Page 1

Lee Child • KAT UBOJICA


LEE CHILD

KAT UBOJICA Preveo s engleskoga

Damir Petranović


Naslov izvornika Lee Child  Killing Floor Copyright Š Lee Child 1997 First published in Great Britain in 1998 by Bantam Press Translation rights arranged by Znanje d.o.o. in 2012 All rights reserved


Mojoj agentici Darley Anderson iz Londona; mojim urednicima Davidu Highfillu u New Yorku i Marianne Velmans u Londonu. Sve troje naporno su radili kako bi ovom autoru pružili prigodu da malo predahne. Ova je knjiga posvećena njima, u znak poštovanja zbog svega njihova truda, koji je daleko nadmašio granice poslovne obveze.


1. POGLAVLJE

U

hitili su me u zalogajnici Eno’s. U podne. Upravo sam jeo jaja i pio kavu. Kasni doručak, a ne ručak. Bio sam potpuno mokar i umo­ ran nakon dugog hodanja po jakoj kiši. Cijelim putem od autoceste do ruba grada. Zalogajnica je bila mala, ali prozračna i čista. Sasvim nova i zami­ š­ljena tako da podsjeća na preuređeni željeznički vagon. Uska, s dugač­ kim pultom za kojim se jede s jedne strane i kuhinjom zguranom na stražnjoj strani. Separei su bili uza zid sa suprotne strane. Ulazna vrata na mjestu gdje bi trebao biti središnji separe. Bio sam u separeu, pokraj prozora, čitajući u novinama koje je netko ostavio za sobom o kampanji za predsjedničke izbore, na koji­ ma nisam glasovao prošli put i nisam namjeravao ni ovaj. Vani je kiša stala, no staklo je još uvijek bilo prepuno svijetlih kapljica. Vidio sam policijsku patrolu kako ulazi na pošljunčeno parkiralište. Kretali su se brzo i uz škripu zaustavili. Rotacijsko svjetlo bilo je upaljeno. Crveno i plavo svjetlo u kapima kiše na mom prozoru. Vrata se naglo otvaraju, policajci iskaču van, po dva iz svakog automobila, s uperenim oružjem. Dva pištolja, dvije puške. Ovo je bilo prilično opasno. Jedan pištolj i jedna puška otrčali su prema stražnjem izlazu, a drugi par požurio je prema vratima. Jednostavno sam sjedio i gledao ih. Znao sam tko je sve u zalo­ gajnici: kuhar straga, dvije konobarice, dva starca i ja. Ova akcija bila 1


Lee  Child

je zbog mene. U gradu sam bio manje od pola sata, a ostalih petero ovdje su vjerojatno bili cijeli svoj život. Da je s bilo kim od njih bio kakav problem, posramljeni narednik dogegao bi se unutra. Stalno bi se ispričavao, nešto bi im promrmljao i zamolio bi ih da dođu do policijske postaje. Znači, teško naoružanje i žurba nisu bili zbog bilo koga od njih. Bili su tu zbog mene. Natrpao sam jaja u usta i stavio pet dolara ispod tanjura. Presavio sam ostavljene novine i gurnuo ih u džep kaputa. Držao sam ruke iznad stola i ispraznio šalicu. Tip s pištoljem ostao je pokraj vrata, pogrbljen, i s dvije ruke us­ mjerio je oružje prema mojoj glavi. Tip s puškom prišao je bliže. Bili su to mršavi momci u formi, uredni i čisti s gotovo školskim pokretima. Pištolj na vratima pokrivao je cijelu prostoriju prilično precizno. Puška je bila dovoljno blizu da bi me mogla raznijeti po cijelom prozoru. Sve ostalo bilo bi velika pogreška. Pištolj bi mogao promašiti u borbi izbliza, a meci iz dalekometne puške s vrata skupa sa mnom ubili bi poli­cajca koji me privodi i starca u prolazu iza mene. Dosad su sve na­pravili ispravno, bez sumnje. Bili su u prednosti, ni u to nije bilo sumnje. Bio sam zarobljen u tijesnom separeu, opkoljen. Nisam mogao mnogo učiniti i stavio sam ruke na stol. Policajac s puškom približio se. »Stoj! Policija!« viknuo je. Vikao je iz svega glasa, rješavajući se napetosti. Pokušavao me uplašiti. Uobičajen postupak, potezi kao iz priručnika. Što više zvukova i bijesa ne bi li se uplašila žrtva. Podignuo sam ruke. Tip na vratima krenuo je s pištoljem. Tip s puškom prišao je bliže, čak previše blizu. Njihova prva pogreška. Da sam morao, mogao sam uhvatiti cijev puš­ ke i oteti je. Pucanj u strop i u lakat, pa u policajčevo lice i puška bi bila moja. Tip s pištoljem sam je sebi smanjio kut i više ne bi mogao riskirati da pogodi svog partnera. Sve je moglo završiti loše po njih. No ja sam samo sjedio, s rukama u zraku. Tip s puškom još je uvijek vikao i skakao. »Ovdje, na pod!« zaurlao je. Polako sam se izvukao iz separea i pružio ruke prema policajcu s pištoljem. Nisam namjeravao leći na pod. Ne zbog ovih seljačina, ni da su sa sobom doveli cijelu postaju naoružanu haubicama. Tip s pištoljem bio je narednik i prilično miran. Puška me pokri­ vala dok je on spremao pištolj, skidao lisičine sa svog pojasa i stavljao ih na moje zapešće. Pojačanje je ušlo kroz kuhinju. Prošli su oko pulta na kojemu se posluživao doručak. Zauzeli su poziciju iza mene i pretresli 2


KAT UBOJICA

me vrlo temeljito. Vidio sam kako narednik prima na znanje odmahi­ vanje glavama. Nema oružja. Momci iz pojačanja uhvatili su me za laktove. Puška me još uvijek imala na nišanu. Narednik je stupio ispred mene. Bio je jak, sportski građen bijelac, vitak i preplanuo. Mojih godina. Na sjajnoj pločici iznad džepa na košulji pisalo je: Baker. Pogledao me. »Uhićeni ste zbog ubojstva«, rekao je. »Imate pravo na šutnju, jer sve što kažete može biti upotrijebljeno kao dokaz protiv vas. Imate pravo na odvjetnika. Ukoliko si ne možete priuštiti odvjetnika, besplat­ no će vam ga dodijeliti država Georgia. Razumijete li svoja prava?« Bilo je to profesionalno izvođenje postupka Miranda. Govorio je jasno i nije čitao s papirića. Pričao je kao da zna što to znači i zašto je to važno. Važno i njemu i meni. Nisam odgovorio. »Razumijete li svoja prava?« ponovio je. Ponovno nisam odgovorio. Iz iskustva sam znao da je apsolutna šutnja najbolja. Što god se kaže, može se pogrešno čuti, pogrešno razu­ mjeti, pogrešno tumačiti. To vas može osuditi. Može vas ubiti. Tišina uzrujava policajca koji vas privodi. Mora vam kazati da imate pravo šutjeti i on mrzi ako se koristite tim pravom. Privodili su me zbog uboj­ stva, no nisam rekao ništa. »Razumijete li svoja prava?« ponovno me upitao Baker. »Go­ vorite li engleski?« Bio je smiren. Nisam rekao ništa. I dalje je ostao smiren. Imao je mirnoću čovjeka koji je znao da je prava opasnost prošla. On će me samo odvesti u zgradu policije i tada ću postati problem nekoga drugoga. Prešao je pogledom po trojici svojih kolega. »U redu, zabilježite da nije rekao ništa«, progunđao je. »Ide­ mo.« Pratili su me prema izlazu. Na vratima smo stali u jedan red. Prvi Baker, zatim tip s puškom, koji je hodao unazad, s golemom crnom cijevi još uvijek usmjerenom prema meni. Na pločici s imenom pisalo je: Stevenson. I on je bio bijelac srednje visine, u dobroj formi. Njegovo oružje izgledalo je kao cijev za kanalizaciju, usmjereno prema mome trbuhu. Iza mene bili su momci koji su činili pojačanje. Gurnuli su me kroz vrata s rukama vezanim na leđima. Vani, na parkiralištu, postalo je vruće. Vjerojatno je kišilo cijelu noć i veći dio jutra, a sada se sunce probijalo i tlo je isparavalo. Inače je 3


Lee  Child

ovo bilo prašnjavo i vruće mjesto. Danas se isparavalo onim prekrasnim opojnim mirisom pokislog pločnika pod vrućim podnevnim suncem. Stao sam, licem okrenut prema suncu i udisao dok su se policajci ras­ poređivali. Po jedan za svaki lakat za kratku šetnju do patrolnog auta. Stevenson je još uvijek na okidaču puške. Kod prvog auta povukao se jedan korak unatrag dok je Baker otvarao stražnja vrata. Gurnuli su mi glavu prema dolje. Ugurali su me u auto uz dobro izveden postupak bliskog kontakta od policajca iz pojačanja koji me držao za lijevu ruku. Dobri pokreti. U gradiću daleko od svega, ovo je zasigurno rezultat mnogo vježbe, prije nego velikog iskustva. Sjedio sam sâm na stražnjem sjedalu automobila. Debela stakle­ na pregrada dijelila je prostor. Prednja vrata još su bila otvorena. Ušli su Baker i Stevenson. Baker je vozio. Stevenson je bio okrenut prema nazad i promatrao me. Nitko nije pričao. Automobil u pratnji s po­ jačanjem slijedio nas je. Automobili su bili novi, vožnja tiha i glatka, unutrašnjost čista i hladna. Bez zaostalih tragova očajnih i jadnih ljudi koji su se vozili upravo ovdje gdje se ja vozim. Pogledao sam kroz prozor. Georgia. Vidio sam bogatu zemlju. Teško, vlažno crveno tlo. Dugačke i pravilne redove niskoga grmlja u poljima. Kikiriki, možda. Zahtjevna žetva, no vrijedna za uzgajivača ili za vlasnika. Posjeduju li ljudi ovdje svoju zemlju? Ili goleme korpora­ cije? Ne znam. Vožnja do grada bila je kratka. Auto je proizvodio piskutave zvu­ kove klizeći natopljenim asfaltom. Nakon možda jednog kilometra ugledao sam dvije skladne zgrade, obje nove, obje s urednim okolišem. Policijska postaja i vatrogasni dom. Stajale su usamljeno, iza široke tratine s kipom, sjeverni rub gradića. Privlačna lokalna arhitektura spon­zorirana velikodušnim budžetom. Ceste su bile od glatkog asfal­ ta, pločnici od crvenih ploča. Stotinjak metara prema jugu vidio sam zasljepljujuće bijeli crkveni zvonik kako se uzdiže iznad gomile zgrada. Vidio sam jarbole za zastave, tende, svježe boje, zelene travnjake. Sve osvježeno obilnom kišom. Sada se sve isparavalo i stvaralo nekakav sna­ žan dojam na toj vrućini. Bogata zajednica. Izgrađena, pretpostavljam, od bogatih prihoda s farmi i visokih poreza za one koji su putovali na posao gore u Atlantu. Stevenson je još uvijek buljio u mene dok je auto usporavao do prilaza zgradi postaje. Široki pristupni polukrug. Pročitao sam natpis na nisko zidanom postamentu: Zapovjedništvo policije Margrave. Pomislio 4


KAT UBOJICA

sam: »Trebam li se zabrinuti?« Bio sam uhićen u gradu u kojem ni­ kad prije nisam bio. Navodno zbog ubojstva. No znao sam dvije stvari. Prvo, oni ne mogu dokazati da se nešto dogodilo ako se nije dogodilo. I drugo, nisam ubio nikoga. U svakom slučaju, ne u njihovu gradu i ne već dugo vremena.

5

Kat ubojica (tisakmedia.hr)  

Margrave je bezlični gradić na jugu Amerike. Naizgled potpuno savršen, uredno podšišanih krošnji stabala i s travnjacima poput baršuna u koj...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you