rui zink
ide se bez novca. Osim toga novac je trebalo trošiti jer su troškovi života stalno rasli, ili ga ulagati u sigurne dionice: goriva, hranu, nanotehnologiju. Inflacija, globalna pošast. Čak i u normalnim zemljama život je gledao smrti u oči – bilo bi stoga zanimljivo znati koliko stoji smrt u ovoj zoni. Moralisti su neumorno ponavljali da je ta zona mikrokozmos u kojem su sve vrijednosti izokrenute, iako su to govorili više rezignirano nego moralistički. Ako je život vrijedio malo ili nimalo, možda je onda smrt vrijedila više nego inače. A on je bio spreman platiti koliko je potrebno. Dvije kolone tenkova, jedna sa svake strane ceste, 120-milimetarski topovi, dijagonalno uzdignuti (ukršteni kao istočnjačke sablje), branili su od pobunjenika jedinu cestu koja je vodila od aerodroma do grada. – Vidite li kako naša vlada drži do sigurnosti, gospodine? Nije se dalo naslutiti je li u vozačevu glasu bilo poruge. – Vidim – reče putnik. – Ne zato što bi teroristi bili tako jaki – nastavi vozač. – Ili imali interesa u tome. I objasni ono što je putnik slučajno već i znao: da su mnoge te bande živjele uglavnom od otmica stranaca. Da zatvore aerodrom, oni bi izgubili jedan od glavnih izvora prihoda. Putnik nije imao pojma nalazi li se u pravom, službenom taksiju ili ne. Nije uopće znao kako izgledaju njihovi taksiji, kakva im je boja, miris, vanjske 10