Issuu on Google+

1.

B

ilo je jedan poslije ponoći, i ja sam zurio u nekakva mačka. Bio je to vjerojatno bijel mačak, ali u mraku nisam pouzdano znao. Ono malo mjesečine što se probijalo kroz razbijene prozore pretvaralo je prostoriju u njezinu stariju verziju, u prizor iz crno-bijelih filmova. Zidovi od cementnih blokova bili su sivi, ulupljene bačve i naslagane drvene daske bile su sive, gomile napola potrošenih limenka boje bile su sive; i usred svega toga bio je siv mačak koji se nije htio pomaknuti. Igrao sam se s plastičnom kantom u rukama, okretao je amotamo slušajući kako u njoj kružno pljuska benzin. Imao sam u džepu kutiju šibica, kraj nogu hrpu masnih dronjaka. Bilo je tu dovoljno starih drva i kemikalija da se naloži veličanstvena vatra, i žarko sam je želio potpaliti, ali nisam htio ozlijediti onog mačka. Nisam se čak ni usudio da ga poplašim i otjeram, od straha da ne izgubim vlast nad sobom. Tako sam u njega zurio, čekajući. Čim je otišao, ono mjesto je nestalo. Bilo je to potkraj travnja, i proljeće je napokon pobijedilo u bitci da bi umrtvljeni, smrznuti okrug Clayton preobrazilo u veseli, zeleni kraj. Velik dio toga, naravno, predstavljala je činjenica da nas 3

Gospodin monstrum_final meki.indd 3

10.08.2012. 12:19


je claytonski ubojica napokon ostavio na miru — njegova opaka pomama za ubijanjem trajala je gotovo pet mjeseci, ali prestao je vrlo naglo i nikomu se nije javljao od siječnja. Grad se uspavljivao u strahu još dva mjeseca, zatvarajući čvrsto vrata i prozore svake noći, a građani su se svakoga jutra nakon buđenja jedva usuđivali upaliti televiziju bojeći se da će na jutarnjim vijestima vidjeti još jedno unakaženo truplo. Ali ništa se nije događalo i mi smo polako počinjali vjerovati da je ovaj put sve doista prošlo i da više ne će biti tjelesa koja treba uklanjati. Sunce je ogranulo, snijeg je okopnio, ljudi su se opet počinjali smiješiti. Izdržali smo oluju. Clayton je bio privremeno sretan već gotovo mjesec dana. Bio sam zapravo jedina osoba koja se uopće nije zabrinjavala. Pouzdano sam znao da je claytonski ubojica zauvijek otišao, još u siječnju. Uostalom, ja sam ga osobno ubio. Mačka se pomaknula skrenuvši pozornost s mene da bi spustila glavu i liznula šapu. Stajao sam posvema nepomično, nadajući se da će me zanemariti ili zaboraviti te izići u lov ili što drugo. Od mačaka se očekuje da budu noćni lovci, a ovaj je morao nešto pojesti. Izvukao sam sat iz džepa — jeftini plastični ručni sat kojemu sam otrgnuo remenje — i ponovno provjerio vrijeme. Jedan i pet. To nikamo nije vodilo. Skladište je bilo sagrađeno kao odlagalište materijala neke građevinske tvrtke prije mnogo, mnogo godina, kad je velika pilana u gradu još bila nova i ljudi mislili da se okrug Clayton može pretvoriti u nešto. Nikada se nije pretvorio, i dok se pilana još nekako borila, građevinska je tvrtka prestala gomilati gubitke i napustila grad. Godinama otada nisam se jedini ja služio tom davno napuštenom građevinom — zidovi su bili prekriveni grafitima, a na tlu u njoj i oko nje ležale su pivske limenke i prazne papirnate vrećice. Čak sam našao madrac iza drvenih paleta, vjerojatno privremeni dom nekog skitnice. Pitao sam se je li claytonski ubojica i njega ukokao prije nego što sam ga zaustavio; u svakom slučaju madrac je bio pljesniv zbog neupotrebljavanja pa sam zaključio da nikoga nije bilo ondje cijele zime. Kad mi se naposljetku pruži prilika, taj je madrac na popisu da bude jezgra moje pomno pripremljene vatre. 4

Gospodin monstrum_final meki.indd 4

10.08.2012. 12:19


Noćas, međutim, ništa nisam mogao učiniti. Držao sam se pravila, a ta su pravila bila veoma stroga i prvo je od njih glasilo: »Nemoj ozlijediti životinje«. Bio je to četvrti put što me je mačak spriječio da ne spalim skladište. Mislim da bih morao biti zahvalan, ali… Doista mi je potrebno nešto spaliti. Jednog od ovih dana uzet ću toga mačka i — ne. Ne bih mogao ozlijediti mačka. Nikoga više ne bih htio ozlijediti. Diši duboko. Položio sam kantu s benzinom na zemlju; nisam imao vremena čekati mačka, ali sam mogao spaliti nešto manje. Zgrabio sam drvenu paletu i izvukao je iz skladišta, zatim sam se vratio po benzin. Mačak je još bio ondje, sad je sjedio na nepravilnoj četvorini mjesečine i gledao me. »Prije ili poslije«, rekao sam, zatim se okrenuo i opet izišao. Izlio sam malo benzina na paletu, tek toliko da mi bude lakše, zatim ostavio kantu kraj bicikla, daleko od mjesta gdje će gorjeti vatra. Sigurnost prije svega. Pojavile su se zvijezde i drveće se u šumi nadvijalo sasvim blizu, ali skladište je bilo na čistini pokrivenoj šljunkom i uvelom travom. Negdje između drveća protutnjao je međudržavni vlak pun okasnjelih pijanaca te poneki pospani automobil. Kleknuo sam kraj drvene palete, omirisao vonj benzina u zraku i izvadio šibice. Nije mi se dalo razbijati daske ili složiti pravu vatru, samo sam kresnuo šibicom i bacio je na benzin promatrajući je kako svijetlo i žuto bliješti. Plamenovi su liznuli iz benzina i zatim polako počeli prodirati u drvo. Promatrao sam to izbliza, slušajući sitno pucketanje i praskanje dok je vatra pronalazila zaostatke soka. Kad je snažno zahvatila dasku, zgrabio sam paletu za siguran kraj, podignuo je u uspravan položaj omogućujući vatri da se proširi, i zatim sam je prevrnuo na drugu stranu tako da se plamenovi mogu probiti uvis i zahvatiti ostatak dasaka. Vatra se gibala kao živo stvorenje, pipajući drvo tankim žutim prstom, kušajući ga, zatim je pohlepno posegnula i posvema ga obavila. Vatra se dobro razbuktala, bolje nego što sam očekivao. Učinilo mi se da je sramota potrošiti je na samo jednu paletu. Izvukao sam još jednu paletu iz skladišta i bacio je na vatru. Sad je oganj bio dovoljno velik da je hučao i praskao, preskačući na 5

Gospodin monstrum_final meki.indd 5

10.08.2012. 12:19


novo drvo s očevidnim ushićenjem. Nasmiješio sam se tomu kao vlasnik revna psa. Vatra mi je bila ljubimac, pratilac i jedino opuštanje koje mi je ostalo; kad god se Gospodin Monstrum na mene derao da prekršim pravila i nekoga ozlijedim, uvijek sam mogao dobrom vatrom utažiti poriv. Promatrao sam kako oganj prodire u drugu paletu, slušao muklu huku dok je usisavao kisik, i smiješio se. Želio sam više drva, pa sam otišao po još dvije palete. Malko više ne će škoditi. »Molim te, nemoj me ozlijediti.« Bilo mi je drago kad je to rekla. Nekako, zbog nekakva razloga, od nje sam uvijek očekivao da kaže »Hoćeš li me ozlijediti?« ali ona je bila previše pametna da bi to učinila. Bila je svezana za zid u mojem podrumu, a ja sam držao nož — naravno, spremao sam se da je ozlijedim. Brooke nije postavljala glupa pitanja i to je razlog što mi se toliko jako sviđala. »Molim te, John, preklinjem te; molim te, nemoj me ozlijediti.« Satima sam mogao to slušati. Sviđalo mi se jer se točno ticalo stvari: imao sam svu moć u danoj situaciji, i ona je to znala. Znala je to bez obzira na ono što je željela, ja sam bio jedina osoba koja joj je mogla to pružiti. Jer sam u toj prostoriji, s tim nožem u ruci, bio sam čitav njezin svijet — njezine nade i njezini strahovi zajedno, sve njezino odjednom. Pomaknuo sam nož gotovo neprimjetno i osjetio provalu adrenalina kad su njezine oči trepnule prateći ga: prvo lijevo, zatim desno; čas gore, čas dolje. Bio je to prisan ples, naše duše i tijela bili su savršeno usklađeni. Osjetio sam to i prije, držeći nož usmjeren prema svojoj mami u kuhinji, ali već sam tada znao da je zapravo Brooke bila jedina važna. Brooke je bila osoba s kojom sam htio stupiti u vezu. Podignuo sam nož i zakoračio naprijed. Brooke se pomaknula u suglasju sa mnom, poput partnerice u plesu, oduprijevši se leđima o zid, dok su joj se oči širile i dah ubrzavao. Savršena veza. Savršenstvo. Sve je bilo savršeno — točno onako kako sam tisuću puta 6

Gospodin monstrum_final meki.indd 6

10.08.2012. 12:19


zamišljao. Bilo je to maštanje poput stvarnosti, tako krajnje potpun scenarij da sam osjećao kako me svega obuhvaća radnja i odnosi daleko. Njezine su se oči posvema usredotočile na mene. Blijeda joj je koža zadrhtala kad sam pružio ruku prema njoj. Osjetio sam kako u meni bujaju emocije, kako se bude, prelijevajući se i stvarajući prišteve na mojoj koži. Ovo je pogrešno. Ovo je točno ono što sam oduvijek želio, i točno ono što sam oduvijek želio izbjeći. Ispravno i pogrešno u isto vrijeme. Ne mogu razlikovati svoje snove od svojih noćnih mora. Postojao je samo jedan način da se to završi; jedan jedini način kako se oduvijek završavalo. Zabio sam nož u njezine grudi, Brooke je kriknula, i ja sam se probudio. »Probudi se«, rekla je ponovno mama i upalila svjetlo. Prevrnuo sam se na drugu stranu i zagunđao. Mrzio sam buđenje, ali još više sam mrzio spavanje — previše vremena provodim sa svojom podsvijesti. Namrštio sam se i prisilio da sjednem. Ponovno sam to prošao. Samo dvadeset sati i morat ću opet to učiniti. »Danas je krasan dan«, rekla je mama otvarajući mračnice na mojem prozoru. »Poslije škole imaš još jedan sastanak s Clarkom Formanom. Idemo, ustaj.« Zažmirio sam prema njoj, zamagljenih očiju. »Opet Forman?« »Govorila sam ti o tome prošloga tjedna«, rekla je. »Vjerojatno se radi o još jednoj izjavi.« »Koješta.« Ustao sam iz kreveta i krenuo prema tušu, ali mama mi je zapriječila put. »Čekaj«, rekla je ozbiljno. »Što trebamo kazati?« Uzdahnuo sam i s njom ponovio našu obrednu jutarnju rečenicu: »Danas ću gajiti dobre misli i nasmiješiti se svakomu koga vidim.« Nasmiješila se i potapšala me po ramenu. Ponekad poželim da imam samo budilicu. »Kukuruzne pahuljice i cheerios za doručak?« »Mogu i sam nasuti svoje žitarice«, rekao sam i kraj nje se progurao u kupaonicu. Stanovao sam s mamom iznad mrtvačnice u malom mirnom susjedstvu na rubu Claytona. Formalno smo bili izvan općinske 7

Gospodin monstrum_final meki.indd 7

10.08.2012. 12:19


granice, što nas je prije svrstavalo u okrug nego u grad, ali cijelo mjesto je bilo tako maleno da nitko nije uistinu primjećivao ili vodio računa o tome gdje su bile granice. Živjeli smo u Claytonu i zahvaljujući mrtvačnici bili smo jedna od rijetkih obitelji koje nisu imale barem jednoga člana zaposlena u pilani. Mogli biste pomisliti da tako malen grad nije imao dovoljno mrtvaca da bi mrtvačnica opstala, i bili biste u pravu — bili smo na rubu stečaja tijekom cijele prošle godine, jedva smo podmirivali račune. Moj tata je plaćao za izdržavanje djeteta, ili točnije država mu je obustavljala od zarade da bi plaćao, ali to nije bilo dovoljno. Onda se naposljetku pojavio claytonski ubojica i dao nam puno posla. Najvećim sam svojim dijelom mislio kako je tužno što toliko ljudi mora umrijeti da bi naše poduzeće uspješno poslovalo, ali Gospodin Monstrum je uživao u svakoj minuti. Naravno, mama nije ništa znala o Gospodinu Monstrumu, ali ona nije znala ni da je meni dijagnosticiran »poremećaj u ponašanju« — što je uglavnom pristojan način da se kaže da sam sociopat. Službeni je izraz »asocijalni poremećaj ličnosti«, ali takav je naziv dopušten tek kada navršiš osamnaest godina. Meni je još nedostajao jedan mjesec do punih šesnaest, pa je dijagnoza bila »poremećaj u ponašanju«. Zaključao sam se u kupaonicu i zurio u zrcalo. Bilo je obrubljeno sitnim bilješkama i ljepljivim papirićima koje je mama ostavljala da nas podsjete na važne stvari — nisu to bile dnevne stvari kao što su sastanci, nego dugoročne »riječi kojih se treba držati u životu«. Katkada sam je mogao čuti kako ih ponavlja za sebe dok se ujutro uređivala, primjerice: »Danas će biti najbolji dan moga života«, i druga slična sranja. Najveća je bila bilješka koju je napisala posebno za me i zalijepila u kut zrcala. To su bila ista ona pravila koja sam sâm stvorio prije mnogo godina da bih Gospodina Monstruma držao pod ključem, i slijedio sam ih sasvim fino na vlastitu ruku sve do prošle godine kad sam ga morao pustiti na slobodu. Sada se mama prihvatila dužnosti da ih provede u djelo. Čitao sam popis dok sam prao zube. Pravila: Ne ću ozlijediti životinje. 8

Gospodin monstrum_final meki.indd 8

10.08.2012. 12:19


Ne ću paliti stvari. Kad o nekome nešto ružno pomislim, odbacit ću takve misli i reći nešto lijepo o toj osobi. Ne ću ljude nazivati »tipovima«. Ako se počnem za nekim povoditi, čitav ću ga tjedan izbjegavati što je moguće više. Ne ću prijetiti ljudima, čak ni neizravno. Ako ljudi zaprijete meni, uklonit ću se. Očevidno je pravilo o paljenju stvari već bilo izbačeno. Gospodin Monstrum je toliko navaljivao, a mamina je vlast bila toliko ograničena, da je nešto moralo popustiti, i to je bilo to. Paljenje vatara — malih, ograničenih vatara koje ne bi nikomu naškodile — bilo je poput otvaranja ventila da se ispusti pritisak koji je rastao u mojem životu. Bilo je to pravilo koje sam morao prekršiti da bih imao imalo nade da ću se držati ostalih pravila. Nisam rekao mami što radim, naravno; jednostavno sam to pravilo ostavio na popisu i zanemario ga. Iskreno govoreći, cijenio sam maminu pomoć, ali… postajalo je veoma teško s tim živjeti. Ispljunuo sam pastu za zube, isprao usta i otišao da se obučem. Jeo sam doručak u dnevnoj sobi i gledao jutarnje vijesti dok se mama navirivala iz hodnika iza mene koliko joj je dopuštalo električno kovrčalo za kosu. »Ima li što zanimljivo danas u školi?« upitala je. »Nema«, rekao sam. Ni na vijestima nije bilo ništa zanimljivo, odnosno, nije objavljena nijedna nova smrt u gradu, u najmanju ruku, a to je obično bilo sve što me je zanimalo. »Stvarno misliš da me Forman želi vidjeti radi još jedne izjave?« Mama je načas zastala, ušutjela je iza mene, a ja sam znao što misli — bilo je stvari koje još nismo rekli policiji u vezi s onim što se dogodilo one noći. Kad te napadne serijski ubojica, to je jedna stvar, ali kad se pokaže da je taj serijski ubojica demon, pa se raspadne u pepeo i crni mulj pred tvojim očima, kako ćeš to objasniti a da te ne strpaju u ludnicu? 9

Gospodin monstrum_final meki.indd 9

10.08.2012. 12:19


»Sigurna sam da samo žele provjeriti jesu li učinili sve što treba«, rekla je. »Mi smo im rekli sve što se moglo reći.« »Sve osim demona koji je pokušao…« »O tome ne ćemo govoriti«, rekla je mama ozbiljno. »Ali ne možemo se samo praviti…« »O tome ne ćemo govoriti«, ponovila je mama. Mrzila je razgovor o demonu i gotovo nikada ga nije glasno priznala. Ja sam očajno želio s nekim raspravljati o tome, ali jedina osoba kojoj sam se mogao povjeriti odbila je čak i razmišljati o tome. »Već sam mu rekao sve ostalo dvadeset sedam puta«, rekao sam i prebacio se na drugi kanal. »On je ili sumnjičavac ili idiot.« Novi je kanal bio dosadan kao i onaj prije njega. Mama se na trenutak zamislila. »Razmišljaš li ružno o njemu?« »Oh, nemoj opet, mama.« »To je važno!« »Mogu to sam učiniti, mama«, rekao sam odlažući daljinski upravljač. »Već dugo vremena to sam radim. Ne trebaš me stalno upozoravati na svaku sitnicu.« »Razmišljaš li ružno o meni sada?« »Počinjem, da.« »I?« Zakolutao sam očima. »Danas vrlo lijepo izgledaš«, rekao sam. »Nisi me ni pogledao otkad si upalio televiziju.« »Ne moram govoriti iskrene stvari, samo lijepe stvari.« »Iskrenost bi pomogla, iako…« »Ti znaš što bi pomoglo«, rekao sam ustajući i odnoseći praznu zdjelicu u kuhinju. »To je da me prestaneš daviti cijelo vrijeme. Pola ružnih stvari o kojima razmišljam posljedica su toga što mi dahćeš iza vrata svake sekunde u danu.« »Bolje da sam to ja nego netko drugi«, doviknula je smireno iz hodnika. »Znam da me previše voliš da bi mogao učiniti išta strašno.« »Ja sam sociopat, mama, ja nikoga ne volim. Po definiciji.« 10

Gospodin monstrum_final meki.indd 10

10.08.2012. 12:19


»Je li to prikrivena prijetnja?« »Oh, tako ti… Ne, to nije bila prijetnja. Ja odlazim.« »I?« Zakoračio sam u hodnik i nemoćno se u nju zagledao. Ponovno smo skupa izrecitirali: »Danas ću gajiti dobre misli i nasmiješiti se svakomu koga vidim.�� Uzeo sam ruksak, otvorio vrata, zatim se okrenuo i pogledao ju posljednji put. »Danas vrlo lijepo izgledaš«, rekao sam. »Zbog čega si to rekao?« »To ne želiš znati.«

11

Gospodin monstrum_final meki.indd 11

10.08.2012. 12:19


Dan Wells - Gospodin Monstrum (tisakmedia.hr)