Issuu on Google+

THALASSA ALI

KĆI PUSTINJE Prevela s engleskoga

Aleksandra Barlović


Naslov izvornika Thalassa Ali Companions of Paradise Copyright Š 2007 by Thalassa Ali


Svima koji su bili dovoljno hrabri da bi govorili istinu unatoÄ? suprotstavljanju s kojim su se suoÄ?ili.


POVIJESNA BILJEŠKA

U

natoč svojoj zabačenosti i visokim, nepristupačnim planinama,   Afganistan je imao važnu ulogu u »velikoj igri« — dugoj borbi koju su Britanija i Rusija u devetnaestom stoljeću vodile za prevlast u središnjoj Aziji. Vrijednost Afganistana bila je u njegovim trgovačkim putovima, jer se nalazio u srcu mreže starih karavanskih putova poznatih pod skupnim nazivom Put svile. Tim uskim opasnim putovima, koji su povezivali Rusiju i Kinu s Indijom i Rimom, tisućama godina prevozilo se kamenu sol, lapis lazuli, čaj i svilu, ali vojskama Aleksandra Velikog, Džingis Kana i drugih osvajača služili su i kao putovi napada. Potkraj tridesetih godina devetnaestog stoljeća Britanci su uspostavili kolonije u najvećem dijelu južne i središnje Indije te su se zagledali prema sjeveru i bogatom kraljevstvu Pandžab na granici s Afganistanom. Ali dok su se oni s jugoistoka približavali Afganistanu, njihovi suparnici Rusi silazili su sa sjeverozapada te su počeli prijetiti Perziji. Britancima nije bilo teško povjerovati da će Rusi uskoro osvojiti Afganistan, napasti Indiju i zauzeti tamošnje britanske teritorije. Njihovo rješenje bilo je onemogućavanje te prijetnje svrgavanjem 1


Thalassa Ali

afganistanskog kralja emira Dosta Muhameda kako bi na njegovo mjesto postavili šaha Šudžu, njegova suparnika naklonjenog Britancima. Britanci su 1839. godine ostvarili svoj plan. Otjeravši emira Dosta Muhameda te proglasivši šaha Šudžu kraljem, smjestili su svoju vojsku i deset tisuća putnika u taboru u garnizon, ili utvrdu, sjeverno od Kabula te poslali po svoje supruge i djecu. Dvije godine poslije tu su ludost skupo platili. Od likova romana Kći pustinje povijesne su osobe Akbar Kan, Abdulah Kan, Aminulah Kan, šah Šudža-el-Mulk, sir Alexander Burnes, sir William Macnaghten, lady Macnaghten, general sir William Elphinstone, general Sale, njegova supruga lady Florentia Sale, njegov zet kapetan Sturt, brigadir Shelton i bojnik Wade. Mariana Givens, njezin tetak Adrian Lamb i teta Claire Lamb izmišljeni su likovi, kao i Harry Fitzgerald, Charles Mott, Hasan Ali Kan, njegov sin Sabur, njegov otac šeik Valijulah Karakoja i njegova teta sultanija Safija, munši sahib, Hadži Kan, Nur Rahman i svi sluge.

2


Kći pustinje


Uvod 21. ožujka 1841.

M

ariana Givens sjedila je za malenim taborskim stolom u  svojem šatoru, tjeskobno zagledana u stjenovit krajolik pred sobom. U Butkhaku, gdje je karavana stala, nije vidjela ništa neuobičajeno. Njegovi grmljem obrasli obronci nabirali su se jedan prema drugome kao i oni koje je vidjela na svakoj postaji između Indije i Afganistana. Sâm utvrđeni grad nije bio ni po čemu osobit. Čak su i otrcani nomadi s crnim šatorima, devama i stadima ovaca koje su se naguravale bili jednaki onima koje je sa svojim engleskim suputnicima sretala proteklih šest tjedana. Zadrhtala je i čvršće se omotala šalovima. Zašto je tada to mjesto, samo jedan dan puta udaljeno od Kabula, uporno raspirivalo njezinu maštu? Možda je bilo odgovorno i za čudnu uznemirujuću viziju koju je doživjela nekoliko noći prije, dok je ležala čekajući san. Snovi pretkazanja Mariani nisu bili nepoznati jer ih je već sanjala, ali nijedna prijašnja inačica nije ju uznemirila kao velika pogrebna povorka koja se pojavila bez najave i prošla pred njom — četa Engleza, vođe na konjima, a ostali ožalošćeni u kočijama ili pješice, svi u svečanoj crnini, sve do najmanje djevojčice sa šeširićem na glavi. 7


Thalassa Ali

Prema kojem su tužnom odredištu išli silazeći niz kamenitu padinu i nestajući s vidika? I zašto je njezin mučan strah, koji je taj prizor izazvao, bio praćen ubrzavanjem kucanja njezina srca, kao da će se njoj dogoditi nešto prilično drugačije i vrlo važno? Na stolu pred njom ležao je presavijeni papir. Bila je to njezina današnja pouka iz perzijske poezije, ispisana lijepim rukopisom zdesna nalijevo. Kad ga je nezainteresirano pogledala, izvana se začulo tiho struganje cipela po podu. Trenutak poslije na ulazu se pojavio bos stariji muškarac. Na sebi je imao dugu košulju i široke hlače, odjeću uobičajenu na sjeveru Indije i u Afganistanu. Ramena su mu bila ogrnuta šalom. »Es-selamu alejkum, bibi«, blago je rekao ušavši u šator. Marianine su se suknje zaljuljale kad je skočila na noge pritisnuvši prste desne ruke o čelo u znak pozdrava. »Mir s vama, munši sahibe«, odvratila je, zadovoljna jer njezina teta Claire nije vidjela taj izraz poštovanja prema Indijcu. Upravo je njezin munši bio osoba koju je željela vidjeti. Marianin učitelj jezika na prvi se pogled doimao kao običan čupavi starac s trodnevnom bradom i kapom od karakula postavljenom ravno na uskoj glavi, ali munši sahib bio je mnogo više od toga. Bio je sljedbenik Puta i čuvar tajni koje je Mariana žarko željela doznati. Nije sjeo, iako mu je ona to mnogo puta ponudila. Ušao je i stao pokraj njezina stolca, kao i inače, blago se ljuljajući na stopalima u čarapama, ruku sklopljenih iza leđa. »Jeste li dovršili prijevod, bibi?« upitao je nagnuvši glavu prema papiru na stolu. »Jesam, munši sahibe«, odgovorila je namrštivši se, »ali danas nije dan za mističnu poeziju. Nešto me drugo zanima.« Strah joj se vratio dok mu je prepričavala svoj san. Dok je govorila, on je okrenuo glavu prema vratima i pogledao van, kao da zamišlja istu kolonu ožalošćenih ljudi u crnini, kako u potpunoj tišini prolazi pokraj njezina šatora. »Možete li mi reći što to znači?« upitala je kad je završila. 8


KĆI PUSTINJE

Munši sahib pogledao je njezino lice na kojem je bio upitan izraz, ali izraz njegova lica nije otkrivao ništa. »Mogu, bibi«, blago je odvratio, »ali ne danas.« »Molim vas, munši sahibe«, rekla je. »Reći ću vam samo ovo«, ozbiljno je odvratio. »Što god se u budućnosti dogodi, ne smijete strahovati za sebe. Morate dopustiti da vas vaša sudbina privuče.« Zabacio je ramena. »Izrecitirat ću vam nešto«, najavio je. »Te riječi ne objašnjavaju vaš san, ali nude saznanje koje bi vam moglo biti korisno kada dođe vrijeme za to.« Tada je počeo recitirati na jeziku koji Mariana nije razumjela, očiju napola zatvorenih, tihim pjevnim glasom. Neke je zvukove otegnuo, a druge žurno izustio, izgovarajući grlene samoglasnike i polustanke koji su je privlačili otkako ih je prvi put čula. Nije govorio ni urdski ni perzijski jer je ona učila oba. »Izrecitirao sam mali dio Kurana na arapskom«, rekao je kad je završio, potvrdivši njezinu pretpostavku. »Kao i svi ajeti iz Kurana, i ovaj ima više značenja«, dodao je. »Reći ću vam ono najdoslovnije. Morate ga držati u svojem srcu.« »Kimnula je pitajući se zašto je gleda s tolikim žarom. »Kunem se«, rekao je pomaknuvši ruke ispred sebe, opisujući lukove dok je otegnuto govorio: »crvenilom sunca (pri zalasku), i (tako mi) noći i onoga što ona skuplja, i (tako mi) mjeseca kada se ispuni, vi ćete prelaziti (iz jednog) stanja u (drugo) stanje.« Kimnula je, a tada je, ne mogavši se obuzdati, postavila drugo pitanje, ono koje je željela postaviti otkako su prije tri tjedna krenuli iz Indije. »Molim vas, munši sahibe, recite mi«, rekla je uvjerena da joj to može reći, ali i jednako uvjerena da joj neće reći, »hoću li se vratiti u Lahore? Hoću li više ikada vidjeti Sabura ili njegova oca?« 9


Thalassa Ali

Njezin se učitelj nasmiješio. »Bibi«, blago je rekao, »to ćete morati sami otkriti.« Zašto je izabrao upravo te ajete?, pitala se kad je munši sahib, pristojno je pozdravivši, otišao iz njezina šatora. Jesu li objašnjavali njezin san? Ili otkrivali njezinu budućnost? Istog poslijepodneva u jednom osunčanom dvorištu u utvrđenom gradu Lahoreu jedan je trgovac podignuo glas. »Govori nam o raju«, rekao je. Nosio je zlatno prstenje i gusto izvezen šal, ali je, unatoč očitoj imućnosti, pognuo glavu pred čovjekom s visokim, uštirkanim pokrivalom za glavu, koji je sjedio pred njim na podiju obloženom jastucima, tako da mu je sunce grijalo leđa. Šeik Valijulah, vođa sufijskog bratstva Karakoja, ozbiljno je kimnuo. Dok je pogledom prelazio preko sljedbenika koji su sjedili pred njim, nekoliko njih izmijenilo je znakovite poglede. »Jesi li primijetio?« mrmljali su. »Jesi li vidio?« Tema njihova govorkanja bio je šeikov moćan pogled. Bio je istodobno zastrašujući i blagotvoran te je u utvrđenom gradu trideset godina izazivao strah i poštovanje. U proteklih je nekoliko tjedana omekšao. Neki su rekli da je ta promjena posljedica dražesne prisutnosti šeikova nasljednika, četverogodišnjeg unuka koji je tada sjedio pokraj njega i širom otvorenih očiju slušao sve poslijepodnevne razgovore, držeći ručicu na djedovu koljenu. Drugi su vjerovali da je razlog tome zabrinutost, jer je šeikov sin ležao u sobi na katu i oporavljao se od teških rana. Neki su za to okrivili tugu, jer je starčeva snaha strankinja, žena koja je svojedobno spasila Sabura od sigurne smrti, napustila obitelj i sa svojima pobjegla u Kabul. Šeik se nakašljao. »Raj«, počeo je varljivo vedrim glasom, »jest vrt Voljenoga. Zrak u njemu prožet je božanskom ljubavlju.« 10


KĆI PUSTINJE

»Nigdje na Zemlji«, dodao je kad je njegova publika jednoglasno uzdahnula, »nećete pronaći takav — čak ni među plodnim ravnicama Kašmira. Naše najbolje voće — naš mango i grožđe, naše dinje i crvene naranče — tek su blijedi odraz veličanstvenoga rajskog voća. Sretnici će u tom vrtu pronaći družbenike pune ljubavi. Pit će s izvora Selsebil. A oni koji su se najviše trudili, dobit će najveću nagradu jer će se naći oči u oči s Voljenim.« Maleni Sabur promeškoljio se pokraj djeda i pogledao ga u oči. »Što je, mili?« upitao je šeik spustivši pogled zbog toga kratkog prekida. »Što te zanima?« »Hoće li An-nah uskoro doći kući?« šapnuo je dječačić. »Želi svoju pomajku strankinju«, mrmorili su sljedbenici. »Želi da se ona vrati.« Šeik se namrštio. »Nisi me slušao, Sabur.« Dječačić se pogurio. »Bojim se«, tiho je rekao. »Bojim se za An-nu.« »Ah«, zabrinuto su šapnuli sljedbenici, »dječak nešto zna. Vidio je budućnost.«

11


1. poglavlje 22. ožujka 1841.

M

ariana Givens dojahala je u afganistansku prijestolnicu jutro   nakon afganistanske Nove godine. Jašući u ženskom sedlu pokraj tetine nosiljke s njezinih dvanaest nosača u trku, praćena visokim konjušarom i grubim albino teklićem koji su pješačili, imala je tek skromnu ulogu u dostojanstvenoj povorci Engleza koja je prošla pokraj velebne mrke tvrđave, a potom skrenula prema britanskom garnizonu. Sir William Macnaghten, politički izaslanik, i njegova nasmiješena supruga, koja je bila netom stigla, predvodili su povorku na slonu, a pred njima je išla konjička pratnja. Slijedili su ih Marianin tetak i njegov umišljeni pomoćnik Charles Mott, nećak lady Macnaghten, na konjima. Za njima su išle Mariana i njezina teta, a potom konjica i duga kolona slugu i kulija koji su pješačili te mnoge teretne životinje natovarene šatorima, srebrom lady Macnaghten, koštanim porculanom i češkim kristalom, kućanskim stvarima Marianine obitelji i dovoljnom količinom šampanjca te vinjaka da u rezidenciji potraje cijelu godinu. Teta Claire odmaknula je zavjesu svoje nosiljke i provirila iz nje. »Sir William doimao se vrlo zadovoljnim kad je nakon svih tih mjeseci vidio svoju suprugu«, primijetila je milozvučnim tonom 12


KĆI PUSTINJE

koji je čuvala samo za rasprave o višim dužnosnicima i njihovim obiteljima. »A lady Macnaghten doimala se osobito sretnom dok smo jutros odlazili iz Butika, ili kako se već zove. Izgledala je poput djevojčice!« Mariana nije odgovorila. Umjesto toga osvrnula se te pogledala preko glava Jara Muhameda i Gulama Alija, preko konjice i teretne povorke, prema opasnom planinskom lancu Hindukuš koji Indiju dijeli od središnje Azije. Te se planine, čije su kamenite udoline i opasne tjesnace mukotrpno prošli, nisu doimale dalje no što su bile kad su četiri sata prije krenuli s taborišta. Trepnula je nadajući se da se samo zbog varljivog blještavila doima da je slijede, a tada se čvršće omotala šalovima žudeći za toplim ravnicama Indije, u kojoj je ostavila srce. S ravnice Pandžaba uskoro će se podignuti pješčana oluja, pretvarajući Sunce u crveni disk i prožimajući zrak sitnim pijeskom koji je nadraživao oči i krckao pod zubima. Vrućine će donijeti strašni lu, vreo suh vjetar koji je ubijao djecu i starce, a zemljoradnici su u poljima padali mrtvi, košeni toplinskim udarom. Ali unatoč svoj nelagodi Indije, Mariana bi, da su joj okolnosti dopuštale, drage volje napustila tetu, tetka i ostatak pratnje lady Macnaghten te se vratila u kuću šeika Valijulaha u utvrđenom gradu Lahoreu. Ondje bi malom Saburu pjevala besmislene pjesmice dok bi vjetar donosio prašinu kroz zatvorene prozore havelija i stavljala bi hladne obloge na čelo Hasanu Ali Kanu — odnosno, ako bi on to želio. Nedvojbeno bi pronašla način da se vrati onamo i iskupi se za svoje pogreške… Okružen snježnim planinskim lancima i navodnjavan zavojitom rijekom koja nosi njegovo ime, grad Kabul nalazi se tisuću osamsto metara iznad razine mora. Na sjeveroistoku omeđen rijekom Kabul, na jugu planinom Šerdarvaza, a na jugoistoku Balom Hisar, velikom kraljevskom tvrđavom, grad se nalazi na trokutastom području zapadnog ruba visoke plodne visoravni. Kad je povorka lady Macnaghten izašla iz planina na ravnicu Kabula, njezini članovi našli su se u nečemu nalik na raj. Nebo iznad puta obrubljenog drvećem bilo je jarke modre boje, potpu13


Thalassa Ali

no drugačije od blijedog neba Indije. Jarka svjetlost padala je na prostrane voćnjake duda i marelica, još obavijene blagim crvenilom koje prethodi proljetnom zelenilu. Obronci okolnih planina, od kojih su se neki još ponosili starim utvrđenim zidinama, počeli su zelenjeti, dok su se tu i tamo kroz zemlju probijali tulipani i zumbuli. Zrak je bio toliko čist da je Mariana lako razabrala izraze lica trojice koji su u daljini stajali na putu. Putujući prema zapadu iz Butkhaka, u Bagramu su prešli rijeku Logar te su prošli pokraj mrke tvrđave Bala Hisar prije no što su skrenuli prema sjeverozapadu i Kohistanskom putu te novoizgrađenom garnizonu, simbolu političkog trijumfa Britanaca i njihove moćne vojne prisutnosti u Afganistanu. Muškarci su prolazili putom, a njihova široka odjeća lepršala je oko njih dok su nosili teret na glavama ili vodili kolone deva. Mariana ih je pomno promatrala, zapanjena koliko su različiti od Indijaca na koje je bila naviknula. Ti muškarci ravnih leđa, s kojih je stršalo oružje, kretali su se hitro, kližućim koracima kojima su pokrivali tlo, pogleda uprtih u daljinu, za razliku od Indijaca koji su hodali uokolo nenaoružani, zamišljeni i pognutih ramena. Jedan zdepasti čovjek krenuo je prema Mariani. Masna kosa visjela mu je ispod labavo svezanog turbana. Držak noža virio je iz otvora u njegovu grubom vunenom ogrtaču. Lice mu je bilo usko i oštro. Mariana je vidjela da su mu oči obrubljene crnom bojom. Za njim je išao mladić s velikim svežnjem na leđima. »Es-selamu alejkum, mir s vama«, pristojno je rekla. On je prošao pokraj nje ne obazirući se na pozdrav, ali je mladić iza njega zastao. Zagledao se u njezino lice zapanjujuće lijepim očima, s usredotočenim izrazom na srcolikom licu. Prije no što je stigla kimnuti, stariji se čovjek osvrnuo preko ramena. Izvinuvši usta posegnuo je za nožem. Mladić je pognuo glavu i požurio za njim. Nešto je bilo čudno na tom dječaku. »Što radiš, dijete?« upitala je teta Claire drugi put provirivši između zavjesa nosiljke. »Ne razgovaraš valjda s domaćim ljudima!« 14


KĆI PUSTINJE

Britanski garnizon i susjedno stambeno naselje za državno osoblje nalazili se na Kohistanskom putu, milju sjeverno od Bale Hisar, u kojoj je ustoličen novi marionetski kralj kojem su Britanci bili naklonjeni. Garnizon, ograđeni paralelogram izgrađen za britansku vojsku te dvanaest tisuća članova tabora, bio je lijepo okružen natapanim voćnjacima, a nad njim su se uzdizale obližnje planine Bibi Mahro i Sia Sang. Marianino staro zanimanje za vojna pitanja živnulo je kad je kroz stabla ugledala bedem garnizona. Promatrala je kako je utvrđen prisjećajući se knjiga koje su ona i njezin otac zajedno čitali te zamišljajući pitanja koja će joj postaviti u sljedećem pismu. Pred jednim od masivnih kutnih kula utvrde izgrađen je veliki bazar. Mariana je kroz nekoliko otvora u zemljanom vanjskom zidu vidjela uske, prometne uličice prepune malih prodavaonica u kojima je bila izložena šarena roba. Prepun zanatlija i trgovaca koji su pratili britansku vojsku, bazar je izgledao kao neki indijski grad; zapravo, bio je veći od mnogih gradova jer je obuhvaćao nekoliko tisuća duša. Dok je povorka prolazila pokraj njega, zrak, do tada prožet mirisom mirisne topole, poprimio je primjesu dima drva, kanalizacije i začina. Kad je povorka stala, te kad su Macnaghtenovi i Charles Mott ceremonijalno uvedeni u njihovu velebnu kuću u stambenom naselju, Mariana se namrštila. »Tetku Adriane, mislila sam da će zidovi biti viši«, rekla je zamišljeno. »Naposljetku, mi smo ovdje uljezi. I pitam se zašto je opkop toliko uzak. Doima se…« »Ti i nesuđeni general morate pričekati tu informaciju«, odgovorio je njezin tetak. »Kad se smjestimo, imat ćeš dovoljno vremena sve obasipati svojim pitanjima o vojnim temama. A ja ću jedva imati vremena za obavljanje svojih dužnosti. Koliko čujem, samo nekoliko ljudi ovdje govori farsi, a gotovo nitko ne zna ni riječi paštua.« »Jadan tetak Adrian.« Mariana je progovorila tiše. »Pretpostavljam da ni Charles Mott nije od koristi.« Njezin je tetak raširio ruke. »Charles Mott pridržava lakat lady Macnaghten i to je sve.« 15


Thalassa Ali

Poliglotsko stanovništvo Afganistana imalo je dva glavna jezika. Farsi, ili perzijski, uvijek će služiti kao dvorski jezik, dok su paštu govorila sva plemena koja su živjela nedaleko od granice s Indijom — na području kroz koje je britanska vojska prošla na svojemu trijumfalnom putu u Kabul. »Kako ćeš komunicirati s ljudima i prikupljati informacije?« upitala je. Njezin je tetak slegnuo ramenima. »Možemo se služiti farsijem«, odgovorio je dok su za mladim časnikom išli prema kući koja im je dodijeljena u naselju. »Ali ako ne razumijemo nijanse čovjekova jezika, ne možemo znati što misli.« »Čujem«, rekla je Marianina teta Claire dok su ona, njezin suprug i Mariana dva jutra poslije sjedili na različitim stolcima u njihovoj blagovaonici, »da Kabul postaje prilično veselo mjesto. Nije ni čudo da naši časnici šalju po svoje supruge i djecu. Igraju kriket i priređuju predstave. Čak i organiziraju piknike na lijepim mjestima u gradu.« Zadovoljno je uzdahnula kad joj je stariji sluga natočio šalicu kave. »Rado ću protegnuti noge sada kad smo daleko od one zagušljive indijske vrućine.« »Sutra će biti utrke«, rekao je tetak Adrian. »Čujem da će sudjelovati i afganistanski jahači.« »Utrke?« Teta Claire je šmrcnula. »Nemam namjeru prisustvovati trećerazrednim konjskim utrkama s gomilom Afganistanaca. A osim toga«, mahnula je prema hrpi svežnjeva na podu salona, »ni tepisi još nisu odmotani, a Marianin pogrbljeni sluga hini da ne razumije ni riječi od onoga što mu kažem. Kako ću dati objesiti slike ako tebe neće biti cijelo poslijepodne?« Tetak Adrian pokretom je ruke zatražio još prepečenca. »Šah Šudža, naš novi emir«, rekao je, »trebao bi doći sa svojim dvoranima. Svi naši viši časnici poklonit će se kralju, ali bit će postavljen i zaseban šator za druge časnike i za žene. Očekuju se i lady Sale te lady Macnaghten.« 16


KĆI PUSTINJE

Njegova se supruga uspravila na stolcu. »Zašto to nisi rekao?« viknula je. »Dakako da ću rado…« »Mariana«, nastavio je tetak Adrian, »ti moraš biti vrlo op­ re­zna na utrkama. Ne razgovaraj s Afganistancima i ne gledaj ih u oči. U središnjoj Aziji iznimno je nepristojno da žena otvoreno gleda nepoznatog muškarca.« »Adriane, šokirana sam!« Rub čipkaste kapice tete Claire drhtao je od gnjeva. »Nevina Engleskinja nedvojbeno može gledati koga god hoće!« »Nadalje«, ustrajao je tetak, »dobro mišljenje naših časnika presudno je za tvoju budućnost, Mariana. Moraš se svim silama potruditi ponašati se primjereno. Tvoja je reputacija u protekle dvije godine znatno narušena. I nipošto ne smiješ otkriti da si službeno u braku s Indijcem.« Mariana je odložila vilicu. »Tetku Adriane, ne moraš me podsjećati…« »Ti si jedina neudana Engleskinja u Afganistanu, a budući da bi mladi poručnik Fitzgerald sutra mogao doći…« »Fitzgerald?« Bucmasto je lice tete Claire zablistalo. »Ako postoji i najmanja vjerojatnost da će poručnik Fitzgerald sutra biti na utrkama«, izjavila je, »ne bih je propustila ni za što na svijetu.« »Jedva čekam svoj prvi javni nastup«, povjerila se lady Macnaghten dok je s Marianom sjedila na sofi u dnevnoj sobi rezidencije. »Odjenut ću plavu haljinu od moire svile i dodati nekoliko pera. Budući da će moj suprug morati sjediti u kraljevskom dijelu sa šahom«, dodala je blago uzdahnuvši, »morat ću se snaći bez njega.« Mariana se pristojno nasmiješila. Koliko je sati? Koliko će dugo morati slušati kako lady Macnaghten govori o sebi? Lady Macnaghten nagnula se prema njoj, kao da joj je pročitala misli, dovoljno blizu da Mariana ugleda nekoliko tankih bora oko očiju. »Poručnik Fitzgerald vratio se iz Kandahara«, šapnula je znakovito. »Rekla sam mu da nipošto ne smije propustiti utrke. 17


Thalassa Ali

Stoga moraš izgledati najbolje što možeš. Poslijepodne ću ti poslati Vijayu.« Fitzgerald. Osoba koju se Mariana najviše plašila susresti. Ako poručnik sutra dođe, izgled će joj biti najmanja briga. »To je vrlo ljubazno od vas, lady Macnaghten«, rekla je zamišljeno. »Ali uvjerena sam da ću se savršeno dobro snaći.« »Savršeno dobro neće biti dovoljno dobro.« Lady Macnaghten mahnula je njegovanom rukom. »Kosa ti je suha, kao i koža. Potpuno si se zapustila otkako smo otišli iz Indije. Kad Vijaya obavi svoj posao«, dodala je u povjerenju, »bit ćeš lijepa kao i tada. A nakon toga bit će samo pitanje vremena kada će te Fitzgerald zaprositi.« »I, dakako«, dodala je ne obazirući se na Marianino očajno lice, »neću to nikome reći.« Mariana je žurno ustala. »Najljepša vam hvala, lady Macnaghten«, rekla je odlučno, »ali moram poći. Bojim se da me teta čeka.« Zaprositi. Kad bi lady Macnaghten ili britanska zajednica doznali istinu o njezinu braku s Hasanom, prestali bi joj nametati Harryja Fitzgeralda. Kad bi znali, više nikada ne bi razgovarali s njom. Dva sata poslije sjedila je za improviziranim toaletnim stolićem u svojoj sobi, s ručnikom prebačenim preko ramena, dok joj je tiha sluškinja lady Macnaghten, odjevena u sari, nanosila pastu od kane na kosu. Samo je lady Macnaghten, koja se i sama koristila indijskim trikovima uljepšavanja, primijetila Marianinu preobrazbu nakon posjeta Lahoreu, iz nespretne engleske djevojke u fino njegovanu domaću suprugu. Samo je ona vidjela i kako ta preobrazba blijedi te potom nestaje na putu iz Lahorea. Mariana se nije morala pogledati u svoje ručno ogledalo da bi znala koliko se promijenila otkako je prije tri godine stigla u Indiju. Toga se prvog dana, kao nespretna dvadesetogodišnjakinja rumenih obraza, bacila u zagrljaj teti Claire, uvjerena da će unutar 18


KĆI PUSTINJE

godinu dana biti udana za naočita engleskog časnika. Mlada i puna optimizma, vjerovala je da nema što izgubiti. Ali izgubila je, pa još jednom, a sa svakim je neuspjehom gubila još malo svoje nevinosti. Lice joj se u tom razdoblju blago izdužilo, a rumeni obrazi postali su blijedi, ali koža joj je već bila glatka zahvaljujući Vijayinu trudu, a obrve su joj nakon naporna tretmana činile lijepe lukove iznad očiju. Kana će joj ukrotiti kovrče i dati im sjaj. Kad Vijaya ode, Mariana će, ironično, ponovno izgledati kao Hasanova supruga. Slabovidna teta Claire vjerojatno neće primijetiti nijednu od tih promjena. Dok je jučer uzrujano prebirala po svojem nakitu, pobrojila je sve islužene pritužbe koje je uvijek iznosila u pogledu izgleda i držanja svoje nećakinje. »Nadam se da ćeš me ovaj put poslušati«, upozorila ju je. »Budući da ćeš posve nezasluženo početi ispočetka u britanskom društvu u Kabulu, moraš obuzdati svoju otvorenost. Budi čedna. I, zaboga, učini nešto s tim svojim slobodnim, nimalo otmjenim osmijehom.« Mariana je uzdahnula kad je njezina teta ukočeno otišla iz sobe. Novi početak koji je teta Claire spomenula nije bio samo nezaslužen. Bio je lažan. Tri tjedna nakon što je bolno napustila nesvjesnog Hasana, njegova blistavog sinčića i njegovu iznimno zanimljivu obitelj te se pridružila taboru lady Macnaghten, Mariana je smogla hrabrosti i odlučno otišla u tetkov šator. Ne očekujući suosjećanje od tetka koji je bolovao od kolere, i od njegove iscrpljene supruge, odmah je prešla na stvar. »Moram vam reći«, izlanula je bez ublažavajućeg uvoda, »da se u Lahoreu nisam razvela od sina šeika Valijulaha. On se u međuvremenu možda razveo od mene, ali vjerujem da nije.« Dok je govorila, podignula je ruku i dodirnula steznik svoje haljine. Njezini su prsti pod tkaninom pronašli zlatni medaljon koji joj je ranjeni Hasan poslao po tekliću Gulamu Aliju. 19


Thalassa Ali

Uz dar je bila priložena valovito ispisana napomena. Za moju suprugu, pisalo je. Ošamućena od sreće, poslala je Hasanu strastveno pismo kojim mu je rječito izrazila svoju zahvalnost. U pet tjedana, koliko je od tada prošlo, on nije odgovorio. »A možda je i umro«, dodala je tiše. Lice tetka Adriana promijenilo je boju. »Nisi se razvela od tog čovjeka nakon svih nevolja koje smo pretrpjeli?« graknuo je s jastuka. »Pokušala sam, tetku Adriane, doista jesam. U gradu se ratovalo, a moj je suprug neprestano…« »Pusti sad ›ratovanje u gradu‹«, ubacila se teta Claire sa svojega sklopivog stolca. »Proteklih tjedana navela si nas na zaključak da je sve obavljeno, da si slobodna udati se za Engleza kad stignemo u Afganistan. Lagala si nam, Mariana.« »Samo sam izbjegavala istinu. Tetak Adrian bio je teško bolestan. Nisam vas željela opterećivati više…« »Trebala sam izričito zahtijevati.« Podbradak tete Claire drhtao je od sablazni. »Trebala sam te pitati čim si se vratila iz grada.« Stisnula je oči. »Mariana, zahtijevam da mi kažeš istinu. Jesi li se upropastila dok si bila ondje? Jesi li dopustila svojemu domaćem suprugu da te iskoristi u kući svojeg oca?« »Molim te, Claire. Adil je ovdje.« Tetak Adrian pokazao je prema starijem slugi koji je opčinjen stajao pokraj ulaza u šator. »Nisam dopustila ništa«, ljutito je rekla Mariana čim je sluga otišao. »Lahore je bio napadnut i jednostavno nije bilo vremena za razvod. A osim toga, moj je suprug ranjen u bitki kod tvrđave.« »Ali tisuću smo ti puta rekli da tvoji izgledi za sreću ovise isključivo o razvrgnuću te mrske zajednice s domaćim čovjekom. Nisam ti trebala vjerovati, čak ni dok je tvoj tetak bio napola mrtav od kolere. Svekrva mi je rekla da nipošto ne smijem vjerovati ženi zelenih očiju«, okrutno je rekla teta Claire. »Svi misle da si sada slobodna«, žalosno je dodala. »Lady Macnaghten sama mi je rekla da te poručnik Fitzgerald nestrpljivo čeka u Kabulu.« 20


KĆI PUSTINJE

Pronašla je rupčić i obrisala oči. »Zašto to radiš? Što će tvoja majka reći? Obećala sam joj da ću paziti na tebe…« »Zašto bismo to ikome rekli?« prekinuo ju je tetak Adrian. »Ljudi neće govoriti o onome što ne znaju.« »Oh, hoće, Adriane, hoće! Ali, čekaj…« Umorno se lice tete Claire ozarilo. »Možda si u pravu.« »Teta Claire. Ja…« »Ne, Mariana. Moraš nas poslušati. To tvoje vjenčanje s do­ maćim čovjekom od početka je bilo prijevara — puke besmislice koje je pred šatorom izrecitirao domaći čovjek s pokrivalom za glavu. Budući da zapravo nisi bila u braku, nema potrebe za razvodom. Nastavit ćemo upravo onako kako smo planirali«, odlučno je zaključila te podizanjem ruke ušutkala Marianu koja je pokušala nešto reći. »Nitko ne smije doznati ovo što si nam rekla. Svi moraju i dalje vjerovati da je tvoj brak razvrgnut. Što se nas tiče, slobodna si udati se za Engleza.« Kad ih je ostavila, Mariana je vani stala i napregnula se kako bi čula što će njezina teta sljedeće reći, a tada je odskočila ubodena riječima koje je čula i bijesna na sebe jer je prisluškivala. »Bila bih najsretnija«, rekla je njezina teta, »kad bih doznala da je taj čovjek mrtav.« Tri tjedna poslije tabor je složio svoje brojne šatore i krenuo put Kiberskog prolaza i Afganistana.

21


Thalassa Ali - Kći pustinje (tisakmedia.hr)