Issuu on Google+

1 Promatrajući usnulo dijete promatram samu sebe kako promatram usnulo dijete, smještam dijadu u kulturalni kontekst, klasificiram osjećaje koje osjećam još u trenutku u kojem ih osjećam. To je dijelom posljedica moje antropološke i etnološke naobrazbe, a dijelom proizvod čuđenja nad tim što još uvijek mogu osjećati i nešto drugo osim užasa. Davno se to posljednji put dogodilo. Procjenjujem te osjećaje kao odgovarajuće za ženu, bjelkinju, Amerikanku anglosaskog etniciteta, rimokatolkinju (posrnulu) s početka dvadeset prvog stoljeća, socioekonomskog statusa klase jedan, zaposlenoj ispod svog SES-a. Socioekonomski status. To što osjećam. Majčinstvo. Položi svoju uspavanu glavu, ljubavi moja, ljudsku na moju nevjernu ruku, kao što kaže Auden. Maladie de l’anthropologie1, tako je to nazivao Marcel, personalizirana inačica Mannheimova paradoksa: etnografkinja promatra informanta, a u isto vrijeme promatra samu sebe kako promatra informanta zato što je i ona, etnografkinja, također dio kulture. Zatim istodobno promatra i samu sebe kako promatra samu sebe kao pripadnicu svoje kulture koja promatra informanta, a budući da je cilj potpuna znanstvena objektivnost, treba ukloniti sve kulturalne artefakte, uključujući i onaj pod nazivom “znanstvena objektivnost”, i što na kraju ostaje? Čak i samo značenje klizi ti iz ruku poput trepavice koja pluta u šalici čaja. Odatle i paradoks. Geertz je pronašao rješenje, barem kad je u pitanju terenski rad, ali u samoj srži? Nije tako jednostavno. Nije baš osobito zanimljivo promatrati usnulo dijete, iako to ljudi čine sve vrijeme. Roditelji to čine, barem jednom učinio je to i gospodin Auden. Pa ipak, ja nisam majka ovog djeteta. Ja sam majku tog djeteta ubila. 1 Franc., bolest antropologije. Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 11

11

05.06.12 11:52:18


Dijete: žensko, etnicitet nepoznat, nacionalnost nepoznata, pretpostavlja se da je Amerikanka. SES najvjerojatnije pet: dno dna. Stara četiri godine, iako izgleda mlađa. U Africi je bilo osmogodišnje djece koja su izgledala kao petogodišnjaci, zbog neuhranjenosti. Ima tamo mnogo hrane, ali je ne dobivaju djeca. Starci su prisvojili i požderali sve proteine, jer to je njihovo pravo. Eto jedne kulturalne razlike. Koža joj je sasvim blijede crvenkastosmeđe boje, poput grnčarije od pečene gline. Kosa joj je crna, gusta i prilično ravna, ali suha i lomljiva. Još je uvijek mršava, kralježnica joj je niska napadnih izbočina, koljena joj strše dalje od kosti koje određuju. Mislim da ju je majka nasmrt izgladnjivala, iako ih inače, ako ih već kane izgladnjeti, izgladnjuju dok su još bebe. Modrice su sad nestale, ali ožiljci ostaju, tanke iskrižane crtice na stražnjem dijelu njezinih bedara i stražnjice. Pretpostavljam da su nanesene žičanom vješalicom, primjer onoga što je Lévi-Strauss nazivao bricolage: kulturalni artefakt iskorišten na nov i kreativan način. Strahujem da postoji i oštećenje mozga, iako zasad nema istinskih znakova toga. Još nije progovorila, ali neki sam je dan čula kako pjevuši sama sebi, dobro oblikovanim tonovima. Bile su to prve dvije ljestvice ragtimea “Javorov list”, koje mjesni kamionet sa sladoledom svira kad dolazi u park. Učinilo mi se da je to dobar znak. I moja su koljena prilično nalik na njezina, jer ja sam anoreksična. Moje stanje nije posljedica neurotičnog defekta u poimanju vlastitog tijela, kao što je slučaj s onim jadnim djevojkama koje pokazuju u televizijskim emisijama. Razboljela sam se u Africi i izgubila dvadeset kilograma, poslije čega vrlo slabo jedem, jer koketiram s nevidljivošću. Shvatila sam da je to bila strateška pogreška: kako bi u Americi postala zaista nevidljiva, žena mora postati vrlo debela. I to sam neko vrijeme pokušavala, ali nije mi uspjelo; sve sam povraćala, pa sam se zabrinula da ću ozlijediti jednjak. I tako se izgladnjujem i pokušavam udebljati dijete. U svojim čežnjama želim biti izmaglica, ili mreškanje vjetra na vodi, ili ptica. Ne galeb, ne, to je ptičja klasa koju smatram estetički precijenjenom; mala ptica, vrabac nad čijim obrušavanjem bdije Bog, ili lastavica, poput onih koje smo vidjeli u Africi. Imali smo brod-kuću na Nigeru, iznad Bamaka u Maliju. S njegove palube promatrali smo ih kako izlijeću iz svojih gnijezda na mekim obalama i pune nebo iznad rijeke uzorkom lepršavih obrisa u žutosmeđem sumraku, a one bi u stotinama, u tisućama, lovile leteće kukce i zaranjale da 12

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 12

Michael Gruber

05.06.12 11:52:19


otpiju gutljaje s uljaste smeđe površine. Promatrala bih te ptice u tom njihovu satu i molila se da su to doista duše žena koje su umrle pri porodu, kao što se priča da vjeruje narod Fanga. U snu, ona ispuhuje maleni mjehurić, čin tako dječji da mi srce preplavljuje ljubav i na trenutak se ponovno spajam sa svojim pravim ja, ne promatram izvana poput antropologinje ili bjegunice, jer ja sam i to, ali kad taj trenutak prođe, strah se ulijeva natrag, poput mućkalice u zdjelu iz koje je povučen prst. Naklonost, privrženost, slabost, uništenje, to nije dopušteno, ne meni. Kao ni kajanje. Ubila sam ljudsko biće. Jesam li to namjeravala? Teško je reći, tako se brzo odigralo. Stavite mi nož pod grlo i reći ću istinu: dijete je s njom bilo osuđeno na propast, bolje joj je sa mnom, drago mi je što je ta žena mrtva, Bog joj dao duši lako, a ja ću za to odgovarati na Nebu, kao i za one druge stvari. Mnogo gore stvari. Naravno, djevojčica nije ni najmanje nalik na mene, što predstavlja problem jer nas ljudi gledaju i pitaju se, s kim se poševila da je dobila tu malu? Ne, zapravo, to je nepošteno: većina ljudi uopće nas ne vidi, jer obje smo vješte stapanju s pozadinom, postajemo sive u sjeni. Izlazimo u sumrak, prije naglog spuštanja tropske noći ili, kao tijekom vikenda koji je upravo prošao, vrlo rano ujutro. Sutra moram pronaći neko mjesto gdje ću je smjestiti dok radim. Ostalo mi je još samo malo bolovanja, a novac mi je potreban. Sa mnom je deset dana. Zove se Luz. Jučer sam je odvela na plažu, u Matheson Hammock, vrlo rano ujutro, pa smo se praćakale u plićacima zaljeva Biscayne, toplima poput krvi, a ona me držala za ruku i gacala vrlo oprezno. Pronašle smo čašu od jogurta, pa ju je napunila raznim naplavinama s plaže – sjemenkom cocoloba, školjkom zvanom guslačeva pandža, sitnim rakom potkovičarom – dok sam ja pretraživala perimetar poput marinca na položaju. Dok smo gacale, došao je automobil i otkotrljao se niz prilaz iza plaže. Tamo je ispod mangrova skrovito mjesto, omiljeno za ljubakanje i prodaju droge. Kad smo čule kako se vrata automobila otvaraju, potrčala je prema meni. Za razliku od mene, ona se boji stranaca. Ja se bojim samo ljudi koje poznajem. Poslije plaže otišle smo u Kmart u Južnom Miamiju. Kupila sam joj kanticu i lopaticu, nešto jeftinih kratkih hlačica i majica, donje rublje, tenisice i čarape. Dopustila sam joj da sama izabere kutiju za ručak i neke knjige. Odabrala je kutiju na kojoj su bili narisani Bert i Ernie, knjigu o Bertu i Ernieju, kao i Zlatnu knjigu o pticama. Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 13

13

05.06.12 11:52:19


Očito, bila je do neke mjere izložena televiziji, iako se čini da joj ne smeta što ja nemam televizor. Sebi sam kupila par hlača od poliestera boje hrđe ili nekog bolesnog unutarnjeg organa, kao i crvenu majicu bez rukava, s tvornički otisnutim uzorkom naizmjeničnih kvadrata od kojih je svaki drugi ukrašen slatkim životinjama. Iako to nije baš najružniji komad odjeće u dućanu, svakako je bio u konkurenciji. Također mi je broj prevelik, i bio je na rasprodaji. Blagajnica se nasmiješila Luz koja je zakopala lice u moje bedro. “Sramežljiva je”, kaže blagajnica. “Da”, kažem ja i podsjećam samu sebe da ne stanem ponovno u taj red kad ova osoba bude u smjeni. Odbijaj svaku vezu, to je moje pravilo, iako sad uviđam da to više neće biti tako jednostavno kao prije, kad sam bila sama. Luz je privlačna i ljudi će je primjećivati, započinjati razgovore, a lakše je upamtiti kad te netko hladno odbije nego kad razmazuje isprazan razgovorni margarin. “Da, sramežljiva si ti, je li da jesi?” gugućem ja djevojčici, a ženi, plaćajući (u gotovini, dakako) kažem: “Uvijek je bila sramežljiva. Nadam se da će to prerasti.” “Oh, obično ih prođe, posebno ovakve lijepe male curice.” I već nas je zaboravila, oči joj se automatski prebacuju na sljedeću mušteriju. Iskoračile smo iz prohladnog trgovačkog centra na parkiralište koje je cvrčalo pod vrućim suncem, te ušle u moj automobil, plavi Buick Regal iz 1978. Karoserija mu je gotovo sasvim zahrđala, a ovjes poprimio boju jesenskog lišća. Staklo na oba prednja prozora napuklo je, a prtljažnik se ne može zaključati. Žuti pokrivač za krevet od umjetne svile služi kao prekrivač za prednje sjedalo. S druge strane, ima osam cilindara, a motor, mjenjač, kotači, osovine i opruge podešeni su i podmazani koliko je to samo moguće kad se radi o dvadeset godina starom stroju. To je auto kakav biste poželjeli za pljačku banke i bijeg: brz, pouzdan, anoniman. Sama sam dotjerala sve na njemu. Tata me naučio. Skupljao je i renovirao automobile. Pretpostavljam da to još uvijek radi, iako se u posljednje vrijeme nisam javljala kući. Govorim samoj sebi da je to za njihovo dobro. Ušle smo u automobil i s parkirališta se izvezle na državnu autocestu broj 1. Živimo u Coconut Groveu, dijelu grada Miamija. To je lijepo mjesto za život, ako čovjek zaista živi, a ako ne živi, ljudi ga tamo puštaju na miru. Zadržalo je nešto od zloglasnog i slobodoumnog ozračja po kojem je bilo poznato do prije nekoliko 14

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 14

Michael Gruber

05.06.12 11:52:19


godina, ali ako porazgovarate bilo s kim tko je tu bio u šezdesetima i sedamdesetima, uvjeravat će vas da je mjesto upropašteno. Jednom sam razgovarala sa staricom koja je rekla da je najbolje bilo prije rata. Mislila je na Drugi svjetski. Nitko nije imao ni pare, rekla je, ali znali smo da živimo u raju. U tim su danima golemi hidroavioni stizali iz New Yorka i spuštali se u zaljev Biscayne, točno kod Coconut Grovea, a bogati bi putnici odlazili na obalu večerati. Mjesto se još uvijek zove Dinner Key, a veliki hangari još uvijek postoje. Grove je svakako upropašten, kao što će se dogoditi svakom mjestu u Americi u kojem ima jeftinih, otkačenih kuća, u kojem žive umjetnici i u kojem još postoji neka energija zajednice. Bogataši žele biti u blizini toga, jer to su iscijedili iz vlastitih života dok su nagomilavali lovu, pa se doseljavaju, grade goleme zgradurine i trgovačke centre i stvaraju privid tamo gdje je nekoć bila stvarnost. Naravno, Grove nije tako propao kao što je mogao, zato što u njemu žive crnci, u svom malom getu zapadno od Granda i južno od McDonalda. U Americi možete, ako ste voljni podnijeti pogled na crno lice na ulici, dobiti povoljan stambeni ugovor, a građevinci vam neće dodijavati dok najprije ne otjeraju sve njih. Živimo u Ulici Hibiscus, u koju se ulazi s Granda, u četvrti koja je očito na rasporedu za obnovu, budući da je na dobroj (bijeloj) strani Granda, ali još uvijek odbija lovaše zato što polovicu kuća posjeduju crnci koji još nisu otjerani velikim porezima. Uglavnom su to Bahamci, Dominikanci i Afroamerikanci. Ostatak stanovništva čine bijelci kojima to ne smeta ili to iskreno vole. Što se mene tiče, ja sam prema rasnom pitanju ravnodušna koliko se uopće može biti; to znači da sam pomalo rasistica, kao i svi pripadnici mog naroda. Tome se ne može pobjeći. U našoj ulici imamo nekoliko ruševnih stambenih zgrada od betonskih blokova, obojenih ružičastom ili bojom akvamarina, pa ima protočnosti i umjerene količine zločina. Meni to odgovara; protočnost je dobra za prikrivanje; nema mi se što ukrasti; u fizičkom kontaktu se mogu obraniti od svega osim od vatrenog oružja. Naš je stan smješten iznad garaže i obojen ciglenocrvenom bojom s bijelim obrubom, poput hambara. Prednja soba ima dva mala prozora koji gledaju na pošljunčani prilaz, a stražnja soba u kojoj ja spavam ima veliki klizni stakleni prozor s kojega se može vidjeti zarasla živica od prljavobijelog hibiskusa i ružičastog oleandra. Prozor Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 15

15

05.06.12 11:52:19


je tako velik, a soba tako mala da se, kad je prozor otvoren, gotovo čini da čovjek spava na otvorenom, ili u afričkoj kući. U mojoj se spavaonici nalazi tanak madrac naslonjen na vrata, a podržava ga šest vijcima pričvršćenih nogara od kojih svaki stoji u limenci dopola punoj vode. To je stari terenski trik koji sprečava žohare da s vas, dok spavate, jedu mrtvu kožu. Sad tamo spava djevojčica. Ja imam svoju staru mrežastu visaljku, obješenu za kuke u zidovima, nisko, tako da je mogu gledati i dodirivati ako poželim. Ostatak namještaja je smeće iz garaže, ili ono što sam skupila obilazeći susjedstvo: iskrivljeni toaletni ormarić od borovine s ukupno dvije od tri moguće ladice, divan koji sam ponovno napela uz pomoć debelog pamučnog konopca, stol od borovine, tri različita, obična drvena stolca, nizak vrećasti naslonjač od ružičastog lažnog krzna, polica za knjige od dasaka i cigle. Iznad stola visi žarulja zaklonjena japanskom papirnatom kuglom. Do kuhinje je smještena sićušna kupaonica s umrljanom samostojećom kadom, tušem i uobičajenom opremom. Njezini nekoć bijeli zidovi hrapavi su od plijesni. Nemamo klimauređaj. Noću zrak iz vrta preko nas dopuhuje ventilator promjera trideset pet centimetara, kupljen u Kmartu. Jedini ormar kao da je izašao iz maštarije o urednosti nekog analno-opsesivnog tipa, iako se ne sjećam da sam bila osobito opsesivna kad sam živjela stvarnim životom. Radi se samo o tome da sam mnogo svog vremena provela u Volkswagenovim kombijima, Land Roverima, šatorima, kolibama i brodovima, pa sam dobra u pohrani i ponovnom pronalaženju. Kmart prodaje zgodnu liniju žičanih rešetkastih sklopivih polica, a ja sam uglavnom kupovala u njihovu odjelu za namještaj. Kad sam se uselila ovamo, zidovi su bili ružičasto-narančasti, a pod je bio prekriven sagom boje avokada. Zaključila sam kako, ako već moram umrijeti ovdje, ne želim da moj posljednji osjetilni dojam bude sag boje avokada, pa sam ga skinula i zamijenila ga jeftinim crnim pločicama od vinila, a zidove prebojila u bijelo. Zidovi su goli. Kad sam polagala pločice, otkrila sam da u jednom kutu nedostaje jedna podna daska od iverice, veličine deset puta dvadeset centimetara. Za taj sam otvor načinila podna vratašca od iverice i pokrila ih pločicom koja uz njih sad prianja tako čvrsto da se vratašca moraju iščupati velikom staklarskom sisaljkom. Ono što imam sakriti, skrivam tamo. Poslije Kmarta, odvezle smo se u Winn-Dixie, gdje sad kupujem. Običavala sam jesti tako malo da nije bilo vrijedno truda odlaziti do supermarketa, pa bih samo uzela nešto, jogurt, ili piletinu, ili juhu, u 16

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 16

Michael Gruber

05.06.12 11:52:19


dućanu sa živežnim namirnicama. Tamo sam i pronašla djevojčicu, u malom marketu s istočne strane autoceste Dixie, negdje u smjeru juga. Zaboravila sam što sam tamo radila, ali katkad me noću, ljeti, ljepljiva vrućina i zvuci kukaca podsjete na Afriku i tad se moram voziti, slušati mehaničke zvukove vožnje, udisati smrad iz ispušnih cijevi, taj dragi zadah moje domovine i osjetiti vjetar brzine na svom licu. Otprilike oko dva ujutro, ušla sam popiti nešto hladno i tamo je bila ona, prljava, u pokidanim kratkim hlačicama, poderanoj ružičastoj majici s kratkim rukavima i japankama, stojeći u jednom od prolaza. Tresla se. Pitala sam je: “Jesi li dobro? Jesi li se izgubila?” Nije mi odgovorila. Žena za blagajnom petljala je oko stroja za ledenu kašu, okrenuta leđima. Otišla sam do konzole za piće. Dok sam posezala za čašom, čula sam prvi udarac i osvrnula se. Majka je bila tamo, golema tamnoputa žena u dvadesetim godinama, kose pune uvijača ispod zelenog šala s otisnutim uzorkom. Bila je odjevena u bermude i trakasti top koji je jedva pokrivao njezine dojke koje su poskakivale. Tko god da je nekoć bila, te osobe više nije bilo ili se temeljito sakrila, a iz očiju upaljenih kapaka gledao je tek demon. Dijete je rukom pokrilo uho, a lice joj je bilo zgrčeno kao komad zgužvane aluminijske folije, ali nije ispustila ni zvuka. “Što sam ti rekla? Ha?” pitala je majka. U jednoj je ruci držala bocu sladnog piva od dvanaest decilitara. Drugom je udarala dijete, širokim i oblim udarcima od kojih je dijete padalo na ladičar sa smrznutom hranom tako snažno da je odskakivalo. “Što sam ti rekla, glupa mala kučko? Ha? (Pljus.) Ha? Jesam ti rekla da se ne mičeš? (Pljus.) Rekla sam ti da se ne mičeš, je l’ da? (Pljus.) Samo čekaj da dođemo doma, dobit ćeš ti svoje. (Pljus.) A koji kurac ti gledaš, kučko?” Ovo posljednje bilo je upućeno meni. Odvratila sam pogled od tog prizora i otišla. Stajala sam hladnih ruku pritisnutih o topli poklopac motora svog auta i duboko disala. Sjetila sam se što Oloi kažu, o nečemu što se događa između odrasle osobe i određenog djeteta, što je dio njihovih čudnovatih odgojnih običaja. Ali to je bilo u Africi, rekla sam sama sebi. Svim silama nastojala sam potisnuti taj osjećaj. Čula sam kako se vrata minimarketa s treskom otvaraju, a majka i dijete pojavljuju se i kreću prema uglu male zgrade. Tamo se nalazila mračna uličica koja je vodila do sljedeće ulice u kojoj su, pretpostavljala sam, živjele. Bila je to četvrt uz autocestu, tipična Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 17

17

05.06.12 11:52:19


za Južni Dade, male kuće od betonskih ploča sa štukaturom, nekoliko niskih stambenih zgrada koje su još uvijek izgledale ogoljelo i izloženo poslije uragana Andrew. Žena je nosila svoje pivske boce obješene preko zgloba u plastičnoj vrećici, potežući djevojčicu za podlakticu, okrutno je izvijajući i mrmljajući sebi u bradu. Dijete si je nastojalo olakšati bol okrećući se prema ženi i dok je to činila, upravo u trenutku kad su ušle u uličicu, našla se ženi pod nogama i ona se spotaknula. Obje su pale na grubi vapnenački šljunak. Žena je spasila svoje boce i pustila da djevojčica padne na leđa. Potom je majka urliknula psovku, podigla se na noge i šutnula dijete u bok. Djevojčica se zgrčila u fetalni položaj i pokrila glavu svojim poput čačkalica tankim rukama, na što sam ja potrčala prema njima, vičući: “Prestanite!” Žena se okrenula i prostrijelila me pogledom. “Odjebi ti odavde, kučko! Brini svoja jebena posla!” Primaknula sam se bliže i mogla osjetiti znoj i alkohol kako se isparavaju s nje. “Molim vas. Ostavite je na miru”, rekla sam, a ona je učinila dva teturava koraka prema meni i odaslala nespretan udarac odozgo prema mojoj glavi. Zahvatila sam joj ruku u hiki-taoshi i zavrnula joj je iza leđa, ude-hineri, pa je presavila u struku, odvukla nekoliko metara dalje i pritisnula joj lice o šljunak. Već godinama se nisam ozbiljnije bavila aikidom, ali pokazalo se da je to nešto što se ne zaboravlja, kao vožnja biciklom. Rekla sam: “Ostanite ovdje, molim vas. Idem pogledati je li vašoj djevojčici dobro.” Potom sam ustala i vratila se do mjesta na kojem je dijete nepomično ležalo. Pretpostavljam da sam u tom trenutku već bila na autopilotu, u nekoj vrsti transa zbog te afričke stvari koja mi se događala, a koja, ni najmanje neobična među Oloima, svejedno jest neočekivana u minimarketu Južnog Dadea i to je jedina isprika za ono što sam sljedeće učinila. Majka nije ostala na mjestu, već je nasrnula na mene u pijanom gnjevu, psujući, a ja sam se munjevito okrenula, uhvatila je za lijevi zglob i zavrtjela je u jodan-aigamae-nagewaza. U dojoima aikida, subjekt ovog bacanja s lakoćom se zakotrlja udesno i naprijed, pa odskoči s osmijehom; ali sad, u mračnoj uličici, ženinih devedesetak kilograma poletjelo je kroz noć brzinom koju je potaknula sila njezina vlastitog nasrtaja, pa je uz strašan, konačan zvuk glavom udarila u ugao kontejnera za smeće koji je tamo stajao. 18

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 18

Michael Gruber

05.06.12 11:52:19


Gusta krv lila je iz uglatog udubljenja u njezinoj glavi, a tamna mrlja širila se duž središnjeg šava njezinih bermuda. Bila je nepokretna poput prepunih vreća smeća koje su je okruživale. Nisam provjerila je li zaista tako mrtva kao što izgleda, nego sam prišla djevojčici i uhvatila je za ruku. Svojevoljno je pošla sa mnom, pa smo ušle u moj auto i odvezle se. Dok sam vozila, osvrnula sam se prema boležljivom svjetlu prozora minimarketa i vidjela da vlasnica još uvijek petlja po rastavljenim dijelovima stroja za ledenu kašu. Ni u jednom trenutku nije me ni pogledala. Nisam dodirnula ništa u dućanu. Pitala sam djevojčicu kako joj je ime, ali nije mi odgovorila. U trenutku kad smo napuštale Dadeland, spavala je. Kako se zove, to sam saznala sljedećeg jutra iz Miami Heralda, čitajući maleni članak na prvoj stranici gradske rubrike. Mureena Davis, stara dvadeset šest godina, umrla je u uličici iza minimarketa na broju 14230 kod autoceste Dixie. Policija vjeruje kako se pijana spotaknula i udarila glavom, pri čemu joj je napuknula lubanja i slomljen vrat. Smrt je bila trenutačna. Gospođa Davis, samohrana majka, nije imala rodbine u okolici, budući da je tek nedavno stigla iz Imokaleeja, te je sama živjela u stanu nedaleko od mjesta nesreće. Vlasti su zabrinute za njezinu kći Luz, staru četiri godine, koju je u minimarketu nekoliko trenutaka prije nesreće vidjela gospođa Ellen Kim, dežurna blagajnica. Policijska pretraga obližnjeg područja nije bila uspješna. Svi koji imaju informacija o tom djetetu mole se da nazovu… Nitko nije spominjao tajanstvenu bijelu ženu na prizorištu. I poslije toga – ništa. Otprilike milijun djece svake godine nestane u ovoj zemlji, a sva ona, osim vrlo malenog postotka, bježe od kuće ili su oteta tijekom razvoda. Osim u slučajevima kad postoje jasni dokazi prljave igre, većina gradskih policijskih uprava prema tim se slučajevima odnosi s istom pozornošću koju pridaju bacanju smeća na pločnike. Mislim da smo zasad sigurne. Pred vlastima, to hoću reći. Ali da smo sigurne, to nismo. U Winn-Dixieju, pod izluđujućim svjetlima smišljenima da vas bace u trans i učine da sva hrana izgleda ukusnija nego što će se pokazati kad dođete kući (“Stanja transa u supermarketima: komercijalna primjena šamanističkih tehnika”, tu možda za nekoga leži mogućnost znanstvenog članka, premda ne i za mene) krstarimo kroz prolaze i biramo hranjiva jela dok djevojčica sjedi visoko na sjedalici košare. Ja se zapravo dobro razumijem u hranjivost, jer Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 19

19

05.06.12 11:52:19


antropologinja po prirodi posla na terenu mnogo radi sa ženama, a žene su posvuda te koje hrane pleme. Razgovaram s njom tihim, utješnim glasom, raspravljam o raznovrsnim jelima i o tome kako nam pomažu da narastemo veliki i jaki. Iako oklijeva, čini se da je to zanima. Sumnjam da je imala mnogo iskustva s razgovorom, a posjet minimarketu koji sam neku večer promatrala vjerojatno je bio tipičan odlazak u kupovinu. Dajem joj da pomiriše voće. Otvaram paketić đumbirovih keksa i nudim joj jedan koji ona sramežljivo prihvaća i jede, sporošću koju je bolno gledati. Kupujemo mnogo voća i povrća, rižu, kruh, kekse, žitarice, mlijeko, maslac, sir, sladoled, crveni grah, maslac od kikirikija, džem od jagoda, majonezu, jaja i komad lovrate koji ću večeras skuhati, možda s pečenim krumpirom i salatom, te sladoledom za desert. Možda nešto od toga uspijem i zadržati u sebi. Ali ne kupujem meso, ništa tako crveno. Ona ne odgovara na moje brbljanje, niti ponavlja nazive raznovrsne hrane koju imenujem, kao što ne pokazuje i ne zahtijeva, što primjećujem da rade druga djeca. Ipak, promatra; osjetila su joj budna. Govorim sama sebi kako je ona pripadnica malobrojne američke subkulture, one u kojoj roditelji ubijaju svoju djecu, obično prije nego što navrše pet godina, pa ne mogu zapravo od nje očekivati da odgovara na podražaje kao druga djeca, baš kao što ni od korejskog djeteta ne bih očekivala da smjesta progovori engleski ili se počne služiti vilicom. Plaćamo hranu, 91 dolar i 86 centi, što se čini mnogo i vjerojatno je više nego što sam ja sama običavala potrošiti na hranu za šest mjeseci. Za blagajnom je muškarac kojega ne zanimaju slatke male djevojčice; to je dobro upamtiti – izbjegavaj blagajnice majčinskog izgleda. Kad smo opet u našem stanu, raspremam hranu, kuham, jedemo. Ostaje uz mene dok pripravljam obrok, gleda me, sjedi na stolcu. Otkako sam je uzela, nismo jedna drugu pustile s oka. Čak i kupaonska vrata ostavljamo otvorenima. Pomalo je to nalik na život u afričkom selu. Režem njezinu ribu i gnječim joj krumpir, zajedno s maslacem i soli. Čini se da joj nije poznat ni jedan komad pribora za jelo osim žlice. Slutim da su žitne pahuljice i hrana koja se jede prstima činile glavninu njezine prehrane, kad je uopće dobivala nešto za jelo. Pokazujem kako se upotrebljava vilica i ona me oponaša. Jede polako i čisti tanjur do posljednje mrvice. Sladoled je, čini se, otkriće. Pojela je jednu veliku žlicu, a kad je pitam želi li još, svečano kima glavom. 20

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 20

Michael Gruber

05.06.12 11:52:19


Poslije večere, perem posuđe. Nju sam postavila na stolac i pokazujem joj kako da ga obriše i smjesti na drvenu rešetku. Dok perem, pjevušim pjesmicu koju pjevaju žene Oloa dok melju orahe zvane karite. Riječi su prilično proste, kao što se može i očekivati od pjesme povezane s postupkom tijekom kojeg se dugačak i debeo tučak otprilike milijun puta mora zarinuti u duboki mužar. Broj stihova gotovo je beskonačan; pretpostavljam da sam, tijekom vremena koje sam tamo provela, naučila njih nekoliko stotina. Često ih na poslu ponavljam u mislima, jer nisam pronašla ništa pametnije da mi prođe vrijeme tijekom neophodnog, ali zamornog rada. Zaposlena sam kao činovnica na odjelu za liječničke kartone, što je posao koji se na mnogo načina može usporediti s mljevenjem karite oraha. Dijete ispušta šalicu koja uz zveket pada na pod. Zastajem kako bih je pokupila i vidim da je ona rukama pokrila glavu i da se stisnula, svinutih koljena, u očekivanju udarca. Prilazim joj oprezno, tiho govorim da to nije važno, da je to samo šalica, ručka se slomila, ali možemo je upotrijebiti kao lončanicu. Iskopam iz smeća košticu avokada koju uz pomoć čačkalica namještam u šalicu. Puštam je da napuni šalicu vodom. Opisujem joj kako će izrasti novo stablo avokada i kako će to biti njezino stablo. Dopušta mi da je pomilujem po kosi i zagrlim, iako je u mom naručju ukočena, kao lutka iz izloga. Čuje se grebanje na vratima. Otvaram ih i ulazi Jake, kao da je on vlasnik stana, što na neki način i jest. Spuštam na pod tavu i on iz nje poliže riblje ulje, a onda prilazi djevojčici i liže joj ruke i lice. Ona se široko osmjehuje. To je jedina situacija u kojoj se smiješi, što je nalik na maleni izlazak sunca. Vadim đumbirov keks i pružam joj ga. Ona hrani Jakea. Kleknem dolje uz njih dvoje i zajedno grlim Jakea i djevojčicu. Dosta s tim. Dovršavam pranje posuđa dok Jake pokušava naučiti djevojčicu da se igra. Jake je mješanac njemačkog ovčara i zlatnog retrivera, jedan od nekoliko raznorodnih živina koje uzdržava moja gazdarica koja sa svoje dvoje djece živi u zgradi čija je prigradnja moja garaža. Njezino je ime Polly Ribera. Bavi se umjetničkim tkanjem i dizajnom. Kuću je tijekom razvoda dobila od gospodina Ribere koji živi u Los Angelesu i nikad se ne pojavljuje. On je nešto u medijima. U srdačnim smo odnosima, ali nismo prijateljice. Polly vjeruje kako se svatko može popraviti, za početak tako što će slušati njezine savjete, pa ju je odbilo to što sam pokazala da njezina pažnja nije dobrodošla. Stanarinu plaćam svakog prvog u mjesecu, ako se u Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 21

21

05.06.12 11:52:19


mom stanu nešto pokvari, ja to popravim i vrlo sam, vrlo tiha, pa joj je drago što stanujem kod nje. Misli da sam ja žalostan slučaj, nalik na napuštene životinje kojima pruža sklonište. Kad se mimoiđemo ili kad dođem platiti stanarinu, pokušava me malo razvedriti, jer misli da su moj problem muškarci. Muškarci su njezin problem. Izgovara škakljive primjedbe, ja se pravim da mi je neugodno, a ona se smije i govori: “Oh, Dolores!” Dolores Tuoey, to je ime pod kojim se sad predstavljam. Dolores je zaista postojala, bila je dobra katolička djevojka, američka sestra milosrdnica koja je došla u Mali činiti dobro i činila ga je, dok nije dobila cerebralnu malariju i umrla od nje. U bolnici u Bamaku smjestili su je do mene i kad su me pripremali za prijevoz u Ameriku, netko je zabunom dohvatio njezine papire i ugurao ih među moje stvari. I tako, kad mi je bilo potrebno da postanem netko drugi, brzo sam postala Dolores, još uvijek dobra katolička djevojka, ne više opatica, naravno, ali to objašnjava velike praznine u radnoj biografiji i mali problem s odijevanjem i šminkanjem. Nemam problema s terminologijom, jer sam dugo i sȃma bila dobra katolička djevojka. Sad imam mali problem, kako Polly objasniti otkud Luz. Kako sam ja dobra lažljivica! Zato sam napustila svoj red, naravno, predala sam se tamnom prevarantu iz vanjskog svijeta i sve otad pokušavam dobiti dijete natrag. Sve prolazi dobro, ako čovjek ne pretjeruje i ako uspijem smuljati papirologiju. Prava sestra milosrdnica, ta Dolores. Moje pravo ime je Jane Doe. Ne, ne šalim se. Moja obitelj ima malo mašte i mnogo ponosa. Možda pomalo nalik na onog apokrifnog gospodina Hogga, teksaškog naftaša koji je svoje kćeri nazvao Ura i Ima2, moj je otac odbijao uvidjeti kako je Jane Doe ime kojim se tradicionalno označavaju neidentificirani ženski leševi. Obitelj Doe ima malu zalihu ženskih imena koju reciklira kroz naraštaje: Mary, Elizabeth, Jane, Clare. Moja baka s očeve strane zvala se Elizabeth Jane i imala je četiri sina, pa sam ja kao prvorođena kći morala biti Jane Clare, baš kao što je moja sestra morala biti Mary Elizabeth. Moja pokojna sestra. Tjeram Jakea van dok se noć spušta onim uznemirujućim tropskim načinom, kao kad naglo pritisneš prekidač za svjetlo. Uznemirujućim barem za mene koja sam odrasla uz duge ljetne sumrake sjevernijih 2 Teško prevodiva igra riječi; imena Ura Hogg i Ima Hogg izgovaraju se tako da zvuče poput rečenica koje u prijevodu glase: “Ti si krmača” i “Ja sam krmača”. 22

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 22

Michael Gruber

05.06.12 11:52:19


zemljopisnih širina. Zabavljamo se, Luz i ja, za svojim stolom, uz svjetlo našeg papirnatog mjeseca. Ona flomasterima crta na velikom bloku recikliranog papira, složene žvrljotine, gusto zbijene, koje prekrivaju cijelu stranicu. Pitam je što crta, ali ona ne odgovara. Ja sam izvukla stari pisaći stroj marke Underwood koji sam nabavila u Caritasu i na njemu pomno krivotvorim rodni list na malijskom formularu. I to je također bilo među Doloresinim stvarima. Uredni svežanj rodnih listova i još jedan svežanj smrtovnica. Ona je bila bolničarka-primalja koja je obilazila naselja u šikari. Sve sam to ovih proteklih godina čuvala u svojoj rupi u podu, bez nekog osobitog razloga i eto me sad, tipkam izmišljotinu koja će me spasiti. Hvala ti još jednom, Dolores. Darujem joj 10. kolovoza kao datum rođenja, u spomen na svoju sestru. Možda će odrasti i postati mala Lavica, a možda zvijezde nije moguće zavarati. U svakom slučaju, za nekoliko će mjeseci službeno imati pet godina. Priredit ću joj rođendansko slavlje i pozvati Polly Riberu s djecom, kao i sve prijatelje koje Luz pronađe u dječjem vrtiću u koji je namjeravam smjestiti. Došla sam do retka u kojem treba upisati očevo ime. Oklijevam na trenutak i razmatram mogućnosti. Pretpostavljam da bi moj suprug bio logičan izbor. Prave je boje kože, to svakako, i zabavio bi ga taj potez, pod pretpostavkom da je ono u što se pretvorio još sposobno za humor. Ali kad bolje promislim… kad bolje promislim, utipkam ime Moussa Diara, što je najbliža malijska inačica Johna Smitha, a u prostor određen za boravište oca tipkam riječ mort3. Još nekoliko pojedinosti i gotovo je. Presavijam papir mnogo puta, na sve strane, kako bih krivotvorila autentičnost, a onda uzimam Doloresinu omotnicu i protresam je iznad stola. Baš kao što sam i očekivala, fini nanos crvene prašine pojavljuje se na bijeloj drvenoj površini. Skupljam prah prstom i utrljavam ga u rodni list koji sad izgleda kao i svaka druga isprava Republike Mali. To mi pruža izvjesno zadovoljstvo, iako stvar neće podnijeti temeljit pregled. Ipak, trebala bi biti dovoljna da ubacim Luz u kliniku zbog cijepljenja, a poslije toga u vrtić i u školu. U prostor iznad kojega piše signature de médecin ou de l’accoucheuse4 nalivperom ispisujem Uluné Pa. Uluné je svakako neka vrsta liječnika, a sigurna sam da bi njega to razveselilo. 3 Franc., mrtav, pokojan. 4 Franc., potpis liječnika ili primalje. Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 23

23

05.06.12 11:52:19


Vraćam formulare u njihovu omotnicu, a omotnicu natrag u kutiju ispod poda. U kutiji ima i drugih stvari, rukopisa, mojih dnevnika i raznih potrepština. Kulturalnih artefakata. Lagano grčenje mišića trbuha dok mi pogled pada na ove posljednje. Vadim dnevnik s aluminijskim koricama na kojima je bravica. I on je prekriven malijskom prašinom, kao i drugim stvarima, a ja ga polažem na pod prije nego što ću zatvoriti kutiju, te nogom utisnuti pločicu i preko nje povući koš za smeće. Mi Amerikanci skloni smo djelovanju, a u toj kutiji ima stvari koje mogu upotrijebiti protiv njega, možda, ali moji mi nagoni kažu da to ne činim, ili sam samo postala kukavica, ako to nisam oduvijek bila. Onda opet, možda sam luda, možda nisam ni u kakvoj opasnosti, on je sasvim zaboravio na mene, možda je to samo osjećaj krivice. Ipak, bolje spriječiti nego liječiti, kako je govorio moj tata. Bolje da ostanem tiha i skrivena, mislim ja. Samo glup majmun poteže leoparda za rep, kao što kažu Oloi. Ili, kako je običavao govoriti moj stari sensei5, nekad se bori, nekad pobjegni, nekad nemoj činiti ništa. Kako su mudri ti memovi! U nekim kulturama, diskurs se sastoji gotovo isključivo od ritualizirane razmjene poslovičnih mudrosti, a izvorno smišljen izričaj izaziva zbunjene poglede i gunđanja. Bilo bi utješno živjeti na takvom mjestu, a ne uvijek morati smišljati što ćeš reći. Spremamo se za spavanje. Pripremam mlaku kupku i ulazimo u kadu. Perem Luzinu kosu. Kad sam je prvi put oprala, u njoj je bilo uši i gnjida pa sam morala upotrijebiti posebnu, otrovnu mješavinu, ali sad smo došle do Breckova šampona za djecu. Koristim se njezinom plastičnom kanticom za plažu kako bih izlila vodu po njezinoj glavi i isprala pjenu. To joj se sviđa; smiješi se, ne osmijehom od stotinu watta kakvog čuva za Jakea, nego mekšim. “Još”, kaže ona. Njezina prva riječ. “Oh, pa ti znaš govoriti”, kažem ja, a srce mi drhti, iako od toga ne pravim neku veliku stvar. Izlijevam još jednu kanticu na nju, a ona hihoće. Izlazimo iz kade, ja je brišem, pa sebe, pa navlačimo majice s kratkim rukavima u kojima spavamo i odlazimo u spavaću sobu. Ona trči do ventilatora i uključuje ga. “Uključila si ventilator”, kažem ja, nastavljajući sa svojim projektom ispunjavanja zraka jezikom, kao da će od toga biti kakve 5 Jap., učitelj. 24

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 24

Michael Gruber

05.06.12 11:52:19


koristi. Mogla je veći dio svog kratkog života provesti zaključana u ormaru, bez ikoga tko bi uopće prozborio s njom, dok bi joj govorne sposobnosti kržljale. Ima i toga. Ušuškam je pod pamučnu plahtu i liježem do nje. Prelistavamo knjigu o pticama. Izgovaram imena svih ptica i obećavam da ćemo jednog dana otići i potražiti neke od njih. Onda čitamo knjigu o Bertu i Ernieju. Bert pokušava sȃm načiniti policu za knjige ali ne može pronaći odvijač, pa mora privremeno podbočiti policu komičnom zbirkom raznih predmeta, no svejedno ne želi zamoliti Ernieja za pomoć. Polica se ruši na Bertovu glavu. Potom Bert i Ernie zajedno sastavljaju policu. Pouka: suradnja je dobra. Ali Oloi bi htjeli znati kakav je točno rodbinski i statusni odnos Berta i Ernieja i kakvo je pravo Ernie imao da ponudi pomoć i kakvo je pravo Bert imao da je odbije kad mu je bila ponuđena i kako će se podijeliti rezultat projekta sastavljanja i, naravno, oni bi znali da odvijač zapravo uopće nije nestao, nego su ga odnijele vještice zato što Bert nije prinio odgovarajuću žrtvu kad je posjetio babandoléa kako bi se posavjetovao o znakovima prije početka svog projekta. Tako se odvijaju moje misli. To nikad ne prestaje, nikad ne dobiješ natrag svoju kulturalnu nevinost. Ostajem uz nju dok pada u san. Moje duhovno dijete, sefuné na jeziku Oloa. Jedva da imamo koji zajednički gen, a ipak, rado bih za nju dala život, a možda ću jednog dana i morati, ako nas on pronađe, a što evolucijska psihologija zaključuje o tome? Smrtan, kriv, no za me sasvim prelijep. Vraćam se u kuhinju, sjedam za stol i crtam male uzorke u malijskoj prašini koja ga je umrljala. Pogled mi privlači moj dnevnik. Zašto sam ga večeras izvukla? Prošle su godine otkako sam ga posljednji put dodirnula. U njemu ima stvari koje vjerojatno ne želim znati, no možda ih sad moram znati, zbog djevojčice, zbog toga što se više ne radi samo o meni. Nekih činjenica koje mogu biti od pomoći. Uvida. Na prvih je nekoliko stranica velika mrlja od prolivene vode, ali ono što je ispisano mojim urednim, znanstveničkim rukopisom, sasvim je čitljivo.

Obratnica noći

MG-Obratnica noci_KB_KDS.indd 25

25

05.06.12 11:52:19


Michael Gruber - Obratnica noći (tisakmedia.hr).pdf