Issuu on Google+

VANESSA DIFFENBAUGH

Prevela s engleskoga

Iva Šrot


Mahovina je odabrana kao simbol majčinske ljubavi jer, baš poput te ljubavi, raduje naša srca kada nas sustigne zima prepuna nedaća, u trenucima kada nas napuste prijatelji koje vezujemo uz ljeto. Jezik cvijeća, Henrietta Dumont


Prvi dio

Običan čičak


1. poglavlje

P

unih osam godina sanjala sam vatrene stihije. Krošnje drveća po kraj kojega sam prolazila buknule bi u plamen, oceani su plamtjeli. Slatkasti dim provlačio mi se kroz kosu dok sam spavala, a njegov je miris ostajao na jastuku poput oblaka kada bih ujutro ustajala. No ipak, u trenutku kada je plamen zahvatio moj madrac, naglo sam se uspravila. Prodoran, sintetički miris nije bio nimalo nalik magličastom sirupu koji se provlačio kroz moje snove — ta dva mirisa bila su različita poput mirisa indijskoga bijelog jasmina naspram žutoga jasmina iz Južne Karoline, odvajanje naspram privrženosti. Bilo ih je nemoguće pobrkati. Uspravljena nasred sobe, uspjela sam odrediti gdje je izvor vatre. Pravilno poslagan niz šibica nalazio se u podnožju mojega kreveta. Palile su se, jedna za drugom, poput svijetleće ograde nanizane uz metalni okvir kreveta. Promatrajući ih kako plamte, osjetila sam strahovitu jezu, u potpunom neskladu s veličinom titravih plamičaka, i na trenutak mi se učini, dok sam stajala onako ukočena, istodobno prepuna očaja i nade kakvu nikada prije nisam osjetila, niti ću je ikada više osjetiti — da mi je ponovno deset godina. Ali ogoljeni sintetički madrac nije se zapalio poput polja čička potkraj listopada. Tiho se topio, a zatim se vatra sama od sebe ugasila. Dogodilo se to na moj osamnaesti rođendan. 3


V. Diffenbaugh • JEZIK CVIJEĆA

*   *   *

U dnevnom boravku, na olinjalom trosjedu, sjedile su natiskane vrckave djevojke. Pogledima su proučavale moje tijelo, zaustavivši se na mojim bosim, neoprženim stopalima. Na licu jedne od njih moglo se uočiti olakšanje, a lice druge djevojke odavalo je razočaranje. Da sam morala ostati još koji tjedan, njihovi izrazi lica zasigurno bi mi se urezali u pamćenje. Uzvratila bih im hrđavim čavlima zabodenim u potplate njihovih cipela, ili pak sitnim kamenčićima umiješanim u zdjelu s čilijem. Jednom sam prigodom prislonila kraj užarene metalne vješalice uz rame uspavane cimerice, i to kao osvetu za puno manje nepriličan čin od podmetanja požara. No, za jedan sat odlazim odavde. Djevojke su to jako dobro znale, sve redom. Jedna je od njih ustala sa sredine trosjeda. Izgledala je vrlo mlađahno — petnaestak, najviše šesnaest godina — i bila je ljepuškasta na način kakav sam rijetko imala prilike vidjeti: uspravna držanja, čistoga tena, odjevena u novu odjeću. Isprva je nisam prepoznala, no kada mi se približila s drugoga kraja sobe, uočila sam nešto poznato u načinu na koji se kretala, ustobočenih ruku i nasilnička hoda. Iako se tek doselila, nije mi bila nimalo strana — iznenada shvatih kako sam već jednom živjela s njom, u razdoblju nakon Elizabeth, kada sam bila iznimno bijesna i nasilna. Primaknuvši se sasvim blizu, zaustavila se i prkosno isturila bradu prema meni. »Ovaj je požar«, reče jednoličnim tonom, »dar od svih nas. Sretan rođendan!«. Djevojke nanizane na trosjedu iza njezinih leđa stale su se meškoljiti. Jedna je od njih navukla kapuljaču, druga se još čvršće umotala u pokrivač. Jutarnja svjetlost titrala je u nizu spuštenih pogleda, učinivši ih iznenada još mlađima, nekako zarobljenima. Jedini način da se izvuku iz ovakvoga skupnog sirotišta bio je da pobjegnu, dosegnu punoljetnost, ili budu preseljene u neku od državnih ustanova. Djeca koja su navršila 14 godina bila su prestara za usvajanje — i rijetko, ili nikada odlazila bi kući. Ove su djevojke bile potpuno svjesne svojih mogućnosti. U njihovim se očima mogao nazrijeti jedino strah: strah od mene, strah od ostalih djevojaka u domu, strah od života kakav su same zaslužile, ili im je jednostavno dodijeljen. 4


PRVI DIO | Običan čičak

Osjetila sam nenadani val sažaljenja. Ja odlazim, a njima ne preostaje drugo nego ostati. Pokušala sam se probiti prema vratima, no ona se pomaknula u stranu onemogućivši mi prolaz. »Makni se«, rekoh. Mlada žena koja je radila u noćnoj smjeni provirila je iz kuhinje. Djelovala je kao da još nije navršila niti dvadeset godina, no bojala me se više od svih ostalih djevojaka u boravku. »Molim vas«, izustila je molećivim glasom. »Ovo joj je posljednje jutro. Ostavite je na miru!« Čekala sam, spremna, a djevojka koja mi je zapriječila put uvukla je trbuh, čvrsto stisnutih šaka. Trenutak poslije zatresla je glavom, okrenuvši se na peti kao da se sprema otići. Zaobišla sam je. Za jedan sat Meredith dolazi po mene. Otvorila sam ulazna vrata i izišla. Bilo je to još jedno maglovito jutro u San Franciscu, a ploče betonske terase djelovale su vrlo hladno pod mojim bosim nogama. Zastala sam na tren, razmišljajući. Namjeravala sam uzvratiti djevojkama, učiniti nešto drsko i prepuno mržnje, no iznenada osjetih čudnu potrebu da im oprostim. Možda zato što sam navršila osamnaest, što je cijela priča sada odjednom bila iza mene, možda sam upravo stoga osjetila neku vrstu razumijevanja naspram njihovu malenom zločinu. Prije odlaska iz doma željela sam im ostaviti poruku koja će pobijediti strah u njihovim očima. Spuštajući se niz ulicu Fell skrenula sam prema tržnici. Stigavši do velikog raskrižja usporila sam korak, ne mogavši odlučiti kamo krenuti. Bilo kojega drugog dana odlučila bih se za čupanje jednogodišnjih sadnica u Duboce Parku, čerupanje zaraslog parkirališta na križanju ulica Page i Buchanan, ili pak za krađu začinskoga bilja s obližnje tržnice. Više od čitavoga jednog desetljeća provodila sam svaki slobodan trenutak u učenju značenja i znanstvenih opisa pojedinih vrsta cvijeća, iako je to znanje ostalo uglavnom neuporabljeno. Uvijek sam se iznova služila istim cvijećem: buket nevena — tuga; kanta prepuna čička — mizantropija; prstohvat sušenoga bosiljka — mržnja. Moje sporazumijevanje s vanjskim svijetom tek se povremeno mijenjalo: šačica crvenih klinčića namijenjenih sutkinji u trenutku kada sam shvatila da se više nikada neću morati vratiti u vinograd, božuri 5


V. Diffenbaugh • JEZIK CVIJEĆA

za Meredith, kada god bih naišla na njih. Sada sam, lutajući Market Streetom u potrazi za cvjećarnicom, u glavi prelistavala svoj rječnik cvijeća. Prošavši tri stambena bloka, stigla sam do trgovine alkoholnim pićima pred čijim su vratima, tik ispod željezom okovanih prozora, venuli veliki buketi cvijeća umotani u papirnate tuljce. Na tren sam se zaustavila ispred trgovine. Bili su to uglavnom mješoviti aranžmani koji odašilju prilično zbunjujuće poruke. Izbor buketa s tek jednom vrstom cvijeća bio je prilično ograničen: standardni buketi ruža u crvenoj i ružičastoj boji, ofucani buket prugastih karanfila te bogati buket ljubičastih dalija koje su se prelijevale preko papirnatog tuljca. Dostojanstvo. Istoga sam trena znala kako je upravo dostojanstvo ono što želim darovati djevojkama. Okrenuvši leđa nakošenom zrcalu iznad ulaznih vrata trgovine, ugurala sam cvijeće ispod kaputa i stala trčati. Potpuno sam ostala bez daha kada sam napokon stigla do naše zgrade. Dnevni je boravak sada bio prazan, pa sam ušla u sobu i razmotala buket dalija. Cvjetovi su bili nalik savršenim rascvalim zvijezdama s nizovima ljubičastih latica bijelih vrhova koje se šire iz stisnutih pupoljaka u središtu cvijeta. Pregrizavši elastičnu traku kojom su bili povezani u buket, stadoh razdvajati peteljke cvijeća. Djevojke nikada neće uspjeti shvatiti značenje tih dalija (jer, bila je to prilično dvosmislena gesta ohrabrenja) — no, bez obzira na sve, osjećala sam dotada nepoznatu lakoću dok sam prolazila hodnikom bacajući po jedan cvijet pred zatvorena vrata svake spavaće sobe. Preostalo sam cvijeće darovala mladoj ženi koja je upravo završavala s noćnom smjenom. Stajala je pokraj kuhinjskoga prozora u iščekivanju svoje zamjene. »Hvala«, prozborila je prilično zbunjenim glasom nakon što sam joj uručila cvijeće. Igrala se s njihovim tvrdim stabljikama, vrteći ih između dlanova. Meredith se pojavila točno u deset sati, kako je i najavila. Čekala sam je na prednjoj terasi, s kartonskom kutijom u krilu. U svojih osamnaest godina života prikupila sam uglavnom samo knjige: bili su tu Rječnik cvijeća i Petersonov vodič kroz poljsko cvijeće pacifičke regije koje mi je poslala Elizabeth otprilike mjesec dana nakon što sam napustila njezin 6


PRVI DIO | Običan čičak

dom, udžbenici iz botanike pokupljeni iz brojnih knjižnica duž Istočnoga Zaljeva, tanahne zbirke viktorijanske poezije koje sam svojedobno krala po zabačenim knjižarama. Hrpica složene odjeće prekrivala je knjige — bila je to zbirka pronađenih i ukradenih odjevnih predmeta, neki od njih odgovarajuće veličine, iako većinom pogrešnoga kroja. Meredith će me odvesti do Prihvatilišta, prijelaznog doma u dijelu grada pod imenom Outer Sunset. Bila sam na njihovoj listi čekanja još od desete godine života. »Sretan ti rođendan«, reče Meredith dok sam ubacivala kutiju sa stvarima na stražnje sjedalo službenog automobila. Ništa nisam odgovorila. Obje smo znale da taj datum možda uopće ne odgovara datumu mojega rođenja. Najraniji sudski spisi navode da sam stara otprilike tri tjedna — datum i mjesto rođenja nepoznati, baš kao i podaci o mojim biološkim roditeljima. Prvi kolovoza odabran je zbog birokratskih razloga, a ne radi slavlja. Uvalila sam se na prednje sjedalo pokraj Meredith i zalupila vratima čekajući da pokrene automobil. Nervozno je svojim dugim umjetnim noktima lupkala po upravljaču automobila. Zavezala sam pojas. No, automobil je i dalje stajao na mjestu. Okrenula sam se prema Meredith. Nisam se presvukla iz pidžame, pa sam sada privukla koljena do prsa, jaknom umotavši noge. Pogledom sam proučavala krov njezina automobila iščekujući da napokon progovori. »Dakle, jesi li spremna?« upitala me. Slegnula sam ramenima. »Znaš, to je sada gotova stvar«, reče. »Tvoj život od ovog trenutka počinje — odsada više nećeš moći kriviti druge, odsada sama odgovaraš za vlastite postupke.« Meredith Combs, socijalna radnica odgovorna za odabir niza usvojitelja koji su me, svi od reda, vraćali natrag u dom, smatrala je primjerenim meni pričati o krivnji.

7


Vanessa Diffenbaugh - Jezik Cvijeca (tisakmedia.hr)