Alek Popov: "Misija London"

Page 1


Alek popov: Misija london


KNJIGA 36

alek popov misija london prijevod djela

Misia London NAKLADNIk

MeandarMedia Zagreb 2010. za NAKLADNIka

Branko Čegec UREDNIK

Branko Čegec LEKTURA/KOREKTURA

Lahorka Plejić Poje DIZAJN

PRIJELOM

MeandarMedia / Tomica Zobec TISAK

KikaGraf Zagreb © Alek Popov 2001 © MEANDARMEDIA 2010 za hrvatski prijevod Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 746772 ISBN 978-953-7355-71-5

Printed in Croatia 12/2010


misija london alek popov

s bugarskog prevela Ksenija Banović


THIS BOOK IS TRANSLATED WITH THE SUPPORT OF THE NATIONAL CULTURE FUND BULGARIA


Ova je priča u potpunosti plod mašte. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.



Čak i kad postižemo gigantske uspjehe u svom poslu, nema nikakvog mjesta samozadovoljstvu i nadmenosti. Skromnost pomaže čovjeku da napreduje, dok ga taština vuče unatrag. To je istina koju uvijek moramo imati u vidu. Mao Ce Tung, Obraćanje delegatima Osme nacionalne konferencije kineske komunističke partije (15. rujna 1956)



1. Kosta Gibaničarov sjedio je u dvorištu iza kuće na Hide Park Gateu i brojao avione koji su prelijetali South Kensington. Bilo je meko proljetno jutro s promjenjivom naoblakom. U kutu dvorišta forzicija je jarko cvjetala. Kosta Gibaničarov sjedio je na stepenicama, bos, u trapericama i potkošulji. Do nogu mu je bila poluprazna boca Becsa, a među prstima mu je dogorijevala zaboravljena cigareta. Avioni su prelijetali približno svake dvije minute. Buka motora vukla se još dugo za njima, sve dok se ne bi neosjetno slila s bukom novih strojeva koji su pristizali. Izbrojao ih je više od dvadeset. Njihov zvuk podsjećao ga je na udaranje mora. Prozori kuće zijevali su širom otvoreni. Propuh je raznosio miris starih opušaka. Tanke zavjese bacakale su se poput volana pijane glumice. U blagovaonici na prvom katu još uvijek su se vidjeli tragovi sinoćnje pijanke. Bližilo se jedanaest sati, ali Kosta nije žurio s raspremanjem. Imao je cijelo poslijepodne na raspolaganju. U međuvremenu preletjela su još tri aviona. Uporna zvonjava izbacila ga je iz blažene ravnoteže. Kosta si je prvo rekao da nema te sile koja bi ga natjerala da otvori. Poslije se smekšao shvativši da su slična raspoloženja pogrešna i štetna za njegovu biografiju. Ugurao je opušak u procjep između pločica i nevoljko 9


alek popov

ustao. Odšepesao je niz hodnik. Ogromno kristalno ogledalo neugodno je odrazilo njegovu mršavu figuru, koju je požurio izbaciti iz pozlaćenoga okvira. Uslijedili su novi, kratki i reski zvukovi zvona. – Evo, evo – promrmljao je Kosta i dodao u sebi – Nabijem ti ga! Na pragu je stršao visok, mračan gospodin sa zelenkastim mantilom i kuferom u ruci. Iza njegovih leđa jedan crni londonski taksi pravio je složne manevre ne bi li se izvukao iz tijesne uličice. Nekoliko sekundi njih dvojica su se proučavala sumnjičavo. – Koga trebate? – upitao je Gibaničarov na bugarskom. Uvenulo gospodinovo lice oživjelo je kiselim osmijehom. – Ja sam novi veleposlanik – reče i zagleda se u njegove bose noge. – A tko ste vi? – Pa, ja, ovaj... – zamuca Kosta – ja sam kuhar. “Bivši kuhar!” prožeo ga je bolni osjećaj. – Odlično – kimnuo je veleposlanik. – Mogu li ući? Kosta se automatski povukao osjetivši neobjašnjivu hladnoću koja ga je zapahnula nakon što je muškarac prošao kraj njega. Plaha nada da je sve to samo neslana šala koju su smislili bugarski emigranti, s kojima se naposljetku zbližio, počela je isparavati. Muškarac je spustio svoj kufer na pod, ogledao se oko sebe i gadljivo podigao obrve. Kuhar je osjetio da bi trebao nešto reći, prije negoli on nešto izusti. 10


misija london

– Očekivali smo vas za dva dana – rekao je s laganim ukorom. – Vidi se – zajedljivo je dometnuo veleposlanik, zavirivši u blagovaonicu. – Da smo znali da dolazite danas... – započeo je kuhar. – Promijenio sam planove – ovaj ga je prekinuo. “Onda se ljuti sam na sebe, glupane”, pomislio je Kosta Gibaničarov. Nakon svih tih godina provedenih kraj trpeze glavešina kuhar je razvio osobit psihološki njuh. Odmah je nanjušio da njegov novi šef spada u opsežnu i bogato razgranatu porodicu administrativnih kretena. Ali bilo je tu i nečeg drugog, nečeg što ga je činilo nepredvidivim i opasnim s onu stranu njegova stakleno glupavog pogleda. Kosta Gibaničarov odjednom je postao svjestan da se tip namjerava tu useliti. Nešto više, ovo je sad bio njegov novi dom, a on – Gibaničarov, trebao bi mu služiti. To mu se učinilo beskrajno nepravednim. Mali sin Gibaničarova puzao je gore po stepenicama koje su vodile iz suterena, gdje je živjela kuhareva obitelj. Klinac je izmaknuo majčinoj pažnji, što mu je bilo dovoljno da likuje. Brbljajući nešto svoje, dijete se uspravilo i bodro krenulo prema stoliću ispod ogledala. Na stoliću je mudrovao jedan krhki predmet, koji je već odavno iritirao njegove elementarne instinkte. Gibaničarov je trenirao razne sportove u mladosti, ali s vremenom je izgubio svoju nekadašnju okretnost. Klinac se čvrsto uhvatio za stolić i brzo ga povukao. Porculanska 11


alek popov

košarica, zavedena pod inventarnim brojem 73, razbila se o pod uz apokaliptičnu zvonjavu. – Tak-tak – veselo je progugutao mali. – Dat ću ja tebi “tak-tak“! – zarežao je Gibaničarov, potiskujuću instinktivni poriv da ga zvekne po glavi. – Norke! – povikao je. Odgovor nije uslijedio. – Nooooorke! – ponovio je. – Dolazi odmah! – Nabijem ti ga u smrdljivo dupe! – javio se hrapavi glas.

2. Gradonačelnik općine Provadija energično je odvrnuo slavinu i za toplu i za hladnu vodu i pustio tuš da ga oblijeva od glave do pete. Voda je pljuštala na njegovo široko tatarsko lice, tukla je po njegovim moćnim rutavim grudima i veselo se slijevala poskakujući po divovskoj škembi. Gradonačelnik općine Provadija osjećao se veličanstveno usprkos tankoj mreni jutrošnjega mamurluka koja je još uvijek obavijala njegov mozak. Preplavila ga je svijest o ispunjenoj misiji. Posjetio je ovaj tajanstveni i daleki otok koji je nekad vladao polovicom svijeta. Razgledao je dvorce i trgovine. Upoznao je stanje nacije. Došao je do određenih zaključaka i mogao je hrabro reći da već ima predodžbu o stanju reforme u ovoj razvijenoj zapadnoj zemlji. Bio je zadovoljan što 12


misija london

nije izgubio razum pred blještavilom Oxford Streeta. Ali bio je još zadovoljniji što danas kreće u svoju rodnu Provadiju – grad slavne prošlosti i plodne zemlje. – Ola-la – dreknuo je iz dubine grla. – La-la-laa-aa! Voda je šikljala sa svih strana poput vodopada i stvarala je osjećaj spokoja i duševne ispunjenosti. Postupno mu se i talog u glavi razrjeđivao i pridobivao kristalnu jasnoću. – Lalaa-lala-lala-lalaa! – nastavio je intenzivno pjevušiti, sapunajući svoju kratku kosu. Nije primijetio, niti je mogao primijetiti tanki mokri jezičak koji je skliznuo pod vrata kupaonice i polako počeo močiti tepih. Veleposlanik je uzeo svoj kufer i zaputio se prema drugom katu, ne progovorivši ni riječi. Sudeći po njegovu zelenkastom licu, Kosta Gibaničarov zaključio je da se magija ljubavi na prvi pogled nije dogodila. Perspektive su izgledale još mračnije. Stigavši do sredine stepenica, zastao je i osluhnuo. – Tamo ima nekoga – rekao je veleposlanik, pokazujući prstom prema gore. – A, gospodin gradonačelnik općine... – odvratio je kuhar; po njegovu tonu moglo se zaključiti i da se radi o kućnom ljubimcu koji živi u rezidenciji od pamtivijeka. Mali klinac mu se izvijao iz ruku nevjerojatnom snagom, derao se i grizao ga. Stisnuo ga je još čvršće i tiho procijedio: – Govance jedno smrdljivo, na mamu si se uvrgnuo! 13


alek popov

– Gradonačelnik općine?! – uznemireno reče veleposlanik. – Gradonačelnik općine Provadije – konkretizirao je kuhar s određenom simpatijom. – I kako je dospio ovdje... taj čovjek iz Provadije? – zapitkivao je s gnušanjem. – Smjestili su ga – rekao je. – Nije bilo mjesta u hotelu. Danas odlazi. Veleposlanik ništa nije rekao. Uperio je pogled u putić koji se zlokobno namakao, kao da se nalazio na brodu Titanic. Nad njegovom glavom začulo se šljapkanje i psovanje. Gradonačelnik Provadije stvorio se na gornjem katu, nehajno zaogrnut uskim ručnikom, ispod kojega su stršali njegovi herkulski atributi. – Gledaj ti glupih Engleza! – razvikao se. – Nisu se sjetili jednu rupu u kupaonici probušiti! Jednu jednostavnu rupu! Što bi ih to koštalo? Rupu! Odvod! Napravio je prstima krug i provirio kroz nju, kako bi demonstrirao očitost tog glupog propusta. U njegovo vidno polje odjednom je upao mračni gospodin koji je s bolesnim izrazom lica proučavao mokri puteljak. – Dobar dan – reče gradonačelnik i prostrijeli veleposlanika pogledom. – Novi gost, ha? – Ovo je novi veleposlanik – odgovorio je kuhar bez suvišnog entuzijazma. – Ah, tako! – gromko je dreknuo gradonačelnik općine Provadije. – Čestitam! Gospodin se vidno zaprepastio. – Vrlo mi je drago upoznati se s vama! – uzvi14


misija london

knula je velika muškarčina tatarskoga lica. – Oprostite mi na izgledu. Lijepo da smo se sreli. Nažalost, ja danas odlazim, inače bih vam puno više ispričao o tim licemjerima. Htio bih da zapamtite samo jednu stvar. Nema demokracije u Engleskoj. Ovo nije prava demokracija. Na licu veleposlanika ispisala se neskrivena panika. – Nemam vam više što objašnjavati – oštro će gradonačelnik. – Uvjerit ćete se i sami. I nemojte im zaboraviti napomenuti za kupaonicu! Već na prvom službenom sastanku. Tepih su stavili, a odvod zaboravili! Još na prvome službenom susretu! I za zahod! Stari Bugari su izmislili vodeni zahod, jeste li to znali? Nisam ni ja to znao, ali nedavno su kod mene bili nekakvi arheolozi da me izvijeste o tome. Otkrili su ga pri iskapanju. Čitavih 600 godina prije Europljana! U gradu Provadiji! Zadovoljan učinkom koji su njegove riječi očito proizvele kod važnoga gospodina, gradonačelnik Provadije nagnuo se preko ograde i doviknuo Gibaničarovu: – Bratko, je li ostalo još one ukusne hladetine? – Ostalo je – rekao je kuhar. – Da je pripremim? –Hoćete li probati malo hladetine uz jedno hladno pivo? To je dobro za doručak – gradonačelnik općine ljubazno se obratio veleposlaniku. – Sumnjam – hladno je odmahnuo glavom. Kutić usana mu je zlobno zatreperio. – Prošetat ću malo. Nemojte me čekati za večeru. Očistite ovaj svinjac! – bile su njegove posljednje riječi upućene Gibaničarovu. Naglo se okrenuo i potrčao prema izlazu, ostavivši ku15


alek popov

fer na stepenicama. Prije nego što je prešao prag, veleposlanik se ukočio u hodniku i piskutavo povikao: – 93! – Što se događa s ovim momkom? – podigao je ramena gradonačelnik općine Provadija.

3. Varadin Dimitrov napustio je rezidenciju pod utjecajem isparavajućeg koktela od raznoraznih osjećaja – gnjeva, uzbuđenja, prezira, srama... Poluošamućen, prešao je razmak od dvjesto koraka koji su ga dijelili od oživljene High Kensington ulice i smrznuo se pred automobilima i autobusima koji su se kretali u oba smjera. S druge strane, u Kensington Gardenu, trava se mekano zelenjela. Po alejama su bešumno klizili roleri poput bića iz neke daleke utopije. Varadin Dimitrov zaputio se prema najbližem semaforu. Oslonjena na metalni stup čekala je i jedna starija Engleskinja. Ne pogledavši je, procijedio je kroz zube: – 74! Žena je dobacila izbezumljen pogled i brzo odglumila nezainteresiranost, točno slijedeći upute razvikanog džepnog priručnika “How to shun upsetting acquaintances”.1 U tom se trenutku upalilo zeleno. Promet se zaustavio i Varadin Dimitrov presjekao je ulicu širokim, sporim koracima poput šestara. Sta1

Kako izbjeći neugodna poznanstva

16


misija london

rica je krenula za njim na pristojnom razmaku. Po parku su trčali psi i mala djeca. Dan je bio suh, po travi su se rasuli ljudi iz različitih krajeva svijeta; neki od njih su već navaljivali na svoj podnevni sendvič. Varadin Dimitrov krenuo je glavnom alejom, pokraj Kensington Palacea – doma pokojne Diane Spencer. Na ogradi su tu i tamo bili zakvačeni buketi cvijeća ili su se vijorile karte s porukama, koje su ostavljali neumorni princezini obožavatelji. Ravnodušno je prošao kraj tih znakova narodne ljubavi i nakratko se zaustavio ispred spomenika kraljici Viktoriji. Poražavajuće ga je podsjećala na jednu njegovu rođaku zbog koje je u mladosti popio dosta batina. Potom je skrenuo prema Okruglome jezeru i krenuo obalom prekrivenom ptičjim izmetom. Našao je slobodnu klupu i sjeo. Jedna guska koja je pasla u blizini protegla je šiju prema njegovim nogama i glasno gaknula. – 55 – reče. Varadin Dimitrov zadržao se na klupi gotovo pola sata, bez konkretnih misli u glavi, zagledan u glatku površinu jezera iznad koje je lebdjelo bijelo paperje. Guske i patke postupno su izgubile zanimanje za njega. Tada je najneočekivanije prošaptao: – Jedan. I nasmiješio se s olakšanjem. “Brojevna terapija” doktora Pepolena uistinu je davala zadivljujuće rezultate. Varadin Dimitrov je kao čovjek neprestano izložen živčanim stresovima mogao to ocijeniti. Sistem doktora Pepolena zasnivao se na nekoliko 17



Millions discover their favorite reads on issuu every month.

Give your content the digital home it deserves. Get it to any device in seconds.