Issuu on Google+

jedan

Stephen Spaulding bio je vrlo sretan čovjek, a to je nešto što ne

možete reći za većinu ljudi. Nije tražio sreću, ali je priznavao da je ima. To je bio njegov dar: biti svjestan onoga što ima. Kad je to nestalo, dakako, bio je svjestan i toga. Prometnuo se iz čovjeka koji bi se već od ranoga jutra mogao nasmiješiti n­eznancu u čovjeka koji je odbijao pogledati ljude u oči. Stephen je u stravičnoj nesreći izgubio obitelj, a svega ostalog odrekao se lako, kao da otvara šaku i ispušta pregršt balona. Zbogom obiteljskoj praksi koju je upravo započinjao sa svojom dvojicom kolega sa specijalizacije. Zbogom viktorijanskoj kući za koju su se on i Ellen zadužili preko glave kad je ona zatrudnjela za njegova stažiranja. Zbogom dječjem krevetcu i triciklu i ljubičastoj rođendanskoj haljinici koju Lizzie nikada nije uspjela odjenuti. Više od godinu dana nakon nesreće Stephen se još nije bio priviknuo na način na koji se promijenilo i sâmo vrijeme. Prije ga nikada nije imao dovoljno, a popis stvari koje on i Ellen nisu stigli obaviti bio je samo još jedna stvar koja ga je raspinjala. Putovanje u Pariz na koje nikada nisu otišli smetalo mu je manje od filmova koje su namjeravali posuditi. Zašto ih nikada nisu pogledali? Svi filmovi s Ellenina popisa bili bi stali u jedan vikend! Znao je to jer ih je on gledao, i to više puta. Gledao je filmove koje mu je željela pokazati njegova žena i zamišljao što bi rekla da je bila ondje. Bilo je to davno, u prvim mjesecima, kad joj je još pokušavao darivati stvari kao da bi mu se nekako mogla vratiti kad bi se samo još malo jače potrudio i uspio postići da ona nekako ponovno poželi ovaj život. Jedan dan u životu

LT-Jedan dan u zivotu_KDS_KB.indd 9

9

25.07.12 9:54:23


Poslije nesreće imao je vremena napretek. Svaki se dan pružao pred njim, ravan i jednoličan, poput kanzaške autoceste, a jedine fiksne točke bili su mu obroci koje se s mukom prisiljavao progutati i povremene šetnje na koje je odlazio i za kojih bi rijetko kad primijetio išta i ikoga oko sebe. Napokon si je kupio stari, zeleno-bijeli Checkerov taksi, ne zato što bi trebao novca (od naknade koju mu je grad isplatio mogao je sasvim lagodno živjeti do smrti, osobito sada kad više nije imao nikakvih želja, kad nije želio više ništa), nego zato što ga je mogao voziti onoliko malo ili onoliko puno koliko je želio – šesnaest sati na dan, više ako bi mu se nesanica pogoršala. Stephen nije namjeravao tužiti nikoga, ali grad mu je svejedno isplatio golemu svotu. Novinski su naslovi pisali o tome kao o “žaljenja vrijednoj tragediji”. Bila je nedjelja, negdje potkraj srpnja; policija je progonila maloljetnika koji je sa susjedova prilaza ukrao staru zahrđalu Toyotu iz ’84. Krntija nije vrijedila ni petsto dolara, ali policijsko vozilo koje se na križanju zaletjelo u njegov automobil jurilo je više od stotinu dvadeset kilometara na sat. On je bio za upravljačem, Lizzie u svojoj auto-sjedalici straga, iza Ellen. Maloljetnik se predao policiji kad je čuo što se dogodilo. Policajac koji je vozio povukao se u prijevremenu mirovinu. A Stephen, liječnik obiteljske medicine od jedva trideset godina, postao je taksist. Pa što onda? Njegovo znanje iscjeljivanja ljudskoga tijela ionako mu nije donijelo ništa. Njegova žena i četverogodišnja kćerkica svejedno su mu umrle naočigled. Sada je učio kako naći najkraći put do zračne luke s bilo kojeg mjesta u St. Louisu; kako kliznuti oko autobusa i kada prijeći iz traka u trak kako bi njegova mušterija imala osjećaj da napreduju brže; u koliko se sati zatvaraju restorani i barovi te koje njegove redovite mušterije u subotu navečer vole popiti koju previše pa trebaju taksi za povratak. Ljudi bi često spomenuli kako je Stephen siguran vozač, najsigurniji vozač taksija s kojim su se ikada vozili. Stephen bi kimnuo, ali ne bi odgovorio ništa. Nikada nije vozio a da mu radio nije bio uključen. Talk show, popularna glazba, vijesti, nije bilo važno. Radio je Stephenu bio izlika da ne mora razgovarati. Jedino bi odgovorio kad bi ga mušterija upitala o ulaznicama za zabavni park. A to ga nisu pitali često, premda je ulaznice dao plastificirati i držao ih zataknute za retrovizor, odmah pokraj svoje 10

LT-Jedan dan u zivotu_KDS_KB.indd 10

Lisa Tucker

25.07.12 9:54:23


dozvole za vožnju taksija. Stephena to nije čudilo. Znao je da taksisti većinu ljudi ne zanimaju. Da, nije se tomu čudio, a ipak je čeznuo da ga pitaju. Čeznuo je za novom prigodom da ponovno može ispričati cijelu priču o onom savršenom srpanjskom danu u zabavnom parku: kako su se vozili na vodenom toboganu i na velikom kotaču-vidikovcu i vlakiću za djecu, kako su jeli hotdog i sladoled (od mentola s komadićima čokolade, Ellenin najdraži), kako je pokušao osvojiti divovsku plišanu pandu, a kad nije uspio nabaciti kolut (bio je siguran da je to namještaljka), svejedno je svojoj kćeri kupio pandu. Svaki put kad bi pričao tu priču, Stephen bi dodao pokoju pojedinost. Kako su prolazili mjeseci, priča bi često potrajala i cijelu vožnju; ponekad bi još govorio i kad bi mu mušterija pokušala tutnuti novac u ruke i izaći. Znao je da pretjeruje, ali nije si mogao pomoći. Kad god bi o tom danu pokušao razmišljati u svojem stanu, mozak bi mu se jednostavno ispraznio. Činilo se da samo u taksiju, govoreći neznancima, Stephen nekako uspijeva sve to oživiti: osjećaj sunca na svojim rukama, blistave zelene kapljice koje su padale s njihovih korneta na vruć pločnik i kako je te večeri mala Lizzie bila nespretna i preslatka dok je svoju divovsku pandu vukla natrag prema autu. Stephen nije ni slutio koliko je silno počeo živjeti za te razgovore sve do jednog kišnog travanjskog jutra kad su iznenada prestali. Tog je jutra na autobusnoj postaji u središtu pokupio j­ednu djevojku, jednu od onih čudakinja, premda ova nije bila ni izbušena ni tetovirana ni nafiksana, barem koliko se to moglo vidjeti. No ova je svejedno bila još bizarnija, onako prirodno blijede puti poput nekog prerušenog vampira i odjevena u modu iz pedesetih: od dugačke zvonolike crne suknje i mucastoga ružičastog pulovera sve do bijelih sportskih čarapica i plitkih kožnatih cipela na vezanje, oksfordica. Kosa joj je bila svijena navrh glave u čvrstoj pletenici poput neke tvrde krune, a sjedila je tako uspravno da joj je moralo biti neudobno, ne trepćući očima i držeći svoje malene bijele ruke pažljivo sklopljene u krilu. Stephen je već i prestao razmišljati o njoj kad je ona, desetak minuta od početka vožnje, spomenula ulaznice. Ali prije nego što joj je uspio početi pričati o toboganu ili jelu, ili čak i samo o tome kako je savršeno vrijeme bilo toga dana, djevojka je primijetila ono što nitko drugi prije nje nije: da s ulaznica nisu bili otkinuti odresci. “Što se dogodilo?” upitala je. “Zašto ih nikada niste iskoristili?” Jedan dan u životu

LT-Jedan dan u zivotu_KDS_KB.indd 11

11

25.07.12 9:54:23


Pocrvenio je od zbunjenosti, koja se potom hitro prometnula u srdžbu. Trebalo mu je gotovo godinu dana da priču o zabavnom parku dovede do savršenstva – za milost Božju, zar ne smije imati čak ni to? Pa nije tražio sve one dane i sate i minute koje je mogao imati s Ellen i Lizzie! Tražio je samo još jedan dan. Kad se policijski automobil bočno zaletio u njih, Stephen je svoju obitelj vodio u zabavni park. Lizzie je cijelo ljeto željela ići onamo, a toga su dana u ruci imali ulaznice. Stvarno su, napokon, išli u park! Sve što je Stephen u svojoj priči učinio bilo je da “trebali smo ići” promijeni u “išli smo”. Najobičnija promjena u glagolskom izričaju koja je, međutim, mijenjala sve ostalo. A sad ga je ta neobična djevojka u njegovu taksiju tjerala da sve vrati na staro. Glas joj je bio apsolutno nedužan. Nije ni slutila što mu je svojim pitanjem upravo bila oduzela. S druge strane, on nije ni slutio što će mu djevojka dati.

12

LT-Jedan dan u zivotu_KDS_KB.indd 12

Lisa Tucker

25.07.12 9:54:23


Lisa Tucker - Jedan dan u životu (tisakmedia.hr)