Issuu on Google+


2187. Od otkrića Novog svijeta Europljani nemilo pustoše cijelu zemaljsku kuglu. Od vremena industrijalizacije, stvaranja viška proizvoda i kapitalizma, stvorili su pakt s Đavlom kojeg su prozvali Napredak. Uništeni su gotovo svi prirodni resursi, klima se drastično promijenila, more se podiglo i potopilo trećinu dotadašnjeg kopna. Potonula su brojna naselja, veliki i mali gradovi, pod morem su brojni otoci i veliki dio obale. Povijest se po tko zna koji put ponovila. Toliko je civilizacija propalo u prošlosti, a nitko nije htio vjerovati u to da su se sve uništile same. Na vrhuncu svoje moći. Što su se više uspele, to je pad bio teži. Pohlepa i neznanje. Ova posljednja civilizacija koju je more dobrim dijelom pokrilo, nastavila je usprkos brojnim upozorenjima pohlepno zadovoljavati samu sebe; zbog toga je bila spremna ratovati sa svima, pa tako i s majkom Zemljom. Da bi stvar bila užasnija, to zadovoljstvo osjećali su tek izabrani. Svi ostali postajali sve manje slobodni, demokracija je izgubila svoj smisao i prestala postojati. Političke i poslovne elite vukle su konce ne želeći da i jedno postrojenje stane, bez obzira na bilo kakve posljedice. Ali, opijeni uspjehom i moći, ugnjetavajući slabije, nisu se sjetili da ima i netko jači od njih. Zemlja je odgovorila na svoj način. Ovoj planeti nije drugo preostalo nego da ispere prljavštinu sa svoje kože, kako je ne bi još više boljelo i tako dovelo do njenog kraja. Ovo je priča o tome kako su svoju sudbinu nakon propasti civilizacije uspjeli popraviti stanovnici jednog otoka.

-Poštovani putnici! Uskoro slijećemo na Jadransko more koje je nekad bilo puno manje s preko tisuću otoka, dok danas više gotovo da nema ni jednog. Oni koji su ostali znatno su se smanjili i uglavnom više nisu pogodni za život. S vaše desne strane možete vidjeti vrhove nekadašnjeg otoka Cresa, a preko puta i otoka Krka. Vaša destinacija je podvodni grad Krk. Ovaj veliki pješčani prsten koji okružuje anđela, koji se nalazi na zvoniku pod vodom, napravljen je nedavno. Kapacitet je prstena deset tisuća ljudi, a osim plaža u njemu su barovi, restorani i klubovi za vašu zabavu. Povijesni grad Krk nalazi se ispod mora. Ono što mnoge turiste dovodi ovamo jest odmor koji pruža priliku za širenje vlastite percepcije. Kako je uopće došlo do zaštite prastare gradske jezgre? Priča počinje krajem prošlog milenija, prije 190 godina. Tada su se vodile rasprave oko izgradnje novih vezova, počelo se govoriti o novom lukobranu koji će zaštititi od mora dio Ježevca prema starom lukobranu, pa bi se i taj dio koristio kao luka. Naravno, kao i u svemu drugom, vodilo se računa jedino o interesima kapitala,


pa su prijedlozi koji su dominirali u gradskoj upravi, te bili zdušno branjeni pred građanima od strane iste, uglavnom zadovoljavali njihove potrebe. U to vrijeme neki je zanesenjak predlagao da taj novi lukobran, kad ga već mora biti, ima u sebi galeriju koja od kopna vodi nakoso prema morskom dnu. Ta galerija treba biti duga koliko i sam lukobran, široka barem tri metra. Bočno bi bila stakla kroz koja se može gledati podmorje. Na zidovima su monitori, izmijenjuju se izložbe, video instalacije. Na kraju, lukobran pod morem završava staklenom kupolom u kojoj je restoran, koji u neko doba postaje noćni klub, a ujutro kavana. Upravo kroz vrata podvodne galerije ući ćemo u jedan svijet, sasvim drugačiji od onoga na koji ste navikli. Kroz staklene prozore možete vidjeti hobotnice kojih ovdje ima u izobilju. Živeći pod morem, ljudi su razvili svoju percepciju tako da su počeli komunicirati s hobotnicama koje su izuzetno inteligentne, a danas ih koriste kao što su nekad, u prepotopno doba koristili računala. O tome ćemo kasnije, sada ulazimo u podvodnu kupolu koja je izgrađena 2055. godine. Zauzmite mjesta neposredno do staklene kupole. Bit će vam poslužen jedinstveni krčki specijalitet od nekoliko vrsta morskih algi te brašna od osušenih morskih spužvi. Među algama je jedna vrsta koja sadrži halucinogene sastojke uz pomoć kojih su podmorski ljudi otvorili razna vrata novih spoznaja. Između ostaloga, a zahvaljujući tome, uspjeli su pronaći način da komuniciraju s hobotnicama koje su im postale banke podataka jer imaju izuzetnu sposobnost pamćenja. Tako znanje ljudi ne ovisi o poluenergijama poput onih iz dvadesetog stoljeća kada je za svaku proizvodnju energije trebalo uništavati prirodne resurse. Hobotnice se zbog toga ne iskorištavaju već je to simbioza nastala između ljudi u kupoli i morskih bića, na obostrano zadovoljstvo i korist. Razvojem svijesti ovi su ljudi došli do toga da u svom jelovniku imaju samo biljke. Kako im je svijest na vrlo visokoj razini i mozak koriste u puno većem postotku, njihove mogućnosti da od podmorskog bilja sačine ukusan obrok postale su puno veće, pa su i jelovnici vrlo bogati. Dragi posjetitelji kupole, ostavit ću vas sada našim vodičima da nastave pričati priču o podvodnom gradu. Svakom se turistu na staklo kupole prilijepila po jedna hobotnica. Raširile su svoje krakove u svim smjerovima, glavom priljubljene za staklo počele su mijenjati boju u vrlo širokom dijapazonu nijansi. Krakovi su im se pomicali naprijed-natrag, a turisti koji su se prisjetili starih kaleidoskopa zaključili su kako one mijenjanjem boje i pomicanjem krakova postižu isti efekt. Kada su se turisti smjestili, poslužene su im Krčke pogačice. Hobotnice su intenzivnije počele mijenjati boje u sve više različitih nijansi. Nakon nekog vremena nastavili su im pričati o gradu povijesti i kulture.


2045. Ismijan od većine, zanesenjak se nije htio upuštati u projekt lukobrana s obzirom da sam nije bio sposoban ostvariti takav pothvat. Osim toga, ako sami građani misle da je to glupost, zašto da uopće više nekome govori o tome. No, iako nema novaca ni znanja, ima viziju. Skrivenu u nekom kutu sjećanja. Jedino što može jest nacrtati crtež kako bi to trebalo izgledati. Prolazile su godine, taj se projekt sve više gubio u labirintu njegovih neprestanih pokušaja da nađe smisao bilo čemu. Nakon podosta godina, jedan poznati arhitekt odluči svoje ljetovanje provesti na Krku. Privučen katalozima turističke zajednice koji obećavaju ugodno ljetovanje u gradu povijesti i kulture, dolazi u grad Krk. Pomalo razočaran već pri prvoj šetnji starim gradom prepunim svjetlećih reklama koje oglašavaju proizvode sveprisutnih korporacija, zapita se postoji li ovdje nešto drugačije, originalno i zanimljivo. Zasigurno ima, ali je skriveno ponudom globalnog kapitalizma 21. stoljeća koji je svoju mrežu i ovdje gusto ispleo. Njemu je dosadno po cijele dane peći se na plaži ili po noći u nedogled lizati sladoled i buljiti u bliješteće reklame i ostale turiste, pa se dade u potragu za poviješću. Krenuo je dalje, ali posvuda blještave reklame s natpisima kakve se tada moglo vidjeti u svim djelovima svijeta i na televiziji, zahvaljujući kojoj su i došli ovamo. Iz raznih blockbustera domaći su ljudi uzeli nazive nadajući se boljoj posjećenosti, zahvaljujući imenima iz globalnih filmskih uspješnica nadali su se da će turisti doći kod njih i potrošiti novac. Gledajući tako niz ulice, sve je manje vidio, zaslijepljen tim umjetnim svjetlom napravljenim da hipnotizira i smućuje kupce. U jednom trenutku pred njim se našao motorist, koji se probijao kroz turiste usred starog grada. Kako su se ljudi razmicali, odjednom se našao pred njim, nije se uspio na vrijeme maknuti, zaslijepljen svjetlom. Izgubio je ravnotežu i našao se na tlu, dočekavši se na rukama. Ispred sebe ugledao je malu uličicu, zapravo odvojak, koji jednostavno nije bilo moguće vidjeti hodajući. Turisti su i dalje pored njega prolazili, neki ga i slikali. Ustao je i krenuo prema svjetlu koje se u usporedbi s onim prije činilo kao mala svjećica naspram reflektora. Odjednom je ugledao obrise onog što je pročitao o gradu povijesti i kulture i zbog čega je ovamo došao. Približio se privlačno osvjetljenom ulazu, zagledao se s ulice u unutrašnje zidove po kojima je bilo svega i svačega. Starih fotografija, različitih alata, na podu je bilo kamenje, stare kredence, u sredini jedan masivni drveni stol kakve su nekad upotrebljavali za obradu drva. Bio je arhitekt koji je imao oko za detalje. Unutra ga je privukla energija prostora drugačija


od one koja vlada u glavnoj ulici ili na rivi, mnoštvo detalja, sasvim drugačijih izložaka, iz različitih vremenskih perioda, različite namjene. Neki su bili izloženi takvi kakvi jesu, neki su bili ugrađeni u neke instalacije, začudne kompozicije. Kad je ušao unutra, ugledao je iza vrata stari kauč, ispred njega još stariji klimavi stolić, na njemu pak staklena boca i pepeljara. Pored pepeljare kutijica oslikana duginim bojama, ispod duge nacrtano je more, kopno, zelenilo, u pozadini šume. Tražio je poveznicu među svim tim stvarima koje je oko registriralo. Kada je vidio tu kutijicu na stolu, našao je i poveznicu. Pejzaž na kutijici slao je poruku prirode: sve je jedno, različiti su načini izražavanja. Vidio je u tome hipijevsku poruku koja nije uobičajena kod suvremenih mladih djevojaka koje su odgajane da vide samo jedno i u tome ne mogu ništa drugo pronaći niti dalje od toga dosegnuti. To ga je još više zaintrigiralo. Ona ga je ponudila da sjedne, na što se on zahvalio i rekao da će to svakako učiniti samo da još malo promotri prostor. Pitao se, je li ovo dućan, prodaje li ta djevojka nešto ili što ona zapravo radi? Sjeo je na prilično veliku stolicu, grubo izrađenu, očito je bila napravljena za neku povijesnu predstavu ili tome slično. Njena masivnost zajedno s jednostavnošću izrade otkrivala mu je razdoblje. Zasigurno je riječ o 11. ili 12. stoljeću. Ostali su detalji upućivali na to da je namijenjena nekom ugledniku, iako jednostavne izrade. Na vrhu naslonjača izrezbarena je šeterokraka zvijezda. - To mi je poznato! - otvori vodič koji je držao u rukama u namjeri da pronađe objašnjenje. U to vrijeme ljudi su se još uvijek koristili papirom koji su proizvodili od drveća.- Frankopani - Kaže djevojka. - Molim?- Šesterokraka zvijezda je prvotni grb Frankopana, tj. Knezova krčkih - reče djevojka. Arhitekt sjedne na tu stolicu, nasloni laktove na naslone i dalje se ogledavajući oko sebe. - Sviđa mi se ovaj prostor! Nije mi potpuno jasno kako funkcionira, prodaje li se tu što ili ne?- Nešto da, ali nikad nisam sigurna što i za koliko. Najradije ne bih ništa prodavala, ali zima je duga, nekako je treba preživjeti.- Pa da, to je i smisao, da se nešto zaradi.Djevojka zapali, potegne nekoliko dimova pa kaže. - Ma ne znam ja jel u tome smisao, to je sada tako, potrebno je iz razloga koji sam navela, ali inače ja boravim u ovom prostoru zato jer sam s njime povezana, uživam ovdje biti i izmjenjivati svoje postojanje s posjetiteljima koji su na istoj valnoj dužini.Arhitekt se nasmiješi, nagne gornjim djelom tijela prema natrag, podigne glavu, u tom položaju ostane ispuštajući oblak dima koji se počeo formirati u različite kompozicije koje su krenule prema stropu. Prateći ih pogledom, u kutu je ugledao crtež, koji ga je odmah podsjetio na dječje


crteže. No, ono što je na njemu vidio privuklo ga je, bez obzira na jednostavnost nacrtanog. - Kakav je ono crtež? - upita. - Ah, taj crtež.... - podigne se ona, skine ga sa zida i doda arhitektu. - To je kupola pod morem. Trebala je biti tu, ispred krčke luke. - Je li? Pa, izgleda zanimljivo.- Da, meni se ideja sviđa, ali nije baš bila prihvaćena. Zapravo su mu se narugali.- Kome?- Onome tko je to predložio. Jedan zanesenjak koji se bavi svim i svačim, ljudi misle da svaštari, ali meni se čini da on stalno radi jedno te isto: uzalud pokušava ljudima reći da iako smo svi u blatu, trebali bi gledati prema gore i pronaći nova rješenja kako da iz blata iziđemo. Radi se o tome da se u zadnje vrijeme ozbiljno raspravlja o tome kako nam treba novi lukobran dalje od ovog koji ograničava luku, a oni žele još vezova, još zagađivanja, još novaca. Kad se već vodi rasprava o tome kakav lukobran, a ne treba li uopće novi lukobran, tip se sjetio da taj lukobran bude tako napravljen da u sebi ima galeriju koja vodi ispod mora, ima staklene prozore kroz koje se vidi podmorje, po zidovima su ekrani na kojima se mijenjaju izložbe, audio-video instalacije i tko zna što bi još moglo nekom pasti napamet. Galerija na kraju vodi u podvodnu staklenu kupolu u kojoj je preko dana restoran, po noći klub, ujutro kavana. Sukladno namjeni mijenjaju se i boje svjetala koja osvjetljavaju kupolu. U klubu se po noći organiziraju partiji, stalni stanovnici imaju besplatan ulaz ukoliko ih zanima takva vrsta zabave, dobivaju člansku iskaznicu kojom slobodno ulaze...- A gdje je on sad?- A tko zna, luduje negdje.Arhitekt se zadubi u misli sve više razmišljajući o tome crtežu. - Meni se čini da ideja uopće nije glupa, zapravo mislim da je jako dobra! Kad razmišljam praktično, beton nije toliko skup, ne treba nasipavati more, galerija može imati otvore ispod kroz koje more slobodno prolazi s jedne na drugu stranu lukobrana. Imati podvodni restoran, klub i kavanu u jednom, pod staklenom kupolom izgleda ludo i skupo, ali marketinški efekt koji se time može postići, mislim da zasjenjuje cijenu koštanja. Osim toga, atraktivnost projekta privući će mnoge, odnosno Krk staviti na prva mjesta turističkih destinacija. Da, meni to ovako, na prvu, dobro zvuči!- Ne znam ništa od toga što ste sad rekli, ali bez obzira, meni je ideja dobra.- Ah da, ja sam arhitekt, pa sam malo krenuo u stručnu analizu.- A takooo, pa uzmite vi onda taj crtež, nitko se neće buniti.- A što ako razradim tu ideju koja nije moja?-


- Nema problema, on nije nikad ni mislio realizirati taj projekt jer ne bi ni mogao. To je posao za arhitekta koji zna naći investitora!Arhitekt je spremio crtež, nastavili su s ugodnim razgovorom oplemenjenim bocom finog crnog vina koju je arhitekt kupio u gradu prije nego je stigao ovamo. Telefoni zvone, nije ga bilo deset dana, mailovi skaču jedan preko drugog nudeći se da ih otvori, a njemu se ništa ne da raditi. Ponovno gleda crtež i krene raditi skicu, nacrt, proračun, plan u mjerilu. Izgugla satelitski snimak krčke luke, spoji jedno s drugim u mjerilu. Trajalo je to danima, a iako je bio u uredu, za to je vrijeme bio potpuno nedostupan. Pošalje konačno mailom nacrt da mu naprave umanjeni model. Tada uključi telefone, spoji se na Internet i nastavi sa svojim poslovima. Kada su mu napravili model, s cijelim projektom krenuo je obilaziti potencijalne investitore. Zagrizlo je nekoliko kompanija koje su po njegovu mišljenju ipak bile prevelike jer se bojao da će taj projekt završiti sa svjetlećim reklamama korporacija kao i sve drugo. Njegova se bojazan sastojala u tome da te velike korporacije neće prepoznati cjelovitost projekta nego samo iskoristiti njegovu atraktivnost u cilju stvaranja profita, bez obzira na potrebe lokalne zajednice. Povezao se s upravom grada Krka koja vidjevši projekt i shvativši ozbiljnost ponuđača, osobito zato što dolazi izvana, pa im odmah izgleda vrednije, zainteresira se za projekt. Oni ga prijave na veliki međunarodni natječaj kojem je svrha dodijeliti sredstva novim projektima usmjerenim prema napretku. Trajalo je dugo, no nakon isteka roka, javljeno je da je projekt prošao. Predstavljen je građanima kojima se projekt svidio: sada su vjerovali da je moguće ostvariti ga te da onaj njihov zanesenjak i nije bio baš toliko lud. Započeli su građevinski radovi, projekt je već na samom početku privukao mnoštvo ljudi. Kako se stvar razvijala, brodari koji su vozili turiste iz luke na obližnje otočiće i plaže na brodovima su imali instalirane ekrane na kojima se prikazivao projekt podvodnog grada. O tome se često izvještavalo u raznim medijima. Turistička zajednica izradila je marketinški koncept promocije grada kao turističke destinacije sadašnjosti, ali još više budućnosti, najavljujući podvodni grad pod sloganom Krk – turistička destinacija 2055, kada je najavljeno otvaranje podmorskog grada. Kako se približavala godina otvaranja, hoteli kao i svi ostali turistički subjekti bukirali su svoje kapacitete, svi su htjeli biti prvi posjetitelji. Ronioci su najavljivali natjecanje u ribolovu nad kupolom, tečajeve ronjenja. Malo pomalo, svi su našli neki način da svoje poslovanje povežu s tim projektom. Istovremeno, uznemirujuće vijesti o skorašnjem naglom podizanju mora ostale su u pozadini njihova razmišljanja. Znali su se našaliti u tom smislu da to nije ni važno jer će kupola ionako biti pod morem. Na ulazu u lukobran predvidjeli su vodonepropusna vrata. Podvodni je grad svečano otvoren uz punu pažnju medija i prisustvo brojnih turista koji su nahrlili pogledati novu atrakciju. Nekoliko godina Krk je uživao ugled top destinacije u svjetskim


razmjerima kada su se počele ispunjavati crne slutnje onih koje su nazivali pesimistima. Topljenjem Antarktika, kojem su stručnjaci predviđali puno bolju sudbinu i dugoročniji opstanak, more se naglo počelo podizati usprkos svim izračunima i predviđanjima znanstvenika. Novi svjetski poredak, nastao zahvaljujući liberalnom kapitalizmu koji je zavladao svijetom početkom drugog desetljeća dvadesetog stoljeća, nije trpio kritike jer se kapital ne bi mogao razvijati niti se manjina bogatiti. Nije htio razmišljati o tom problemu, uvjeravajući sve da stvari nisu ni približno tako loše. More je potopilo kontinente, otoke, gradove. Novi lukobran i cijeli grad Krk. Iznad površine mora ostao je samo anđeo koji se nalazi na vrhu zvonika katedrale. Nastao je opći potop, nestala je zemlja koju je obitavala većina stanovništva. Nestale su brojne uvale, polja, a mogućnosti prehranjivanja stanovništva postale su mizerne. Raspale su se vlade, države, započela je borba za osvajanje prostora. Ljudi su se organizirali u male zajednice kao u ledeno doba, tražili su hranu, spremni ubiti svakog tko im je pokuša oduzeti. Sada je postalo potpuno jasno da se ljudi uopće nisu promijenili, osim što su se obrijali i promijenili odjela! Tisuće godina najnaprednije civilizacije u povijesti čovječanstva, barem tako su nam je prikazivali, nestale su u trenu, ljudi su opet bradati tragači za plijenom, omotani u krzno ubijenih životinja. Čovječanstvo se jako prorijedilo, najprije zbog kataklizme, zatim zbog političara koji su još uvijek uz pomoć vojske pokušavali zadržati blagodati za sebe i bogataše koji su ih financirali, usprkos općem potopu. Koristeći oružje čiji se razvoj nekada opravdavao obranom zemlje, pobili su dobar dio onih koji su preživjeli kataklizmu. Ostali preživjeli nastavili su lutati preostalim kontinentima, nacija više nije bilo, nomadska plemena tumarala su zemljom sukobljavajući se s drugim plemenima koje bi susreli u svojoj potrazi za hranom. Svugdje po svijetu, tako i na području Jadrana. Stanovnici otoka najprije su preselili na vrhove tih otoka, ako su mogli, a zatim otplovili na kopno. Nastanili su šume Gorskog Kotara i Ćićarije u Istri. Tamošnja Crkva koja je do tada, kao i svugdje drugdje, bila na strani vlasti i kapitala, nakon općeg potopa promijenila je svoje stavove. Kao nekad davno u povijesti otoka Krka, pojavili su se novi popi glagoljaši koji su nastojali živjeti s narodom onako kao i njihovi davni preci. Bez idolatrije, poklonstva zlatnom teletu, bez inkvizicije, bez zakona i pravila koji sputavaju duh. Trebalo je proći stotinu godina da se čovječanstvo koliko toliko oporavi, organizira na način koji svima omogućava egzistenciju bez bilo kakvih podjela. Države koje su s kataklizmom prestale postojati, nisu se ni obnovile. Svi su ljudi bili svjesni toga da postoji samo jedna pripadnost, a to je pripadnost ljudskom rodu. Više nego ikad, čovječanstvo je bilo svjesno potrebitosti zajedništva u kojem i oni najmanji imaju ravnopravnu ulogu u svemu. Crkva je konačno uvidjela svoju veliku pogrešku i počela raditi u interesu božjih stvorenja sada i ovdje: ne obećavajući


im raj na onom svijetu dok istovremeno na ovom promatra kako manjina koja posjeduje moć ugnjetava većinu, a ova pak ugnjetava obespravljene manjine, sudjelujujući u toj raboti tako što uživa u blagostanju koje su joj omogućili oni kojima odgovara takvo stanje. Preživjeli su prešli na novu razinu svjesti, napravili su korak naprijed u evoluciji! Nakon nekog vremena promijenio se odnos među svim preostalim ljudima tako što su uspostavljene kvalitativno nove komunikacije. Novac više nije bio jedini način vrednovanja svega jer više nije uopće postojao. Na novoj razini svijesti, ljudi su se uspjeli dogovoriti drugačijem načinu materijalne egzistencije zahvaljujući širenju duhovnih spoznaja koje su proizašle iz veće brige jednih za druge. Pomalo se ustalio nov način života koji je u početku bio tehnološki nerazvijen, ali brzo se krenulo s razvojem, ovaj put pomno promišljajući što je potrebno za napredak, a odbijajući pomisli na stari način napretka. Njima je sada bilo jasno da je to bio put u propast i više im nije padalo napamet pokušati opet nešto takvo. Koristile su se stare, u pretpotopnom svijetu zaboravljene mudrosti: intuicijom i zajedničkim promišljanjem pročišćene kolektivne svijesti, na njima se gradilo nove spoznaje koje su dovele do razvoja koji nije tražio žrtve. Svugdje po svijetu ljudi su istraživali podmorje, tragali za izgubljenim znanjima. Više se nije tražilo zlato, kao nekad u prepotopno doba. Sada se tražilo zlato drugačijeg sastava. To nisu bili svjetlucavi kamenčići, tražile su se sakrivene, zaboravljene, potopljene mudrosti. Mudrost je bila zlato Novog doba. Zato nije čudno da se u ponovnom organiziranju ljudskih zajednica naglasak stavljao ne na demokraciju dvadesetog stoljeća koju je potrošilo ondašnje potrošačko društvo, nego na vladavinu najvećih mudraca. Birali su se oni koji su bili mudri, bez obzira na godine. Tako je ponegdje osoba sa desetak godina života postajala starješina, zbog mudrosti koju je iskazivala prema svemu, okružena starijim ljudima koji su iskustvom usmjeravali prijedloge starješine na opću korist. Među preostalim službenicima Crkve bilo je takvih koji su zahvaljujući silnom znanju stečenom na studijima, usmjerili pažnju od zakona ka duhu. Citirale su se riječi pape Ivana XXIII koji je, otvarajući 2. Vatikanski koncil rekao da crkva treba otvoriti prozore da u nju uđe Duh sveti i promijeni je, osuvremeni. Te su misli konačno zaživjele. Među ljudima koji su odselili s Krka bilo je pripadnika raznih nacija, kultura i znanja jer je Krk bio poznata turistička destinacija, pogodno mjesto za boravak, pa su ljudi iz raznih sredina tamo bili doselili. Njihovi potomci, rođeni na kopnu, započeli su istraživati potonuli grad, kao i podvodni grad koji je bio izgrađen na dnu mora, na kraju novog lukobrana. Svećenici crkve koja je u dalekoj povijesti, pretpotopnom srednjem vijeku, bila jedno s narodom, počeli su se


ponašati kao i ti negdašnji popi, razmišljali su o dobrobiti svih. Istraživanjima je utvrđeno da je podvodni grad očuvan u potpunosti, a stari grad bio je potopljen. Započeli su planovi koji su urodili konkretnim akcijama. S morske površine izgrađen je lift koji je vodio do ulaza u galeriju novog lukobrana. Osim toga, hrane na kopnu bilo je malo, pa su započeta istraživanja algi i ostale vegetacije koja je rasla pod morem. Podvodna kupola pretvorena je u istraživački centar. U njemu su radili znanstvenici koji su istraživali hranjivost alga. Kako je kupola ponovno bila osvjetljena, privlačila je ribe i ostale stanovnike podmorja. Jedne noći, nakon završnih rezultata proučavanja određenih algi, jedna je znanstvenica odlučila istražiti korisnost algi tako što ih je progutala. Onako sirove, tek ih je malo isjeckala, pa prožvakala. Oko kupole, privučene svjetlom sakupljale su se ribe, kao i obično. Osjetivši laganu nesvjesticu, znanstvenica je sjela na stolicu, glave uprte prema gore, duboko udišući zrak. Gledala je kroz staklo kupole kako ribe sve brže plivaju pa se naglo okreću plivajući prema natrag. Nakon nekog vremena vidjela je samo crte u raznim bojama kako jure jedne pored drugih. Odjednom su sve nestale, a točno u centru njenog vidnog polja pojavila se hobotnica, raširila je sve svoje krakove u jednakoj udaljenosti, priljepila ih za staklo. Znanstvenica je kao prikovana gledala u hobotnicu koja je počela mijenjati boje. U krugovima su se širile od njene glave preko krakova koji su lelujali, kao u dominu njeni priljepci su se ljepili i odljepljivali jedan za drugim, od glave od vrhova krakova i natrag. Odjednom, znanstvenica je vidjela sve. Svu povijest ljudskog roda, od prvih civilizacija do one posljednje. Kako su se boje mijenjale, vidjela je sve više, sadašnjost u kojoj je živjela, doživjela je vizije budućnosti o kojima inače ne bi ni sanjala. Da bi stvar bila bolja, osim slike bilo je i tona! Hobotnica joj je progovarala. U svojoj je svijesti raspoznavala njene riječi, ali ne na uobičajen način, informacije nisu od uha išle u mozak, pretvarajući se iz audio signala u električni, one su odmah bile u njemu! Komunikacija je bila dvosmjerna, ona je postavljala pitanja, hobotnica joj je odgovarala tako što je u glavi vidjela odgovor, kao da gleda film.

Hobotnica joj je na kraju poručila da kad svari alge više neće moći s njom komunicirati, ali moći će naučiti kako postupno povećavati trajanje komunikacije, jer to je jednostavna vježba, sve dok ne bude trebala uopće jesti alge da bi mogle komunicirati. Kada su alge prestale djelovati, znanstvenica se vratila svijesti, sjećajući se svega. Kako je vidjela svu povijest, sada je imala brojne informacije u glavi. Stvarajući kruščić od alge koju je osušila, samljela, zatim tako uobličila i stavila sušiti, razmišljala je kako da ga nazove. Sada je imala sva saznanja iz prošlosti, pa ga je nazvala pogača sv. Lovre. U komunikaciji s hobotnicom vidjela je vrijeme kada su se u Krku održavale svečanosti u čast tome svecu, u nekim godinama te su svečanosti


podsjećale na ovo njeno, novo doba u kojem su svi slobodni i sretni. Drugog je dana pohitala natrag na kopno, jedva dočekavši da svima ispriča što joj se dogodilo. Sakupili se starješine, savjetnici, narod. Odlučili su kolektivno posjetiti grad svojih predaka i osobno doživjeti njeno iskustvo. Tako je i bilo, priredila im je pogačice koje su svi u slast pojeli, a onda su ribe postale svjetleće crte koje su odjednom nestale. Pojavilo se mnoštvo hobotnica koje su se zalijepile za staklo, iznad svakog posjetitelja po jedna. Započele su mijenjati boje i komunicirati s prisutnima. Među njima bio je i jedan stari svećenik. Drugoga dana, kada su se našli na zajedničkom vijećanju, svatko je iznio sjajne ideje, a sve zajedno bile su povezane i nisu se odbijale. Svima je bilo jasno da trebaju nastojati organizirati stari grad tako da mogu u njemu živjeti. Onaj stari svećenik na kraju je ustao i rekao da je turizam kakvog su nekad poznavali naši stari gotov, ali je zato moguće ovdje ostvariti novi turizam u kojem će posjetitelji steći nove spoznaje, otvarati nova vrata percepcije, usvajati nove mudrosti. Na korist svima, mogli bi pokrenuti novi turizam koji je jednak starom samo po imenu. Ovamo ćemo pozvati ljude kako bi se oni sami duhovno obogatili, a i mi zajedno s njima. Naš slogan neće biti kao nekad, grad povijesti i kulture, nego prema rečenici iz poslanice sv. Pavla Galaćanima: „Pustite li duhu da vas vodi – niste više pod zakonom!“. Stoga neka naš slogan bude: „Duh iznad zakona!“. Svi u isti glas počeše odobravati taj prijedlog. Uskoro su krenuli radovi, izgrađen je ponton, usidren na površini mora, iznad ulaza u galeriju lukobrana. Liftom su se spuštali u podvodnu kupolu, jeli pogačice, razgovarali s hobotnicama, provodili vrijeme u razgovorima, izmjenjivanju ideja. Počeli su se stvarati konkretni planovi, a hobotnice su uvelike pomogle u tehničkoj realizaciji podvodne kupole koja će prekriti stari grad. Napravljena je velika kupola, zvonik je zatvoren staklenim površinama nekoliko metara širim od stranica zvonika. Zvonik je postao knjižnica, zapravo mjesto izmjenjivanja informacija, korištenja banki podataka spajanjem s hobotnicama uz pomoć pogačica. S vremenom, stalnim stanovnicima pogačice više nisu bile potrebne, ali su ih radili za turiste koji su dolazili ovamo razvijati svoju svijest. Ispumpano je more ispod kupole koja je prekrila staru gradsku jezgru i dio luke, ispod starog Frankopanskog kaštela koji je bio na samim stijenama. Kupola je završavala u dijelu u kojem je i u pretpotpno vrijeme bilo more. U isušenom dijelu luke pronašli su različite artefakte iz pradavnih vremena. Više im nisu bili potrebni radi spoznaje jer su sve saznali uz pomoć hobotnica, no ovo su bili opipljivi materijalni dokazi prastarih vremena. Nakon toliko civilizacijskih bedastoća u smislu napretka ljudi su konačno shvatili da je povijest i te kako važna, ne radi ničeg drugog, nego upravo radi njihove budućnosti! Zapravo su konačno shvatili da vrijeme ne postoji, iluzija je misliti da su prošlost, sadašnjost i budućnost različite kategorije.


Sve je to jedno, vrti se u krugove i mijenja forme i boje kao kaleidoskopi, odnosno kao hobotnice. Tada je malo tko već znao za kaleidoskope, ali kad su vidjeli hobotnice, shvatili su sve.

2187.

-Dragi gosti, dobro došli natrag, nadam se da vam je godilo ovo iskustvo s hobotnicama.Ljudi su počeli razgovarati, glasan žamor, osmijeh i klimanje glavama bili su jasan znak da je odmor dobro počeo. Slijedili su vodiča kroz tunel do velike kupole koja se nadvijala nad starim gradom. S obje strane u morskom dnu nalazile su se iskopine iz doba Liburna i Kurikta, prastarih stanovnika grada Krka. Vodič im je pričao o tome jer su u prvoj kupoli s hobotnicama razmijenili opće informacije o svijetu i životu. Nije trošio puno riječi objašnjavajući da će uskoro svatko moći saznati što god želi bez da im on objašnjava. Tunel je bio spojen s velikom kupolom na Šotobaterijama, pored starog kaštela u pretpotopno doba čije su stepenice vodile iz grada ravno na stijene pored mora. Sada je to bio ulaz u grad. Tuda su i oni ušli, dočekali su ih stanovnici te ih rasporedili za smještaj. Svatko je dobio krevet, najčešće u sobama u kojima je bilo više kreveta, a u kojima su spavali stanovnici podmorskog grada. Gosti su se začas snašli u toplom okruženju domova i vrlo otvorenih ljudi koji su odmah s njima zapodjenuli razgovor ispitujući ih kako oni žive. Brzo su našli zajednički jezik, jer iako su na različite načine preživljavali, svima je bilo isto pa su se dobro razumjeli. Večera je bila organizirana na glavnom gradskom trgu, Veloj placi. Nekada, u pretpotopno vrijeme, ovakve fešte svoj su vrhunac doživljavale vatrometom. Sada su građani i gosti bili posluženi čuvenim pogačicama uz pomoć kojih je svatko, na svoj osobit način, doživljavao pokrete hobotnica koje su se skupile privučene dobrom energijom ljudi i nagradile ih veličanstvenim plesom. Iz njihovih krakova prštale su sve moguće boje, pojavljujući se i nestajući kao nekada rakete na nebu, samo s još više elemenata, nijansi i nezamislivih kompozicija. Iako stanovnici više nisu trebali jesti pogačice da bi sve to doživjeli, u takvim su prigodama i oni blagovali zajedno s gostima. Ispod stare gradske vijećnice, pred kojom su se u prastaro vrijeme skupljali ljudi pokorno slušajući odredbe moćnika koji su sjedili u svečanoj loži, visoko iznad puka, sada se nalazi Tron spoznaje na kojem su ponuđene pogačice, a iznad njega stoji natpis „KRK, GRAD DUHA KOJI JE IZNAD SVAKOG ZAKONA!“. Sa strane je portret Nikole Tesle, davno napravljen od kompjutorskog hardvera - tehnologije 20. St. Nitko se nije više približio spoznaji koliko Nikola Tesla, vizionar iz istog stoljeća ali njegova je spoznaja


nadmašila i generacije koje će doći iza njega. U ondašnjem svijetu novca nije bilo mjesta za njegove ideje besplatnog i neškodljivog prijenosa energije. Nakon potopa, trezor u kojem je američka vlada čuvala tajne Nikole Tesle bio je duboko pod vodom, no ipak, nakon nekog vremena čovječanstvu su njegovi tajni izumi postali dostupni, energija se slobodno prenosila cijelim svijetom. U pretpotopno doba ćuk je bio simbol grada Krka jer je probudivši stražara na kaštelu spasio grad od sigurne pogibelji, u srednjem vijeku prošle civilizacije. Simbol podmorskog grada Krka postala je hobotnica koja je probudila svijest ljudi na putu ka novom napretku koji nije imao negativnih posljedica za čovječanstvo i planetu. Sljedećeg dana, gosti su mogli uz pomoć dizala izići na morsku površinu, na plaže koje u prstenu okružuju anđela. Osvješteni, plaže i more koristili su samo kako bi preuzeli energiju potrebnu njihovim tijelima. Potom su se vraćali natrag, na dno. Večerati, razgledavati starine, slušati priče, otvarati nova vrata u svome umu. Pri završetku odmora, čuli su onaj isti glas koji im je na govorio: -Poštovani gosti, vrijeme je za odlazak, zahvaljujemo vam na boravku u podvodnom gradu!-


Kontakt: tonchizuzic@gmail.com



Dvadeset metara pod morem