Page 1

GLENN COOPER

BIBLIOTEKA MRTVIH Prevela s engleskoga

Katarina Volarić


21. svibnja 2009. New York

D

avid Swisher na svojem je BlackBerryju tražio elektroničku poru ku financijskog direktora tvrtke koja je bila jedan od njegovih klijenata. Čovjek se želio sastati s njim u Hartfordu kako bi razgovarali o financiranju duga. Bio je to rutinski posao kakav je ostavljao za vožnje kući. Utipkao je odgovor dok se limuzina kretala i zaustavljala svakih nekoliko metara u prometnoj gužvi na Park aveniji. Zvuk zvonca označi dolazak nove elektroničke poruke. Bila je njegove supruge: Imam iznenađenje za tebe. Odgovori joj: Odlično! Jedva čekam. Pločnici s druge strane prozora njegove limuzine bili su prepuni Njujorčana opijenih prvom najavom proljetnoga vremena. Blijedo svjetlo predvečerja i topao lagan zrak podignuli su im raspoloženje i ubrzali korake. Muškarci s jaknama zataknutima za palce i podignutim rukavima osjećali su povjetarac na svojim golim podlakticama, a žene u kratkim prozračnim suknjama na svojim bedrima. Krv je počela ključati u ljudima, to je bilo sigurno. Hormoni, dotad okovani poput brodova u arktičkom ledu, počeli su slobodno kolati zahvaljujući proljetnom zatopljenju. Večeras će u gradu biti akcije. Kroz otvorene prozore stana na višem katu neke stambene zgrade dopirali su raskošni zvukovi Stravinskijeva Posvećenja proljeća i sjedinjavali se s gradskom kakofonijom. 1


Glenn Cooper

Davidovu pozornost nije privuklo ništa od toga jer je bio usredotočen na svijetleći zaslon mobilnog uređaja. I on je prolazio potpuno nezapažen, skrivala su ga zatamnjena stakla. Tridesetšestogodišnji investicijski bankar s puno kose na glavi bio je očito bogat, odjeven u lagano vuneno odijelo iz Barneysa i mrka pogleda nakon dana koji nije imao nikakva utjecaja na njegovu karijeru i ego, a bome ni na njegov bankovni račun. Taksi se zaustavi ispred njegove zgrade na raskrižju Park avenije i 81. ulice. Shvatio je koliko je vrijeme, zapravo, ugodno dok je prelazio četrnaest koraka koliko mu je trebalo od rubnika do ulaza u svoju zgradu. Udahnuo je punim plućima kako bi to proslavio, a zatim se osmjehnuo vrataru. »Kako si, Pete?« »Odlično, gospodine Swisher. Kako je bilo danas na burzi?« »Jebeno krvoproliće.« Prošao je pokraj njega. »Čuvaj svoj novac ispod madraca.« Bila je to njihova mala šala. Njegov ga je deveterosobni stan na jednom od viših katova zgrade stajao nešto manje od četiri milijuna sedamsto pedeset tisuća kada ga je kupio nedugo nakon 11. rujna. Prava krađa. Na tržištu je vladala nervoza i ljudi koji su ga oglasili na prodaju bili su nestrpljivi iako je stan bio prava rijetkost: uređena predratna građevina sa stropovima od tri metra, kuhinjom u kojoj se može objedovati i ispravnim kaminom. Na Park aveniji! Obožavao je kupovati kada je tržište, bilo koje tržište, bilo na dnu. Na taj im je način priskrbio veći prostor nego je potreban bračnom paru bez djece, ali bio je to trofej koji je izazivao uzdahe divljenja članova njegove obitelji zbog čega se izvrsno osjećao. Uz to, sada je vrijedio više od sedam milijuna petsto tisuća, čak i ako ga mora hitno prodati. Često se podsjećao da je sve u svemu to bio odlično sklopljen posao. Poštanski sandučić bio je prazan. Povikao je preko ramena: »Pete, je li moja supruga već stigla?« »Prije približno deset minuta.« To je, dakle, bilo iznenađenje. Ostavila je torbu za spise na hrpi pošte na stoliću u hodniku. Nečujno zatvori vrata i pokuša hodati na prstima ne bi li joj se uspio prikrasti iza leđa te obuhvatiti rukama njezina prsa i priljubiti se uz njezinu stražnjicu. Njegova vrsta zabave. No, odale su ga njegove 2


BIBLIOTEKA MRTVIH

mekane cipele koje su po talijanskom mramoru tapkale dovoljno glasno. »Davide? Jesi li to ti?« »Da. Ranije si stigla kući«, upita. »Kako to?« Začu odgovor iz kuhinje: »Odgodili su mi iskaz.« Pas je čuo njegov glas te je poput metka izletio iz gostinjske spavaće sobe u drugom dijelu stana. Njegove su se male šapice klizale po mramoru i pas se zabijao u zid poput hokejaša u žaru igre. »Bloomberg!« povika David. »Kako je moja bebica!« Odloži aktovku na pod i podigne malenu pahuljastu lopticu koja ga je ružičastim jezikom lizala po licu žestoko mašući podrezanim repom. »Nemoj se slučajno popiškiti po tatinoj kravati! Da se nisi usudio. Dobar dečko, dobar dečko. Dušo, je li itko izveo Bloomieja u šetnju?« »Pete je rekao da ga je Ricardo izveo u četiri.« Spustio je psića i posvetio se pomalo opsesivnom razvrstavanju pošte. Računi, izvodi, smeće, osobna pisma, njegovi katalozi, njezini katalozi, časopisi. Razglednica? Obična bijela razglednica na kojoj su crnim slovima otipkani njegovo ime i adresa. Okrene je na drugu stranu. Ondje je bio otipkan datum: 22. svibnja 2009. A pokraj datuma bio je prikaz koji ga je istog trenutka uznemirio: nepogrešiv obris lijesa, ručno nacrtan nalivperom, visok oko dva i pol centimetra. »Helen! Jesi li vidjela ovo?« Visoke potpetice udarale su po mramornom podu dok je njegova supruga dolazila u hodnik odjevena u savršeno svijetlotirkizno Armanijevo odijelo s dvostrukim nizom umjetnih bisera na ogrlici koja je ležala malo iznad naznake njezina dekoltea i odgovarajućim bisernim naušnicama koje su se igrale skrivača u njezinoj stiliziranoj kosi. Svatko bi se složio da je žena bila vrlo privlačna. »Vidjela što?« upita ga. »Ovo.« Pogledala je razglednicu. »Tko je pošiljatelj?« »Nema povratne adrese«, odgovori David. »Poslana je iz Las Vegasa. Koga poznaješ ondje?« »Kriste, nemam pojma. Surađivao sam s nekim ljudima tamo — nitko mi ne pada napamet.« 3


Glenn Cooper

»Možda je riječ o promociji kakvog proizvoda, nešto poput onih oglasa koji ti golicaju maštu«, pretpostavi njegova supruga i vrati mu razglednicu. »Sutra će poštom stići drugi dio koji će objasniti o čemu se radi.« Povjeruje joj. Bila je pametna i obično bi brzo shvatila o čemu je riječ. No, ipak. »Stvarno je neukusno. Jebeni lijes. Mislim, molim te lijepo.« »Nemoj dopustiti da ti pokvari raspoloženje. Oboje smo došli kući u civilizirano doba. Nije li to odlično? Idemo u restoran na večeru?« Odloži razglednicu na hrpu s ostalim smećem i uhvati je za dupe. »Prije ili nakon seksa?« upita u nadi da će odgovoriti: »Nakon.« Davidu je razglednica često padala na pamet tijekom večeri, iako nije želio ponovno počinjati tu temu. Razmišljao je o njoj dok su čekali desert. Ponovno mu se vrzmala po umu nakon što je svršio u Helen poslije povratka kući. A razmišljao je o njoj i kada je nakratko izveo Bloomieja da se pomokri ispred zgrade prije spavanja. O razglednici je razmišljao prije nego je usnuo dok je Helen pokraj njega čitala, a plavkasta svjetlost njezine lampice za čitanje pričvršćene za knjigu osvjetljivala crne obrise glavne spavaće sobe. Lijesovi su ga neopisivo uznemirivali. Kada je David imao devet godina, njegov je petogodišnji brat Barry umro od posljedica tumora. Mali polirani lijes od mahagonija u kojem je ležao Barry na odru u memorijalnoj kapelici progoni ga i danas. Tko god je poslao onu razglednicu pravi je govnar. Upravo tako, govnar. Ugasio je budilicu oko petnaest minuta prije nego bi se oglasila u pet sati ujutro. Pudlica je skočila s kreveta i počela izvoditi svoju ludu jutarnju rutinu trčanja u krug. »Da, da«, šapne. »Idemo!« Helen je i dalje spavala. Bankari odlaze na posao znatno prije odvjetnika, pa je jutarnja šetnja s psom bila njegova dužnost. Nekoliko minuta poslije David je pozdravio noćnog vratara dok je Bloomberg povlačio svoju uzicu prema hladnoći doba dana upravo prije svitanja. Povukao je patentni zatvarač sve do grla prije nego što se zaputi prema sjeveru njihovom uobičajenom rutom do 82. ulice gdje 4


BIBLIOTEKA MRTVIH

je pas uvijek obavljao svoje, zatim bi skrenuli zapadno na Lex, kupili kavu u Starbucksu, vratili se na 81. ulicu prema domu. Park avenija rijetko je bila pusta, pa je tako i ovoga jutra poveliki broj taksija i dostavnih kamiona prošao pokraj njih. Njegov je um neprestano radio. Koncept »opuštanja« smatrao je presmiješnim. Uvijek je o nečemu razmišljao, ali, dok se približavao 82. ulici, njegov um nije bio usredotočen na određenu temu, nego se bavio nesređenom zbrkom poslova kojima se danas u tvrtki mora posvetiti. Razglednica je, hvala Bogu, bila zaboravljena. Na skretanju u zloslutno mračnu ulicu s drvoredom njegova vještina preživljavanja u gradu gotovo ga je natjerala da promijeni uobičajenu rutu. Nakratko je razmatrao da nastavi sve do 83. ulice, ali mačistički mešetar u njemu nije mu dopustio da uzmakne. Umjesto toga prijeđe na sjevernu stranu 82. ulice kako bi imao na oku tamnoputog klinca koji se polagano šetao pločnikom približno na trećini ulice niz blok. Znao je da je u nevolji kada bi i klinac prešao ulicu. U tom bi slučaju uzeo Bloomieja u naručje i potrčao. U školi se bavio trčanjem i još je bio brz jer je amaterski igrao košarku. Vezice na njegovim tenisicama Nike bile su čvrsto vezane. Jebi ga, sve će biti u redu i ako se dogodi najcrnji mogući scenarij. Dečko je počeo hodati prema njemu na drugoj strani bloka. Visok i mršav mladić s podignutom kapuljačom tako da mu David nije mogao vidjeti oči. Nadao se da će naići automobil ili još koji pješak, ali ulica je i dalje bila mirna. Samo dvojica muškaraca i pas. Bilo je tako tiho da je mogao čuti kako mladićeve nove tenisice škripe dok korača po pločniku. Zgrade od smeđe cigle bile su u tami. Njihovi su stanari još spavali. Jedina zgrada s vratarom nalazila se u blizini avenije Lexington. Otkucaji njegova srca ubrzali su se kada su se približili jedan drugome. Bez gledanja u oči. Bez gledanja u oči. Nastavi hodati. Dečko je nastavio hodati i udaljenost među njima sve se više povećavala. Dopustio je sebi jedan pogled iza ramena i dubok izdah kada je vidio da dečko skreće na Park aveniju te nestaje iza ugla. Kakav sam ja jebeni mlakonja, pomisli. I to pun predrasuda. Bloomie je na pola puta niz blok onjušio svoje najdraže mjesto i spustio stražnjicu. David nije mogao shvatiti kako nije čuo momka da mu se približava dok nije došao blizu njega. Možda je bio rastresen razmišljanjima o prvom sastanku toga dana sa šefom tržišta kapitala ili 5


Glenn Cooper

promatranjem psa u potrazi za svojim najdražim mjestom ili prisjećanjem kako je Helen sinoć odbacila svoj grudnjak. A možda je momak usavršio umjetnost prilaženja kradomice trčećim korakom. Sve su to bile samo moguće teorije. David je primio udarac u sljepoočnicu i srušio se na koljena, ne toliko prestrašen koliko fasciniran neočekivanim nasilnim činom. Glava mu je od udarca bila tupa. Promatrao je Bloomieja kako kaka. Čuo je nešto o novcu i osjetio kako mu ruke prekopavaju po džepovima. Vidio je oštricu noža ispred lica. Osjetio je kako mu sat klizi sa zapešća, a zatim i prsten s prstenjaka. Padne mu na pamet ona prokleta razglednica i začuje svoj glas kako pita: »Jesi li je ti poslao?« Pričini mu se da je čuo momka kako odgovara: »Da, pizdo, ja sam je poslao.«

6


Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih (tisakmedia.hr)  

Postoje tajne koje moraju ostati zakopane... Ulicama New Yorka hara Ubojica sudnjeg dana. U samo dva tjedna ubijeno je šest osoba. Zavladala...

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you