost (1979., Zagreb i Rijeka), izložen poput tepiha na ulazu u riječki Mali salon na godišnjoj izložbi HDLU – Rijeka 1979. godine izazvao zgražanje i komentare tipa: “To je fašistoidno iživljavanja bolesnog uma” (prema Toman 2004.). Naime, direktan napad došao je od tadašnjega ravnatelja Moderne galerije Borisa Vižintina koji se na umjetnika obrušio, kako je to odredio sâm Zlatko Kutnjak, konclogorskom terminologijom (usp.

Kutnjak 2007.: 37).

- Reakcije su bile pozitivne; građani a i turisti podržavali su moja nastojanja da skrenem pažnju na potrebu da ekološki mislimo i posvetimo veću brigu zaštiti Jadrana kao i cijele čovjekove okoline. (…) U namjeri da propješačim cijelu obalu ponovno su me zaustavili politički moćnici koji su tada bili zaokupljeni planiranjem budućih krvavih događanja, te im nikakva javna događanja druge vrste nisu išla u prilog. Prekid akcije i politička previranja utjecala su na moje samoukinuće, i već sam tada predosjećao što će se desiti nekoliko mjeseci kasnije. (Mustać 2006.: 35) Podsjetimo ovom prigodom na jedan Mustaćev performans, jestivu instalaciju kojom je simbolički pomogao socijalno najugroženijim skupinama, dakle, umirovljenicima, a kojom je i poništio moguću situaciju nelagode, stida. Naime, u okviru ciklusa performansa Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi – u performansu Solanum tuberosum 2004. godine, kao drugom performansu iz navedenoga ciklusa, na Korzo je spomenuti umjetnik dopremio 250 kilograma krumpira i pritom je svaki prolaznik, namjernik od performera mogao dobiti vrećicu i napuniti je krumpirom te odnijeti kući (usp. Mustać 2006.: 35).

Zadržimo se na još jednom Mustaćevu performansu, ali sada iz osamdesetih godina. Riječ je o performansu pod nazivom Zona sumraka iz 1987. godine koji je nakon Čakovca pokušao izvesti i u Rijeci na Gradini Trasat, ali ga je, nažalost, u tome spriječila ondašnja politička elita s obrazloženjem da svojim činom aludira na propast socijalističkoga uređenja i tadašnje države, te kao takav, rad nije za javno izvođenje, a išlo se tako daleko da su upozorili direktora komunalnog društva Kozala, koje upravlja grobljem, da će dobiti otkaz ako umjetniku ustupi mrtvački sanduk na korištenje (usp. Mustać 2006.: 34). Naime, u navedenom je performansu, točnije, živoj slici, umjetnik nepomično ležao u mrtvačkom sanduku dva sata na središnjem čakovečkom Trgu.

Termiti, Kristalna dvorana hotela Kvarner u Opatiji, 1979.

Osim toga novost je na toj burnoj novoj riječkoj sceni devedesetih godina bilo i osnivanje i RI Performance Syndicatea,10 nakon ponovnoga otvorenja Kluba Palach, u kojemu nisu svi određeni kao performeri, već kao umjetnici koji se ponekad bave performansom, poput spomenutoga Petra Kraljevića, rock glazbenika iz ranoga perioda punka, koji je upisan kao jedan od prvih performera u Rijeci.11 Upravo pokretanjem scene MMC-a Palach i Predrag Kraljević se ponovo aktivirao u performerskom djelovanju, i to na tragu španjolske škole komike i nepomičnosti. Tako je npr. 2. veljače 2007. godine na Danu performansa, što ga je organizirao MMC Palach, izveo performans Escuola Comica, koji je započeo uvodnim proglasom što ga je pročitala asistentica performansa: “Svaka nepomičnost, čini mi se, predstavljat će početak. Jer, čini se istom tom snagom, u samoj nepomičnosti i jeste početa” (iz poduljeg teksta potpisanog s “by Adam King”) (prema Cerovac, Marjanić 2007.: 35). Pritom će za srž svojih performansa izjaviti sljedeće: – To je nešto što sam naučio o performansu, o komičnom kao nepomičnom, u Barceloni, u samoj školi, koja se tako i zove – Escuola Comica, a uči polaznike o tome kako se ukočiti, umiriti i postaviti sebe negdje na trg ili negdje uz pročelje ili kut ulice i zgrade, ili na korzo, šetalište, te zapravo tako nepomičan, migom, ili nekim neobičnim pokretom privući pažnju prolaznika, građana, šetača i radoznalaca; potpuno miran prekriven koprenom srebrnastog sedefa ili plaštem nestalog kralja, kao što to u posljednje vrijeme čini Krešo Kovačiček u svojim izvedbama, kada potpuno miran odaje snagu izraza, preodjeven i prekriven tkaninom koja naglašava prijelaze njenih naboranih rubova, kada tijelo otkriva svoju poru utisnutu u odabranu boju i kemijski sastav odabrane boje, kojom se, kao i tkaninom, premazuje ili prekriva, lice, tjeme, ruke, cijelo tijelo. (Kraljević 2008.: 35) Inače, Damir Martinović Mrle autor je i glazbeno-scenskoga performansa Krug, koji su Strukturne ptice 1987. godine izvele u Kongresnoj dvorani hotela Admiral u Opatiji (usp. Martinović Mrle 2007.: 32; Kraljević 2004.; Kostelnik 2004.: 181).

U prisjećanju na navedeni faustovski komad, u kojemu je glumio Mefista, Predrag Kraljević ističe sljedeće podatke: – Htio je [Damir Martinović Mrle] na scenu postaviti komad koji će govoriti sam za sebe a istovremeno da govori i o nečemu drugom, još 9 Inače, taj je scenski motiv s razbacivanjem perja Damir Martinović Mrle prenio u scenske neodadaističke vizualije grupe Let 3 koja koristi lokalne tradicije maškara, točnije – zvončara i crkvenih procesija (usp. Glavan 2000.: 98; Mušćet 2001.: 37-41).

10 RI Performance Syndicate je osnovan na inicijativu Kreše Kovačičeka, Damira Stojnića, Igora Večerine, Edvina Šabanovića, Kreše Mustaća, Diane Batinić, Nede Šimić Božinović, Predraga Kraljevića Kralja, Tajči Čekade, Adaptera i Mijau Laba (usp. Cerovac 2006.: 34), a od kojega “neovisno” djeluje i zagrebačko-riječki umjetnik Sven Stilinović.

11 Ipak, u razgovoru za Zarez Predrag Kraljević Kralj izjavljuje da nije član RI Performance Syndicatea (usp. Kraljević 2008.: 35).

Zlatko Kutnjak: Umjetnost je – umjetnost nije, Rijeka, 1978.

Krešo Mustać: Zona sumraka, Čakovec, 1987.

Podsjetimo i na njegovu akciju Svijest, izvedenu uz rovinjsku izložbu Ex tempore 1979., koja je također završila policijskim nadzorom.

Naime, na A4 formatu Kutnjak je ispisao riječ “SVIJEST” u obliku spirale i navedeno prekrižio, što je umnožio u stotinjak primjeraka i formirajući dugu liniju, lijepio je po pločniku (usp. Kutnjak 2007.: 37).

I dok je Zlatko Kutnjak obilježio kraj sedamdesetih u jednom posve novom poimanju umjetnosti za riječke prilike, Krešo Mustać te sve snažnija i ekscesnija riječka punk-rock scena to su svakako učinili u osamdesetima (usp. Čargonja 2006.a: 34-35).

Inače, Krešo Mustać (rođen 1963.) krajem 1989. svojevoljno prestaje s javnim umjetničkim djelovanjem, ali nakon navedenoga samoukinuća, nakon petnaest godina samovoljne umjetničke “neaktivnosti” ponovno se aktivira performansom Trčanje kroz vrijeme (1963.–1985 .–1989.–2004.) u neformalnom dijelu FONA-e pod nazivom ‘’Riječki angažman’’ 2004. godine.12 Kao što je apostrofirao, u radu Trčanje kroz vrijeme (1963.–1985.–1989.–2004.), jednako kao u svim svojim drugim akcijama i performansima, pristupa minimalistički, “uz izazivanje fizičkoga napora kroz proces trčanja”, nasuprot ranijim njegovim radovima gdje je rabio samo statičnu energiju kao npr. u akciji Nova godina na Korzu, u okviru koje je sjedio na stolici, nepomično i nezainteresirano za događanje oko sebe u noći na prijelazu Stare u Novu godinu od 22 h 31. prosinca 1987. do 1 h 1. siječnja 1988. godine. Pritom su reakcije slučajnih prolaznika i namjernika bile različite – od pogrda do donošenja šampanjca i kolača (usp. Mustać 2006.: 35). Performans Trčanje kroz vrijeme (1963.–1985.–1989.–2004.) ograničen je prostorno i vremenski (trajanje 30 minuta), a kao glazbena kulisa postavljena je glazba u izvedbi Tee Dee Productsa, skladana posebno za navedeni performans. Naime, glazba je podijeljena u cjeline koje se međusobno prožimaju: Kozmos, Erogenius, Neutrino, Party Time i Egzosfera (usp.

Mustać 2004.).

Inače, svoj pretposljednji performans Adriana iz 1989. godine, prije spomenutoga samoukinuća, Krešo Mustać je koncipirao kao ekološku agitaciju/aktivizam. Naime, performans je započeo u Budvi na Trgu pjesnika sjedenjem za sklopivim stolom, razgovorom s građanima i agitacijom protiv zagađenja Jadrana te skupljanjem potpisa za ekološku peticiju. Agitaciju je zatim nastavio u Kotoru, Herceg-Novom i Dubrovniku, a udaljenost od 90 km prešao je pješice. Pogledajmo kakve su bile reakcije i zbog čega nije uspio ostvariti cjelokupnu akciju kojom je namjeravao propješačiti cijelu obalu:

Ono što je inače bitno na riječkoj performerskoj i akcionističkoj sceni jest svijest o socijalnom performansu, kojima akcionisti i performeri ostvaruju jednu od strategija povezivanja života i umjetnosti, u ovom sličaju povezivanja s onim slojem stanovništva koje je određeno kao socijalno najugroženije. Tako su Damir Čargonja i Sven Stilinović 1999. godine u Klubu umirovljenika, koji se nalazi u neposrednoj blizini Kluba Palach, izveli performans pod nazivom Prvi hrvatski socijalni performans, u okviru kojega su nahranili umirovljenike pečenim hobotnicama i krumpirom. Bila je to, Čargonjinim određenjem, neka vrsta odgovora na dijeljenje srdelica i lošeg vina kao i sličnih političkih đakonija ciničkim strategijama moći na vlasti udijeljenih sirotinji i umirovljenicima na blagdane. Na stolu je u okviru navedene jestive instalacije bila položena knjiga o Mihailu Bakunjinu a iza na zidu nalazio se citat “Milost ne tražim niti bih vam je dao” Rade Končara.13 Pritom je ipak prvotna zamisao bila da umjetnici u okviru te socijalne akcije dijele brancine i skupocjena vina. Inače, Klub umirovljenika ili popularna “Penzija” iz osamdesetih godina bio je, prema Čargonjinu prisjećanju, pravo mjesto rađanja riječke alter scene s obzirom da mnogi tada nisu imali pristup u ondašnji Palach, pa se prava ekipa, zajedno s umirovljenicima i izgubljenim sudbinama duševne patnje utopljenih u alkoholu okupljala u tada kultnoj “Penziji”.

Valja svakako spomenuti da je od sredine osamdesetih započelo i neformalno umjetničko okupljanje i djelovanje pjesnika, performera i organizatora glazbenih i književno-scenskih događanja Poet teatra, što su ih organizirali književnik Igor Večerina, slikar Klas Grdić, glazbenik Siniša Vukotić-Superbuddha i njima bliski umjetnici na riječkoj sceni, npr. Goran Nemarnik Gus. Naime, Klas Grdić, kao jedan od aktivnih sudionika te žive urbane scene osamdesetih godina, počinje svoje javne, izložbene i programatske nastupe od 1985. godine, i time je formirao, kako ističe Nataša Ivančević, “osobnu inačicu ekspresivne deformirane figuralike koja odiše mističnim i fantastičnim svjetonazorom” (Ivančević 2004.: 45), a kasnih osamdesetih Grdić započinje suradnju s pjesnikom Igorom Večerinom u multimedijalnoj grupi Poet Teatar. Svakako u okviru riječke novomedijske scene valja ovom prigodom spomenute i performanse Marije Štrajh,14 Sanje Lisov (usp. Riječke devedesete 2006.: 95)15 i Line Bussov (usp. Cerovac 2006.: 34).

12 Riječ je o biografskim podacima o autoru, “uvidu u priču jedne osobe strukturiranu putem sekvenca rođenja, aktivnosti i svojevoljne inercije te novodobnog izlaska u javnost” (Orelj 2004.: 17).

13 Rade Končar je strijeljan na Šubićevcu u Šibeniku uz još nekoliko ljudi, optuženih da su bili u partizanima ili da su surađivali s njima. “Na tome mjestu kasnije je izgrađen spomen-park. Nakon stvaranja samostalne i neovisne Hrvatske, park je zapušten, a psi i ljudi tamo redovito dolaze vršiti nuždu...” (www.blog.hr/print/?id=1621247965).

14 Podsjetimo da je Marija Štrajh 1985. godine u Hrvatskom kulturnom domu u Rijeci autorski i redateljski postavila predstavu, mjuzikl u četiri čina Izmišljotina, kao, kako ističe, glazbeno-performerski spektakl-parodiju.

15 U spomenutom su katalogu navedeni njezini multimedijalni performansi koje je umjetnica izvodila u razdoblju od 1991. do 2001. godine.

9

Geometrija krvožednosti Tako riječka novomedijska scena, koja je začeta i ojačala tijekom druge polovice 90-ih godina, preciznije od 1995. do 2000. godine u prostoru Kluba Palach, okuplja akcioniste i performere iz generacije sedamdesetih (npr. Zlatko Kutnjak, Sven Stilinović) pa sve do generacije koja je obilježila razdoblje od devedesetih – npr. Davor Dundara iz multimedijalnoga benda Adapteri, a koji je performansima posvećen svakodnevno i više-manje spontano – na ulici s obzirom da ga, kako ističe, prvenstveno zanimaju re/akcije prolaznika; nadalje, spomenimo i modnu dizajnericu i performericu Tajči Čekadu (rođena 1979. godine),16 šamanske performanse i ateljee vatre Damira Stojnića, kao što možemo spomenuti i Lucana Zubovića Taxista, jednoga od predstavnika nove riječke subkulturne scene na kojoj se posebice ističe svojim body art akcijama u okviru kojih koristi rizične tjelesne modifikacije, a koji je ostao zamijećen svojim prvim samostalnim performansom Kastriranje Kastra/Castro Castrato, izvedenim u Galeriji O.K. 25. listopada 2006. godine. U spomenutoj body art akciji Lucano Zubović nosi Che majicu kao kubanski izvozni proizvod br. 1, provlači kroz svoju ušnu resicu cigaru kao kubanski izvozni proizvod br. 2, a pritom drugu cigaru puši, pije rum koji simbolički koristi kao kubanski izvozni proizvod br. 3 te istovremeno stišće i prikriva vlastite genitalije gaffa trakom (kao američkim izumom), kako bi, kako ističe u letku akcije, deerektirao antispomenik umirućem diktatoru koji očito pati od logoreje. Pritom Lucano Zubović ostvaruje igru riječi između riječi logoreja, riječi logos te grčke riječi diárrhoia (dijareja) u prenesenom značenju logoreični proljev, kao i između sljedećega niza riječi: Fidel u značenju vjeran, a prezime Castro povezuje uz latinsku riječ castrum (utvrda) te talijansku riječ castrato.

je, srećom, bio dokaz kako ipak nisu svi bili zainteresirani za jedenje rascopane žrtve.

Zaustavimo se još na spomenutom multimedijalnom umjetniku Davoru Dundari (rođen 1976. godine), koji je poznat po svojim zakrabuljenim a ponekad i smradnim, smrdećim performansima u kojima ruši barijere lažnoga reda i uvodi promatrače u svijet apsurda. Tako je na otvorenju izložbe 10 godina MMC-a – ususret 40 godina “Palacha” (MMSU, Rijeka, 2007.), u okviru performansa Osma ovojnica otvarao slojeve zapakiranih kutija koje su sadržavale cvijeće, tri tjedna staru utrobu morskoga psa koja je – kada ju je raspakirao – “izazvala mučninu kod većine prisutne publike” (Dundara 2008.: 33), zatim klupka vune, lubenice i životinjskoga srca koje je raznio jakom petardom kako bi iz njega izvukao bombon, a sve je kulminiralo s trulim jajima koja su ponuđena publici i kojima ga je potom gađala (Dundara 2008.: 33). Tako se kao provodni motiv svih njegovih performansa ističe morfologija čudovišta, nakaznost hibridnih tijela. Ta inspiracija nakaznošću, ikonografijom čudovišta koja su, istina, u svim mitologijama ipak daleko privlačnija od uvijek nevjerojatno božansko lijepih i plavokoso zamamnih junaka-junaca, proizlazi – kako kaže – iz činjenice što je nakaznost “stvarna i sveprisutna dok je idealizam prazna fraza” (Dundara 2008.: 32).

prostoru Muzeja, za prostor su izvedbe odabrali stepenište Muzeja, dakle, liminalni, alternativni prostor nepripadanja (usp. Kovačiček 2006.: 34-36). Upravo ono što osvaja na navedenoj akcionističkoj i performerskoj sceni dominacija je, pored socijalnih performansa, isto tako i kolektivnih performansa i akcija, ili Stojnićevim određenjem: “Iako smo nas dvojica sve to pokrenuli, držim da je Reddies/Skinscraper autorsko djelo svih koji su u tome sudjelovali” (Stojnić 2006.: 32).

Tako je Neda Šimić-Božinović u tom performansu ostvarila iznimnu ulogu koja se sastojala u vokalnoj interpretaciji Burroughsova teksta Red, koji joj je, njezinim određenjem, omogućio “široki interpretativni raspon. Više glasova, različitih karaktera, više različitih raspoloženja i uzbuđenja, gesta i stavova”. I nadalje njezinim riječima: – Kako je integralni tekst bio projiciran u pozadini kao telloop, imala sam slobodu izabrati dijelove koji su me interpretativno zanimali. Bilo je tu vriskova i krikova indignacije, dubokih tonova senzualnog šaptanja, valjanja tamnih masa prijetnje, laveža pasa koji su se odmetnuli od bilo kakve regulacije, zapomaganja ranjenih i rastrganih udova umirućih zvijeri... (Šimić-Božinović 2006.: 45)

Davor Dundara: Osma ovojnica, otvorenje izložbe 10 godina MMC-a – ususret 40 godina “Palacha”, MMSU, Rijeka, 2007.

Lucano Zubović Taxist: Castro Castrato, Galerija O.K., Rijeka, 2006.

Veoma bitnu ulogu u ponovnom reaktiviranju ove performerske scene u prostoru Kluba Palach odigrao je i zagrebački umjetnik Sven Stilinović koji se krajem devedesetih doselio u Rijeku, te je 1999. godine na Dan planeta Zemlje pred riječkom publikom u Galeriji O.K. izveo svoj sada već kultni performans Geometrija krvožednosti. Tada je ritual rezanja prinesenoga životinjskoga srca, u ovom slučaju kravljega, Sven Stilinović završio vađenjem Baudrillardova citata iz središta krvave mase srčanoga mesa: “Umjetnost je svuda zato što se umjetničko djelo nalazi u srcu stvarnosti” (usp. Stipanov 1999.: 57).

Inače, riječ je o performansu koji je Stilinović modificirao nekoliko puta, pa je tako srećom, dodajmo iz zooetičke pozicije, samo jednom u Dubrovniku (Lazareti, 2000.), a riječ je o petoj Geometriji krvožednosti, uveo i klanje janjeta (usp. Stilinović 2007.: 36-37). Na 13. PUF-u (Pula, 2007.) Sven Stilinović predstavio se ponovno modificiranom verzijom Geometrije krvožednosti u kojemu je sudjelovao i porečki multimedijalni umjetnik David Belas. I dok je Belas iscrtavao crvene i crne paklenske aplikacije na sotonsku izvedbenu fotografiju menadžerskoga pape Jacka Welcha i pritom ispisao poruku “Ljudi uopće ništa ne žele osim da se njima pristojno vlada”, Stilinović je ogromnim mesarskim (koljačkim) nožem rasijecao i ušivao špage u kravlje srce, oblikujući mesnatu, srčanu masku koju je u jednom trenutku vehementno prilijepio na vlastito lice, da bi zatim energično iz tijela prepečenoga janjeta izvukao metalni kolac za ražanj, i počeo priređivati, rasijecati navedeno meso/tijelo za konzumaciju, nažalost, uz većinsku zadovoljštinu. I prvo je pritom oštrim zamahom mesarske sjekire odletjela negdje u stranu janjeća glava, te kako je glava odletjela tako su neki iz prvoga reda napustili izvedbeni prostor krvožednosti, što 16 Tajči Čekada, modna dizajnerica i performerica, za svoje je modne performanse odlučila sama birati manekenke – “obične” ljude, prijatelje koji, recimo to tako, prema modnim konvencijama nisu za modne piste (usp. Čekada 2007.: 36-37).

10

Svojim povratkom, riječku performersku scenu obilježio je i Krešo Kovačiček (rođen 1964. godine), koji je umjetnički djelovao u Berlinu i Amsterdamu. Inače, kao prvi performans nakon povratka u Rijeku, Krešo Kovačiček izvodi performans Odgovor-rov kod graničnog prijelaza Rupa 3. srpnja 2004., a koji je ujedno označio i otvorenje druge FONA-e. Naime, performans Odgovor-rov I izveden je na spomenutom graničnom prijelazu na dan ulaska Slovenije u Europsku Uniju 3. srpnja 2004. a njegov nastavak Odgovor-rov II 14. prosinca 2004. u Piranskom zaljevu kao izvedbeni odgovor na projekt Družbe Adria.17 Navedeni performansi – u kojima su akcionisti koristili simbole japanske tradicionalne vještine ispijanja čaja18 te ritualno kopanje rova dječjom lopaticom (naime, simbolički su rov sudionici performansa kopali na graničnom prijelazu kao i na sredini Piranskog zaljeva) dio su mnogobrojnih ekoloških projekata koje članovi MMC-a provode s aktivistima i pripadnicima raznorodnih ekoloških grupa (usp. Čargonja 2006.a: 35).

Gradonačelnik Tragom kolektivnih performansa, koji su isto tako – pored socijalnih performansa – dominanta riječke akcionističke scene, spomenimo ovom prigodom i kolektivni performans Reddies/Skinscraper, koji je izveden na izložbi Strast u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2005. godine. Naime, navedeni je performans iznikao iz performansa Red, koji su na istoimeni tekst Williama S. Burroughsa osmislili Damir Stojnić i Krešo Kovačiček, a izveli su ga u MMC-u srpnja 2004. u okviru večeri Poet teatra, na temelju kojega ih je naredne godine Branko Cerovac uključio na ovdje uvodno spomenutu izložbu Strast (usp. Cerovac 2005.: 4). Pritom je Krešo Kovačiček istaknuo da ih ravnatelj MMSU-a nije htio uključiti u postav s obzirom da je navedeni performans određena garnitura MMSU-a zazorno percipirala kao “alternativan”, te kako nisu dobili dozvolu za izvedbu u samom

17 U performansu Odgovor-rov I pored Kreše Kovačičeka sudjelovali su i Damir Čargonja, Marko Offenbach i Zoran Grubešić, a u performansu Odgovor-rov II – Krešo Kovačiček, Zoran Grubešić i Filip Ličanin.

U vrijeme projekta Družba Adria udruga Otvoreni krug je oštro izrazila negodovanje kroz medije, peticije i ulične kazališne predstave, te u suradnji s forum teatrom i udrugom Alarm organizira forum predstava (usp. “Otvoreni krug”, http).

18 Naime, Krešo Kovačiček kao jedno od izvorišta performansa, a što je, kako napominje, u teoriji performansa zaboravljeno, ističe upravo ceremonija čaja. “Istina, riječ je o zadanoj formi, ali tu su gosti cijenili izvedbu, kontekst i koncept jer svaka je ceremonija čaja morala biti drukčija, ali kako ljudi shvaćaju strukture na različiti način, nitko i ne može izvesti nešto što bi sličilo nekoj drugoj izvedbi” (Kovačiček 2006.: 34).

Krešo Kovačiček, Damir Stojnić et al. Reddies/Skinscraper, MMSU, Rijeka, 2005.

Spomenimo ovom prigodom i Stojnićev (rođen 1972. godine) intimistički, alkemijski performans Ignisogram: srce, što ga je izveo u sklopu programa Nova riječka scena/FONA 2006., u organizaciji MMC-a, 24. ožujka 2006. (usp. Marjanić 2006.: 33). Intiman prostor bio je određen trima klupicama koje su omeđivale malen pravokutan izvedbeni prostor unutar kojega je Stojnić kredom iscrtao srce, na čije je rubove zatim položio kamenčiće, a unutrašnjost kredom i kamenjem iscrtanoga, obrubljenoga srca ispunio grančicama i na kraju cijeli kozmogram srca predao maloj plamenoj lomači, modificirajući ga u ignisogram, crtež vatrom. Za performans Ignisogram: srce Stojnić je istaknuo kako ga je osmislio još 2000. godine te da su simboli performansa iznikli iz simbolizacije života kao vatre, dinamičke karakteristike ognja, plamena, vatre kao i iz položaja tijela, ili njegovim riječima: - Kad staneš i spojiš pete, i malo raširiš stopala, možeš primijetiti da imaju oblik srca. Dakle, pored navedene gravitacije, s druge strane – ljubav je analogizirana s gravitacijom gdje je gravitacija dokaz da te Zemlja voli. Kasnije sam vidio da je kubanska umjetnica Ana Mendieta davne 1972., 1973. palila svoju siluetu; prema svojoj silueti napravila je drvenu konstrukciju o koju je zakačila puno petardi, i onda je sve to zapalila. Taj je rad nazvala Anima. Mene je osobno najviše inspiriralo paljenje Pusta u Rijeci i okolici. Osim toga, ujesen kada ljudi pale drač da bi polja napravili plodnim, i kako sam često putovao Istrom, noću sam gledao te linije vatre koje su ljudi spontano radili i kada sam ih promatrao, shvatio sam da se pretvaraju u pojedina slova, određene simbole, što sam nazvao ignisogrami. (Damir Stojnić, prema Marjanić 2006.: 33; usp. Stojnić 2006.: 32)19 Podsjetimo i na Čargonjin kolektivni performans Gradonačelnik, koji je izveden na riječkom Korzu 18. veljače 2007. godine, a u kojemu 19 Seriju Silueta (1973–1980) Ana Mendieta sedamdesetih je godina prvotno izvodila u prirodi i time je isticala vlastitu povezanost sa Zemljom i boginjom Yemayá (zaštitnicom žena) iz panteističke religije Santería. Ipak, u svojim je kasnijim radovima te serije potpuno izostavila vlastito tijelo, označavajući njegovu odsutnost pomoću dubokih posjekotina u blatu ili plamenom. Navedenim je umjetnica na simbolički način negirala tržišnu kulturu; naime, odabrala je vlastitu odsutnost sebe kao umjetnice, kao izvorišta rada, kao početne i završne točke umjetničkoga mišljenja. “Nasilje nestajanja (nasilje festišizacije ženskoga tijela i obojanih tijela pod bijelom patrijarhatom) označeno je Mendietinom upotrebom vatre i slika rana” (Jones 2006.: 31).

je uz autora kao glavnoga meštra akcije sudjelovao i Kočani orkestar, makedonska world music atrakcija, i dvjestotinjak volontera. Dakle, na Korzu u smjeru zgrade Poglavarstva Grada Rijeke u karnevaleskno doba Čargonja je kao Gipsy King uspio nakratko uspostaviti obrnutu (alternativnu) vlast gdje se prometnuo u figuru nedodirljivoga gradonačelnika sa svim ovrhama moći na vlasti (usp. Cerovac 2007.: 34).

Naime, već nekoliko mjeseci u to doba, i to nešto intenzivnije, kao voditelj MMC-a Čargonja je prisutan na stranicama Novog lista zbog sučeljavanja s riječkim gradonačelnikom oko pitanja preuzimanja nadzora nad Klubom Palach, što sam uvodno napomenula u ovome tekstu.

Protiv heteronomija svih vrsta Zadržimo se ukratko i završno, što će reći, pregledno na performerskim aktivnostima prvoga dana četvrtoga po redu Festivala nove umjetnosti (FONA, 2006.) u organizaciji MMC-a, i to na temu “anatomija slike”, koji je uglavnom bio posvećen performansima, ali i izložbenim postavama, a pritom se odvijao u T-objektu budućega i dugo očekivanoga novoga zdanja riječkoga Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu bivše tvornice “Rikard Benčić”. Ovom prilikom samo ćemo pobrojati performanse koje je brojna, moram pridodati, vrlo mlada publika, a koja se obično smatra pripadnicom MMC-a, mogla te večeri vidjeti te, po želji, i okusiti. Naime, kao gastronomska proteza performansa Zajedničko srce Svena Stilinovića i Damira Stojnića ostalo je na roštilju prepečeno kravlje srce, koje su na vlastito zadovoljstvo, ali i njihovih “vlasnika”, pojeli psi. Uvod u pečenje kravljega srca činilo je i Stojnićevo srce-ognjište, točnije, ognjište-crtež oblikovan kamenjem u obliku srca kao i Stilinovićevo oblikovanje maske-srca (od razrezanoga, rascopanoga kravljeg srca) kojim je prekrio cijelo lice. Dakle, tom prigodom pulski umjetnik Pino Ivančić s performansom Šesti dan stvaranja otvorio je tu “večernju” performansa. Uslijedio je Rodion s rizičnom instalacijom/performansom Biti tu (usp. Rodion 2007.: 34-35), nakon čega je Dejan Kljun u prolazu ispred unutrašnjega stepeništa T-objekta upriličio performans/happening Aukcija. Uslijedio je performans Meso Franka Bušića te spomenuti duo performans Zajedničko srce Svena Stilinovića i Damira Stojnića. Beogradski performer Gabrijel Savić riječkoj se publici predstavio performansom My heart is empty (but the songs I sing are filled with love for you), a Krešo Kovačiček performansom Rapture, u kojemu je koristio sjećanje na Stanislava Lahovskog uz natpis GAY koji je umjetnik pronašao na lokaciji (usp. Kovačiček 2006.: 36). Nadalje, uz nastup black metal benda Unholy Inquisition, točnije, uz prvih nekoliko pjesama, odvijao se performans Ograničavanje: Black Metal Taxista, Anje i Čarlija. Navedenu je “večernju” oko ponoći zaokružio Krešo Mustać s performansom Pušenje, u okviru kojega je na stageu navodno popušio joint (korektivna napomena: radilo se o duhanu), a pridružio mu se i Damir Čargonja Čarli kao organizator FONA-e. Naime, Mustać je navedeni performans označio kao edukativni performans kojim, kako je najavio, upozorava na sveprisutnost narkotika.

Spomenimo i projekt MMC-a Goli otok – novi hrvatski turizam čija je temeljna zamisao bila preobrazba jadranskih otoka Goli i Sv. Grgur u otoke umjetnosti, kojim su se nastojale razmotriti mogućnosti turističkoga razvoja otoka u vidu art-turizma kako bi se izbjeglo njihovo pretvaranje u turistička naselja s uobičajenom komercijalnom ponudom, a time, kako navode i njihovi autori, i opasnost “od falsificiranja tragova njihove prošlosti” (Čargonja, Bralić 2001.: 59-64).

Završno podsjećam na performans Ruke Kreše Mustaća što ga je izveo na Danu performansa 2. veljače 2007. godine. Odjeven u svakodnevno crno, ispred sebe je pravilno u nizu poredao papire veličine A4 i pritom podizao jedan po jedan letak na kojima su bile ispisane sljedeće dijagnoze sveopće heteronomije u umjetnosti: npr.

“Kustosi su korumpirani licemjeri”, “Umjetnici služe kustosima za vlastitu promociju”, “Ne želim zaprljati svoje ruke”, “Ovo nije umjetnost”, “Ja nisam umjetnik”, “Moje ruke su nevine”, te kako bi podigao svaki pojedini list papira – tako ga je izgužvao, ostajući pri kraju izvedbe i podizanja papirne instalacije pored izgužvane hrpe papira. Podsjetimo tragom navedenoga performansa, kako navodi Damir Čargonja (2006.a: 35), da su za temu trećega izdanja Festivala nove umjetnosti (FONA, 2005.) odabrali termin NESVRSTANI, želeći navedenim sugerirati kako umjetnost ne smije HETERONOMNO subordinirati po odrednicama nacionalne pripadnosti, “prihvatljivih”, “podobnih” političkih opcija i direkcija (usp. Cerovac 2006.a: 34). Pritom Cerovac ističe kako je Miško Šuvaković u po/etikama određenih izložbenih manifestacija (npr. Venecijanski bijenale, Documenta, Manifesta) razotkrio određene ideološke strategije “s manje ili više primjerenom i ‘podobnom’ borbenom strategijom i taktikom” (Cerovac 2006.: 34).

Isto tako Marina Gržinić u svojoj knjizi Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije strategiju balkanizacije Balkana, koja se ostvaruje preko estetskog, razotkriva npr. u izložbi In search for Balkania (Graz, 2000.) kustosa Petra Weibela i suradnika te u izložbi Blood and Honey (Beč, 2003.) kustosa Haralda Szeemanna.

Završno, a povodom podnaslova ovoga izlaganja, teksta, a koji se odnosi na povijest, praksu i teoriju performerske i akcionističke scene MMC-a Palach, spomenula bih da pojam teorija vodi porijeklo od grčkih riječi theoros (promatrač) i horan (gledati), pri čemu se teorijom naziva način promatranja kojim se sve ono što je “u pogledu” može dovesti do apstraktnoga predočavanja. Rekla bih – zapanjenost pred nepoznatim, nedokučivim, apstraktnim, što će reći – odvojenim od

zemlje, pa, dakle, u krajnjoj konačnici – božanskim. Time teorija figurira kao uopćeno iskustvo, nešto što je samo po sebi suprotno praksi (činjenju, djelovanju, eksperimentu, stvaranju, izvođenju, proizvodnji), kako je to, među ostalim, odredio Hans-Georg Gadamer (usp. Šuvaković 2006.: 301). I bez obzira što je Immanuel Kant utvrdio da ono što u teoriji može biti točno, ne vrijedi i za praksu, čini mi se da je akcionistička i performerska scena Palacha uspostavila svojevrsnu poveznicu između teorije i prakse, a koju je Branko Cerovac odredio kao indie scenu urbanog nomadizma.

Nije, dakle, slučajno što je za plakat izložbe 10 godina MMC-a – ususret 40 godina “Palacha”, koja se 2007. godine, kako sam na početku pripomenula, održala u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, odabrana fotografija koja je vezana uz akciju Zaleđeni odnos – akcija s veprićem iz 2005. godine Damira Čargonje, izvedene u okviru projekta Goli otok – novi hrvatski turizam,20 a u kojoj je spomenuti umjetnik koristio prepariranoga maloga vepra. Naime, fotografiju ovoga rada otkupili su predstavnici jedne strane tvrtke u Hrvatskoj, a pritom dovoljno govori podatak da je tim sredstvima MMC uspio organizirati FONA-u 2005. godine i platiti dio dugova MMC-a. Recimo samo da je cijena fotografije bila viša od cijene prodane fotografije Slučajni prolaznik Brace Dimitrijevića (usp. Čargonja 2006.: 34).

Nažalost, zatvaranjem Palacha početkom 2008. godine djelomično je zaustavljena i aktivnost ove novomedijske scene, što je samo potvrdilo kako se simptomi dijagnoze o cinizmu odnosa između umjetnika i kustoskoga tima (galerijski sustav nadzora, odabira i povremene ignorancije), ali jednako tako i dijagnoze odnosa između umjetnika i vladajuće političke strukture šire u ovoj državi s navodnim demokratskim pretenzijama sa svim ostalim modusima represivnih nadzora.

Nadajmo se da će ipak navedene represarije u skorijoj budućnosti nestati, ili štono bi na paradoksalan način igre riječi vjerujemo − ne vjerujemo zapisao Krleža u političko-pamfletskom eseju Eppur si muove iz 1919. godine: “Mi vjerujemo, i ta nas vjera drži uspravno. (...) Mi to ne vjerujemo, nego znamo, i zato postojimo jer znamo.”

20 Ante Zemljar u tekstu GOLI – Teze za savjetovanje (usp. Zemljar, rukopis) upozorava kako je u drugom muškom logoru, u “Veloj Žici”, bilo u dnu tzv. kruga od ulaza u logor do kuhinje i “Centra” (“samoupravnog tijela” – komandanta, zamjenika, kulturnog referenta, rukovodioca radova i dr.), sastavljenoga od kažnjenika, sagrađeno kazalište. Među ostalim, Ante Zemljar ističe kako je 1994. godine u Beogradu Muzej pozorišne umetnosti Srbije objavio knjižicu Pozorišni život na Golom otoku od 1949. do 1954. Dragane Čolić-Biljanovski s vrijednim dokumentarističkim fotografijama.

LITERATURA Bey, Hakim. 2003. Privremene autonomne zone i drugi tekstovi.

Priredila Katarina Peović-Vuković. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Carlson, Marvin. 2004. Performance: A Critical Introduction. 2. izdanje. New York: Routledge.

Cerovac, Branko. 2004. Video predstavljanje grupe Grč. Rijeka: MMC, Galerija O.K. Cerovac, Branko. 2005. “Inside – Outside”. U: Nova riječka scena.

Ur. kataloga, autori izložbe i predgovora Branko Cerovac, Nataša Ivančević. Rijeka: MMSU, str. 4-5.

Cerovac, Branko. 2006. Tridesetogodišnjica riječke performerske scene (1976.-2006.). “Zarez”, broj 177, 6. travnja 2006., str. 34.

Cerovac, Branko. 2006a. Usprkos žnjoricama oficijelne umjetnosti.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 178, 20. travnja 2006., str.

34-35.

Cerovac, Branko. 2007. “Fatalne strategije politike zavođenja”.

“Zarez”, broj 203, 5. travnja 2007., str. 34.

Cerovac, Branko. 2007a. “Umjetnost i kriminal ili Artaudov Ubijeni Samoubojica Vincent van Gogh; Festival of New Art FONA 07; MMC d.o.o., Rijeka”. (http://palach.blog.hr).

Cerovac, Branko i Suzana Marjanić. 2007. Palachovi jezici pravednog pucketanja. “Zarez”, broj 200, 22. veljače 2007., str. 35. Čargonja, Damir. 2006. “Riječke devedesete”. U: Riječke devedesete.

Tekst Branko Cerovac … et al. Rijeka: MMC, str. 3-6. Čargonja, Damir. 2006a. Protiv heteronomija svih vrsta u umjetnosti.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 174, 23. veljače 2006., str.

34-35. Čargonja, Damir i Vladi Bralić. 2001. Goli otok. “Sušačka revija” 36:5964. Čekade, Tajči. 2007. O Gzmautima, krikovima i tkanju dagnji.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 201, 22. veljače 2007., str.

36-37.

Dundara, Davor. 2008. Nakaznost je stvarna, idealizam je fikcija.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 224, 7. veljače 2008., str.

32-33.

Elezović, Nadežda. 2006. Reafirmacija radikalnog buntovnika. “Novi list, Mediteran”, 18. lipnja 2006., str. 8-9.

Erjavec, Aleš. 1991. Ideologija i umjetnost modernizma. Sarajevo: Svjetlost.

Glavan, Darko. 2000. “Efekt filtra ili tranzicija kao trajna sastavnica jedne regije”. U: Randić&Turato: Arhitektura tranzicije. Ur. Vedran Mimica. Zagreb: Arhitekt, str. 90-99.

Glavočić, Daina. 2007. Avangardne likovne pojave u Rijeci. Ekscesi avangarde. “Kontura Art Magazin” 92:46-49.

Gržinić, Marina. 2005. Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije.

Zagreb, Sarajevo: Multimedijalni institut, Košnica.

Ivančević, Nataša. 2004. Slika, gesta i materija: 80-te u zbirci Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. (ur. kataloga, autor izložbe i predgovora Nataša Ivančević). Rijeka: Muzej moderne i suvremene umjetnosti.

Jones, Amelia. 2006 (2000). “Survey”. U: The Artist’s Body. Ur. Tracey Warr i Amelia Jones. London: Phaidon Press Limited, str. 16-47.

Kostelnik, Branko. 2004. Moj život je novi val: razgovor s prvoborcima i dragovoljcima novog vala. Zagreb: Fraktura.

Kovačiček, Krešo. 2006. Otrov u ime digniteta. (Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 190, 19. listopada 2006., str. 34-36.

Kraljević, Predrag. 2004. Drvoproliće. Rijeka. MMC, Galerija O.K. Kraljević, Predrag. 2008. Rastužuju me i ravnodušnost i euforija.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 226, 6. ožujka 2008., str.

34-35.

Krleža, Miroslav. 1981. Dnevnik 1958-69. Sarajevo, Zagreb: NIŠRO “Oslobođenje”, Mladost.

Kutnjak, Zlatko. 2007. Ne/ravnoteže angažiranog akcionizma.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 201, 8. ožujka 2007., str.

36-37.

Mala enciklopedija hrvatske pop i rock glazbe. 1994. Ur. Siniša Radaković. Rijeka: Nema problema. (Bojan Mušćet: Termiti).

Mamić Pandža, Ljiljana. 2008. Posljednja “Palachova” izvedba.

“Vjesnik”, 11. veljače 2008. str. 39.

Marjanić, Suzana. 2006. Ispitivanje ne/pripadnosti. “Zarez”, broj 177, 6. travnja 2006., str. 33.

Martinović Mrle, Damir. 2007. Klub ljubitelja političkih maskerada.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 198, 25. siječnja 2007., str.

32-33.

“Monografija Palach”. (http://www.ogurlic.com/hr/work/palach. shtml).

Mustać, Krešo. 2004. Trčanje kroz vrijeme (1963-1985-1989-2004).

Rijeka: MMC, Galerija O.K. Mustać, Krešo. 2006. Umjetnost narodu ili prilozi opstanku vrste.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 176, 23. ožujka 2006., str.

34-35.

Mušćet, Bojan. 2001. LET 3. “Sušačka revija” 34-35:37- 41 “Odabran zakupac Palacha”. (http://www.rijeka.hr/Default. aspx?art=11953&sec=761).

Orelj, Ksenija. 2004. Vrijeme s ponavljanjem. “Vijenac”, broj 270, 8. srpnja 2004. str. 17.

Orelj, Ksenija. 2005. Nove mogućnosti interpretacije. “Vijenac”, broj 297-299, 22. srpnja 2005., str. 19.

“Otvoreni krug”. (http://www.otvorenikrug.hr/dosadasnji.htm).

Riječke devedesete. 2006. Tekst Branko Cerovac … et al. Rijeka: MMC. “Riječki ‘Palach’ priređuje posljednju manifestaciju” (Hina). (http:// www.totalportal.hr/article.php?article_id=173009).

Rodion. 2007. “Objektiverzija” ili desant na subjekt. (Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 216, 18. listopada 2007., str. 34-35.

Stilinović, Sven. 2007. Smrt državi, sloboda tebi i meni. (Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 199, 8. veljače 2007., str. 36-37.

Stipanov, Nataša. 1999. Kad jaganjci utihnu. “Novi list”, 25. travnja 1999., str. 57.

Stojnić, Damir. 2006. Performansi vatre & Animalkemija. (Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 18, 1. lipnja 2006., str. 32-33. Šimić-Božinović, Neda. 2006. Užitak u glasu ili emocionalno zaposjedanje jezika. (Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, 14. prosinca 2006., str. 44-45. Štajdohar Zoff, Zoran. 2007. Godine grča ili o krvi, svjetlu i mraku.

(Razgovarala Suzana Marjanić). “Zarez”, broj 202, 22. ožujka 2007., str.

32-33. Šuvaković, Miško. 2006. Diskurzivna analiza: Prestupi i/ili pristupi “diskurzivne analize” filozofiji, poetici, estetici, teoriji i studijama umetnosti i kulture. Beograd: Univerzitet umetnosti i Fakultet muzičke umetnosti.

Toman, Boris. 2004. Preko srpa do zvijezda. Rijeka: MMC, Galerija O.K. Zemljar, Ante. “GOLI – Teze za savjetovanje” (predsjednik udruge Goli otok, tekst pisan 2002. godine, rukopis).

11

Izložbe & performansi riječka akcionistička i performerska scena Pogon JEDINSTVO, Velika dvorana - 29.5. – 01.06.2011.

Raspored programa 29.05.2011.:

16. Krešo Mustać Vizualna higijena 2 | 20 min

13.00 | otvorenje izložbe | Velika dvorana 14.00 do 19.30 | performansi:

17. Josip Pino Ivančić Hrvatska je država s greškom | 20 min

1. Branko Cerovac Majeutika dolaska na svijet jednog tranzicijskog,postkomunističkog poduzeća – u – kulturi | 20min

18. Iris Radivoj Kakina | 10 min

2. Damir Čargonja Pod lipom, Zagrebačka pivovara | 45 min 3. Neda Šimić Božinović Crkva u Vještici i Vampir u Vladi | 5-10min

19. Edvin Šabanović, Izet Medošević S one strane percepcijskog horizonta | 20 min 20. Sven Stilinović Nevidljivi performans | 2 sata

4. Jelena Tondini Mjesto za pušenje | 10min

21. Žarko Violić Netaktilna zvučna skulptura: Pješački putevi, Jadran moj dnevni boravak | 30 min

5. Marijan Vejvoda Schumacherov trokut | 20 min

22. Darko Bavoljak Budućnost | 20 min

6. Fiko Saliji Motika | 20 min

23. Dean Kljun Krkuž | 15min

7. Marina Musulin Kad sam bila mala htjela sam biti frizerka | 15 min

24. Vladimir Dodig Trokut Sada ovdje i tu 2011., stvarna i nestvarna umjetnost | 30min

8. Zoran Krema Video radovi | 60 min

narator: Mario Kovač

9. Kranjčević Željko Winter Da mogu barem nestajati na trenutke | 20 min 10. Tajči Čekada & Elda Čekada Posmrtna odijela i urne | 30 min 11. Zoran Štajduhar Zoff & Sven Stilinović Krv je moja svjetlost i moja tama | 15 min 12. Žak Valenta Dijagnoza umjetnosti ili umjetnost kao dijagnoza | 30 min 13. Darko Brajković dbdjnj vs. egzistencija | 20 min 14. David Belas POD | 15 min 15. Jusuf Hadžifejzović Vlasništvo praznine / Property of emptiness | 20 min

21.00 do 24.00 | glazbeni performansi | Velika dvorana 1. Josip Maršić | Pop song | 6 min 2. The Rat Singers | Neda Šimić Božinović & Vladimir Wolfl | 10-15min 3. Leifert | glazbeni nastup | 40 min 4. Davor Dundara | Mozgići | 20 min u programu sudjeluju: Darko Bavoljak, David Belas, Darko Brajković, Branko Cerovac, Damir Čargonja, Tajči Čekada, Davor Dundara, Jusuf Hadžifejzović, Josip Pino Ivančić, Ana Jurčić, Željko Kranjčević Winter, Zoran Krema, Dean Kljun, Andrea Kustić, grupa Leifert, Izet Medošević, Josip Maršić, Krešo Mustać, Marina Musulin, Iris Radivoj, Fiko Saliji, grupa The Rat Singers, Sven Stilinović, Žak Valenta, Marijan Vejvoda, Edvin Šabanović, Neda ŠimićBožinović, Zoran Štajdohar Zoff, Jelena Tondini, Vladimir Dodig Trokut, Vedrana Valenčić, Žarko Violić, Vladimir Wolfl autori koncepcije: Damir Čargonja, Suzana Marjanić, Marijana Stanić kustosica: Marijana Stanić projekt podržali: Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, Ministarstvo kulture RH

oblikovanje fanzina: Andrea Kustić