Issuu on Google+

ROSLUND i HELLSTRÖM

TRI SEKUNDE Preveo s engleskoga

Miloš Đurđević


Sat do ponoći. Bilo je kasno proljeće, ali mračnije nego što je mislio da bi moglo biti. Vjerojatno zbog vode ispod njega, gotovo crne opne koja je prekrivala ono što se činilo bezdanom. Nije volio brodove, ili možda more, nije mogao dokučiti. Uvijek bi drhturio kad je puhalo kao sada i Świnoujście je polako nestajao. Stajao bi čvrsto stežući ogradu sve dok kuće više ne bi bile kuće, tek mali kvadrati koji su iščezavali u tami što je bujala oko njega. Imao je dvadeset i devet godina i bio je ustrašen. Čuo je ljude kako se kreću iza njega, i oni su nekamo išli; samo jedna noć i nekoliko sati sna, a potom će se probuditi u drugoj zemlji. Nagnuo se i sklopio oči. Svako putovanje činilo se gorim od prošlog, njegove misli i srce jednako su svjesni opasnosti kao i njegovo tijelo; drhtave ruke, oznojeno čelo i vreli obrazi, usprkos činjenici da se na oštrom, britkom vjetru u stvari smrzavao. Dva dana. Za dva dana opet će stajati ovdje, na povratku, i već će zaboraviti kako se zarekao da to više nikad neće činiti. Odmaknuo se od ograde i otvorio vrata koja su hladnoću zamijenila toplinom, a vodila su prema jednom od glavnih stubišta po kojima su nepoznata lica išla prema svojim kabinama. Nije htio spavati, nije mogao spavati — još ne. Bar nije bio ništa posebno. M/S Wawel jedan je od najvećih trajekata koji plovi između sjeverne Poljske i južne Švedske, ali ipak. Mrvice po stolovima i stolci toliko rasklimanih naslona da je bilo očigledno kako tu ne bi trebao dugo sjediti. 7


Roslund i Hellström • TRI SEKUNDE

Još uvijek se znojio. Gledao je ravno ispred sebe premećući sendvič po tanjuru, a onda je posegnuo za čašom piva pokušavajući svladati strah. Nekoliko gutljaja piva, malo sira — još mu je bilo mučno, nadao se da će novi okusi suzbiti one druge: od velikog, masnog komada svinjetine kojom su ga šopali sve dok mu želudac nije bio mekan i pripravan, a potom nešto žuto omotano smeđom gumom. Brojili su svaki put kad je progutao, dvije stotine puta, sve dok mu gumene loptice nisu razderale grlo. »Czy podać panu coś jeszcze?« Mlada konobarica gledala je u njega. Odmahnuo je glavom, ne večeras, ništa više. Obrazi su mu bili vreli i više ništa nije osjećao. Gledao je u blijedo lice u zrcalu pokraj blagajne gurkajući niz šank nedirnuti sendvič i punu čašu piva što je dalje mogao. Pokazivao je prema njima dok konobarica nije shvatila te ih je prebacila na policu za prljavo suđe. »Postawić ci piwo?« Neki čovjek njegovih godina, pripit, od onih koji samo žele s nekim razgovarati, nije važno s kim, da ne budu sami. I dalje je zurio ravno ispred sebe u blijedo lice u zrcalu, nije se ni okrenuo. Kako možeš biti siguran tko pita i zašto. Netko sjedi u blizini pretvarajući se da je pijan, ponudi ga pićem, a možda zna pravi razlog njegova putovanja. Na srebrni poslužavnik s računom stavio je dvadeset eura i napustio praznu prostoriju s praznim stolovima i besmislenom glazbom. Došlo mu je da vrisne od žeđi, jezikom je pokušavao skupiti slinu kako bi ublažio suhoću. Nije se usudio išta popiti, previše se bojao da će mu pozliti, da neće moći zadržati u sebi ono što je progutao. Morao je to učiniti, sve zadržati u sebi, inače — znao je kako stvari stoje — on je mrtav čovjek.

8


Slušao je ptice, kako je često činio kasno popodne kad se topao vjetar koji je puhao odnekud s Atlantika nevoljko povlačio pred dolaskom još jedne hladne proljetne večeri. To je njegovo najdraže doba dana, kad je zgotovio sve obveze, ne osjećajući nikakav umor, a ostalo mu je još nekoliko sati prije nego što će poći leći na uski hotelski krevet kako bi pokušao zaspati u sobi koja je još uvijek bila ispunjena jedino samoćom. Erik Wilson osjeti hladnoću na licu i za trenutak sklopi oči pred snažnim reflektorom koji je sve preplavio blještavom bjelinom. Glavu je zabacio unatrag zabrinuto gledajući uvis prema velikim čvorovima oštre bodljikave žice zbog koje se visoka ograda činila još višom, nastojeći suzbiti čudan osjećaj da se obrušavaju prema njemu. S udaljenosti od nekoliko stotina metara čula se skupina ljudi koji su se kretali po prostranoj osvijetljenoj površini od čvrsta asfalta. Muškaraci odjeveni u crno, šestorica poprijeko i sedmi iza njih. Pratilo ih je vozilo iste crne boje. Wilson je sa zanimanjem promatrao svaki njihov korak. Prijevoz zaštićenog objekta. Prijevoz otvorenim prostorom. Odjednom se začu oštar zvuk. Pucanj. Netko je ispalio rafal na ljude koji su hodali. Erik Wilson stajao je nepomično promatrajući kako se dvojica u crnom koji su bili najbliži zaštićenoj osobi bacaju preko te osobe i ruše je na tlo, a ostala četvorica okrenuše se prema vatrenoj liniji. Postupili su kao i Wilson, oružje su identificirali po zvuku. Kalašnjikov. 9


Roslund i Hellström • TRI SEKUNDE

Iz prolaza između dviju niskih zgrada, s kojih četrdeset, možda pedeset metara. Ptice koje su trenutak prije pjevale utihnuše, umirio se čak i topli vjetar koji će ubrzo postati hladan. Erik Wilson kroz ogradu je mogao pratiti svaki pokret, slušati tišinu svakog zastoja. Muškarci u crnom uzvratili su vatru, vozilo je naglo ubrzalo, a potom se zaustavilo točno pokraj zaštićene osobe, na liniji vatre koja se s niskih zgrada nastavila u pravilnim intervalima. Nakon nekoliko sekundi, ne više, zaštićeno je tijelo kroz otvorena vrata bilo strpano na stražnje sjedište vozila i nestalo u tami. »Dobro.«

Glas je dopirao odozgo. »Za večeras smo gotovi.«

Zvučnici su bili postavljeni tik ispod golemih reflektora. Predsjednik je još jednom preživio. Wilson se protegne, osluškujući. Ptice se opet oglasiše. Neobično mjesto. Treći put je bio u Centru za obuku Federalnih agenata, FLETC-u, kako su ga nazivali. Nalazio se na krajnjem jugu Georgije, u vojnoj bazi u vlasništvu američke države, vježbalištu za organizacije američke policije — DEA*, ATF**, Savezni šerifi, Pogranična patrola i ljudi koji su upravo još jednom spasili naciju: Tajna služba. Bio je siguran u to dok je zamišljeno gledao u osvijetljeni asfalt: ono je bilo njihovo vozilo, njihovi ljudi, a oni često tu vježbaju u ovo doba dana. Nastavio je hodati duž ograde, koja je predstavljala granicu prema drugoj zbilji. Disao je s lakoćom — uvijek mu se sviđalo ovdašnje vrijeme, toliko lakše, toliko toplije od razdoblja prije ljeta u Stockholmu, koje nikako da stigne. Hotel je izgledao kao i svaki drugi. Išao je predvorjem prema skupom, trošnom restoranu, ali onda se predomislio produživši prema dizalima. Stigao je na jedanaesti kat koji je na nekoliko dana, tjedana ili mjeseci bio zajednički dom svih sudionika tečaja. U njegovoj sobi bilo je previše toplo i zagušljivo. Otvorio je prozor koji je gledao na veliko vježbalište, neko vrijeme zurio je u zaslje* DEA (Drug Enforcement Administration), Savezni odjel za narkotike ** ATF (Bureau of Alcohol, Tobacco and Firearms), Ured za kontrolu alkohola, duhana i

vatrenog oružja

10


PRVI DIO | nedjelja

pljujuću svjetlost, a onda uključio TV mijenjajući kanale na kojima se prikazivao jedan te isti program. Ostat će upaljen dok ne ode leći, jedina stvar koja je davala životnost hotelskoj sobi. Bio je nemiran. Napetost u njegovu tijelu širila se iz trbuha, preko nogu do stopala pa je morao ustati iz kreveta. Protegnuo se i prišao stolu na kojem se nalazilo pet mobitela uredno složenih u nizu na ulaštenoj površini, međusobno razmaknuti tek nekoliko centimetara. Pet identičnih slušalica između stolne lampe s neznatno prevelikim sjenilom i pisaćeg podloška od tamne kože. Uzeo ih je jedan po jedan pregledavajući sučelja. Prva četiri: nije bilo poziva ni poruka. Peti — zamijetio je prije nego što ga je podigao. Osam propuštenih poziva. Svi s istog broja. Tako ga je programirao. Na tom telefonu isključivo pozivi s jednoga broja. I isključivo pozivi prema jednom broju. Dvije neregistrirane plati-po-potrošnji kartice isključivo za međusobno nazivanje, ako bi netko krenuo istraživati, ako bi netko pronašao telefone uz koje su išle. Bez imena, samo dva telefona koji su primali pozive i s kojih se moglo nazvati dvoje nepoznatih korisnika, negdje, kojima se nije moglo ući u trag. Pogledao je preostala četiri uređaja koji su ležali na stolu. Svi su namješteni na isti način: koriste se za nazivanje jednoga nepoznatog broja i primaju pozive s jednoga nepoznatog broja. Osam propuštenih poziva. Erik Wilson u ruci je stezao Paulin telefon. U mislima je izračunao. U Švedskoj je prošla ponoć. Nazvao je broj. Paulin glas. »Moramo se naći. Kod broja pet. Točno za sat vremena.« Broj pet. Vulcanusgatan 15 i Sankt Eriksplan 17. »Ne možemo.« »Moramo.« 11


Roslund i Hellström • TRI SEKUNDE

»Ne mogu. U inozemstvu sam.« Dubok uzdah. Jako blizu. A ipak stotinama milja daleko. »Onda imamo gadan problem, Eriče. Za dvanaest sati dolazi nam velika pošiljka.« »Otkaži.« »Prekasno. Stiže petnaest poljskih mazgi.« Erik Wilson sjeo je na rub kreveta, na isto mjesto kao i prije, na kojem je pokrivač bio zgužvan. Velik posao. Paula se duboko probio u organizaciju, dublje nego što je ikad prije čuo. »Izvuci se. Smjesta.« »Znaš da nije tako jednostavno. Znaš da to moram učiniti. Inače ću dobiti dva metka u glavu.« »Ponavljam, izvuci se. Ja ti ne mogu nikako pomoći. Slušaj me, izvuci se, za Boga miloga!« Tišina koja nastane kad netko prekine vezu usred razgovora uvijek jako živcira. Wilson nikad nije podnosio elektroničku prazninu. Netko drugi odlučuje o prestanku razgovora. Opet je prišao prozoru, zagledavši se u jarku svjetlost pod kojom kao da se vježbalište smanjilo, umalo potopljeno bjelinom. Glas je bio napet, gotovo ustrašen. Erik Wilson još uvijek je u ruci držao mobitel. Pogledao ga je u tišini. Paula će kroz to morati proći sam.

12


ponedjeljak


Zaustavio je auto na polovici mosta Lidingö. Sunce se konačno probilo kroz tminu nekoliko minuta poslije tri, guralo je, navaljivalo i rastjerivalo mrak, koji se neće usuditi vratiti sve do kasne večeri. Ewert Grens spustio je prozor i pogledao prema vodi, udišući hladan zrak dok se sunce u svitanju pomaljalo, a prokleta noć se povukla i ostavila ga spokojnim. Vozio je do druge strane i preko uspavanog otoka prema kući idilično smještenoj na litici s pogledom na brodove koji su plovili ispod nje. Zaustavio se na praznom parkiralištu, iz punjača uzeo svoj radio i za rever pričvrstio mikrofon. Kad je nju posjećivao, uvijek bi ga ostavio u autu — nijedan poziv nije bio važniji od vremena koje su provodili zajedno — ali sada, nije bilo razgovora koji bi bio ometen. Ewert Grens se dvadeset devet godina jednom tjedno vozio do sanatorija i nikad nije izostao. Iako sada netko drugi boravi u njezinoj sobi. Pošao je do prozora koji je nekad bio njezin, tamo je obično sjedila i promatrala vanjski svijet, tamo je sjedio pokraj nje, pokušavajući shvatiti što je tražila. Jedina osoba kojoj je ikad vjerovao. Jako mu je nedostajala. Prokleta praznina prilijepila se za njega, jurio je kroz noć i ona ga je slijedila, nije je se mogao riješiti, vikao je prema njoj, ali ona je samo produžila dalje i dalje… udisao ju je, uopće nije znao kako ispuniti takvu prazninu. »Viši inspektore Grens.« Njezin je glas dopirao sa staklenih vrata koja su za lijepa vremena obično otvorena, a sva invalidska kolica bila su na svojim mjestima 15


Roslund i Hellström • TRI SEKUNDE

oko stola na terasi. Susann, studentica medicine koja je sada, kako je stajalo na pločici s imenom na njezinoj bijeloj kuti, već na specijalizaciji. Jednom je pošla s njim i Annom na izlet brodom oko arhipelaga te ga upozorila da se ne nada previše. »Zdravo.« »Opet ste ovdje.« »Da.« Nije ju dugo vidio, otkako je Anni bila živa. »Zašto to radite?« Pogledao je prema praznom prozoru. »O čemu govorite?« »Zašto to sebi radite?« Soba je bila u mraku. Tko god tamo boravio, sada čvrsto spava. »Ne razumijem.« »Do sada sam vas ovdje zamijetila utorkom dvanaest puta zaredom.« »Zar je to zakonom zabranjeno?« »Istoga dana, u isto vrijeme kao i prije.« Ewert Grens nije odgovorio. »Dok je bila živa.« Sussan se spusti za jednu stubu. »Na taj način ne pomažete sebi.« Glas joj je postao snažniji. »Živjeti u žalosti jedna je stvar. Ali vi je ne možete kontrolirati. Vi ne živite sa žalošću, vi živite zbog nje. Ne puštate je, krijete se iza nje. Zar ne shvaćate, inspektore Grens? Ono čega se bojite već se dogodilo.« Gledao je u tamni prozor, sunce je odražavalo starijeg muškarca koji nije znao što bi rekao. »Morate prestati. Morate krenuti dalje. Bez ove rutine.« »Jako mi nedostaje.« Sussan se popela uz stube, uhvatila kvaku na vratima terase i upravo kad ih je namjeravala zatvoriti, zaustavila se na pola kretnje i doviknula: »Ovdje vas više ne želim vidjeti!« 16


Bio je to prekrasan stan na četvrtom katu u Ulici Västmannagatan 79. Tri prostrane sobe u staroj zgradi, visoki stropovi, ulašteni drveni podovi i prepun svjetla, s prozorima koji su gledali i na Ulicu Vanadisvägen. Piet Hoffmann bio je u kuhinji. Otvorio je hladnjak i uzeo još jedno pakiranje mlijeka. Pogledao je čovjeka koji je čučao na podu nagnut nad crvenom plastičnom zdjelom. Neki mali seronja iz Varšave: sitni lopov, narkoman, pjege, loš zadah, predugo nošena odjeća. Tvrdim vrhom cipele udario ga je u bok pa se kreten kužnog zadaha prevrnuo i konačno ispovraćao. Bijelo mlijeko i komadići smeđe gume po njegovim hlačama i blistavom kuhinjskom podu od nekakva mramora. Mora još piti. Napij się kurwa. I mora opet povratiti. Piet Hoffmann još jednom ga udari nogom, ali ne tako jako. Smeđa guma oko svake kapsule služi za zaštitu njegova želuca od deset grama amfetamina, a on nije htio riskirati da ijedan gram završi tamo gdje ne bi trebao. Smrdljivi čovjek njemu do nogu jedan je od petnaest prepariranih mazgi koje su tijekom noći i jutra donijele svaka po dvije tisuće grama iz Świnoujściea, trajektom M/S Wawel i potom vlakom iz Ystada, a da nisu znale za ostalih četrnaest koje su također ušle u zemlju, i sada ih prazne na različitim mjestima u Stockholmu. Dulje vrijeme nastoji smireno govoriti — tako mu je draže — ali sada je urlao pij do cholery dok je šutirao tog malog seronju, morao je piti još prokletog mlijeka iz jebenog pakiranja i da ga jebeš pij do 17


Roslund i Hellström • TRI SEKUNDE

cholery kako bi povratio dovoljno kapsula da ih kupac može pregledati i uvjeriti se u kvalitetu proizvoda. Mršavko je plakao. Po njegovim hlačama i košulji komadići bljuvotine, a pjegavo lice bijelo kao pod na kojem je ležao. Piet Hoffmann prestao ga je šutirati. Izbrojio je tamne predmete koji su plivali u mlijeku i za sada mu je bilo dovoljno. Povadio je smeđu gumu: dvadeset okruglastih loptica. Navukao je rukavice za pranje i isprao loptice pod slavinom, a potom gulio gumu dok nije dobio dvadeset malih kapsula koje je stavio na porculanski tanjur što ga je uzeo iz kuhinjskog ormarića. »Ima još mlijeka. Ima i pizze. Ostani ovdje. Jedi, pij i povraćaj. Želimo ostatak.« U dnevnom boravku bilo je toplo, zagušljivo. Trojica za pravokutnim stolom od tamne hrastovine su se znojili — previše odjeće i previše adrenalina. Otvorio je balkonska vrata i neko vrijeme stajao tamo dok svježi povjetarac nije raščistio ustajali zrak. Piet Hoffmann govorio je na poljskom. To je bilo draže dvojici muškaraca koji su ga trebali razumjeti. »Mora izbaciti još tisuću osamsto grama. Pobrinite se za to. A platite mu kad bude gotov. Četiri posto.« Bili su jako slični, četrdesetih godina, skupih tamnih odijela koja su izgledala jeftino, obrijanih glava. Kad je stao pokraj njih mogao je jasno vidjeti krug od jednodnevne smeđe kose. U očima nije bilo radosti, obojica se vrlo rijetko osmjehuju. U stvari, nikad nije vidio jednog od njih kako se smije. Učinili su kako im je rekao, nestali u kuhinji da isprazne mazgu koja je tamo ležala, povraćajući. To je Hoffmannova pošiljka i nitko od njih ne želi objašnjavati Varšavi da se isporuka izjalovila. Okrenuo se trećem čovjeku za stolom i prvi put progovorio na švedskom. »Ovdje je dvadeset kapsula. Dvije stotine grama. To ti je dovoljno za provjeru.« Gledao je nekoga visoka rasta, plave kose, vitkog, otprilike njegovih godina, oko trideset pet. Nekog u crnim trapericama, bijeloj majici i s mnoštvom srebrnih alki na prstima, zapešćima i oko vrata. Nekoga tko je odležao četiri godine u Tidaholmu zbog pokušaja ubojstva i 18


PRVI DIO | ponedjeljak

dvadeset sedam mjeseci u Mariefredu zbog dva tvorna napada. Sve se uklapalo. A ipak, bilo je nešto na što nije mogao uprijeti prstom, kao da je kupac maskiran ili glumi, a to mu baš ne ide od ruke. Piet Hoffmann promatrao ga je kako iz džepa crne traper jakne vadi žilet i po sredini razrezuje jednu kapsulu, potom se nagnuo nad porculanskim tanjurom i pomirisao sadržaj. Opet taj osjećaj. Nije prošao. Možda je taj tip koji sjedi ovdje, koji će sve kupiti, samo napet. Ili nervozan. Ili možda je upravo zbog toga Piet nazivao Erika usred noći, nešto što nije u redu, taj intenzivni osjećaj koji nije mogao do kraja objasniti preko telefona. Zamirisalo je po cvijeću, tulipanima. Hoffmann je sjedio dvije stolice dalje, a ipak je dobro osjetio taj miris. Kupac je narezao tvrdu žućkastu masu i dobio nekakav prah, žiletom je skupio manju količinu i nasuo je u praznu čašu. Injekciju je napunio s dvadeset mililitara vode, potom ju je ispraznio u čašu, po prahu koji se rastopio u bistru i viskoznu tekućinu. Zadovoljno je klimnuo glavom. Brzo se rastopio. Pretvorio se u bistru tekućinu. To je amfetamin, jak kako je prodavač obećao. »Tidaholm. Četiri godine. Točno, zar ne?« Sve je djelovalo profesionalno, a ipak nešto nije bilo u redu. Piet Hoffmann privuče tanjur s kapsulama k sebi, čekajući odgovor. »Devedeset sedma do dvije tisućite. Odležao sam samo tri godine. Pušten sam ranije zbog dobra vladanja.« »Koji odjel?« Hoffmann je proučavao kupčevo lice. Nije se trgnuo niti je žmirnuo, nikakvih znakova nervoze. Govorio je švedski s blagim naglaskom, možda iz susjedne zemlje. Piet pomisli da je Danac, možda Norvežanin. Kupac odjednom ustane i nervozno mahne rukom za nijansu preblizu Pietovu licu. Sve se još uvijek činilo dobro, ali bilo je prekasno. Takve se stvari zapažaju. Trebao se razbjesnjeti daleko prije, mahnuti mu tom rukom ispred lica odmah na početku: Zar mi ne vjeruješ, gade. »Već si vidio presudu, zar ne?« 19


Roslund i Hellström • TRI SEKUNDE

A sada kao da je glumio uzrujanost. »Ponavljam, koji odjel?« »C. Devedeset sedma do devedeset devete.« »C. Gdje?« Za njega je već bilo prekasno. »Koji kurac sada hoćeš?« »Gdje?« »Samo C, u Tidaholmu odjeli nemaju brojeve.« Nasmiješio se. Piet Hoffmann mu uzvrati osmijeh. »Tko je još bio tamo?« »Sad je dosta, jebote, O. K.?« Kupac je povisio glas kako bi zvučao još uzrujanije, još više uvrijeđeno. Hoffmann je mogao čuti još nešto. Nešto što je zvučalo kao nesigurnost. »Hoćeš li da nastavimo s poslom ili nećeš? Učinilo mi se da si me pozvao ovamo jer mi želiš nešto prodati.« »Tko je još bio tamo?« »Skåne. Mio. Josef Libanon. Virtanen. Grof. Koliko imena želiš?« »Tko još?« Kupac je još uvijek stajao na nogama, a onda je zakoračio prema Hoffmannu. »Ovo ću prekinuti istog časa.« Stajao je posve blizu, srebro na njegovim zapešćima i prstima bljesnulo je kad je ruku stavio ispred lica Pieta Hoffmanna. »Prestani. Dosta je. Na tebi je hoćemo li završiti s ovim ili nećemo.« »Josef Libanon doživotno je prognan iz zemlje, a potom je nestao kad je prije tri i pol mjeseca sletio u Beirut. Virtanen je posljednjih nekoliko godina smješten na psihijatrijskom odjelu s maksimalnim osiguranjem, autističan je i slini zbog kronične psihoze. Mio je pokopan u…« Dvojica u skupim odijelima obrijanih glava začuše povišene glasove pa su otvorili kuhinjska vrata. 20


PRVI DIO | ponedjeljak

Hoffmann im mahne rukom pokazujući neka se ne miješaju. »Mio je pokopan u pješčari kod Ålstäketa u Värmdöu, dvije rupe u zatiljku.« Sada su u sobi trojica govorila stranim jezikom. Piet Hoffmann zatekao je kupca kako pogledava naokolo, traži izlaz. »Josef Libanon, Virtanen, Mio. Nastavit ću: Skåne, totalno sjeban. Ne sjeća se je li odležao u Tidaholmu ili Kumli, ili možda u Hallu, kad smo kod toga. A što se tiče Grofa… čuvari u istražnom zatvoru Härnösandu prerezali su plahtu kojom se objesio. Tvojih pet imena. Dobro si ih izabrao. Jer nitko od njih ne može potvrditi da si tamo odležao.« Jedan od muškaraca u tamnim odijelima, zove se Mariusz, iskorači s pištoljem u ruci, crni Radom poljske proizvodnje, izgledao je kao nov dok ga je držao kupcu uz glavu. Piet Hoffmann viknu na Mariusza utspokój się do diabla; nekoliko puta viknuo je utspokój się do diabla, Mariusze bolje ti je utspokój się do diabla smiri se, nikakvi jebeni pištolji nikome na sljepoočnicu. Palca na zapinjaču, Mariusz ga otpusti, nasmije se i spusti pištolj. Hoffmann je nastavio razgovarati na švedskom. »Znaš li tko je Frank Stein?« Hoffmann je pozorno promatrao kupca. U očima bi mu se sada trebala vidjeti uzrujanost, uvrijeđenost pa čak i bijes. Vidjelo se da je pod stresom i ustrašen, i to je pokušavao sakriti rukom optočenom srebrom. »Znaš da ga poznajem.« »Dobro. Tko je on?« »C. Tidaholm. Šesto ime. Zadovoljan?« Piet Hoffmann je sa stola uzeo svoj mobitel. »Onda bi možda htio razgovarati s njim? Kad ste već zajedno bili u zatvoru?« Stavio je telefon ispred sebe, fotografirao oči koje su ga promatrale, a potom birao broj koji je znao napamet. U tišini su zurili jedan u drugoga dok je slao sliku i potom opet birao broj. Dvojica u odijelima, Mariusz i Jerzy, bili su uznemireni. Z drugiej strony. Mariusz je namjeravao krenuti, trebao bi biti s druge strane, 21


Roslund i Hellström • TRI SEKUNDE

kupcu zdesna. Blizej głowy. Treba prići još bliže, podignuti pištolj i prisloniti mu ga na desnu sljepoočnicu. »Ispričavam se. Moji prijatelji iz Varšave malo su živčani.« Netko se javio. Piet Hoffmann kratko je porazgovarao s osobom koja se javila, a potom kupcu pokazao sučelje telefona. Slika čovjeka duge tamne kose svezane u rep i lice koje više nije izgledalo mladenački kao što je bilo. »Evo. Frank Stein.« Hoffmann je piljio u njega dok ovaj nije odvratio pogled. »A ti… i dalje tvrdiš da se poznajete?« Sklopio je mobitel i odložio ga na stol. »Ova moja dvojica prijatelja ne govore švedski. Stoga ovo kažem tebi i samo tebi.« Pogledom okrznu dvojicu koji su prišli još bliže, raspravljajući s koje strane trebaju stati kad kupcu upere pištolj u glavu. »Ti i ja imao problem. Nisi onaj za kojeg se predstavljaš. Dajem ti dvije minute da mi objasniš tko si doista.« »Ne razumijem o čemu govoriš.« »Stvarno? Nemoj srati. Za to je prekasno. Jednostavno mi reci tko si ti, k vragu. I to odmah. Jer za razliku od mojih prijatelja, mislim da tijela samo stvaraju probleme i da ga jebeš ne valjaju kod isplate.« Zastali su. Čekali jedan drugoga. Čekali da netko progovori glasnije od monotonog mljackanja koje je dopiralo iz suhih usta čovjeka koji je svoj Radom držao uz tanku kožu kupčeve sljepoočnice. »Potrudio si se da smisliš uvjerljivu priču o svojoj prošlosti, a znaš da se upravo sada raspala jer si podcijenio onoga s kim imaš posla. Ovu organizaciju stvorili su časnici poljske obavještajne službe pa o tebi mogu provjeriti sve što mi padne na pamet. Mogu pitati gdje si išao u školu, a ti možeš odgovoriti što ti je rečeno, ali potreban mi je samo jedan telefonski poziv da doznam je li to istina. Mogu pitati kako se zvala tvoja majka, je li tvoj pas cijepljen, kakve je boje tvoj novi aparat za kavu. Jedan jedini telefonski poziv i znat ću je li to istina. A Frank Stein te ne poznaje. Nikad niste zajedno odležali u Tidaholmu, jer ti tamo nikad nisi bio. Tvoja je zatvorska kazna laži22


PRVI DIO | ponedjeljak

rana kako bi mogao doći ovamo i pretvarati se da kupuješ svježe proizveden amfetamin. Stoga ponavljam, tko si? Objasni. I onda možda, samo možda, mogu uvjeriti ovu dvojicu da ne pucaju.« Mariusz je čvrsto stiskao dršku pištolja. Mljackanje je postajalo sve učestalije, bučnije. Nije razumio o čemu su razgovarali Hoffmann i kupac, ali znao je da će se nešto prelomiti. Viknuo je na poljskom: »Koji kurac vi pričate? Tko je ovaj, jebote?« a potom je napeo pištolj. »O. K.« Kupac osjeti zid neposredne agresije, napet i nepredvidljiv. »Ja sam policija.« Mariusz i Jerzy nisu razumjeli jezik. Ali riječ kao što je policija nije potrebno prevesti. Opet su počeli vikati, uglavnom Jerzy, urlao je neka Mariusz već jednom povuče jebeni okidač, a Piet Hoffmann podigne obje ruke i približi se za korak. »Odbij!« »On je policija!« »Pucat ću!« »Nemoj sad!« Piet Hoffmann zatetura prema njima, ali neće stići na vrijeme, a čovjek s metalom uz svoju glavu toga je bio svjestan. Drhtao je, zgrčena lica. »Ja sam policajac, jebote, makni ga od mene!« Jerzy stiša glas pa je bliźej bilo gotovo smireno kad je Mariuszu rekao neka stane bliže i z drugiej strony opet zamijene mjesta — uostalom, bolje ga je upucati kroz drugu sljepoočnicu.

23


Anders Roslund - Borge Hellstrom - Tri sekunde (tisakmedia.hr)