Page 1


Suzanne Enoch

Skandal na dvoru

Naslov izvornika A Matter Of Scandal Copyright Š 2001 by Suzanne Enoch

2


Gospođici Emmi Grenville već su navrh glave plemenita gospoda koja žive u uvjerenju da su žene na ovaj svijet poslane samo da bi zadovoljile njihove želje i potrebe. A njezin novi najmodavac, lord Wycliffe, samo je gorka višnja na vrhu te samodopadne, neukusne torte! U želji da pomogne svome ujaku sačuvati vlasništvo nad posjedima, taj drski ali istovremeno i neodoljivo privlačan plemić odlučuje povisiti najamninu djevojačkoj školi u kojoj je Emma ravnateljica i iz koje, prema njegovu mišljenju, izlaze nepodnošljivo nametljive udavače. Emma je spremna riskirati sve što posjeduje – besprijekornu reputaciju i obožavano radno mjesto – ne bi li neotesanog plemića naučila pameti. Ali ni Grey Wycliffe neće sjediti prekriženih ruku. Navikao dobiti sve što poželi, ne miri se tako lako s neukrotivom naravi najintrigantnije i najljepše žene koju je ikada vidio. On je želi među svojim plahtama i, tako mu svega, tamo će je i dobiti! Je li na pomolu najveći skandal koji je Elampshire ikada vidio? Hoće li ovaj najuzbudljiviji semestar u povijesti Akademije gospođice Grenville završiti stupom srama ili svadbenim zvonima? Suzanne Enoch jedna je od najpopularnijih američkih autorica ljubavnih romana. Naši su je čitatelji mogli upoznati čitajući romane Naputci o nedoličnom vladanju namijenjeni mladim gospođicama, Kako ukrotiti razvratnika i Ponoćni susret. Skandal na dvoru treći je iz serije romana objavljenih pod naslovom S ovim prstenom... koja je osvojila čitatelje širom svijeta.

3


Za moju sestriÄ?nu Lennie Scott koja takoÄ‘er voli citirati reÄ?enice iz filma Princeza nevjesta. Iznimno sam ponosna na tebe.

4


Prvo poglavlje

P

osjetitelji u zapadni Hampshire nikada nisu dolazili tijekom londonske društvene sezone. Barem ne namjerno. Stoga su tri velike kočije koje su se kotrljale niz izbrazdani put što je vodio od Westminstera do glavne ceste morale biti izgubljene. Veoma izgubljene. Podignuvši smeđu muslinsku suknju zbog blata, Emma Grenville pohita prema polju na rubu ceste. Bilo je malo vjerojatno da će skupocjena kola poput ovih skrenuti u stranu zbog obične ravnateljice djevojačke škole. Kakav veličanstven prizor! Elizabeth i Jane bit će žao što joj se jutros nisu pridružile u šetnji, kao što ih je nagovarala. Tri grandiozne kočije koje krase zapadni Hampshire u ljeto – tko bi to mogao pomisliti? Prva su kola prodrndala pokraj nje bez zaustavljanja, s crvenim zmajem i mačem oslikanim na vratima te tankim navučenim zastorima. Plemstvo, pomisli, a znatiželja joj poraste. Kad se druga kočija približila, maleni proćelavi vozač nagnu joj svoj šešir i široko se osmjehnu. Za Boga miloga – buljila je u njih poput mljekarice koja prvi put u životu dolazi na tržnicu. Jedna od osnovnih lekcija koju su njezine učenice morale usvojiti bila je da ne bulje; morala je poraditi na tome da slijedi vlastiti nauk. Rumeneći se, Emma bržim korakom nastavi prema Akademiji. Gromoglasan prasak iznenada je natjera da se lecne i okrene. Druga kočija krivudavo se nagnu u stranu, poskočivši preko velikog zaobljenog kamena kakvi su izronili iz tla nakon proljetnih kiša. Potom, još glasnije, tresnu natrag na put. Lijevi se kotač odvoji od osovine, udari o tlo ni pola metra od Emme te se otkotrlja pokraj nje u visoku travu. Kočija poletje naprijed i zaustavi se u blatu. – Bože dragi! – uskliknu Emma i položi ruku na srce. Konji su udarali kopitima i rzali, a kočijaš kleo dok je ona hitala natrag prema kočiji. Labava se vratašca otvore upravo kad je stigla do njih. – Prokletstvo, Wycliffe! Ti i tvoja glupa putovanja! – Otmjeno odjeven mladić zaklima se na vratima, a potom se pokliznu i naglavce tresnu na blatnjav put. Umalo pade na njezino stopalo i Emma hitro zakorači unatrag – te se sudari s ciglenim zidom. No, to nije bio zid, shvati ona osjetivši kako ju je netko uhvatio za lakat kad je zateturala. – Polako – progovori dubok glas titrajući joj niz kralješnicu i tjerajući je da se ponovo uspravi. Emmin iznenađen vrisak zastane joj u grlu kad se okrenu. Cigleni zid bio je divovski muškarac, visok, širokih ramena i čvrste građe. Div je imao svijetlozelene oči koje su je 5


proučavale ispod izvijenih aristokratskih obrva. Jednu je uzdignuo s blaziranim podsmijehom. – Možda biste se mogli pomaknuti u stranu. – Oh. – Ona se skloni s puta, a riječi joj zapnu kada joj korak ponovo postade nestabilan. – Oprostite. – Nije se mogla sjetiti da je ikada u životu vidjela ikoga, a kamoli plemića, tako veličanstveno oblikovana lika. Taj nevjerojatno naočit muškarac provuče se pokraj nje i jednom rukom podigne palog mladića na noge. – Jesi li ozlijeđen, Blumtone? – upita. – Ne, nisam ozlijeđen, ali pogledaj me! Izgledam kao strašilo! – Doista. Makni se prije nego što me uprljaš blatom. – Div mu rukom pokaže prema rubu ceste. – Ali... – Oh, Grey! Na vratima kočije ukaza se neka žena i umješno se sruši u ruke svojega spasitelja. Dugački plavi uvojci, nekoliko nijansi svjetliji od divove vjetrom razbarušene, žućkastozlatne kose, izvuku joj se iz ukosnica. Kosa joj se u zlaćanome slapu razlije preko njegovih ruku kad je on pritisnu na prsa. – Sjajno ciljaš, Alice – očigledno nedirnut njezinim nesvjesnim stanjem, odglumi kao da će je ispustiti na blatnjavu cestu. Emma zakorači naprijed. – Gospodine, pa nećete valjda... Alice se istog časa osvijesti i rukama obujmi njegov vrat. – Da se nisi usudio, Wycliffe! Prljavo je! – To je slab argument ako me misliš nagovoriti da te i dalje nosim uokolo. Stojim u blatu, baš kao i ova tu brbljavica. – Brbljavica? – ponovi Emma mršteći se. Naočit ili ne, očigledno nije imao manira, a manire su, kao što je podučavala svoje učenice, bile ono po čemu se prvo prepoznaje gospodina. Još jedna žena pojavi se na vratima kočije. – Oh, pusti ga, Alice i daj nama drugima priliku. – Ja ću te spasiti, Sylvia – izjavi blatnjavi gospodin, klipsajući natrag prema kočiji i podižući ruke. – Nakon što si se okupao u blatu? Nemoj biti smiješan, Charlese. Grey, bi li bio toliko ljubazan? Emma im poželi reći da bi, kada bi se pomaknuli do ruba ceste, otkrili kako je zemlja ondje mnogo suša, no kako su bili plemići, a činilo se da plemići uživaju u takvim budalaštinama, ona samo prekriži ruke i nastavi gledati. Brbljavica – ha! Učini joj se da je Grey, kako su ga žene zvale, neobičan nadimak za tako snažnoga zlatokosog muškarca. – Lav – ili nešto što zvuči podjednako opasno, bolje bi mu pristajao. On se namršti drugoj dami. – Ne mogu vas sve nositi. – Pa, ja odbijam da me spasi rođak Charles. Nekoliko metara iza Emminih leđa začu se dubok uzdah. Uz rub ceste, na jedinome lijepom, suhom komadu zemlje, stajao je još jedan plemić i promatrao čitav prizor. Ruke 6


je držao u džepovima, a svjetloplave su mu oči svjetlucale usprkos izrazu zgranute uvrijeđenosti na uskome, naočitom licu. – Pobogu, pretpostavljam da ću to ja morati učiniti – otegnu, promatrajući s gađenjem kaljavu cestu. Sylvijine se usne stisnuše. – Radije bih da... – Tako je, Tristane – obrecnu se krupniji muškarac. – Prestani cupkati uokolo i dolazi ovamo. – Očekujem da mi poslije ovoga kupiš nove čizme, Wycliffe. Dok je tamnokosi Tristan koračao prema njima, Emma ponovo promotri diva. Ime Wycliffe učini joj se odnekuda poznatim, no nije se mogla točno sjetiti otkuda. Imala je prijateljice koje su u posljednjih nekoliko godina napustile Akademiju i bogato se udale pa je pretpostavljala da je možda neka od njih spomenula to ime. Ona ga sama zasigurno nikad prije nije vidjela. Iako je bila zadovoljna neudata žena čije su godine za brak prošle, bio je tako naočit da bi samu sebe smatrala nemarnom kada to ne bi zamijetila. Veličanstvena gospoda rijetko su kada prolazila ovim putem. Kao da se sjetio njezina prisustva, on se iznova okrenuo prema njoj, a Emma nije mogla spriječiti a da ne porumeni zbog svojih nimalo učenih primisli. – Ako već namjeravate svjedočiti ovom idiotizmu, djevojko – zagrmi on – onda barem budite korisni. Pripazite na konje dok Simmons dovede druge kočije. Nijedan muškarac nije tim tonom zborio s ravnateljicom ugledne djevojačke škole. – Teško bi se moglo reći da sam djevojka, gospodine – odvrati oštro – a kako se čini da nitko nije ozlijeđen, što je bio moj razlog ostanka, imam pametnijeg posla od gacanja kroz blato radi ljudi koji su previše budalasti da bi sami iz njega izašli. Okrenu se na peti i oprezno vrati do ruba ceste. – Ugodan dan! – Kakva drskost – frknu blatom prekriveni Charles. – Pravo ti budi, Wycliffe – dobaci mu dublji Tristanov glas. – Ne možeš svakoga natjerati da udovoljava tvojim prohtjevima. – Čini se da od seljaštva ne možemo očekivati da iskaže poštovanje prema boljima od sebe – doda Sylvia sa svoje nesigurne prečke na vratima kočije. Iako je Emma poželjela istaknuti da je – seljaštvo – arhaičan izraz s obzirom na trenutačno stanje gospodarskog rasta i industrijskog razvoja, ipak je samo nastavila hodati. Što se nje ticalo, mogli su se dovijeka valjati u svojemu neznanju i u gustome blatu Hampshirea. Kada su napokon odlučili tko će u kojoj kočiji nastaviti prema posjedu Haverly, Greydon Brakenridge, vojvoda od Wycliffea, poželio je da je jednostavno odšetao niz cestu s onim neobičnim curetkom. Da je pošao pješice, sada bi već bio na ujakovu posjedu, a niz grlo bi mu tekao okrepljujuće snažan viski. – Ovdje u Hampshireu imaju doista krasne djevojke – zamišljeno će Tristan Carroway, vikont Dare, zauzimajući svoje mjesto u kočiji na čelu. Greydon ga letimice pogleda. – Bila je glupava. – Ti misliš da su svi glupavi. Ali sasvim ti je krasno odbrusila. – Bila je drska. – Alice je sjedila što je bliže mogla Wycliffeu tobože kako bi je mogao 7


uhvatiti onesvijesti li se ponovo. U zatvorenoj, zagušljivoj kočiji gotovo se nije moglo disati. Bogu hvala što se Sylvia odlučila voziti sa svojom osobnom sluškinjom. – Očekujem da će svi u ovoj zabačenoj pustoši biti podjednako divlji. – Ona zadrhta. Tristan frknu. – Ovo je Hampshire – ne Afrika. – To se ni po čemu ne bi dalo razlučiti iz prijašnjeg susreta. Zanemarujući prepirku, Grey povuče zastor na svojoj strani kočije nadajući se povjetarcu te se pognu kako bi pogledao kroz prozorčić. Ona djevojka na cesti bila je neobično stvorenjce, rječitija nego što je očekivao, s krupnim svjetlosmeđim očima na živahnome ovalnom licu, uokvirenom apsurdno doličnim šeširićem. Morat će priupitati ujaka Dennisa ili ujnu Reginu znaju li tko je ona. Greydon uzdahnu. Dennisa i Reginu Hawthorne, grofa i groficu od Haverlyja, tijekom godina viđao je manje nego što se priličilo, a posljednjih nekoliko godina, otkako je naslijedio vojvodstvo, ti su se posjeti još više prorijedili. Neočekivan poziv u Hampshire stigao je u pravi čas iz nekoliko razloga, no ipak je u njemu izazvao nelagodu. Nije se mogao sjetiti iz kojih bi ga to razloga Dennis trebao u Haverlyju usred londonske sezone, no činilo se da je najočitiji razlog novac. – Što si ono rekao, Grey, koji je najbliži grad? – upita Tristan, hladeći se šeširom i promatrajući kroz prozor zeleni krajolik. – Basingstoke. – Basingstoke. Morat ću ga posjetiti. Grey ga odmjeri. – Zašto? Vikont ga zabljesnu širokim osmijehom. – Ako već nisi sam primijetio, nemoj od mene očekivati da ti ukazujem na detalje. No, on jest primijetio, i to mu je smetalo. Ako mu je nečega bilo preko glave, onda su to bile komplikacije sa ženama. – Samo daj, Trise, ako ćeš mi zbog toga manje dodijavati. – Zar se tako odnosi prema gostu? – Ti nisi moj gost. Zapravo, ne sjećam se da sam pozvao ikoga od vas. Alice se nasmije. – London bi bio strašno dosadan bez tebe, Greydone. Nagnu se bliže njemu. Da je kojim slučajem bio pomičniji objekt, njezino bi ga iskazivanje pažnje gurnulo ravno kroz vrata kočije. – Obećajem da ću se pobrinuti da ti bude zabavno ovdje. Tristan se pomaknu naprijed i položi ruku na Greydonovo koljeno. – Ja također, Vaša Milosti. – Oh, pusti me. – Makni se, Dare – požali se Alice. – Sve ćeš pokvariti. – Nemoj zaboraviti da sam ja bio u kočiji s Greyom. Ti si bila iza nas, sa Sylvijom i Blum... – Pokušajte se malo prepirati u pantomimi, molim vas – Grey prekriži ruke na prsima i sklopi oči. Doista mu nije smetalo Tristanovo društvo. Osim činjenice da je vikontu dugovao veliku uslugu što ga je izbavio iz kandži posebno grabežljive žene, Tristana je poznavao još prije nego što su krenuli na sveučilište – a Hampshire tijekom sezone nije nudio previše domaće zabave. I Alice bi bila sasvim podnošljiva da ga iz nekog razloga nije odlučila doživljavati kao potencijalnog muža – nije mu bilo ni na kraj pameti oženiti se ikim nakon što je za dlaku 8


izmaknuo lady Caroline Sheffield. No, činilo se da Alice ne vjeruje u jačinu njegovih uvjerenja jer je zadnjih nekoliko tjedana, svaki put kada bi završili u krevetu, željela razgovarati samo o nakitu – prstenju pogotovo. A kako Alice nije bila jedina žena u lovu na njega, bijeg u Hampshire na tjedan ili dva izgledao mu je kao neodoljiva prilika. – Nije li ono Haverly? – upita Tristan. Grey otvori oči. – Jest. Oduvijek je volio stari posjed svojeg ujaka. Obilje zelenih vitica loze izvijalo se prema prozorima koji su se odražavah na staklastoj površini jezerca smještenog u podnožju dugačkoga kosog brežuljka. Labudovi i patke plivali su uz rub jezerca dok su ovce pasle u parku s obje strane širokoga zavojitog prilaza, dajući čitavome prizoru ugođaj pastoralnog raja, kao preslikanoga s jedne od idiličnih slika Thomasa Gainsborougha. – Sve izgleda dobro – prozbori zamišljeno. – Očekivao si nešto loše? – Tristan sjede naprijed kako bi bolje vidio. Proklinjući samog sebe što je pobudio Dareovu beskrajnu znatiželju, Grey zauzme opušteni stav. – Nisam ništa očekivao. Poziv me iznenadio, to je sve, i laknulo mi je što je sve u redu. – Posve je šarmantno – Alice se nagnu preko njegove ruke, pritišćući ga bujnim grudima. – Što si ono rekao, koliko je daleko Basingstoke? – Nisam rekao. Nekih tri kilometra. – A najbliži susjedi? – Planiraš li biti druželjubiva? – Tristan joj se podsmjehnu. – Ili uhoditi najbližu žensku konkurenciju? – Ja jesam druželjubiva, a ti na tome još očito moraš poraditi – požali se ona. – Radim na tome upravo sada, draga moja. Grey ponovo sklopi oči, a u sljepoočnicama mu je udaralo dok su se njih dvoje nastavili rječkati. Putovanje do Haverlyja trebalo je biti ugodna i mirna razbibriga. Nije računao na to da će ga brige pratiti do Hampshirea. No, kad je Alice otkrila njegove planove, istog je časa o tome obavijestila sve koji su se nalazili u njegovoj privatnoj loži u Vauxhall Gardensu. Osim ubojstva, jedina moguća alternativa bila je zakleti ih sve na šutnju i predložiti im da mu se pridruže. – Grey, zar mi nećeš stati u obranu? – zatraži Alice. On otvori jedno oko. – Tvoja je zamisao bila doći u Hampshire. Prepuštena si sama sebi. U pravilu je volio dobru raspravu kao i svatko drugi, a dobar izazov još više. Prvo se, međutim, počelo činiti besmislenim, a ovo posljednje nepostojećim. On je bio prokleti vojvoda od Wycliffea – što god bi poželio, bilo mu je nadomak ruke, a i više od onoga što je želio nemilosrdno su mu nametali. Činilo se da u posljednje vrijeme više izbjegava nevolje nego što ih ganja. Toliko o uzbuđenjima što ih nosi lakomislena mladost. Kočija se zaustavi. Odolijevajući porivu da iskoči i pojuri u obližnju bukovu šumu, Greydon pričeka da Hobbes, batler u Haverlyju, otvori vrata kočije. – Vaša Milosti – reče svojim izmorenim, hrapavim glasom. – Dobro nam došli natrag u Haverly. – Hvala, Hobbes. – Zakorači van, okrećući se da Alice ponudi ruku. – Ostali smo bez 9


kočije prije kilometra i pol. Morat ćeš poslati kovača, a vjerojatno i nov kotač. Ostavio sam Simmonsa i pola sluga s konjima. – Smjesta ću se pobrinuti za to, Vaša Milosti. Nadam se da nitko nije ozlijeđen? – Moju će odjeću trebati oprati – reče Blumton silazeći s mjesta pokraj kočijaša. – Puno vam hvala što ste me ostavili da se pečem na suncu. Osjećam se kruto poput cigle. – Tako i izgledaš – uslužno dobaci Tristan. – Uvijek imaš jezerce na raspolaganju. S izrazom strave na licu, mladi kicoš stade uzmicati prema kući. – Da se nisi usudio približiti mi se, Dare. – Oh, zašuti više, Charlese. – Šuškajući skutima, lady Sylvia izađe iz posljednje kočije. – Blebećeš više od ikoga koga poznajem, rođače. Trebali ste ga čuti. Čitavo jutro – bla-blabla. – Hm. – Grey se okrenu kako bi ih poveo prema širokim hrastovim vratima kroz koja se ulazilo u Haverly. – Nisi se valjda zalagao da parlament ponovo bude raspušten, zar ne, Blumtone? – Naravno da nisam. Samo sam istaknuo da se ograničavanjem kraljeve moći ograničava moć cijele zemlje. Tristan otvori usta, no Sylvia preko njih stavi svoju nježnu ruku. – Ne. Nećeš ga ohrabrivati. Slušam o tome otkako smo napustili London. Sljedeći se put vozim s Gre... – Greydone! Dennis Hawthorne, vojvoda od Haverlyja, pojavi se pokraj stražnje strane kuće. Njegovo je okruglo lice krasio širok osmijeh i on sklopi ruke dok je prilazio. No, čak i dok se smješkao, ćelo mu je bilo ispunjeno zabrinutim borama, a oči su mu izgledale uznemirujuće turobne. Grey krenu prema njemu, promijenivši svoju prethodnu procjenu. Nešto sasvim sigurno nije bilo u redu. – Ujače Dennis – reče dopuštajući da ga niži muškarac privuče u čvrst zagrljaj. – Izgledate dobro. – Kao i ti, moj dječače. Upoznaj me s prijateljima. Darea, dakako, poznajem. Tristan ispruži ruku. – Hvala vam na pozivu, Haverly. Njegova Milost kopnila je u Londonu. – Je li? – Dennis podiže pogled prema nećaku, a čelo mu se nabra. – Nisi se valjda razbolio, mladiću? Ujak Dennis bio je jedini koji ga je još zvao ‘mladiću’. – Teško – odvrati suho i Tristanu dobaci pogled upozorenja. – Samo starim. Ujače, dopustite da vam predstavim lady Sylviju Kincaid i gospođicu Boswell. A ona ondje močvarna ptica Sylvijin je rođak, Charles Blumton. – Dobro došli – reče grof klanjajući se i rukujući sa svima. – Nadam se da vam Haverly neće biti previše rustikalan. Možda nismo London, ali imamo i mi svoju razonodu. – Što, na primjer? – upita Alice pogledavajući Greydona ispod trepavica. – Pa, Haverly svakoga kolovoza upriličuje veliki piknik, gotovo sajam. A u četvrtak će se u Akademiji održati izvedba Romea i Julije. Charlesovo se lice ozari. – U Akademiji? O kakvoj je Akademiji riječ? Greydon se smrknu shvativši da se našao usred neprijateljskog teritorija. – Blagi Bože. Prokleta Akademija. Gotovo sam zaboravio na tu strahotu u krajoliku. 10


– To baš i nije pošteno od tebe – odvrati njegov ujak, mahnuvši im da krenu prema ulaznim vratima. – Akademija gospođice Grenville licej je za mlade djevojke plemenita roda. Nalazi se na zemlji koja pripada Haverlyju. – Djevojačka škola? – Charles je izgledao kao da je upravo progutao nešto gorko. – Prema tvojoj bi se reakciji, Wycliffe, reklo da ne vjeruješ u obrazovanje žena? Grey zaobiđe svojeg blatnjavog sugovornika i ušeta u kuću. – Ja nemam nikakvih problema s obrazovanjem žena – dobaci preko ramena. – Samo još nisam vidio da se ono provodi kako spada. – Ne budi takva zvijer, Wycliffe – nježno će lady Sylvia. – Ja sam pohađala ženski licej. – I što si naučila? – upita mrko, a Dare prokune ispod glasa. Trebali su znati da nije pametno spominjati to pred njim. – Oh, da. Naučila si kako reći točno ono što ja želim čuti. I kako slijediti tradiciju te postati još jedna nametljiva, bespomoćna... – Pretpostavljam da to znači kako nećemo prisustvovati izvedbi Akademije? – prekinu ga Tristan krenuvši za njim unutra. – Jedino ako me prvo ubijete i odvučete moj raspadajući leš sa sobom.

11


Drugo Poglavlje

U

jna Regina pobrinula se da gosti budu smješteni u pripadajuće spavaonice i dala Blumtonu spraviti kupku. Ako je imala kakvih sumnji u pogledu Aliceine i Sylvijine prisutnosti, nije ih naglas izrazila. Cijela je obitelj bila upoznata sa sklonošću Blumtonova pokojnog oca da sa sobom posvuda vodi ljubavnice, pa je ona stoga vjerojatno isto očekivala i od njegova sina. No, Greydonu su na umu bile mnogo važnije stvari od ujnine reakcije na njegovu pratnju. Spusti se u Dennisov podstavljeni naslonjač za radnim stolom, zamijetivši da su se šavovi na jednoj strani počeli raspadati. – U redu. Što se događa, ujače? Dennis Hawthorne napravi nekoliko krugova po sobici te naposljetku stane oslanjajući se na naslon stolca sučelice Greydonu. – Mogao bi barem biti toliko uljudan da pomisliš kako je naš – moj – razlog da te pozovemo u Haverly taj što te nismo vidjeli četiri godine. – Zar je toliko prošlo? – Jest. I doista si mi nedostajao, mladiću. Drago mi je što si sa sobom poveo prijatelje. Pretpostavljam da to znači kako ovoga puta namjeravaš ostati dulje? – To ovisi o vama, rekao bih. I o tome koliko se dugo ovdje mogu skrivati od svojih londonskih progonitelja. Zašto sam ovdje? S teškim uzdahom, grof sjede. – Novac. Bilo bi lijepo katkada biti u krivu, pomisli Grey. – Koliko? Dennis rukom pokaže na dotrajalu knjigu računa ispod Greyeva lijevog lakta. – Stanje... nije dobro. Trebao sam već prije tražiti pomoć, ali pomislio sam, pričekat ću dok ne završi proljetna žetva... pa, najbolje da sam pogledaš. Neplaćeni računi označavali su stranicu s posljednjim upisima u knjizi. Grey je u svojem posjedu imao nekoliko velikih imanja kojima je upravljao, kao i dvije kuće u Londonu, te mu je bio dovoljan samo kratak pregled da shvati kako je ujak Dennis imao pravo. – Blagi Bože – promrmlja. – Pravo je čudo što vas nisu odvukli na kriminalni sud zbog neplaćenih dugova. – Znam, znam. Nisam... – Kako ste mogli dopustiti da dođe do ovoga? Dennisovi rumeni obrazi još su se više zarumenjeli. – Pa nije se dogodilo preko noći, znaš. Jednostavno mi se nekako... omaknulo. Prentiss – poznaješ ga – prošle se godine razbolio. Nisam htio zamijeniti staroga momka pa sam počeo sam voditi knjige. Tada sam počeo uviđati da moj upravitelj nije bio posve... revan kad me trebalo upućivati u stanje stvari. 12


– Prentissa bi trebalo ustrijeliti zbog nemara – zareža Grey listajući ponovo knjigu. – A i vas, jer ste vjerovali tomu senilnom starom... – Dosta s time, dječače. Grey podiže pogled prema njemu. – Trideset su mi četiri godine, ujače. Molim vas, prestanite me zvati ‘dječače’. – Čini mi se da si dosad već mogao naučiti kako ponekad treba poštedjeti tuđe osjećaje. S teškim uzdahom Grey zatvori knjigu računa. – Ne trpim olako budale, ako na to mislite. – Pretpostavljam da si ne možeš pomoći. Ipak si ti sin svojega oca. Grey osjeti kako mu se uz kralješnicu podiže ljutnja. – Često to čujem u posljednje vrijeme. Shvatit ću to kao kompliment, jer sam siguran da ste tako i mislili. A sada vas još jednom pitam – zašto sam ovdje? Dermis pročisti grlo. – No dobro. Pretpostavljam da je najbolje ne ljutiti lava kad mu se spremaš gurnuti ruku u ralje. Grey je sjedio promatrajući ga. – Oh, u redu. Znam da si možeš priuštiti da kupiš Haverly ili da otplatiš svaki dug koji mi visi nad glavom. – Da, mogao bih... – Ali ne želim da to učiniš. Ovo imanje posjedujem već trideset godina, a u obitelji Hawthorne ono je već tristo godina. Poteškoća imam tek zadnjih sezonu ili dvije. – Najmanje – promrmlja Grey. – Pomozi mi da dignem Haverly natrag na noge. Potreban mi je plan. – Potrebno vam je čudo. – Greydone! Duboko udahnuvši, Grey potisnu svoju ozlojeđenost traljavim računovodstvom i nebrigom koja je dovela do ove katastrofe, kao i spoznajom da će bijeg od njegovih odgovornosti biti upropašten računima, brojkama i prokletim izgubljenim vremenom za stolom. – Morat ću prvo sve pregledati. Njegov se ujak malo opusti. – Naravno. Moja riječ mora biti posljednja, ali prepuštam Haverly u tvoje sposobne ruke. – Ponovo ustade te poče koračati gore-dolje sobom. – Žao mi je što sam te izvukao iz Londona, ali doista nisam znao što mi je činiti. – Sve je u redu. – Promeškolji se u naslonjaču te začu kako je zaškripao u znak protesta. – U Londonu sam se ionako počeo osjećati pomalo tjeskobno. Dennis se široko osmjehnu prvi put otkako su započeli razgovor. – Razlog je tvoja majka, ako se ne varam? – Između ostalog. – A to ostalo odnosilo se uglavnom na pripadnice ženskog spola. – Kako ste uspjeli odrasti s njom i izbjeći da vas oženi za nekoga? – Vjeruj mi, pokušala je. Kad mi je bilo osam godina, doslovce me natjerala da se zaručim sa župnikovom kćeri. Da nisam zaprosio Reginu, Frederica bi po svoj prilici pustila divlje pse na mene. – Pa, moje su pete ove sezone izgrizli do krvi. – Izraz ujakova lica postade znatiželjan, no Grey nije imao namjeru dati mu još detalja. Ponovo otvori knjigu računa. – Jesu li ovo 13


vaši sadašnji zakupci? – Da. – A gdje su iznosi zakupnina koje naplaćujete? Dennis prstom pokaza na notacije. – Evo ovdje. Grey trepne, ne vjerujući svojim očima. – Ovo su zakupnine koje sada naplaćujete? Danas? – Ujak kimnu, a on ih ponovo prouči. – Kad ste posljednji put povisili zakupnine? Na prijelazu stoljeća? – Mislio sam da je Haverly u dobru stanju, sjećaš li se? – odgovori grof obrambenim tonom. – Prvo što ćete napraviti jest otpustiti Prentissa. – Ali... – Osigurajte mu mirovinu ako to želite, ali od sada više neće zakoračiti na zemlju koja pripada Haverlyju. A drugo što ćete napraviti jest povisiti proklete zakupnine. – Zakupcima se to neće svidjeti. – A vama se neće svidjeti dužnički zatvor, ujače Dennis. Povisite zakupnine. – Ali to je tradicija! – Jane, kada bismo slijedile tradiciju, sve bi uloge igrali muškarci. – Emma Grenville sklopi ruke u krilu, ne znajući bi li si iščupala kosu ili se nasmijala. – Budući da je ovo škola za djevojke, na našoj pozornici u tom slučaju ne bi ostao nijedan izvođač. – Ali ja ne želim poljubiti Mary Mawgry! Stalno se hihoće! Emma baci pogled prema skupini mladih dama koje su stajale na udaljenom kraju pozornice, vježbajući mačevanje i mudro se držeći podalje od lady Jane Wydon i njezina rijetkog napadaja lošeg raspoloženja. – Onda bismo ti možda trebale naći ulogu u kojoj nema ljubljenja – reče hladnim logičnim tonom kojeg su se njezine učenice brzo naučile pribojavati. – Jane može igrati debelu staru dadilju – predloži Elizabeth Newcombe, najmlađa među učenicama, s ruba skupine. – Dadilja nikoga ne mora ljubiti. – Lizzy Newcombe, budi tiho! Neću nikako... – Ja igram debelu staru dadilju – prekinu je Emma, suzdržavajući smijeh – stoga nijedna od vas to ne mora raditi. – Ali ja znam da bi Freddie Mayburne famozno odglumio Romea – uporno će Jane. Ovo nije slutilo na dobro. Emma se ponada da Jane nije govorila iz vlastita iskustva jer će u protivnome morati početi dvostruko zaključavati glavna vrata i postavljati stražare na svakom ulazu. – Kao prvo, lady Jane Wydon – reče Emma svojim najoštrijim tonom – na Akademiji se ne koristimo slengom i vulgarizmima. To dobro znaš. Molim te da preformuliraš svoju izjavu. Jane porumeni do korijena svoje vrane kose, no čak joj je i to rumenilo pristajalo. – Freddie Mayburne sjajno bi odglumio Romea – ispravi se. – Da, sigurna sam da bi. No, ovo je škola za mlade djevojke, ne za Freddieja Mayburnea. A moja zadaća u ovoj izvedbi jest da vas podučim držanju, samopouzdanju i dikciji. Ne njega. – Osim toga – oglasi se ponovo Elizabeth – Mary Mawgry već se tjednima priprema za 14


ulogu, kao i ja. A ja ne želim igrati Mercuzija ako Freddie Mayburne bude Romeo. Čudno miriše. – Nije istina! To je veoma pomodna francuska kolonjska voda. Činilo se da sve one previše dobro poznaju Freddieja Mayburnea. Pljesnuvši rukama da im privuče pažnju, Emma ustade. – Nitko neće mijenjati uloge. Jane, ako želiš steći divljenje gospodina Mayburnea – ili ikoga drugog – najbolje ćeš to učiniti budeš li briljirala u danome zadatku. Janeina se ramena objese. – Da, gospođice Emma. – U redu. Ponovimo još jednom zabavu kod Capuletija, prvi čin, peti prizor, a potom idemo na ručak. – Barem u tom prizoru ne moram ljubiti Mary – promrsi Jane i ljutitim zamahom skuta vrati se na pozornicu. Emma sjede u drugi red klupa stare samostanske crkve. Nakon što su uklonili poprilično deprimirajuće apostole što su bili poredani uza zid, golema se soba sasvim fino dala prenamijeniti u predavaonicu i maleno kazalište. Djevojke koje nisu prisustvovale balu Capuletija posjedaše oko nje. – Počnite – doviknu im dajući znak rukom gospođici Perchase, koja je bila zadužena za zastore na pozornici, a ujedno je podučavala latinski i kukičanje. – Gospođice Emma – prošapta Elizabeth Newcombe, okrenuvši se iz prednjeg reda prema njoj – ispričajte nam o kočijama. – Ne tijekom probe. Pogled naprijed, stražnjicu na mjesto, mlada damo. Odnosi se ljubazno i s poštovanjem prema svojim kolegicama, pa će one isto učiniti i za tebe. Elizabeth zakoluta očima, ali posluša. – Ionako nam nikad ništa ne želite reći – promrsi. – Prave dame ne tračaju – odvrati Emma. – Barem nam kažite jesu li bili naočiti – ponuka je Julia Potwin s mjesta iza nje. U mislima joj zablistaše cinične zelene oči. – Nisam zamijetila – ogradi se. – Uostalom, što je važnije od vanjskog izgleda? – Novac – reče Henrietta Brendale izazivajući navalu prigušenog hihotanja. – Henrietta! Pristala brineta uzdahnu i nastavi se igrati uvojkom dugačke kose. – Unutarnji integritet. – Ali nije li... – Ne, Mary – povika Emma prema pozornici, listajući. – Izraz glasi ‘kao velik dragulj što visi Etiopljanki na uhu’ – ne ‘Europljanki na uhu’. – ‘Europljanki’ zvuči bolje. – Da, draga moja, ali gospodin Shakespeare odlučio se za Etiopljanku. – U redu. Mary točno ponovi rečenicu, a Emma iznova sjede. Od jučer te su joj zelene oči oduzimale apsurdnu količinu vremena koja bi bila bolje utrošena na probe, budžete i organiziranje ljetne satnice. Nitko u kraju nije čuo ni riječ o Haverlyjevim gostima, kao ni o zlatnome lavu, a njoj nikako nije polazilo za rukom smisliti razlog zbog kojeg bi posjetila lorda i lady Haverly te doznala nešto o njima. Bilo je to uostalom posve 15


budalasto – nikad se nije prepuštala takvim ustreptalim snatrenjima, čak ni kao mlada djevojka. Valja se nadati da neće postati tako glupava prije negoli navrši dvadeset i šest. Poskoči kad joj netko iznenada dodirnu rame. – Da, Molly? – upita okrećući se na mjestu. Služavka joj pruži pisamce. – Tobias kaže da vam ovo šalje lord Haverly. Emma uze poruku, a tijelom joj iznova prostruji onaj smiješni osjećaj iščekivanja. Nastojeći se ne doimati kao da žuri, ona otvori pisamce i pročita ga – a srce joj se uzlupa. – Hm. Čini se da me lord Haverly želi što prije vidjeti. – Oh! Možda ćete upoznati njegove goste! – Elizabeth ponovo iskoči iza naslona klupe. – Lord Haverly i ja često razgovaramo o raznim pitanjima koja se tiču Akademije. Ne namjeravam sada nagađati. – Iznova ustade. – Gospođice Perchase? – Da, gospođice Emma? – Učiteljica latinskoga proviri glavom iza zastora. – Molim vas da čitate dadiljin tekst umjesto mene, do kraja prvog čina. – Zar ja? Emma se udalji do stražnjeg dijela malenoga gledališta. – Da. Moram posjetiti Haverly. Molly, reci Tobiasu da osedla Vidovčicu. – Da, gospođice Emma. Dok se penjala na kat kako bi se preodjenula u jahaću haljinu, Emmino opojno uzbuđenje nastavi rasti i ona pokuša svladati omaglicu logikom. Njega – njih – po svoj prilici neće ni zateći u kući. Na ovako krasan dan ni ona sama ne bi ostala zatočena unutra da to dužnost ne iziskuje. Vani u dvorištu Tobias Foster, Akademijin konjušar i majstor za sve, pomogne joj da uzjaše. Pucnuvši jezikom, ona dade znak riđoj kobili i uputi se niz cestu prema Haverlyju. Čak i prije dolaska grofovih gostiju, namjeravala je posjetiti Haverly. Valjalo je popraviti krov staje, kao i bršljanom prekriven zid koji se pružao sjevernim dijelom posjeda Akademije. Škola si je mogla priuštiti popravke, ali radije bi taj novac drugdje iskoristila. Kao zakupodavac, lord Haverly u prošlosti se ponudio pokriti takve troškove i htjela ga je zamoliti da barem pet Akademijinih konja smjesti u svoju staju dok radovi na krovu ne budu gotovi. Stigavši do kuće Vidovčicu ostavi konjušaru, obiđe prednji dio zgrade te se popne plitkim stepenicama do glavnog ulaza. Batler otvori vrata prije nego što je uspjela doći do njih, i ona mu se osmjehnu. – Kako li ti to samo uspijeva, Hobbese? On zakorači u stranu kako bi mogla ući u hladno predvorje s visokim stropom. – Imam jako oštar sluh, gospođice Emma. – Shvaćam. Na njegovu se mrku licu ukaza poluosmijeh. – A i očekivali smo vas. Uz iznimku nekoliko sluga koji su prolazili kroz predvorje, Haverly se doimao tiho i napušteno. Blagi osjećaj razočaranja pokvari Emmino raspoloženje dok je slijedila Hobbesa u grofov nevelik ured. Oduvijek je voljela čavrljati s lordom i lady Haverly, podsjeti samu sebe. Gosti i njihova trenutačna lokacija sada nisu bili važni. Dok je batler tražio grofa, ona odluta prema prozoru. 16


Bijele figure na šahovskome polju na stolu pomaknule su se za jedan potez, i nakon trenutka razmišljanja ona premjesti crnog lovca. S grofom je ovu partiju igrala već dva mjeseca, što je bio još jedan znak da bi ih trebala češće posjećivati. – Emma. Ona se okrenu, a grof pohita u sobu kako bi je primio za ruku. Lice mu je bilo prilično rumeno i ona se iznenada zapita zašto ju je tako hitno morao vidjeti. – Milorde. Nadam se da ste vi i lady Haverly dobro? – O, da. Dobro, dobro. Nisam vas želio oteti učenicama. – Održavali smo probu za Romea i Juliju. Mislim da neću nikome nedostajati. Njegov osmijeh, dosad uvijek tako srdačan i iskren, poprimio je nervozni tik. – U to mi je teško povjerovati. No molim vas, sjednite ako vam je tako draže. Ja... Moram o nečemu razgovarati s vama. Emma sjede pred stolom i sklopi ruke u krilu. – Zapravo, bilo mi je drago što ste me pozvali. Prošlo je previše vremena otkako smo čavrljah i htjela sam čuti vaše mišljenje o nečemu. Grof pročisti grlo. – Ah, tako. U tom slučaju, dame imaju prednost. Nešto se sasvim sigurno događalo. Međutim, kao što je govorila svojim učenicama, nije pristojno zabadati nos u tuđe stvari. – U redu. Kao što znate, moja teta počela je obnavljati i popravljati dijelove Akademije koje je nagrizao zub vremena. U ove dvije godine otkako je teta Penelope preminula, međutim, bojim se da se nisam njezinom projektu posvetila u onoj mjeri u kojoj sam trebala. – Ne možete kriviti sebe za to. Znam koliko ste zaposleni, draga moja. Preuzeli ste vodstvo Akademije u dobi od dvadeset i tri godine, nije vam bilo lako, i nemojte se truditi uvjeriti me u suprotno. Ona se osmjehnu. – Hvala vam. Ipak, bilo bi doista nerazumno dalje to odgađati. Krov staje tanak je poput sita, a bojim se da bi sljedeći snažan vjetar mogao srušiti sjeverni zid. Stoga sam se pitala jeste li još uvijek voljni razmotri... On ustade, a brzina njegova pokreta preplaši je. – Kada već govorimo o vašoj teti – ispali Haverly kao iz puške, hodajući oko stola, a potom opet sjedajući. – Ja... Ja ću morati povisiti Akademijinu zakupninu. – Gurne papir prema njoj. – Ovdje su izračuni i uvjeti ugovora. Ako biste bili toliko ljubazni i potpisali pri dnu, možemo ovo okončati što je bezbolnije moguće i potom uživati u piti od jabuka u vrtu. Znam da volite pitu od jabuka. Regina je rekla gospođi Muldoon da je ispeče posebno za vas. Emma ga pogleda. Grof se doimao krajnje ozbiljnim, ali ipak... ona se prisili na smiješak. – Blagi Bože. Ako nastavite s ovom budalaštinom, morat ću vas natjerati da platite šiling kako biste vidjeli našu izvedbu. – To... pa, nije to nikakva budalaština, Emma. Nevoljko to činim, ali postalo je neizbježno. Emma vrati pogled na papir koji je stavio pred nju. Srce joj preskoči otkucaj dok je očima prelazila brojke i pedantno sročene izraze koji su zvučali veoma pravno. – Ovo je trostruko više nego što Akademija sada plaća. – Da, znam, ali zakupninu nisam povisio već... već jako dugo. Ona skoči na noge. – Za to zasigurno nisam ja kriva! 17


Njegovo rumeno lice potamni. – Hajde, hajde – reče on tapkajući površinu stola. – Svjestan sam toga. Smirite se, Emma. Molim vas. Emma se prisili da ponovo sjedne, usprkos nimalo damskom porivu da nešto baci zrakom. – Vi i moja teta, baš kao i nas dvoje, imali ste veoma srdačan odnos. Smatram vas bliskim prijateljem, lorde Haverly. – I ja vas – odvrati on umirujućim tonom. – Ovo nije osobno, u to vas uvjeravam. Ako vam je lakše, Wycliffe me uvjerio da povećam zakupninu svim svojim zakupcima. I svi su imali razumijevanja. Dakle, to je bila zamisao onoga Wycliffea. Naočit ili ne, Emma odluči da joj se zlatni lav nimalo ne sviđa. Ni trunčice. – Ako vaši ostali zakupci sada plaćaju više, onda doista nema razloga da to čini i Akademija – reče što je mirnijim tonom mogla. Bila je veoma logična – svi su joj oduvijek govorili da joj je to najjača osobina. – Mi smo odgojnoobrazovna institucija. Zasigurno je to samo po sebi dovoljan razlog da Akademiju razmotrite kao poseban slučaj. Mišić u njegovu okruglome obrazu ponovo se trznu. – Pa, ja... – Usto, Akademija gospođice Grenville stekla je krasan ugled u Londonu – nastavi brzo. Činilo se da joj je najbolji potez preplaviti ga činjenicama. – U samo zadnje dvije godine neke od naših učenica koje su završile Akademiju, udale su se za markiza, dva grofa i baruna. To se samo može pozitivno odraziti na vas, kao našega zakupodavca. Nikad ne bismo bile tako uspješne da nas pod čizmom drži neki diktator. – Teško biste me mogli nazvati diktatorom, Emma. Ona se osmjehnu i stisnu mu ruku. – Ne, vi to zasigurno niste. Vi ste veoma dragi, uslužni i puni razumijevanja. I stoga vas neću gnjaviti ničim drugim osim molbom da Akademijini konji budu smješteni na posjedu Haverly dok ne popravimo krov staje. Nadam se da se slažete s tim – neću tražiti ništa drugo. – Ja... ne, to... to nije nikakav problem. Naravno. Grof je izgledao zbunjeno, što Emma shvati kao znak da se povuče što je brže mogla. Morala je smisliti strategiju prije nego što joj Haverlyjeva nova zakupnina pokvari planove za Akademiju. Ona ustade, kimajući. – Hvala vam, milorde. Nadam se da ću vas i lady Haverly vidjeti u četvrtak navečer na izvedbi Romea i Julije. – Ah, da. Da. Jedva se usuđujući disati, Emma pohita iz ureda, niz hodnik i kroz ulazna vrata, a da nitko nije povikao za njom da se vrati i isprazni sav sitniš iz džepova. Ovo je bila katastrofa. I gore od katastrofe. Od konjušara koji bi joj pomogao da uzjaše nije bilo ni traga pa je sama izvukla Vidovčicu iz staje i povela kobilu natrag prema Akademiji što je brže mogla. Njezina taktika, iako ne pretjerano skrupulozna, barem će joj dati vremena do četvrtka da smisli kako se suprotstaviti krajnjoj gluposti tog muškarca po imenu Wycliffe. Začuvši kako se zatvaraju ulazna vrata, Greydon sa strane odloži poljoprivredni almanah Hampshirea koji je čitao i ustade. Imao je razumijevanja za ujakovu nevoljkost da povisi zakupnine Haverlyjevim zakupcima, u svim slučajevima osim u jednome. Ženski licej – kakva glupost! Mogli su ga isto tako nazvati Akademija za lov na muževe. Osobno je 18


mogao jamčiti za uspješnost te proklete ustanove – Caroline ju je pohađala, a njoj je umalo pošlo za rukom da ga baci u bračne okove. Bijaše ostavio vrata knjižnice otvorenima, nadajući se da će čuti razgovor gospođice Grenville i ujaka Dennisa, no uspjeli su diskusiju održati prilično uljudnom, pa je tek tu i tamo razabrao žamor povišenih glasova. Dare i ostali napustili su Haverly na cijeli dan, navodno kako bi razgledali Basingstoke i okolni krajolik. No, on je znao pravi povod – Tristan se otputio u potragu za onim drskim curetkom kojega su susreli na cesti. Ni samomu mu ne bi bilo mrsko naletjeti na nju, te doda tu propuštenu priliku na svoj popis mana gospođice Grenville. Prešavši hodnik, oštro zakuca na vrata ujakova ureda i ušeta. – Pretpostavljam da su vaše vijesti ozlojedile staru usidjelicu? – upita, ne uspijevajući sakriti zadovoljstvo u glasu. Grof je stajao kraj prozora, promatrajući vrt. – Ne moraš baš toliko uživati u tome – progunđa. – Bolji ste čovjek od mene. – Grey mu se pridruži, pomičući bijelog pješaka na šahovskoj ploči kako bi odgovorio na ujakov potez. – Ipak, sućut neće spasiti Haverly. Jeste li utvrdili raspored isplata? Dennis se namršti. – Ne. Ja... – Zastade i, na Greydonovo iznenađenje, zasmijulji se. – Nadigrala me, o da. Nadmudrila, bolje reći. – O čemu pričate? – I sam se namrgodivši, Grey odšeta do stola i zgrabi ugovor koji je minuciozno sastavio prošle večeri. – Nije ga potpisala – reče nepotrebno. Prostrijeli pogledom ujaka. – Zašto nije potpisala? – Vjerujem da je bila previše zaokupljena time da ja smjestim Akademijine konje dok se krov staje bude popravljao. – Prokletstvo! Haverly nije ostavljen u neotuđivo nasljeđe, ujače. I sumnjam da će imućan trgovac kojem ćete ga biti prisiljeni prodati biti tako velikodušan sa svojim zakupcima – zareža Grey. – Izložila mi je uvjerljive argumente. – Nije me briga. Zar ćete dopustiti da vaš posjed propadne zbog jedne žene? – Stanje nije tako očajno kao što... – Bit će ako dopustite da se ovo nastavi! – Presavinuvši ugovor, strpa ga u džep. – E pa, ja neću dopustiti da se ovo nastavi. Izjuri iz ureda. Nakon oštrog upita Hobbesu dozna da je ravnateljica stigla jašući pa stoga uze jednog od ujakovih jahaćih konja i pođe za njom. Očito je odlučila jutros ne žuriti i uživati u svojoj pobjedi, jer je nakon nepuna kilometra od vlastelinske kuće ugleda kako pješaci, vodeći sa sobom malenu riđu kobilu. – Gospođice Grenville! – zaurla te pojuri za njom na ujakovu krupnom tamnoriđem škopcu, Cornwallu. Ona se lecnu, okrećući se prema njemu s rukom na grudima. Greydon umah zaboravi što je namjeravao reći. Velike smeđe oči, široke i uplašene, sada su ga gledale, a njezine meke pune usne oblikovale su savršen, bezglasan Oh!. Drska djevojka s ceste. Ona koju nikako nije mogao izbaciti iz glave. Ona koju je Tristan jutros otišao tražiti u Basingstoke. 19


– Vi ste gospođica Grenville? Ono Oh! sada se stisnu u uzrujanu crtu. – Ja sam gospođica Emma Grenville. Gospođica Grenville bila je moja teta. Bila. – Vi ste ravnateljica one vražje Akademije? To nije bilo pitanje, no ona svejedno kimnu. – Da. I hvala vam na izrazu sućuti za tetu Patriciju. Grey stisnu oči. Nije imao ni najmanju prokletu namjeru dopustiti da ga kori curetak koji je izgledao kao da je tek izišao iz učionice. – Vi ste samo... djevojka. Nikako ne možete biti dovoljno stari da... Jedna delikatna obrva se podiže, rugajući mu se. – Dvadeset i pet mi je godina – odrasla sam žena, kako god uzmete. Pretpostavljam, međutim, da niste dojurili ovamo kako biste se raspitali o mojoj dobi. Ili ipak jeste, gospodine? – Vaša Milosti – ispravi je. U očima joj se ponovo pojavi iznenađenje. Nikada ne bi smjela kartati, pomisli on naglo. Mogao ju je izdaleka čitati kao knjigu. – Vi ste vojvoda – odvrati ona sumnjičavo. On kimnu. – Wycliffe. Gospođica Emma Grenville još je časak gledala gore prema njemu dok je Greya prožimao apsurdan osjećaj pobjede. On ju je pronašao prvi, ne Tristan. Bila je njegova. Baš kao i prvi put kada ju je ugledao, znao je točno što želi raditi s njom. A to je uključivalo svilene plahte i gola tijela. – Wycliffe – reče ona zamišljeno. – Greydon Brakenridge. Jedna od mojih prijateljica vas je spomenula. – Kako joj je ime? – Čisto je sumnjao da bi neka od poznanica preuveličane guvernante mogla njega poznavati. – Lady Victoria Fontaine. Ispravi se: – Htjela sam reći Victoria, lady Althorpe. – Ona koju zovu Vixen? Zacijelo je osjetila nevjericu u njegovu glasu jer je položila ruke na bokove. – Da, Vixen. – I što je to točno Vixen imala reći o meni? U očima joj se pojavi tračak zabavljenosti. – Rekla je da ste arogantni. Drago mi je što smo se upoznali, Vaša Milosti, ali imam razred koji čeka moje podučavanje. Ugodan dan – pozdravi ga i nastavi hodati. – Niste potpisali ugovor mojeg ujaka. – Ona zastade, a potom ga iznova pogleda ispod oboda svojega čednog zelenog šeširića. – To se, Vaša Milosti, tiče lorda Haverlyja i mene. Način na koji se nadvio nad nju nije je nimalo zastrašivao, no on se zbog toga osjećao poput nasilnika. Grey se stoga spusti iz sedla. – Ako ne želite plaćati povišenu zakupninu – nastavi, rastrgan s jedne strane ljutnjom zbog njezine izjave da je arogantan, a s druge željom da odveže zelenu vrpcu ispod njezine brade i strgne taj pretjerano krepostan šeširić – možete pronaći drugu lokaciju za svoju školu. Sitna ravnateljica podiže bradu. – Je li lord Haverly zatražio od vas da odjurite za mnom i prijetite mi? Iz nekog razloga ovaj razgovor nije tekao onako kako je zamislio. – Samo navodim 20


činjenice. – Hm. Činjenica je, Vaša Milosti, da vi očito ne odobravate obrazovanje žena. Činjenica je da Haverly pripada Dennisu Hawthorneu, i ja namjeravam sve pregovore voditi isključivo s njime. A sada me ispričajte. Zamahnuvši svojom zelenom jahaćom haljinom, ponovo se uputi niz cestu. Grey ju je časak promatrao, diveći se ljutitom njihanju njezinih bokova. Nakon šeširića, ta će haljina biti drugo što će skinuti s nje. Ravnateljica djevojačke škole. Vjerojatno je škrobila svoju košuljicu. Ta ga pomisao neočekivano uzbudi i on potegnu Cornwallove uzde kako bi je slijedio. – Za vašu informaciju, ja odobravam obrazovanje žena. Ona nastavi hodati. – Kako predivno pokroviteljski, Vaša Milosti. Greydon prokunu ispod glasa. – Vaša Akademija – nastavi, pokušavajući zadržati nadzor nad svojom razdraženošću i neočekivanom požudom – ne obrazuje žene. To joj privuče pozornost. Okrenu se prema njemu, prekriživši ruke preko malenih, izazovnih grudi. – Kako molim? Grudi su joj veličinom savršeno pristajale u muške ruke. Njegove ruke. – Ispravite me ako se varam, ali... – Oh, i namjeravam. – ...ali vi svoje učenice podučavate pravilima lijepoga ponašanje, zar ne? – Nije čekao njezin odgovor. – I plesu? I pristojnom razgovoru? I modi? – Da. – Tako dakle. Oboje dobro znamo da sve te gluposti imaju samo jednu svrhu, a to je omogućiti vašim učenicama da se udaju – i to bogato. Vi ste, gospođice Emma, plaćena bračna posrednica. A u manje pristojnim krugovima, zvali bi vas puno gorim imenom. Lice joj ublijedi. Nije mislio biti tako grub, no ona mu je stalno prekidala tijek misli – nije mogao dokučiti zašto žudi za kreposnom ravnateljicom djevojačke škole. Sada će je, pretpostavi, početi hvatati nesvjestica i očekivat će od njega da je uhvati. Grey uzdahnu te zakorači prema njoj očekujući da ona zatetura. Umjesto toga, ona se nasmije. Nije to bio podrugljiv smijeh, ni u kojem slučaju, no bilo je to posljednje što je očekivao. Žene mu se, u pravilu, nikad nisu smijale. – Dakle, Vaša Milosti, ako smijem ponoviti – reče odrješitim tonom – vi ne odobravate žene koje misle da moraju pronaći muža kako bi uspjele na ovome svijetu, unatoč činjenici da upravo to društvo diktira još od prije normanskog osvajanja Engleske. – Ja... Ona uperi prst u njega. – A u isto vrijeme prezirete mene jer sam izabrala karijeru zahvaljujući kojoj sam potpuno neovisna o muškim pripadnicima vrste. – Približi mu se, strijeljajući ga pogledom. – Ono što ja mislim, Vaša Milosti, jest da vi volite slušati zvuk vlastita glasa. Na sreću, za to vam nije potrebna moja prisutnost. Ugodan dan. On iznenada shvati da su stigli do zemljišta Akademije i brzo zakorači unatrag u trenutku kad se teška vrata od kovanog željeza zalupiše s treskom koji je gospođici Emmi Grenville zacijelo pružio neizmjerno zadovoljstvo. Časak poslije ona i njezina kobila nestadoše iza visokih, bršljanom prekrivenih zidova. Grey ostade na mjestu nekoliko trenutaka, a zatim se okrenu i uspe u sedlo te se 21


zaputi natrag prema Haverlyju. Nije se mogao sjetiti da ga je itko ikada tako učinkovito ušutkao, pa čak ni vlastita majka, poznata po oštrome jeziku. I to ga je, začudo, zabavilo te u isti čas razbjesnilo i uzbudilo. Jedna je prokleta stvar bila sigurna. U četvrtak će otići na izvedbu Romea i Julije. Gospođica Emma Grenville iz toga se neće tako lako izvući.

22


Treće poglavlje

M

uškarci na ovome svijetu imaju samo jednu korisnu svrhu – progunđa Emma. – Ne mogu zamisliti kako su se uspjeli uvjeriti da su nadmoćni u svakome drugom aspektu stvaranja, samo zbog glupe greške u biologiji. – Pretpostavljam da tvoj razgovor s lordom Haverlyjem nije prošao najbolje? Činilo se da od njezina prkosnog pogleda usmjerenog u Haverly imanje ipak neće buknuti u plamen, pa se Emma udalji od prozora svojeg ureda i spusti u stolicu za stolom. – Žele nam utrostručiti zakupninu, Isabelle. Vršak olovke koju je držala nastavnica francuskog puknu. – Zut! Psovka trgnu Emmu iz crnih misli. – Isabelle! – Oprosti. Ali trostruko viša zakupnina? Kako si Akademija to može priuštiti? – Ne može. I nećemo je platiti. Isabelle spusti testove koje je ocjenjivala. – Je li lord Haverly ponudio neki raison? On i grofica oduvijek su podržavah našu školu. – Nije on kriv, u to sam sigurna. – Ne razumijem. Tko bi drugi... – Netko za koga se nadam da ga nikad nećeš imati nezadovoljstvo upoznati. – Gospođica Santerre pogleda Emmu kao da je zaražena bjesnoćom, no nije mogla otjerati mrk izraz s lica. Onaj arogantni lav od čovjeka bio je nemoguć. Nastojala je voditi uljudan razgovor s njim, a on je samo izgledao kao da želi skočiti na nju i proždrijeti je za ručak. Iz nekog razloga zbog te je pomisli obli rumenilo. – Nećak lorda Haverlyja. Slavni vojvoda od Wycliffea – frknu. – Vojvoda? Vojvoda će nas natjerati da plaćamo višu zakupninu? Emma čvrsto sklopi ruke. – Neće nas on natjerati ni na što. – U posljednje dvije godine otkako je postala ravnateljica, uspjela je izići na kraj s bijesnim roditeljima, zaljubljenim mladim damama i njihovim udvaračima, olujama, influencom i brojnim drugim katastrofama, a da je ništa od toga nije ovoliko... uznemirilo. – Znaš li kako me nazvao? Bračnom posrednicom! Plaćenom bračnom posrednicom! Praktički me optužio da sam... da sam... svodnica! – Što? – Da. Očito je posve neupućen u ono što radimo ovdje. – To joj dade ideju i ona se mrko nasmiješi. – Morat ću ga prosvijetliti. Brzo otvori ladicu i izvadi nekoliko listova papira. Uredno ih posloži na stol i umoči pero u tintarnicu. – Vaša Milosti – reče naglas pišući: – Iz našega nedavnog razgovora 23


postalo mi je jasno da gajite određene... zablude koje se tiču nastavnog programa Akademije gospođice Grenville. Isabelle ustade te sakupi svoje papire i knjige. – Ostavljam tebe i tvoju korespondenciju u miru – reče tonom po kojem se dalo naslutiti da je to zabavlja. – Smij se ako želiš, ali ja neću dopustiti da se ovu Akademiju ugnjetava – verbalno ili na bilo koji drugi način. – Ne smijem ti se, Em. Samo se pitam zna li Njegova Milost u što se točno upušta. Emma ponovo umoči pero, zanemarujući koliko je mogla iščekivanje što je strujalo kroz nju potaknuto riječima nastavnice francuskog. – Oh, saznat će – i to vrlo brzo. Grey kratko podiže pogled kad se otvoriše vrata ureda, a potom se vrati svojim izračunima. – Kako je bilo u Basingstokeu? Tristan se spusti u stolicu sučelice njemu. – Krajnje dosadno. Vojvoda osjeti tračak zadovoljstva. – Znači, nisi našao nikoga zanimljivog s kime bi mogao čavrljati? – Počinje mi se činiti da smo je samo zamislili. U Westhampshireu ne postoji toliko mjesta na kojima bi se mogla skrivati. Do Winchesterske je katedrale pješice predaleko, što znači da nije časna sestra, Bogu hvala. Pitao bih tvoju ujnu, no mislim da se dopisuje s tvojom majkom. Znaš, cijela me tvoja obitelj mrzi. – Znam. No, siguran sam da ćeš prije ili poslije opet susresti svoju tajnovitu ženu. – Grey nije bio siguran muči li jednostavno Tristana ili samo želi zadržati podatke o boravištu Emme Grenville za sebe. U svakom slučaju, zamisao o produljenju posjeta Hampshireu postala je mnogo prihvatljivija. – Namjeravaš li se time baviti čitavo vrijeme dok smo ovdje? – zapita vikont pokazujući na gomilu papirologije na stolu koju je Grey preuzeo od ujaka. – Vjerojatno. – Oh, kako zabavno. Mogli smo onda isto tako ostati u Londonu. Grey osjeti kako mu se steže čeljust. – Ne, hvala. Tristan podignu almanah, a potom ga ponovo spusti na stol iskrivivši lice. – Pobjegao si joj, znaš. Malo je vjerojatno da će se htjeti opet suočiti s tobom. Nitko osim Tristana ne bi se usudio spomenuti mu Caroline i on poželi da je vikont izabrao neku drugu temu za razgovor. – Znao sam da se želi udati za mene – reče sporo – ali za ime Božje – skidanje do gola u garderobi kluba Almack’s? – Što misliš kako je tek meni bilo? Ja sam samo tražio svoj šešir. Grey se namrgodi. – Da je kroz ta vrata ušao netko drugi osim tebe, ta bi prokleta žena sada... – ... bila Njezina Milost, vojvotkinja od Wycliffea. Ali ona nije jedina žena koju si vidio golu niti jedina koja te htjela zavođenjem namamiti u brak. – Ne radi se o tome. Smeta mi što te pokušaju uhvatiti u zamku, i još to prokleto obrazovanje djevojačke škole. Od rođenja ih uče kako da nas progone i ulove. Bogu hvala na brzim konjima i Haverlyju. – Nisu sve takve, siguran sam. Ovdašnja Akademija ima dobar ugled. – Caroline ju je pohađala. 24


Vikont se uspravi u stolici. – Prokletstvo. Pa, samo zato što si ti izmoren i nema ti spasa, ne znači da ja moram postati redovnik – čak ni za kratkog boravka u Hampshireu. Zašto ne bismo... – Bez žena – izjavi Grey, a pred njim se načas pojave ljutite svjetlosmeđe oči. – Ovdje ih ionako ima previše. – Hm! Mogao bi se barem odlediti toliko dugo da odemo pogledati onu predstavu. Možda otkriješ da nisu sve žene lakoumne zavodnice namirisane lavandom. Grey podiže obrvu. – Koju predstavu? – Ne sjećam se točno. Onu u djevojačkoj školi. Grey se nasloni, hineći nezainteresiranost. Ovo će biti još lakše nego što je predviđao. – Ako će to pridonijeti tome da prestaneš jadikovati, pretpostavljam da bi me se dalo nagovoriti da odem – progunđa. – Dobro. Još jedna večer igranja whista s Alice i bit ću spreman pridružiti se svećenstvu. Vojvoda ponovo pogleda svojeg prijatelja. – Ne postoji razlog zašto se ne bi mogao vratiti u London, Trise. Rekao sam da ti Hampshire ne nudi puno uzbuđenja. Tristan sa stola podiže brončani pritiskivač za papir u obliku patke. – Mrzim priznati da si u pravu. Greydon se naceri. – Dosad si se već trebao naviknuti na to. Batler lagano pokuca na poluotvorena vrata. – Stiglo je pismo za vas, Vaša Milosti. Probuđene znatiželje, mahnu rukom Hobbesu da ga unese. – Tko zna da sam ovdje? – Tvoja majka? – suho predloži Tristan. – Blagi Bože, nadam se da ne. Još nisam spreman da me otkriju. – Susprežući drhtaj, uze pismo s batlerova pladnja i okrenu ga kako bi pogledao adresu. – Akademija gospođice Grenville? – pročita Tristan naginjući se preko stola. – Pa koga uopće tamo poznaješ? Grey je točno znao tko ga je napisao. Puls mu se ubrza i on suspregnu poriv da se nasmiješi. – Hm? Oh, pokušavam za ujaka Dennisa izgladiti spor sa zakupnikom. – Slomi jednostavan voštani pečat i otvori pismo. – Ovo je zacijelo ravnateljičin odgovor na moj upit. – Ujak ti dopušta da pregovaraš s djevojačkom školom? – skeptično zapita vikont. – Onom djevojačkom školom? – Mislim da sam kvalificiran. Tristan je promatrao kako vojvoda razmotava tri papira ispunjena gustim rukopisom. – Kakav pozamašan odgovor. – Zakupnički spor, koješta! – Alice hitro uđe u sobu, s prepredenim smiješkom na licu. – Pročitala sam te, Wycliffe. Doveo si nas ovamo kako bi mogao potajice ljubakati s jednom od ljepuškastih djevojaka s Akademije. – Ugrabi pismo iz njegovih prstiju prije nego što je stigao pročitati pozdrav. – Da vidimo, što kažete? U Londonu se nikad ne bi usudila izvesti takvo što. Izgleda da je očaj prevagnuo nad ono malo zdravog razuma što ga je posjedovala. – Gospođice Boswell – reče Grey, a ljutnja mu spusti ton glasa za pola oktave – ne sjećam se da sam od tebe tražio da čitaš moju privatnu korespondenciju. U knjižnici postoji nekoliko krasnih tomova poezije ako 25


si već raspoložena za čitanje. – Samo mi je dosadno, Grey – zahihota se ona, ali ipak vrati pisamce natrag na stol sa zamahom skuta. – Zvijeri. – Hm. Čini se strašno osjetljiv zbog nečega – nježno dobaci lady Sylvia s vrata. – Ne slažete li se, rođače? Grey prokunu ispod glasa kada Charles Blumton ušeta u ured za Sylvijom. Sada ga je i Tristan pozorno promatrao. Prokletstvo, a htio je samo pročitati vražje pismo u miru. S teškim uzdahom sklopi pismo i odloži ga iza naslagane hrpe poslovnih knjiga. – Kakvo ste vi bijedno društvance. – Odgurnu se od stola i ustade. – Idem pecati. Želi li mi se tko pridružiti? – Pecanje? Dakle, to zvuči naprosto sjajno. Što kažeš, Sylvia? – Blumton uze njezinu ruku i stisnu je. – Morat ćeš me podučiti, Grey – reče Alice, odjednom ponovo oličenje šarma. – Vikontesa Leeds peca. Kaže da je to elegantan sport. Blumtonovo se čelo nabra. – Pa, ne znam baš koliko... – Vaša Milosti – započe Tristanov niski, otegnut glas – Iz našega nedavnog razgovora postalo mi je jasno da gajite određene... zablude koje se tiču nastavnog programa Akademije gospođice Grenville. Bit će mi, stoga, zadovoljstvo ispraviti bilo kakve predrasude koje možda imate. Greydon stade kao ukopan, a na um mu istoga časa padoše deseci kletava kojima bi počastio Tristana Carrowaya i sve njegove incestuozne pretke. Naravno da je pismo bilo uvredljivo; zato ga je i želio pročitati – uživati u njemu – bez ikoga u blizini tko bi ga ometao. – Bilo bi dosta, Tristane – zareža. – Zvuči vrlo zanimljivo – usprotivi se Sylvia, spuštajući se u stolicu. – Molim te, nastavi, lorde Dare. Tristan pročisti grlo, podiže pogled prema Greyu, a zatim ga iznova spusti na pismo jer njegova sklonost prema izazivanju nevolja očito bijaše jača nego bojazan od moguće odmazde. – Imali ste pravo kada ste ustvrdili da Akademija svoje učenice poučava onomu što mi nazivamo ‘gracijama’ – eleganciji, skromnosti, lijepu vladanju, pristojnosti i modi. Od svestrano naobražene dame očekuje se da usvoji ove gracije i stoga bi bilo posve neozbiljno zanemariti ih u izobrazbi naših učenica. – Gospođica Grenville je intelektualka – reče Alice. – Očito – promrsi Grey. – Trise... – Tek postaje dobro. Mišljenja ste, koliko se sjećam, da se jedina uloga Akademije sastoji u tome da od svojih članica stvori supruge. Ovdje je nekoliko puta podcrtala riječ supruge – doda Tristan. – Sjajan argument, Wycliffe – ubaci se Blumton. – Nemoj mi pomagati. – Cilj je ove Akademije kako pod mojim, tako i pod vodstvom moje tete, oduvijek bio stvoriti sposobne supruge. Usput, još je nekoliko puta ovdje podcrtala zadnju riječ. Kako bismo to postigle, uz gracije nudimo satove književnosti, matematike, jezika, povijesti, glazbe i lijepih umjetnosti, kao što sam detaljno navela u nastavku. – Blagi Bože – promrmlja Alice, zadrhtavši. – Zvuči strašno. 26


Tristan prolista ostatak pisma. – Na sljedećim se stranicama nalazi detaljan nastavni plan. – Letimice pogleda Greydona. – Neću čitati taj dio. – Hvala ti – promrmlja Grey. – No na kraju ima još nešto. Kao što vidite, Vaša Milosti, svim se snagama trudim svojim učenicama pružiti kompletno, temeljito obrazovanje. Iz vašeg se ponašanja, s druge strane, naslućuje kronični nedostatak poduke u gracijama. Ako želite, rado ću vam preporučiti nekoliko naslova na temu pristojnosti, skromnosti i lijepoga ponašanja koje možete temeljito proučiti kada nađete slobodnog vremena. Vaša i iskreno zabrinuta, gospođica Emma Grenville. Nakon podulje tišine, lady Sylvia prasnu u smijeh. – Ubogi Grey. Nisi uspio zadiviti ravnateljicu djevojačke škole. – Pa, ne bih se složio u potpunosti. Samo piše da je iskreno zabrinuta. – Tristan vrati pismo na stol. Grey im dopusti da mu se smiju koliko žele. Zapravo, gotovo uopće nije čuo što govore. Zamišljao je veoma zadovoljavajući način na koji bi zatvorio usta tom curetku svjetlosmeđih očiju. Gospođica Emma Grenville očito nije znala s kime ima posla, no uskoro će saznati. Gospođica Elizabeth Newcombe posrnu i osloni se na praznu bačvu viskija koja je predstavljala središnji bunar u gradu Veroni. – Raspitajte se sutra za mene, pa ćete naći umukla čovjeka – zakriješti i uhvati se za bok. Namještajući debelu podstavu koja ju je činila krupnijom za ulogu Julijine dadilje, Emma se nasmiješi. Elizabeth se nikako nije moglo optužiti da je sramežljiva. Ustvari, za otprilike godinu dana morat će se ozbiljno baciti na posao kako bi neobuzdanu šaljivost svoje najmlađe učenice preobrazila u elegantnu duhovitost. Već su prilično napredovale po tom pitanju, no Emma ni u kojem slučaju nije htjela zatrti Lizzynu prirodnu otvorenost i šarm. – Gospođice Emma – zovnu je njezin gotovo pokojni Mercuzio, uspravljajući se – smijem li iskoristiti malo jagodina soka za krv? – Fuj! Ako to učiniš, onesvijestit ću se – reče Mary Mawgry, koristeći se vrškom svojeg mača kako bi očistila nokat. – Ne, ne smiješ. – Emma uđe u Veronu iz prostora iza pozornice. – Crveni je šal tu kako bi simbolizirao krv. Sve ste se jako potrudile izraditi ove predivne kostime i ne dopuštam da ih upropastite, pa čak ni radi umjetnosti. A sada, molim, nastavite – ovo nam je zadnja proba. Nastupamo za šest sati. Ponovo se povuče u zakulisje u trenutku kad Elizabeth konačno podlegnu ranama, a Romeo i Tibaldo otpočeše svoju borbu. Usprkos Marynim čestim prijetnjama da će se onesvijestiti, taj se sramežljivi cvijetak toliko poboljšao u ulozi Romea da je Emma željela klicati. Roditelji gospođice Mawgry bit će zapanjeni promjenom sljedeći put kad vide svoju – mumljavu – kćer, kako su počesto nazivali Mary. – Em – šapnu Isabelle mašući pisamcem dok se probijala prema njoj kroz garderobu – mislim da si primila odgovor. Napokon. Čekala je više od jednog dana. Iznenadno treperenje u želucu nije imalo 27


nikakve veze s brigom oko izvedbe njezinih učenica. Nije bila sigurna zašto je osjećala takvu potrebu napisati Wycliffeu pismo kada očito nije nimalo mario za Akademiju, no spoznaja da je primio njezino pismo držala ju je nemirnom i budnom cijelu noć. Emma uze pisamce od učiteljice francuskog i rastvori ga. Od samog pogleda na taman, muževan rukopis ubrza joj se puls – sve dok ga ne pročita. – Poštovana gospođice – počinjalo je – potvrđujem primitak Vaše nedavne pretenciozne korespondencije. – Ona odmahnu pismom prema Isabelle, osjećajući kako je preplavljuje bijes. – Pretenciozne? Nazvao je moje pismo pretencioznim! – Emma, pst! Traje proba. Stisnuvši čeljust, nastavi čitati za sebe. – Iako su rečenica ili dvije bile umjereno zanimljive, niste se, nažalost, niti jednom dotaknuli pitanja koje se tiče Vaše Akademije i Haverlyja. Priložio sam ugovor o zakupu kako biste ga potpisali. Preuzet ću ga još večeras nakon Vaše predstave kojoj smo moji prijatelji i ja uz malo nagovaranja odlučili prisustvovati. – Na kraju pisma nije se nalazio dugačak popis naslova i odlikovanja – tek riječ ‘Wycliffe’ načrčkana preko donjeg dijela stranice. Emma problijedi. Dolaze pogledati predstavu. – Jesi li dobro? – upita Isabelle uhvativši je za lakat kada je naglo sjela. – Da, posve. – Nije svoje učenice mogla obavijestiti o tome, naravno. Njihovo samopouzdanje i koncentracija bili bi uništeni čim bi doznale da će jedan vojvoda – pogotovo krupni, zlatni lav kakav je ovaj bio – prisustvovati izvedbi. Namršti se. Vjerojatno joj je zato i pisao – kako bi njezine djevojke postale nervozne i upropastile predstavu. Prvi poriv bio joj je poderati pismo, izgaziti komadiće, a ostatak zapaliti. Premda bi bilo nevjerojatno zadovoljavajuće, to ipak ne bi riješilo njezin problem. – Isabelle, sir John večeras će prisustvovati izvedbi, zar ne? – Oui. Rekao je da će doći ranije te pomoći Tobiasu da osigura Julijin balkon i ljestve. – Odlično. – Sir John, mjesni odvjetnik u Basingstokeu, oduvijek je bio vjerni podržavatelj Akademije. Ona sklopi pismo i ugovor te ih nagura u podstavu svojeg kostima. Vojvoda od Wycliffea možda je mislio da je silom može natjerati da učini što želi, no ona se nije namjeravala predati bez borbe – ili rata. Pozornost joj privuče grupno hihotanje s pozornice. Lady Jane proviri iza zastora i isceri joj se. – Oh, dolazi moja dadilja – reče glasno. – I donosi mi vijest. – Ajoj. – Emma skoči na noge i odšepesa na pozornicu. Taj prokleti Wycliffe sada joj je ometao i podučavanje – još jedna mrlja na njegovu imenu. – Ah, kuku meni, on je mrtav, on je mrtav, on je mrtav! Ili će poželjeti da jest, nakon što ona završi s njim.

28


Četvrto poglavlje

A

kademija gospođice Grenville doimala se više kao vojni kamp nego djevojačka škola dok su se lord i lady Haverly te njihovi gosti kretali kroz dugačku, labirintsku zgradu u smjeru prenamijenjene crkve na dalekom kraju posjeda. Na svakom uglu i stubištu krupne su žene čuvale stražu, bez sumnje kako bi spriječile muškarce da odlutaju u spavaonice i time nekoj od učenica unište buduće izglede za udaju. Ili je možda gospođica Emma strahovala da Grey namjerava ugrabiti zakupninu ravno iz džepova malodobnica. Da je naslućivala koliko malo kontakta on želi s neudatim djevojkama, možda bi uvidjela da je za zaštitu škole bolja strategija poslati te mlade gospođice da jurnu ravno na njega. – Nisam znao da je ovo licej za bakice – promrmlja Tristan kada su prošli pokraj još jedne sjedokose čuvarice. – Krajnje sam razočaran. – Uopće ne mogu shvatiti zašto si želio poći – dometnu Alice s njegove druge strane tugaljivim glasom. – Mogli smo u Londonu biti u operi s princom Đurom. – Ja znam zašto smo ovdje – glatko reče Sylvia. – Naš vojvoda želi zadaviti ravnateljicu još otkako je jučer primio njezino pismo. Sylvia je imala pravo – uistinu je želio vidjeti gospođicu Emmu, otkriti njezinu reakciju na njegovo jutrašnje pismo. Međutim, davljenje nije bilo toliko visoko na njegovoj listi prioriteta koliko jednostavna želja da joj dotakne tijelo. Svaki djelić njezina tijela. – Bez obzira na to – progunđa Blumton s kraja skupine – čopor žena koji pokušava izvesti Shakespearea? Edmund Keene igra Hamleta u Londonu. Dvaput sam ga otišao gledati. Veličanstven je. Večerašnja uvreda bardu neće mu biti ni do koljena, siguran sam. – Sumnjam da Akademija ikoga vrijeđa – usprotivi se ujak Dennis sa strpljivim smiješkom. – Njihova lanjska produkcija komedije Kako vam drago bila je sasvim impresivna. – Možda po standardima Hampshirea. Alice grudima okrznu Greyevu ruku. – Nešto si tih večeras. – Samo uživam u onome što vidim. Istini za volju, bio je pomalo zatečen. Unutrašnjost djevojačke škole, u njegovim rijetkim zamišljanjima, na prozorskim je daskama imala mnogo više čipke. Iako su kukičani jastuci i ukrasni pokrivači prekrivali sofe i stolice u društvenim prostorijama, bila su to jedina ženska obilježja koja je mogao vidjeti. Najviše ga je iznenadilo to što se 29


horde djevojaka spremnih za uvođenje u visoko društvo nisu pojavile kako bi zurile u svakog muškarca, hihotale se i očijukale s njima. – Lorde Haverly, lady Haverly, dobra večer – oglasi se ženski glas iz polutame hodnika ispred njih. Greyu poskoči puls, a potom se iznova smiri kada se pred njima ukaza visoka, tamnokosa mlada žena. To nije bila ona. – Gospođice Santerre – odgovori njegova ujna s više topline u glasu nego što je Grey čuo otkako je došao. – Dobra večer i vama. – Drago mi je što ste vi i vaši gosti mogli doći – nastavi gospođica Santerre blagim francuskim naglaskom. – Nama je drago što smo ovdje. – Emma bi vas osobno dočekala, ali učenice su je privoljele da večeras glumi. – Koju ulogu? – zapita Tristan prije nego što je to Grey uspio. Žena se nasmiješi. – Dadilju. Ako biste bili toliko ljubazni i pošli za mnom, mogu vas odvesti do vaših mjesta. – Tijekom večeri nakratko ću trebati gospođicu Emmu – reče Grey, koračajući iza žene dok mu se nepopustljiva Alice i dalje držala za ruku. – Obavijestit ću je o vašem zahtjevu – odgovori gospođica Santerre – premda će večeras biti prilično zauzeta. – Čini se da te izbjegavaju, Wycliffe – dobaci Charles. – Znam sve o tome. – Siguran sam da znaš. – Tristan se naceri Sylviji, a ona mu se vragolasto osmjehnu. Na spomen njegova imena pogled Francuskinje načas postade oštar, no onda joj lice iznova poprimi blag izraz. Činilo se da je postao predmetom ženskih tračeva na Akademiji. No, žene su vječito tračale o nečemu. Neka im bude. Ionako nije želio imati posla s bilo kojom od njih – uz jednu iznimku. Itekako je želio imati nešto s gospođicom Emmom Grenville, do te mjere da je aktivno izbjegavao Alice. Posljednjih nekoliko noći počeo je zaključavati vrata svoje spavaonice kako ne bi mogla ući. A on nije, ni u kojem slučaju, bio muškarac koji je uživao biti krepostan. Kada ih je gospođica Santerre odvela u zadnji red gledališta, Grey je bio siguran da su njegovo društvo izdvojili za progon. Međutim, ni njegov ujak ni njegova ujna nisu izgledali nimalo iznenađeno te su bez prigovora zauzeli svoja mjesta na klupi. – Nije posve po etiketi, znam – reče Dennis kada Blumton Francuskinji uputi uvrijeđen pogled – ali uvijek inzistiram da sjedimo u zadnjem redu kako ne bismo uznemirili djevojke. – Kako velikodušno od vas, lorde Haverly – reče Sylvia sjedajući do njega. Preostale klupe u staroj crkvi ionako su bile zauzete i činilo se da je ondje većina stanovnika Basingstokea i okolnog područja. Sudeći po njihovoj odjeći, bilo je tu i nekoliko pripadnika nižega plemstva, po svoj prilici zemljoposjednika sa susjednih posjeda, koji su odlučili preskočiti London ove društvene sezone. To razvedri Alice i ona uz puno pompe zauze svoje mjesto pokraj Greya. Uto kroz sporedna vrata iziđe pet, šest djevojaka, odjevenih u jednostavne tamne halje, i ugasi svijeće u zidnim svijećnjacima jednu po jednu. Tristan se nagnu preko Alice 30


dok se publika stišavala. – Još nisam spazio onog vražjeg curetka s ceste. Čovjek bi mislio da mora biti negdje u blizini. – Možda ćeš je poslije ugledati – odvrati Grey tihim glasom. – A sada ušuti. Zastori se razdvajaju. Vikont se uspravi, pretvarajući se da salutira. – Na zapovijed, Vaša Milosti. Za razliku od kazališta u londonskoj četvrti Mayfair, činilo se da večerašnje posjetitelje predstava uistinu zanima. Mnogi od njih okrenuli su se kako bi promotrili društvo iz Haverlyja dok su ulazili, no nakon što su se zastori razdvojili, jedino što se moglo vidjeti bili su potiljci stotina glava. Grey se također udobno smjesti na tvrdoj klupi od hrastovine kako bi gledao predstavu. Činilo se da glavne uloge igraju starije učenice, premda su curetci jedva u pubertetu nahrupili na pozornicu za prvu borbu između Montecchija i Capuletija, ushićeno vitlajući mačevima. – Blagi Bože, kakve zvijeri – promrmlja Tristan. – Prestravljen sam. Naposljetku Montecchi napustiše pozornicu nakon drugog prizora i Grey se uspravi kada su se pojavile gospa Capuleti i dadilja. To je bila ona. Učini mu se da je prošlo dulje od dva dana otkako ju je posljednji put vidio, a pogled iz zadnjeg reda ničim nije ublažio njegovu nestrpljivost zbog te činjenice. – To je tvoja nemilosrdna protivnica? – nasmije se Tristan. – Ona debela, bjelokosa stara baba? – Alice bocnu Greya u rebra. – Izgleda kao da joj je devedeset. – Tiho. Gledam. – Nije mogao svladati iznenadno zadovoljstvo – Tristan nije imao blage veze koga to ismijava. Grey ju je, međutim, istog časa prepoznao unatoč perici, debeloj podstavi i groznom prostačkom tonu koji je poprimila. – Gdje je ta djevojka? – povika, a on se naceri u tami. – Nu, Julijo? Julija, ljupka djevojka dugačke, kao ugljen crne kose, uđe na pozornicu. – Što je sada? Tko zove? – E to mi se već više sviđa – promrmlja vikont, sretno uzdišući. Nekoliko redova ispred njih neki vitki mladac ustade i poče pljeskati. Nastavi sve dok glumica na pozornici nije pogledala u njegovu smjeru i porumenjela. Ne obazirući se na ozlovoljene poglede ostalih gledatelja, on ponovo polako sjede. – Čini se da nisi jedini Julijin obožavatelj – prošapta Grey. Mršteći se, ujak Dennis nagnu se preko Sylvije i Blumtona. – To je Freddie Mayburne – prošapta pokazujući prema mladiću. – Već se cijelu godinu pokušava udvarati lady Jane. – Siroti mladac – promrsi Grey ne skidajući pogled s Emme. Ostatak izvedbe prošao je bez novih prekida i gotovo bez ijedne pogreške, te se Grey pridruži ostatku publike na nogama kad se zastori spojiše, a potom razdvojiše kako bi otkrili punu pozornicu ponosnih mladih glumica kako se klanjaju. – Vidite, gospodine Blumton? – ponosno reče ujak Dennis, plješćući. – Bile su izvanredne. Bravo, dame moje! Bravo! – Sasvim prolazno za žene – gunđavo dobaci Blumton. – Onaj sitni Mercuzio mogao bi dostojno parirati Edmundu Keenu – reče Tristan smijuljeći se dok su se zastori ponovo spajali. – Možemo li sada ići? – upita Alice, nabacujući šal preko ramena i izlazeći iz reda za 31


lordom Dareom. – Nemam želju da me zagnjavi polovica seljaka u Hampshireu. Grey ju je mogao shvatiti. Sada kad je predstava završila, činilo se da je društvo lorda Haverlyja ponovo u središtu pozornosti. Samo je još nedostajalo da poželjne mlade dame počnu bacati rupčiće s monogramima prema njemu i mogao je zamisliti kako je ponovo u Londonu, progonjen majkom i hordama neudatih žena. Bio je glup što je uopće kročio u djevojačku školu, zaključi prekasno. Žudnja za prokletom ravnateljicom pomutila mu je razum. – U redu, idemo... – poče govoriti, ali utihnu spazivši malenu zaobljenu pojavu kako se probija prema njima kroz gomilu obožavatelja. – Za nekoliko trenutaka. – Grey, zar moraš večeras razgovarati s tom starom vješticom? – Da. – On zakorači naprijed upravo kada je stigla do njih. – Gospođice Emma. – Vaša Milosti. Ona se nakloni, elegantnom kretnjom unatoč ogromnoj količini podstave ispod njezinih skuta. Greya zasvrbe prsti od želje da je počne razodijevati. Strese se. To može pričekati dok ne riješe prokleto pitanje zakupnine. – Imate li... – Molim vas, ispričajte me, Vaša Milosti – prekinu ga i posveti se njegovu ujaku – ali tradicija je da lord i lady Haverly nakon izvedbe s glumicama uživaju u punču i kolaču. Htjela bih da vi i vaši gosti znate kako ste dobrodošli da nam se pridružite. – Bit će nam zadovoljstvo – toplo odvrati grof. – Vidjet ćemo se u blagovaonici. – Oh, pravi smo sretnici – promrmlja Alice i ponudi ruku Greyu. On izbjegne hvatanje i položi njezinu ruku preko lakta iznenađenog Tristana te požuri za ravnateljicom prije nego što je uspjela nestati u gomili. – Primili ste moje pismo, pretpostavljam? – upita kada je sustignu. Ona uspori i pogleda ga preko ramena. – Da, jesam. Krajnje je bezobrazno. – Samo nastavljam tradiciju započetu vašim pismom – reče on prijateljski. – Ja nisam bila... – Oh, gospođice Emma. – Neka žena, viša i gotovo jednako zaobljena kao ravnateljica u svojem podstavljenom kostimu, žurno priđe Emmi i uhvati je za ruke. – Umalo sam se onesvijestila kad se Julija probudila tražeći svog Romea, a on je već ležao mrtav pokraj nje. Ovogodišnjom ste izvedbom nadmašili prošlu. – Hvala vam, gospođo Jones. Tako mi je drago što ste došli. Vidim da vam se ove godine pridružio čak i gospodin Jones. Krupna se žena smijuckala. – Rekao je da su to čiste besmislice, ali vidjela sam kako na kraju briše suzu. – Ona se nagnu bliže i spusti glas. – Iako to nikad ne bi priznao, naravno. – Bit će to naša mala tajna – šapnu Emma smiješeći se. – A sada me ispričajte. – Namjestivši podstavu, odgega se dalje. Grey joj nije namjeravao dopustiti da tek tako pobjegne. – Roditeljima neće biti drago što njihove plemenite kćeri pretvarate u glumice, znate? – To nije bio cilj ove vježbe, premda ne očekujem da vi to shvatite. Kada je nastavila niz dugački hodnik, skrenula iza još jednog ugla, uspela se stubištem i ušla u malen ured, on se iznenada zapita ne vodi li ga možda u kakvu klopku. Visok gospodin sijedih sljepoočnica stajao je pokraj jednog prozora, zureći prema Haverlyju. 32


– Vaša Milosti, ovo je sir John Blakely, moj odvjetnik – reče Emma odlazeći prema dalekom kraju starog stola od hrastovine. – Sir Johne, Njegova Milost, vojvoda od Wycliffea. – Vaša Milosti – reče sir John te mu priđe i ispruži ruku. – Zadovoljstvo mi je upoznati vas. Grey je stisnu, ne skidajući pogled s ravnateljice. – Zašto upoznajem vašeg odvjetnika? – Jer sam mislila da ćete možda slušati ako vam muškarac objasni kako mi ne možete naređivati da išta učinim. Moje riječi očito na vas nisu imale učinka. – Oprostite, ali... Glas mu zamre kada ona skinu periku i baci je na stol. Neuredna crvenkasto-smeđa kosa prelijevala joj se preko ramena u bujnim uvojcima crvenih tonova. Ona podiže pogled prema njemu. – Ali što? Grey se pokuša usredotočiti na odvjetnika. – Moj me ujak zamolio da uvedem stanovite promjene u načinu na koji se upravlja Haverlyjem. Povećanje zakupnina samo je jedna od njih. – A imate li pismeni dokaz o tome prijenosu autoriteta, Vaša Milosti? Emma ustade i odšeta kroz vrata na jednoj strani ureda, a potom se vrati s lavorom. Umoči krpu u vodu i poče brisati tešku šminku s lica. Bijela i siva maska uskoro je izblijedjela, a na njezinu se mjestu ukazala meka, blistava koža. Grey obično nije imao poteškoća s razdvajanjem posla od zadovoljstva, no vražja gospođica Emma Grenville posve mu je odvlačila pozornost. – Mogu nabaviti pismeni dokaz ako to zahtijevate – odvrati kratko. – To bi nam pomoglo – nastavi sir John. – A dokument bi, naravno, morao biti ovjeren kod odvjetnika. Ravnateljica na leđima dohvati jednu od vezica koje su držale njezinu omašnu haljinu na mjestu, vjerojatno preko nekog drugog komada odjeće. Koliko god mu mašta divljala, ipak nije mislio da se namjerava do gola razodjenuti pred dvojicom muškaraca. – U redu. Molio bih da me uputite najbližemu odvjetniku – reče on otresito. – Ah. To je već problem. Ja sam jedini odvjetnik koji trenutačno prebiva u Basingstokeu, a kao što vidite, već zastupam Akademiju gospođice Grenville. Bio bi to sukob interesa ... – Evo, dopustite meni – prekinu ga Grey prelazeći udaljenost između sebe i ravnateljice. Uspjela je tek ciknuti, a on je već odriješio četiri vezice na njezinim leđima. Spuštajući tešku opravu niz njezine ruke, pusti da joj klizne s bokova i padne na pod. Kosa joj je mirisala po limunu i medu, i njega odjednom obuze želja da prstima prođe kroz te meke crvenkaste uvojke. Ona se brzo odmaknu od njega prije nego što je mogao djelovati u skladu sa svojim porivima. – Vidite, Vaša Milosti – promuca, a svježe oprani obrazi joj se zarumene – morat ćete se vratiti u London ili nekamo drugamo i zaposliti odvjetnika. – Ja u svojoj službi već imam tucet odvjetnika – odvrati on prikrivajući namrštenost. – I nije mi potreban ovjeren dokument – dovoljno je da moj ujak ponovi svoj zahtjev pred svjedocima. – Prikova odvjetnika oštrim pogledom. – Nije li to točno, sir Johne? – Ah... da. 33


– A kad to učinim, naći ćemo se u istoj situaciji u kojoj smo sada – osim što vi, gospođice Emma, nećete moći pribjeći nikakvu pravnom rješenju i morat ćete platiti zakupninu. – Nisam u to sigurna kao vi. Razmišljala sam o tome da sir John sastavi peticiju koja bi se predočila Parlamentu – reče ona, i dalje se povlačeći od njega – s ciljem da se Akademiju proglasi zgradom od povijesne važnosti. To bi mi dalo posebno izuzeće od plaćanja... – Dakle, vi mala... – Vaša Milosti! – pobuni se odvjetnik. – Znači, vi biste radije dopustili da Haverly bankrotira nego platili ijedan šiling – obrecnu se on, nastojeći zadržati prisebnost. Njega nitko nije mogao nadigrati. A sigurno ne ovaj vražićak od ravnateljice. – Samo da zadržite ovu trivijalnu ljepuškastu školicu otvorenom. Ona podiže bradu. – Vi ste bogati – zašto vi ne platite kako bi Haverly ostao solventan? A ovo je mjesto znanja, a ne ‘ljepuškasta školica’, kako je vi netočno opisujete. – Netočno? Uopće ne mislim... – Da, ne mislite, zar ne? Žene se nikad nisu prepirale s njim. Samo bi uzdahnule, složile se, hihotale se i pričale o tričarijama dok ne bi počeo osjećati da će mu glava eksplodirati. Ovo bijaše nadasve... osvježavajuće. – Kako biste onda htjeli da je nazovem? Odbijate Haverlyju platiti zakupninu i sve se vrijeme lickate, pokušavajući svojim takozvanim učenicama pronaći imućne muževe? Ona mu priđe, bijesna kao ris. – To nije svrha ove Akademije i ja neću tolerirati da tako vrijeđate ove mlade dame koje se veoma trude kako bi... – ... naučile brbljati o vremenu? – predloži Grey prekriživši ruke na prsima. – Navedite jednu praktičnu vještinu koju su vaše djevojke stekle. – Kao da vi znate išta drugo osim galamiti i naređivati svima oko sebe? Ha! Tko vas je obrijao jutros, Vaša Milosti? – Sam se brijem, gospođice Emma. – Drago mi je zbog vas. Koliko vam je ljudi pomoglo da se odjenete, ne računajući sluge koji vam lašte čizme? Grey stisnu oči. – Vjerujem da smo raspravljali o beskorisnosti vaše škole, a ne o vašoj fascinaciji mojom jutarnjom toaletom. – Vaša Mi... – Tiho! – obrecnu se Grey na odvjetnika, ne potrudivši se ni pogledati u sir Johnovu smjeru. – Ni najmanje me ne fascinirate – izjavi Emma glasno. – Samo želim nešto dokazati. Pomisao da ne ostavlja nikakav dojam na nju još ga više ozlovolji nego njezina apsurdna obrana ženskog roda. – Što to točno vaše učenice ovdje uče, a da je važnije od znanja koje bi mogle steći tijekom dva tjedna u Whitechapelu ili Covent Gardenu? Vi lamo dajete privid doličnosti njihovim zavođenjima. Odvjetnik istupi. – Vaša Milosti, moram vas upozoriti da... – Van! – zareža Grey. 34


– Neću... – Molim vas, sir Johne – neočekivano reče ravnateljica, a glas joj bijaše napet. – Sasvim sam sposobna sama voditi svoje bitke. – Na Greyevo iznenađenje, ona otprati odvjetnika do vrata ureda i izvede ga van. – Zatvorite ih. – I namjeravam – reče ona te udovolji njegovoj molbi. – Vjerujem kako ne želite da još netko čuje vaše neuko blebetanje. Usprkos odvažnim riječima i zatvorenim vratima, Emma bijaše blijeda kao krpa. Da nije vatre i gnjeva što joj blistaju u očima, Grey bi se već bio povukao. Ta ga spoznaja iznenadi. Neizbježan pad njegova protivnika obično je bio znak da je vrijeme za konačni napad. – Raspravljali smo o razlici između polaznica liceja i... glumica, nazovimo ih tako. – Zašto ne kažete što mislite? Smatram aluzije zamornima i značajkom jednostavnih umova. Znači, sada je još i slabouman. Grey prijeđe sobu do nje. – Kurve, onda – reče razgovijetno. – Ha! – Premda joj obrazi porumenješe, ona ne uzmaknu. – Još ste jednom pogazili vlastiti argument. Posve je očito, Vaša Milosti, da u svojem društvu nemate dovoljno ljudi da vas upozore kad ono što govorite nema nikakva smisla. Grey se nije mogao sjetiti kada se posljednji put netko usudio uvrijediti ga tako izravno. Ljutnja mu je kolala venama, popraćena još mračnijim i podjednako vatrenim osjećajem. Blagi Bože, kako li ju je samo želio pod sobom. – Molim vas, objasnite mi – procijedi, pitajući se zna li ona u kolikoj se opasnosti nalazi. – Drage volje. Nekoliko ste puta istaknuli da je Akademijin jedini raison d’être stvaranje bračnih družica, po svoj prilici za vas i ostale plemiće. Muškarci vašeg položaja, da budem izravna, ne žene se kurvama. Prema tome, moja škola ne stvara kurve. – Cvijet, mirisao on slatko ili trulio na smeću, i dalje je cvijet. – Žalim vas ako ne možete razlikovati jedno od drugoga. Smrdljiva močvara i plodno tlo oboje su zemlja, ali mislila bih da ih vi kao zemljoposjednik više smatrate različitima nego sličnima. – Kao da bi jedna žena znala razliku između blata i kravljeg izmeta, osim po smradu. Emma namreška nos, premda on nije mogao biti siguran je li taj izraz lica namijenjen njemu ili njegovoj aluziji. – Očito bi znala bolje nego što vi znate razliku između kurve i dame. – Ona položi ruke na bokove. Grey je nakratko prouči, a njegova požuda prema ovoj samosvjesnoj ženi borila se s razdraženošću što se usudila pomisliti da može ukrstiti koplja s vojvodom od Wycliffea – premda joj je dosad išlo prokleto dobro. – Biste li se željeli kladiti po tom pitanju? – zapita on. Ona zatrepta. – Što? Bio je to genijalan plan. Taj drski curetak... Dokazat će svima da ona nema blage veze o čemu govori. – Predlažem da sklopimo okladu, gospođice Emma. Njezine se svjetlosmeđe oči stisnuše. – U što bismo se kladili? – U zakupninu – odgovori brzo. Što je više razmišljao o tome, to mu se zamisao činila sve briljantnijom. Ako ona misli da zna sve odgovore, onda neka to i prokleto dokaže. – 35


Ako izgubite, platit ćete novu zakupninu. Bez pogovora. – Vi ste ludi – reče ona, oprezno ga gledajući. – Kako bismo točno proveli tu okladu? Imam pametnijeg posla nego mirisati gnojivo. On odmahnu glavom. – Ne. Ovo je puno bolje od toga. – No, mora biti službeno, inače će pronaći način da mu klizne iz ruku prije nego što uspije postići svoj cilj. Prođe kraj nje do vrata i naglo ih otvori. – Vi – sir Johne. Uđite. Odvjetnik se umalo sruši u sobu – očito je prisluškivao njihov razgovor. Pa, barem će mu morati manje objašnjavati. – Dakle! – frknu ravnateljica, i dalje rumenoga lica. – O čemu vi to, zaboga, govorite, Vaša Milosti? On mahnu rukom prema odvjetniku. – Sjednite i pišite bilješke. – Prestanite naređivati mojem odvjet... – Ispričajte nas – oglasi se Tristanov glas s vrata – ali ne vjerujem da su nas dolično upoznali. Jedva pogledavši prema društvu iz Haverlyja koje je nahrupilo u sobu, Grey pogura odvjetnika do malenog stolca za stolom. – Drago mi je što ste ovdje. Upravo ugovaramo okladu. – Ne ugovaramo mi nikakvu okladu! On podiže obrvu. – Zašto? Jer ne možete dokazati svoje budalaste tvrdnje o superiornosti? – Ne radi se o superiornosti. – Oklijevala je, i on prvi put vidje kako se bori naći prikladnu riječ. – Već ravnopravnosti. – Oprosti, Grey – reče Sylvia svojim svilenkastim glasom – ali o čijoj ravnopravnosti govorimo? – Onoj između mene i gospođice Emme, očito. – On obiđe ravnateljicu, osjećajući kako njegov plan sjeda na mjesto. – Ma to nije moguće. – Alice se zahihota iza lepeze, s nevinim izrazom lica koji bijaše smiješan. Nije mu bilo jasno zašto i dalje glumata, osim ako se ne nada prevariti nekog naivnog slaboumnika. – Pa svi znaju da je vojvoda po položaju iznad ravnateljice. – Nisam mislila na tu vrstu ravnopravnosti – obrecnu se Emma, očito izgubivši strpljenje do te mjere da je zanemarivala vlastita pravila pristojnosti. – Već na mentalnu ravnopravnost. I klopka se zatvori. – Onda to dokažite – promrmlja Grey, zaustavivši se točno pred ravnateljicom i prikovavši pogled njezinih svjetlosmeđih očiju. – Kako? – Kao što sam spomenuo – poče on – tražim učinkovitiji i profitabilniji način upravljanja Haverlyjem. Predlažem da pokušate osmisliti bolji plan od mojega. – Plan upravljanja posjedom – reče ona sumnjičavo. Ako brzo ne osigura njezin pristanak, shvatit će da je pokušava stjerati u kut i pobjeći će. – Ako uspijete, ja ću plaćati zakupninu vaše proklete Akademije, ad infinitum. Emma napući usne, zbog čega ih Grey poželje poljubiti. – U redu – reče polako – ali ne vidim zašto bih ja jedina nešto morala dokazivati. Ovako, kad doista smislim bolji plan od vašega, jednostavno ćemo morati pretpostaviti da sam inteligentnija od vas. 36


Ujak Dennis oštro udahnu. – Majko Božja – promrmlja, a Grey jasno začu kako se Tristan nasmijao. Prihvaćanje njegova izazova bilo je jedno – vrijeđati ga dok to radi, bijaše nešto posve drugo. – Mislim da nemate ni najmanje izgleda domisliti se boljemu planu od mene – odvrati on. – Da, ali tu se varate, Vaša Milosti. – U redu. Što onda predlažete? Ona ga zamišljeno pogleda. – Slučajno u ovo doba svake godine preuzimam odgovornost za malu skupinu učenica. Tema ovoga posebnog razreda londonske su društvene vještine. Čini mi se da vi imate veoma jasne zamisli o tome što mladu damu čini uspješnom u Londonu. Grey osjeti stezanje u prsima. – I? – promrsi. – Predlažem da pokušate prenijeti svoje iskustvo mojim učenicama. Možda ih podučiti etiketi plesne dvorane, s obzirom na to da diskusija ionako počinje ovaj ponedjeljak. – Oprostite što prekidam – reče Tristan prigušenim glasom – ali nije li to pomalo kao da lisici prepuštate nadzor nad kokošinjcem? Emma se dražesno zarumeni. – Njegova Milost i moje učenice imali bi pratnju, naravno. – Ovo je posve apsurdno. – Zar da se druži s nezrelim curetcima? – Ako se povučete – reče ona – smatrat ću da nisam ni u kojem pogledu dužna plaćati vašu smiješnu zakupninu. Prokletstvo. Kako li joj je samo lako pošlo za rukom povisiti ulog. – A tko bi točno presudio u ovoj okladi? – Pretpostavljam da ćete vi i vaši muški prijatelji procjenjivati moj plan upravljanja posjedom – reče nehajno, odmahujući rukom prema njegovu muškom društvu. – Mislim da je pravedno da učenice koje budu uključene prosude vaše sposobnosti kao učitelja – u usporedbi s mojima. – Školarke? – zaguče Sylvia dok je Alice potiskivala još jedan napad reskog hihotanja. – To bi trebalo biti jednostavno, Grey. Samo ih šarmiraj da glasuju za tebe. – Moje su učenice previše razborite za to, uvjeravam vas. Njegov zabavni mali plan odjednom se više nije činio tako zabavnim. On se ponovo suoči s ravnateljicom. – Ako izgubite – kada izgubite – pristat ćete platiti novu zakupninu, i to retroaktivno za zadnje... dvije godine. Izgledala je kao da ne može odlučiti bi li bila ljuta, užasnuta ili zabavljena. – Onda biste vi također trebali imati dodatnu kaznu. – Već smo raspravili o tome. Ako izgubim, svake ću godine plaćati vašu zakupninu. Emma odmahnu glavom. – To nije dovoljno dobro. On nagnu glavu prema njoj, iznenađen što se nije odmah povukla iz pregovora s njim. – Što onda predlažete? – Ako izgubite, Vaša Milosti, osnovat ćete fond kojim će se financirati tri djevojke tijekom njihova cjelokupnog pohađanja Akademije. Namještala mu je zamku kako bi na kraju ispao ponižen. Svi su znali što on misli o ženskim licejima, a pogotovo o ovome. Plaćati zakupninu i financirati curetke da polaze 37


Akademiju gospođice Grenville... Kakva apsurdna pomisao! No, ona će izgubiti, a on će pobijediti. Osim toga, ovo je postalo mnogo zanimljivije nego što je očekivao. Možda bi je čak mogao uvjeriti da ugovore malu osobnu okladu sa strane. Znao je točno što bi ona uključivala. – Dogovoreno – reče on. – Emma – promrmlja sir John, a lice mu poprimi ozbiljan, zabrinut izraz. Ona podiže bradu. – Dogovoreno.

38


Peto poglavlje

E

mma, morate otkazati ovu okladu. Smjesta. Emma uzdahnu. Cijelu noć je provela koračajući gore-dolje svojom malom spavaonicom, ponavljajući samoj sebi jedno te isto. No, svaki put kad bi poželjela odustati, u mislima bi joj se pojavile cinične zelene oči, rugajući joj se da je kukavica. Prokleti vojvoda od Wycliffea mislio je da su ona – i njezine učenice – glupe i beskorisne, i to uopće nije pokušavao prikriti. Mnogi su muškarci dijelili njegovo mišljenje – dobro je to znala. Čak i kad bi uvjerila jednog od više tisuća, to ne bi ostavilo ni najmanji trag u njihovim ograničenim, neukim umovima. Međutim, u ovome trenutku, logika je mogla otići k vragu. Uvjerit će prokletog vojvodu i dovesti još tri učenice na Akademiju. I više od toga, bude li doista plaćao njezinu zakupninu kao što je obećao. – Nisam došla ovamo po savjet, sir Johne – reče ona najhrabrije što je mogla, izvlačeći još jednu knjigu s prepunih polica u njegovu uredu. – Istraživanje poreza. – Ona podignu knjigu kako bi je mogao pogledati. – Oporezivanje posjeda? – Dobra i vlasništva, Emma... – Ne mislite da mogu pobijediti. – Ona odloži knjigu na gomilu materijala za istraživanje koja je sve brže rasla. – Nikada se niste okušali u nečemu poput ovoga. Wycliffe je praktički odgojen za to. Platite novu zakupninu. Visoka je, ali već ćete se nekako snaći. Ona prolista još jednu knjigu i vrati je na policu. – Ne. Taj je novac potreban na drugim mjestima. Neke se stvari jednostavno ne mogu kompromitirati, bez obzira na sve. – A ako izgubite okladu? – Neću. Rijetko kada gubim kad se na nešto usredotočim, a ova oklada, vjerujte mi, ima moju potpunu pozornost. Obrisa o suknju prašinu s ruku. Usprkos hrabrim riječima, osjećala je da će joj se samopouzdanje svakoga časa raspasti. Bilo je teško zanemariti savjet sir Johna, pogotovo zato što se sama pozvala u njegov ured u Basingstokeu kako bi pretražila njegovu biblioteku. Još jedno upozorenje od njega vjerojatno će je natjerati u plač, a u ovom si trenutku nije mogla priuštiti da pokaže slabost. – Ne znam ništa o upravljanju posjedima – nastavi on. – Mogu vam pomoći jedino posudbom ovih knjiga – i svojim savjetom koji očito ne mislite prihvatiti. Emma se natjera na smiješak. – Hoće li vaši principi biti strašno ugroženi ako vas zamolim da mi pomognete odnijeti ove knjige do mojih kola? 39


– Dopustite meni – otegnu dubok muževan glas. Ona poskoči. Za gromadu od čovjeka, vojvodi od Wycliffea nije bilo ni najmanje teško prišuljati joj se iza leđa. – Vaša Milosti – odvrati ona vrteći u glavi svoj razgovor sa sir Johnom i zaključujući da, na sreću, nije rekla ništa što bi mogao iskoristiti protiv nje. – Što radite ovdje u Basingstokeu? Wycliffe se nasloni na dovratak ureda, a široka mu ramena ispuniše gotovo cijeli okvir. Zbog uskih hlača od jelenje kože i jahaćeg kaputa boje hrđe doimao se još više poput velikoga afričkog lava, zlatnog, moćnog i samouvjerenog – i u potrazi za gazelom koju bi gricnuo. Emma proguta slinu. – Tražim vas, gospođice Emma. Gazela ili ne, nije se namjeravala predati bez borbe. Ili pokazati ovom lavu išta osim svojih rogova. Usto, imala je čitavo stado malih gazela koje je morala zaštititi. – Oh? A zašto točno? Da mi se ispričate? Vojvoda se odvoji od okvira vrata. – Ne kanim se ispričavati. No, spreman sam prihvatiti ispriku – i zakupninu – od vas. Nema potrebe da u ovo miješate sir Johna. – Ja nisam umiješala sir Johna – vi ste to učinili. Ja sam došla ovamo – reče uzimajući knjige u naramak – kako bih pronašla materijal za istraživanje. Ništa više. Prošavši kraj njega, produži van i stavi knjige u malena Akademijina kola koja je vukao konj, a kojima su se učenice obično vozile u selo ili do jezerca u Haverlyju gdje su slušale predavanja o flori i fauni. Okrenuvši se da uzme ostatak teških svezaka, umalo se sudari s Wycliffeom. On se nagnu i uze jednu od knjiga iz kola. – Zakoni o neotuđivom vlasništvu? Ovo vam neće nimalo pomoći. Emma mu istrgne knjigu iz ruke. – To vas se stvarno ne tiče, Vaša Milosti. Ljutito odjuri natrag u ured. Nije morala pogledati da bi znala da je slijedi. Osjeti kako joj se koža na rukama ježi. Taj osjećaj i opojno iščekivanje koje ga je pratilo bili su tako neobični – pa on joj se nije čak ni sviđao. Usprkos tomu, njegova je tjelesna prisutnost bila... uzbudljiva. – Slobodno meni postavite pitanja vezana uz imanje – nastavi on. – Na kraju krajeva, ipak imam nekog iskustva u tome. Emma ga prostrijeli pogledom. – Kao da bih povjerovala ičemu što mi kažete – oboje znamo da ne namjeravate izgubiti. Opet samo brbljate kako biste čuli zvuk vlastita glasa. Emma ponovo uze nekoliko knjiga u naramak, no on ih gurnu natrag na stol. Vojvodina ruka ju je fascinirala. Kako je bio krupan čovjek, očekivala je da će imati grube, teške ruke – umjesto toga, Wycliffeove ruke bile su kao u umjetnika, dugih prstiju, elegantne i graciozne. – Ja ne brbljam – promrsi on – a i rekao sam da ću vam ja ponijeti knjige. Osim toga, ne bi vam pomoglo ni da s vama podijelim sve znanje i savjete koje posjedujem. Opet biste izgubili. Ona pogleda u njegove svjetlozelene oči, a žmarci joj se spustiše niz kralješnicu. – U redu. Možete nositi moje knjige. – Odvrativši pogled od njega, ona zaobiđe hrpu knjiga i stisnu odvjetnikovu ruku. – Hvala vam na posudbi, sir Johne. Uskoro ću vam ih vratiti. – Nema žurbe. – On skrenu pogled s nje na Wycliffea. – Vaš gospodin Blumton i ja 40


poslijepodne ćemo utvrditi pravila i uvjete oklade. Kad bi to trebalo biti gotovo? – Za četiri tjedna – ako je to dovoljno, gospođice Emma. Ako trebate... – Četiri tjedna su dostatna. – U redu. Sir John pročisti grlo. – Upravo sam htio predložiti da svoje razmirice radije riješite sada nego poslije. – Već sam iznio taj prijedlog. – Vojvoda bez muke podignu teške, glomazne sveske. – Odluka, vjerujem, počiva na gospođici Emmi. Sada ju je samo podbadao. – Nemam namjeru povući se iz oklade koju nikako ne mogu izgubiti. Ugodan dan, sir Johne. – Sir Johne – Emma se nakloni i krene prema kolima. Dok ju je vojvoda slijedio do kola, iznova joj se javi ono prokleto brujanje u žilama. – Nemate li nekog drugog posla, Vaša Milosti? – reče svojim najdrskijim, najhladnijim glasom. – Stanare koje morate izbaciti iz njihovih domova, grla stoke koje valja prebrojiti? On ispusti knjige u kola. – Brojio sam ih jutros, samo radi vježbe. Uz ujakovo dopuštenje, naravno. Vojvoda je imao smisao za humor. Da ga nije tako žarko željela tresnuti, možda bi to i cijenila. – Što zapravo radite ovdje? Niste valjda doista očekivali da ću se ispričati? – Prošećite sa mnom – reče i ponudi joj ruku. Oni vražji žmarci iznova se pojave. – Ne želim razgovarati s vama – protisnu ona. – Željet ćete kad vam kažem zašto sam ovdje. S uzdahom kojim je prikrivala nemir, Emma odloži posljednju knjigu i sklopi ruke. – Onda biste mi možda prvo trebali reći o čemu je riječ. U suprotnome, morat ću vas odbiti. On na trenutak prouči njezino lice dok je Emma davala sve od sebe da ostane hladna kao led i izbjegne još jedan napad rumenila. Nikad nije imala ovakvih problema sa sir Johnom ili lordom Haverlyjem ili bilo kojim drugim muškarcem s kojim je bila u kontaktu zbog vođenja Akademije. Ako se ponašala nerazumno zbog Wycliffeova naočita lica, onda je bila budala. Ako je to činila zbog neke neobične, dublje privlačnosti, onda je bila još gora od budale. On joj nije želio dobro i nije sakrivao tu činjenicu. – Mislio sam da bismo natjecanje trebali započeti podjednakim uvjetima – reče on. – S ujakovim dopuštenjem, prepisao sam sve podatke o Haverlyju koji bi mogli biti relevantni. Ona iznenađeno zatrepta. – Kakve podatke? – Trenutačnu površinu za usjeve, broj ovaca, stoke, svinja i slično. – Dakle – Emma pročisti grlo – to je vrlo velikodušno od vas, rekla bih. Njegove se usne izviše u nestašan, senzualan smiješak. – Također sam u glavnim crtama naveo svoj dosadašnji plan za poboljšanje Haverlyjevih financija. No, neću vam ga dati osim ako ne prošećete sa mnom. – Nije li to ucjena? – Ne. To je mito. Da ili ne, gospođice Emma? Emma je mrzila da njome manipuliraju, čak i na ovako očigledan način. S druge strane, 41


ti bi joj podaci uštedjeli veliku količinu vremena za osmišljavanje strategije. Da nije te male činjenice, odvezla bi se natrag u Akademiju koliko god bi je brzo Stari Joe mogao vući. – Da – ako šetnja bude kratka. – Ona sklopi ruke na leđima i odrješitim se korakom uputi niz popločanu ulicu. Časak poslije on je sustigne. – Ponudio sam vam ruku. – Kako nismo u rodu ni jednakog društvenog položaja, a sasvim sigurno nemamo pratnju, moram vas odbiti. Usne mu se trznuše. – Je li to jedna od vaših lekcija? Ona uspori, ljutita što je on smatra smiješnom. – Blagi Bože. Nisam znala da ste tako nepripremljeni za podučavanje mojih učenica. Jeste li sigurni da ne želite odustati? I dalje je izgledao kao da ga sve to zabavlja, proklet bio. – Ne vjerujem u teme koje vi podučavate, ako se sjećate. Odjednom više nije bila sigurna je li tako pametno prepustiti mu razred. – Samo zapamtite, Vaša Milosti, da vam je zadatak osposobiti učenice da postanu uspješne dame. Ako imalo zastranite od toga, smatrat ću da ste izgubili. – Hvala vam što ste tako sigurni u moj nedostatak morala, ali znam kakva su pravila. – Dobro. – Bez obzira na to, budno će paziti na njega. – Za neke učenice držim dodatnu poduku u osnovnoj, zdravorazumskoj etiketi, Vaša Milosti. Možda biste nam se htjeli pridružiti na nekoliko predavanja. – Razmislit ću o tome – odvrati suho. – Možda biste vi htjeh doći na moje predavanje. – Oh, i namjeravam. – Dobro. Znate, mogu držati i privatne sate. Emma zastade. Njegov lascivan ton i ono što se po njemu dalo naslutiti, bijaše upravo ono što ju je zabrinjavalo. – S mojim učenicama to nikako nećete učiniti. Vojvoda zastade ravno ispred nje tako da nije imala izbora nego pogledati ga. Pogled joj je bio u ravnini s njegovim širokim prsima i ona zaboravi potisnuti uzdah, a onda podiže oči prema njegovima. – Nisam mislio na vaše učenice. Emma ponovo proguta slinu. – Oh. – Podsjeti se da je on iskusan razvratnik i da vjerojatno očijuka svakom rečenicom koju izgovori tim neodoljivim dubokim glasom, pa će stoga morati biti na oprezu svakog trenutka koji on provede u blizini njezinih učenica ili nje. – Privatni sati sasvim su u redu, pretpostavljam, ali ne vidim kakve to veze ima s brojem svinja u Haverlyju? Wycliffe slegnu ramenima. – Samo me zanimalo koliko ste voljni da vam odvučem pozornost. – Nisam nimalo voljna. – Emma baci pogled kroz prozor pekarnice Williama Smallinga i ugleda gospođu Smalling, gospođu Tate i gospođu Beltrand kako zure u nju. Dovraga. Gospođa Smalling bijaše prava brbljavica. – Moram vas upozoriti da na Akedemiji imamo cijeli niz predavanja upravo o muškarcima poput vas. Nećete me tako lako osujetiti. Zubi mu bljesnuše u vragolastom osmijehu. – Pretpostavljam da mislite na naočite, šarmantne muškarce? Puls joj ubrza. – Da. Upravo tako. 42


– Zašto se onda i dalje rumenite zbog mene? Emma osjeti kako joj se uz obraze penje još jače rumenilo. – Možda ne mogu spriječiti da ne porumenim u znak neugode zbog vaše sve veće arogancije, Vaša Milosti, ali nemojte misliti da namjeravam podviti rep i pobjeći. Wycliffe podiže obrvu. – Ali ja ne želim da vi pobjegnete – reče nježno. – Pa gdje je tu zabava? Oh, blagi Bože. Čini se da će morati poslušati vlastite lekcije o izbjegavanju razvratnika. I to smjesta. – Za... Zabava? Upravo ćete zato izgubiti okladu, Vaša Milosti: ovo je za vas igra. No, za mene je, uvjeravam vas, nešto mnogo ozbiljnije. Vojvoda ispruži ruku prema njoj i Emma se sledi. No, umjesto da pomiluje njezin obraz kao što je očekivala, on joj samo na ramena podigne šal koji je skliznuo. – Šteta – promrsi on. A ona se čak naginjala prema tom nitkovu. – Kao što sam rekla, ovo za mene nije igra – nastavi odvažno. – Čini se, međutim, da ih vi igrate nekoliko, doduše nijednu uspješno. Nedirnuta sam vašim zavođenjem i nimalo impresionirana vašom... izvedbom. – Frknuvši nosom, ona se okrenu i otputi natrag prema svojim kolima. Grey ju je promatrao dok je nestajala u daljini pitajući se u kojem je točno trenutku izgubio razum. Ovo nije bio prvi put da ima posla s drskim zakupcem, za Boga miloga. No, izvikivanje ultimatuma bez slušanja protivnikovih argumenata i potom sklapanje oklade s njim – to je bilo novo. A zakupci – čak i oni drski sa svjetlosmeđim očima – nikad se nisu suočavali s njim i govorili mu da je bezobrazan i nimalo dojmljiv. – Još nisam gotov s igrom, gospođice Grenville – promrmlja dok su njezina kola drndala niz ulicu prema malenom kamenom mostu koji je označavao istočnu granicu Basingstokea. – A niste ni vi. S laganim smiješkom on se vrati do svoga konja i pođe za njom. Odjurila je prije nego što joj je stigao predati bilješke o Haverlyju. Usto, njezina riječ neće biti posljednja ovog jutra, ne ako on ima što reći. u ovoj maloj farsi – a ima. No, kad je prošao zavoj na cesti, zaustavi škopca. Emmina kola stajala su nasred puta, a pokraj nje bijaše neki lik na konju. Isprva pomisli da je to Tristan, no jahač nije posjedovao vikontovo opušteno držanje. Vikont Dare bijaše doslovno rođen na konju. Ovaj je momak izgledao kao da bi mu bilo mnogo ugodnije s obje noge na zemlji. Vidjevši kako se naginje nad ravnateljicu, jednom rukom držeći naslon Emmina sjedala, Grey ga odmah poželi baciti ravno u blato. Stisnuvši oči, on potjera Cornwalla naprijed. – Emma, kakva slučajnost – reče glasno. Drugi se jahač uspravi i okrenu. Kad to učini, Grey ga prepozna – kicoš iz publike na sinoćnjoj predstavi. Stisne šaku. Nikakav skorojević neće mu pokvariti planove s ravnateljicom. – Teško bi se moglo reći da je slučajnost – reče Emma, ne izgledajući nimalo zadovoljno što ga opet vidi. – Odvezla sam se od vas prije samo dvije minute. – Čujte, pa vi ste Wycliffe – otegnu mladac. – A vi ste... – pokuša u sjećanje prizvati ime koje je ujak Dennis jučer promrmljao – ... Freddie Mayburne. – Tko god bio, Grey poželje da jednostavno shvati da je nepoželjan i nestane. Želio je završiti svoj razgovor s Emmom. 43


– Čuli ste za mene, ha? – Nimalo obeshrabren hladnim dočekom, Freddie se osmjehnu. – Rekao sam ja Jane da sam stekao stanoviti ugled u Londonu, ali nisam mislio da za mene znaju čak i ljudi poput vojvode od Wycliffea. Grey mu uputi prezriv pogled. – Zapravo, prisustvovao sam vašem malom nastupu sinoć na Akademiji. Freddiejev samouvjereni osmijeh se trznu. – Oh. – Ubuduće biste možda htjeli upamtiti, gospodine Mayburne – obavijesti on pompoznog klipana – da je trik u tome da djevojci nikada ne date do znanja koliko vas zanima. – Ha! – Emma frknu nosom i pucnu jezikom konju. – Trikovi. Ja bih vam predložila iskrenost. – S trzajem, kola se ponovo počeše kotrljati niz cestu. Freddie primaknu konja bliže Cornwallu. – Zapravo, Vaša Milosti, nadao sam se da ću nakratko porazgovarati s... – Ispričajte me – prekinu ga Grey. Ostavivši gospodina Mayburnea na sredini ceste, ponovo se uputi za Emmom. Naganjati je uokolo po Hampshireu neće mu postati navika. Žene su lovile njega, a ne obratno. – Nešto ste zaboravili – reče kad je prošao zavoj i sustigao je. – Da, znam, ali već sam bila odjurila. – Znači, priznajete da ste podvili rep i pobjegli? – upita, iznenađen. – Udaljila sam se od razgovora koji mi nije bio zanimljiv. Dakle, namjeravate li me i dalje vrijeđati prije nego što mi predate bilješke ili se mislite ponijeti časno? Pogleda ga postrance ispod oboda slamnatog šeširića i on prvi put u njoj vidje nešto što je nalikovalo očijukanju. Požuda ga ponovo preplavi poput vrućeg povjetarca. Žarko svjestan podignuta lica Emme Grenville i njezinih punih, blago razmaknutih usana, on se nagne dolje i lagano prisloni svoja usta na njezina. Od tog poput pera lakog dodira munjevit mu drhtaj prostruji niz kralješnicu. Uspravi se, zapanjen. Emmine oči bijahu zatvorene i on odjednom bijaše rastrgan između želje da joj se pridruži u kolima i provjeri koliko su izdržljive opruge na vozilu, te snažne potrebe da pobjegne. Grey zatrepta. Nikada nije tako reagirao na poljubac. Volio se ljubiti i rečeno mu je da je izvrstan u tome, ali zbog jednostavnog dodirivanja usana nije gubio pamet. Njezine se oči treperavo otvoriše, zapanjene i široke. – Što... što to zaboga radite? Koristeći se svakom trunkom teško stečene samokontrole, Grey slegnu ramenima. – Rekli ste da držite predavanja o muškarcima poput mene – otegnu. – Što mislite da sam radio? Obraze joj ispuni dražesno rumenilo. Grey je pogledom pratio njezinu zarumenjenu kožu sve do čednog izreza njezine haljine te se neugodno premjestio u sedlu. – Neću... Neću se ni udostojiti odgovoriti na to – promuca ona. – A sada mi, molim vas, predajte te papire, Vaša Milosti. On bez riječi posegnu u džep kaputa i preda joj snop, okrznuvši joj prste kada ih ona preuze. Niti ih ne pogledavši, odloži ih na sjedalo pokraj sebe. Emma potom pročisti grlo, očiju uperenih u cestu pred sobom, a rumenilo joj je i dalje bojilo obraze. – Hvala vam. – Slabašno pucnu jezikom i udari uzdama, a trošna kola i konj s trzajem 44


ponovo se pokrenuše. Široko se osmjehujući, Grey poče jahati uz nju. Koliko god onaj poljubac zapanjio njega, na nju je očito utjecao mnogo više. Vjerojatno nije bila naviknuta na muškarce oko sebe. Sada kad je počela uviđati kakve prednosti donosi njegova muževna prisutnost, ovo će biti najlakše zavođenje – i stoga najugodnija oklada – koje je ikada izveo. Bit će iznenađen ako ona izdrži kilometar prije nego što se baci na njega. Prešli su tek pola te udaljenosti kad ona skrenu pogled prema njemu. – Zašto ste još tu? Ovo je bilo neočekivano. – Vi ste počeli raditi na svojem dijelu oklade – domisli se on. – I ja bih volio početi raditi na svojem. Kola se zaustaviše s trzajem. – Što? – Volio bih upoznati vaše učenice, gospođice Emma. Ako se slažete. Pogled u njezinim očima jasno mu reče da se ne slaže, ali nije imao previše razumijevanja. Emma stisne usne, a potom kimnu. – Muškarcima je zabranjeno kročiti na Akademijino zemljište, ali pretpostavljam da ću ovoga puta morati napraviti iznimku. – Barem ovoga puta – složi se. – Nadgledat će vas – svaki put. On joj se polako osmjehnu. – Vi ćete me nadgledati? Ona se ponovo okrene prema cesti. – Ja sam ravnateljica. Akademija ima sposobno osoblje, Vaša Milosti. Koji put ću provjeriti kako napredujete, ali dobivanje ove oklade zauzet će veći dio mojeg vremena. Grey namršteno promotri njezin profil. Možda poljubac ipak nije utjecao na nju onoliko koliko je mislio. U sljedeći će uložiti više truda. – Možda ćete biti zauzeti, ali dobiti nećete ništa. – Pa, jedno se od nas vara, a prilično sam sigurna da to nisam ja. Mogli su se ovako rječkati čitav dan, ali Grey bijaše uistinu znatiželjan upoznati mlade dame koje će mu pomoći da pobijedi gospođicu Emmu. Osposobljavanje djevojaka za uspješan ulazak u društvo bilo je na vrhu popisa stvari koje nije mislio da će ikada raditi, ali naučiti nekoliko curetaka kako da očijukaju i vrte se bit će mala cijena kako bi bacio Akademiju – i Emmu Grenville – na koljena. Neki je trol čuvao stražu pred glavnom kapijom. Barem je nalikovao na trola dok je onako star i kvrgav sjedio na stolcu naslonjenom na ogradu od kovanog željeza. Trebala mu je samo lula da prizor bude potpun. Kad se približiše, trol ispruži iznenađujuće duge noge i ustade, skidajući ofucan šešir. – Jutro, gospođice Emma. – Dobro jutro, Tobiase. Kad su kola prošla, trol stade nasred puta i prepriječi Greyu prolaz. – Žao mi je, Vaše Gospodstvo, muškarcima je ulaz zabranjen. Grey podiže obrvu, a Cornwall zahrza pod njim. – Tko ste vi uopće? Trol se iskesi. – Zaposlen sam ovdje. I mislim takvim i ostat’. – U redu je, Tobiase – dovikne Emma. – Njegova Milost smije ući – danas. Napisat ću vam raspored njegovih posjeta Akademiji. Ponovo skinuvši šešir, trol se ukloni s puta. – Mora bit’ da ste vi vojvoda nad 45


vojvodama, Vaša Milosti, kada vas puštaju kroz ovu kapiju, a nije dan za posjete. Pogledavši prema Emmi koja je polako nestajala u daljini, Grey se nagnu. – Je li uvijek ovako stroga? – Kad su u pitanju stranci i pravila, da. Učinit će sve za te djevojke. Gospođica Emma izvana je stroga, al’ ta vam ima srce veće od zapadnog Hampshirea. Iz nekog razloga, zbog spoznaje da je Emma tako cijenjena, nije se osjetio posebno dominantnim. No, zbog njega neće nužno propasti, zaključi potapšavši Cornwalla po rebrima. Samo će je naučiti malu lekciju o tome gdje je ženino mjesto u društvu. I, uz malo sreće, u njegovu krevetu. – Dolazite li, Vaša Milosti? Emma je bila skočila iz kola i sada je stajala prekriženih ruku te ga čekala pred glavnim ulazom u Akademiju. Kapija iza njega zatvori se s treskom. Grey se pokuša ne mrštiti dok je silazio s Cornwalla. Bio je ovdje, zatočen u djevojačkoj školi. Da majka to zna, onesvijestila bi se od smijeha. Lady Catherine i ostale njegove progoniteljice, s druge strane, vjerojatno bi doživjele kolektivni udar. Ta mu pomisao izmami smiješak. Na neki način, ovo ipak nije baš takvo gubljenje vremena.

46


Šesto poglavlje

E

mma poravna skute i pokuša održati normalan korak dok je s vojvodom prolazila hodnicima Akademije gospođice Grenville. Skupina učenica koje su slušale njezin predmet Londonske društvene vještine već je čekala, vjerojatno se pitajući zašto, zaboga, gospođica Emma kasni. A ona nije imala pojma što da im kaže. Za to nije mogla okriviti Freddieja Mayburnea, onog prokletog razvratnika. Kao da bi mu ikad dopustila da posjećuje Jane. Ne, koliko god zamoran bio Freddie, danas se njime nije nimalo opterećivala. Danas je imala mnogo veći problem. Problem velik gotovo dva metra. Vojvoda od Wycliffea ju je poljubio. Zašto je, za Boga miloga, poželio učiniti takvo što? Greydon Brakenridge možda je uistinu bio razvratnik, no bio je imućan i izuzetno naočit. Najljepše dame u Londonu vjerojatno su ga okruživale na svakoj večernjoj zabavi, i mogao je poljubiti koju god je htio. No sada, dok su njegove sjajne visoke čizme koračale niz hodnik iza nje, mogla je misliti samo o tome kako se dobro osjećala kada je poljubio nju. Njezin prvi poljubac – i to od vojvode. Pitala se namjerava li to ponoviti. Sljedeći će put posvetiti veću pozornost toplini i čvrstome, a opet mekanom dodiru njegovih usana, i osjećaju kad se poželjela rastopiti poput toplog maslaca u njegovim rukama. Odjednom shvati da su stigli do učionice i tako se naglo zaustavi da se on umalo sudari s njome. Ne usuđujući se pogledati ga u slučaju da joj se smetenost vidi na licu, ona odlučno uđe u prednji dio prostorije, a učenice koje je osobno odabrala prestadoše čavrljati i okrenuše se gotovo usklađeno kako bi promotrile velikoga zlatnog lava iza nje. Namjeravala se prvo sastati s njima i objasniti im situaciju, ali vojvoda ju je nadmudrio. – Dame – reče svojim najtrezvenijim tonom – dopustite mi da vam predstavim Njegovu Milost, vojvodu od Wycliffea. On će na neko vrijeme preuzeti ovaj razred. – Ti bokca! – prošapta Jane tonući u stolicu. Emma je trebala natjerati lady Jane da se riješi vulgarizama, ali s obzirom na okolnosti, njezina se reakcija činila posve prikladnom. – Molim vas, ustanite i predstavite se. Jane ponovo skoči na noge. – Lady Jane Wydon – reče klecnuvši. Glas joj je tek malo zadrhtao i Emma se trunčicu opusti. One bijahu njezine najbolje i najpametnije učenice; kakav god bio ishod oklade, zasigurno će se pokazati u najboljem svjetlu. – Lady Jane – ponovi vojvoda napetim glasom. Emma se usudi pogledati ga postrance. Držanje mu bijaše prirodno i opušteno, ali mogla se zakleti da mu je preplanulo lice postalo nekoliko nijansa bljeđe. Čeljust mu se 47


također činila prilično stegnutom. Zapravo, izgledao je gotovo kao da želi dati petama vjetra. Mary Mawgry uspjela je svoje ime izgovoriti bez padanja u nesvijest, a Henrietta Brendale i Julia Potwin nisu se čak ni zahihotale tijekom svojih predstavljanja. Za sada je sve teklo glatko. Malena pjegava pojava koja je sjedila zdesna Jane podiže se na noge i klecnu na osebujno vojnički način. – Gospođica Elizabeth Newcombe – jasno izgovori Lizzy. – Jeste li izgubili zemlju? – Elizabeth! – ukori je Emma, nimalo iznenađena što najmlađeg Akademijina vražićka uopće ne impresionira zlatokosi plemić među njima. Wycliffe se gotovo neprimjetno izravna. – Ne. Zašto pitate?

– Nastojim dokučiti zašto bi Vaša Milost željela podučavati na Akademiji gospođice Grenville. – Ah. – On se zanjiše na petama. – Gospođica Emma i ja sklopili smo okladu. Emma se lecnu. Greydon Brakenridge očito nije imao blagog pojma kako se nositi s mladim, znatiželjnim djevojkama – što je bilo dobro za nju, ali sigurno ne i za njega. Lizzy kimnu. – Oko čega ste se kladili? Prekriživši ruke na grudima, Emma se nasloni na rub malenog stola u prednjem dijelu sobe. – Da, Vaša Milosti, oko čega smo se kladili? Pogled koji uputi u njezinu smjeru bijaše pun zlovolje. Međutim, ona nije bila ta koja je polovicu ljudske rase prozvala glupom i beskorisnom, stoga neka se snađe kako zna i umije. – Gospođica Emma kladila se da posjed mojeg ujaka može voditi bolje od mene – reče suviše glasnim, pokroviteljskim tonom – a ja sam se kladio da vas mogu podučiti vladanju u plesnoj dvorani bolje od nje. – Pa, to je budalasto – frknu Elizabeth. – Nitko ne može išta činiti bolje od gospođice Emme. Izgubit ćete. – Uvjeren sam da je vaša ravnateljica posve sposobna u podučavanju vezenja i lijepog vladanja. Međutim, moj... – Zapravo, Vaša Milosti, gospođica Perchase podučava vezenje.– Mary još jednom klecnu, pogleda spuštenog na pod od tvrda drva. On pročisti grlo. – Da, hvala vam, gospođice... Mawgry, ali htio sam reći da će moje podučavanje biti više praktične prirode. Djevojke izgledahu zbunjeno i Emma si dopusti malen smiješak iza Wycliffeovih širokih leđa. Morala je samo procijeniti tržišnu vrijednost nekoliko jutara ječma i grla stoke, te preporučiti njihovu prodaju u točnim omjerima. Vojvodina zadaća uključivala je ne samo prenošenje znanja tvrdoglavim mladim djevojkama koje nisu bile ni izbliza onako tupave kakvima ih je zamišljao, već i stjecanje njihova poštovanja kako bi pristale u praksi primijeniti ono što ih je naučio. Tražiti od njih da izjave kako je u tome bolji od nje – pa, nije imao ni najmanje izgleda. 48


Nekakvo kretanje na vratima privuče joj pozornost. Učenice i podučavateljice bijahu ispunile hodnik, naprežući se da barem na časak vide Akademijina neobičnog posjetitelja. Emma se uspravi i odšeta do vrata. – Vratite se učenju, dame – reče im, čvrsto ih zatvarajući. Nije ih baš mogla kriviti za znatiželju; osim očeva, braće i posjetitelja koji su dolazili na predstave, muškarcima je bilo zabranjeno kročiti na zemljište Akademije. Dovesti ovoga naročito veličanstvenog, muževnog pojedinca među pet tuceta znatiželjnih djevojaka bilo je kao unijeti baklju u sobu ispunjenu suhim triješćem. Nebesa, čak mu je i ona dopustila da je poljubi, a ona je trebala biti pametnija. Učionica se doimala veoma tihom i Emma se trgnu iz svojih misli te vrati u sadašnjost. Učitelj i njegove učenice očito su odmjeravali jedni druge, a ona je iz prijašnjeg iskustva s Lizzy znala da se barem ona priprema za bitku. Emma se vrati u sobu. – Znam da je ovo neuobičajeno, dame – reče – ali gledajte na to kao na pokus. Njegova Milost veoma je dobro... upoznata s londonskom sezonom i njezinim običajima, i samo vam želi prenijeti dio tog znanja. – Emma pokaza na vojvodu. – Njegovi naputci mogli bi biti od velike koristi onima od vas kojima se bliži uvođenje u društvo, Jane i Mary. Eto. Time mu se odužila za bilješke koje joj je dao. On je pogleda na časak, a njegove svjetlozelene oči su je proučavale. Potom polako zakorači prema njoj. Trenutak joj srce gotovo stade od pomisli da je ponovo namjerava poljubiti. Emma drhtavo udahnu. Leđa su mu bila okrenuta mladim damama, pa nisu mogle vidjeti polagan, vragolast smiješak koji mu je zatitrao na usnama. Ona sa zakašnjenjem zakorači unatrag. – Ne ispred mojih učenica – prošapta. Lukavost u njegovim očima postade jasnija. – Onda poslije – reče istim tihom tonom i posegnu pokraj nje za štapom koji je ležao na stolu. – Gospođice Emma, znači li to da ne moramo više slušati francuski? – zapita Julia. – Zar sve slušate francuski? – neočekivano upita Wycliffe. – Henrietta, Julia i ja – odgovori Elizabeth. – Jane mi je tutorica, ali nikad se ne može sjetiti imperfekta. – Lizzy! – Jane porumeni. – Naravno da ga se sjećam. Ti ga samo nikad ne želiš sama potražiti u knjizi. Elizabeth uzdahnu. – Ne bih morala kad bi mi ti samo znala reći što... Emma odšeta natrag do vrata. Ovo je sasvim lijepo pošlo nagore – dobra prva lekcija za vojvodu od Wycliffea, premda ne i za djevojke. – Ispričajte me, moram pregledati neke papire. – Proviri kroz vrata. Baš kao što je dala upute u slučaju da se vojvoda pojavi, gospođica Perchase čekala je u hodniku, iako je jadna žena izgledala kao da bi se svakog časa mogla onesvijestiti. – Danas će vaš sat nadgledati gospođica Perchase – reče povukavši sjedokosu ženu u učionicu. – Ah. Učiteljica vezenja. – Isto tako podučava latinski, Vaša Milosti. Vratit ću se da vas ispratim iz Akademije u stanci za ručak. Imate... – baci pogled na maleni sat na polici za knjige – ... četrdeset i dvije minute. Sretno, Vaša Milosti. – Pokaza prema zvoncu što je stajalo pokraj sata. – Za 49


vašu informaciju, ono je tu za hitne slučajeve. Pozvonite ako vas bude trebalo spasiti. – Hvala, ali neće biti potrebno. – Vidjet ćemo. Tristan je čekao Greydona iza strogo čuvane kapije Akademije kada je vojvoda izašao točno četrdeset i dvije minute poslije. – Hvala Bogu da si još živ – uskliknu vikont gledajući prema školi stisnutih očiju zbog žarkog podnevnog sunca. – A zašto ne bih bio? – upita Grey kada se kapija iza njega zatvorila uz zveket. Kao odgovor, osjeti kako mu tupa glavobolja počinje pulsirati. – Ugodan dan, Vaša Milosti – doviknu trol iza zidova utvrde. – Tobiase. Vikontov sivi škopac poče lagano kasati uz Cornwalla. – Prvi put kada si spomenuo Akademiju gospođice Grenville, rekao si nešto o tome da ćeš postati raspadajući leš prije nego što prođeš kroz ta vrata. Kad je tvoj osobni sluga rekao da si drugi put u dva dana otišao u tome smjeru, naravno da sam pomislio najgore. Nisam imao pojma, dakako, da vratara već oslovljavaš imenom. Seoski zrak očito je njegovu osobnom slugi razvezao jezik. On i Bundle morat će popričati o tome. – Otkad ti ispituješ mog sobara o mojem boravištu? – Otkako si počeo sklapati oklade s ravnateljicama i skrivati njihovo boravište od svojih najbližih prijatelja. Grey prostrijeli Darea pogledom, a na spomen Emme, kroz njega ponovo poče strujati ona neobična toplina. Ovo već postaje nezgodno. – Sada znaš gdje je – odvrati ukočeno. – Tvoja je, samo naprijed. – Ja ne mogu proći kroz glavna vrata. Čini se da je taj privilegij rezerviran samo za vas, Vaša Milosti. Jesi li već šarmirao svoje učenice da glasuju za tebe? Ako je oklada završena, mogao si me barem pozvati unutra da svjedočim raspletu. Ne bi baš rekao da je šarmirao one curetke; točniji opis bio bi da je preživio prvi susret s njima – jedva. – Ako si me slijedio ovamo kako bi mogao gunđati, nisam raspoložen za to, Trise. – Onda se vjerojatno nećeš htjeti odmah vratiti u Haverly – odvrati vikont, nimalo obeshrabren. – Tvoja Alice uvjerena je da si došao u Hampshire kako bi pronašao zamjenu za nju, s obzirom na to da si u celibatu otkako smo stigli. Rekao bih da se cijela priča dosad već razvila u pravu malu dramu. Grey na trenutak zatvori oči. – Kao prvo, ona nije moja Alice, hvala ti lijepa. Više je poput neke... pijavice koja se ne odvaja od mojih slabina. – Odvratno. – Tristanovo se lice iskrivi, a potom poprimi zamišljen izraz. – Ili možda nije... – Kao drugo, ne tražim nikakvu zamjenu – a još manje ženu. Što se mene tiče, rođak William slobodno može uzeti vojvodstvo kad ja odem Bogu na istinu. – Onda... – Pokušavam dobiti okladu i uz malo sreće jednom za svagda zatvoriti onu vražju Akademiju. – Upravo sam to rekao Alice. – Skrenuše u zavoju na cesti koja je vodila prema 50


Haverlyju. – No, ipak imam još jedno pitanje za tebe. Danas bijaše toliko puta stegnuo čeljust da mu se učini kako ga boli više od glave. – Kakvo pitanje? – Zašto mi nisi rekao gdje se nalazi Emma Grenville? Katkad je vikontov užitak u izazivanju problema bio zamoran. – Imao sam važnije stvari na umu. Sada znaš gdje je. Okani me se. – Dobro. Samo sam došao po tebe jer sam se zabrinuo. – Došao si jer si htio vidjeti koliko nevolja možeš izazvati. Što se događa s tobom i Sylvijom? Na Dareovu se licu pojavi podrugljiv izraz. – Prije nego što je otkrila moja financijska ograničenja mislila je da možda želi postati moja vikontica. – A kad se točno predomislila? – Rekao sam joj onog jutra kada smo krenuli prema Hampshireu. Što misliš zašto se htjela voziti s Blumtonom i tvojom odbačenicom? – Hm. Mislio sam da je Sylvia dovoljno pametna da zna da se s tobom ne druži ni pod kojim okolnostima. Tristan položi ruku na prsa. – Sada sam duboko povrijeđen. Uputi me prema najbližoj gostionici i posudi mi funtu da utopim tugu u piću. Grey zglobovima prstiju protrlja bolne sljepoočnice. – Da su moja novčana sredstva ograničena poput tvojih, provodio bih vrijeme proučavajući planove za Haverly i razmišljajući kako da neke od njih prilagodim posjedu Dare. Vikont je dugo jahao u tišini. – Pa – reče naposljetku, okrećući konja ponovo prema Basingstokeu – kad već dijelimo neželjene savjete, Vaša Milosti, dopusti da ti kažem kako bi, budeš li se nastavio ovako odbojno ponašati, uskoro mogao izvana nalikovati na raspadajući leš kakav si iznutra već postao. Dok je Dare nestajao iza zavoja na cesti, Grey uspori Cornwalla do hoda. Kad je Tristan prije tri godine naslijedio Dare Park, nekoć veličanstveno imanje bilo je opterećeno tako visokim dugovima da je jedva mogao preživjeti. Dodajući tomu glasinu da lord Dare nije umro nesretnim slučajem, kako je obitelj tvrdila, te četiri mlađa brata kojima su trebali obrazovanje ili prihodi, bilo je pravo čudo što Tristan Carroway nije odmah postao hladna pijanica poput svojeg oca. – Prokletstvo – promrsi Grey i ponovo koljenima udari Cornwalla. Činilo se da pobjeđuje u natjecanju koji će se od njih dvojice prvi pretvoriti u svojeg prokletog oca. No, nije namjeravao preuzeti svu krivnju na sebe. Ne danas. Nakon što je upoznao one izravne Akademijine curetke, gotovo je mogao vjerovati da ga je ravnateljica zapravo namamila u okladu. Nije bio siguran je li mu pametnije oblikovati svoje učenice u vrstu djevojaka koju može tolerirati ili da si jednostavno skrati muke i odmah prizna poraz. Kad je stigao do glavnog ulaza u vlastelinsku kuću, vrata se naglo otvoriše. Charles Blumton pojuri prema njemu niz otkrhnute granitne stube, približivši se toliko brzo da se Cornwall uplaši njegova lepršavog fraka. – Hvala Bogu, Wycliffe! – protisnu izmaknuvši se Comwallovu propinjanju. – Siđi s te zvijeri i pomozi mi! – S čime da ti pomognem? 51


– S Alice, naravno. Treba je spasiti! Grey pritegnu uzde i riđan se naglo smiri. – Ne mislim imati nikakve veze s jednim od Aliceinih provala bijesa. Charles zgrabi uzde i za dlaku izbjegnu zube škopca. – Ne, uopće nije o tome riječ. Zaglavila se! – Gdje se zaglavila? – skeptično zapita Grey. Blumton je oklijevao. – Pa, najbolje da dođeš sam pogledati. Ako ništa drugo, ovo će mu barem odvratiti pozornost od Emme. Mršteći se podjednako zbog te misli, kao i zbog nereda koji ga je očekivao unutra, Grey sjaha s Cornwalla i doda uzde konjušaru koji je čekao u blizini. – U redu. – Dade Charlesu znak da krene prvi. – Prosvijetli me. Charles odskakuta uza stube. – Nisam siguran što se dogodilo. Tvoja ujna, Alice i lady Sylvia čavrljale su o okladi koju si sklopio s onim učenim curetkom, a potom je Alice odlučila da će razotkriti tvoju lukavštinu. – Moju lukavštinu? – ponovi hladno. Blumton problijedi. – Tako ju je nazvala. Ja mislim da je to vraški dobra oklada. Hobbes nije bio u hodniku kad je Blumton projurio kroza nj i popeo se uza stube dok ga je Grey slijedio dostojanstvenim korakom. Batlerova odsutnost brinula ga je više od Charlesova histeričnog napadaja; Hobbes je barem imao nešto zdravog razuma u glavi. – Kamo idemo? Charles se spotaknu na stubama. – Znaš, doista me ne bi trebao ostaviti da budem glavni dok tebe nema – reče podižući se. – Ti i Dare nekamo odjašete, onda tvoj ujak – pa, ne znam ni gdje je on, dovraga, a... – Da se nisi usudio bocnuti me s time! Upomoć! Desetak sluga i ujna Regina tiskali su se oko otvorenih vrata Greyeve spavaonice. S obzirom na to da je jutros zatvorio i zaključao vrata, ovo nije slutilo na dobro – Što, dovraga... – Lijepo sam je upozorila da ne bude takva šašavica. – Lady Sylvia pojavi se na vratima, a sluge se razletješe uokolo. Ona zakorači unatrag kada Grey ušeta u sobu – i zastade. Alice Boswell stajala je na njegovu prozoru. Zapravo, stajala je izvan prozora, na uskom izbočenju ispod njega, i naginjala se u sobu, jedne ruke omotane oko teških zastora. Drugom se rukom borila protiv metle koju je Hobbes uperio u njezinu smjeru. – Grey, spasi me! – jauknula je ugledavši ga. – Prekorači prokletu prozorsku dasku – obrecnu se on. – Ne mogu! Haljina mi je zapela. Hobbes mu uputi izmučen pogled. – Pokušavamo osloboditi gospođicu Boswell, Vaša Milosti, ali bez puno uspjeha. – Pokušavaju me ubiti! – protisnu ona. – Da barem. – Psujući, Grey ode do prozora, obujmi rukama njezin sićušan struk i povuče je. Uz paranje, tkanina njezinih skuta se oslobodi. Alice napola posrćući poleti u spavaonicu i zgrabi Greyevo rame kako bi održala ravnotežu dok ju je vukao. – Oh, hvala nebesima – zajeca, pripijena uz njega. 52


– Gospođice Boswell – reče, a čeljust mu se iznova stegnu – nećeš više ulaziti u moje osobne odaje bez mog dopuštenja. – Ali, Grey... Odvoji je od sebe, rasplevši joj prste od svojih revera. – Je li jasno? Suze joj ispuniše oči i potekoše niz obraze bijele kao alabaster. Međutim, prije nego što je uspio zapljeskati njezinu teatralnom umijeću, ona skupi poderane skute i izjuri iz sobe. Blumton otvori usta, pročita izraz na Greyevu licu, te iziđe odmah za njom. Ujna Regina pođe za njima ravnodušna lica. Očito je očekivala takvo ponašanje od družica muškaraca obitelji Brakenridge. – Hm – promrmlja Sylvia s vrata. – Ovime baš i nisi smirio ničiju znatiželju, Greydone. On se okrenu prema njoj, ozlovoljen i ogorčen što mu čak ni ova mala drama nije uspjela odvratiti misli od one proklete ravnateljice koju, činilo se, nimalo nije impresionirao njegov poljubac. – Nema razloga za znatiželju. U Hampshire sam došao na ujakov zahtjev. Vi ostali ovdje ste kako ne biste po Londonu širili priče o mojem boravištu. Ona mu priđe i pogleda ga svojim hladnim plavim očima ispod dugačkih trepavica. Još uvijek nije posve dokučio zašto ga je one noći posjetila u njegovoj loži u Vauxhallu, s obzirom na to da su bili samo usputni poznanici. Činjenica da je tada lovila Tristana objašnjavala je mnogo toga, premda je ostavljala otvorenim pitanje zašto sada i dalje boravi u Haverlyju. Ona posegnu prema njegovoj kravati i popravi je. Možda je izabrala novu metu umjesto Tristana. – Zahtjev tvojeg ujaka objašnjava zašto si doputovao u Hampshire – reče svojim medenim glasom – ali ne objašnjava zašto sklapaš oklade s načitanim curetcima i uskraćuješ ljubavnici ulazak u svoju spavaonicu. – Činim to jer tako želim. Ona spusti ruke i kimnu. – Volim muškarce koji znaju što žele. Ugodno poslijepodne, Vaša Milosti. – Lady Sylvia. Zatvorio bi vrata za njom, ali Blumton i ostale sluge skinuli su ih sa šarki tijekom pokušaja spašavanja. S uzdahom, Grey se spusti na stolicu za svojim toaletnim stolićem. Prokletstvo. Alice u njemu više nije pobuđivala ništa osim blagog gađenja. Čak mu ni elegantna Sylvia nije uzburkala krv, premda se činilo da za njega sprema daljnja iskušenja. Možda se upravo o tome i radilo: bio je naučen da žene njega ganjaju. Otkako je navršio osamnaestu, bio je okružen namirisanom kožom, šalovima koji su nehajno spadali i posjetiteljicama čije bi se kočije misteriozno kvarile pred njegovim vratima u gluho doba noći. Mrzio je to, ali je i očekivao. Caroline mu je pružila maleni zaklon od toga sve dok nije odlučila zgrabiti uzde njihova odnosa i takoreći potjerati konje ravno u provaliju, nakon čega su se njegove progoniteljice vratile u velikom broju. Emma Grenville, s druge strane, naizgled nije bila nimalo zainteresirana za njega. No, s obzirom na njegovo ponašanje, to uistinu nije nikakvo iznenađenje. Tijekom godina navikao se biti arogantan i prost samo kako bi imao kad doći do daha dok se njegovi 53


protivnici i progoniteljice raspoređuju za novi napad. Nakon onoga danas Alice će bez sumnje početi kovati planove kako da ga otruje. Bit će sretan ako joj se Tristan ne pridruži. Pa, barem je još mogao poduzeti nešto u vezi sa svojim prijateljem. Ponovo se podigavši na noge, pođe u prizemlje i ostavi poruku da se poprave vrata, a potom se otputi naći konjušara i svojega konja. U neposrednoj blizini Haverlyja bijahu samo tri gostionice; Tris je zacijelo bio u jednoj od njih. Nekoliko čaša trebalo bi ih obojicu oraspoložiti. Barem se nadao da je tomu tako. Emma kucnu olovkom po izlizanoj površini svojeg stola, mršteći se na stranice rasprostrte pred sobom. Trebalo joj je tek nekoliko minuta letimičnog čitanja vojvodinih usko napisanih brojeva i opisa da shvati kako će ovaj zadatak biti mnogo teži nego što je zamišljala, i da će gotovo nemoguće biti osmisliti plan za upravljanje posjedom koji je bolji od njegova. Istina, ona je vodila Akademiju i pritom uspijevala ostvariti profit. No, sa školom je bilo poprilično jednostavno: jedan izvor prihoda te troškovi za plaće, hranu, zalihe, zakupninu i održavanje. Posjed je bio neusporedivo kompliciraniji, sa svim svojim... – Gospođice Emma, pred glavnom je kapijom još jedan gospodin iz Haverlyja! Poskoči kad Elizabeth Newcombe uleti u njezin ured. – Lizzy, molim te, smiri se. Elizabeth je prkosno pogleda. – Posve sam smirena, gospođice Emma. Samo se pitam koliko će nas muškaraca podučavati? – Samo jedan. – Dobro. Jedan je sasvim dovoljan. Onaj koji stoji vani dao mi je šiling da vam dođem reći kako je ondje. – Ispruži sjajan bakreni novčić. – Elizabeth, to je mito. – Ne, nije, jer bih vam ionako rekla o njemu. Pa, to se činilo logičnim. – Hajde, onda, idemo vidjeti što želi. Skupina djevojaka okruživala je glavnu kapiju, a njihov hihotavi žamor dopirao je preko pola dvorišta. Emma se namršti. Puštanje vojvode od Wycliffea u Akademiju bila je nesretna nužnost, ali nije imala namjeru dopustiti da ugled škole ili ponašanje njezinih učenica ispaštaju zbog njegove prisutnosti. – Dame – reče strogo kad im se približila – vjerujem da je ovo poslijepodne posvećeno pisanju pisama ih čitanju. Mi ne buljimo, ne blejimo i ne pravimo cirkus od sebe. – Preuzimam svu krivnju na sebe, gospođice Emma – otegnu s druge strane ograde visok tamnokosi vikont iz Wycliffova društva. – To je samo moj ubojit šarm. Emma zastade kod vrata. – Vojvoda od Wycliffea nije ovdje, lorde... – Dare. Tristan Carroway. Wycliffe je bio toliko zauzet svojim planovima za vašu propast pa nas nije stigao upoznati. – Može planirati koliko god želi, ali uvjeravam vas da neće uspjeti. Što ste... – Zapravo, upravo sam zato ovdje. – Pogleda iza nje, prema travnatome parku otkuda je još mogla čuti hihotanje i šapat. – Postoji li neko mjesto gdje možemo popričati? – upita je. – Muškarcima nije dopušteno kročiti na Akademijino zemljište, milorde. I, nažalost, trenutačno sam prilično zauzeta... 54


– Samo pet minuta – prekinu je vikont, počastivši je privlačnim osmijehom. – Pazit ću na svoje ponašanje. Pod normalnim bi ga okolnostima odbila. Međutim, posljednja dva dana ni po čemu nisu bila normalna. A ako joj lord Dare može pružiti uvid u Wycliffeov karakter, od toga će samo imati koristi. – Pet minuta – reče izvlačeći ključ glavne kapije iz džepa. Tobias je za kapiju bio zadužen samo kad je ona bila na kolima ili Vidovčici, tako da ne mora silaziti kako bi je otvorila. Većinu vremena kapija je jednostavno bila zaključana kako bi ono što leži iza nje bilo zaštićeno od vanjskog svijeta. Emma kliznu kroz teška željezna vrata i ponovo ih zatvori za sobom. – Kako vam mogu pomoći, milorde? – upita vodeći ga prema šetnici koja je u širokom krugu vijugala oko Akademije. On stade hodati pokraj nje, povlačeći uzde svojega konja kako bi ih slijedio. – Došao sam vam ponuditi svoju pomoć. – Pomoć s čime? – S dobivanjem oklade. Ona zastade, iznenađena. – Zašto? Lord Dare slegnu ramenima. – Urođena svojeglavost. Ponuda je bila primamljiva, ali uzevši u obzir Wycliffeovu sigurnost u svoju neminovnu pobjedu, izgledala je predobro da bi bila istinita. – Cijenim vašu ponudu, milorde, ali sigurna sam da razumijete zašto posve... ne vjerujem u njezinu iskrenost. On se kratko naceri. – Bože dragi, zbog vas se osjećam kao Jago ili lady Macbeth. Naravno, ne krivim vas. Morate, međutim, shvatiti da nas dvoje imamo nešto zajedničko. – A što bi to bilo? – Oboje želimo vidjeti kako vojvoda od Wycliffea gubi. Emma se namršti. – Ali ja sam mislila da ste mu vi prijatelj. – I jesam. No, to ne znači da ga katkad ne smatram potpuno nepodnošljivim. Mislim da će ovo biti dobro za njega. Emma osjeti nadu dok je proučavala pogled u njegovim svjetloplavim očima, koje bijahu manje podrugljive nego što je očekivala. Bude li imala lorda i zemljoposjednika koji joj pomaže, to će i više nego izjednačiti izglede. – Njegova Milost osobno mi je ponudila svoju stručnu pomoć pa ne vidim kako bi se prihvaćanje vaše moglo smatrati varanjem – reče polako. – To ne bi bilo varanje. Bilo bi to briljantno. I sasvim bi sigurno pokazalo Wycliffeu s kime ima posla. Ona udahnu. – Hoćemo li se onda prošetati, milorde? Imam nekoliko pitanja za vas. Lord Dare kimnu. – Stojim vam na usluzi, milostiva.

55


Sedmo poglavlje

rey spusti pogled na svoju čuvaricu. – Vaša je ravnateljica poslala vas da me G pratite? – upita podižući obrvu. Elizabeth Newcombe odmahnu glavom, pokazujući na strogu gospođicu Perchase iza njih. – Mislila sam da bi gospođici Perchase dobro došlo društvo. Djevojka se nagnu bliže i zaklonivši usta dlanom, prošapta: – Hvata je nesvjestica. – Ah. – Ostavivši Cornwalla s trolom, stade koračati uz djevojku dok je Tobias zatvarao glavna vrata i odlazio kamo već je išao kad nije čuvao dvorac. – A gdje je gospođica Emma? Učiteljica latinskog pročisti grlo. – Gospođica Emma zauzeta je drugim stvarima. – Kakvim stvarima? – Pokušava naučiti nešto o upravljanju posjedom – odgovori Lizzy. Grey baci pogled prema stubama kad su ušli u glavnu zgradu. – U svojem je uredu, znači? Trebao bih jutros s njom popričati. – Oh, ne. Odvezla se u Haverly s onim drugim gospodinom. Nekoliko sitnica koje su ga od jučer mučile sada su postale jasne. – Lordom Dareom, mislite? – Da. Dao mi je šiling. – Elizabeth – prigovori joj gospođica Perchase, no prekasno da bi obuzdala djevojčin jezik. To je objašnjavalo zašto taj prokletnik jučer poslijepodne nije bio ni u jednoj mjesnoj krčmi ili taverni. Rekao je Trisu da pokuša osvojiti Emmu ako želi, ali nije to mislio, dovraga. A sada se od njega očekivalo da cijelo jutro sjedi u učionici dok Tristan objašnjava kako voda pomaže usjevima da rastu i svojim šarmom krade ravnateljicu ravno iz njegovih ruku. – Je li učenicama dopušteno da napuste zemljište Akademije, gospođice Perchase? – Ja... to... to se ne potiče, Vaša Milosti. Lizzy podiže pogled prema njemu. – Smijemo, ali ne bez učiteljice. Na usnama mu se polako pojavi smiješak. – Ja sam učitelj. – Dragi Bož... Vaša Mil... – Želite nas odvesti na izlet? Ali trebali biste nas podučavati lijepom ponašanju u plesnoj dvorani. – Ne mogu nikako odobriti... – Lijepo ponašanje počinje i prije plesa. A London ima parkove i vrtove, znate. Na 56


desetke njih. Zašto vi i gospođica Perchase ne biste otišle po ostale učenice, a ja ću trol... Tobiasu reći da nam pronađe neko prijevozno sredstvo? Elizabeth ga sumnjičavo pogleda. – U redu, ali mislim da se ovo ne bi svidjelo gospođici Emmi. – Onda me nije trebala uposliti. Čekat ću vas ispred. S još jednim nepovjerljivim pogledom, Elizabeth uhvati učiteljicu latinskog za ruku i nestade. Pjevušeći, Grey se vrati istim putem van. Cijeli stari samostan bijaše ispunjen šaptom ženskih glasova i parfemom od lavande. Zapita se što bi redovnici mislili da znaju kako po njihovim svetim podovima, na kojima su nekoć klečali štujući Boga, sada koračaju nebrojeni curetci kojima je na umu samo lov na muževe. Ispostavilo se da je trolovo kraljevstvo staja. Osim stare dvokolice s dva sjedala i pomičnim krovom, jedino prijevozno sredstvo koje je Akademija posjedovala bila su kola koja je Emma jučer vozila. S uzdahom, Grey pomože Tobiasu da ih izvede. Zadnji put kad je brojio, u svojem je posjedu imao tri faetona, četiri kočije, jednu kalešu i pet dvokolica, i na um mu padoše barem dva stara prijatelja u Londonu koja bi sada umrla od smijeha da ga vide kako vozi pet malih curetaka u običnim kolima. Emma će platiti za ovo, a on je točno znao kako. Pomisao na njezino vitko tijelo koje se izvija pod njegovim, na njezine crvenkasto-smeđe uvojke kako leže na jastuku dok on vrši svoju slatku osvetu, učini ga napetim od nestrpljivosti. – Vodite djevojke na sat u prirodu, znači? – upita Tobias dok su vodili kola prema ulaznim vratima. – Tako nešto. Je li vam gospođica Emma rekla kamo ide jutros? – Jest. Žene nisu imale blagog pojma kako naći dobru poslugu. – A kamo je to otišla? – zapita, sumnjajući da Tobias zna koliko strpljenja trenutačno pokazuje ili koliko bi vratar trebao biti zahvalan na tome. – S onim drugim momkom iz Haverlyja. Grey duboko udahnu. Za otprilike dvije minute bit će prisiljen izmlatiti ovog čovjeka. – Tobiase, jeste li shvatili što vas... – Samo časak, Vaša Milosti – prekinu ga stari konjušar. – Radim ovdje već trideset godina, od dana kad je gospođica Grenville otvorila vrata Akademije. Ja sam stari mačak, a ove djevojke – svaka do posljednje – moji su mačići. A mojim mačićima nitko neće nauditi. I zato, kakvu god nevolju spremate gospođici Emmi, ne očekujte od mene da vam pomognem. Grey je dugo promatrao Tobiasa, preispitujući svoj sud o trolu. – Zanimljivo – otegnu naposljetku – ali ja sam ovdje kako bih dobio okladu. Vaši me se ‘mačići’ ne moraju bojati. – Međutim, ako se stanovita mačka među njima poželi igrati, bit će i više nego voljan udovoljiti joj. – Držat ću vas ja na oku za svaki slučaj, Vaša Milosti. Ovo je u svakom pogledu postajalo sve manje zabavno. – Imat ću to na umu. Ulazna se vrata raskriliše i njegove učenice pojuriše niza stube dok je gospođica Perchase polako išla za njima, doimajući se kao da će je svakog časa udariti kap. Djevojke su izgledale tako... nevino dok su se skupljale oko stražnjeg dijela kola: imale su čedne 57


šeširiće i odgovarajuće ogrtače te šalove, a njih tri nosile su i dražesne male kišobrane. Grey se namršti. Što je to, dovraga, radio – podučavao djevičanske, malodobne curetke kako da ulove muževe? – Zašto vam je toliko trebalo? – progunđa. – Gospođica Emma kaže da dama mora uvijek biti prikladno odjevena – vedro odgovori starija djevojka, lady Jane, kojoj se nije mogao sjetiti prezimena. – Morale smo otići po šeširiće. – Sjajno. Krenimo, hoćemo li? One ostadoše stajati kod stražnjeg dijela kola, gledajući ga s očekivanjem. – Trebali biste nam pomoći da se uspnemo u kola – reče. Prikrivajući psovku osmijehom, Grey obiđe kočiju i jednoj po jednoj ponudi ruku dok su se uspinjale stubama sa stražnje strane kola. Konjušar je stajao držeći staroga konja i smiješeći mu se s rupom među zubima. Kad su se curetci i njihova pratilja smjestili, on se uspe na nisko sjedalo i potjera konja. – Vratit ćemo se do ručka – objavi. Konjušar se makne od kola. – Pripazite u zavojima – reče. – Stari Joe zna biti malo mrzovoljan. Kako je Grey bio član Four Horse Cluba, vožnja kola i ponija bijaše mu jednako izazovna kao i sjedenje na panju. Pucnuvši jezikom, dade znak Starom Joeu i kola se počeše kotrljati prema glavnim vratima. – Pođite nam otvoriti kapiju, molim vas. Tobias ga posluša, a kad su se uputili niz cestu koja je vodila prema Haverlyju, malena ruka dotaknu Greyevo rame. – Kamo idemo, Vaša Milosti? – To je iznenađenje. – Je li daleko? Ne znam. – Baci pogled preko ramena i ugleda par ozbiljnih smeđih očiju – Zašto? – Mary duge vožnje baš i ne odgovaraju. Gospođica Emma obično je posjedne naprijed. Grey vrati pogled na cestu. – Želite li sjesti pokraj mene, gospođice Mawgry? – Ne, Vaša Milosti – odvrati tihi glasić. – Bit ću dobro. – Dobro je – reče, izričito zbog male pratilje. S obzirom na to koliko je gospođica Perchase dobro obavljala svoj posao, mogla je isto tako ležati mrtva u stražnjem dijelu kola. Elizabeth se nasloni na njegova leđa i položi mu ručice na ramena. – Pozlit će joj – šapne mu u uho. Ovo će ga potpuno izludjeti – i Emma Grenville to je nesumnjivo znala. Zapravo, njezin je plan vjerojatno od početka bio da ga udari kap. Ne može je natjerati da plati zakupninu ako je mrtav. On zaustavi Starog Joea. – Gospođice Mawgry, zašto mi se ne biste pridružili? – upita okrećući se na sjedalu. Gospođica Perchase položi ruku na prsa. – Vaša Mi... – To je samo poziv da sjedne, a ne prosidba – odgovori kratko. – Gospođice Mawgry? Brineta je uistinu bila sivkasta u obrazima dok je ustajala. – Vrlo mi je žao, Vaša Milosti 58


– promrmlja. – Samo trebam biti okrenuta naprijed. Da Elizabeth nije nešto rekla, taj bi curetak izbacio iz sebe kompletni doručak bez ijedne riječi prosvjeda. – I samom mi je draže osjetiti vjetar na licu – reče, malo se smekšavši. Ustade i pomože joj da se spusti na sjedalo kraj njega. – Sljedeći put recite ako vam je slabo. – Gospođica Emma kaže da muškarci ne vole čuti pritužbe. Zapita se gdje je gospođica Emma doznala za tu informaciju. – Ne vole ni kad im netko povraća u kočiji. – Da, Vaša Milosti. Ponovo stadoše štropotati niz cestu. – Bolje? – upita. – Da, Vaša Milosti. Hvala vam. Dvije je minute vladala relativna tišina, dok je Grey pokušavao dokučiti kamo je Tristan mogao otpratiti Emmu. Vjerojatno na najbliži pašnjak sa stokom – Haverly je ovoga ljeta dobio najmanje dva tuceta teladi, a žene su obožavale mladunce bilo koje vrste. – Vaša Milosti – ponovo se oglasi mala gnjavatorica iza njega – jeste li vi bogati? – To je pitanje koje dama nikada ne bi smjela postaviti gospodinu. – Oh. Ali kako da onda itko išta sazna? – Zapažanjem i suptilnim upitima. – Ovo podučavanje možda ipak nije toliko grozno. – Smijemo li onda zapažati? – Samo izvolite. – Ako zbog toga bude tiho dok on traži Emmu i Tristana, tim bolje. Iza svojih leđa začuje burno šaputanje koje nakon nekoliko trenutaka prestane. S lijeve strane ukaza se cesta što je vodila do posjeda, zavijajući oko Akademijina jezerca s patkama, i Grey usmjeri Starog Joea prema širokom zavoju. Vremešni konj spremno posluša i malo se opusti. Onaj stari konjušar bio je prokleto zabadalo, željan izazivanja nevolja. Sve u svemu, jutro je napredovalo bolje nego što se nadao. – U redu – naposljetku se oglasi prigušeni glas. Iznad Greyeva ramena pojavi se glava s plavim šeširićem i iskrivi vrat preko vozačeva sjedala, zureći u smjeru... Vrag me odnio. – Što to gledate? Gospođica Perchase ispusti slabašan ciktaj. – Pokušavam vidjeti vaše čizme, Vaša Milosti. – Zagasitocrvenih obraza, lady Jane virne prema njemu ispod obruba šeširića i časak poslije iznova nestade. – Ah, tako. – Kolima zaobiđe još jednu rupu na cesti. Zadnje što je želio bilo je da gospođica Mawgry povrati po njegovim neviđenim čizmama. Grey se namršti. Zapravo, još bi gore bilo da djevojke svojoj ravnateljici prijave kako ih je poticao na kakvo lascivno ponašanje. – S obzirom na to da je naš... odnos onaj između učitelja i učenica, pretpostavljam da su izravna pitanja prihvatljiva. Stoga, da, bogat sam. – Provodite li mnogo vremena u Londonu, Vaša Milosti? – upita jedan od curetaka, gospođica Potwin, a djevojke joj čestitahu na odabiru pitanja. Zapita se hoće li ga ikada pitati nešto neočekivano. – Tijekom sezone, da. Ostatak godine imam obaveze na svojim... Mary Mawgry nagne se naprijed i povrati po njegovim čizmama. Grey je instinktivno zgrabi za rame kako se ne bi prevrnula sa sjedala. U istom trenutku Stari Joe zacijelo je 59


odlučio da je žedan: odbijajući pratiti zavoj ceste, odvede ih ravno do ruba jezerca. Desno prednje kolo upade u duboku blatnjavu rupu. – Vrag te... Prije nego što je Grey uspio prevaliti psovku preko usana, kola se prevrnuše ravno u jezerce. A s njima i on. Kričući, djevojke pljusnu u vodu posvuda oko njega dok su patke kriještale i letjele u zrak. Osim što je bila prokleto hladna, voda je isto tako bila i dublja nego što je očekivao; pokuša ustati, no ubrzo ponovo potone do kraja. Mary Mawgry, koja mu bijaše najbliža, već je grabila prema obali, nezgrapna u mokroj zelenoj haljini, a gospođica Perchase bila je odmah iza nje. Druge djevojke završile su dalje u vodi i on otpliva u njihovu smjeru, čizama teških od nakupljene vode. Zgrabi Juliju Potwin za lakat dok se uzaludno bacakala. – Ovamo, gospođice Potwin – promrsi vukući je prema obali dok nije bilo dovoljno plitko da može stajati. – Upomoć! – zadihano vrisne lady Jane. – Lizzy ne zna plivati! Naglo se okrenuvši, Grey ugleda čedan slamnati šeširić upravo dok je tonuo ispod mutne površine vode. Stegnu ga u prsima od straha i on se ponovo baci u jezero. Stigavši do mjesta na kojem je potonula, zaroni ravno dolje. Iz drugog pokušaja uspje zgrabiti punu šaku tkanine i povuče je prema gore. Kad su izbili na površinu, on zadrža dah sve dok ona nije glasno udahnula. – Hvala Bogu. Curetak stade mahnito lamatati rukama i laktom ga udari u jagodicu. – Ne dajte da se utopim! – protisnu, grčeći se u njegovu stisku. – Neću, Lizzy. Opustite se. Držim vas. S ciktajem stavi ruke oko njegova vrata, obujmivši ga u smrtonosni stisak. Grey se zagrcne, ali poče je voditi prema obali. Bili su dovoljno blizu da stignu do kopna prije nego što ga posve uguši. Kad je ugledao ostale djevojke kako se probijaju do suhog tla, umalo se predomisli i krene prema suprotnoj obali. Činilo se da je ipak pronašao Emmu i Darea. Ili bolje reći, oni su pronašli njega. Tristan je konjskim pokrivačem pokrio ramena lady Jane dok je Emma ljutito koračala niz obalu, izgledajući kao da ga misli... Prokletstvo. – Emma, stanite! Pljusnuvši u vodu, sletjela je nekoliko metara od njega i odmah poče ljutito gacati u njegovu smjeru. Lizzy makne jednu ruku s njegova vrata kako bi uhvatila ravnateljicu za rukav pa je barem mogao ponovo disati. Kad su stigli do obale, Tristan povuče djevojke van. Dok se Grey saginjao da dođe do daha, postrance pogleda Emmu koja je stajala ondje poput majke guske s guščadi skupljenom oko sebe. Njezino vitko tijelo ocrtavalo se kroz mokru haljinu na suncu i Grey ostade pognut dulje nego što je trebao, želeći je utisnuti u pamćenje. – Uplašio si patke – otegne Tristan pogleda prikovanog na mladim djevojkama, a ne na jezeru. – I sebe sam uplašio. Emma se odvoji od svoje guščadi i toptajući pohita do njega. 60


– Vaša Milosti, zahtijevam objašnjenje što se ovdje dogodilo! Što vam je, pobogu, bilo da dovedete moje učen... – Moje učenice – prekine je. – Imali smo nezgodu. Ona zatvori usta, strijeljajući ga očima dok mu je niz nos kapala voda. – Ovo natjecanje je gotovo – procijedi ona. – Onda ste izgubili. – Ja... – Gospođice Emma – prekine je Lizzy, klipsajući do ravnateljice i povlačeći je za rukav – to je doista bila samo nezgoda. – Ona kihne. – Nazdravlje – rekoše svi gotovo u glas. – Hvala. Ne želimo da zbog nas izgubite okladu – nastavi malena, a zatim se okrene te ga pogleda ispod svojeg klonulog šeširića. – A Njegova Milost spasila mi je život. Nije se osjećao previše junački. – Ne bih to baš tako rekao. – Oh, ne – oglasi se lady Jane – bilo je veličanstveno. Tristan pročisti grlo. – Možda bismo trebali sve vratiti u Akademiju. Emma, kojoj se obrazi zarumenješe dok je očima sijevala na Greya, okrene mu leđa i pogleda Darea. – Da. Bojim se, međutim, da sve djevojke neće stati u faeton. – Ja bih se radije prošetala – reče Mary Mawgry muklim glasom, blijeda u licu. – I ja – odmah se javi Elizabeth i uze Marynu ruku u svoju. Ostale djevojke slijedile su njezin primjer. Grey ih iznenađeno promotri. Marynu nevoljkost da se ponovo popne u kočiju mogao je razumjeti. Od ostalih je, međutim, očekivao da će jedva dočekati priliku da se odvezu natrag u Akademiju s Tristanom i preodjenu iz mokrih, blatnjavih i sada posve nedoličnih haljina. No, umjesto toga one su odabrale dug i težak put sa svojom izmučenom prijateljicom. – Hodat ćemo – reče on. Podižući obrvu zbog Tristanova skeptičnog izraza, Grey se spusti niz sklisku obalu do Starog Joea koji je do prsa stajao u jezeru, zadovoljno pijući vodu. Prevrnuta kola koja su bila naslonjena na njegov bok nisu mu, čini se, nimalo smetala. Dok je uranjao kako bi odriješio ormu, stopala pljusnuše po vodi iza njega. Iako je jezerce prigušivalo miris njezine kose što je podsjećao na limun, on je dobro znao tko dolazi. Dlačice na rukama mu se podigoše. – Klonite se vode, Emma – progunđa. – Za to je sada kasno – reče praktičnim tonom koji se već naučio čuti od nje. – Niste trebali ni prije uskočiti u jezero. Držao sam situaciju pod nadzorom. – Meni se nije tako činilo. I kako ovime pripremate djevojke za londonski bal? Ni sam to još nije dokučio, ali isto tako nije imao namjeru priznati joj da je zapravo krenuo u potragu za njom. – Gdje ste uopće nabavili ovu prokletu mazgu? – zapita umjesto odgovora. Ona se ukoči. – Stari Joe dar je dragog prijatelja. Akademija ga je uzela da ga spasi od klaonice – i on nam je velika vrijednost. Grey progunđa dok je oslobađao zadnji remen orme. – Niste se trebali truditi. – Ja nikad nisam imala problema s njime. – Naravno da niste. Vas ste dvoje jednakog temperamenta. – Prije nego što je uspjela odgovoriti na to, on zgrabi Starog Joea za povodac jednom rukom, a nju za lakat 61


drugom, te ih oboje odvuče do obale na suho. – Molim vas, nemojte me tako vući. Ja nisam... nisam konj. Wycliffe samo progunđa, ali Emma je smatrala da je rekla svoje. Čim se našla na čvrstome tlu, ona se oslobodi njegova stiska i on je pusti, a da nije čak ni rekao: – Ispričavam se što sam tako drzak i jak. Prizor njezinih djevojaka kako se koprcaju u dubokom jezeru utjerao joj je strah u kosti. Spoznavši da su sada sigurne, gotovo joj se zavrtje od olakšanja, premda je željela biti bijesna na Wycliffea. – Dame – reče okupljajući ponovo oko sebe drhtave djevojke – zašto ne bismo šeširiće i šalove stavile u faeton? Ako lord Dare nema ništa protiv toga da ih odveze natrag u Akademiju, naravno. Lord Dare, jedina suha osoba među njima, stajao je strijeljajući pogledom Wycliffea. – Naravno da nemam ništa protiv. Ali osjećam se bijedno što ću se sam voziti natrag. Gospođica Perchase se nakašlja. – Ako smijem, pridružila bih vam se, milorde, ovo je bilo sasvim dovoljno uzbuđenja za mene. – Sjajno. – Grey odšeta do njih ne bi li pomogao učiteljici da se uspne na sjedalo, a zatim priveže Akademijina kola za stražnji dio faetona. – Eto. Gospođica Perchase i Stari Joe mogu ti praviti društvo. – Nisam baš to imao na umu – promrsi vikont, tako tiho da je Emma jedva razabrala riječi. Bacivši kratki pogled prema njoj, pope se na visoko sjedalo. – Obavijestit ću ostale o izvanrednom stanju. Pogled koji dva muškarca izmijeniše dok se faeton udaljavao niz cestu natjera Emmu da se zarumeni. Nije valjda da se svađaju zbog... nje, od svih ljudi. Istina, Wycliffe ju je jednom poljubio, ali učinio je to samo da joj skrene pozornost s oklade. – Hoćemo li krenuti? – upita Wycliffe, izgledajući elegantno usprkos mokroj žutosmeđoj kosi, natopljenoj kravati, blatnjavim čizmama i nedostatku kaputa. Emma zatrepta. Vlažna batistena košulja prianjala mu je uz mišiće snažnih ruku i prsa, razotkrivajući ih do najmanjeg detalja. Sumnjala je da na njegovu tijelu postoji i gram masnoće viška. Podigavši pogled, vidje da on gleda ravno u nju. Rumenilo joj se pojača, a on izvine obrvu. – Nešto nije u redu, gospođice Emma? – Pogleda ga preko ramena, stežući čeljust zbog primamljivosti njegove sirove muževne ljepote. – Sigurna sam da se što prije želite vratiti u Haverly i presvući iz te mokre odjeće. On stade hodati ukorak s njom po cesti. – Nimalo. Ionako sam konja ostavio u Akademiji. – Oh. Bez svojih šeširića i šalova, te u prisutnosti muškarca bez šešira ili kaputa, njihova je mala družina izgledala poput skupine Cigana. Da, Wycliffe se ponio junački i najvjerojatnije spasio Lizzy od teške ozljede ili nečega goreg, ali na ovo se nikako nije pogodila kad je pristala sklopiti okladu s njime. – Držim da moramo preispitati pravila ovog natjecanja – reče svojim najmirnijim i najrazumnijim tonom. 62


– Ne budite kukavica. – Nisam kukavica! Odgovorna sam za ove djevojke, Vaša Milosti, bez obzira na to tko ih podučava. Osim toga, Vaš... – Zovite me Wycliffe – prekine je i ovije njezinu ruku oko svoje vlažne mišice. – Ne želim vas zvati Wycliffe. I molim vas, ne prekidajte me. – Ajoj – javi se iza njih Henrietta. – Kad mi je gospođica Emma posljednji put to rekla, morala sam napisati gramatički točan sastavak od petsto riječi o prednostima neupadanja drugima u riječ. Wycliffe podiže obrvu. – Hoće li to biti i moja kazna, Emma? Zbog njegova vragolastog izraza lica pitanje se učini neprimjerenim. No, činilo se da sve što joj govori ima neko skriveno skandalozno značenje. – Vi niste jedan od mojih učenika. Da jeste, bili biste u opasnosti da izletite s Akademije. Djevojke se zahihoću. Vojvoda je samo malo jače privuče k sebi. – Znači, vi svoje učenice podučavate da budu ovako drske prema onima koji su po društvenom položaju iznad njih? – upita blago. Emma stegne čeljust. – Učim ih da postoje trenuci kad se žena mora izboriti za sebe – pogotovo kad nema nikoga tko bi to učinio za nju. Wycliffe skrene pogled, naizgled zaokupljen jatom vrana koje je upravo slijetalo na obližnju brezu. – Koja pravila želite promijeniti, Emma? Nije znala kad si je dao dopuštenje oslovljavati je imenom, ali sviđalo joj se kako ga izgovara, kao i otezanje njegova dubokog profinjenog glasa. Udahnuvši, ona poveća udaljenost među njima, ali ne odvoji ruku od njegove mišice. To bi bilo nepristojno. – Bojim se da kakvo god znanje prenijeli ovim učenicama – započe, birajući riječi koje će ga uvjeriti, a da ona ne ostane otvorena za protunapad – ono će biti manje važno od činjenice da ste vi, vojvoda od Wycliffea, sjedili s njima u sobi jedno dulje vrijeme. Trenutak je šutio. – Uvijek imamo pratnju. A ja ničim ne mislim ugroziti ni svoj ni njihov ugled. Imao je pravo – ali nije mu mogla reći pravi razlog zbog kojega joj smeta njegova stalna prisutnost jer ga ni sama nije znala. – Mislim da prisutnost pratilje ništa značajno ne mijenja, Vaša Milosti – reče nepopustljivo. – Dame neprestano unajmljuju učitelje plesa, za Boga miloga – odvrati on mršteći se. – Muškarci ih unajmljuju za svoje kćeri. – A mi želimo učiti o londonskome društvu i lijepom ponašanju u plesnoj dvorani – dobaci Julia. Emma preko ramena pogleda pet djevojaka koje su hodale blizu – preblizu – iza njih. – Lekcije o društvu neće vam biti od velike koristi budete li toliko upropaštene da vas u njega neće ni primiti. Njegova je Milost... neoženjen gospodin. – Što, dakle, predlažete? – Predlažem da postupite časno kao pravi gospodin i povučete se iz oklade – reče ona. – Ne. Mrko ga pogleda. – Niste baš pretjerano susretljivi. – Nisam ovdje kako bih bio susretljiv – osim prema svojim učenicama. – S obzirom na ishod vašega prvog izleta s njima, moram izraziti sumnje u vašu 63


susretljivost. – Ja sam kriva za to – javi se tiho iza njih Mary Mawgry. Vojvoda se okrenu, hodajući unatrag kako bi licem bio okrenut djevojkama. – Budalaštine. Ona prokleta mazga kriva je za sve. Zbog provale hihotanja Emma se naglo zaustavi. – Sigurna sam da ste htjeli reći ‘onaj nesretni konj’ – izjavi strijeljajući ga očima. Pogleda ravno natrag u nju. – Vjerujem da sam posve sposoban izraziti svoje misli bez vaše pomoći. Elizabeth ga povuče za mokar rukav. – Na Akademiji se ne koristimo kletvama – prošapta. Izraz lica mu se smekša kad spusti pogled na Lizzy, a Emmino srce čudno poskoči. Vojvoda od Wycliffea ipak je imao suosjećanja, iako bi ga rijetko odlučio pokazati. – Je li ‘vražji’ prihvatljiviji izraz? – Mislim da je to vulgarizam. – I primitivan je – doda Emma. – Ali bolje to nego kletva, pretpostavljam, kad već ne možete bez jednog ili drugog. – Jesam li ja učenik ili učitelj? Vraški je zbunjujuće. – Dok se ponovo okretao naprijed, Emma vidje kako je brzo namignuo djevojkama. – Meni to nije ni najmanje zbunjujuće – odvrati. – Niste ni jedno ni drugo. – Onda se vi povlačite iz oklade? Emma poželje zarežati na ovoga nemogućeg čovjeka. – Ovo je natjecanje potpuno neodrživo! Pobijedila ili izgubila, ne vidim kako će moje učenice ili Akademija od toga imati koristi! Vojvoda je neko vrijeme šutio. Bila je luda što je uopće pristala na takvu okladu. A sada se činilo da je se ne može riješiti, baš kao ni njega. – U redu – reče on naposljetku. Ona zatrepta. – Ja... drago mi je što ste shvatili – reče, pokušavajući sakriti iznenađenost i razočaranje. – Nemate vi blagog pojma što sam ja shvatio – odvrati. – I ne želim reći da ste i u čemu pobijedili, draga moja ravnateljice. – Ne? – Ne. S obzirom na to da sam ja... neoženjen gospodin, ovo će – rukom pokaže na djevojke – ostati vaš razred. Ja ću, međutim, biti vaš gost predavač. Možete slobodno tratiti vrijeme brojeći ovce po Haverlyju, a mi ćemo uvijek biti u vašoj blizini i imati predavanje. – Kako to išta... – Vaš razred, na otvorenome, sa svjedocima. Ako ikoga bude zanimalo, ja ću samo biti vaš pratitelj na posjedu svojeg ujaka. A vi ćete biti prisutni kako biste osobno posvjedočili da se ništa nedolično ne zbiva. – Promotri je. – U tome nema ništa loše, zar ne? Mogla se sjetiti bezbroj stvari koje su tu bile loše, uključujući i očitu činjenicu da će on vjerojatno pokušati ometati njezino upoznavanje posjeda kad god mu se za to pruži prilika. S druge strane, ona bi lako mogla isto to činiti njemu. A svi ostali sudionici – lord 64


Dare, lord Haverly i djevojke – zapravo su bili njezini saveznici. – Mislim da je to prihvatljivo – reče polako. Djevojke su klicale. Vojvoda od Wycliffea nije imao dovoljno manira da sakrije samodopadan izraz lica, no Emma se morala zapitati nije li ovim potezom upravo izgubio okladu. Od srca se nadala da je to istina.

65


Osmo poglavlje

D

ame ostaviše Greya na prednjim stubama Akademije. On mrko pogleda zatvorena vrata. Osjećao je kako ga ukrućena kravata počinje svrbjeti, a fine visoke čizme bijahu mu gnjecave te prekrivene blatom i algama. – Loša sreća – oglasi se iza njega Tristan. Zaboravio je da je vikont u blizini. – Kako to? – upita. Njegov mokri kaput udari ga u prsa kad se okrenuo, i on ga refleksno uhvati. Dare, suh, bezbrižan i bez bolova u nogama od pješačenja dva i pol kilometra u mokrim čizmama, sjedio je na visokom sjedalu faetona. – Pa, znaš što kažu o prvim dojmovima – otegne vikont. – Započeti dan s plivanjem u jezeru s patkama i gotovo ubiti djevojke ne bi bio moj prvi izbor kad mlade dame treba podučiti koje je njihovo mjesto u svijetu, ali ti si stručnjak. Grey otvori usta kako bi odgovorio, no Tristan pucne uzdama i odveze se u faetonu niz prilaz. Netko – vjerojatno trol – ostavio je Cornwalla privezanog za stup u podnožju stuba. On se nasloni na topli bok životinje. Očito ga nitko nije želio u Akademiji gospođice Grenville. Ni on sam nije imao posebnu želju biti ondje. Da nije bilo ravnateljice koja ga je tako neobično privlačila, sada bi bio u Haverlyju i razgovarao s potencijalnim upraviteljima posjeda, izbjegavao Alice i Sylviju te vjerojatno provodio poslijepodneva pecajući. Protrese kaput. Kad je malena Elizabeth Newcombe nestala pod površinom jezera, prestravio se. Bilo je to zapravo posve iznenađujuće. U tom trenutku Lizzy je prestala biti jedna od neprijateljica i postala bespomoćna, uplašena djevojčica. Grey izvadi svoj džepni sat i otvori ga. Prestao je kucati, a kazaljke su se zaglavile na pola dvanaest. Već je dobrano prošlo podne, a on nije postigao ništa osim što je Emmi i svojim učenicama demonstrirao vlastitu pogrešivost. Nije ga čak ni obavijestila gdje će i kada sutra održati predavanje. Hm. Trola nije bilo na vidiku. Grey prebaci kaput preko Cornwallova sedla i pope se prednjim stubama. Donekle je očekivao da će se pojaviti naoružani čuvari kad je otvorio vrata i ušao u svete Akademijine hodnike, ali ništa tako dramatično nije se dogodilo. Zapravo, da nije bilo blagih ženskih glasova i koraka na drugim katovima, možda bi pomislio da se nalazi u praznoj zgradi. Osjećajući se kao provalnik, uspe se stubama na drugi kat. Ured gospođice Emme nalazio se odmah na lijevoj strani, a vrata su bila odškrinuta. Udahnuvši, on ih otvori i proviri unutra. 66


U malenoj sobi nije bilo nikoga. Knjige, zacijelo one koje je posudila iz ureda sir Johna, okruživale su radni stol. Otvoreni svesci pokrivali su stolice, površinu stola, pa čak i prozorsku dasku. Očito je počela s istraživanjem. Tiho zatvorivši vrata, on priđe njezinu stolu. Ostvarila je nevjerojatan napredak. Nekoliko stranica pitanja ispisanih njezinim urednim rukopisom zauzimalo je sredinu stola. Upiti o površini u ralima, urodu, navodnjavanju, sadašnjoj i budućoj cijeni govedine – znala je koja vražja pitanja treba postaviti, čak i ako još nije imala odgovore. Na vlastito iznenađenje držao je to obilje bilježaka i knjiga... neobično poticajnima. Glasno uzdahne. Ovo je naprosto bilo suludo. Žene za njega nisu bile ništa novo, a mnoge od njih poznavao je intimno. Emma Grenville bila je izravna, inteligentna i neovisna te nimalo poput ijedne druge žene koju je upoznao. I smatrao ju je prokleto erotičnom. Odjednom začuje zvuk u susjednoj sobi. Vrata te prostorije, baš poput onih koja su vodila u hodnik, bijahu odškrinuta. Sretan što je do tog trenutka bio tih i neprimjetan, Grey se prišulja vratima. Emma mu se tihim koracima ukaza pred očima, a potom ponovo nestade iza ormara s odjećom. Grey se nasloni na dovratak, promatrajući je kad se opet pojavila pred njim. Duga raspuštena kosa padala joj je niz leđa u crvenkasto-smeđim valovima, a na sebi je imala samo košuljac čija mokra tkanina bijaše gotovo prozirna dok je prolazila ispred prozora. Ud mu se istog časa ukruti. Trebao je znati da bi netko tko je posvećen radu poput Emme spavaonicu smjestio blizu ureda; razmještaj je bio praktičan i učinkovit. Stavivši ruku na vrata, on ih polako odgurne do kraja. Razmještaj je isto tako trenutačno bio veoma prikladan. – Emma – promrsi s vrata. Ona poskoči i naglo se okrene prema njemu. – Vaša Milosti! – Rekao sam vam da me zovete Wycliffe. – Dopusti si da joj pogledom prijeđe čitavo tijelo. – Izgledate slasno. Ona sa zakašnjenjem spusti pogled na sebe. Porumenjevši, rukama obgrli grudi. – Što radite ovdje? Van! – To nije reakcija kakvoj sam se nadao. Ne grizem, za Boga miloga. Odbrza do malenoga kreveta i zgrabi stari ogrtač koji je ležao na ukrasnom pokrivaču. – Van! – Što je to? – upita pokazujući na neotmjeno pokrivalo. – Pamuk? Vuna? – Od vune je – obrecne se. – Što to vas briga? – Trebali biste imali svileni ogrtač – reče nježno i zakorači prema njoj. – Mogao bih vam kupiti tucet. – Ovaj mi sasvim lijepo služi, hvala vam. Da ste odmah stali! On zastade, iznenađen. Žene nikad nisu odbijale lijepe darove kad bi ih nudio. Pokušat će s nečim drugim. – Pada mi na pamet da postoji drugi način na koji biste mogli dobiti ovu okladu. Namjerno je iznova promotri od glave do pete kako bi njegova nakana bila savršeno jasna. Zbog prokletog ogrtača koji ju je skrivao pogled na nju više nije bio toliko 67


zamaman, a on je postajao sve ljući na sebe jer nije mogao kontrolirati požudu prema njoj. Emma podiže bradu. – Pretpostavljam da mislite na grijeh puti? – upita, ali glas joj nije bio posve miran unatoč prkosnom stavu. Usne mu se razvukoše u smiješak. Nesumnjivo je bila pametna, no istodobno iznimno naivna. – Grijeh puti? – ponovi. – Zvučite kao kakva školarka, Emma. Ja mislim na toplu kožu i vrele zagrljaje. – Na snošaj. Grey podigne obrvu, ponovo iznenađen što mu nije popustila. – Citirat ću Shakespearea: ‘Tvoriti životinju s dvojnim leđima’. Ona pročisti grlo. – Nisam zainteresirana. – Lažljivice. Drhtite od želje za tim. – Nasloni se na njezinu komodu i prekriži ruke preko prsa. Nije bilo moguće da je nezainteresirana. Koliko god snažno on želio nju, i ona je morala željeti njega, iako to još možda nije bila spremna priznati. Na sreću, bio je razmjerno strpljiv. – Ne bojim vas se – nastavi ona. – Kao ravnateljica ove škole ja služim kao primjer svojim učenicama. Zato neću tolerirati muškarce u svojim privatnim odajama. – Svijet izvan ovih zidova vrvi muškarcima, Emma. Ako se ne znate nositi s njima, kako očekujete da ćete učenice moći tomu podučiti? Rekao bih da bi vam to trebala biti najveća briga. – U tome slučaju, pogriješili biste. Ne moram se strovaliti s litice kako bih znala da je to loše za moje zdravlje. – Bijesno mu prišavši, čvrsto se postavi pred njega bosih nogu. – Žalim vas. Ovaj mali susret odjednom više nije bio tako zabavan. – A zašto točno? – Zbog svojeg samozavaravanja zacijelo neprestano upadate u neugodne situacije. Grey nabra obrve. – Objasnite. – U Akademiju ste došli s ciljem da je zatvorite, umalo ste utopili nekoliko mojih štićenica, svakim svojim dahom vrijeđate ženski rod, a ipak očekujete da ću vam pasti ravno u naručje samo zato što vi kažete da tako mora biti. Grey se nije mogao sjetiti da je itko ikada tako razgovarao s njime. Osjećajući kako ga obuzima ljutnja, on ukočeno kimnu. – Shvaćam. Hvala što ste razjasnili moje zablude. Ugodan dan. Prije nego što mu je uspjela uzvratiti još uvredljivijim komentarom, on izjuri kroz vrata. Na stubama proletje pokraj šačice učenica. Ignorirajući njihove pristojne pozdrave i hihotanje, nastavi do prizemlja i iziđe kroz glavna vrata. – Prokleta vražja ženska – promrsi grabeći kaput s Cornwallova stražnjeg unjkaša i podiže se u sedlo. Nije morao čeznuti za Emmom Grenville. U Haverlyju je imao dvije žene koje su doslovno dahtale od želje da ga zadovolje. Jedna će žena poslužiti jednako dobro kao i druga. Udari Cornwalla po rebrima i potjera riđana u lagani kas, jedva usporavajući kako bi Tobias mogao otvoriti glavna vrata. Prokletstvo. Nije više mogao vjerovati ni u vlastite zablude. Jedna žena nije bila ista 68


kao i druga; otkrio je jednu koja mu je pobudila znatiželju i mamila ga kao nijedna dosad. A upravo ona, naravno, nije željela imati ništa s njim. Doista je nije mogao kriviti; od samog je početka bio prilično neprijateljski raspoložen – što nije mijenjalo činjenicu da se želi predati ženi koja ga očito smatra vrijednim prijezira. Vrijednim žaljenja, tvrdila je. Dodavši tomu njezinu raniju izjavu da nije nimalo dojmljiv, doista nije zvučao suviše primamljivo. – Vaša Milosti? Grey naglo povuče uzde i za dlaku izbjegne sudar s pomodno odjevenim mladićem koji je stajao nasred ceste. – Što to, dovraga, izvodite? – obrecnu se na njega. Freddie Mayburne odskoči kako bi izbjegao Cornwalla koji se trzao ustranu. – Čekao sam vas. Vaš prijatelj u faetonu – preko ramena pokaza u smjeru Haverlyja – rekao je da ćete ubrzo proći ovuda. – Zašto ste me čekali u zasjedi? – Vi podučavate lady Jane Wydon i bio bih vam zahvalan kad biste joj predali pisamce. Od mene. – Uvuče ruku u džep kaputa i izvadi presavinut komad papira. Grey ga trenutak promotri. – Nisam pismonoša – odvrati ukočeno. – Predajte joj ga sami. – Muškarcima nije dopušten ulazak u Akademiju – reče Mayburne uhvativši Cornwallove uzde. Grey pomalo požali što je baš on iznimka tome pravilu. – Onda ga pošaljite poštom. Mladac se blago osmjehnu. – Ali, Vaša Milosti, onda će svi saznati za to. Zasigurno razumijete da je moje zanimanje za Jane privatna stvar. – Osim ako vam u prilog ne ide da je impresionirate svojim divljenjem u javnosti. – Naravno. Na trenutak Grey se osjećao kao da razgovara s mlađom verzijom samoga sebe. – Ako je vaše zanimanje iskreno, zašto ne porazgovarate o tome s njezinim ocem? – Ne pokušavam dobiti odobravanje lorda Greavesa. Barem ne još. Prvo moram osvojiti Jane. Greydon ga cinično promotri. – A zatim i Janein novac. Mladićev se osmijeh raširi. – Ipak me razumijete. S dubokim udahom, Grey sjaše. Poznavao je markiza od Greavesa, a Freddie sasvim sigurno nije izgledao kao netko koga bi ovaj poželio za zeta. – Vi, naravno, shvaćate da lady Jane ima sedamnaest godina i da još polazi školu. – I da će sljedeće godine svi u Londonu biti u lovu na nju. Dražesna je kao anđeo i bogata kao Krez. Koliko god se činio gramzivim, Freddie barem nije pokazivao nikakvo zanimanje za Emmu. – O čemu ste ono razgovarali s ravnateljicom? – Sa željeznom djevom? Ne pušta me blizu Jane; prošlog je mjeseca čak preda mnom spalila jedno od mojih pisama. Zato mi je palo na um obratiti se vama, Vaša Milosti. Činilo se da sve dame u Londonu naprosto obožavaju pričati o vama. Stoga smatram da biste mi mogli udijeliti vrijedan savjet. Baš krasno. – Da, nerijetko sam predmetom tračeva. Spustite hlače u javnosti pa biste možda mogli postići isto. 69


Freddie se nasmije. – Zapravo, beskonačno su pričale o tome kako se umalo onesvijeste svaki put kad vi uđete u sobu. I... – Žene su tako razgovarale pred vama? Na trenutak Fredderickov smiješak postade plah, što njegove crte lica učini mlađima i nevinijima. – Imam pet teta. – Shvaćam. – Eto, skromno tražim vašu pomoć u osvajanju srca lady Jane Wydon. Barem nije pokušavao sakriti da je podjednako zainteresiran za Janein novac ili, bolje rečeno, novac njezina oca. Bio je to pomalo plaćenički zadatak čak i za Greya, a Emmi se zasigurno neće svidjeti. S druge strane, Freddiejev uspjeh nesumnjivo će prouzročiti još nevolja Akademiji gospođice Grenville, a njemu će to osigurati još jedan adut u igri protiv Emme. – Biste li mi se pridružili na ručku u Haverlyju? – upita. Mladac se samouvjereno osmjehnu. – Sjajno, Wycliffe. Nećete požaliti. Ne, ali Emma Grenville vjerojatno hoće.

Prvi put nakon dugo vremena Emma Grenville kasnila je na doručak u prizemlju. Ne zato što je obroke previše iščekivala da bi kasnila na njih, nego zato što su se njezine učenice ponajviše u nju ugledale po pitanju pristojnosti i doličnosti. Da ona kasni, one bi dolazak na vrijeme prestale smatrati važnim. Isabelle Santerre podiže pogled, a ovalno joj lice poprimi iznenađen izraz nakon što Emma uleti u blagovaonicu upravo kad su mlađe učenice ustajale kako bi raspremile stolove. Trudeći se da ne krivi lice, ona požuri prema prednjem dijelu prostorije. – Dame moje, ispričavam se – reče nastojeći doći do daha. – Kao što znate, naša je školska rutina posljednjih dana okrenuta naglavce. Želim vas uvjeriti da to neće još dugo potrajati i da bi krajnji rezultat trebalo biti više novca za Akademiju i njezine nastavne programe. Dvoranom se proširi pljesak, no nije bila sigurna je li to reakcija na njezin govor ili odobravanje prisutnosti vojvode od Wycliffea. A najgore od svega, ni ona sama nije bila sigurna što je od to dvoje više veseli. – A sada, molim vas, krenite na nastavu. Zamolila bih svoje učenice i gospođicu Perchase da se okupe na stubama kod glavnih vrata. Isabelle je presretnu na vratima. – Nastavit ćeš s ovim, čak i nakon jučerašnjeg događaja? Emma primi učiteljicu francuskoga pod ruku pa se zaputiše niz hodnik. – Cijelu sam noć razmatrala tu dilemu, Isabelle – reče tiho. Velik dio prošle večeri isto je tako provela razmišljajući o svilenim ogrtačima i krupnim, muževnim vojvodama. – Prednosti koje donosi pobjeda u ovoj okladi prevažne su da bih ih zanemarila, bez obzira na moguće neugodnosti. – Neugodnosti? Sve ste se umalo utopile, a potom te praktički napao u vlastitoj spavaonici! – Tiho. Nije to bio nikakav napad. 70


– Kako bi to onda nazvala? – Prepirkom. Neugodnom, to je sigurno, ali ne i prijetećom. Istini za volju, prepirka nije bila čak ni neugodna. Naravno, Wycliffe je želio samo zadovoljiti svoje najniže porive, ali ona nikad prije nije bila predmetom muških želja. Bilo je to na neki način... uzbudljivo, činjenica da ju je želio tako naočit primjerak muškog roda – pa makar bio arogantan, omalovažavajući i pokroviteljski. – Znam da si razborita – reče Isabelle. – Ali s’il vous plaît, nemoj dopustiti da ti ovo natjecanje naškodi. – Ne brini se, Isabelle. Dobrobit mojih učenica i Akademije uvijek će mi biti na prvome mjestu. Oprosti se s prijateljicom kod glavnih vrata i pođe van gdje su je čekale njezine učenice. – Gospođice Emma, zar Wycliffe danas neće doći? – upita Lizzy vežući pod bradom vrpce svojeg šeširića. – Njegova Milost, želiš reći – ispravi je Emma. – Rekao je da ga zovemo Wycliffe. Pa, dobro onda. Kada ju je bio ohrabrio da mu se obraća titularnim imenom, mislila je da je to možda posebna privilegija, rezervirana za prijatelje i žene kojima se udvara. Očito nije bilo tako. – Ako vam je dao dopuštenje – reče ležerno – trebale biste postupiti kako smatrate da je najprikladnije. I ne, ne znam hoće li se vojvoda danas pojaviti ih neće. S obzirom na takvu situaciju, odšetat ćemo do obližnjeg pašnjaka kod Haverlyja i putem održati današnji sat. – Pješice? Ajoj – promrsi Elizabeth, a ostale se djevojke jednako potužiše. – Da, pješice. Trenutačno nemamo kola, a i vaše predavanje i moje istraživanje zahtijevaju pozornost. Ovako se možemo posvetiti i jednom i drugom. Unatoč samouvjerenoj izjavi, nije imala pojma kako će u isto vrijeme podučavati djevojke lijepom ponašanju u plesnoj dvorani i proučavati agrikulturu. Međutim, nije mogla napustiti djevojke samo zato što je njihov gost predavač bio nepouzdan. Isto tako nije namjeravala zapostaviti rad na svojem dijelu oklade jer je i to bilo za dobrobit djevojaka. Krenuše tako niz prilaz, a Tobias joj kimnu dok je otvarao glavna vrata kako bi mogle proći. – Wally Jones i ja izvući ćemo kola iz jezera danas popodne. Bez brige, bit će kao nova. Ona ga potapša po ramenu. – To bi bilo pravo čudo. Bit ću sasvim zadovoljna ako sva četiri kotača budu radila. Dok su hodale prema sjeveru, Emma iznenada zastade zbog tutnjave kotača što im se približavala. – Sklonite se u stranu, dame – uputi djevojke, nastojeći izgledati kao da nema posve jasnu predodžbu o tome tko im dolazi u susret i kao da joj puls nije iznenada ubrzao zbog toga. Iza zavoja na cesti pojavi se faeton i zaustavi pred njima. – Gospođice Emma – prozbori lord Dare skočivši na zemlju i skinuvši šešir sve jednim pokretom – ovdje sam kako bih vam pružio pomoć. 71


Ona se osmjehnu, premda si nije mogla pomoći, a da ne osjeti razočaranje. Kakav god bio, vikont jednostavno nije bio... Wycliffe. – Hvala vam, lorde Dare, ali kao što vidite, danas smo odlučile pješačiti. Bilo je tako divno voziti se jučer u faetonu; nije mogla zamisliti kako je to posjedovati tako veličanstveno vozilo sa snažnim oprugama. – Mislim da ionako nema mjesta za sve nas – reče Elizabeth, ne obraćajući se nikomu posebno. – Možda biste se htjeli sastati s nama na obližnjem pašnjaku – predloži Emma. Svjetloplave oči preletješe skupinu djevojaka poredanih iza nje. – Mislio sam da Wycliffe danas preuzima vaš sat. Dare i Wycliffe očigledno nisu dobro komunicirali. Zanimljivo. – Pretpostavljam da je jutros zaokupljen nekim drugim poslom. Vikont slegnu ramenima. – No, dobro. Njegov gubitak – moj dobitak. Nakon te izjave ponovo se začu topot konjskih kopita i Emma iznova zadrža dah. Pojavi se velika kaleša, a iza nje golema crna kočija s obiteljskim grbom Wycliffea. Vojvoda od Wycliffea sjedio je u kaleši, nogu prekriženih kod gležnjeva, jedne ruke ispružene preko plišanog crvenog naslona i s cigarom koja mu bijaše zataknuta pod vragolastim kutom među zubima. – Oh, blagi Bože – udivljeno prošapta Mary Mawgry. Prizor doista bijaše impresivan. U stvari, Emma još nikada nije vidjela tako spektakularno vozilo – kao ni tako spektakularnog muškarca. – Vražji razmetljivac – promrsi ispod daha lord Dare. Njegovo inače prijazno lice sada se uozbilji, a oči mu se zlovoljno suziše. – Dobro jutro, dame – reče vojvoda i ustade kad se kaleša zaustavi. – Gdje danas održavamo predavanje? – Otkuda ti ta kaleša? – zapita vikont. – Tvoj ujak ne posjeduje takvu kočiju. – Grof od Palgrovea sinoć mi ju je posudio. Emma zatrepta. – Ali Palgrove je dobrih dvanaest kilometara sjeverno od Basingstokea. Zelene se oči susretoše s njezinima. – Zapravo, šesnaest. Ugodan momak, taj Palgrove. Ispruži ruku dolje prema njoj. – Hoćemo li? Ona izravna ramena. – A što je s kočijom? – Nisam znao koliko će čuvara, pratilja i ostalih sljedbenika danas biti uz vas. Prvi put baci pogled prema Dareu. – Ovako ima mjesta za sve. – Ja se želim voziti u kočiji – izjavi Julia. – Ja također – doda Henrietta, što nikoga nije posebno iznenadilo. – Onda možda tvoj konjušar može vratiti moj faeton u Haverly pa vas mogu pratiti. Dareova ruka dotaknu Emmino rame, premda ona nije ni bila svjesna da joj je prišao. Wycliffe kimnu, dajući znak konjušaru u livreji koji je sjedio pokraj kočijaša. – Danielsone, vrati faeton u Haverly. Hodom, molio bih. – Da, Vaša Milosti. Prije nego što se dospjela usprotiviti, Dare i Wycliffe podigoše je u kalešu, svaki je primivši za jednu ruku. Elizabeth se brzo ugura za njom dok su se Jane i Mary uspele s više dostojanstva. Ostale djevojke i gospođica Perchase zaputiše se prema kočiji. 72


– Elizabeth, nemoj se meškoljiti na sjedalu – opomenu je Emma. Vojvoda udari po podu svojim štapom za hodanje s ručkom od bjelokosti i kočija krenu. – Doista vjerujete da će mirno sjedenje osigurati Lizzy uspjeh u društvu? – otegnu on. Jučer u neko doba njezine su učenice i vojvoda prešli na oslovljavanje imenima. Osjećala se prilično izostavljenom. – Mislim da je mirno sjedenje dio lijepoga ponašanja – odvrati Emma oštro. – Ionako ne mislim ući u društvo – reče Lizzy te primi Mary Mawgry za ruku i potapša je. – Kaži mi ako ti bude zlo pa ću im reći da zaustave kočiju – šapnu joj. – Smatrao sam da će kaleša sa svojim jakim oprugama spriječiti bilo kakvu neugodu, gospođice Mawgry – reče vojvoda. Znači, vojvoda od Wycliffea prešao je trideset kilometara kako bi pribavio primjereno vozilo za jednu od njezinih – njegovih – učenica. Emma se namršti. – Oh, predivno je voziti se u njoj – reče Mary smješkajući se. – Ljepša je čak i od očeve. Mislim da će mi biti dobro. Hvala vam na brizi, Wycliffe. Emma se još jače namršti. Dakle, Mary je danas bila pričljiva; to je bilo neobično. Emma zadrži pogled na živici koja se pružala vani. Nikako nije htjela smesti sramežljivu Mary zurenjem u nju. – A zašto nećeš ući u društvo, malena? – zapita lord Dare pokraj nje. Lizzy nabra pjegavi nos. – Želim biti učiteljica, baš kao gospođica Emma. Ili guvernanta. Nisam još odlučila. Wycliffe podiže obrvu. – Stvarno? – Da, stvarno. Emma pročisti grlo kako bi opomenula izravnu djevojku te se okrenu prema Dareu. – Malo sam istraživala, milorde. Zašto ste jučer predložili uzgoj zobi kada ječam postiže višu cijenu na tržnici? – Zob je jeftinije uzgajati. Ne morate se toliko brinuti o navodnjavanju, a čak i ako usjev propadne, mjesni zemljoradnici ipak će ga otkupiti za sijeno. – Ali na obližnjem polju jezero s patkama moglo bi navodnjavati usjev i to gotovo besplatno. Kada se radi o omjeru profita i troška, ječam je razboritiji izbor. Dare je pogleda, s blago iznenađenim izrazom lica. – U pravu ste, dakako. Činilo se da su vojvodine oči zasvjetlucale od užitka i, osim ako se nije ozbiljno varala, odobravanja. Bilo je to neobično, uzevši u obzir da on nije vjerovao kako ona zna zbrojiti dva i dva, a kamoli razumjeti promjenjivu cijenu ječma. – Da ste mene pitali o usjevima – reče – preporučio bih vam ječam. Vikont se promeškolji pokraj nje, ali ne reče ništa. Nešto je sasvim sigurno okrenulo ova dva muškarca jednog protiv drugoga. Ako je to doista bila ona, nije si mogla pomoći a da se ne osjeti polaskanom usprkos svojoj praktičnoj prirodi. Njezine bogato udate prijateljice nikada ne bi povjerovale da se jedan vojvoda i jedan vikont bore upravo oko nje. – Da ste predložili ječam, i dalje bih istražila druge mogućnosti – reče samo kako njegova riječ ne bi bila posljednja. – Toplo se nadam. 73


– Wycliffe – upita Jane – je li sada na svim londonskim društvenim događanjima dopušten valcer? Skrećući pogled od Emme, on kimnu. – Čak su ga i najkonzervativniji klubovi morali dopustiti ih se suočiti s alternativom da im nitko više neće doći. No, svi se oni ugledaju u Almack’s. Ako ondje nemate dopuštenje za valcer, nemojte očekivati da ćete ga dobiti igdje drugdje. – Vi, dakle, preporučujete valcer? – Preporučujem svaki ples koji od muškarca i žene traži da se zagrle. – Vaša Milosti! – opomenu ga Emma dok su se djevojke hihotale. – Ispričajte me, Emma – odvrati blago – ali držim predavanje. – Predavanje o lascivnom ponašanju! – prasnu. – Predavanje o lijepom ponašanju u plesnoj dvorani i o tome kako biti uspješan u društvu, zapravo – ispravi je. Njegov samodopadan, arogantan izraz lica beskrajno ju je razdražio. – Samo imajte na umu da ću i ja biti jedan od sudaca na kraju ovog natjecanja, Vaša Milosti. – Otkada to? – Od sada. – U redu. Ali sadnjom ječma na jednom polju nećete dobiti okladu. Morat ćete se malo više potruditi, Emma. Sada joj je dijelio i savjete – kao da su joj trebali. Pa, možda i jesu, ali zasigurno ne od njega. – Kao što je rekao onaj američki pomorac: ’Još se nisam ni počeo boriti.’ – Onda biste možda trebali početi. Nemate mnogo vremena. Prije nego što mu je dospjela odgovoriti, on se okrenu prema Jane i Mary kao da ona ne postoji. – Gospoda vole plesati valcer, bez obzira na to jesu li u tome dobri ili nisu. Najbolja partnerica stoga nije samo ona koja je vješta u plesu, već i ona koja dotičnoga gospodina može prikazati u boljem svjetlu nego što je doista slučaj. Pokušavao ju je namamiti u još jednu raspravu, to bijaše očito, no ovo je bio njegov razred i njegovo predavanje, a nastavi li se u istome stilu, bit će to ipak prilično bezazleno. To je značilo da će ona poslije imati manje posla u odučavanju djevojaka. – Molim vas, nastavite – reče ona i okrenu se prema lordu Dareu. – S obzirom na to da radim na poboljšavanju trenutačnih Haverlyjevih okolnosti, zanimalo me koliko bi vremena trebalo da se dva jutra zemlje raščiste i sravne kako bi se na njima moglo graditi? – Planirate izgraditi još jednu Akademiju? – ubaci vojvoda. – Podučavajte – odvrati ona odmahnuvši mu rukom. Dare pročisti grlo. – Možda biste radije razgovarali o ovome malo poslije. Emma primi vikontovu ruku u rukavici i stisnu mu prste. – Njegovi su planovi već dovršeni, ili su barem blizu dovršenja, a ja nemam što skrivati. – U redu. Znate li gdje biste htjeli smjestiti tu građevinu? – Da. Negdje u blizini potoka, po mogućnosti na drugoj strani Moult Hilla. Ne želimo pokvariti pogled koji se pruža iz vlastelinske kuće – ili iz Akademije. – Pa, onda... – Stigli smo, Vaša Milosti – objavi vozač kaleše. – Gdje želite da se zaustavim? 74


Maleno krdo stoke paslo je na dalekom kraju livade. – Ovdje je savršeno – reče Emma. – Ovdje, Roscoe – ponovi vojvoda kao da je kočijaš nesposoban protumačiti njezin komentar. Ovaj je čovjek bio nemoguć. Siđoše s kaleše upravo dok se druga kočija zaustavljala iza njih. Grey priguši uzdah promatrajući kako se njihovoj skupini ponovo pridružuju druge dvije djevojke i gospođica Perchase. Treba biti zahvalan, pretpostavljao je, što mu Emma na skrb nije dodijelila dvadeset ili trideset curetaka. S njih tri u kaleši jedva je uspijevao pratiti svoj razgovor s njima te onaj Emmin; da ih je pet, taj bi zadatak bio nemoguć, pogotovo jer je tu još bio i vražji Dare. Djevojke oko njega brbljale su na nekom nepoznatom mladenačkom jeziku. Kako ih je nadvisivao za dobrih pola metra, nije imao nikakvih poteškoća držati Emmu na oku. S Dareom pokraj sebe otišla je do Simmonsa i Roscoea. – Gospodo – reče im sa smiješkom – hvala što nas niste odvezli u jezero s patkama. Ah, sarkazam. Kao da želi biti sigurna kako je shvatio što želi reći, Emma postrance uputi Grey u suzdržljiv pogled. Pokosivši ga svojom britkošću, ili što god je vjerovala da je postigla, ona obavije rukom Tristanovu mišicu. Nakon što su se časak tiho posavjetovali, otputiše se prema stoci ujaka Dennisa. Grey promotri blago njihanje njezinih okruglih bokova dok se udaljavala od njega. Koliko god želio raspaliti Darea, ako je namjeravala raspravljati o vođenju posjeda, vjerojatno je bilo mudro nakratko ih udaljiti jednog od drugog. Slušajući je kako govori o ječmu u kaleši, umalo je morao položiti šešir preko hlača. Nešto očito nije bilo u redu s njim. – Wycliffe, jeste li sigurni da vas smijemo zvati Wycliffe? – upita mlada Lizzy i tako mu, na sreću, odvuče pozornost od ravnateljičine stražnjice. – Rekao sam da smijete. A ono što ja kažem obično se poštuje. Prouči podignuto anđeosko lice s pjegicama rasutima preko grebena nosa. – Zašto? – Gospođica Emma kaže da ne bismo smjele. Oh, doista? – Onda ćemo učiniti kako ona kaže. Sva lišca koja su ga gledala spustiše se sa smiješnim izrazima razočaranja. – Stvarno? – Da. Više me nećete zvati Wycliffe. Smijete me zvati Grey. Lady Jane se nasmiješi. – To se neće svidjeti gospođici Emmi. – Zašto ne? – Nije previše formalno – izjavi Lizzy. Ostale djevojke kimnuše. Prije nego što je uspio pitati zašto Emma toliko ustraje na formalnostima, Henrietta, a potom i Julia, klecnu pred njim. – Jane i Mary kažu da nas možete naučiti nešto o valceru. Zapravo je namjeravao otkriti kakvim im je glupostima Akademija napunila glave, ali mogao je to jednako lako napraviti i dok budu pokušavale plesati. – Stojim vam na raspolaganju. Emma je sada prstom pokazivala na stoku i nešto govorila Tristanu. Nasmija se njegovu odgovoru te zabilježi nešto na snop papira koje je nosila uokolo. Gray stisnu oči. Do vraga, sada se trebala smijati njegovim riječima i uživati u njegovu društvu, a ne Tristanovu. 75


Djevojke ga pogledaše s iščekivanjem, možda očekujući da izvuče cijeli orkestar iz džepa. On ponovo letimice pogleda Emmu. Pa, ako je već odlučila razred prepustiti u njegove ruke, onda neka tako i bude. – Sve znate plesati valcer, pretpostavljam? – Da. Gospođica Windicott podučava nas svim najnovijim plesovima. – To je obećavajuće. Lady Jane, hoćete li mi učiniti čast i zaplesati sa mnom? Crnokosa ljepotica kimnu i istupi. – U redu. Grey podignu ruku. – Prva pogreška. – Što sam učinila? – Nisam bio nimalo polaskan vašim odgovorom. – Ali pristala sam – prigovori Jane, rumeneći se. – Da, istim tonom kao da vas je netko pitao da mu posudite funtu. Julia i Henrietta na licu su imale jednake radoznale izraze dok se Mary doimala zbunjenom, a Lizzy izgledala kao da bi ga najradije zveknula što je ukorio Jane. No, još važnije od toga bilo je to što je Emma okrenula leđa kravama. – Dopustite mi da objasnim. Svaki ples, a pogotovo valcer, počinje onoga trenutka kad vam muškarac pristupi. Kad vas pita hoćete li mu učiniti čast i zaplesati s njime, on se zapravo želi osjećati cijenjeno. – Polaskano, mislite? – Točno. – A kada bismo se mi trebale osjećati polaskano? – zapita Lizzy. – Vi se već tako osjećate jer vas je zamolio za ples. – To je glupo. Gospođica Emma kaže... – Ovaj sat ne drži gospođica Emma. Držim ga ja. A vi ste polaskane. – Uputi još jedan pogled prema livadi; činilo se da je Emma posve zaboravila na stoku. Gospođica Perchase očito je izgubila sposobnost govora. – Elizabeth, hoćete li mi učiniti čast i zaplesati sa mnom ovaj valcer? Maleni curetak podiže pogled prema njemu i zatrepta očima. – Grey, laskate mi. – Dobro. A sada... – Oh, ali toliko sam ganuta – nastavi. – Ova čast... jednostavno je... prevelika. – Glasno uzdahnuvši, položi ruku na čelo i onesvijesti se u travu. Grey je morao dati sve od sebe da ne prasne u smijeh. Pobogu, tako ga je podsjećala na Emmu. Podiže obrvu. – To je već malo previše, Elizabeth – reče suho. – Osim toga, sada ste mi pokazali svoje noge i morat ću se oženiti vama. Ona se podiže na laktove. – Ako se tako lako udati, zašto se moramo gnjaviti s valcerima? Poželim li se udati za vas, mogu samo došetati i podignuti suknju. – Lizzy! – zgranu se Jane, sva pocrvenjevši. – Dosta! – poviknu Emma i pojuri u sredinu njihova malog kruga poput ljutite lavice. – Nitko neće podizati suknju iz bilo kojeg razloga! Nitko neće ni govoriti o podizanju suknje! Je li to jasno? – Da, gospođice Emma – rekoše djevojke dok se Lizzy podizala na noge. Ravnateljica se oštro okrenu i pogleda Greya. – Možemo li porazgovarati, Vaša Milosti? 76


Udalji se od skupine, a on krenu za njom. Zacijelo su i krave osjetile njezin bijes jer počeše kaskati u suprotnome smjeru. – Ove djevojke nisu neke vaše raspuštene poznanice – reče tihim, prijetećim tonom. – To su mlade djevojke koje si ne mogu priuštiti ni jednu grešku nakon što uđu u visoko društvo. Nije bio toliko glup da bi se svađao s njom. – Znam. – Nećete s njima razgovarati o načinima ni prilikama za nedolično ponašanje niti ćete odobravati takvo ponašanje tretirajući ga kao da je riječ samo o šali. – Neću. Emma otvori usta kako bi nastavila, ali ih potom polako zatvori. – Već ste se izjasnili da biste bili posve sretni kad bi se Akademija zatvorila. Oprostite mi što sumnjam u iskrenost vaših namjera da pridonesete uspjehu mojih učenica. Imala je bezbroj razloga da sumnja u njegove motive. I on se sam svakog jutra budio nesiguran u njih. – Što god vi mislili o meni, Emma, možete biti sigurni da nikada namjerno ne gubim okladu. – Dobro. – Niti da odustajem od izazova – nastavi prikovavši je pogledom i ne znajući u potpunosti zašto osjeća potrebu nastaviti govoriti. Nije izgledala nimalo raspoložena za zavođenje. – A vi ste, draga moja, pravi izazov. Emma podiže bradu. – Vi ne posjedujete ništa što ja želim. Grey se nasmiješi. Premda je poželje privući k sebi u zagrljaj i dokazati joj da je u krivu, zadovolji se samo riječima. – Ja posjedujem nekoliko stvari koje vi želite. Samo još ne znate koje su. Ona se poče okretati od njega, ali on ispruži ruku i prstima prođe duž njezine podlaktice. – I mogu vam pružiti više nego što ste ikada sanjali. – Ne želim niti ne trebam vaš novac, osim iznosa koji ću dobiti kad pobijedim u ovoj okladi. – Ne govorim o novcu. Govorim o užitku, Emma. Dubokom, toplom, zadovoljavajućem užitku. Ona povuče ruku, ali ne prije nego što je osjetio kako je zadrhtala. Ipak jest utjecao na nju, bila ona spremna priznati ili ne. A s vremenom, obećao je samom sebi, i hoće.

77


Deveto poglavlje

E

mma je sjedila na panju i pregledavala svoje bilješke dok su vojvoda i njegove učenice plesali valcer preko čistine te se smijali i čavrljali. Premda je gospođica Perchase bila s njima, Emma ih ni na trenutak nije namjeravala ispustiti iz vida. – Ovo je prvi put u više od godinu dana da se tako ugodno odnosi prema ženama – reče Dare bacajući kamenčiće u potočić. – Želite reći da je nekoć bio ugodniji? – zapita, pogledavajući po stoti put prema vojvodi žuto-smeđe kose. Vikont slegnu ramenima. – Ne previše. Da budem posve iskren, nije samo on kriv za to. Žene ga pokušavaju namamiti u brak otkako je navršio osamnaest. – To objašnjava njegov arogantan stav prema ženama, pretpostavljam – zamišljeno će ona – ali ne i njegovu odbojnost. Dare zavitla još jedan kamenčić koji se nekoliko puta odbije od površine vode. – Za to, gospođice Emma, možemo zahvaliti lady Caroline Sheffield. Emma prestade pisati bilješke. – Mislite na onu lady Caroline Sheffield? Onu koju je polazila... – Vašu Akademiju. Da. – Je li mu slomila srce? Kratko se nasmijavši, vikont se spusti u travu pokraj nje. – Još gore. Za dlaku ga je na prijevaru namamila u brak. Lady Caroline nikada se nije sviđala Emmi. A sada joj se sviđala još manje. – Sve su mu žene odbojne samo zato što se jedna nemoralno ponijela prema njemu? To je smiješno. – Morat ćete njega pitati o tome. A sada mi recite, čemu sva ta pitanja o stoci? Pitanje je ozlovolji jer bi radije nastavila razgovarati o Wycliffeu i o tome što je to ‘za dlaku’ točno podrazumijevalo. Zatreptavši, ona se vrati bilješkama. – Jednostavno mi nije jasno zašto lord Haverly toliko ustraje na kravama iz Sussexa. Ne daju previše mlijeka, a govedina je tek osrednje ukusna. K tome, zahtijevaju veliku količinu žita za debljanje. On pročisti grlo. – Bojim se da ne znam mnogo o stoci. Dare Park nalazi se u središtu ovčarskoga kraja. Tristan preko ramena pogleda prema skupini plesačica. – Mrzim to priznati, ali kada je riječ o stoci, Grey je stručnjak. – Hmm. – No, pitajte me o ciglanama i zavrtjet će vam se u glavi od moje erudicije. Emma se nasmija. – Možda se i usudim, milorde. 78


– Zovite me Tristan. Svi me tako zovu. Nije bila sigurna je li samo srdačan ili ima nešto drugo na umu, no do sada bijaše spreman pomoći, a njoj se sviđalo njegovo prijateljsko ophođenje – posebno u usporedbi s Wycliffeovim neprijateljskim i zavodljivim ponašanjem. – U redu, zvat ću vas Tristan. A pretpostavljam da vi onda smijete mene zvati Emma. Nasmiješi joj se. – Sa zadovoljstvom, Emma. – Propuštam li štogod zanimljivo? – upita Wycliffe došetavši do njih s učenicama koje su polako hodale iza njega. Ni ne pogledavši preko ramena, Tristan nastavi bacati kamenčiće u potok. Ovoga su puta više bućnuli negoli odskočili, no zračne akrobacije vjerojatno nisu bile Dareov cilj. – Samo smo razgovarali o kravama – odvrati ona. – Ah. Okrenu se svojim učenicama. – Deset minuta odmora, dame. Mojim nožnim prstima treba oporavak. Kao što je Emma i očekivala, nije ih trebalo dvaput zamoliti. Djevojke pohitaše uz potočić. – Nemojte se udaljiti predaleko od kočija – povika za njima. Wycliffe stavi nogu u čizmi na panj pokraj nje i nagnu joj se preko ramena da pogleda bilješke. Ona odoli porivu da ih prekrije rukom; kao što je bio rekao, većina njegovih planova za poboljšanje Haverlyja već je bilo dovršeno, a ona se nema čega sramiti. Neke od njezinih početnih ideja činile su se dijabolično domišljatima, usudi se priznati sama sebi. – Ne sviđa vam se stoka uzgojena u Sussexu? – upita je listajući bilješke dugim prstima. – Razmišljam o mogućnosti da je prodam i nabavim krdo iz Hereforda. On se nagnu prema njoj i zatakne joj neposlušni pramen kose iza uha. – Govedo Hereford stajat će vas tri puta više od onog iz Sussexa. – Ali hranit će se travom i pritom gnojiti zemlju ostavljenu na ugaru. Ona zaviri u svoje bilješke, nastojeći zanemariti uznemirujuću želju da se nagne prema krupnoj muškoj pojavi iza sebe. – I prodat će se po četiri puta višoj cijeni nego govedina iz Sussexa. – Učili ste, vidim. Emma se namrgodi. – Čini mi se da je to važan dio dobivanja ove oklade. – Smijem li predložiti da zadržite krave i u krdo dodate bika uzgojenog u Herefordu? Na taj biste način smanjili troškove te u sljedećih nekoliko godina povećali vrijednost govedine. Njezine se oči susretoše s njegovima. – Da, ali koliko ću priznanja dobiti za poboljšanja koja će se vidjeti tek sljedećeg proljeća? – Uzeo bih to u obzir – reče vikont, leđa i dalje okrenutih Wycliffeu. – Ja također. No, to još nije dovoljno da dobijete okladu, Emma. – Ako se dobro sjećam – reče ona, pokušavajući ne zvučati arogantno – vaš plan već uključuje dodavanje bika iz Hereforda. Ni kopiranje vašeg prijedloga također mi neće nimalo pomoći da dobijem okladu. – A dodavanje cijeloga novog krda povećat će dug Haverlyja, a ne njegovu solventnost. Dare se naposljetku podiže na noge. – To je zamisao, Grey – reče i okrenu se prema njima – a ne konačan plan. Mi ostali smijemo imati vlastite zamisli. Nemamo svi 79


odgovore od rođenja. – A ja imam? Emma podiže oči prema dvama muškarcima koji ukrstiše poglede. Osjeti čudno, teško razočaranje i spusti oči prije nego što je ijedan od njih to mogao primijetiti. Ipak se nisu nadmetali oko nje. Bilo je suviše budalasto, doista, pomisliti da se ova dva veličanstvena muškarca natječu zbog nje. – Znači – reče na glas, podsjećajući samu sebe da je praktična žena i da logika nalaže kako je ovakav ishod najbolji za sve – ovo nije zbog mene. Oba je muškarca pogledaše. Ona ustade, otirući lišće s haljine. Grey spusti čizmu s panja. – O čemu vi to? – Ispričajte me – prekinu ga i otputi se prema svojim učenicama. – Djevojke i ja vratit ćemo se kalešom u Akademiju na ručak. – Ali ja sam ponio ručak – reče Wycliffe iza nje. Ona nastavi hodati uz potok, pokušavajući otkriti kada je postala tako glupa da je povjerovala u vlastite sanjarije. – Taštino, ime ti je žena – promrmlja. Nečija je ruka zgrabi za lakat. – A zašto to odjednom priznajete? – reče vojvoda muklim glasom. Osjeti kako joj obrazi rumene. – Oprostite? – promuca i oslobodi se njegova stiska. – Vi ste vjerojatno najmanje tašta žena koju sam ikada upoznao – reče i stade hodati ukorak s njom. – Što sam to maločas propustio? Emma ubrza korak, premda je znala da nikako ne može odmaći od nekoga s tako dugim korakom kao Wycliffe. – Niste ništa propustili. Svi jednostavno imamo previše obaveza da bismo uzalud tratili vrijeme. Dame? Šutke je gledao kako učenice prestaju brati cvijeće i okupljaju se pred njom, no mogla je osjetiti njegov pogled na svojem licu dok je pokušavao otkriti zašto se iznenada počela ponašati poput luđakinje. Čak i kad bi to sama uspjela dokučiti, nije imala nikakvu namjeru prosvijetliti ga po tom pitanju. – Na što ste točno pritom mislili? – Gospođice Emma, smijemo li Jane i ja staviti ove vučike u svoju sobu? – upita Elizabeth podižući rukovet lijepoga plavog cvijeća. – Naravno da smijete. Jeste li spremne da se vratimo na Akademiju na ručak? – Grey nam još nije pokazao kako da zahvalno odbijemo poziv na ples. Henriettino lice poprimi poznat tvrdoglav izraz. – A ja s njim trebam plesati sljedeća. Emma pogleda svoje štićenice, koje su sve do zadnje uprle poglede u vojvodu od Wycliffea. Njegova krupna muževna pojava odmah je privukla njezinu pozornost; nije znala treba li je stoga iznenaditi što je izazvao istu reakciju i kod njezinih učenica. Ta je spoznaja, međutim, silno komplicirala cijelu situaciju. Na stranu njezino nesigurno srce – imala je pet mladih djevojaka koje je morala štititi od tog samodopadnog razvratnika. A na Akademiji ih bijaše još pedeset, i sve su bile podložne njegovu šarmu. Nije mislila da bi je njihova opčaranost njime mogla stajati oklade, ali ozbiljnija mogućnost mladih, slomljenih srca natjerala ju je da se zamisli. – Već smo razgovarale o tome kako graciozno odbiti poziv. Hajde, krenimo prema kaleši. 80


– Ne ‘graciozno’ – reče Julia. – Zahvalno. Emma zastade. – Zahvalno? – ponovi. Uvjerena da je krivo čula, ona se okrenu prema vojvodi. – Zahvalno? Usprkos budnom izrazu lica dok ju je promatrao, činilo se da nije čuo ni riječ razgovora. – Mislili ste da je svađa između Darea i mene izbila zbog vas – objavi on. Trebalo je mnogo truda da se ne okrene i pobjegne. – Nisam to mislila. Sasvim sam sposobna razjasniti vlastite misaone procese, hvala lijepa. – Onda to i učinite. Objasnite. Ona ispravi ramena. – Vaš razgovor o tome tko je rođen s kakvim znanjem nema nikakve veze s okladom pa je stoga gubitak ne samo mojeg, već i vremena mojih učenica. A sada mi objasnite što ste mislili time da mlade dame trebaju naučiti ‘zahvalno’ odbiti poziv na ples? – To je nešto što će moj razred saznati, a vi otkriti nakon što izgubite okladu. – Mislila sam da nemate što skrivati – pobuni se ona, pa se podboči rukama. Kad je barem ne bi tako djelotvorno nadvisivao. – Ne, vi nemate što skrivati. Ja imam stotine tajni. Žarko je željela saznati neke od njih. – Onda je prava šteta što nemate nikoga kome biste se mogli povjeriti. Dame? Okrenu se na peti. Zvuci prigušenog nezadovoljstva i haljine koje su šuštale kroz travu bili su jedini znak da je djevojke slijede. – Kad da dođem po vas sutra ujutro? – povika vojvoda za njom. Kvragu. Viđati ga svaki dan bilo je tako ... frustrirajuće, no to se nikako nije moglo izbjeći. No, više joj je smetalo to što nije bila sigurna želi li ga uopće izbjeći. – Točno u devet, molim vas. – Vidimo se onda u devet. – Da, u redu. Činjenica da će ga vidjeti u devet nije je toliko razdraživala koliko spoznaja da će sutra ponovo provesti cijeli dan skupa i da će ona cijelu noć provesti vrteći se u krevetu i pokušavajući ne misliti na njega. To je bilo još gore, jer u njezinim snovima nije bio ni približno toliko odbojan kao u stvarnosti. – Zar ćeš me natjerati da pješačim do Haverlyja? – upita Tristan. Grey se okrenu dok se kaleša polako gubila u daljini. Ta vražja ženska glava uvijek je bježala prije nego što bi završio s njom. – Ne. Uostalom, ti si onaj koji se ponaša prgavo. Ja sam šarmantan kao uvijek. – To ti baš i ne ide u prilog. – Hm. Sada možeš pješačiti. Činilo se da Tristana to nimalo ne zabavlja i Grey s uzdahom popusti. – Zaboga, Dare, šalio sam se. – Ovih dana nisi baš duhovit. Vikont je imao pravo, no Grey se ne obazre na njega te se uspe u kočiju. Nakon što mu se Dare pridružio, Simmons pokrene kočiju preko čistine i natrag prema Haverlyju. – Kako je protekao današnji sat? – upita vikont nakon nekoliko trenutaka tišine. – Zanimljivo. Grey nabra obrve i zavali se u raskošno crno sjedalo. – Kako je protekao razgovor s Emmom? 81


– Zanim... – Pogotovo dio u kojemu si spomenuo Caroline. Dareov izraz lica postade oprezan. – To je bilo samo usputno. Emma je željela znati zašto si tako odbojan i ja sam joj rekao da to mora pitati Caroline. Trebao bi podučavati curetke, znaš, a ne prisluškivati. Ono malo Greyeva dobrog raspoloženja iščeznu. – Rekla je da sam odbojan? – Ne tim riječima, ali natuknula je to prilično snažno. – Koliko snažno? – Što to tebi znači? Ona je samo žena. Usto ravnateljica. Dramatično se stresavši od gađenja, Dare izvadi džepni sati i otklopi ga. – Prepusti je meni, dječače moj. – Ha! Oderala bi te živog onim svojim oštrim jezikom. Dare se namršti. – Emma? Ona je jedna od najsrdačnijih žena koju sam ikada upoznao. Vikontovo lice poprimi zamišljen izraz. – Moguće je da samo tebe prezire. Znaš, cijela ona priča o tome kako je želiš baciti na prosjački štap. – Nikoga ja ne pokušavam baciti na prosjački štap – obrecnu se Grey. – Samo je pokušavam natjerati da shvati svoje mjesto i ulogu u ovome svijetu. Čak je i njemu to zazvučalo pretenciozno, no s obzirom na to kako su se motivi zbog kojih se i dalje sukobljavao s njom mijenjali iz dana u dan, odlučio je da neće preformulirati svoju izjavu. Vjerojatno bi samo ispala još gora od prethodne. Kuharica njegova ujaka neće biti presretna što njezina pečena piletina i pita od bresaka nisu pojedene, ali raspoloženje gospođe Muldoon nije ga pretjerano zabrinjavalo. On nije bio presretan što su Emma i njezine učenice tako naprasno nestale, a razum i logika nimalo mu nisu pomagali da opravda svoju frustraciju. – Koliko ćeš dugo imati Palgroveovu kalešu? Grey se promeškolji. – Koliko god budem htio. – Tako sam i mislio. – Što si mislio? – Kupio si je, zar ne? Prokletstvo. – Pa što ako jesam? – Za Akademiju gospođice Grenville – koju bi najradije volio vidjeti spaljenu do temelja? Ne vidiš ništa čudno u tome? – Kaleša je za ujaka Dennisa. Može s njom činiti što god ga je volja. – Siguran sam da će on i tvoja ujna svaki dan imati potrebu za vožnjom krajolikom u kaleši za osmero. Grey ga promotri. – Više si mi se sviđao dok nismo razgovarali. Tristan se nagnu naprijed. – Grey, bio sam prisutan kada si sklapao poslovne dogovore u kojima je gubitnička strana odlazila u suzama. Ako je ovo samo igra za tebe, onda neka tako bude, ali nadam se da si svjestan posljedica. – Znači, sada si i moja savjest. Okani me se, Dare. Znam što radim. – Jesi li siguran? Sylvia i Blumton već su počeli tvoje rođake obasipati pitanjima o Emmi i Akademiji, a ni od Alice ne očekujem da će samo besposleno sjediti i šutjeti o svojem hladnom krevetu dok si ti u lovu na drugi plijen. Ovo nije slutilo na dobro. Bio je toliko rastresen zbog Emme i oklade da uopće nije bio 82


svjestan spletkarenja njemu iza leđa u Haverlyju. Sama činjenica da je bio rastresen bijaše zabrinjavajuća. No, Tristan ga je gledao, pa samo slegnu ramenima. – Mislio sam da govoriš o posljedici slamanja srca malodobnim curetcima. – To također. Nijedna od tih djevojka nije tipično neugodno žensko čeljade s kakvima se inače susrećeš. Grey se natjera na smiješak. – Znači, misliš da ću na kraju ispasti opak? Tu sam cijenu spreman platiti. Koliko ljudi uopće zna za ovo? Ti, ja, Blumton i nekoliko desetaka neudatih djevojaka različitih dobi. Pomisao zapravo bijaše utješna. – Doista nemam što izgubiti. Tristan nije izgledao uvjereno, a istini za volju, to nije bio ni on sam. Svježi zrak Hampshirea očito mu je posve pomutio pamet. Izgubio je sposobnost da odvoji posao od zadovoljstva pa je sada bio neuspješan i u jednom i u drugom. Pitanje je, dakle, bilo kako počistiti taj nered. Do trenutka kada su stigli natrag u Haverly, dosjetio se barem dijelu rješenja i sljedećih je nekoliko sati proveo mozgajući o tome. Bilo je zapanjujuće jednostavno. Emmu Grenville krasio je predivan um i rijedak, dražestan osmijeh. Bila je vitke građe i imala malene izazovne grudi, i on ju je želio. Stoga je morao postići samo jednu stvar: natjerati je da ga želi. – Čemu taj smiješak? Grey se lecnu. Cijelo njegovo dosadno društvance sjedilo je u salonu i brbljalo, no on nije čuo nijednu njihovu riječ. Ustvari, nije se previše sjećao ni što se dogodilo za večerom, osim da je bio poslužen kuhani krumpir. Još jedna od posljedica ujakove štednje. Ako uskoro ne izbaci Emmu iz glave, ljudi će ga početi smatrati slaboumnim – ili još gore, suosjećajnim. – Povremeno se smješkam jer mi tako dođe – otegnu naginjući se prema stolu kako bi odabrao cigaru iz kutije. Alice se namršti. – Svi znamo što se događa, Grey. Smiješak mu nestade s lica. – A što to točno znate, Alice? – Namjerno zapali cigaru i snažno otpuhnu dim, ne obazirući se na ujakov uvrijeđen pogled i delikatno kašljucanje ujne Regine. Nije ga bilo briga vrijeđa li njegovo pušenje dame ili ne. Večeras nije podučavao etiketu. Hobbes uđe u sobu. – Vaša Milosti, dame i gospodo – najavi – gospođica Emma Grenville. Grey tiho prokle te istodobno ugasi cigaru i podiže se na noge. Ostala gospoda u sobi slijedila su njegov primjer. Gospođica Emma elegantnim korakom uđe u sobu. Za ovu je priliku odjenula tamnozelenu haljinu i ogrtač crvenkastosmeđe boje; izgledala je pristalo, iako možda ne tako elegantno kao Alice i Sylvia. Grey ju je htio proždrijeti. Budući da to nije mogao, zadovoljio se time da očima prijeđe njezinim vitkim, izazovnim tijelom i prepusti se maštarenju. – Emma, što vas dovodi ovamo u ovaj sat? – upita ujna Regina, zabrinuta lica. – Sve je u redu s Akademijom, nadam se? Ravnateljica se nasmiješi i stisnu vikontesinu pruženu ruku. – Da, sve je u redu. Hvala 83


na brizi, milostiva. – Morate nam otkriti razlog svojeg posjeta – umilno će Sylvia, držeći čašu madere. – Nismo vas vidjeli još od one večeri kada ste nas počastili svojom... zanimljivom izvedbom Dadilje. – Ispričavam se što vas nisam pozvala u Akademiju, ali bojim se da nismo opremljeni za primanje gostiju. – Hm. Čini se da vas Dare i Wycliffe prilično često posjećuju. Sylvia postrance uputi Greyu prepreden pogled. Grey polako, zlovoljno udahnu. Premda se nadao Emmu navesti na nedolično ponašanje, ona to još ne bijaše učinila, a on nije namjeravao dopustiti da itko od njih insinuira kako je napravila išta neprilično. No, prije nego što je stigao ukoriti Sylviju, Tristan se sagnu i zagleda u Sylvijina ljupka stopala. – Što je ovo, draga moja? – upita, gurkajući vrškom cipele nešto što nitko od njih nije mogao vidjeti. – Oh, blagi Bože, čini se da si iskašljala kuglicu dlake, lady Sylvia. Grey izvinu obrvu na Sylvijin uvrijeđen izraz. – Nemoj od mene tražiti razumijevanje – reče joj. – Prva si počela. – Zapravo, Vaša Milosti – oštro reče Emma – vi ste počeli. Kao domaćin u Haverlyju, trebali biste se posvetiti ugodi i zabavi svojih gostiju. S obzirom na količinu vremena koju provodite podučavajući moje učenice, nisam iznenađena što se lady Sylvia – i ostali cijenjeni gosti – osjećaju zanemareno. Večeras je bila u izvrsnoj formi – i tjelesno i mentalno. – Cijenim vašu brigu zbog minimalnog vremena koje provodim sa svojim gostima – odvrati glatko – iako treba istaknuti da ste vi prekinuli ovu ugodnu večer koju smo provodili zajedno. – Greydone – prekori ga ujak. Emma samo kimnu. – Uistinu jesam, Vaša Milosti, i zbog toga se ispričavam. Pokušat ću biti što kraća. Dovraga. Želio je da ostane. Emma je bila prepametna da bi se s njom mogao upustiti u okršaj bez predviđanja njezina odgovora. – Ali još nam niste rekli zašto ste ovdje – reče Alice usana izvijenih u osmijeh nalik na režanje. – Alice, suptilna si poput psećeg ugriza – odvrati on. – Siguran sam da će nam reći kada bude spremna. Na njegovo iznenađenje, ravnateljica porumeni. – Bojim se da se radi o privatnome pitanju. Trebala bih nasamo popričati s vama, Vaša Milosti. To je već bilo bolje. Krenu naprijed i rukom joj pokaže prema sporednim vratima. – Nakon vas. – Grey, a što je... – poče Alice cmizdravim glasom. – Ispričajte nas na trenutak – reče on, prekinuvši je. Zatvori vrata za sobom, promatrajući Emmu dok se okretala prema njemu. Ruke je držala čvrsto sklopljene iza leđa i, osim ako se nije varao, bila je izuzetno nervozna. – Što mogu učiniti za vas, Emma? – upita tihim tonom. – Prvo, otvorite vrata. Prokletstvo, kako li ga je samo frustriralo čeznuti za ovako kreposnim curetkom. Sebi 84


iza leđa odškrinu vrata. – Eto. – Više. Prigušivši kletvu, otvori ih još nekoliko centimetara. – Dovoljno? – Barem tridesetak centimetara, Vaša Milosti. – U redu. Kad ju je poslušao, ona podiže bradu i naposljetku ga pogleda u oči. – Hvala. Kako su moje učenice uvijek prisutne, nisam imala priliku otvoreno porazgovarati s vama. Ako počne čavrljati o poljodjelstvu, neće biti odgovoran za posljedice, bez obzira na to bila vrata otvorena ili ne. Sama njezina prisutnost bila je dovoljna da u njemu izazove bolnu čežnju. – Govorite, onda – reče i zakorači prema njoj. – U redu. Nisam vidjela puno svijeta. Zakorači još korak bliže. – Znam. – A vi ste ga vidjeli jako puno, pretpostavljam. – Jesam. Još tri koraka i bit će dovoljno blizu da je dotakne. – Međutim, ja sam svjesna načina na koji svijet funkcionira. – Dobro. Jedan korak manje, još samo dva. Ona konačno primijeti koliko joj se približio. Prešavši svjetlosmeđim očima s njegovih stopala na lice, pročisti grlo. – Znam, na primjer, da se u usporedbi s Londonom Hampshire zacijelo doima veoma dosadnim. – Ne u potpun... – I da vi, kao vojvoda, ne volite dosadu i na nju niste naučeni. S blagim smiješkom, Grey odmahnu glavom i primijeti da su barem izvan vidnog polja gostiju u salonu. – Često mi je dosadno i volim izazove, premda vjerujem da smo o tome već razgovarali. – Da... da. Upravo to želim reći. Kako biste odagnali dosadu, uvjerili ste samog sebe da sam ja neka vrsta... izazova. On izvinu obrvu, pitajući se koga od njih dvoje ona zapravo pokušava uvjeriti. – A vi ste ovdje kako biste mi dali do znanja da niste nikakav izazov. Točno? – Pa, da. Ja sam ravnateljica djevojačke škole. Njezine pune, blago razmaknute usne mamile su ga. – Emma – promrmlja – vi ste veliki izazov. – Ali... Grey se nagnu prema njoj i utisnu joj poljubac. Njegove tople usne draškale su i povlačile njezine, dok na kraju više nije znala tko koga ljubi. Razum joj je govorio da treba uteći koliko je noge nose, no on nije imao nikakvih izgleda protiv žarke privlačnosti Greydona Brakenridgea. Ruke čvrste poput željeza obrgrliše joj struk, privlačeći je k njemu. Mogla je osjetiti njegovo uzbuđenje, njegov žar, kako je pritišće, te je zastenjala dok joj se toplina širila niz kralješnicu. Ipak ju jest želio. To nije bilo tek puko zadirkivanje. Uplela je prste u njegovu kosu, a on je produbio njihov poljubac. On je bio razvratnik, očajnički podsjeti samu sebe. Veoma iskusan razvratnik s dvije žene u ovoj kući koje je vjerojatno držao u istome snažnom, toplom zagrljaju. Dvije žene koje su se nalazile iza poluotvorenih vrata, malo dalje od mjesta na kojemu su stajali ona i vojvoda. 85


– Stanite! – protisnu bijesno, povukavši ga za kosu. On podiže glavu, tamnih očiju i disanja koje bijaše jednako teško kao i njezino. – Zašto? – Pretjerali ste. Činilo se da njegove elegantne ruke, koje bijahu intimno obujmile njezinu pozadinu, svojom toplinom pale kroz haljinu ravno do kože. – Niste li radi ovoga došli ovamo, Emma? – promrmlja. – Ne! Iznenada se, međutim, zapita nema li on pravo. – Zašto mi onda niste napisali jedno od svojih poticajnih pisama? – On spusti glavu, prelazeći joj usnama preko grla. Emma se poželje rastopiti u njegovu naručju. Nekoliko njezinih udatih prijateljica, posebno grofica od Kilcairna i markiza od Althropea, pokušale su joj opisati kako je to biti predmetom žudnje muškarca, no sve su njihove riječi bile manjkave. Strahovito manjkave. – Pismo – uspije protisnuti – ne bi bilo dostatno. – Slažem se. Na ovaj ste način mnogo bolje izrazili svoje mišljenje. Njegove usne nađoše donji dio njezine čeljusti. – Moje mišljenje. Oh, blagi Bože. Koje je bilo njezino mišljenje? – Da, moje mišljenje. Sa svom samokontrolom koju je posjedovala, Emma se rukama odgurnu od njegovih prsa. Bio je to slabašan pokušaj, ali on je pusti. Već kad pomisli da mu je pobjegla, on stražnjom stranom prstiju klizne duž niskog izreza njezine haljine. – I ja imam mišljenje koje želim izraziti, Emma. Ona ustuknu za korak. – Nimalo ne sumnjam u to. Ali... – Poljubite me opet – promrmlja krenuvši prema njoj. Oh, nebesa, kako li je samo željela. – Dopustite mi da govorim – zatraži, prekrivajući rukom njegove željne usne. On joj odmaknu ruku. – Kad se radi o govoru, čini se da niste nimalo sramežljivi – odvrati suho. – Hm! Kao što sam govorila, vaša nazočnost u Hampshireu dovoljno je neuobičajena da ste privukli pozornost mojih učenica. – Vaših učenica. – Da. Sudeći po njegovu skeptičnom izrazu lica, vrlo je dobro znao čiju je pozornost privukao, ali trenutačno nije o tome bila riječ. – Štoviše, vaša prisutnost na Akademiji i vaša... fizička privlačnost... pa, sigurno razumijete da mlade djevojke vrlo lako mogu biti zavedene ljubaznom riječi i pristalim licem. Osjeti olakšanje kada on kimnu. Nije mislila da može još dugo nastaviti ovako. – Zabrinuti ste da bi vaše učenice mogle razviti osjećaje prema meni. – Da, točno. – I da će vas na taj način stajati oklade. – Što? – promuca. – Oklada nema nikakve veze s ovim! Ja mislim na... krhka srca mladih djevojaka. Wycliffe je dugo promatraše. – Doista mislite, zar ne? – Uzdahnu. – Nemam nikakvu namjeru ponašati se nečasno. Ovu ću okladu dobiti posve jednostavno i bez pribjegavanja takvim sredstvima. Ona kimnu. – Hvala vam. Drago mi je što razumijete. Imamo pravila, i kakvi god bili 86


vaši motivi da... mi se udvarate, ja ne mogu... ja neću dopustiti da se ponovo ušuljate u Akademiju – u moju spavaonicu – kada bi vas cijela škola povodljivih djevojaka mogla vidjeti i pogrešno protumačiti vaše akcije. Šutke je promatraše, pa ona nastavi. – Je li to jasno? – Hoćete li voditi ovaj razgovor i s Dareom? – To nije potrebno. – A zašto? Izraz lica odjednom mu postade ozbiljan, pomalo ljut. Pa čak i – premda joj puls iznova ubrza od same pomisli – ljubomoran. Znači, netrpeljivost između dvojice muškaraca dijelom ipak jest bila zbog nje. Uzbudljivi srsi spustiše joj se niz kralješnicu. – Tristan nije bio u mojoj spavaonici. Niti je ljubio moje... – ‘Tristan? Zovete ga Tristan? Ona porumeni. Dovraga, trebala je više paziti što govori. No, bila je suviše zaokupljena idejom da je pravi muškarac – dvojica pravih muškaraca – smatraju poželjnom. – Tražio je to od mene – izjavi neuvjerljivo. – Onda i ja tražim da me zovete Grey. Hoćete li to učiniti? – Vaša Milosti, nisam ovdje kako bih dijelila nomenklature ili sudjelovala u vašem malenom nadigravanju. Ovdje sam kako biste razumjeli pravila Akademije i razlog zbog kojeg ih imamo. Molim vas... – Hoćete li? – ponovi, a ton glasa i izraz lica mu se uozbiljiše. Puls joj iznova ubrza. – U redu. Ako će vas to spriječiti da nekoga prebijete, da. Zvat ću vas Grey. – Onda to učinite. – Upravo jesam. – Ne, niste. Samo ste neizravno spomenuli moje ime. Oslovite me mojim krsnim imenom, Emma. Ona uzdahnu, nadajući se da izgleda sabranije nego što se osjeća. – Kako želite, Grey. – To je već bolje. A sada, gdje smo ono sta... Uto se vrata otvoriše do kraja. – Greydone? Je li sve u redu? Grey časak zatvori oči, nepronicljiva izraza lica, a potom se ponovo okrenu prema vratima. – Da, ujače Dennis. Samo smo razgovarali o okladi. Sa zakašnjenjem Emma shvati koliko blizu što je jedno drugome. Brzo ustuknu za korak i sklopi ruke. – Imam neke nedoumice u vezi s nekoliko stvari kojima Njegova Milost podučava moje učenice – izjavi žustro. Smiješak lorda Haverlyja malo oslabi i Emma se lecnu. Bilo je dovoljno loše što je viđena kako vodi privatni razgovor s muškarcem. Činjenica da mu stoji dovoljno blizu da je može dodirnuti mogla bi joj upropastiti dobar glas u Londonu. Bogu hvala da u blizini nema nijedne od njezinih učenica; pretvarala se u porazan uzor za mlade dame. A što se tiče ljubljenja Wycliffea, dodirivanja njegovih jakih prsa i njegovih snažnih ruku kojima ju je privlačio sebi... o tome će se brinuti poslije. – Pa, i dalje mislim da je ta oklada čista besmislica – reče Haverly. – No, sumnjam da ćete vas dvoje poslušati mišljenje jednoga starca. – Ne u ovom trenutku – odvrati vojvoda. – Ispričajte nas, ujače, ali ostalo je još 87


nekoliko pitanja koja moramo razjasniti. Zahvaljujući njihovu prijašnjem zagrljaju, znala je točno koje pitanje želi razjasniti i da, ako smjesta ne ode, poslije vjerojatno neće imati snage za bijeg. – Vjerujem da sam jasno iznijela svoje kriterije, Vaša Milosti. Sada je na vama da ih zadovoljite. Grey je pogleda. – Vjerujem da sam dorastao zadatku – reče tiho, a oči mu zasvjetlucaše. Prokletstvo. Rekla je krivu stvar – ponovo. Uz malo sreće, lord Haverly u polumraku sobe neće primijetiti njezino crvenilo. – Vrijeme je da krenem – reče, pokušavajući riječi ne izgovoriti prebrzo. – Možete ostati na whistu – predloži grof, očito se trudeći da bude srdačan kao i uvijek. – Oh, ne. Hvala vam na pozivu, ali bojim se da sam već prekršila redarstveni sat. Prošavši pokraj Greya i Haverlyja, ponovo uđe u salon. Visoka plavokosa žena, Alice, zurila je u nju s takvom mržnjom da je to prepade. Ostali, među kojim bijahu Tristan i lady Haverly, imali su upitne izraze lica koje je smatrala podjednako uznemirujućima. – Je li vas Tobias dovezao? – zapita vojvoda iza nje. – Ne. Dojahala sam na Vidovčici. – Sami ste jahali u ovaj kasni sat? Glas mu bijaše oštar, iako nije bila sigurna je li zabrinut za njezinu sigurnost ili šokiran što je jedna žena uspjela dojahati do Haverlyja po mraku, a da se ne izgubi. – Često jašem sama, Vaša Milosti. Doista sumnjam da ću u okolici Haverlyja naići na drumske razbojnike. Nakloni se svima u sobi. – Laku noć, gospodo i dame. – Nećete jahati sami po mraku. Emma zastade na vratima. – Usuđujete se naređivati mi, Vaša Milosti? Nisam jedna od vaših služavki. Laku noć. Stigla je do stuba prije nego što je začula njegove korake kako odjekuju iza nje. Ispravivši ramena, nastavi se spuštati do prizemlja. Grey ništa ne reče kada ju je sustigao u glavnom hodniku, no mogla je doslovno osjetiti vrućinu kako isijava iz njegove velike, snažne pojave. Naposljetku više nije mogla podnijeti tišinu. – Bilo je ljubazno od vas što ste me dopratili do vrata, ali posve nepotrebno. Znam i sama izaći. – Ne pratim vas do vrata – progunđa. – Ići ću s vama do Akademije. – Nećete vi... – Bunite se koliko god hoćete – prekinu je – ali kako vi imate svoja pravila lijepog ponašanja, tako i ja imam svoja. Nećete sami odjahati u mrklu noć. Jedva se uspjela izvući netaknuta iz razgovora u dnevnoj sobi. Nije se usudila ponovo naći nasamo s njim. Usne joj bijahu natečene i bolne od njegovih poljubaca, a srce joj je žamorilo od divljih emocija koje nije ni znala imenovati. – Onda pošaljite jednog od svojih konjušara. Obuze je malodušnost kad se on nasmiješi. – Bojite se ostati sami sa mnom? – Ne! Glu... glupost. Bojim se jedino da će vaši gosti početi tračati o vašem čudnom ponašanju, a ja ne želim biti upletena u skandal. – Moji su gosti moja briga. Vi ste mnogo zanimljiviji. 88


Hobbes im otvori glavna vrata i Emma prva krenu niz plitke mramorne stube. Kad je čula da su se vrata zatvorila za njima, okrenu se i zabode prst u vojvodina prsa. – Previše si dopuštate. Samo zato što me smatrate ‘zanimljivom’, poput neke tronoge koze u cirkusu, ne znači da ste vi meni imalo zanimljivi. Promotri je. – Činilo se da sam vam prilično ‘zanimljiv’ u onoj sobi maloprije. Svim snagama zadrži kontakt očima. – Priznajem da se dobro ljubite. Bez sumnje ste stekli veliko iskustvo u tome. On otvori usta kako bi odgovorio, ali ona ga prekinu. – Kao što sam rekla, znam kako ovaj svijet funkcionira. Znam zašto sam vam ‘zanimljiva’ i znam točno kakvog će vaše ‘zanimanje’ biti vijeka. Ja ovdje živim. Ne mogu otići nikamo. Zato bih vam bila zahvalna kada biste svoje ‘zanimanje’ držali pod kontrolom sve dok ne izgubite ovu okladu i sa svojim se kočijama vratite u London. Naposljetku, on polako kimnu. – Collinse! – povika u smjeru staje. – Osedlajte konja i otpratite gospođicu Emmu natrag do Akademije! – Da, Vaša Milosti. – Hvala vam. Ona se okrenu na peti i uputi prema staji. – Emma – nastavi on iza nje tihim, blagim glasom – ne znate sve. Ona nastavi hodati. Trenutak poslije začu kako se vraća u vlastelinsku kuću. Možda i nije znala sve, ali znala je da ima pravo u vezi s njim. Najviše ju je mučilo, međutim, što je željela biti u krivu.

89


Deseto poglavlje

D

oista ne mislim da je to točno – reče Mary Mawgry. Grey spusti pogled na nju i na ostale djevojke koje su u polukrugu sjedile pod njegovim nogama. Svim snagama zadrži leđa okrenuta glasnom kokošinjcu iza Haverlyjeve staje i trima likovima koji su ondje stajali. Čak i bez gledanja, nije ni trenutka mogao prestati misliti na Emmu. – Naravno da je točno – odvrati, govoreći malo glasnije kako bi nadglasao kreštave kokosi. – Muškarci vole žene koje su sposobne svirati muzički instrument. Međutim, očekivati od njih da sjede i slušaju izvedbu, to se smatra pravim mučenjem. – Kakva glupost. Elizabeth se namršti na njega. – Ja volim slušati glazbu. – Vi ste, draga moja, žena. Nisam govorio o vama. – Vi nikada ne govorite o nama – odvrati ona, neustrašiva kao uvijek. – Samo o tome kako da se dopadnemo muškarcima. – Nije li to poanta? – upita on podižući obrvu. Jane uzdahnu. – Bilo bi lijepo kad bismo se nekomu dopadale jednostavno zato što smo dopadljive – reče odsutno cupkajući vlati trave i puštajući da joj ih vjetar odnosi između prstiju. – A ne zato što na svako pitanje znamo odgovoriti kako treba. Grey prestade koračati. – Nije li to ono čemu vas uče na Akademiji gospođice Grenville? Ja samo usavršavam taj proces. – Ne naročito dobro. Lizzy ustade, otirući lišće s haljine za šetnju. – Ako muškarac kaže da je nebo zeleno, ja neću odvratiti: ‘Oh, da, milorde, nebo je uistinu zeleno’ samo zato što je on grof, za Boga miloga. Nakloni se i ponovo sjede. – Kakav glupavi grof – promrmlja Julia, a Henrietta se nasmija. Ovo nije imalo nikakvog smisla. Trljajući bradu, Grey promotri curetke razmještene u travi pred sobom. Činilo se da su sve prilično inteligentne, posebno Jane i Lizzy. Sve do ovog trenutka bez prigovora su slijedile njegove upute te slušale njegova predavanja i objašnjenja, iako su njihovi komentari i pitanja katkad bili veoma zabavni. Čak je i uživao; ili bi uživao, bolje rečeno, da nije bio tako frustriran zbog Emme. Ne mogavši se više suzdržati, on se okrenu. Ravnateljica, koja je jutros bila odjevena u običnu žutu haljinu, čavrljala je s Tristanom i kokošarom ujaka Dennisa. Njezin snop bilješki obujmom je već nalikovao knjizi, a ona je i dalje zapisivala, mjerila i odbijala mu postaviti ikakva pitanja osim onih najglupavijih. Dok ih je gledao, Tristan položi ruke na njezino rame i ubaci se u razgovor. Ona se nasmije – kao nikad s vojvodom od Wycliffea. Grey stegnu čeljust. Četiri se dana držao podalje od uznosite gospođice. Četiri noći nije 90


oka sklopio već je koračao gore-dolje sobom, kleo i smišljao osvete od kojih je svaka uključivala njih dvoje gole. Uvečer bi pripremao predavanje za svoje učenice, predavanje koje su ti nezahvalni curetci smatrali običnom smijurijom. Prvi put pomisli kako postoji mogućnost da izgubi ovu okladu. Grey se strese. Za Boga miloga, pa on je vojvoda. On nikada ni u čemu ne gubi. Okrenu se ponovo svojim štićenicama koje su čavrljale i hihotale se. – Teoretski – reče i prekriživši noge sjede s njima u travu – da vam neki grof priđe i kaže da je nebo zeleno, što biste mu odgovorile? – Da mu fali pokoja daska u glavi – objavi Lizzy. – Ma ne bi valjda. Jane se pomaknu naprijed. – Gospođica Emma kaže da se svako pitanje ili izjava može sagledati na dva načina. Prvo, govornik je iskren ili drugo, nije iskren. Mladi je curetak načas zvučao poput ravnateljice. – Nastavite – potaknu je Grey. – Ako je iskren, onda je slabouman i nema koristi protiviti mu se. – Stoga ćete mu ugoditi – reče Grey, a djevojke kimnuše. – A ako je neiskren, onda se samo želi prikazati kao duhovit, mudar, inteligentan i... – ... i stoga traži priliku da ostavi dojam – preuze riječ Mary. – Stoga ćete mu ugoditi. Njegove štićenice iznova zakimaše glavama. – Osim ako su njegove namjere bez sumnje pakosne, a u tom slučaju kažete ‘ispričajte me’, klecnete i napustite razgovor – doda Julia brojeći korake prstima. Nekoliko stvari koje su ga mučile odjednom počeše imati smisla. – Koja je onda razlika između mojih savjeta i onih gospođice Emme? – upita samo da čuje kako će uobličiti odgovor. – Jer nam vi samo govorite da se složimo sa svime što neki muškarac kaže, koliko god apsurdno bilo. Gospođica Emma govori nam kako da to učinimo znajući koje su mu namjere i na način koji će nam najviše koristiti. – I – reče odlučno Elizabeth – uči nas o svemu. Ne samo o tupastim slabovidnim grofovima i o tome kako ne smijemo zaboraviti laskati plemićima kad s njima plešemo valcer. U sjećanje mu se vrati nastavni plan koji bijaše pomno ispisala za njega. Prvi put kad ga je proučio, nije ga se previše dojmio. ‘Zemljopis’ je značilo da djevojke uče o glavnim gradovima za društvene igre. ‘Matematiku’ su slušale kako bi razumjele koliko novca troše na odjeću. Ništa od toga nije iziskivalo pravo učenje ili inteligenciju. Ovo nije bio prvi put da se zapitao nije li možda podcijenio gospođicu Emmu i njezinu Akademiju. Većinu muškaraca očito je smatrala tek malo inteligentnijim gorilama; s obzirom na to da svoje vrijeme gotovo uopće nije provodila u blizini muškaraca, morao se zapitati zašto je na njih gledala s takvim prijezirom. Djevojke su sjedile zureći u njega i on se strese. – Ako vas je gospođica Emma tako dobro podučila o svemu, ima li išta što ne znate? – Ja želim znati zašto gospođica Emma kaže da ste vi razvratnik – izjavi Lizzy. Grey stisnu oči. – To ćete morati pitati gospođicu Emmu. – Što je razvratnik? Mary potapša Elizabeth po ramenu. – Suviše si mlada za to. Razvratnik je... muškarac 91


koji pokušava poljubiti puno žena. – Oh, Bože blagi – promrsi Grey. – Što je? – upita Mary, mršteći mu se. Grey se i njoj namršti. Dati definiciju razvratnika i odgovarati na pitanja koja će vjerojatno uslijediti nije imalo puno veze s lekcijama o lijepom ponašanju u plesnoj dvorani koje je pripremio za curetke. S druge strane, s netočnim informacijama poput Marynih većina njih vjerojatno će završiti sa suknjama preko glava dvije minute nakon što stignu u London. Letimice pogleda Jane. Ako uopće uspiju doći do Londona. – Recite nam – usrdno ga zamoli Lizzy. – Da, molim vas. Janeina tiha molba utjecala je na njega snažnije od Elizabethine; ona je bila starija, i upravo se njoj udvarao jedan razvratnik. I to onaj s kojim je prošlog tjedna proveo nekoliko sati, ohrabrujući ga i podučavajući. – Samo časak – reče i ustade. Emma i Tristan rastezali su mjernu vrpcu duž jednoga od kokošinjaca kada je krenuo prema njima. Čuvar kokošinjca pocrvenio je do vrha ćelave glave spazivši Greya pa se ovaj morao zapitati kakvim je to bestidnim detaljima iz svojeg života Tristan zabavljao Emmu. – Jesu li te curetci uplašili pa si pobjegao, Wycliffe? – upita vikont. – Trebam nakratko razgovarati s vama – priopći ravnateljici, ne obazirući se na dvojicu muškaraca. – U četiri oka. – U redu – reče ona nakon kratka oklijevanja i dade kraj mjerne vrpce čuvaru kokošinjca. – Ispričajte me. Emma se htjede zaustaviti malo dalje od kokošinjca, gdje ih nisu mogli čuti, ali Grey nastavi hodati sve dok nije zašao iza staje. Začu kako je zastala shvativši kamo idu, a potom samo uzdahnula i nastavila koračati za njim. – Nadam se da mi ne namjeravate održati predavanje o kokošima – reče njišući se na petama i ponašajući točno poput nervozne mlade dame koja se svim silama trudi doimati smirenom. – Znam sve o kokošima. – Vaše su me učenice zamolile da im objasnim što je to razvratnik. Ona otvori usta, a potom ih opet zatvori. – Oh. Već sam im objasnila da... – Jeste li im doista rekli da je razvratnik muškarac koji pokušava poljubiti puno žena? Emma porumeni. – Pa, ne baš tim riječima. Grey frknu. – To je strašno. Izraz lica smjesta joj postade defenzivan. – U nekim sam slučajevima ograničena pravilima civiliziranoga društva, što god željela da mogu reći. Osim toga, nije li upravo to ono što ste pokušali napraviti sa mnom – poljubiti me? – upita ga, a glas joj bijaše ogorčen. – Ne, ja vas jesam poljubio, Emma. Primaknu joj se korak bliže. – Zar doista mislite da je to jedino što sam želio? Ona položi ruku na njegova prsa. – Stanite. – Zašto? Već sam vas poljubio, a čini se da je to jedino što me zanim... – Ne šalite se. 92


– Nemojte pričati bajke ovim djevojkama. Mora postojati bolji način da se objasne neke stvari. Ruka joj ostade na njegovim prsima i bila je potrebna mnogo veća snaga volje nego što je očekivao da ne spusti pogled na nju, pogotovo dok je osjećao kako njezini dražesni prsti obavijaju gornju dugmad njegova prsluka. Bože sveti, izluđivala ga je. – Zašto uopće marite? – upita ga, izbjegavajući njegov pogled. – Zašto se vi usuđujete dijeliti informacije o temi koju očito ne poznajete. – Poznajem vas. Grey ispruži ruku i prstima joj podiže bradu. – Ne bih rekao – promrmlja. Polako, kako je ne bi uplašio, on se nagnu naprijed i pritisnu svoje usne na njezine. Ona odgovori tihim uzdahom, podižući se na vrške prstiju kako bi pojačala poljubac. U tome je prije pogriješio, shvati sada, uživajući u osjećaju njezinih mekanih usana na svojima. Prije je navaljivao, pokušavao voditi i kontrolirati njihov kontakt. Emma kao Emma, prvo je ustuknula, a zatim ga napala svojim najvećim oružjem – inteligencijom. I zato, premda je doslovce drhtao od napetosti, on joj dopusti da prekine poljubac i ne pokuša je opet poljubiti. Dugo je držala oči podignute prema njemu, a pogled joj bijaše sanjiv i odsutan. Potom zatrepta i spusti ruku s njegovih prsa. – Volio bih imati vaše dopuštenje – reče istim, neprijetećim glasom kao i prije – da vašim učenicama ispričam o razvratnicima i odgovorim na sva ostala pitanja koja bi mogla proizaći iz toga jednog. – Ne mogu dopustiti takvo što. Uostalom, to nema nikakve veze s uvjetima naše oklade. – Emma, ako se otpute u svijet i budu poput vas naivne po pitanju muškaraca, neće biti nimalo važno znaju li koji je glavni grad Pruske ili kako lijepo plesati. Ona udahnu, a on se svom snagom volje suzdrži od spuštanja pogleda na njezine dražesne, zadihane grudi. – Nisam tako naivna kakvom me vi očigledno smatrate – reče, a u glasu joj se osjeti gorčina. – Ali... – Međutim – prekinu ga – svojim učenicama neću uskratiti znanje koje bi moglo pridonijeti njihovu uspjehu. On kimnu, iznenađen i izuzetno zainteresiran njezinom izjavom. – Dobro. – O toj ćete temi diskutirati samo kad ja budem prisutna. Ako od vas zatražim da prestanete, to ćete istoga časa i učiniti. Je li to jasno? – Jasno kao dan. Nemam nikakvu želju obasuti gospođicu Perchase praktičnim informacijama. – I dalje ne razumijem zašto ste tako željni pomoći, pogotovo nakon one budalaštine sa ‘zahvalnim odbijanjem poziva’. Nije je krivio zbog sumnjičavosti jer ni sam nije imao objašnjenje za svoje ponašanje. – Pokušavam dobiti okladu – reče. Izraz lica postade joj zamišljen. – Još uvijek imate slabe izglede za to. Međutim, ovo je prvi put da ste napravili korak u pravome smjeru. Vojvoda od Wycliffea ponio je ručak te poveo tri lakaja da ga posluže. Kako su svi sjedili 93


na dekama usred livade, pod vedrim nebom, imati sluge u livrejama koje koračaju među njima i poslužuju ih piletinom i sendvičima s krastavcima činilo se apsurdno pretjeranim. No, djevojke su uživale. Emma je također uživala, premda to ne bi nikada priznala vojvodi. Još ga je jednom pogledala kako žvače sendvič okružen djevojkama upola nižima od sebe. Danas je bio drugačiji. Nije mogla točno odrediti kako, ali kada ju je poljubio, nije se osjećala stjeranom u kut ni svladanom. Poljubac je bio božanstven i ako je ikada imala priliku za još jednu noć mirna sna, ona je sada zauvijek nestala. – Znači, želite proširiti kokošinjac? – upita Tristan koji je sjedio kraj nje prekriženih nogu. – Cijena govedine strašno je visoka još od rata. Plemstvo si je možda još može priušiti, ali ostatak Londona vjerojatno je prešao na ribu, piletinu i svinjetinu. Haverly bi mogao zadovoljiti potražnju za piletinom... u letu, da se tako izrazim. On kimnu. – To će donijeti neku dodatnu zaradu, siguran sam. – No, to neće biti dovoljno da dobijem okladu. Znam, znam. Emma položi breskvu na debeli snop bilješki kako ih vjetar ne bi otpuhao. – Ali svaka sitnica pomaže. Kad ponovo podiže oči, Grey časak zadrži njezin pogled, a potom se vrati razgovoru s Julijom i Henriettom. Emma uzdahnu. Pred njom se pojavi ubrana tratinčica. – Razvedrite se – reče vikont vrteći cvijetak među prstima. – Još malo pa ćemo otići iz Hampshirea. Emma se nasmiješi. – Oh, ne radi se o tome. Uživam biti vani u prirodi. Istini za volju, pomisao da Wycliffe odlazi iz Hampshirea nije ju nimalo razveselila. Život će možda ponovo postati jednostavan, no to je nije činilo nimalo sretnom. – Gospođice Emma, prošlo je gotovo sat vremena. Možemo li nastaviti s lekcijom? – Smijemo li nastaviti? – ispravi Lizzy. – Smijemo li nastaviti? – ponovi njezina najmlađa učenica. Kroz Emmu prođe nervozni drhtaj. Razgovarala je o razvratnicima sa starijim djevojkama, i to u smislu opasnosti koje valja izbjegavati. No, Wycliffe je imao pravo. Njezino praktično znanje po tom je pitanju bilo žalosno oskudno, a tema je uistinu bila važna – posebice za učenice poput Jane i Mary koje će se doskoro naći u društvu gdje vladaju svakakve opasnosti. – Da, smijete – odgovori. Tristan se podiže na noge. – A mi se vraćamo kokošima? – upita i pruži joj ruku. Dopusti mu da joj pomogne ustati. – Zapravo, prisustvovat ću ovoj lekciji. – Mislio sam da ste ih danas odlučili nadgledati iz daljine. – Jesam, ali vjerujem da ova tema zahtijeva moju potpunu pozornost. Tristan pogleda Greya. – A kakva će to zrnca mudrosti Njegova Milost ovo poslijepodne udijeliti svome stadu? – Naučit ću ih nešto o razvratnicima. Vikont se sledi. – Stvarno? – Da. Želiš li možda pridonijeti satu i podijeliti s nama svoja iskustva? Dare promotri učenice s gotovo komičnom grozom. – Zapravo, mislim da ću se radije prošetati i iskopati si oči štapom. 94


– Zar ste i vi razvratnik? – upita ga Lizzy, žmirkajući jednim okom zbog sunca koje je obasjavalo livadu. On pročisti grlo. – Ispričajte me, dame. Blumton je rekao da će poslijepodne pecati na jezeru s patkama. Poče koračati unatrag. – Mislim da ću mu se pridružiti. Kad je vikont nestao među drvećem, Elizabeth usmjeri pozornost na Wycliffea. – Je li on doista razvratnik? – Ne previše dobar, bojim se. Hm. Ako se Emmu pita, ovo se neće pretvoriti u raspravu o vrlinama razvratnika. – Mislim da to samo ide u prilog lordu Dareu – reče. Sluge raščistiše ostatke ručka i povukoše se prema kočijama. Emma sjede sučelice Wycliffeu kako bi mu mogla vidjeti izraz lica i biti u dobrom položaju da ga ušutka ako se za to ukaže potreba, baš kao što su se dogovorili. To je, dakako, značilo da i on može nju promatrati tijekom cijele lekcije i točno procijeniti kakav učinak njegov govor ostavlja na nju. Emma duboko udahne, smirujući se. Njegova mala lekcija neće nimalo utjecati na nju. Neće mu to dopustiti. – Jesu li se svi smjestili? – Djevojke kimnuše, a Grey se nagnu naprijed, naslonivši laktove na koljena. – U redu. Pretpostavljam da bismo trebali početi s osnovama: znaju li svi ovdje razliku između muškaraca i žena? – Vaša Milosti! ispali gospođica Perchase pa se zarumeni. On podiže obrvu. – Da, gospođice Perchase? Emma pročisti grlo. Možda ovo ipak nije bila tako dobra zamisao. – Nisam bila svjesna da će ovo biti diskusija... takve vrste – promuca učiteljica latinskog. – Kakve vrste? – upita Lizzy. – Dovoljno je reći, Vaša Milosti, da su sve moje učenice slušale osnove anatomije – izjavi Emma. – Oh. Elizabeth mudro kimnu. – Mislite na grudi i muške dijelove. Wycliffe se zagrcnu. Emma ga oštro pogleda, izazivajući ga da prokomentira Lizzyno izražavanje. Ona i Lizzy sasvim će sigurno morati dobro popričati o drskoj izravnosti njezine najmlađe učenice. On pročisti grlo. – Pretpostavljam da će ta definicija dostajati – reče trenutak poslije. – Razvratnik, dakle, zna sve o grudima i... muškim dijelovima te kako oni dobro odgovaraju jedni drugima. – Je li to razlog zbog kojeg voli ljubiti toliko dama? – Lizzy, tiho – reče Jane. – Pusti Greya da objasni. I sama je Emma znatiželjno iščekivala njegovo objašnjenje. – Da, nastavite. – Razvratnik zna što žene vole. Dio onoga što žene vole jest i ljubljenje. Žene isto tako vole kada im netko posveti pažnju, upusti se s njima u razgovor i zamoli ih za ples. Razvratnici su jednostavno bolji u tome od ostalih muškaraca. Emma stisnu oči. Nije ju zamolio za ples, no učinio je gotovo sve ostalo. A njoj se svidjelo – sve to. No, to je, čini se, bilo samo zato što je on bio tako dobar u tome. Dio nje želio je znati u čemu je još dobar. Drugi dio bojao se da bi joj se moglo svidjeti ono 95


što otkrije. – Znači, razvratnici se vole poigravati ženskim osjećajima? – upita sklapajući ruke u krilu. U njegovu se obrazu trznu mišić. – Neki. Drugi su jednostavno po prirodi... šarmantni. – Kako može biti šarmantno nekoga obmanuti da im se sviđate? – upita Henrietta. – Želite li reći – ubaci se Emma – da je razvratnik muškarac kojemu položaj i bogatstvo omogućuju da se ponaša kako ga volja unatoč ograničenjima društva? Lizzy je ponovo kimala glavom. – To ne zvuči baš lijepo. Jeste li sigurni da ste razvratnik, Grey? Wycliffe glasno izdahnu. – Nisam takav tip razvratnika. – Pa dobro – reče Jane mršteći se – kakvi još tipovi postoje? I kako možete odrediti je li neki muškarac razvratnik ili nije? Emma se nagnu naprijed. – Da. Molim vas, recite nam. – Pa, kao prvo, laskanje dobrog razvratnika uvijek je iskreno. Zazvuča razdražljivo. – Samo zato što netko kaže nešto lijepo, ne znači da je neiskren. – Iskren ili ne – reče ona polako – razvratniku na umu nije samo laskanje, zar ne? A ono što mu jest na umu moglo bi veoma lako uništiti dobar glas jednoj dami. Vojvoda je prostrijeli pogledom. – Samo ako ga uhvate. – Ha! Dame, molim vas, primite na znanje da istinski gospodin nikada od dame neće tražiti da se upusti u... aktivnost koja bi mogla naštetiti njezinu ugledu ili dobrobiti. Ako od vas zatraže da učinite nešto što u vama izaziva nedoumicu, to je vjerojatno nešto što ne biste smjeli učiniti. Grey otvori usta, no ona nastavi. – Ja, na primjer, imam veoma dobru prijateljicu koja je dopustila muškarcu – markizu – da je otprati u vrt kako bi se ispričao za neko prethodno nedolično ponašanje. Taj muškarac poljubio ju je pred svjedocima i morali su se vjenčati. – Vixen – promrsi, a čeljust mu se poče stezati. – Da. – No, valja zapamtiti – ubaci Grey s manje humora u glasu – da isto tako postoje žene koje namame muškarce da njih kompromitiraju upravo zato što se žele udati. – Tko god dopusti da se takvo što dogodi, muškarac ili žena, budala je. Bila rasprava iskrena ili ne, Wycliffeovim osobnim predrasudama protiv žena tu nije bilo mjesto. – Da ste ikada bili u Londonu i doživjeli visoko društvo – uzvrati joj – možda biste uvidjeli da koračati tim životnim putem nije ni približno lagano, ili crno i bijelo, kao što vi mislite. – Ja sam bila u Londonu – ispali podižući se na noge – i smatram da mu drastično manjka doličnosti. A svakoga tko pred skupinom mladih djevojaka može braniti nemoralnost razvratništva smatram posve istim. Suze joj ispuniše oči, kvragu. Kroz zamućen pogled mogla je vidjeti djevojke kako u čudu zure u nju razjapljenih usta. Izraz na Wycliffeovu licu bijaše mnogo teže pročitati. – Ispričajte me na trenutak – uspije protisnuti te pohita prema drveću. Ako je vojvoda bude slijedio, jednostavno će početi vrištati. Njezine su učenice već mislile da je poludjela; ako potrči za njom, one će misliti da je upravo on razlog njezinom čudnom ponašanju. 96


Da, bila je zbunjena njegovom arogancijom i predivnim poljupcima i da, osjećala se polaskanom njegovim povremenim komplimentima, pa čak i ako im je svrha bila samo da joj odvuku pozornost od dobivanja oklade. No, najviše od svega, bila je bijesna na samu sebe što mu je počela biti naklonjena kada je on, na kraju krajeva, bio samo još jedan muškarac koji je mislio da zna sve i da ona ne može ni u vezi s čim imati pravo. Od svih djevojaka, Jane je pošla za njom. – Gospođice Emma? – povika. – Jeste li dobro? Emma hitro obriše suze s obraza i izađe iza bukve koja joj je poslužila kao utočište. – Jane? Nebesa, nisi smjela sama doći ovamo. – Zabrinule smo se za vas. Grey je rekao da vam dam nekoliko minuta da se saberete pa da vas onda potražim. – A gdje je Wycliffe? – upita, a glas joj zazvuča resko. – Otišao je pecati s prijateljima. Emma se sledi. – I ostavio vas same? – Ne. Kaleša, gospođica Perchase i sluge još su tamo. Rekao je da ste veoma ljuti i da ne želi da ga tresnete, pa će s našim podučavanjem nastaviti sutra. Jane je uhvati za ruku, stišćući joj prste. – Ne bih ga udarila – odvrati. – No, zasigurno bih ga ukorila što vas pokušava podučiti tako strašnim lažima. Lady Jane se osmjehnu, premda joj oči ostadoše ozbiljne. – Mislim da je bilo korisno. Ako ništa drugo, vjerujem da bi Freddie Mayburne mogao biti razvratnik. Nisam sigurna, ali od sada ću obratiti više pozornosti na to. – Jane, znaš da ja samo želim da sve vi uspijete u životu, kamo god vas on odveo. – Znam. No, trebali biste to reći Lizzy. Znate koliko se uzruja kad se netko drugi uznemiri, pogotovo ako ste to vi. Ona zaboravlja da vi niste samo gospođica Emma. Emma uspori, gledajući tamnokosu ljepoticu. – Ja nisam samo gospođica Emma? – Ne. Vi ste isto tako Emma Grenville, žena koja ima vlastitu školu, pokušava od budalastih mladih djevojaka stvoriti uspješne dame i sreću drugih uvijek stavlja ispred svoje. Jane joj se nasmiješi. – Sklapa čak i oklade s vojvodama kako bi si mogla priuštiti da pomogne još većem broju mladih djevojaka. – Blagi Bože. Emma čvrsto stisnu Janeinu ruku, a u kutovima očiju iznova joj se pojave suze. – Katkad zaboravim da ti više nije četrnaest. Postala si mlada dama – i to jedna koju s ponosom zovem prijateljicom. Jane je poljubi u obraz. – Samo nastojim biti poput vas.

97


Jedanaesto poglavlje

N

ećeš ništa uloviti budeš li tako silovito bacao udicu u vodu – reče Charles Blumton. Ignorirajući ga, Grey zamahnu štapom kroz zrak, gledajući kako otežali plovak s pljuskom pada u jezero. – Sada ni ja neću ništa uloviti. – Ionako ti nije išlo osobito dobro, Blumtone – oglasi se Tristan koji je sjedio na stijenama. – Sve su ribe dobile kap i krepale kad su one školarke prošlog tjedna završile u jezeru. Bili bismo jednako uspješni i da pištoljima pucamo u vodu. Charles se smijuckao. – Imam prijatelja, Francisa Henninga, koji je to jednom pokušao. Rekao mi je da je cijeli dan pokušavao uloviti najveću pastrvu koju je ikada vidio, u potoku na ujakovu imanju, ali nije nikako htjela izaći ispod kamena. Pa je otišao po svoj pištolj i pokušao je upucati. Tristan je grizao unutrašnjost obraza. – I, što se dogodilo? – Zrno se odbilo o kamen, izletjelo kroz vodu i prošlo ravno kroz šešir bakice Abigail. Rekao je da ga je opalila kišobranom po glavi. Umalo ga je ubila. – Čini se pravedno. Grey gotovo uopće nije pratio razgovor. Emma je odjurila u suzama, i to bijaše njegova krivnja. Žene su, dakako, već i prije plakale pred njim, no tada ga je to samo živciralo. Sve su one bile tako prokleto vješte u tome. No, Emmine su ga suze mučile. I nastavile su ga mučiti. A ono što je rekla mučilo ga je još više. Bila je u Londonu i netko ju je, neki muškarac, duboko povrijedio. Želio je znati tko. No, isto joj je tako želio dokazati da nisu svi muškarci poput prokletnika koji je njoj nanio bol. Podigavši pogled, Grey ugleda faeton s Alice i lady Sylvijom kako se približava i zaustavlja blizu jezerca. Polako udahne. Blagi Bože, sve je ovo postajalo tako zbunjujuće. – Grey, obećao si da ćeš me naučiti pecati – reče Alice podižući skute dok je koračala prema njemu kroz travu i gustiš. On joj pruži ribički štap. – Evo. Baci udicu u vodu i čekaj dok je nešto ne povuče. Zapanjeno ga pogleda. – A onda? – A onda ćemo svi pasti u nesvijest od iznenađenja – reče Tristan – s obzirom na to da u jezeru očito nema riba. Sylvia sjede na kamen, namještajući skute tako da su joj elegantno padali oko gležnjeva. – Zašto onda svi stojite ovdje? Čekate sirene, pretpostavljam? Ili možda 98


školarke? Grey bi joj bio oštro uzvratio, ali znao je da je Sylvia mnogo brža na jeziku od Alice, a i nije bio raspoložen za okršaj. Umjesto toga ostavio je Alice sa štapom za pecanje i sjeo na kamen pokraj Tristana. – Kako je prošla tvoja lekcija? – upita vikont. – Kad bolje promislim, nemoj mi reći. Zadrhtim od same pomisli na to koliko si štete nanio našem spolu. – Sjećaš li se da je Emma ikada bila u Londonu? – zapita Grey tiho. – Ne. Zašto? – Rekla mi je da bila ondje. Po njezinu izboru riječi, stekao sam dojam da nije imala ugodno iskustvo. – Je li rekla kad je bila u gradu? – Ne. Tristan ušuti na trenutak. – Ne znam, Grey. Teško da se kretala u našem društvenom krugu. Ima prijatelje plemenita roda, ali vjerojatno je ipak bila samo učiteljica u djevojačkoj školi. – I ja sam došao do istog zaključka. Grey baci kamenčić u jezero. Ipak, ako je bila igdje u blizini Londona, činilo mu se, to je trebao nekako naslutiti. – Pretpostavljam da ne odobrava razvratnike? Nadam se da joj nisi rekao da sam i ja jedan od njih. – Rekao sam da nisi previše dobar. – Oh. Baš sjajno. – Što vas dvojica smišljate? – umilno zapita Syvia, podižući savršeno oblikovanu obrvu. – Vjerojatno kako da nas ostave da trunemo u samoći ostatak ljeta. Alice hitro došeta do njih i pruži Charlesu štap. – Nisam impresionirana pecanjem. Blumton prijeđe pogledom sa štapa u desnoj ruci na onaj u lijevoj. – Ipak je to sport za muškarce, Alice. – Da – složi se Sylvia. – Oni obožavaju stajati uokolo i mahati svojim štapovima, čekajući da naiđe neko jadno stvorenje i uhvati se na njihovu udicu. – Meni zvuči kao da si ti već ulovljena i bačena natrag u vodu, Sylvia – reče Tristan. Ona se okrenu prema vikontu, širokih nevinih očiju. – Moram primijetiti, Dare, da ti ni nemaš svoj štap. – To je u tvoju čast, draga moja. Ne želim riskirati da se opet uhvatiš na moju udicu. Grey je tek napola slušao njihovu prepirku. Emma bi, onako iskrena i izravna, bila zgrožena cijelim njihovim prepucavanjem. Bilo je to ponižavajuće za obje strane – a prije samo nekoliko tjedana vrlo se lako moglo dogoditi da on bude na Tristanovu mjestu. – Odlučio sam da će nam se moje učenice u četvrtak pridružiti na večeri u Haverlyju – objavi. – Imat ćemo i ples. – Što? Želiš na nas pustiti cijelu školu djevojaka? – Blumton se toliko brzo ispravi da umalo upade u jezero. – Ne cijelu školu – ispravi ga Grey. – Doći će pet djevojaka. I gospođica Emma te onoliko pratilja koliko ona bude smatrala da je potrebno. – Zaboga – reče Blumton doimajući se prestravljeno. – Ne očekuješ valjda da mi... Grey ustade. – Doći ćete i ti i Dare. Trebaju mi gospoda kako bi moje učenice mogle 99


vježbati. Pozvat ću i Freddieja Maybumea. Bilo je moguće da je pogrešno procijenio tog mladića i da mu je doista bilo stalo do Jane. Ako se Mayburne ponašao bahato samo kako bi njemu ugodio, ipak je zaslužio drugu priliku. Blumton je još uvijek izgledao svadljivo, pa Grey došeta do njega. – Gledaj na to kao da pomažeš pravoj strani da dobije okladu. Kicoš pročisti grlo. – U tom slučaju, to je dužnost prema našem spolu. – Pa, ja mislim da će sve to biti strašno dosadno – reče Alice dureći se. – Oh, ne bih bila tako sigurna – usprotivi se Sylvia. – Ja se, na primjer, radujem prilici za razgovor s našom dragom gospođicom Emmom. Prokletstvo. Ako nešto nije želio, onda je to bilo da Emma bude izložena oštrim kandžama lady Sylvije Kincaid. Morat će smisliti nešto što će Sylviju držati zaokupljenom. Grey upitno pogleda Tristana. Dare bezglasno ustima reče ne, očito mu pročitavši misli. Hm. Zamisao je, u svakom slučaju, imala potencijala. Zasigurno postoji nešto što Tristan želi. Bilo što, samo ne Emmu, naravno. Emma je bila njegova. Snaga te misli toliko ga je zaprepastila da je ostatak dana proveo zaokupljen njome. Čak i dok je slao pisma Freddieju i gudačkom kvartetu iz Brightona koji je imao dobre preporuke, misli su mu stalno bile posvećene Emmi. To, dakako, nije bilo ništa neuobičajeno jer su mu misli o njoj – većinom u mokrom, prozirnom košuljcu – već zauzimale velik dio vremena. Ovo je, međutim, bilo drukčije. Nije se radilo samo o seksu – što je za njega bilo iznenađenje golemih razmjera, s obzirom na to da je seks bio jedini razlog zašto su ga žene ikada zanimale. Ne, želio je razgovarati s njom. Volio je zvuk njezina glasa i volio je odgonetavati način na koji joj radi um. Cijele je večeri bio na rubu da izmisli neki razlog zbog kojeg je mora smjesta vidjeti. Cijelu je večer proveo nasađen na stolici pokraj prozora primaće sobe, pretvarajući se da čita Byronov posljednji uradak. Mračna, senzualna poezija nije mu nimalo popravila raspoloženje i dvaput je gotovo bacio knjigu preko sobe. Činilo se da čak i Alice osjeća njegovu nervozu jer se, nakon prvog pokušaja slabo prikrivenog očijukanja na koje je odgovorio strijeljajući je očima, samo povukla. Kad je naposljetku ustao i objavio da ide spavati, svi u sobi izgledali su kao da im je laknulo. Već je napola svukao kaput kad mu se odgovor iznenada sam ukazao. Zgrabi fini sivi materijal iz prstiju uplašenog osobnog sluge i ponovo ga navuče. – Idem jahati. – Zar sada, Vaša Milosti? Prošla je ponoć. – Znam pogledati na sat, Bundle. Nemojte me čekati. – D... da, Vaša Milosti. Bilo je zapravo tako jednostavno da nije mogao vjerovati kako se prije toga nije sjetio. Morao je pozvati Emmu i njezine učenice na večernju zabavu u Haverlyju. Emma bijaše gotovo utonula u san kada začu kako se vrata njezina ureda otvaraju. Namršti se i povuče deku preko glave, pretvarajući se da ne čuje. Knjige razasute oko nje na krevetu pomaknu se, a noga joj je utrnula ili ju je pak olovka bola u jedan od prstiju, no bila je preumorna da bi joj bilo stalo. Učenice su je s vremena na vrijeme znale 100


posjećivati u kasne sate, ali, pobogu, bilo je već skoro jedan u noći. Nešto tresnu na pod u njezinu uredu. – Kvragu – promrmlja i uspravi se u krevetu. Protrlja oči i zijevnu, rastežući se. Ah, što sad. Miran san ionako je ovih dana bio prava rijetkost. Kad bi uspjela zadrijemati, uvijek bi sanjala samo jedno: vojvodu od Wycliffea. Posrćući, odjenu ogrtač i odvuče se do vrata spavaonice, te ih otvori do kraja. – Je li sve u redu? – zapita. Činilo se da se ponoćni posjeti događaju samo kad nešto nije u redu. – Vaša mi je prokleta Povijest domaćih životinja pala na stopalo – otegnu dubok muževan glas. Srećom, prepoznala je glas čak i prije nego što je preplašeno udahnula da vrisne. Zvuk joj zastade u grlu, što bijaše dobro, jer bi inače svojim vriskom digla cijelu Akademiju na noge. – Što... što vi, zaboga, radite ovdje? – zgranu se. Vojvoda od Wycliffea sagnu se da podigne knjigu. – Piše li unutra je li prva bila kokoš ili jaje? – zapita odlažući je na stol. – Ne znam. Tek sam... na kozama. Emma odjednom pomisli da možda ipak sve ovo sanja. Iz čistog se praznovjerja uštipnu za bedro. – Jao! On prijeđe sobu do nje. – Jeste li dobro? Ovako blizu i u mraku nekako se doimao još većim. – Da, dobro sam. Ali vi biste trebali otići. Smjesta. – Zar ne želite znati zašto sam ovdje? – pruži ruku i popravi ovratnik njezina ogrtača, približivši je pritom korak bliže sebi. – Zašto... zašto ste ovdje, doista? – Došao sam vas pozvati na večernju zabavu u Haverlyju – reče ravnodušno. – U četvrtak navečer. Mislio sam da bi mojim učenicama koristila večera i ples sa stvarnim pripadnicima otmjenih krugova. Nakratko se zapitala nije li možda pijan, no brzo odbaci tu mogućnost. Nije smrdio po alkoholu i govorio je svojom uobičajenom bistrinom. – Oh. Mogli ste poslati i pismo da mi to kažete. Vojvoda ju je dugo vremena svisoka promatrao, iako nije znala koliko može vidjeti u gustome mraku ureda. – Žao mi je što sam vas uzrujao poslijepodne – reče naposljetku. – Nisam to želio. – O tome možemo i sutra razgovarati, Vaša Milosti. – Nisam mogao spavati. – To nije razlog da provalite u Akademiju i gotovo me preplašite na smrt. Zubi mu zablistaše u mraku kada se nasmiješi. – Onda vam dugujem još jednu ispriku. – Hoćete li, molim vas, otići? Ujutro moram barem sat vremena prije doručka posvetiti istraživanju. – Mogao bih vam pomoći, znate. Poslijepodne sam vašem sir Johnu predao svoje konačne planove. – A kako bi to izgledalo kad biste mi pomogli da vas pobijedim? Kao da biste uopće učinili takvo što. Ne, hvala. Ovdje imam sve informacije koje trebam. Pokaže prema natrpanom uredu i gomilama knjiga za istraživanje. – Knjiga, koliko god bila zabavna, nije zamjena za pravo iskustvo. Svojim je prstima, i 101


dalje obavijenima oko njezina ovratnika, privuče još korak bliže sebi dok se nisu praktički dodirivali. Voditi u mraku razuman razgovor s visokim, naočitim razvratnikom bilo je iznimno teško. Misli su joj željele odlutati u raznim primamljivim smjerovima. No, on je vjerojatno računao na to da žene gube glavu samo zbog njegove muževne pojave. – Sigurna sam da vjerujete u to, Vaša Milosti. Mene knjige sasvim dobro služe, hvala vam lijepa. – Ne vjerujem vam. Njegov dubok tih glas probudi tople žmarce koji joj se polako popeše kroz noge. – A zašto? – uspije protisnuti. – Vidim sve ove knjige kojima ste okruženi, o svakoj temi poznatoj čovječanstvu, no koliko vi zapravo znate o stvarnome životu, Emma? – Samo zato što sam odlučila posvetiti se podučavanju i prikupljanju znanja ne znači da sam nekakva pustinjakinja koja je posve odsječena od svijeta. – To upravo znači da ste pustinjakinja, i da se pretvarate da ste nadišli osjećaje topline i želje. U ovom se trenutku osjećala veoma toplo. – Više volim rabiti svoj um, nego... – glavom kimne odmjeravajući ga od glave do pete – ... svoju mentulu, kao što muškarci čine. Čak i izgovaranje te riječi na latinskome natjera je da snažno porumeni, no ponada se da on ne može vidjeti njezinu zbunjenost u mraku. Grey podiže obrvu. – Nihil est in intellectu quod non feurit in sensu. John Locke. Trebala je znati da govori latinski – što je značilo da točno zna koji je dio njegove anatomije spomenula. Svoj je latinski bila poprilično zapustila otkako ga je gospođica Perchase počela predavati. – Ništa nije u intelektu što... prije nije bilo u osjetilu. Zaboga. Koliko ste dugo čekali da to kažete? – Vjerojatno jednako dugo koliko vi u pamćenju imate mentulu. Prstima joj pogladi obraz. – Zašto jedna školarka uopće uči riječi kao mentula? Ovdje je sigurno niste naučili – ovdje gdje mušku anatomiju zovu ‘muški dijelovi’. Nije bilo moguće da porumeni više nego sad. – To vas se ne tiče, Vaša Milosti. On se nasloni na policu s knjigama iza sebe te je pritom privuče na sebe. Morala je položiti ruke na njegova prsa kako ne bi svojim tijelom posve prianjala uz njegovo. – Kladim se da je kriva znatiželja. Vi ste vjerojatno najpametnija žena koju sam ikad upoznao. Zašto biste trebali prestati učiti u određenom trenutku samo zato što vas knjige to ne mogu naučiti? Uistinu jest bila znatiželjna, a znatiželja joj je svakim trenutkom sve više rasla. Trzanje njegovih mišića pod njezinim rukama fasciniralo ju je, a njegov glas, poput kakve tutnjave, potjera joj žmarce niz leđa. Željela je istražiti svaki centimetar njegova tijela, te prstima obuhvati njegov prsluk kako bi ostali čvrsto na mjestu. Dok je bila ovako sama s njim, osjećala se tako toplo, lakomisleno i veoma, veoma zločesto. – Želite reći da nema drugih riječi koje ste upamtili? Drugih riječi čije pravo značenje dobro poznajete? Machaera možda? Ili follis? Ako ovako nastavi, onesvijestit će se. – Smjesta prestanite. – Previše vulgarno? – promrmlja. – Možda više volite capulus ili pak temo? Ako dosad nije razmišljala o dršcima mačeva ili stupovima, sada bez sumnje jest. 102


Pogledom nehotice zaluta od njegovih snažnih prsa prema dolje, a potom ga brzo podiže prema njegovu licu kad on premjesti ruke i prebaci joj dugu kosu naprijed preko ramena. Prsti mu se isprepletu s njezinim kovrčama, mrseći ih i nježno vrteći dok joj gotovo ne ponestane daha. – Samo me želite šokirati – reče gutajući slinu. – Ne, ne želim. Pokušavam vam pokazati da postoji razlika između poznavanja riječi i poznavanja onoga što znači. Uzmimo, na primjer, riječ interfeminium – mjesto između ženskih bedara. To je mnogo više od puke riječi, Emma. Prije nego što je banuo u njezin život, mislila je da razumije riječ – 'poljubac'. No, sve dok je nije poljubio, nije znala – doista znala – što ona znači. Sve do noćas latinski jezik nikad nije smatrala tako erotičnim. Čak su se i anatomski vulgarizmi koje je zapamtila doimali kliničkima, što je i bio jedini razlog zašto ih je mogla izgovoriti. Međutim, kad ih je izgovarao vojvoda od Wycliffea, prožimala ju je vatra. Grey se nagnu naprijed i usnama nježno dotaknu njezine. – Dopustite mi da vas naučim, Emma – prošapta. Zašto baš mene? Da je to pitanje izustila naglas, možda bi se sjetio da je ona samo ravnateljica i da on već poznaje brojne žene kojima nisu potrebne njegove lekcije kako bi mu pružile mnogo više zadovoljstva nego što je ona mogla. – Prestat ćete ako to od vas zatražim? – protisnu. – Da. Ali nećete. – Veoma ste sigurni... Utisnu joj dubok, polagan poljubac. Koliko god bila neiskusna, ovoga je puta osjetila razliku; dodir mu bijaše usredotočeniji, ali i opušteniji, kao da je znao da ih noćas nitko neće omesti. Logični dio nje shvati da bi ovo mogla biti najbolja, posljednja i možda jedina prilika da otkrije kako je to biti u zagrljaju muškarca. Njezino ustreptalo srce, živci i tijelo postali su goruće svjesni njegova dodira, i učini joj se kao da je vrijeme u isti mah stalo i ubrzalo se. – Emma – promrmlja dok se spuštao prema njezinu golom grlu, milujući ga usnama – gušite me. – Što? Oh, oprostite. Prstima se tako grčevito držala za tkaninu na njegovim prsima da je iznenadi što je nije rasparala. Rastvori prste i položi ih na njegova tvrda prsa. – Ne znam što trebam raditi. Podiže glavu kako bi je pogledao. – Što želite raditi? – Dodirnuti vas. Grey polako udahnu. – Onda me dodirnite. Drhteći, klecavih koljena, Emma spusti pogled, a potom ga ponovo podiže prema njegovu licu. – Nećete mi se sutra smijati? On nagnu svoju zlatokosu glavu, pogledom tražeći njezine oči u mraku. – Otkuda ste došli? – prošapta. – Nikada nisam upoznao nekoga poput vas. Ponovo joj utisnu poljubac, ovoga puta silovitije. – Ne, neću vam se smijati. Srce joj je divljački udaralo pa pomisli kako ga on zacijelo čuje ili joj barem osjeća puls na vratu dok ga miluje usnama. Ruke mu spuznuše niz njezina ramena, okrznuše stražnju stranu dojki s intimnošću od koje gotovo ostade bez daha, te joj rastvoriše 103


ogrtač oko struka. Grey kliznu rukama pod toplu vunu, obujmi joj bokove i lagano je gurnu natrag dok se bedrima nije naslanjala na stol. Sve to vrijeme njegove usne pratile su njezine i dražile je, tražeći i kradući ono što je ostalo od njezine sposobnosti da misli i diše. Kad je bokovima pritisnuo njezine, osjeti njegovu muškost kroz hlače, vruću i krutu. Stenjući, Emma obgrli njegov vrat ljubeći ga otvorenih usta dok je njegov jezik istraživao njezina usta. Na njezino iznenađenje, Grey se odmaknu pola koraka unatrag. Odjednom osjeti paniku u prsima. Ne želi valjda prestati, ne sada. – Jesam li u nečemu pogriješila? – upita ga drhtavo. On odmahnu glavom. Podigavši ruke prema njezinima, maknu ih sa svojih ramena te joj položi otvorene šake natrag na svoja prsa. – Dotaknite me – ponovi glasom koji bijaše tih i senzualan. Zurila je u njegova prsa jer ju je pogled na njih opčinjavao, ali i zato što se osjećala tako izloženom i ranjivom da bi je ubilo kad bi podigla oči i vidjela da joj se on, unatoč ohrabrujućim riječima, smije. Grey joj podiže bradu, a taj dodir bijaše još jedno milovanje. – Nemojte toliko razmišljati – promrmlja gledajući je očima koje bijahu svjetlucave od požude. – Samo osjećajte. Primivši joj ponovo rastvorene šake, podiže ih po prsima i stavi pod revere. Konačno shvativši što radi, ona mu pomogne da skine kaput. Osjeti kako su mu ruke tople i mišićave pod tankim lanenim batistom. Ponovo zadrhti. Sanjati o tome da je gola s njim i uistinu to biti bile su dvije posve različite stvari. – A sada sam ja na redu. – Pokretima koji bijahu mnogo samouvjereniji od njezinih, Grey joj skinu ogrtač s ramena i pusti ga da padne na stol iza nje. Potom usnama nađe njezinu ključnu kost i spusti se niz kožu sve do dubokog izreza njezine spavaćice. Usta su bila nešto predivno. Nikada nije zamišljala da dodir nečijih usana na njezinoj koži može biti tako... stimulirajući. Emma stade prtljati s dugmadi njegova prsluka i uspije ih otkopčati a da nijedan ne otpadne. S malo više samouvjerenosti skinu ga s njegovih ramena i posveti se njegovoj kravati. On je stajao mirno, puštajući je da se muči sa zamršenim čvorovima. – Brzo učite – reče prolazeći prstima duž izreza njezine spavaćice, a potom ih zavlačeći ispod nabora. – Dobar ste učitelj – za sada. Ovoga se puta nasmiješi. – Za sada? Mislim da je vrijeme da prijeđemo na drugu lekciju. Odvezavši mašnu koja joj je visjela između grudi, on polako spusti spavaćicu niz njezina ramena. Osjetivši kako joj je svjež zrak dotaknuo gole grudi, Emma drhtavo udahnu. Više nije mogla uvjeriti samu sebe da samo sanja. Vojvoda od Wycliffea stajao je pred njom, gladeći svojim prstima njezinu kožu, milujući je po mjestima koje nijedan muškarac nije vidio, a kamoli taknuo. – Ovo je previše – protisnu hvatajući ga za ruke kojima joj bijaše obujmio grudi. – Zašto je previše? – Prsti mu se malo pomaknuše, nježno joj okrznuvši bradavice. 104


Ponovo uzdahnu od iznenadnog osjeta, a bradavice joj otvrdnuše zbog njegova nježnog dodira. – Ne znam. Samo se osjećam... osjećam se kao da sam van svoje kože. – Je li osjećaj neugodan? – Prsti mu se iznova pomaknuše, milujući je. – Ne... – prostenje. – Onda uživajte u tome – prošapta. – Ja uživam. Grey spusti glavu, a njegov jezik zauze mjesto njegovih prstiju. – Oh, nebesa – reče zadihano, izvijajući se prema njemu i prolazeći mu prstima kroz kosu kako bi ga privukla još bliže. Osjeti kako je njegov prigušeni hihot prostrujao kroz nju. Nije bilo nikakvo čudo što je želio da ga dodirne, s obzirom na to koliko je uzbudljiv njegov dodir bio njoj. Dršćući, ona mu izvuče stražnji dio košulje iz hlača. Poče još strasnije ljubiti njezine grudi, gurajući je natrag na natrpanu površinu radnog stola. Ona ramenima udari naslagane knjige i nestrpljivo ih gurnu na pod. – Ako me ovime mislite sluditi i svratiti mi pozornost od oklade, nećete uspjeti – izjavi bez daha, milujući mu rukama prsa ispod košulje, osjećajući trzanje njegovih mišića dok ju je podizao da sjedne na stol. Grey podiže glavu s njezinih grudi dovoljno dugo da mu ona povuče košulju preko glave. – Ja se osjećam posve sluđeno – promrmlja skidajući joj spavaćicu do kraja. Stojeći između njezinih nogu, pohlepno ju je ljubio, naginjući se naprijed i gurajući joj dolje ramena. Dok je tako ležala gola na leđima, a on se naginjao nad njom, Emma pomisli kako bi se trebala osjećati ranjivom, no osjećala se snažnom i moćnom. Njezino je tijelo žudjelo za njim, za nečim što joj je samo on mogao dati. – Grey... Dugi, sigurni prsti u sporim su se lijenim krugovima spuštali niz njezine grudi, preko njezina trbuha, sve do kovrčavih crnih dlačica, te je ondje dotakli. Emma se lecnu, grabeći ga za ramena od iznenadnog munjevitog drhtaja što joj sijevnu tijelom. Nije mogla vjerovati da nizak, požudan, čeznutljiv zvuk koji je odjeknuo dolazi iz njezina vlastita grla. – Isuse – prošapta Grey drhtavim glasom. Ponovo je poljubi, još silovitije, a slobodnom rukom odveže remen i hlače. Emma se podiže na laktove i prekinu njihov poljubac. – Želim vas vidjeti – izjavi. – A ja vas želim osjetiti. Želim vas, Emma. Želim biti u vama. Nije mu mogla odgovoriti. Grey se sagnu kako bi skinuo čizme te se ponovo uspravi, a hlače mu skliznuše na pod. Bio je visok muškarac krupnih kostiju, i dok je zurila u njegovu nabreklu muškost, onim djelićem svojeg mozga koji je još uvijek funkcionirao zamijeti kako je obdaren. Veoma obdaren. – Emma – promrsi prolazeći palcem duž njezinih usana – jeste li naučili nešto novo? Ona šutke kimnu, ne mogavši svratiti pogled s njegove mentule. – Bože blagi – protisnu. – Smijem li vas... – Dotaknuti? Da, molim vas. Uspravivši se i koljenima obgrlivši njegova mišićava bedra, Emma posegnu dolje drhtavim prstima. Kad joj prsti taknuše glatku, toplu kožu, mišići mu poskočiše. Zapanji je spoznaja da ona utječe na njega, možda jednako koliko i on na nju. Nije bila jedina koja 105


je ovdje drhtala. On polako prstima kliznu po njezinim koljenima i trbuhu te joj iznova stade milovati grudi. Ovo međusobno dodirivanje bilo je gotovo jednako ugodno kao i ono njihovih usta i jezika. Ohrabrena, Emma obavi prstima njegov ud i poče ga gladiti. On se sledi. – Nemojte to raditi – protisnu kroz zube. Istog ga časa pusti. – Jesam li vas ozlijedila? – Ne. Vrlo je... ugodno, ali nisam još spreman za to. Pomaknuvši joj noge na stol, pope se na nju. Bedra im se spojiše, a njegov se ud priljubi uz njezin najintimniji dio. Grey je ponovo stade ljubiti, strastveno i otvorenih usta, a ona obavi ruke oko njegovih ramena privlačeći ga još bliže sebi. On se pomaknu, gurajući njezina raširena koljena još šire, a zatim polako, s dubokim jecajem zadovoljstva, prodre u nju. Oštra je bol iznenadi i gotovo ostavi bez daha. U isto vrijeme, osjećati ga u sebi bio je najerotičniji, najdublji užitak koji je ikad spoznala. – Žao mi je – reče podižući se na ruke i gledajući u nju. – Neću vas opet povrijediti. – Dobro sam – uspije protisnuti. – Samo ste me iznenadili. Grey se nasmiješi. – I vi ste mene iznenadili. Ali lekcija još nije gotova. Što je moglo biti izvanrednije nego biti ovako združen s drugim ljudskim bićem? On stade pomicati bokove naprijed i natrag. Emma izvinu leđa, bespomoćno stenjući. Sa sporim, postojanim ritmom nastavi ulaziti i izlaziti iz nje. Ona zarinu prste u njegova leđa. Nije se više osjećala kao da je prožima vatra; sada je bila vatra, i on je bio vatra, a način na koji se kretao i ispunjavao je bio je tako... savršen. Osjećaj pulsiranja koji joj je prožimao nutrinu postade oštriji i intenzivniji kako se njegov ritam produbljivao i ubrzavao. – Grey – protisnu podižući bokove kako bi se uskladila s njegovim pokretima. On je ponovo poljubi, pogleda koji bijaše taman i usredotočen na njezin. Pokuša ga pogledati u oči, ali tada iznenada sve u njoj buknu i eksplodira. Duboki jecaj zadovoljstva ote joj se iz prsa i ona ga bespomoćno obgrli. Prodrijevši duboko, on se povuče i svrši, drhtavo priljubljen uz nju. Grey je to jedva uspio izvesti, napustiti njezinu usku toplu nutrinu. Teško dišući, polako se spusti na nju, i dalje noseći većinu težine na svojim rukama. S bujnim crvenkastosmeđim kovrčama koje su joj uokvirivale glavu poput aureole, doimala se istodobno tako krhkom i vatrenom da bijaše zabrinut, čak i nakon svega ovoga, da je ne zdrobi. – I tako završava naša lekc... Dvije stare krhke noge radnog stola naglo popustiše i oboje završiše na podu. Grey se nekako uspje okrenuti i pasti na stražnjicu, lupivši pritom glavom u još jednu hrpu njezinih vražjih knjiga. Sudar knjiga, drva i tijela gromoglasno odjekne u tihoj tami. – Prokletstvo! Jeste li dobro? – Tiho. – Emma mu prstima prekrije usne. Usprkos udarcu koji je dobio u glavu, osjećaj njezina vitkog tijela kako obavija njegove bokove bio je uistinu ugodan. Grey joj poljubi jagodice prstiju. – Opustite se, Emma. Dva su sata u noći. Nitko nije čuo... Malo dalje niz hodnik vrata se otvoriše sa škripom. 106


– O, ne! – prosikta ona, dižući se s njega. – Van! – Gol sam – odvrati on i uspravi se, veoma uzrujan tim znatiželjnim curetkom koji ih prekida. Ona se naglo okrenu i pogleda ga, zapanjujuće lijepa na mjesečini. – Upravo zato vi i vaši muški dijelovi ne smijete biti ovdje! Zgrabi spavaćicu i navuče je preko glave. Grey ustade. – A gdje biste željeli da ja i moji muški dijelovi odemo? Spustivši oči na njega, Emma prestade mahnito koračati gore-dolje dovoljno dugo da ga pogleda od glave do pete. – Bože blagi, prekrasni ste – izusti polako. – Sakrijte se. – Ne mislim otpuzati pod vaš vražji krevet. Kvaka na vratima ureda se okrenu. Navukao je zasun, Bogu hvala, pa su se otvorila samo pola centimetra. – Emma? Što se događa? – prošapta ženski glas s blagim francuskim naglaskom. – Čula sam neki tresak. Jesi li dobro? Emma? S molećivim pogledom ona mu dade znak da ode u njezinu spavaonicu. Grey se sagnu i dobaci joj ogrtač, sakupi svoju odjeću te odšeta u sobu i stade iza vrata. Čak i da je htio, ne bi se mogao ugurati ispod njezina malenog kreveta. Vrata ureda se otvore. – Isabelle – prošapta Emma. – Pobojala sam se da bih te mogla probuditi. Grey se primaknu bliže, naginjući glavu kako bi mogao vidjeti kroz pukotinu između zida i poluotvorenih vrata. Učiteljica francuskog uđe u sobu. – Što se zaboga dogodilo? Zvučalo je kao da ti se strop urušio. Grey tiho spusti ostatak svoje odjeće kako bi mogao navući hlače. Cijelo to vrijeme nije skidao pogled s Emme. Bila je tako dražesno znatiželjna i tako prijemčiva – znao je da je suosjećajna, ali s obzirom na njezinu visoko razvijenu inteligenciju i prezir koji je osjećala prema muškarcima, nije od nje očekivao takvu strast. – Oh, nikako nisam mogla zaspati pa sam odlučila malo pospremiti ured. Zacijelo sam naslagala previše knjiga na stol jer je jednostavno propao. Sam od sebe. Grey se naceri, a potom shvati da mu nedostaje čizma. Prokletstvo. Pogledom preleti pod, ali nije ju mogao vidjeti u neredu knjiga i slomljenog namještaja. – Pomoći ću ti da pospremiš. Ne bi trebala micati stvari u mraku, Em. Sva sreća da se nisi ozlijedila. – Ne moraš se mučiti, Isabelle. Ostavit ću to ovako do jutra. Naglo se pomaknu u stranu i Grey vidje kako vršak njegove čizme nestaje pod rubom dugačke spavaćice. – Jesi li sigurna? – Da. Nakon svega ovoga, mislim da ću čak moći zaspati. – U redu. Učiteljica francuskog pođe natrag do vrata. – Oh, možda bi bilo dobro da ujutro popričaš s Elizabeth. Jane je rekla da je petite primila još jedno pismo od majke, ali nije ga htjela pokazati Jane. Grey začu kako je Emma uzdahnula. – Ta prokleta žena. Zacijelo opet traži novac. Pozabavit ću se time ujutro. – Oui. Laku noć. – Laku noć, Isabelle. 107


Čim se vrata ureda zatvoriše, Grey izađe iz spavaonice. – Što je bilo s Lizzy? – zapita. Emma se pomaknu s njegove čizme i sagnu kako bi mu je dodala. – Ništa što već prije nisam riješila. Promotri je. – Znači, sada ste opet pristojna, profesionalna ravnateljica? – Uvijek sam i bila. Nakon svojeg tupavog komentara, doslovce je mogao vidjeti kako oko sebe iznova podiže zid od opeke i žbuke. To mu neizmjerno zasmeta. Nadao se – stremio je – noći vođenja ljubavi koja će ga riješiti neobične žudnje za Emmom Grenville. No, nije uspjelo. I dalje ju je želio, sada još i više nakon što ju je okusio. Prije nego što ju je primio u naručje, nije bio posve siguran u svoje namjere. Još uvijek nije znao što točno želi, osim toga da mora prestati biti takva neuljudna hulja. Ono što se noćas dogodilo za njega je bilo veliko iznenađenje. Uze je za ruku i privuče k sebi, a potom se nagnu prema njoj i poljubi je. Zagrljaj bijaše još magnetičniji nego prije. Sada je poznavao osjećaj njezine kože na svojoj, njezin dodir i njezin ritam. – Hoćete li mi sutra ispričati o Lizzy? – upita gladeći prstima njezinu meku kožu i ne želeći je pustiti. – Pomoći ću ako mogu. – Sviđa mi se ovaj Grey – prošapta ona klizeći prstima niz njegova gola prsa. Ako ga vidim opet sutra, možda bismo mogli popričati. Nježno mu uzvrati poljubac. – Sada morate poći. Želio je ostati, no nije mogao početi odgonetati zbrku u svojem umu u njezinoj prisutnosti. – U redu. Ali među nama nije gotovo, Emma. – Mmmm. Možda bih mogla odslušati još nekoliko lekcija. Grey je ponovo čvrsto privuče k sebi. – Nemojte to govoriti ako želite da odem – promrmlja. Osjeti kako je zadrhtala. – Upamtit ću to. Hitro se odjenuvši, prije nego što se predomisli i zauvijek joj upropasti ugled, Grey se iskrade niz stubište i iziđe van. Dok je koračao maglom obavijenim zemljištem i penjao se preko ciglenog zida, jedna mu je stvar bila savršeno jasna: više nije želio da se Akademija gospođice Grenville zatvori. Njegov boravak u Hampshireu iznenada se jako zakomplicirao. Lady Sylvia sjedila je na prozoru svoje spavaonice i pijuckala šalicu hladne čokolade. Napitak je bio vruć kad ga je počela piti, no to je bilo prije više od dva sata. Namjeravala ga je brzo ispiti i leći na počinak. Kad se samo sjeti koliko je bila nezadovoljna nakon što ju je po dolasku u Haverly grofica smjestila u ovu spavaonicu, što dalje od vojvodine sobe. No, dok je sada gledala dolje prema dvorištu sa stajom i razmišljala o tome kako je primljen njezin prvi pokušaj zavođenja, mogla je biti jedino zahvalna na pogledu. Greydon Brakenridge odjahao je u noć obasjanu mjesečinom kao da ga gone divlji psi iz pakla. Njegov je povratak, međutim, bio mnogo tiši i mirniji. Nastavila je gledati kroz tamni prozor dok je vodio svoga velikog riđana u staju te izašao kojih petnaest minuta poslije. Čak i pod slabom mjesečinom mogla je vidjeti njegov smiješak. 108


– Zločesti, zločesti Greydon – promrmlja i ispije hladni slatki napitak do kraja. Ujutro je imala napisati pismo ili dva. Bilo je vrijeme da roditelji Akademijinih učenica saznaju čime se bavi njihova preambiciozna ravnateljica.

109


Dvanaesto poglavlje

N

ije mi jasno kako se ovo moglo dogodit’ – reče Tobias okrećući radni stol na drugu stranu. – Dao bih se kladit’ da će ova starudija trajat’ zauvijek. Ruku prekriženih preko prsa, Emma se svim snagama trudila da ne porumeni. – Pretpostavljam da mu je kad-tad moralo odzvoniti. – Pa, gospodin Jones duguje mi uslugu jer sam mu pomog’o da izravna plug. Pomoć’ će mi da iznesem ovaj nered odavde. – Mislite li da ga možete popraviti? – ‘Ko zna? Možda. Tobias, koji bijaše zadužen za sve sitne popravke, ispitivački pomaknu preostale noge stola, a potom se uspravi. – I dalje mi nije jasno. Obrisavši ruke o hlače, uputi se prema vratima. – Najbolje da pođem otvorit’ kapiju za one velike kočije. – Hvala vam, Tobiase. Čim je otišao, Emma se zavali u stolicu. Bila je umorna, mišići među nogama su je boljeli i imala je najčudniju potrebu da zapjeva iz sveg glasa. Bit će mnogo upućenija za svoju sljedeću raspravu o anatomiji, iako se možda neće usuditi biti eksplicitnija u opisivanju muških dijelova. Nije imala pravo u vezi s onime što je noćas izjavila: ono što su ona i Grey napravih posve joj je skrenulo pozornost s oklade. Cijelo jutro nije napravila ništa što je imalo veze s njezinim istraživanjem. Mjerenje sjeverne livade za izgradnju ciglane činilo joj se jednako neprivlačnim, no to je bio zadatak koji si je za danas odredila. Nečiji se koraci približiše otvorenim vratima njezina ureda. – Gospođice Emma, stigli su – reče Julia Potwin, očiju sjajnih od uzbuđenja. I ne sačekavši odgovor, nestade u smjeru stubišta. Svaki dio njezina bića želio je pojuriti prema prozoru i pogledom potražiti Greya, no ona strogo potisnu taj poriv. Zaboga, nije školarka koja se prvi put u životu zaljubila. Duboko udahnuvši kako bi smirila živce, podiže se na noge. Kad je bila na pola stubišta, odjednom shvati da je zaboravila svoje bilješke i uz kletvu pojuri natrag u ured po njih. Kad se konačno našla vani, njezine učenice i gospođica Perchase već su sjedile u kočiji i kaleši, uzbudljivo čavrljajući. Tristan se naslanjao na teglu geranija pokraj vanjskih stuba i ona zasad ne dopusti da joj pogled odluta iza njega. Iščekivanje bijaše... slasno. – Dobro jutro, Tristane – reče i nasmiješi mu se, nadajući se da je toplina što joj žari obraze samo od sunca. – Emma. Izgledate predivno jutros. Vikont joj uze ruku i prinese je svojim usnama. 110


Nikakva joj munja nije sijevnula tijelom niti joj je vatra prožela vene, no to je nije iznenadilo. On nije bio Greydon Brakenridge. – Hvala vam. I vi izgledate lijepo. Odjednom osjeti promjenu u zraku pokraj sebe i ostade bez daha. Povuče prste iz stiska lorda Darea prije nego što je uspio osjetiti kako su iznenada zadrhtali. No, sada kad je došao taj trenutak, nije željela pogledati Greya. Obećao je da joj se neće smijati – no što ako bude izgledao ispunjen prezirom ili kao da se uopće ne sjeća gdje je noćas bio? – Dobro jutro. – Njegov dubok otegnut glas zabruja kroz nju. Zauzevši odlučan stav i brzo se šutke pomolivši, ona se okrenu prema njemu. – Dobro... jutro. Greyeve oči susretoše se s njezinima, ispunjene žarom i sirovom požudom. Usne mu se izvinuše u blagi smiješak i ona na tren pomisli da je namjerava stegnuti u naručje i voditi s njom ljubav na starim Akademijinim stubama, upravo ondje pokraj geranija. No, on joj samo pruži ruku. – Hoćemo li krenuti? Emma prihvati njegovu ruku i ako su mu prsti prečvrsto stisnuli njezine ih ih presporo pustili kad je pronašla svoje mjesto, činilo se da to nitko nije primijetio. No, ona jest. Činilo se da ne primjećuje ništa osim vojvode od Wycliffea. – Kamo danas idemo? Emma se strese. Morala je početi obraćati pozornost na ono što radi. – Trebala bih još jednom pogledati sjeverni pašnjak ako nitko nema ništa protiv. Grey se smjesti na sjedalo sučelice njoj. – Roscoe – reče preko ramena – do sjevernog pašnjaka. – Da, Vaša Milosti. Tobias je stajao pokraj otvorene kapije kad su izašli i krenuli prema Haverlyju. Emma je jedva primijetila koje su djevojke u kojoj kočiji ili tko sjedi pokraj nje. Cijelim je bićem bila usredotočena na muškarca koji joj je sjedio sučelice. Koljena im se sudariše kada kaleša prođe preko kolotečine na cesti i ona umalo iskoči iz kože. – Gospođica Santerre kaže da vam je puknuo stol. Smijuckajući se, Jane je primi za ruku. – Rekla sam Mary da je to od težine svih zadaća koje nam dajete. Emma se prisili na smiješak. – Bez sumnje. – Vjerojatnije je da su krive one knjige kojima se koristite za istraživanje – predloži Grey. – Domaće životinje, porezni zakoni i latinski. Ovoga je puta znala da je porumenjela. On se čak nije ni trudio olakšati joj ovo jutro. Koliko god da je prošla noć bila ugodna, nije očekivala da će joj ova vruća požuda kolati venama svaki put kad ga letimice pogleda. A s obzirom na to da je sjedio pola metra od nje, bilo je nemoguće ne gledati ga. – Šalite se dok možete – reče mu, nastojeći govoriti svojim uobičajenim trijeznim tonom – jer se nećete smijati nakon što dobijem ovu okladu, Vaša Milosti. – Dobro ste to rekli, Emma – podrži je vikont. – Hvala vam. Mogućnost razgovara s vikontom bila je utočište od samoporuge i budalaste želje za hihotanjem koje je naizmjence osjećala, i ona mu se toplo nasmiješi. – Jeste li ponijeli one bilješke koje ste spomenuli? 111


– Jes... – Imajte na umu da plan upravljanja posjedom treba biti vaša zamisao – ubaci se Grey namrštena lica. – Ne njegova. – Ja samo... – On mi samo pomaže s nekim statističkim podacima – obrecnu se Emma. – Ne morate me podsjećati na pravila. Elizabeth uzdahnu, obavivši ruke oko Emmine nadlaktice i naslonivši glavu na ravnateljičino rame. – Mislim da je sve ovo jedna predivna pustolovina – reče sa slabašnim smiješkom. Emma joj utisnu poljubac na sljepoočnicu. – Da, uistinu. Sirota Lizzy bila je jedina koja je jutros imala pravi razlog za suze, a ipak je nastojala prekinuti prepirku i sve ih razvedriti. Emma ponovo poljubi djevojku. Ona je ravnateljica Akademije. Vrijeme je da se opet počne ponašati u skladu s time. – Jeste li dobro, Lizzy? – tiho je upita Grey. Izraz lica bijaše mu zabrinut i Emma ostade zatečena što ga vidi takvoga. Zbog njegova pompoznog deklamiranja o ženama i školovanju nekako joj je promakla vrlo važna činjenica; uistinu mu je bilo stalo do djevojaka koje je podučavao. Zapita se u kojem se trenutku to dogodilo i je li on uopće toga svjestan. Akademijina najmlađa učenica ponovo uzdahnu. – Da, posve sam dobro. Hvala na pitanju, Grey. Jednostavno savršeno. Čak i Tristan podiže obrve zbog tako dolične male recitacije. – Bože blagi, gospođice Elizabeth. Ipak niste Amazonka. Upravo sam izgubio pet funti. Lizzy se uspravi. – A s kim ste se kladili, Tristane? Emma se nakašlje. – A joj. Spusti ramena. – S kime ste se kladili, lorde Dare? Tristan kimnu bradom prema vojvodi. – Wycliffe me uvjeravao da ste sasvim civilizirani, no nisam mu vjerovao. Nagnu se bliže, a oči mu zavjerenički zasvjetlucaše. – Ja sam vidio kako se mačujete na pozornici. Ona se nasmiješi. – Bila sam sjajna, zar ne? Emma pusti da opaska prođe bez komentara. Dugovala je Tristanu zahvalu jer je razveselio malenu vražicu. – Zapravo, mislio sam da ste poprilično zastrašujući. Mislim da sam čak i rekao nešto o tome da ste prava zvijer, zar ne, Grey? – Istina. Tresao se kao šiba. Probao me čak uhvatiti za ruku, ali to nije dolazilo u obzir. Kočijom punom djevojaka odjeknu hihotanje, a Elizabeth potapša lorda Darea po koljenu. – Baš ste dragi. U početku sam mislila da ste samo stari napuhanac, ali uopće niste tako loši. Grey prasnu u smijeh. Zvuk mu se podiže iz dubine pluća, krepak, ljubazan i iskren, a Emmu od toga iznova prođoše ugodni srsi. Mogla bi se naviknuti na taj zvuk, i na taj osjećaj. Previše se naviknuti. Roscoe se nagnu natrag na kočijaškom sjedalu. – Na drugu stranu mosta, gospođice, ili ovdje? Oh – planovi za ciglanu. Gotovo je posve zaboravila na to. – Preko potoka, molim 112


lijepo. Kočijaš stade gdje je zatražila, a da mu Grey nije morao ponoviti upute. Pa, bila je to lijepa promjena, no već je, kvragu, i bilo vrijeme. Na drugoj strani mosta Grey je teatralno pružao djevojkama ruku pomažući im da siđu na travu. Kad je došao red na nju, Emma ustade i ispruži ruku, nastojeći je snagom volje spriječiti da drhti. No, umjesto da uhvati njezine prste, vojvoda joj obujmi struk i bez muke je spusti na tlo. Čak i kad nogama dotaknu travu, Grey zadrži ruke oko nje, a pogled mu bijaše topao baš kao i stisak. – Izgledate doista dražesno jutros – promrmlja. – Molim vas, pustite me, Vaša Milosti – odvrati znajući da on zacijelo osjeća njezinu drhtavicu. On odmahnu glavom. – Ne još. Časak potom okrenu se djevojkama. One su se već počele došaptavati i smijuljiti, pa je morao podići glas kako bi ga čule. – Dame, upravo svjedočite nedoličnom udvaranju. Kao što vidite, veći sam i snažniji od gospođice Emme. Što predlažete da poduzme? – Zamolite ga da vas pusti – predloži Julia. Grey ponovo spusti pogled na nju. – Emma? Pročisti grlo. Bio je veoma lukav, no zapita se što bi učinio da se sada podigne na vrške prstiju i poljubi ga – a to je bilo upravo ono što je željela učiniti. – Vaša Milosti, molim vas, pustite me. – Hm. Ne. Letimice pogleda svoje štićenice. – Što sad? – Pitajte ga zašto vas ne želi pustiti – doviknu Julia. – Zašto me ne želite pustiti? – ponovi Emma. Privuče je još bliže sebi. – Jer vas želim obljubiti. – Grey – prosikta, a srce joj još jače zalupa – da ste odmah prestali. Vojvoda samo izvije obrvu. – Učenice? – To je bilo glupo, Julia – reče Henrietta mršteći se. – Sada si samo sve pogoršala. – Pa, onda joj ti reci što da napravi. – U redu. Recite mu da vas svi gledaju i da ćete oboje biti upropašteni ako ne prestane. Emma nesigurno uzdahnu. Bogu hvala, činilo se da djevojke ovaj nemili događaj doživljavaju kao samo još jednu lekciju. – Svi nas gledaju, Vaša Milosti. Oboje ćemo biti upropašteni ako ne prestanete. Njegov se stisak pojača i privuče je na sebe. Emma se ne mogaše suzdržati da iznenađeno ne cikne, no odluči da to pomaže okolnostima u kojima se našla. – Briga me što drugi misle – zagrmi vojvoda. – Moram vas imati. – Udarite ga u muške dijelove! – povika Lizzy. – Bože blagi, ne – usprotivi se Tristan iza nje. – A da vrištite? – predloži Mary. – Fuj – Lizzy iskrivi lice. – Previše budalasto. Dok su oni raspravljali, Emmi je postajalo sve... toplije. A čak i kroz svoje skute mogla je osjetiti da nije jedina koja se tako osjeća. Vragolasto mu se nasmiješi. Ha! Neka i njemu bude malo neugodno. 113


– Vražice – prošapta stišćući zube. – Vi ste počeli s ovim – odvrati mu tiho. – Što ćete sada napraviti? – Obljubiti vas, očevidno. – Oh, znam! Jane pljesnu rukama. – Ošamarite ga! To pokazuje da ne odobravate njegovo ponašanje, a on istodobno izgleda poput hulje. – Brava – reče vojvoda. Prije nego što je Emma uspjela provesti Janeinu zamisao, on je pusti i zakorači unatrag. Osjeti hladnoću na mjestima gdje su im se tijela dodirivala. – Zar vas neću imati zadovoljstvo ošamariti? Usne mu se trznuše. – Ne. Okrenu se kako bi se naklonio djevojkama i pritom sklopi svoj dugački kaput unatoč toplini ljetnoga jutra. – Odlično, Jane. Prvo pitajte, potom argumentirajte i na kraju ošamarite. Uperi prstom u Lizzy. – Bez udaranja. – To nisu jedini mogući potezi u ovakvoj situaciji – doda Emma vođena instinktom učiteljice. – Možete isto tako još jednom pitati da vas pusti, a potom se odmaknuti govoreći ‘Oh, Jane, tu ste’ ili nešto slično. – Meni se više sviđa šamar – izjavi Lizzy. – Pokušajmo još jednom! – Da, bilo je baš zabavno! – Kako želite. Napućenih usana, Grey joj iznova priđe. Odmahujući glavom i bespomoćno se smijući, Emma poče hodati unatrag dok ne udari u lorda Darea. – Oh... oprostite mi, milorde. Dame, morat ćete same vježbati s Njegovom Milosti. Moram zapisati neke bilješke. Greyu se nije sviđalo što bježi; mogla mu je to vidjeti na licu. No, ako nastave s ovim, mogla bi napraviti pogrešan korak i oboje ih odati. Ili bolje rečeno, odati sebe. Njega su vjerojatno već uhvatili u sličnim situacijama i društvo ga je zbog toga samo proglasilo razvratnikom. Njoj bi nepovratno bio uništen ugled, a njezina bi Akademija bila zatvorena. Emma naglo zastade. Možda mu je upravo to cijelo vrijeme i bilo na umu. Djelić onoga o čemu je razmišljala zacijelo joj se vidio na licu jer se Grey iznenada okrenu i uputi gospođicu Perchase i svoj razred prema lijepom komadiću livade. Uzlupanog srca, Emma požuri do potoka i otvori svoju bilježnicu. – Jeste li dobro? – zapita Tristan iza njezinih leđa. – Nadam se da vas onaj veliki klipan nije doveo u neugodnu situaciju. – Oh, ne. Sasvim sam dobro. Jedino što imam gomilu posla, a jako malo vremena da ga obavim. Vikont joj dotaknu rame. – Jeste li sigurno dobro? Ona se natjera na smiješak. – Da, posve. Smijem li pogledati vaše bilješke? – Je li se Grey uopće potrudio reći vam da sutra priređuje večernju zabavu za vas i vaše učenice? – Vikont iz džepa izvadi presavijeni papir i pruži joj ga. – Večernja... zabava? – Kvragu. Potpuno je zaboravila na njegov poziv – a s obzirom na okolnosti u kojima ju je bio pozvao nije bila sigurna treba li vikontu priznati da zna za to ili ne. Ne, odluči naposljetku, dok ju je Tristan ispitivački gledao. – Sutra navečer? Spomenuo je nekakvo okupljanje, ali Bože blagi, tako uskoro? – Vojvoda je poznat po tome da drugima rijetko dopušta da sudjeluju u njegovim 114


odlukama – reče vikont suho, a potom pokaže papir. – Ovo je najbolje što sam mogao izvući iz sjećanja s obzirom na to da pri ruci nemam originalne nacrte. Emma rastvori papir. – Ovo je sjajno – reče pomno ga pregledavajući. – Dimenzije s prinosom proizvoda, a uključili ste čak i broj radnika te njihove nadnice. Hvala vam, Tristane. On kimnu. – Rekao sam vam da znam sve o ciglama. A kako se Brighton ubrzano razvija, mogli biste onamo preusmjeriti prodaju. Svi šalju cigle u London, ali obala će vam biti doslovce pod nosom. Iza nje se pojavi nečija sjena. – To je dobar savjet – reče tiho Grey. – A s obzirom na brzinu kojom John Nash troši materijal za gradnju Prinnyna prokletog Paviljona, mogli biste s njim sklopiti ekskluzivan ugovor za opskrbu. – Špijunirate li vi to nas? – upita ona, a glas joj bijaše oštriji nego što je namjeravala. – Ne, samo pružam pomoć – odvrati vojvoda. – Zar ne morate podučavati razred, Vaša Milosti? Na trenutak je promotri, a izraz lica bijaše mu nečitljiv. – Zato sam i došao – reče naposljetku, okrećući se prema Dareu. – Moje učenice žele znati kako prepoznati kockara. Mislio sam da ti na to možeš odgovoriti bolje od mene. Tristan se namršti. – Želiš da popričam s onim curetcima? – Da. Ti si moj gost predavač. Bolje ti je da odeš onamo prije nego što se sjete neke druge teme za raspravu ili te opet nazovu starim napuhancem. Nelagodno pogledavši krug nasmijanih učenica, Tristan poravna kaput. – Ispalit ću metak u zrak ako me nadvladaju. Čim je vikont odšetao dovoljno daleko da ih ne može čuti, Grey se okrenu ponovo prema njoj. – Što nije u redu? – Kako to mislite? Sve je u redu. Ona nastavi koracima mjeriti područje koje je odredila za gradnju ciglane. – Cigle. Da sam se barem ja toga sjetio. To je vraški dobra zamisao, Emma. – Znam. Obavila sam istraživanje. Neko je vrijeme šutio. – Možete li na minutu prestati koračati uokolo? – zapita konačno. – Želim razgovarati s vama. Poželi odjuriti ravno natrag u Akademiju i zabarikadirati se u svoju spavaonicu – premda ga to ne bi spriječilo da ponovo uđe u nju ako poželi. – Zadirkivali ste me zbog stola – uzvrati mu oštro. – I zbog latinskog. – Što sam trebao napraviti, priznati da smo ležali na njemu, goli, kad je propao? Emma porumeni. – Tiše! Svalivši se u travu, otvori svoje bilješke i poče zapisivati brojke. – Ili da sam vam od same pomisli na taj vražji stol poželio strgnuti odjeću i ponovo rukama milovati cijelo tijelo? Ona nastavi pisati bilješke mahnitim tempom, premda nije više ni sama znala što zapisuje. – Spustite ton. On došeta iza nje, spusti se na koljena i primi je za lakat. – Ili da sam htio ponovo s vama voditi ljubav, da još uvijek želim, upravo ovdje i upravo sada? S vidljivom odlučnošću, Emma se oslobodi njegova stiska i pogleda ga preko ramena. 115


– To bi vam uvelike olakšalo stvari, zar ne? Da nas svi vide? On se namršti. – O čemu govorite? – Vi želite zatvoriti moju Akademiju, sjećate se? Ako me kompromitirate, to ćete i postići. Je li ono što se noćas dogodilo bilo samo dio vašeg plana? – Ne! Uz kletvu, on ustade i ljutito odšeta, ali gotovo se istog časa vrati do nje. – Ne znam točno što je ono noćas značilo – reče tihim ozbiljnim glasom. – Ali znam da sam veoma uživao u tome i da bih to volio ponoviti. – Pa, sva sreća da onda u Haverlyju borave gospođica Boswell i lady Sylvia, zar ne? – Ne želim njih. Želim vas. Ona podiže bradu. – Zašto? On ponovo kleknu, ovoga puta pred nju. – Zašto ste vi mene željeli, Emma? Pitanje je iznenadi. – Zato. – To nije odgovor. Poželi mu isplaziti jezik. – Ja sam vas prva pitala. – Nemojte se ponašati djetinjasto. – Nemojte izbjegavati odgovor. Ponovivši kletvu, on podiže ruke u zrak. – Želio sam vas jer ste... me zanimali. Osjećao sam... privlačnost prema vama. U ovom trenutku nisam siguran zašto s obzirom na to da ste očito ludi. – Samo pokušavate promijeniti temu. – Ne, vi to pokušavate. Prstima joj podiže bradu. – Sada je na vama red. Zašto ste željeli biti sa mnom? Ona plitko udahnu, pokušavajući odgonetnuti pogled u njegovim očima. Bio je ljut, očigledno, no dublje od toga vidjela je radoznalost, i požudu. – Kao što ste i sami rekli – uspje protisnuti, nastojeći zvučati smireno i logično – bila sam... znatiželjna. – I to je sve. – Da. On se namršti. – Vi ste, draga moja, lažljivica. Znatiželja nije bila razlog zašto bi žena reagirala na njegov dodir kao što je ona učinila. Ona je željela njega baš kao što je i on želio – i još želi – nju. Ona baci pogled preko njegova ramena i naglo ustuknu. Oklijevajući, Grey spusti ruku. Previše je navaljivao, i to pred svjedocima. Dok to nije spomenula, nije mu ni palo na um da bi Akademija mogla biti zatvorena zbog njihove indiskrecije. Zapravo, već je počinjao razmišljati o tome kako da spriječi da se to dogodi. – Bez obzira na vaše mišljenje, Vaša Milosti – reče i ustade -ja imam posla. Prokletstvo. Patio je za njom poput nekog školarca i nije htio da se udalji od njega, pa čak ni jedno jutro. Uhvativši je za ruku, okrenu je natrag prema sebi. – Što god mislio o vašoj Akademiji ili o vrijednosti obrazovanja žena, nikada ne bih – nikada – iskoristio prošlu noć da vas povrijedim. Obećao sam vam, a ja svoju riječ uvijek održim. – U redu, Grey – reče naposljetku, kimajući. – Ostala je još jedna stvar o kojoj želim razgovarati. Lizzy. Bacivši još jedan pogled prema njegovu razredu na otvorenom, dade mu znak da prošeće s njom. Nije namjeravao odbiti takav poziv pa stade hodati ukorak s njom. 116


– Ovo vam govorim samo zato što ste kolega predavač. Nećete ovo nikomu govoriti. Slažete li se? – Da. – U redu. Elizabeth je malo premlada da bi bila primljena u ženski licej, ali njezine su okolnosti posebne. Otac je napustio nju i majku kada je bila još mala i ostavio njihovo ime, koje je nekoć bilo ugledno, u popriličnim dugovima. Grey kimnu. – Poznate su mi takve priče. Pogled koji mu postrance uputi bijaše skeptičan. Usprkos porivu da je ispita o tome, ipak ju je nastavio šutke slušati. Nije želio učiniti ništa što bi je odvratilo od toga da mu se povjeri. – I sama bih željela da takve priče nisu toliko česte – reče svojim tonom ravnateljice. – Uglavnom, čini se da se Lizzyna majka pouzdaje u... dobru volju svojih muških poznanika kako bi imala krov nad glavom i hranu na stolu. Katkad joj, međutim, ponestane sredstava ili zaključi da je njezin život pretežak pa piše svojoj dvanaestogodišnjoj kćeri jadajući joj se kako je jadna i kako bi sve bilo bolje kada bi imala više novca. – Ima li Lizzy nasljedstvo? – Jedino što Lizzy ima jest veliko srce. Glas joj zape u grlu pa su trenutak šetali uz potok u tišini. – Krpa odjeću za druge djevojke i pomaže mi u svakodnevnim obvezama kako bi zaradila džeparac, ali na kraju svaki novčić šalje toj vražjoj ženi – kao da bi joj pet funti moglo poboljšati život. Stisnutih usana, Grey ponovo kimnu. I sam se uvjerio u velikodušan duh Elizabeth Newcombe i od pomisli da itko – a kamoli djevojčina vlastita majka – iskorištava njezino dobro srce, obuze ga ljutnja. Zapravo, bio je vraški bijesan. – Zato želi biti učiteljica ih guvernanta, zar ne? – reče tiho. – Kako bi mogla od prihoda uzdržavati majku. – Nikada to ne bi priznala, ali to je i moja pretpostavka. Nešto mu u čitavoj toj situaciji nije imalo smisla, no oklijevao je pitati Emmu o tome. Osjeti da mu se odgovor ne bi svidio – ne zbog Emme ili Lizzy, već zbog sebe. – Emma – reče, a zbog oklijevanja razvuče pitanje – ako je njezina majka u tako teškim novčanim problemima, tko onda plaća Lizzyno obrazovanja na Akademiji gospođice Grenville? Ona zastade, okrećući se kako bi podigla oči prema njemu. – Ja. Ili preciznije, Akademija. – A kako si vi, ili preciznije, Akademija, to možete priuštiti? – Dio novca dolazi od školarina ostalih učenica. – A ostatak? – potaknu je. Emma udahnu. – Od novca koji uštedimo prihvaćajući darove kao što su kola i Stari Joe i... i imajući velikodušno nisku zakupninu od Haverlyja. Grey se razgnjevi. – Prokleta, vražja... – Snizite glas – obrecnu se na njega, očiju stisnutih od ljutnje. – Zato ste je stavili u moj razred, zar ne? – zahtijevao je znati, najtiše što je mogao, uzevši u obzir da mu je malo nedostajalo da je ubije. Ona prekriži ruke preko prsa. – Da, tako je. A za to ste sami krivi. Bijelog lica, podiže 117


bradu na svoj prepoznatljivo prkosan način. – Mogli ste me pitati za što koristim Akademijina dodatna novčana sredstva prije nego što ste ih odlučili uzeti, no niste to učinili. Elizabeth je jedna od desetak učenica čiju školarinu plaća sama Akademija. Ona zaslužuje jednake prilike kao i svi ostali. – Ah, ispričajte me – reče Tristan koračajući prema njima – ali razred me poslao da saznam koji se vrag događa. – Ništa se ne događa – promrsi Grey, strijeljajući Emmu očima. – Samo razlika u mišljenju. No, ona je imala pravo, naravno. Da mu je, onoga dana kad su sklopili okladu, rekla što točno financiraju Akademijina dodatna sredstva, nesumnjivo bi udvostručio okladu kako bi se škola mogla još brže zatvoriti. Iako je u međuvremenu promijenio mišljenje, i dalje je njezinu taktiku smatrao zamkom. A nije mu se sviđalo kad ga stjeraju u kut. – Shvaćam. Lord Dare zaljulja se na petama. – Pa, ako ste još zauzeti neslaganjem, smijem li djevojke naučiti nekoliko kartaških trikova? – Izvadi snop karata iz džepa kaputa i spretno ga promiješa jednom rukom. – Ne, ne smijete – odlučno reče Emma. – Što god vi mislili, svrha ove Akademije nije stvoriti varalice, lažljivice ili šarlatanke. Okrenuvši leđa, stade ljutito gaziti kroz travu prema djevojkama. – Današnja lekcija je gotova. Ponovo je to činila, sve je muškarce kategorizirala kao obične divljake. On će morati otkriti zašto to neprestano radi. Grey joj je bijesno gledao u leđa te skrenu pogled tek kada shvati da ga je spustio na njezinu oblu stražnjicu. – Baš ti hvala, Tristane – progunđa i krenu za ravnateljicom natrag prema kočijama. – Što sam ja učinio? Osim, naravno, spriječio krvoproliće. – Jesi li znao da ona Akademijine prihode koristi kako bi financirala dodatne učenice? – Zar ti nisi? Grey se namršti. – Stvarno nisi? Pa, morao si samo pitati. Ja jesam. – Da, svaka ti čast. Ne, nisam to uopće shvatio. Prokune ispod glasa. – Ako dobijem ovu okladu, ona će neke od tih djevojaka – ako ne i sve – morati izbaciti. – Sumnjam da će to biti problem – reče Tristan uspinjući se u kočiju. Grey ponovo baci pogled prema Emmi. – Zašto ne? – Ne mislim da ćeš dobiti okladu. Koliko god ga taj komentar ozlovoljio, Grey se počinjao nadati da je Tristan u pravu.

118


Trinaesto poglavlje

E

mma bi bila posve sretna da može izbjeći večernju zabavu u Haverlyju. Međutim, i Grey i Tristan obavijestili su djevojke, pa je imala veće izglede da zaustavi izlazak Sunca nego da spriječi održavanje zabave. Ostale učenice nisu bile nimalo sretne što su isključene pa je, da spriječi bilo kakve ispade ljubomore, Emma za doručkom objavila kako će prirediti zabavu na Akademiji povodom svoje pobjede u okladi. To nije bio njezin najpametniji potez, no ako izgubi od Greya, Akademiji ionako neće preostati mnogo vremena, pa u tom slučaju slobodno mogu propasti uživajući u večeri od čiste čokolade. Isabelle lagano kucnu prstima po vratima njezine spavaonice. – Jesi li sigurna da želiš da idem večeras s tobom? – Posve – odgovori Emma vadeći iz ladice par bisernih naušnica. Poklonila ih joj je jedna od njezinih imućnijih školskih kolegica još prije nekoliko godina kad je za rođendan dobila novi par. Bile su najljepša stvar koju je Emma posjedovala. – Bojim se da Wycliffe gospođici Perchase ulijeva strah u kosti. S još plemića i plemkinja na zabavi strahujem za njezino zdravlje. – Rado ću pomoći. Učiteljica francuskog pričeka da Emma podigne kosu i stavi naušnice. Njezina večernja haljina izašla je iz mode prije tri godine, ali imala je tu prednost što je bila nošena samo jednom ili dvaput. – Izgledaš ljupko – reče joj Isabelle. – Trebala bi se češće sjetiti da budeš žena, a ne samo ravnateljica. – I jedno sam i drugo – odgovori Emma uzimajući šal i torbicu. Možda bi haljina s manjim izrezom bila prikladnija, no nije mogla podnijeti pomisao da izgleda staromodno u prisutnosti blistavih plemića i plemkinja. Ne večeras. Galama u prizemlju bijaše zaglušujuća. Greyeve štićenice stajale su na sredini predvorja odjevene u svoje najljepše večernje haljine. Okruživalo ih je tridesetak učenica smijući se, ogovarajući i žaleći se što im je još jednom uskraćena prilika da se nađu u društvu naočitog vojvode od Wycliffea. – Poželite nam sreću – reče prodornim glasom i kakofonija utihnu. – Večeras imamo mnogo toga dokazati. Emma pokaza prema ulaznim vratima. – Hoćemo li, dame? Kaleša je pristigla upravo dok su silazile niz Akademijine stube i lakaj u livreji pomože Emmi, Isabelli i djevojkama da se popnu u kočiju. Kočija bi bila primjerenija, no Wycliffe je bez sumnje na umu imao averziju Mary Mawgry prema zatvorenim vozilima. Začas se 119


kaleša kotrljala u smjeru Haverlyja, a svjetla kočije i Mjesec na izlasku bijahu jedino osvjetljenje na cesti. – Mislim da ću se onesvijestiti – prošapta Mary tugaljivim glasićem. – Nećeš. Bit ćeš dobro. Sve ćete biti dobro. Uputi im samouvjeren osmijeh. – Samo se sjetite svega što ste naučile. – Svega što smo naučile na Akademiji ili svega što smo naučile od Greya? – zapita Lizzy. Bilo je to vrlo dobro pitanje. – Pa, s obzirom na to da je Njegova Milost domaćin zabave, pretpostavljam da trebate slijediti njegove lekcije. No, uvijek na umu imajte ono čemu smo vas naučili na Akademiji. Večeras predstavljate mene i sve ostale učenice. – Ne osjećam se nimalo bolje. Mary kliznu niz plišano sjedalo. Dok su skretali prema prilazu, Emma i sama osjeti blagu vrtoglavicu. Točno je znala zašto je večeras nervozna i to nije imalo veze s brigom oko toga kakvima će se njezine učenice pokazati. Potpuno je vjerovala tim mladim damama – dobro ih je podučila. Ne, imala je savršeno logičan razlog zašto se poigravala naušnicama i povlačila gornji dio tamnocrvene haljine koji joj je pokrivao grudi. Kao što je Isabelle istaknula, večeras nije bila odjevena poput ravnateljice. Večeras se osjećala ženstveno i ranjivo, i htjela je znati što će Greydon Brakendrige misliti o njoj. – Oh, pogledajte! Zapaljene baklje obrubljivale su obje strane prilaza koji je zavijao do vlastelinske kuće. Večernji povjetarac donosio je tonove prekrasne izvedbe Mozarta, a svaki prozor sjajio se od svjetla. Nedostajala je samo skupina kočija i gostiju oko prednjih stuba i Emma je mogla zamisliti kako su stigle na veliki bal u Londonu. Kaleša se zaustavi, a lakaj u livreji požuri spustiti stepenicu i pomoći im da siđu. Lica djevojaka bijahu ispunjena uzbuđenjem dok su slijedile lakaja do ulaznih vrata gdje ih je Hobbes čekao s uobičajenim stoičkim izrazom lica. – Vaša imena, dame? – zatraži, vadeći list papira i olovku. – Ne morate nas predstaviti, Hobbes – reče Emma dolazeći na čelo skupine. – Njegova Milost, vojvoda od Wycliffea, naložio je drugačije, gospođice Emma. Najavit ćemo vas. Nervozni drhtaj prostruja joj niz kralješnicu. Nije se mogla sjetiti da je ikada bila službeno predstavljena, osim iz pristojnosti kada bi u Haverlyju posjećivala grofa ili groficu. Djevojke će zasigurno biti jednako nervozne kao i ona te će, kao i uvijek, slijediti njezin primjer. Stoga, glumeći potpunu smirenost, dade imena svojih učenica, Isabellino ime i na kraju svoje. – Na službenoj zabavi – reče dok su slijedile batlera na kat – primile biste osobne pozivnice koje biste po dolasku predale batleru kako bi vas mogao dolično najaviti, a da mu ne morate diktirati svoja imena. – Najavljuju li i guvernante? – upita Elizabeth. – U pravilu ne. U pravilu, guvernante nisu ni prisustvovale otmjenim večernjim zabavama, ali nije imala namjeru tom informacijom ikome pokvariti večer. Ona i Lizzy poslije će o tome popričati, nasamo. Glazba je postajala sve glasnija kako su se primicale vratima primaće sobe. – 120


Pozdravite svog domaćina i zahvalite mu na pozivu, potom pozdravite sve s kime vas upozna – prošapta – i na kraju se udaljite. – Sjećamo se – šapnu joj Jane, smiješeći se. Hobbes poimence najavi njezine učenice, počevši s lady Jane, i one jedna po jedna nestadoše u primaćoj sobi. Greyev dubok glas odjekivao je odmah iza vrata i ona iznova osjeti treperenje u želucu. Sa zakašnjenjem se zapita je li on i dalje ljut zbog svojeg otkrića o Lizzy. Morao je, međutim, shvatiti kakve će posljedice njegova oklada imati na nju i ostale učenice koje je financirala Akademija, i ako mu ta spoznaja bude smetala, tim bolje. No, kad bolje promisli, njegova ljutnja zbog Lizzyne situacije zapravo je bila ohrabrujuća. Da mu nije bilo stalo, to ga ne bi toliko razbjesnilo. – Gospođica Emma Grenville. Emma odjednom shvati da stoji posve sama u hodniku te s dubokim udahom uđe u primaću sobu. Grey je priredio večernju zabavu pa je kao domaćin stajao najbliže vratima. Malo dalje od njega lord i lady Haverly ćaskali su s Isabelle dok su se djevojke okupile oko lorda Darea na drugom kraju sobe. – Gospođice Emma – reče vojvoda primivši je za ruku i naklonivši se preko nje. Dok se uspravljao, oči im se susretoše i na trenutak Emma nije mogla doći do daha. I prije ga je smatrala naočitim, ali večeras je izgledao jednostavno... veličanstveno. Kravata oko njegova vrata bijaše bjelja od snijega i ukrašena blistavim safirom. Osim tog detalja, ostatak njegove odjeće bio je crn kao ponoć, sve od širokih ramena pa do ulaštenih visokih čizama. Koja bi mu žena mogla odoljeti? – Vaša Milosti – odvrati i nakloni mu se. Jučerašnja zlovolja nestala mu je iz očiju, a zamijenio ju je tajnovit pogled blistav kao i njegov safir. Zakorači prema njoj i ona na trenutak pomisli da je namjerava poljubiti upravo ondje – i shvati da bi mu, na svoj užas, dopustila da to učini. Umjesto toga, on se okrenu u stranu i ponudi joj ruku. – Hvala vam što ste nam se pridružili večeras. – Hvala vam što ste nas pozvali. – Da, tako smo sretne što ćemo napokon upoznati Greyeve male štićenice – reče lady Sylvia sa smiješkom, elegantno im prilazeći. – Toliko smo čuli o njima, znate. Lady Sylvia blistala je u svilenoj haljini svjetlucave bjelokosne i zelene boje. Zacijelo je bila skuplja od Emmine cjelokupne garderobe, no koliko god ljupka bila, Emmu je više zabrinjavao pogled u očima lady Sylvije. Samo ju je jedna osoba u životu gledala na taj način, no odmah je to prepoznala. Prezir se teško zaboravlja. – Ja nisam čula ništa o tome – reče Alice tugaljivim glasom i priđe kako bi uhvatila Greya pod drugu ruku. – Znam samo da nas Grey i Dare svakog dana ostavljaju same kako bi odjahali u Hampshire i glumili profesore ili nešto slično. – Samo mi je jednom prilikom dopušteno da podučavam – usprotivi se Tristan. – I to o lošim stranama kockanja. – Kakav je to samo govor bio – reče umilno Sylvia. Vikont se okrenu prema svojoj mladoj ženskoj pratnji. – Znam da ste htjele provesti ovu večer s kremom londonskog društva, ali ovo je najbolje što smo mogli organizirati u 121


tako kratkom roku. – Trise – progunđa Grey – bez krvoprolića prije večere. Emma mu se primaknu malo bliže. – Doista ih ne želim izložiti ovome – promrmlja ne odvajajući pogled od lady Sylvije. Zar je moguće da ona zna za njih? – Ne, one moraju biti izložene ovome – uzvrati Grey istim tonom. – Život nije uvijek idealan, Emma. Ona maknu ruku s njegove nadlaktice. – Znam to, Vaša Milosti. Bolje nego vi. Ljudi nikada nisu tek tako odlazili od njega. Emma to očito nije shvaćala jer je to, činilo se, redovito činila. Grey bi pošao za njom, no Alice ga je držala u smrtonosnom stisku s druge strane i nije bio raspoložen vući je uokolo, po primaćoj sobi, za sobom. Blumton je kružio oko Jane, s monoklom koji je prislonio na oko. – Čujte, pa vi ste onaj curetak koji je glumio Juliju, zar ne? – Žao mi je, gospodine – odvrati ona – ali ne vjerujem da su nas upoznali. Greyu je došlo da zaplješće, iako je Emma izgledala kao da ona misli preuzeti zasluge za Janein sabrani odgovor. – Ah. Dopustite meni – reče Grey i stade predstavljati svoje prijatelje djevojkama. Nije dvojio da će se Blumton dolično ponašati niti da zastrašivanjem ne može Alice natjerati na isto, no nije bio toliko siguran kada se b y radilo J ânjã o Sylviji. Emma se mogla nositi s njom, no djevojke su bile premlade da bi posjedovale pribranost i samouvjerenost poput svoje ravnateljice. Ipak, kao što je i sam rekao, djevojke moraju ovo iskusiti. U londonskom društvu izdaja je vrebala iza svakog smiješka. Budu li slijepo vjerovale svijetu, neće ih samo ismijati, već i upropastiti. – Smijem li pogledati vaš monokl? – upita Elizabeth Charlesa. – Pa... ja... u redu, pretpostavljam da smijete – odvrati arogantno. Stvarčica bijaše pričvršćena za privjesak njegova džepnog sata pa se morao sagnuti kako bi Lizzy mogla pogledati. Jednim je okom zažmirila, a drugim zatreptala i pogledala gore prema Charlesu kroz zaobljeno staklo. – Kroz ovo vam nos izgleda prilično veliko – izjavi i nastavi ga proučavati. Blumton pocrveni. – Trebali biste kroz to gledati sve ostale, a ne mene. – Oh. Znači, to samo služi tome da svi ostali izgledaju budalasto. Okrenu se prema Henrietti. – Izgledaš mutno. Henrietta se nasmije. – Pa, tebi je oko golemo. – Doista? – Zamišljeno nabravši obrve, Lizzy vrati stakalce Charlesu. – Hvala vam, ali zaključila sam da ne želim imati monokl. – Pa, curetci ih ionako ne nose – odvrati joj on, pregleda monokl i potom izvuče rupčić kako bi ulaštio stakalce. – Hvala Bogu. Kakva smiješna stvarčica. Prikrivajući smiješak, Grey se oslobodi Aliceinih prstiju i zakorači naprijed. – Ne bih to baš nazvao laskavim komentarom, Lizzy. – Pa, nije zapravo važno, zar ne? Ionako se ne želim udati za njega. Okupljeni se nasmijaše. I Grey se smijuckao, sve dok nije primijetio Emmino mrštenje koje ona hitro prikrije. – Bez obzira na to – doda – najbolje je ne uvrijediti nekoga tko je višeg društvenog položaja. 122


– Tako je – reče Blumton ozlojeđeno. – Moj je otac markiz. Uostalom, nikada se ne bih oženio vama. Prakatički ste još dijete. – Barem sam dovoljno razborita da ne nosim glupi monokl i pokazujem svima svoje buljavo oko. – Elizabeth Newcombe – obrecnu se Emma na nju oštro. – Večeras smo gosti, a ne zabavljači. Lizzy se smjesta povuče. Naklonivši se Blumtonu, udalji se i stane uz ravnateljicu. – Ispričavam se, lorde Charles – reče tiho, spuštenih očiju. – U redu je – odvrati Blumton. – Ne može se od djeteta očekivati da shvati visoku modu. Uto se na vratima pojavi Hobbes. – Vaša Milosti, dame i gospodo, večera je poslužena. – Hvala Bogu – reče Alice i ponovo uhvati Greya pod ruku. – Pretpostavljam da će i ostatak večeri biti jednako nepodnošljiv? Jedina nepodnošljiva stvar do sada bilo je to što je jedva uspio progovoriti dvije riječi s Emmom. Cijeli je dan proveo nastojeći odgonetnuti vlastito raspoloženje nakon onoga što mu je otkrila o Elizabeth, i imao je još neodgovorenih pitanja – pitanja koja su zahtijevala njezinu prisutnost. Koliko god želio biti ljut, nije mogao a da se ne divi Emmi zbog uvjerenja i predanosti. Nevoljko je morao priznati da je bolja osoba od njega. I još je k tomu bila žena – premda je vidio sve manje sličnosti između nje i većine žena koje je poznavao. – Grey? On zatrepta. – Što? Alice ga je gledala, a savršeno oblikovane obrve bijahu joj skupljene. – Treseš se. – Prekinula si mi krvotok u ruci – promrsi i, slegnuvši ramenima, oslobodi se njezina stiska. – Zvijeri. Kako je večer bila formalna, Grey ponudi ruku svojoj ujni. Ujak Dennis otpratit će Sylviju, Tristan je sretnim slučajem dobio Jane, a Blumton će večeru provesti sjedeći između Emme i Alice. Zabava je bila loša zamisao – cijelu je prokletu večeru organizirao s ciljem da provede vrijeme s Emmom Grenville, no sada se činilo da će s njom uspjeti razgovarati jedino ako je otme i nekamo odvuče. Ta mu je pomisao svakim trenutkom bivala privlačnija. – Dakle, dame – započe Sylvia dok su ih lakaji obilazili s pladnjevima govedine i šunke – nešto me jako zanima. S obzirom na to da vas Wycliffe i Dare obilaze svaki dan, pola Akademije sigurno vene za njima. – Oh, ne – izjavi Julia. – Pa Grey i lord Dare su razvratnici. Lady Sylvia se nasmiješi. – A kako to znate, molim vas lijepo? – Rekli su nam. Ona ih letimice pogleda. – Vrlo zanimljivo, zar ne, Alice? – Uopće ne mislim tako. – Pa, mene osobno zanima čemu ih to točno podučavate – oglasi se Charles Blumton usta punih govedine. – Ne mogu zamisliti čemu vojvoda od Wycliffea smatra primjerenim podučavati mlade djevojke. 123


– Ja mogu – usprotivi se Sylvia. – Sva se predavanja nadgledaju, naravno. Emma odreza komadić šunke i oblikova ga u elegantan zalogaj. – I moram priznati da su, usprkos mojem početnom skepticizmu, neki od uvida Njegove Milosti u način na koji funkcionira visoko društvo bili veoma poučni. Bilo je to najbliže komplimentu što mu je ikada uputila. Grey podiže obrvu, no ona odjednom postade veoma zauzeta večerom. Ako ga je napokon maknula iz svoje sveobuhvatne kategorije beskorisnih muškaraca, želio je to znati. – Hvala vam na priznanju, gospođice Emma, iako ono ne ide u prilog vašem uspjehu u ovoj okladi. Ona naposljetku podiže oči prema njemu. – Rekla sam da su vaši uvidi poučni, Vaša Milosti. Nisam rekla da su korisni. – Dobro rečeno, Emma – dobaci lady Haverly sa slabašnim smiješkom. – Bože blagi. Alice se stade hladiti ubrusom kao da je lepeza. – Strahujem za našu civilizaciju ako je jednoj ravnateljici dopušteno da se takvim tonom obraća vojvodi. Emma se nasmiješi. – Ja sam samo razjašnjavala svoju izjavu, gospođice Boswell. Nije mi namjera bila uvrijediti Njegovu Milost i ispričavam se ako sam to učinila. Dovraga, želio je samo da ostali gosti nestanu na pet minuta pa da ga Emma može vrijeđati u miru. – Alice, uvjeravam te – otegnu on – da mogu govoriti sam za sebe. I ne osjećam se uvrijeđenim. – Hoćemo li plesati poslije večere? – zapita Lizzy. Grey kimnu. – Mislim da je to dobra prilika za vježbu. – Nebesa – reče ujak Dennis smijući se. – Nisam plesao valcer čitavu vječnost. Trebalo bi biti zabavno, zar ne, Regina? – Doista. Moram priznati – nastavi grofica – da je predivno opet imati punu kuću gostiju. Haverly je predugo bio tih. – Drago mi je što vam možemo udovoljiti – reče Emma s toplim smiješkom od kojeg se Grey promeškolji na stolici. – Vas dvoje toliko ste učinili za Akademiju tijekom svih ovih godina. Da barem možemo učiniti nešto više kako bismo vam se odužili. – Mogli biste platiti zakupninu – reče Blumton smijuckajući se sebi u bradu dok je razmazivao med po kolačiću. Grey ga poželje zadaviti. Jedina stvar koju večeras sigurno nije htio bilo je podsjetiti Emmu da se njih dvoje nalaze na suprotnim stranama. – Ona plaća zakupninu za Akademiju – ubaci se. – Hoće li se taj iznos promijeniti, još valja vidjeti. – Bože blagi, Grey, ovo je posve različito od sveg onog urlanja koje smo od tebe mogli čuti prije nekoliko tjedana. Sylvia mahnu prstima prema Emmi, naginjući se prema ravnateljici kao da su njih dvije drage, stare prijateljice. – Trebali ste ga samo čuti. Uporno je tvrdio da Akademija uči žene kako da lažu, varaju i na prevaru namame muškarce u brak, i da bi je trebalo spaliti do temelja. Morat će pobiti polovicu gostiju u Haverlyju prije nego što večera završi. – Sylvia – promrsi – ako želiš... Nečiji pribor za jelo udari o stol uz glasan zveket. – On to nikad ne bi rekao! – ispali Lizzy, lica iskrivljenog od bijesa. – To je tako zlobno. Zašto želite prouzročiti nevolje? Sylvia je izgledala zapanjeno. – Pa, draga moja, možda biste onda trebali upitati vojvodu što je doista rekao o vašoj školi. 124


Lizzy ga pogleda, a njezine smeđe oči preklinjale su ga da nazove Sylviju lažljivicom. Kad bi barem mogao. – Elizabeth, kad sam tek stigao u Haverly, nisam... – Svi smo došli na Akademiju kako bismo naučili nešto što prije nismo znali – prekinu ga Emma tihim glasom. – Voljela bih misliti da je i Njegova Milost nešto naučila. Kada ju je ovoga puta pogledao, nije skrenula pogled. Progovorila je radi Lizzy, naravno, ali svojim je riječima isto tako njemu omogućila da nastavi raditi s djevojkama i pokuša pobijediti u okladi – što u ovom trenutku nije nimalo imao namjeru učiniti. – Priznajem – reče sporo – da ste me vi, dame, iznenadile. I volio bih misliti da sam i ja vas uspio nečemu podučiti. Emmini se obrazi blago zarumene. Bilo mu je drago što je shvaćala da nju smatra svojom najvažnijom učenicom – i izgarao je od želje da nastavi s njezinim obrazovanjem. – Divni govori sa svih strana – prizna Blumton. Tijekom cijele večere Sylvia i Blumton naizmjence su pokušavali iz Emme izvući informacije o njezinoj ulozi u okladi i kako ona napreduje. Još je više zabrinjavalo što je lady Sylvia naizgled bila opčinjena izvlačenjem detalja o Emminoj prošlosti i odgoju iz svake rečenice koju bi ravnateljica izgovorila. Emma je sve osim najbudalastijih pitanja izbjegavala s lakoćom, no Grey je zbog cijelog ispitivanja gotovo škrgutao zubima od muke. – Znaš, Sylvia – otegnu kada to više nije mogao podnijeti – nešto sam se pitao. Kad si točno razvila osjećaje prema Tristanu? Sylvia naglo zatvori usta prije nego što se uspjela smireno nasmiješiti. – Bojim se da ne znam o čemu govoriš, Wycliffe, ali to mi se pitanje čini pomalo... osobnim. On zadrži njezin pogled. – Da, čini se osobnim, zar ne? Tristan pročisti grlo, a izraz na licu bijaše mu nedokučiv osim sjaja u svjetloplavim očima. – Nemam ništa protiv ovakvog zadirkivanja – reče vikont – ali mislim da moramo imati na umu da su ostala samo dva tjedna do sudačke odluke o ishodu ovog natjecanja. – Onda bismo možda trebali početi s plesom. Osjetivši olakšanje što je večera prošla bez smrtnih slučajeva, Grey odgurnu stolicu od stola i ustade. Sudeći po brzini kojom su Emma i njezine učenice izašle iz blagovaonice, rekao je pravu stvar – barem jednom. Ona prođe ispred njega, a od mirisa limuna u njezinoj kosi osuše mu se usta. – Žao mi je – promrsi i uhvati je za ruku, zahvalan na slabašnoj svjetlosti u hodniku. – Djevojke su ovo morale iskusiti, ali ne i vi. – To za mene nije ništa novo, Vaša Milosti. Pogleda preko ramena. Djevojke i gospođica Santerre bijahu ispred njih, a ostali gosti još su imali izaći iz primaće sobe. – Želim vas poljubiti, Emma – šapnu. – Želim prstima kliziti preko vaše kože, osjetiti vas uz... – Prestanite. On uspori korak, nastojeći joj odgonetnuti izraz lica pod sjajem svjetiljke. – Želite me, zar ne? – zapita strastveno. – Znam da me želite. – Polovicu vremena ne znam ljutim li se na vas ili žudim za vama. Emma porumeni. – Žudite za mnom – ponovi uz blagi smiješak. – Osjećaj je obostran. – Nemojte izgledati tako zadovoljno. Da barem nije tako. 125


Elizabeth se iznova pojavi na vratima primaće sobe i uhvati Emmu za ruku. – Dođite pogledati! Nije imao izbora nego da je prepusti malenom curetku. Od Emme nije očekivao da će priznati tako nedoličan osjećaj kao što je požuda. Pomisao da žene žude za njim nije mu bila nova, ali zbog priznanja Emme Grenville osjetio se neobično... trijumfalno. U međuvremenu orkestar se premjestio u veliku plesnu dvoranu. Premda nisu imali mnogo vremena za ukrašavanje, posluga u Haverlyju i seljani iz Basingstokea u potpunosti su se iskazali. Ukrasne vrpce krasile su stupove i prozore. Bilo bi lijepo imati još nekoliko balona, ali zalihe Hampshirea bile su skromne. – Nije li predivno? – reče Elizabeth vrteći se. – Jako je lijepo. Emma dade djevojkama znak da se upute na jednu stranu sobe pa se opet okrenu Greyu. – Hvala vam na ovome. One to neće zaboraviti. – Kao ni ja – reče Tristan ulazeći u prostoriju. – Nikada ne bih ovo mogao zamisliti. Nije ni čudo da si odlučio ne ženiti se, Wycliffe. Sam po sebi si divna domaćica. Emma oštro pogleda Darea, a potom se vrati okupljanju svojih štićenica. Grey se namrgodi. Pretpostavljao je da će ona s vremenom čuti tu priču, ali više bi volio da to ne bude večeras – pa čak ni dok on boravi u Hampshireu. – Grey, smijem li vas zamoliti za prvi ples? – Šepireći se, Henrietta doskakuta do njega dok se Julia hihotala ispod ruke. Očito je prijateljici postavila izazov. – Ne, ne smijete, gospođice Brendale – strogo odvrati Emma. – Ovo je vježba manira i doličnosti. Morate čekati dok vas netko ne pozove na ples. – Ali ovdje nema dovoljno muškaraca – glasno šapnu Henrietta. – Bojim se da ćete otkriti kako je to čest slučaj, gospođice Brendale. Tristan priđe kovrčavom curetku te joj se nakloni. – Zato je dobro uvijek imati pričuvni plan. Smijem li vas ja zamoliti za ples? Ona klecnu. – Da, smijete, lorde Dare. Letimice pogleda Greya. – Bit će mi čast. Bogu hvala na Tristanu. Čak i ako je to činio samo da stekne Emminu naklonost, ipak je omogućio Greyu da bude slobodan za prvi ples večeri. Odlučivši u tom trenutku da će to biti valcer, Grey se uputi prema Emmi. No, njezin je pogled počivao na Dareu, a mekane joj usnice bijahu izvijene u smiješak u znak zahvalnosti što je Henriettu poštedio neugode. Prokleti Dare. Blumton prođe pokraj njega. – Vi – maleni curetku – kako se ono zovete? Lizzy se podiže na vrške prstiju. – Elizabeth Newcombe, lorde Charles, no smijete me zvati Lizzy. – Plešete li? – Jako dobro, milorde. – U redu, hajde onda. Ona naškubi usne. – Mislim da biste me trebali pitati malo ljepše. Blumton zakoluta očima. – Pobogu. – Lizzy – tihim je glasom opomenu Emma. Maleni se vražićak nasmiješi, a potom ispruži ruku. – U redu, ali ne osjećam se previše polaskanom. Netko iz orkestra priguši smijeh i svirači počeše svirati narodni ples. Odlučan da ga 126


Blumton ne smije nadmašiti, Grey pognu glavu prema Jane. – Hoćete li mi učiniti čast, lady Jane? Ona se spusti u elegantan kniks i prihvati njegove prste. – Bit će mi čast, Vaša Milosti. Ujak Dennis zaplesao je s ujnom Reginom. Očigledno naviknuta na nestašicu muških partnera, Julia zgrabi Mary Mawgry za ruku i povuče je u red plesača. Alice baci pogled prema Emmi i okrenu joj leđa pa nastavi čavrljati sa Sylvijom. Sve su mlade dame bile iskusne plesačice i on osjeti određen ponos zbog načina na koji su se vladale. Bile su živahna skupina i bilo je nečega okrepljujućeg u razgovoru s mladim damama koje su za promjenu mogle reći nešto neočekivano. Pogleda prema Emmi koja je sjedila na jednoj od stolica sa strane. Kad ga nije svrstavala među sve ostale neotesane muškarce u Engleskoj, bila je kudikamo najzanimljivija, najprivlačnija žena koju je ikada upoznao. Možda je donekle pogriješio nazvavši sve b y J a n j a žene praznoglavim šarlatankama željnima braka, ali barem je imao dobar razlog za svoju zabludu. Koji je bio njezin razlog za tako negativan stav prema suprotnom spolu? Zastao je u plesu kad ga je široki okret doveo točno pred orkestar. – Sljedeće ćete svirati valcer – reče i vrati se plesu s Jane bez čekanja na njihov odgovor. – Oh, valcer bi bio divan – reče Jane smiješeći se. Oni se razdvojiše kružeći, a potom ponovo sastaše i spojiše ruke. – Trebali biste zamoliti gospođicu Emmu za ples – predloži mu. – U suprotnome se neće nimalo zabaviti večeras. – Dobra zamisao – reče zadovoljan vlastitom lukavošću. – Jane, ne smijete nikomu reći, ali večeras imam malo iznenađenje za vas. – Za mene? – Oblije je ljupko rumenilo. Grey se nasmiješi. Večer je napredovala sjajno, a najbolje je tek slijedilo. Večeras će plesati s Emmom Grenville i večeras će dobiti neke odgovore, pa makar umro pokušavajući.

127


Četrnaesto poglavlje

A

ko Elizabeth nastavi plesati s dodatnim okretima i zamasima, postojala je opasnost da će ubogi Charles slomiti vrat pokušavajući održati korak s njom. Emma prikrije smiješak rukom. Lizzy je bila suviše razigrana, no jednom kad napusti Akademiju kako bi postala guvernanta ili pratilja, više nikad neće smjeti tako pružati ruke ili se vrtjeti poput zvrka. A svatko bi barem jedanput u životu trebao imati priliku tako se divno vrtjeti. Kad je ples završio, ona ustade kako bi okupila svoje štićenice. Svako nedolično ponašanje navodno bi bilo na Greyevu štetu, no ona je vrlo dobro znala da vojvoda od Wycliffea nije onaj kojega večeras prosuđuju. – Jeste li me vidjeli? – Elizabeth se još jednom zavrti. – Da, jesam. Emma povuče djevojčin rukav kako bi ga izravnala. – Samo nemoj nikoga ubiti, draga. Zrak iza nje se uskomeša i ona se okrenu, znajući po svome ubrzanom bilu o kome se radi. – Vaša Milosti. Grey spusti pogled na nju, poput velikoga zlatokosog lava koji se igra s malenom Akademijinom janjadi. – Smijem li vas zamoliti za ples, Emma? – upita i ispruži ruku. Ona porumeni. – Oh, ne. Djevojkama je potrebna vježba, Vaša Milosti. Nikako ne mogu prihvatiti. No, promatrala ga je gotovo cijelo vrijeme tijekom narodnog plesa i njezinu je protivljenju nedostajalo žara. On podiže obrvu. – Mislio sam da vi volite pružati primjer svojim učenicama. – Volim, ali... – Pokažimo im onda kako se to radi, što kažete? Promotri prvo njega, a potom i uzbuđena lica svojih učenica. – Oh, u redu. Uz malo sreće bit će to kadrila ili još jedan narodni ples, pa neće morati provesti mnogo vremena u njegovu društvu. Već samo dodirivanje njihovih prstiju bijaše muka za nju. Biti tek u njegovu naručju... Orkestar poče svirati valcer. S drhtajem, Emma mu dopusti da je povede na plesni podij. Sklopi oči kada joj on rukom obujmi struk i privuče je bliže sebi. – Nemojte to raditi – šapnu joj. – Što to? – Nemojte zatvarati oči. Obuzima me želja da ih poljubim. Oči joj se naglo otvore. – Pa, radije nemojte. On je sa zamahom povuče u ples. – Nastojat ću se suzdržati. Međutim, mislim da biste 128


trebali znati kako... – Molim vas, recite da mi ne mislite tijekom cijelog valcera govoriti koliko me želite dodirnuti i poljubiti. Vragolast smiješak zatitra mu na rubovima usana. – Već smo ustanovili da žudite za mnom; pričekat ću s dijalogom dok se ne nađemo nasamo. Od samog spomena da bi mogla biti sama s njim zaklecaše joj koljena. – Jeste li rekli nešto lady Sylviji? – upita ga. – Nešto o... onome što se dogodilo? – Mislite li na neku večer, kada sam se ušuljao u Akademiju i vodio ljubav s ravnateljicom? – Grey, molim vas – prosikta. Obrve mu se blago nabraše. – Ne, nisam joj rekao ni riječ, i nikada ne bih. Zašto? – Cijelu me večer čudno gleda. – Niste iz Londona. Svatko tko ne posjeduje dom u Londonu nekim je ljudima kuriozitet. – Nije to takav pogled. Grey je promotri s mješavinom znatiželje i razdraženosti. Proteklih nekoliko tjedana često je vidjela taj izraz na njegovu licu. – O kakvom se pogledu onda radi? Ili ćemo se igrati pantomime dok ne pogodim? – I sami ste ga vidjeli, inače je ne biste pokušali spriječiti da me ispituje. – Možda volim biti jedini koji vas ispituje. Emma pročisti grlo. – Ne želim brzopleto zaključivati – naglasi. – Samo mi se učinilo... da ona nešto zna. O nama. I da nije sretna zbog toga. Lice mu se smrkne. – Možda imate pravo. Saznat ću. Ona ga jače stisne za rame, zabadajući prste u njegove snažne mišiće. – Ne! Trenutak su plesali u tišini. – Predložit ću vam nešto – reče on naposljetku gledajući je s udaljenosti od tek nekoliko centimetara. – Bit ću suptilan ako mi nešto kažete. Srce joj stade lupati. Usprkos svojem protivljenju, nadala se da će to nešto imati veze s njegovom željom da ponovo bude s njom. Žudjela je za novim lekcijama Greya Brakenridgea. Za svim lekcijama koje se mogu održati u ova dva tjedna dok još boravi u Hampshireu. Međutim, nije htjela da on zna kako čezne za njegovim dodirom. Njemu se sviđalo što je tako jaka; i njoj se to sviđalo, ali više od svega, trebala je biti jaka. Čak i više nego što je on shvaćao. – Što želite da vam kažem? – upita ga oprezno. – Rekli ste da ste već imali iskustva s ovakvim ljudima – reče kimajući prema Haverlyjevim gostima – ali to se nije moglo dogoditi na Akademiji. Gdje onda? Iznenada je prože drugačija vrsta nervoze. – U Londonu. – Kad ste vi to bili u Londonu? Ne sjećam se da sam vas ikada vidio. Ona bi se sjetila njega da su im se putovi ikada susreli. U to bijaše sigurna. – London je velik grad, Vaša Milosti. A i ne vjerujem da biste me zamijetili. – Da, zamijetio bih vas. Ona udahnu, zapanjena što se on ponovo naginje prema njoj. Uz malo sreće, nitko to neće primijetiti usred valcera. – Uostalom, bilo mi je samo dvanaest godina. Izraz lica na časak mu postade mračan. – Dvanaest? Kakav bi gad povrijedio 129


dvanaestogodišnju djevojčicu? Glas mu je poprimio nizak, opasan ton i to je malo otrijezni. – Bilo je to davno. Nitko mi ionako nije mogao pomoći. – Ja bih vam pomogao – promrmlja. – Oh, stvarno? A što biste točno učinili, Vaša Milosti? Vjerujem da bih vam tada bila posve neprimjetna. – Ubio bih ga. To je zaprepasti. Nešto u njegovim tihim riječima govorilo joj je da to doista misli i ona shvati da se ne bi voljela suočiti s njim kad je doista bijesan zbog nečega. – Pa, on je mrtav već šest godina. Stoga, hvala vam na ponudi, ali... – Tko je on? – Nije važ... – Tko je on? – ponovi, ovaj put još tiše. Treperenje u njezinim venama postade još jače. – On je bio moj rođak – rođak u drugom koljenu, zapravo – i priča nije toliko prljava koliko vi očito mislite. – Onda mi je ispričajte. – Ako zbog toga napokon budete prestali zabadati nos, u redu. On je bio rođak moje majke. Nakon što mi je otac umro, majka i ja nismo imale kamo poći i on nas je pristao primiti u svoj dom. Moja je majka tada već bila bolesna i nakon dva mjeseca i ona je umrla. Dok je bila živa, rođak je bio ljubazan i obziran, pun obećanja o tome kako će se pobrinuti da imam divan ulazak u društvo i miraz koji će privući dostojnoga ženika. – Lagao je – reče Grey nakon nekoliko trenutaka. – Da, jest. Tjedan dana nakon majčina pogreba, otišla sam u šetnju sa služavkom. Kad sam se vratila, stajao je na vratima s vrećom punom odjeće. Rekao je da ne misli koštunjavoj djevojci poput mene davati milostinju i da sam premlada da mu ponudim išta zauzvrat. Povukao je služavku u kuću, bacio mi vreću pred noge i zalupio vratima. Emma časak sklopi oči, a potom se zagleda u njegove svjetlozelene oči. – Tek sam u tom trenutku spoznala da ljudi lažu. Nije li to smiješno? Nisam imala pojma. – Što ste učinili? – promrsi. – Za tjedan dana policija me privela zbog prosjačenja i skitnje te smjestila u ubožnicu. Moja teta Patricia, očeva sestra, pronašla me šest mjeseci poslije. Kako je uspjela, neću nikada znati, ali zacijelo je potrošila mnogo novca da kupi informacije od posluge mojeg rođaka. – Tko je bio on? – Grof od Rossa. Od samog spomena tog imena osjeti navalu žuči i ona stegnu čeljust. – Ross. Poznavao sam ga, premda ne dobro. Ako vam je to utjeha, kruže glasine da je skončao od sifilisa. Ona kimnu. – I ja sam čula isto. Ne bi me iznenadilo da je istina. – Ubožnica – prošapta, a u očima mu se iznova pojavi ljutnja. – Ne mogu ni zamisliti... – Budite zahvalni što ne možete – odvrati oštro. – Jeste li zato tako zabrinuti za Elizabeth? Ne želite da završi ondje gdje ste i vi završili? – Moja se briga ne tiče samo Lizzy, premda priznajem da mi je ona veoma posebna. Želim samo da ove mlade dame budu dovoljno sposobne i da se ne moraju oslanjati ni 130


na čiju milost kako bi imale pristojan život. Valcer završi. Grey je izgledao kao da želi nastaviti razgovor, no rekla mu je i više nego dovoljno. Koliko god bio suosjećajan u tom trenutku i koliko god njoj srce lupalo u njegovoj blizini, ona je vidjela njegovu bahatu, arogantnu stranu. Ako se ikad pročuje da je ravnateljica Akademije gospođice Grenville provela šest mjeseci u ubožnici, moći će se istog časa vratiti u jednu takvu. Emma potisnu drhtaj. Prije nikad nije bila tako budalasta; što joj se sad događalo? – Mislim da bi Lizzy htjela plesati s vama – reče i oslobodi ruku iz njegova toplog stiska. – Em – reče gotovo nečujno – imate moje divljenje. I moju riječ. Ona proguta slinu. Za muškarca, znao je biti prilično ljubazan. – Zahvaljujem vam na oboje. Hobbes udari štapom po podu, a zvuk odjeknu glasnom prostorijom poput grmljavine. Bez sumnje je uživao u formalnosti cijele večeri, pa čak i ako je bila organizirana za dobrobit šačice djevojaka. – Vaša Milosti, dame... – Emma – ponovo reče Grey i zakorači prema njoj. Odjednom je izgledao manje samouvjereno, i nju prože bojazan. – ... i gospodo, dopustite mi da... – Nemoj brzati sa zaključcima. – ... predstavim gospodina Fredericka Mayburnea. Freddie ušeta u sobu. Bijaše odjeven konzervativno, za svoje standarde, i tek se po zamršenom čvoru kravate dalo naslutiti da je kicoš i razvratnik. Po svemu drugome, od sivoga odijela do visokih crnih čizama, bio je gotovo jednako ozbiljan, premda ne i toliko privlačan, kao Grey. Nastojeći da joj čeljust ne padne od ljutnje i zapanjenosti, Emma se okrenu na peti prema Wycliffeu. – Što on radi ovdje? – upita naglašavajući svaku riječ. – Trebalo nam je još muškaraca – odgovori joj, sliježući ramenima. – Mislio sam da bi mogao... – Neću dopustiti da proganja Lizzy ovdje niti bilo gdje drugdje – obrecnu se Emma na njega. – Mi nismo ustanova za spajanje parova. Mi smo obrazovna Akademija i moramo održavati svoj ugled. Roditelji ne bi ovamo slali kćeri da znaju kako imamo muškarce koji čekaju da ih ugrabe prije njihova formalnog ulaska u društvo. Grey je obiđe kako bi pozdravio Freddieja. – Ne bih se kladio u to – promrmlja odlazeći od nje. Oh, ovo je doista bilo previše. Emma skupi haljinu u ruke i ljutito se uputi prema uljezu. – Vi ste neženja, Vaša Milosti – dobaci mu preko ramena dok je prolazila pokraj njega. – U ovome slučaju, mogu vas uvjeriti da vaše mišljenje nije nimalo bitno. Freddie je ugleda kako dolazi i zakorači unatrag. – Gospođice Emma, dobra večer – pozdravi je, a samouvjeren izraz nestade mu s lica. – Van – naloži ona, još uvijek hodajući prema njemu. – Pozvan sam. I dalje se povlačeći, Freddie s nadom pogleda preko njezina ramena. – Neće plesati s Jane – oglasi se vojvoda iza nje, bliže nego što je očekivala. Ona uspori korak, iznenada svjesna da radi scenu. – Niti će razgovarati s Jane. 131


– Neću. Freddie se zaustavi na vratima jer to bijaše najdalje što je mogao pobjeći a da ne izađe iz prostorije. – Niti će ikomu ovdje predati pisma koja bi mogla biti proslijeđena Jane. Mayburne odmahnu glavom. – Neću. Emma se ponovo okrenu Greyu. – Imam vašu riječ. On pognu glavu. – Imate moju riječ. – U redu. Iako bi radije da se Freddieja Mayburnea izbaci iz Haverlyja, ona uputi još jedan pogled upozorenja i vrati se svojim štićenicama. Unatoč ljutnji, razumjela je razloge za mladićevu prisutnost. Grey je u nekoliko navrata spomenuo prijetnje vanjskog svijeta i koliko su učenice nespremne za suočavanje s njima. Freddie je nesumnjivo bio prijetnja, ali imati ga ovdje, gdje je bio u manjini te pod budnim okom vojvode, Isabelle i nje same, moglo bi se pokazati kao dobra vježba za djevojke. Orkestar, očito zamijetivši prestanak vike među gostima, počne svirati kadrilu. Lord Charles zapleše s lady Jane, iako je Emma vjerovala da to ima više veze s njezinom titulom nego s viteškim porivom da je zaštiti od Freddiejeva zanimanja. Začu tapkanje čizama iza leđa. – Gospođice... Mawgry, smijem li vas zamoliti za ples? – polako upita Freddie. Emma joj kimnu glavom i Mary klecnu te prihvati mladićevu pruženu ruku. – Polaskana sam, gospodine Mayburne. – Zovite me Frederick, molim vas. – Vidite? – Vojvoda joj okrznu prstima lakat. – To i nije bilo tako teško, zar ne? – Trebali ste me upozoriti da dolazi. – Nisam imao blage veze da vas se čak i razvratnici boje, gospođice Emma. Na trenutak sam pomislio da ću Fredericku morati posuditi suhe hlače. – Jako zabavno. Molim vas, recite mi da razumijete zašto sam se pobunila. – Savršeno razumijem zašto ste se pobunili. A pretpostavljam da i vi razumijete zašto sam htio da on dođe večeras. – Da. Lizzy je poskakivala na prstima i izgledala kao da će svaki čas eksplodirati. Grey podiže obrvu, a zelenu su mu oči bile živahne usprkos strogu izrazu lica. – Hm. Već sam vas mislio zamoliti za ples, drago dijete, ali čini mi se da imate nekakav napadaj. Mali vražićak zgrabi ga za ruku i povuče na plesni podij prema ostalim plesačima. – Polaskana sam. Hajde, Grey! Emma se nasmije. Kad god bi skinuo svoju arogantnu masku, Greydon Brakenridge bio je veoma topao i zabavan. Ako nastavi davati obećanja i pridržavati ih se, mogao bi joj se početi i previše sviđati, a to je bilo veoma opasno. – Emma, smijem li... Ona se nagnu prema lordu Dareu koji stade pokraj nje. – Pitajte Juliju – promrmlja gotovo nečujno. – ... vas prekinuti kako bih zamolio gospođicu Juliju da sa mnom zapleše kadrilu? – Oh, da – odvrati Julija i doslovce poleti k njemu. 132


– Julia, pripazi na ponašanje – podsjeti je Emma. – Ali pogledajte kakva je Lizzy! – Lizzy ima dvanaest godina. Tebi je šesnaest. – Da, gospođice Emma. Hvala vam, lorde Dare. Polaskana sam. Lord Haverly zaplesao je s gospođicom Boswell, a Emma je povela Henriettu prema stolicama sa strane. – Uživaš li? – upita je. – Da. Veoma. Henrietta baci pogled prema lady Sylviji koja ih je hladno promatrala preko ramena lady Haverly. – Samo što mislim da se ne sviđamo ostalim damama. – Vjerojatno si u pravu. Koliko god bila voljna podariti povjerenje Alice i Sylviji, ta ju je volja napustila čim je vidjela kako se hladno odnose prema djevojkama. Odlučivši da je iskrenost uvijek najbolja opcija, Emma ponovo posveti pozornost Henrietti. – Ovo nije ni jedini put ni jedino mjesto kada će se pripadnici plemstva hladno odnositi prema tebi. Nažalost, u visokome društvu svaka neudata žena očekuje da sve ostale neudate žene budu u potrazi za mužem. Stoga će te smatrati konk... – Konkurencijom – dovrši Henrietta. – To je i Grey rekao. – Doista? – Vrlo zanimljivo. – A kako je točno rekao? – Isto kao i vi. Osim što je dodao da uvijek moramo biti na oprezu jer nikada ne znaš kad će ti netko, muškarac ili žena, podmetnuti nogu. Nasmije se. – Julia je mislila kako to znači da će nas ljudi doslovno htjeti srušiti na tlo. Morala sam joj objasniti da je to mislio samo u prenesenom smislu. Ne nužno. – Pa, to je jako dobar savjet. Henrietta kimnu. – I mi smo tako mislile. Tijekom sljedeće pjesme, Frederick je prisvojio Henriettu za kadrilu i pod Emminim se budnim okom nije ni usudio zakoračiti u Janeinu smjeru. No, mlada je dama nesumnjivo bila razlog njegovu dolasku u Haverly i Emma to nije namjeravala smetnuti s uma čak ni uz Greyevu opojnu prisutnost. Kad je velika starinska ura odbila ponoć i zadnji ples došao kraju, Emma se odmaknu od Charlesa Blumtona i zaplješće. – Ovo je bilo predivno – reče smiješeći se, a Grey i Henrietta stadoše pokraj nje – no bojim se da je vrijeme da pođemo. Vojvoda kimnu. – Drago mi je što ste došli. To je zvučalo kao da je mislio samo na nju, no bijaše tako rumena od plesa da je sumnjala kako itko primjećuje da je u tom času još malo porumenjela. – A mi vama zahvaljujem što ste nas pozvali. Smiješeći se, primi grofa za ruku dok joj je prilazio. – I hvala vama, lorde Haverly. Veoma ste velikodušni. – Bilo mi je zadovoljstvo, Emma. Regina i ja odlučili smo da ćemo ovo češće raditi, za sve vaše mlade dame. – Bila bi to divna tradicija. Djevojke se skupiše oko njih i jedna po jedna zahvališe Wycliffeu i Haverlyju dok je Emma blistala od sreće. Unatoč nekoliko sitnih pogrešaka, učinile su sebi – i njoj – veliku čast. I Greyu su učinile čast, no na kraju krajeva, njihov je uspjeh bio najvažniji. – Ispratit ću vas. Grey joj ponudi ruku. Emma ovi ruku oko njegove mišice i oni krenuše za djevojkama i Isabelle koje su se spuštale u prizemlje. – Kako ocjenjujete Freddiejevu izvedbu večeras? – upita vojvoda tihim glasom. 133


– Stao mi je na prst, ali pretpostavljam da ga doista činim nervoznim. – Činite mene nervoznim. – Kao da je to moguće. Kao da je moguće da itko može vojvodu od Wycliffea izbaciti iz takta. – Iznenadili biste se, Emma – promumlja naginjući glavu prema njoj. U polutami ta gesta bijaše intimna poput poljupca. – Grey. On se uspravi s blagim uzdahom. – Dakle, što je s Freddiejem? – Pravila se nisu promijenila. Pogleda naprijed prema Jane koja se držala za ruke s Elizabeth dok su silazile u predvorje. – Večeras nije pokušao organizirati nikakav bijeg s njom, ali ne sumnjam da mu je takvo što palo na pamet. – No, niste ljuti na mene što sam ga pozvao? Emma je željela biti ljuta, ali večer je bila suviše ugodna da bi je pokvarila prepirkom. – Samo mi sljedeći put recite na vrijeme. Grey ponovo kimnu. – Pošteno. Bio je previše blag i ugodan, i njoj je na um padalo tek nekoliko razloga zašto se ponaša tako pristojno. Zapravo, jedan razlog. U trbuhu osjeti tračak tophne. Ako ih uhvate, još jedan noćni posjet posve će je uništiti – doslovno i metaforički. Međutim, dok im je Hobbes držao otvorena vrata i dok su hodali prema kaleši koja je čekala, Grey nije izustio ni jednu nedoličnu riječ. Samo je pomogao Isabelle i njezinim učenicama da se popnu u kočiju, komplimentirajući svakoj od njih na plesnoj vještini, lijepu ponašanju ih hrabrosti da zaplešu s lordom Charlesom. – Mislite li da će se odreći svoga monokla? – upita Lizzy. – Sumnjam. No, rekao bih da se njime više neće služiti dok ste vi u blizini. Emma pričeka da se svi smjeste, a potom prihvati njegovu ruku i popne se u kočiju. – Hoćete li podučavati sutra? Njegovi prsti gotovo neprimjetno stisnuše njezine, a potom ih pustiše. – Da. Vidimo se uskoro – reče prikovavši je pogledom. Oh, blagi Bože. – Laku noć. Kočija se poče udaljavati od vlastelinske kuće, a djevojke se okrenuše kako bi mahnule Greyu, čija se prilika polako gubila u daljini. Emma se tek jednom osvrnu kako bi ga pogledala, netom prije nego što su skrenuli u zavoju i iščeznuli iz vida. Smiješio se. Grey ih je promatrao sve dok zvuk kočije nije utihnuo. Natuknuo je Emmi kakvi su mu planovi za poslije, a ona nije rekla ni riječ – znači, slagala se. – Vaša Milosti? – reče Hobbes s vrata. – Hm? – Večeras je prilično hladno. Možda biste htjeli ući unutra. – Hladno je? Nisam primijetio. S obzirom na to da mu je od Emme krv uzavrela, mogao je biti usred ruske zime i ne bi osjetio ništa. No, unutra ga je čekala hladnoća druge vrste, i odmah ju je osjetio. – Lady Sylvia, mogu li učiniti nešto za tebe? – Jednostavno mi nije jasno u čemu je čar? – reče glatko, obavivši ruku oko njegove mišice dok su se vraćali na kat. 134


Suzdržao se da ne zuri u nju, ali jedva. – Čar? – Ti i one mlade djevojke. Jednostavno je... nedokučivo zašto želiš provoditi vrijeme s njima. – Činim to kako bih dobio okladu. A kako je dio mojeg zadatka da ih upozorim na opasnosti i zamke koje ih čekaju u Londonu, trebao bih ti zahvaliti na tvojoj izvedbi večeras. – Ah. Promotri ga ispod dugačkih, uvijenih trepavica. – Jesam li ja opasnost ili zamka? – I jedno i drugo. Odvoji se od nje i nastavi uspinjati stubama. – Kad sam ja polazila ženski licej u Wessexu, nikada nismo imali vojvodu koji nas je posjećivao i plesao s nama – nastavi slijedeći ga. – Naša bi se ravnateljica onesvijestila da nam se neki muškarac uopće i približio. I ja bih. On nastavi hodati. – Na sreću, čini se da si prevladala tu averziju. – Posve. Otkrila sam da je najbolje imati otvoren um. Vjerojatno je držala i vrata svoje spavaonice otvorenima. Prije nekoliko tjedana to bi ga možda zaintrigiralo, no večeras je nije ni dvaput pogledao. Grey ostalima poželi laku noć. Tristan, Blumton i ujak Dennis smjestili su se u primaću sobu kako bi uživali u brendiju i cigarama te razmjenjivali priče o nagaženim prstima, no njemu su na umu bile druge stvari. Zapravo, jedna stvar. Skinuvši sa sebe većinu večernje odjeće, navuče obične tamne hlače. Odijevati prsluk učini mu se prevelikim naporom za ono malo vremena što ga je namjeravao nositi, ali ako putem naiđe na nekoga, zasigurno će primijetiti da nije primjereno odjeven. Čak su i ovdje u Hampshireu imali mjerila za plemstvo. Odjenuvši kaput i navukavši čizme, krenu prema vratima svoje spavaonice, a onda stade. Većina posluge povukla se na počinak, ali tri muškarca još su bila u primaćoj sobi. Iako se mogao prošuljati pokraj njih, a da ga ne opaze, Sylvia je očito sumnjala da se nešto zbiva i zacijelo ga je negdje vrebala. Što se njega ticalo, bilo mu je posve svejedno hoće li ga ona uhvatiti kako se iskrada, no njezino ogovaranje i špekuliranje uništilo bi Emmu. Trljajući bradu, Grey promijeni smjer i zaputi se prema prozoru. Ako se Alice mogla popeti na izbočenje ispod prozora u haljini i visokim čarapama, onda će i on to moći izvesti u čizmama i hlačama. Prozor je već bio otvoren kako bi mogao ući svjež noćni zrak. Podiže jednu nogu preko prozorske daske i nagnu se van – kadli netko pokuca na vrata. Na trenutak ostade na mjestu, s polovicom tijela prebačenom preko prozora. Ako njegov gost uđe u spavaonicu i vidi da ga nema, po povratku bi ga mogla dočekati prilično škakljiva pitanja. Psujući, Grey vrati nogu unutra i zbaci kaput sa sebe. Ako njegov tajni posjetitelj ne bude previše obraćao pozornost, činit će se kao da se samo razodijevao prije spavanja. Prolazeći pokraj kreveta, jednom rukom povuče pokrivač. – Što je? – zapita otvarajući vrata. Freddie Mayburne zbunjeno zatrepta. – Ja... samo sam vam htio zahvaliti što ste me pozvali večeras. Zaboravio je da Freddie uopće postoji. Grey kimnu. – Nema na čemu. Laku noć. Zatvori vrata. Napravio je tek dva koraka prema svojem kaputu i prozoru kad se kucanje ponovi. 135


Ponovo opsovavši, odšeta natrag do vrata i silovito ih otvori. – Da? – Ah. Što se tiče našeg razgovora od prošlog tjedna – nastavi Mayburne – mislio sam da biste mi mogli malo... pomoći s mojim pothvatom. – Pa pozvao sam vas ovamo večeras. – Ali nisam prozborio ni riječi s Jane. Grey ga časak promotri. Dobro je znao kakva je Freddie vrsta čovjeka, iako ga nije dobro poznavao. U svemu osim u mladićevoj potrazi za bogatstvom, sličnost između njih dvojice bila je prilično velika. Ili je barem nekoć bilo tako. Večeras, međutim, glavom su mu odjekivale Emmine riječi – nije znala da ljudi lažu, da su dvolični ili da govore kako žele ženino srce kada ustvari žele samo njezin novac. – Što Jane osjeća prema vama? – upita polako. Frederick skupi obrve. – Luda je za mnom, naravno. – Naravno. Grey se suzdrži od gledanja prema otvorenom prozoru koji ga je mamio. – Večeras ste počeli dokazivati da ste dostojni povjerenja, da ste čovjek od riječi. Prekosutra ćete poslati pismo u Akademiju, naslovljeno na gospođicu Emmu Grenville, u kojemu ćete pitati žele li vam se dame koje su večeras bile na zabavi pridružiti na ručku u Basingstokeu. Mladić se prepredeno nasmiješi. – Počinjem shvaćati zašto vas prati takva reputacija, Vaša Milosti. Grey nije bio siguran zaslužuje li pohvalu, ako se to uopće moglo smatrati pohvalom. Znao je kako zavesti žene, učinio je to toliko puta da je prestao brojati. Muškarac im je trebao udijeliti kompliment, reći ono što misli da žele čuti i, ako je potrebno, kupiti im nekoliko drangulija, da bi na kraju završio u krevetu s njima. No, problem je u ovom slučaju bio dvostruk. Prvo, poznavao je Jane. A kako je bio u prilici da je podučava i razgovara s njom, osjećao se... zaštitnički nastrojen prema njoj. Drugi je problem bila Emma. Ona nije bila tek neka žena za čijim je tijelom žudio, iako je nesumnjivo osjećao žudnju. Veliku žudnju. Postala je više od toga. Bila je izuzetno komplicirana i on ju je želio upoznati, razumjeti je, morao je doznati što je pokreće i motivira. Ako to ne bude mogao učiniti, ne može očekivati od nje da mu uzvrati interes i ljubav. – Vaša Milosti? Grey se strese. Bude li cijelu noć venuo za njom, neće mu ostati vremena da je doista pođe vidjeti. – Da? – Laku noć. – Laku noć. Grey ponovo zatvori vrata, slušajući kako se Freddiejevi koraci udaljavaju prema stubama. Poslije će odlučiti što da učini u vezi s Jane i Frederickom. Pobrinuvši se da mu vrata budu zatvorena zasunom, navuče ponovo kaput i vrati se do prozora. Zahvaljujući grubim kamenim zidovima i kanalizacijskoj cijevi, spustio se za par trenutaka. Našavši se na zemlji, zastade. Najlogičnije bi bilo uzeti Cornwalla, no zbog Freddiejeva kasna odlaska konjušari su se još vrzmali u staji. – Prokletstvo – progunđa. Pješačiti tri kilometra po mraku nije mu bilo osobito privlačno, pogotovo kad se u obzir uzme da će se morati vratiti na isti način. 136


Vratiti se u krevet također nije dolazilo u obzir. Miris Emmine kose, dodir njezine ruke i zvuk njezina glasa cijele su ga večeri doslovce izluđivali. Jedino što ga je sprečavalo da je ne odvuče u prvu praznu sobu i s nje strgne svu odjeću bila je pomisao da će mu biti u naručju prije nego što Sunce izađe. Pakla mu paklenog, on je bio vojvoda. Ne bi se trebao šuljati, izbjegavati poslugu, osedlavati vlastitoga prokletog konja ili tabančiti kroz šumu na ljubavni sastanak. Ona bi trebala doći k njemu. Grey razdraženo uzdahnu. Emma to nikada ne bi učinila, a vraški je dobro znao da neće samo sjediti na guzici i čekati je. Zaključivši da je zastoj od nekoliko minuta bolji nego šest kilometara pješačenja, on stade hodati tamo-amo u sjenama dok i zadnje svjetlo u staji nije nestalo. Obično se divio revnom radu, no večeras bi bio najsretniji da su se svi konjušari već prije nekoliko sati opili i pozaspali. Ušulja se kroz vrata i uze Cornwella, zgrabi potrebnu opremu i sve odnese van kako bi osedlao životinju. Pogledao je u smjeru kuće dok je uzjahivao riđana. Primaća soba nalazila se na suprotnoj strani kuće, a svi prozori koji su gledali na staju bijahu mračni. Za svaki slučaj, tiho se kretao na Cornwallu sve dok nisu stigli do kraja prilaza. Čim su bili dovoljno daleko da ih nitko ne može čuti, potjera škopca u galop. Mjesec je bio napola pun i blistao mu točno iznad glave, toliko sjajan da se pod njegovim svjetlom moglo čitati. Jednom je ugledao Freddieja ispred sebe na cesti i psujući usporio Cornwalla da ne pregazi mladića. Dok se približavao bršljanom obraslim zidovima Akademije, primijetio je da ni ondje nema nijednog svjetla. To ga nije iznenadilo. Već je odavno prošlo vrijeme kada kreposni curetci moraju na počinak. Nasmiješi se sam sebi. Emma nije bila ni približno onoliko kreposna koliko je voljela misliti. Uspravivši se u sedlu, podiže se na vrh zida i skoči na zemlju s druge strane. Emma je doista trebala nabaviti pse čuvare koji bi noću pazili djevojke. Ovo je bilo prejednostavno. S druge strane, ne bi bilo baš ugodno da mu čopor pasa reži za petama dok trči preko travnjaka obasjanog mjesečinom prema dubokim sjenama Akademije. Glavna vrata bijahu zaključana i zakračunata, ali treći prozor koji je pokušao otvoriti s lakoćom se rastvorio. Grey se ušulja u jednu od učionica i zatvori prozor za sobom. Čemu pustiti da noćni povjetarac raznese papire po cijeloj sobi? Tiho se uputi prema glavnoj dvorani, a zatim se stubama uspe na drugi kat. Svugdje su vladali mir i tišina, što je bilo ohrabrujuće. Ona je zacijelo znala da dolazi, no nijedna amazonska čuvarica nije bila u blizini da mu prepriječi put, a činilo se da se i trol povukao na mjesto gdje provodi noć. Vrata njezina ureda bijahu zatvorena, no ne i zaključana. Grey zakorači unutra, a od blagog mirisa limuna u zraku ud mu se istog časa ukruti. Soba je izgledala drugačije sada kad više nije bilo radnog stola, no u ovom ga je času brinulo jedino da možda ni ona neće biti ovdje. – Emma – prošapta primičući se vratima njezine spavaonice. Ona se otvoriše. – Razmišljala sam o tome da večeras spavam negdje drugdje – reče blagim, tihim glasom. Dugačka crvenkasto-smeđa kosa u raspuštenim joj je valovima padala niz ramena. Nije 137


nosila ogrtač, već je stajala bosonoga u spavaćici, s jednom rukom na vratima. – Zašto ste odlučili ostati? – zapita, jedva se svladavajući da je ne zgrabi u svoje naručje. Ona nakrivi glavu i stade ga promatrati, i on ostade bez daha. Nijedna žena nikada prije nije ovako djelovala na njega. Ona polako zakorači prema njemu i položi dlan na njegova prsa. – Odlučila sam ostati – promrmlja, klizeći rukom preko njegova tijela i prolazeći mu prstima kroz kosu – zbog ovoga. Podiže se prema njemu i nježno pritisnu svoje usne na njegove. Grey rukama obujmi njezine bokove i privuče je jače sebi. Tiho zastenjavši, produbi njihov poljubac, uživajući u mekoj, podatnoj toplini njezinih usta. – Trenutačno sam bez radnog stola – reče ona i zabaci glavu, te prepusti svoj vrat njegovim poljupcima. Milovao joj je kožu usnama i jezikom, oštro udahnuvši kada je osjetio kako ona drhti. – Krevet će biti sasvim dobar. Ovoga je puta znala što treba. On se izvuče iz kaputa dok mu je ona otkopčavala prsluk i labavila kravatu. – Niste me čak ni ugušili. Ponovo je poljubi, dopuštajući joj da ga okusi i istražuje, baš kao što je on činio s njom. – Ja sam poslušna učenica – odvrati milujući mu toplim rukama prsa ispod košulje. – Vidim. Njegove ruke kliznu dolje, do kopče na hlačama. – Jeste li spremni za još jednu lekciju? Ona se nasmije, također spuštajući ruke. – Vidim da vi jeste. Usne mu se izviše u smiješak. Primi je za ruku i okrenu licem od sebe, a potom iznova privuče. – Postoji još nekoliko stvari koje ne znate – promrmlja joj u kosu i spusti spavaćicu niz ramena. – Naučite me – reče gotovo bez daha, naslanjajući se na njega, a on joj skinu spavaćicu sve do struka i podiže ruke kako bi joj prekrio grudi. Grey sklopi oči, puštajući da ga cijelog prožme osjećaj dok se ona trljala uz njega, a bradavice joj se krutile pod njegovim prstima. Želio ju je zadovoljiti, podučiti je užitku i natjerati da žudi samo za njim. Želio je biti jedini muškarac koji će je ovako dodirivati, jedini zbog kojega će stenjati od užitka kao što je sada činila. Podiže je u ruke i odnese do njezina malog kreveta u kojemu je jedva bilo mjesta za jednu osobu. Položi je na plahte i spusti se kraj nje, ljubeći i milujući njezinu glatku kožu. Kada mu lagano odgurnu rame, dopusti joj da ga okrene na leđa. Emma mu skinu košulju preko glave i potom se spusti, prelazeći jezikom preko njegovih bradavica, baš kao što je on činio njoj. – Sviđa li se i vama ovo? – upita, zastirući ih kosom. – Da. Obožavam vaše ruke, vaša usne, na meni – reče, klizeći rukom između njihovih tijela do mjesta gdje ona bijaše vrela, vlažna i u iščekivanju. Izvinuvši leđa, Emma se pritisnu o njegove prste. – Čekajte – protisnu. – Želim da se i vi ovako osjećate. On se nasmiješi. – Već se osjećam. Ona kliznu niz njegovo tijelo, zbaci mu čizme, a potom skinu i hlače. Teško dišući, 138


odloži hlače sa strane na krevetu i nastavi istraživati. Dok je rukama pažljivo, nježno gladila njegovu muškost, Grey stegnu čeljust, nastojeći zadržati kontrolu. Emma mu jezikom dotaknu glavić. On se uz siktaj uspravi na laktove. – Emma – protisnu, drhtavo zastenjavši. Ona ga pogleda ispod trepavica – kreposna ravnateljica u žaru strasti. – Sviđate mi se ovakvi – prošapta, a njezin blagi dah na njegovoj vreloj koži posve ga izludi – kad niste tako arogantni. – Dođite ovamo – reče joj i povuče je natrag prema sebi – prije nego što me ubijete. Uz njegovo vodstvo, ona ga zajaše, a zatim se polako spusti na njega uz drhtavi jecaj. Od njezine uske, prijemčive topline gotovo izgubi kontrolu. Ostade podignut na laktovima ljubeći je, sve dok ga ona ne gurnu dolje i nagnu se nad njega. – Pokažite mi – protisnu. Ruku položenih na njezine bokove, pokaza joj kako da se kreće. – Ovako. Ona posluša, stenjući dok se on prilagođavao njezinu ritmu. – Imali ste pravo za moje knjige; ovo nikada ne bi mogle opisati. Blago se nasmijavši, pruži ruku i dlanom prođe duž njezine tople kože. Ni knjige ni njegovo pozamašno iskustvo nisu mogli opisati Emmu. Bila je jedinstvena. Uzimala je svu njegovu usredotočenost, svu njegovu pažnju i ostavljala ga bez daha. – Emma – prošapta. – Oh, Grey. – Ona se poče brže gibati, a potom osjeti napetost i duboko pulsiranje te se sruši na njegova prsa. Pokušavajući održati kontrolu još nekoliko sekundi dok su mu pred očima plivale bijele točkice, on je zgrabi za bokove kako bi je odgurnuo sa sebe. Emma se iznova podiže, pokrivši svojim rukama njegove i prikovavši ga očima koje su svjetlucale. – Ne. Zastenjavši, Grey zabaci glavu, izvijajući tijelo prema gore dok je svršavao, duboko u njoj. – Emma – reče kada je ponovo mogao govoriti, bijesan, bez daha i potpuno smućen – zašto... Ona mu zatvori usta poljubivši ga. – Zato – promrmlja i ispruži se kraj njega. – Zato – se nije doimao kao odgovor obrazovane ravnateljice. No, ako je u njoj navirala barem polovica zbunjujućih osjećaja koji su njega prožimali, onda je njezin odgovor bio dostatan. Barem za sada.

139


Petnaesto poglavlje

P

rotegnuvši se, Emma otvori jedno oko – i ugleda par svjetlozelenih očiju kako je promatraju. Bilo je to posve neobično; nije bila zapanjena, pa čak ni mrvicu iznenađena. Dapače, osjećala je kao da je, po prvi put, sve na svijetu upravo onako kako treba biti. – Dobro jutro. Savršenstvo se istog časa uruši oko nje. – Jutro? – protisnu zgranuto, zbaci plahte i uspravi se. – Zašto ste još ovdje? Oh, ne! Izgledajući neobično smireno i kao da ga sve to zabavlja, Grey se također uspravi u krevetu, pa je obujmi oko struka i povuče natrag na svoj bok. – Tek je svanulo. Naša je tajna sigurna, Em. Ona nesigurno udahnu. U polumraku je bilo gotovo nemoguće razabrati kazaljke na malenome satu na njezinu noćnom ormariću, što je samo po sebi bilo dobar znak. – Četiri sata i trinaest minuta – razazna naposljetku. – Jesam li zaspala? – Aha. – A vi? – Ne. Rukom joj polako prijeđe niz ramena pa duž kralješnice, tako toplo, poznato i posesivno. Emma prebaci noge natrag na uski krevet da ga može vidjeti. – Zar niste umorni? – Jesam. – Spusti glavu i poljubi joj rame. Ponovo je pogledavši, podiže obrvu. – Pokušavate li mi reći da odem? – Posluga se budi prije šest. – Poželi da nije zaspala, a da on jest, pa da ga može promatrati bez njegova prodornog pogleda na sebi, pogleda kojim je uvijek točno otkrivao njezine najdublje želje i osjećaje. On postavi jedan jedini jastuk uz uzglavlje kreveta i nasloni se na nj, a tanka mu deka skliznu sve do bokova. – Treba vam veći krevet – reče zamišljeno i stavi jednu ruku iza glave. – Sviđa mi se moj krevet. – Htjela je povući deku još niže i ponovo se upustiti u istraživanje njegovih muških dijelova, no onda zasigurno ne bi otišao prije nego što ga netko uhvati ovdje. – Visim s oba kraja – reče, migoljeći nožnim prstima kako bi dokazao svoju tvrdnju. – Ogromni ste. – Hvala. – Njegov tih, vragolast smijeh uzburka joj krv u žilama. On zacijelo osjeti isto jer se deka iznenada malo pomaknu. – Dođite ovamo. 140


– Grey, moram se naspavati. Rano ujutro imam sat. On se ponovo uspravi, obujmi je rukama i privuče na svoja široka snažna prsa. – I ja imam rano sat – promrmlja, lijeno ispreplićući prste kroz njezinu kosu. – Spavajte. Otići ću na vrijeme. Oh, ovo je bilo tako lijepo. Nije ni čudo da su čak i njezine prijateljice koje su se zaklele da se nikada neće udati, sada govorile kako uživaju u braku. Emma se namršti. Ona nije bila udata. Zapravo, žena nije mogla biti dalje od udaje nego što je to ona bila u ovom trenutku. – Em? Razmišljao sam o nečemu. Srce joj stade, a potom nastavi lupati mahnitim tempom. Koliko god dobro procjenjivao što ona misli, ipak joj nije mogao čitati misli. – O... čemu ste razmišljali? – Povući ću se. Ona zatrepta i odagna misli o čarobnome kraljevstvu gdje se vojvode žene ravnateljicama i žive sretno do kraja života u ljupkim, starim samostanima. – Povući? – Iz oklade. Emma podiže oči prema njegovu ozbiljnom zamišljenom licu. – Zašto? – Zato što ne želim da se Akademije gospođice Grenville zatvori pod prisilom. Dio nje bijaše dirnut i ushićen, no dio je bio donekle... ozlovoljen. – To je dobro – reče. – Barem ste se malo prosvijetlili. Među obrvama mu se pojavi duboka bora. – Mislio sam da ćete biti sretni što to čujete. – Oh, i jesam. – Ona se uspravi. I on se uspravi. – Ne, niste. – Jesam. Doista. Samo... – Šuti, Emma, reče sama sebi. Ne izazivaj sreću. – Vrlo lijepo od vas što ste to rekli. Hvala. On još jače nabra obrve. – Što je? Dovraga i sve. – Vaše podučavanje učenica do ovoga je trenutka bilo začuđujuće iskreno i korisno, kad se u obzir uzme vaš položaj u društvu. – Moj položaj u društvu – ponovi, a u tihome mračnom glasu javi mu se oštrina. – Imate jedinstvenu perspektivu, priznajem. Ali zar stvarno vjerujete da ste, samo zato što ste muškarac, sposobniji od mene pripremiti te djevojke za društvo? Kratko ju je šutke gledao. – Vi mislite da ću izgubiti okladu? – upita skeptično. Ona zadrži njegov pogled. – Već jeste. Upravo ste se povukli. – Predomislio sam se. Sada na njoj bijaše red da se namršti. – Ne možete to učiniti! On se nasmiješi, nevjerojatno senzualan. – A komu ćete reći suprotno? – Grey poljubi donji dio njezina vrata. – I kada biste rekli da se to dogodilo? Mogli biste, za promjenu, biti zahvalni. – Mislim da trebate otići – reče, poželjevši da je pristojnim damama, barem povremeno, dopušteno da udare ljude. – Odmah. Što se mene tiče, nikada se niste povukli iz oklade, baš kao što se ni ostatak ove noći nikad nije dogodio. Izgledajući i dalje spokojno, on ustade, visok i prekrasan na slaboj svjetlosti zore. – To 141


kažete sada, ali poslije ćete se možda teže uvjeriti u to. Baci odjeću na krevet i navuče hlače. – Poznajem vas, Emma. Željeli ste me. I još me želite. Možda je imao pravo, no ona se nije imala namjeru složiti s njim. – Rekla sam vam, Grey, bila sam znatiželjna. A zahvaljujući vama, sada više nemam razloga za stidljivost. – Ona zgrabi spavaćicu i navuče je preko glave, poželjevši da se on već jednom prestane ponašati tako vraški samodopadno. Gubitak njezina djevičanstva bio je podjednako njezina i njegova zamisao – nije se morao još i hvaliti time. – Vi zasigurno niste jedini muškarac u Hampshireu – nastavi, arogantno frknuvši. – Niste čak ni jedini muškarac u Haverlyju. Grey je tako brzo pojurio preko kreveta i zgrabio je za ramena da nije imala vremena ni udahnuti. – To je posve drugačija igra, Emma – zareža – i ne želite se upustiti u nju sa mnom. – Je li to onda igra koju samo vi smijete igrati, Grey? – zapita podižući bradu usprkos veoma maloj kontroli nad svojim kretnjama. Dugo je pokušavao uhvatiti njezin pogled. – Nisam se igrao ni s kim otkad sam upoznao vas. – Tada je pusti, uze kaput i čizme te krenu prema vratima. S rukom na kvaki, zastade. – Usput, Mayburne će ovih dana vas i djevojke pozvati na ručak. Odbijte njegov poziv. Ne pričekavši njezin odgovor, napusti sobu. Nakon nekoliko časaka vrata njezina ureda otvoriše se i zatvoriše. Emma je minutu osluškivala, a potom sjela na rub kreveta. Jesu li njegovi komentari značili da je ljubomoran ili da okončava ono što je bilo među njima? Je li joj ponudio nekakvo obećanje? Ali kakvo bi joj uopće obećanje mogao ponuditi? – Dovraga – promrsi. S obzirom na to da očito više neće moći zaspati, odjenu se i upali svjetiljke u uredu. Mali stolić stajao je na mjestu gdje je prije bio radni stol, a njezini izvještaji o Haverlyju bijahu uredno složeni na sredini. S uzdahom sjede i pročita ono što je bila zapisala. Čak i u gruboj verziji njezin se plan doimao dobrim. Renoviranje zgrada i pokretanje proizvodnje uključivali su neke troškove koji su je brinuli, kao i stanovite sličnosti s Greyevim planom. Suza joj poteče niz obraz. Trebala mu je jednostavno dopustiti da se povuče iz oklade, za dobrobit Akademije. Nije bilo važno što je uživala u natjecanju i nije željela da on napusti Hampshire, ili što je još uvijek bio dovoljno arogantan da misli kako sam može utjecati na ishod oklade. Još jedna suza kapnu na njezin izvještaj i ona je obrisa s nestrpljivim uzdahom. Svojim zagonetnim mrmljanjem samo je dokazao da mu ne može vjerovati i da mu je i dalje više stalo do vlastita ponosa i ugode nego i do čega drugoga. Zasigurno više nego što mu je stalo do nje. Za vrijeme doručka i dijeljenja dnevne pošte bila je tiha i smrknuta, usprkos naporima da zaboravi kako taj budalasti, glupi muškarac uopće postoji. Vojvoda od Wycliffea, međutim, nije bio ni budalast ni glup, i upravo zbog toga nije mogla misliti ni na što drugo. – Emma? 142


Isabelle sjede nasuprot nje s otvorenim pismom u ruci. Henrietta stajaše pokraj nje, a djevojčino lice bijaše blijedo. – Što se dogodilo? – zapita Emma, uspravivši se i osjetivši zahvalnost što se ukazao neki problem koji će joj skrenuti misli s Greya Brakenridgea. Učiteljica francuskog pruži joj pismo. – Dogodilo se nešto katastrofalno. Tobias je koračao gore-dolje pred glavnom kapijom kada su se pojavili Grey i kaleša. Tristan je sjedio sučelice njemu, no vikont se jutros mudro uzdržavao i od kakva razgovora. – Vaša Milosti – reče trol s izrazom lica koji bijaše mrkiji nego inače – očekuju vas. – Nadam se, s obzirom na to koliko često dolaziš – promrmlja Tristan. Očekivali ga ili ne, na stubama ispred Akademije stajala je samo Lizzy kada je Simmons zaustavio kalešu. Mali vražićak pojuri naprijed i zgrabi Greya za ruku prije nego što su mu stopala uopće dotakla tlo. – U nevolji smo – reče, vukući ga prema vratima. Osjeti napetost u prsima dok ju je slijedio unutra, s Tristanom iza njih. – Je li Emma dobro? – Prokletstvo, nije smio onako ponuditi da će se povući iz oklade, a potom odustati od toga, pogotovo zato što je jako dobro znao da joj nikada ne bi mogao oduzeti Akademiju. – Tiho – reče Elizabeth hodajući prema stubama što je brže mogla. – Ne mogu vam ovdje reći. Ali loše je. Je li trudna? Noćas je bio takva budala. Grey se strese, pokušavajući razbistriti misli. Čak i da nosi njegovo dijete, nikako to još nije mogla znati. Osim toga, to ne bi bila tako strašna katastrofa jer bi se jednostavno oženio njome. Grey zamalo promaši stubu i uhvati se za ogradu da ne padne. Brak? Otkuda se, za Boga miloga, stvorila ta misao? Da, uživao je biti u njezinu društvu – kad je nije htio zadaviti. Da, jedva je mogao disati pri pomisli na nju u naručju drugog muškarca. Nije imao pojma kada se i kako to pretvorilo u zamisao o braku. Vojvode se nisu ženili ravnateljicama. Osim toga, nije namjeravao ponovo pasti u tu zamk... – Požurite – reče Lizzy, ponovo ga zgrabi za ruku i povuče u Emmin ured. Čim je zakoračio unutra, pogledom smjesta pronađe Emmu. Koračala je gore-dolje sobom, ruku sklopljenih na leđima, s umornim, ozbiljnim izrazom lica. On joj je to učinio. Grey u tome trenutku odluči: gotovo je s prokletom okladom. Mogao ju je okončati i noćas da ga njezina arogantna samostalnost i nedostatak zahvalnosti nisu toliko razbjesnili. – Što se dogodilo? – upita. Emma se trgnu i pogleda ga svojim izražajnim svjetlosmeđim očima. – Lizzy, hvala ti. Možeš li nas, molim te, na trenutak ostaviti same? – Trebam li i ja nestati? – upita Tristan nakon što se Lizzy naklonila i izašavši iz ureda zatvorila vrata. – Ja... zapravo, trebala bih porazgovarati s Njegovom Milosti u četiri oka. Vikont kimnu i otvori vrata. – Bit ću u hodniku. Čim su njih dvoje ostali sami, Grey prijeđe sobu do nje. – Recite mi. Emma prekriži ruke i duboko udahnu. – Henrietta je primila pismo od oca. Izvuče 143


presavijeni papir iz džepa. – U pismu on... obavještava Henriettu da je čuo uznemirujuće glasine o tome kako se... – ona pročisti grlo – kako se ‘vaša ravnateljica u posljednje vrijeme upušta u krajnje nedolično ponašanje'. – Suza joj kliznu niz obraz. – Isto tako piše da Henrietta ima spakirati svoje stvari i da će on doći u petak kako bi je odveo. Grey poželje opsovati i udariti u nešto šakom, ali se suzdrža. Emma je i ovako bila dovoljno uzrujana. – Zašto bi Henrietta – zapita polako – rekla išta o ovome svojoj obitelji? I zašto bi rekla da ste vi učinili išta nedolič... – Rekla mi je da im nikad nije spomenula ni vas ni okladu. – Ali zacijelo jest! Kako bi inače Brendale saznao... – Briga me kako je saznao! – Ja... – Zar vi doista ne razumijete? Akademija je upropaštena! Lizzy – i ostale djevojke čiju školarinu mi plaćamo – što će biti s njima? Jecaj joj se ote iz grla. Ne razmišljajući, Grey je stegne u naručje. Ona klonu na njega, a vitko joj je tijelo drhtalo od jecaja. Barem jednom, Grey nije imao pojma što reći. – On je samo jedan glupi muškarac, Em – promrmlja joj u kosu. – Što god mislio da zna, ne može biti siguran ili bi već došao ovamo umjesto da šalje to prokleto pismo. Njezino plakanje i drhtanje prestravili su ga i on iznenada shvati da je spreman učiniti bilo što – bilo što – samo da sve ispravi. – Možemo ovo riješiti. Ne brinite se, Em. Ona ga šakom udari u prsa. – Henriettina majka ima najduži jezik u cijelom Londonu. Pola visokog društva vjerojatno već naklapa o onoj idiotskoj ravnateljici u Hampshireu koja... koja se ‘upušta u krajnje nedolično ponašanje’. A to je istina! Ja nemam pravo voditi ovu Akademiju! – Niste napravili ništa krivo kada su ove djevojke u pitanju. Ništa. Ona podiže glavu i pogleda ga. – Mislim da je gospodin Brendale već donio svoj sud. – Zasad se nije dogodilo ništa osim malo besmislene korespondencije – promrmlja otirući joj suze palcem. – Trebamo samo reći Henrietti da otpiše ocu i kaže mu da je potpuno u krivu. – Ne. Nijednu od ovih djevojaka neću tražiti da lažu. – Naravno da nećete – otpovrnu Grey, prikrivajući nezadovoljstvo. To bi bio najlakši potez, no od Emme očito nije mogao očekivati da pogazi sve principe koje je usadila svojim učenicama; ona je doista vjerovala u njih. – Ali ne možete odustati bez borbe. – Ne vidim kako se mogu boriti... a da još veću štetu ne naneseni svojim učenicama. Grey je časak promotri, a u glavi mu se poče oblikovati ideja. – Brendale je jedini koji vam je pisao, zar ne? – Za sada. Sigurna sam da će ih biti još... – I napisao je samo da je čuo glasine o vašem neprikladnom ponašanju. – Da. – Onda je to rješenje. – O čemu pričate? – On ne zna ništa o okladi. Emma mu se namršti. – I mislite da će saznanje o mojoj okladi s vojvodom od 144


Wycliffea nekako poboljšati situaciju? – Koliko djevojke znaju, oklada je jedini razlog zbog kojeg posjećujem vas i Akademiju. Henrietta će to objasniti ocu, a potom ćemo ga pozvati ovamo da prisustvuje proglašenju pobjednika. Pogled joj postade još skeptičniji. – Kako će to išta riješiti? – Sklopio sam s vama okladu. A ja nikada ne gubim. Nikada. Na časak pomisli da ga namjerava udariti ravno u muške dijelove, no potom joj lice naglo živnu. – Nastavite. – Očito sam vas prisilio na ovo, jer koja bi se žena usudila meni usprotiviti? – Grey... – Čekajte. Odšeta do prozora i vrati se. Zamisao je bila briljantna. U redu, možda ne baš briljantna, ali bolja od Emmina slomljenog srca i suza. – Koji bi ugledni gospodin želio doprinijeti tomu da vojvoda od Wycliffea izgubi okladu? – nastavi. – I to još od žene? Osim što je to praktički kriminalno djelo, bilo bi prilično. .. opasno ako bi se itko umiješao. Vrata se otvoriše. – Ovdje unutra strašno je tiho. Niste se valjda pobili? – otegnu Tristan navirujući se u ured. Vikontov ležerni ton nije ni na trenutak zavarao Greya. Bio je istinski zabrinut za Emmu. Osjećajući kako ga obuzima bijes, Grey stade između njih dvoje. – Henriettini roditelji misle da je Emma pretvorila Akademiju u nekakvu javnu kuću. Problijedjevši, Emma se naglo spusti u stolicu. – Sve je upropašteno – promrmlja i spusti glavu među dlanove. – Ne, nije, jer smo osmislili plan. – Ne, nismo – reče Emma podižući pogled. Grey naglo zastade od iznenađenja. – Da, jesmo. – Ne, mi nismo ništa učinili. Vi ste počeli blebetati o nekakvoj budalaštini da iskoristimo okladu kako bi Akademija ostala otvorena. To neće uspjeti. On prekriži ruke. – A zašto ne bi uspjelo? – Namjeravate li vi – reče polako i razgovijetno, kao da jednoj od svojih učenica postavlja pitanje – dobiti ih izgubiti ovu okladu? – Ja... – Jer jednom kad svi doznaju za to, kraj oklade dokazat će da su tračevi bili istiniti i Akademija će biti upropaštena. Ako vi pak dobijete okladu, Akademija će biti zatvor... – Izgubit ću okladu – reče, izazivajući je da se usprotivi. – Izgubit ćete – ponovi ona tonom punim skepticizma. – Da. – Namjerno. – Da. – Dakle. Čak i da progutam ponos i prihvatim mogućnost da biste vi mogli izgubiti, htjeli to ili ne, ne razumijem kako bi moja pobjeda mogla imati pozitivnu svrhu. – Ja ću se pobrinuti da ima. – Veoma ste arogantni. – Ja nikad ne griješim. 145


Ona kimnu. – Tu ćete izjavu morati promijeniti u ‘rijetko griješim’ nakon što namjerno izgubite. A svi u Londonu saznat će da ste izgubili, no ne i da ste to učinili namjerno. Grey stisnu oči. – Kao što sam već jednom predložio, mogli biste samo biti zahvalni i zašutjeti. Emma zakorači prema njemu. – Samo želim da potpuno razumijete kako će vam se ljudi... drugi muškarci pogotovo, možda smijati. – Riskiram slomljenu čeljust, ali ona ima pravo, znaš – reče Tristan nakon što je odjednom nastala tišina. – Znam. Bio je iznenađen činjenicom da mu ta spoznaja zapravo nimalo ne smeta. – Što je još važnije, Emma nikako nije mogla raditi ništa nedolično ako je cijelo vrijeme pratila razred i osmišljavala briljantan plan za upravljanje posjedom. – To je u najboljem slučaju tek slabašan argument – usprotivi se Emma. – Idemo po redu. Recite Henrietti da napiše pismo ocu. Neka sve moje učenice pozovu svoje roditelje. Nemamo što skrivati. Osim toga, to će nam dati dodatnih deset dana da smislimo nešto bolje. Začudo, nakon što su Grey i Tristan otišli iz Akademije, Emma se osjećala bolje. Nešto je u njegovim očima bilo veoma... umirujuće. – Em, jesi li dobro? – Isabelle otvori vrata ureda. – Nisam još. Oh, Isabelle, kako sam samo mogla biti tako glupa? – Henriettin je otac glup što se uopće usudio optužiti te za takve stvari. Emma ponovo osjeti da bi mogla zaplakati. Da one samo znaju koliko je zapravo kriva. – Ne mogu kriviti nikoga osim sebe. Ja sam ravnateljica Akademije i ja sam odgovorna za svaku katastrofu koja je snađe. – Njegova je Milost na odlasku rekla da će se za sve pobrinuti – usprotivi se učiteljica francuskog. – Možda bi mu jednostavno trebala dopustiti. Naposljetku, oklada je bila njegova zamisao. – Oh, da, to bi bilo baš krasno, zar ne? Vojvoda od Wycliffea, poznat po svojoj prosvijećenoj blagonaklonosti prema ženskom rodu, sada će nam priteći u pomoć. Isabelle pruži ruke, dlanova okrenutih nagore. – Zašto ne? – Jer ni njegova prosvijećenost ni njegova blagonaklonost neće potrajati nakon što Akademija postane javna sramota. Oslonit ćemo se na one kojima možemo vjerovati da im je dobrobit Akademije uvijek na prvome mjestu. A bojim se da smo to jedino mi same. – Znači, imaš na umu neki drugi plan? Emma klonu u svoju stolicu iza stola. – Ne još. Ali imat ću. Kao što je Grey rekao, uz malo sreće dobit će deset dana za osmišljavanje novog plana nakon što roditelje obavijeste o okladi. Barem je ovoga puta poželjela da londonska pošta ne bude tako brza i pouzdana. Onda bi mogli tvrditi da nikad nisu primili pismo gospodina Brendalea, no teško da bi on u to povjerovao. A ako roditelji ne povjeruju da je oklada jedini razlog njezine i Wycliffeove povezanosti, odvest će pet djevojaka kući sa sobom. A onda će dvoje po dvoje, pa deset po deset, ostatak roditelja slijediti njihov primjer i također odvesti svoje kćeri daleko od Akademije. Što se tiče Greya, ona jednostavno neće sve svoje nade temeljiti na njegovim obećanjima, koliko god ona bila plemenita i velikodušna. Dovoljno je poznavala 146


muškarce da zna kako će zabrinutost zbog položaja i gubitka ponosa nadvladati sve osjećaje koje trenutačno gaji prema Lizzy – ili njoj. Bili su ljubavnici, da, ali on je i prije imao ljubavnice, a sudeći po onome što je Vixen rekla, nikada ih nije predugo zadržavao. Ona se strese. – Idem prošetati. Duga šetnja barem će joj privremeno odagnati misli o Wycliffeu iz glave. Sam Bog zna da sada ima puno važnijih stvari zbog kojih se mora brinuti. Kimnuvši zabrinutom Tobiasu, prođe kroz glavnu kapiju i poće šetati cestom što je vodila prema Basingstokeu. Naravno da će napisati pismo gospodinu Brendaleu i obavijestiti ga da se ne događa ništa nepoželjno, no nitko neće povjerovati u njezine tvrdnje o nevinosti. Stoga mora prihvatiti da će cijeli London znati kako je vojvoda od Wycliffea ušao u prostorije Akademije gospođice Grenville, i to s njezinim dopuštenjem. U redu. To je bila nepobitna činjenica. Logičan dio njezina mozga, dio kojim se u zadnje vrijeme nije ni približno dovoljno koristila, polako se počeo pokretati. Ubrzavši korak, nastavi razmišljati o sljedećoj fazi problema. Svaka negativna reakcija na njezin idiotski postupak doći će do obitelji njezinih učenica. To nije mogla spriječiti, dakle morala ju je neutralizirati. Ali čime? Pa, očito će joj trebati podrška plemstva kako bi suzbila njihov bijes. Na um joj odmah pade Wycliffe, ali brzo otkloni tu misao. On je bio previše povezan s njom i Akademijom da bi njegove tvrdnje o nevinosti bile vjerodostojne. Kada se konačno dosjetila rješenju, nije mogla vjerovati da joj je trebalo tako dugo. Njezine dvije najdraže prijateljice, koje su također završile Akademiju, nedavno su sklopile veoma značajne brakove. Grofica od Kilcairn Abbeyja i markiza od Althorpea nesumnjivo su bile sile prirode s kojima se moglo računati. Kad je stigla do grada, uputi se prema uredu sir Johna i, još preciznije, prema njegovu radnom stolu. Emma si dopusti da se nakratko osmjehne s nadom. Neka djevojke napišu svoja pisma i neka Wycliffe kuje svoje planove. Ona će pozvati vlastita pojačanja.

147


Šesnaesto poglavlje

T

ijekom godina ujak Dennis izvještio se u šahu. Grey je stajao sam u grofovu uredu, pogleda spuštenog na šahovske figure raspoređene na stolu ispod prozora. Jednim potezom, ili najviše tri, ako pokuša otegnuti ili izvesti protunapad, izgubit će svoju kraljicu. Kada bi Dennis upravljao posjedom s istom razinom domišljatosti, pomisli Grey, nijedan od njih ne bi se našao u ovoj nevolji. – Jesu li poslale pisma? – zapita Dare ušetavši u sobu, a da se nije ni potrudio pokucati. Lagano se namrštivši, Grey pomaknu preostalog lovca. Bolje je odgoditi neizbježno i nadati se čudu nego priznati poraz. – Da. Jutros ih je preuzeo brzi kurir. – Znači, doista misliš ići do kraja s okladom? – Mislim da je to jedini način za spas Akademije. Ako imaš bolju zamisao, molim te, prosvijetli me. Tristan sjede za radni stol. – Posljednjih si tjedana već postao iznenađujuće prosvijetljen. Kad smo stigli ovamo, rekao si da bi drage volje uzeo baklju i potpalio Akademiju gospođice Grenville – i gospođicu Emmu Grenville – osobno. Osjećao se više zaljubljenim nego prosvijetljenim. I to se nije odnosilo na Emmu, već i na cijelu vražju školu. – Možda sam prenaglio bez poznavanja svih činjenica – prizna gledajući kroz prozor kako se Alice i Sylvia, u pratnji Blumtona, uspinju u Haverlyjev faeton kako bi otišle na poslijepodnevni obilazak krajolika. – Znatiželjan sam – reče Tristan igrajući se mjedenim pritiskivačem za papir u obliku patke. – Što ćeš učiniti ako ne budeš mogao obuzdati štetu koju bi mogao pretrpjeti Emmin ugled? Grey se okrenu prema njemu i nasloni na rub šahovskog stola. – To se neće dogoditi. – Zato što si već odredio pobjedu? Čak i ako Brendale i ostali roditelji pristanu pričekati završetak oklade prije nego što se obruše na školu, učinit će to samo jer očekuju da će Emma izgubiti. Zlobne glasine bolje su od činjenica, a možda će moći dobiti i jedno i drugo. – Nisam idiot, Trise. Barem će nam varka dati nekoliko dodatnih dana da smislimo rješenje. – A što je s Emmom? Vojvoda uzvrati Dareov pogled i osjeti žarku ljutnju zbog vikontova posesivnog tona. – Što s njom? – Jučer nisam mogao ne primijetiti stanovit komad tvoje garderobe na vratima njezine spavaonice. Osim ako je, naravno, ne posjećuje još netko tko nosi fine svilene kravate sa 148


safirom. Grey stisnu šaku, jedva se svladavajući da ne pojuri preko sobe i ne izudara Darea istodobno mu objašnjavajući da nijedan drugi muškarac osim njega neće dotaknuti Emmu. – Predlažem ti da svoje zapažanje ne podijeliš ni s kim drugim – zareža. Tristan je izgledao uvrijeđeno. – Pa ni ne bih. No, činjenica je da su glasine istinite, zar ne? – Ti gledaj svoja posla, Dare, a ja ću gledati svoja. – Sve je to lijepo i krasno, ali tko je rekao Brendaleu? Emma se kune da to nije bila Henrietta. Grey odmahnu glavom. – Emma je jutros primila još jedno pismo, od Janeina oca. I on je čuo glasine. – Pisao je direktno Emmi? – Da. I u svojem je izražavanju bio još manje pristojan od Brendalea. Emma ovoga puta nije zaplakala, no njezino tiho prihvaćanje krivnje za ovaj fijasko uzrujalo ga je čak i više od njezinih suza. Vikont pročisti grlo. – Želim da znaš kako sam ti, bez obzira na tvoju vlastitu junačku izvedbu, spreman pomoći da spasiš Akademiju ako se za to ukaže potreba. Grey je želio sve učiniti sam i dokazati Emmi da može imati povjerenja u njega. Bez obzira na to, ponuda mu je donijela svojevrsno olakšanje. – Hvala ti, Trise. Možda čak i prihvatim tvoju... Faeton se uz štropot vrati prilazom do kuće. Namrštivši se, Grey pogleda kroz prozor i vidje kako se njegovi prijatelji vraćaju. Imao je dovoljno posla i nije mu trebalo da oni zabadaju nosove cijelo poslijepodne. Potom se iza faetona dokotrlja neka kočija, a slijedila ju je još jedna. Grey se jače namršti. – Koji se vrag zbiva? – promrsi i pomaknu se kada Tristan stade kraj njega. – Brendale? – predloži vikont. – On bi otišao ravno u Akademiju, a i očekuju ga najranije u petak. Lakaj otvori vrata prve kočije. Elegantna cipelica ukrašena biserima proviri na dovratku, a iza nje se ukazaše druga cipela i bijelo-plava muslinska haljina. Potom izviri ruka u bijeloj rukavici, koju lakaj primi za prste dok je dama izlazila. Konzervativan plavi šeširić nagnu se gore i otkrije žensko lice njihovu pogledu. – Blagi Bože – promrmlja Tristan. Stegnute čeljusti, Grey prokunu ispod daha i odjuri do ulaznih vrata. Zastade na najvišoj stubi. – Kojeg vraga ti tu radiš? – I meni je drago što te opet vidim, sine. Grey se na trenutak osjeti kao da ima pet godina i upravo je svoju rođakinju Georgianu gurnuo u jezerce Wycliffe Parka. Mršteći se, pođe niza stube i primi ruku visoke žene. – Majko – reče i nagnu se da je poljubi u blijedi obraz. – Mnogo bolje, Grey. – Mislio sam da si još u Londonu. Ona mu uzvrati poljubac. – Očito. Postao si jako prepreden otkako si sazrio. Nikada ne bih očekivala da ću te pronaći u Hampshireu. On pognu glavu i ponudi joj ruku kako bi je otpratio u kuću. – Upravo sam zato odlučio 149


doći ovamo. – Dare, otprati moju pratilju. – Dobar dan, Vaša Milosti – pozdravi je klanjajući se. – A koja bi to pratilja bila? – Što mislite, lorde Dare? – otegnu glas druge žene. Grey prikrije podrugljiv smiješak, a Tristan se ukoči. Njegova je majka očito imala namjeru mučiti i njega i njegova glavnog suradnika. – Rođakinjo Georgiana – reče. Visoka mlada žena, kovrčave plave kose svezane u dražesnu punđu na vrhu glave, nakloni im se, graciozna kao uvijek u svjetlozelenoj haljini koja se slagala s bojom njezinih očiju. – Grey. Baš lijepo da si odlučio tako temeljito poremetiti društvenu sezonu. – Iznenađuje me što si dopustila da te uvuku u ovo. Svjetlozelenim očima letimice preletje Tristana. – Nisam imala izbora. Vikont pročisti grlo. – Pa, ispričajte me, ali mislim da ću se otići utopiti u jezero s patkama. Georgiana se sagnu i podiže kamen. – Evo – reče pružajući ga Dareu. – Ovo bi trebalo pomoći. Dok se Tristan udaljavao, Grey iznova posveti pozornost pratnji. – Majko – promrmlja prateći pogledom rođakinju koju su Sylvia i Alice došle pozdraviti – što radiš ovdje? Vojvotkinja se nasloni na njegovu ruku. – Stekla sam dojam da ćeš ponuditi Caroline brak. Zamisli kako sam se iznenadila kada si umjesto toga nestao bez riječi, a Caroline pod izlikom bolesti pobjegla na očev posjed u Yorku. Njegova majka nije znala ni polovicu priče. – Gdje si čula da namjeravam zaprositi Caroline? – Od Caroline, naravno. Ti mi nikad ništa ne govoriš. – Pogotovo kad ti nemam što reći. Nikad nisam imao namjeru biti okovima vezan za tu varljivu gadur... – Znači, istina je. – Što je istina? – Gdje li su Dennis i Regina? – upita vojvotkinja dopuštajući sinu da je povede glavnim stubama i zanemarujući njegovo pitanje. Grey se strese. – Otišli su u Basingstoke nakon ručka – odgovori i odvede majku unutra te naloži Hobbesu da pripremi dvije dodatne spavaonice za nove gošće. Ako mu nije željela odgovoriti, mogao je čekati. Majka ga je nježno držala pod rukom sve vrijeme dok su obilazili vlastelinsku kuću i tijekom šaljivog čavrljanja cijele skupine te ga nije pustila sve dok je nije odveo u njezinu sobu. – Georgiana – reče svojoj družici – hoćeš li, molim te, saznati zna li itko u Haverlyju skuhati čaj od metvice? – Sama ću se pobrinuti za to, teta Frederica. Pogledavši postrance Greya, ponovo iščeznu niz hodnik. Vojvotkinja elegantno uđe u svoju privatnu sobu. – Grey, dođi i otvori mi prozor. On je posluša, ne iznenadivši se kada ona iskoristi priliku da zatvori vrata za njima. Sluge bijahu uz najdalji zid poslagali pola tuceta velikih kovčega. Njezina je Milost 150


očigledno namjeravala dulje ostati. – U redu, slušam – reče on i nasloni se na okvir prozora. Vojvotkinja pažljivo skinu šeširić. – Georgiana je čula da si do gola skinuo Caroline usred garderobe u Almack’su, odlučio da ti se ne sviđa i poslao je van. – Skidanje je bila njezina zamisao, ali u svemu drugome priča je prilično točna. – I zato si pobjegao u Hampshire? To nije nalik tebi. – Otišao sam iz Londona jer sam bio umoran od svih tih vražjih žena koje misle da moraju postavljati zamke, varati i lagati kako bi me odvukle pred oltar. Namršti se. – Već sam se mislio vratiti kako bih izvijestio rođaka Williama da, što se mene tiče, može slobodno dobiti naslov i sve popratne probleme kada umrem jer se ne namjeravam približiti oltaru do kraja života. Pogled joj se izoštri. – Zašto se onda nisi vratio i rekao mu? – Jer sam sklopio okladu – odvrati. – I namjeravam pobijediti. – Okladu? To nije ono što sam ja čula. – Što si onda čula? – Da si se upustio u nekakvu ljubavnu vezu s ravnateljicom djevojačke škole. Zapravo, i ti i Dare. Dijelite je među sobom. Grey opsova dugo i glasno. – To nije čak ni približno... – zareža i sa zakašnjenjem zatvori prozor spazivši kako jedan od vrtlara iznenađeno zuri u njega. – Prokletstvo! – Već si upotrijebio tu psovku, dragi. Morao je reći Emmi o ovome. Glasine su bile još gore nego što je mislio, a situacija beskrajno ozbiljnija. Više nije bila riječ o nekolicini roditelja čiju je zabrinutost trebalo ublažiti; u pitanju je bio London, a reputacija krasne škole i još krasnije žene bili su u velikoj opasnosti. – Grey? Počeo si mrmljati. On se strese. Morao je ovo ispraviti. Ako već mora Emmi reći najgore glasine, onda joj isto tako želi reći da je pronašao osobu od koje su potekle i zaustavio ih, i da će sve biti u redu. – Gdje si to čula? – upita. Njegova majka sjede na rub kreveta. – Posvuda se priča. On joj priđe. – Moralo je negdje početi – obrecnu se. – Tko ti je rekao o tome? – Grey... – Tko? – Georgiana mi je rekla. Vojvotkinja je izgledala zapanjeno, a on je nije mogao kriviti; i prije je imao problematične veze, ali nikad nije bio toliko uzrujan zbog glasina i pretjerivanja koja bi ih pratila. – Ispričaj me, majko. Moram razgovarati s Georgianom. Zaputi se u prizemlje, tražeći rođakinju. Georgie je bila jedna od rijetkih žena koje je podnosio, no s obzirom na trenutačno raspoloženje, bilo bi joj bolje da je iskoristila svoju slavnu pronicavost i saznala otkuda su potekle te proklete glasine. – Vaša Milosti – reče Hobbes presrevši ga na dnu stuba. – Upravo sam vas dolazio izvijestiti da vas je netko došao posjetiti. Grey zastade. – Mene? 151


– Da, Vaša Milosti. Uputio sam ih u knjižnicu i pošao se raspitati jeste li slobodni. Baš krasno. Vjerojatno su stigli gospodin Brendale i polovica očeva djevojaka s Akademije. – Jesu li naoružani? – upita okrećući se prema knjižnici. – Naoružani? N... ne, Vaša Milosti. Koliko ja znam. Grey rastvori vrata knjižnice i stupi unutra. Te zastade. Njegove učenice – svih pet – stajale su poredane u polukrugu oko vrata. Možda nisu bile naoružane, no izgledale su kao da su vraški odlučne u vezi s nečim. – Gdje je vaša pratilja? – Pobjegle smo. Lizzy stupi naprijed, a ostale djevojke stadoše iza nje u red, precizno poput bataljuna. – Zašto svi pokušavaju povrijediti gospođicu Emmu? Grey je na trenutak imao viziju kako bi Haverly izgledao kad bi se svaka žena koju je ikada uvrijedio ili joj nanio zlo, pojavila na njegovu pragu. I ovako je već bila gužva. – Trenutačno sam pomalo zauzet. Objasnit ću vam sve poslije. Jane odmahnu glavom. – Ne. Sada želimo znati. Ako nam ne kažete, nećemo vam pomoći da dobijete okladu. Za Boga miloga, maleni su ga patuljci pokušavali ucjeniti. – Složeno je. Stisnutih šaka i očiju punih suza, Lizzy ga prostrijeli pogledom. – Moja mi je majka napisala pismo u kojem tvrdi da je gospođica Emma... raskalašena bludnica koja je trebala biti pametnija i ne dopustiti razvratniku poput vas da joj se približi. Rekli ste da ste vi dobra vrsta razvratnika, Grey. Gledajući u nevine smeđe oči Ehzabeth Newcombe, poželi sve priznati – a nije čak ni znao što bi joj točno priznao. – Lizzy, sada vam ne mogu ništa reći. Želim, ali ne mogu. – Onda više ne želimo razgovarati s vama. Više nam se ne sviđate. – I molim vas da se više ne pojavljujete u Akademiji – doda Jane. Na njezin znak, djevojke se poredaše za odlazak. – Kako želite. Ukočeno kimnu i otvori im vrata. – Jeste li došle pješice? – Da. – Naložit ću da upregnu kalešu. Ovoga se puta Mary Mawgry suoči s njime. – Ne, hvala, Vaša Milosti. Radije bismo hodale. – U redu. Shvaćam. Georgiana se nagnu kroz vrata upravo dok su djevojke stupale niz hodnik prema ulaznim vratima. – Što se tu događa? – To su bile moje učenice – reče odlazeći prema prozoru. Nije mogao odavde vidjeti prilaz, te prikrije mrštenje shvativši da će mu nedostajati ti curetci. No, sve će se već riješiti. Neće ga mrziti zauvijek. – Bile? – ponovi njegova rođakinja. – Mislim da su me upravo otpustile. – Ah. Grey je kratko pogleda i u njezinim očima vidje da je to zabavlja. – Ovo ostaje među nama. Ona kimnu. – Dakako. Tvoja mi je majka rekla da me tražiš.

152


On joj pokaza da uđe u knjižnicu i ponovo zatvori vrata. – Moram znati što misliš otkuda su krenule glasine o Emmi Grenville i meni. – I Dareu. Ne zaboravi da je on također dio vašeg menage à trois. – Georgie, znam da ti Tristan nije mio, ali ovdje se doista ne radi o njemu. Molim te. Georgiana trenutak prouči njegovo lice, zamišljenih zelenih očiju. – Čula sam o tome od pola tuceta ljudi. Kako smo nas dvoje u rodu, mislili su da ću im moći potvrditi tvoju upletenost. – Georgi... – Prijeći ću na stvar, Grey. Najzanimljiviji sam razgovor vodila s nekom ženom koju jedva poznajem – vjerujem da je to supruga stanovitog gospodina Hugha Brendalea. Ispričala mi je kako je primila uznemirujuće pismo o ravnateljici vlastite kćeri. Pitala sam je mogu li ga vidjeti i blesavica mi ga je doista pokazala. Bilo je anonimno, naravno, no bilo je frankirano u Hampshireu. On stisnu oči. – Samo član parlamenta može frankirati... – Odjednom je sve imalo smisla. – Poslano je odavde. Iz Haverlyja. – To bih i ja rekla. – Hvala ti, Georgiana. Ona mu se primaknu i na vršcima prstiju okrznu usnama njegov obraz. – Uvijek pružaš toliko zabave, rođače. – Ha. Nisam još ni počeo. Nije frankirao ničiju poštu osim svoje, a sumnjao je da bi Tristan to učinio. Kako ni Dennis ni Regina ne bi poslali pisma koja osuđuju Emmu, preostala je samo mogućnost da je njegov ujak frankirao pisma za Blumtona, Alice ili Sylviju. A imao je prilično dobru pretpostavku tko je od njih krivac. – Mislite li da smo bile prestroge prema njemu? – upita Julia i umalo pade gledajući po stoti put preko ramena. Elizabeth se namršti. I nju je to mučilo, no Grey je sam bio kriv. – Složile smo se da mu moramo jasno dati do znanja kako smo ljute na njega. – Ali rekao nam je da će sve objasniti. Nismo mu dale priliku. – Kažeš to samo zato što si zaljubljena u njega. Lizzy gurnu ruke u džepove ogrtača i nastavi hodati. – Nisam zaljubljena u njega! Da si to odmah povukla, Lizzy! – Neću. – Tiho – reče Mary i rukom obgrli Elizabeth oko ramena. – Ja sam gotovo zaljubljena u njega, pa sam i dalje bijesna. Znaš dobro što svi govore. A sve je to zato što je Grey posjećivao Akademiju i zbog onoga što svi pričaju da je... radio s gospođicom Emmom. – Ovo je naprosto grozno – reče tužno Jane. – Mora postojati nešto što možemo učiniti za gospođicu Emmu. Kada su prošle zavoj na cesti, iznenada zastadoše. Lord Dare ležao je ispružen na leđima preko ceste, ruku položenih iza glave i sklopljenih očiju. – Mislite li da je mrtav? – zapita Julia. Elizabeth zakoluta očima. – Zašto bi bio mrtav? – No, za svaki slučaj, ona dograbi 153


dugačku granu i bocnu ga u rebra. On jauknu i skoči na noge s hitrošću koja je iznenadi. – Blagi Bože! Pokušavajući prigušiti vrisak, Lizzy nastavi držati granu podignutu između njih. – Mislili smo da ste možda mrtvi! – Pa, nisam – obrecnu se trljajući rebra. – Zašto ste, zaboga, ležali nasred ceste? On pogleda u smjeru Haverlya dok je brisao prašinu s kaputa. – Ako baš morate znati, nadao sam da će proći neka kočija i odvesti me u pristojnu krčmu gdje se mogu nepristojno napiti. – Ovuda nikad ne prolaze kočije, osim ako ne idu u Haverly. Lord Dare uzdahnu. – Što vi uopće radite ovdje? Gdje je Emma? Naglo se sjetivši da je on Greyev prijatelj, Elizabeth prekrije rukom Janeina usta prije nego što je starija djevojka uspjela progovoriti. – Samo časak. Na čijoj ste vi strani? – Ovisi – odvrati polako. – Koja će strana pobijediti? – Naša. – Onda sam na vašoj strani. Za što se borimo? – Ni za što. Rekle smo Njegovoj Milosti da više nećemo biti njegove učenice ako nam ne kaže zašto svi pokušavaju povrijediti gospođicu Emmu. Vikont na trenutak zašuti. – Ah. I kako je Njegova Milost reagirala na to? – Nije nas briga. On kimnu. – Zna li gospođica Emma da ste Wycliffeu dale ovaj ultimatum? Lizzy pomisli da Jane treba odgovoriti na to pa se povuče korak natrag. – Gospođica Emma ima dovoljno briga u posljednje vrijeme. Nabranih obrva, lord Dare dade im znak da nastave prema Akademiji te stade hodati ukorak s njima, postavivši se između Jane i Elizabeth. Elizabeth mu nije posve vjerovala, premda joj se sviđalo kako im je pokušao objasniti grijehe kockanja i nije u tome nimalo uspio. – Hm – promrmlja naposljetku. – Iako vas želim uvjeriti da stojim čvrsto na vašoj strani, mislim da niste do kraja obaviještene o cijeloj situaciji. Ponovo se osvrne preko ramena. – Iako riskiram život i mogući gubitak udova, ispričat ću vam strašnu, ali istinitu priču o veoma ciničnom plemiću kojemu je ljubav otvorila oči i srce, te o zlim glasinama koje prijete upropastiti čitavu stvar. Osjetivši olakšanje što će im netko konačno sve objasniti, Lizzy ga primi za ruku. – Ima li sretan završetak? Lord Dare se nasmiješi. – Proklet bio ako znam. No, možda možemo pomoći. Emma je mrzila čekati. Koračanje gore-dolje sobom i kršenje ruku od očaja činilo se krajnje beskorisnim, no u ovome se trenutku nije mogla sjetiti ničega korisnog. Zakračunati vrata i postaviti topove u dvorište možda bi bila pretjerana reakcija na neizbježan dolazak roditelja, no ispaliti tane ili dva donijelo bi joj nevjerojatno zadovoljstvo. Nije se brinula zbog sebe, pa čak ni zbog većine svojih učenica otmjena roda; one su imale domove kojima se mogu vratiti, a ona se vjerojatno može negdje zaposliti kao 154


guvernanta. Ne, Elizabeth Newcombe i šačicu drugih djevojaka čije je živote obećala poboljšati nikako nije mogla izbiti iz glave. Uto začu glasne korake gospođice Perchase kako se penju stubama. – Gospođice Emma, vratile su se. – Hvala nebesima! Slijedivši gospođicu Perchase dolje do glavnog hodnika, Emma ugleda svoje učenice u kutu predvorja, okružene polovicom Akademijinih djevojaka koje su ih obasipale pitanjima. I sama je imala nekoliko pitanja za njih. – Gdje ste bile? – Otišle smo u Haverly – reče Jane podižući bradu. – U Haverly? Zašto? – Radije ne bismo rekle. Lizzy ju je pomno motrila, no nije mogla shvatiti što taj curetak pokušava odgonetnuti. Kratko pogledavši znatiželjnu gomilu, povede svoje učenice u jednu od privatnih dnevnih soba kod glavnog hodnika. – Znate li koliko ste pravila prekršile? – upita zatvarajući vrata za njima. – Mogle ste se ozlijediti ili izgubiti! A što bih ja onda učinila? – Lord Dare nas je otpratio natrag do Akademije – oglasi se Mary tihim glasom – ali Tobias ga nije htio pustiti da uđe. – Bile smo sigurne – doda Julia. – Lizzy je imala granu. – Nismo htjele stvarati dodatne probleme – reče Jane. – Samo smo morale nešto obaviti. – I nećete mi reći o čemu se radi? – Ne. U ovakvim je situacijama mrzila biti ravnateljica. – U redu. Mislim da sve trebate dobro razmisliti o onome što ste učinile i što vaši roditelji i ova škola očekuju od naših učenica. Idite u svoje sobe. Ondje će vam biti poslužena večera. Ne želim vas vidjeti do doručka. – Da, gospođice Emma. Pognutih glava, djevojke jedna za drugom izađoše iz sobe i uputiše se stubama u svoje spavaonice. Tako dakle – nisu joj htjele priznati čime su se to bavile. Nije ih mogla kriviti što su tako nevoljke povjeriti joj se, s obzirom na pogreške koje je radila u posljednje vrijeme, no ona je ipak bila njihova ravnateljica. Morala je doznati što se događa. Nakon što je pohitala na kat po šal i šeširić, Emma se ponovo spusti u predvorje. – Gospođice Perchase, uskoro ću se vratiti – reče i ne pričekavši njezin odgovor, spusti se niza stube do prilaza pred Akademijom. Njezina žurba, naravno, nije imala nikakve veze s činjenicom da nije vidjela Greya već više od dana. Kao ravnateljica Akademi je, morala je biti obaviještena o najnovijem razvoju događaja. Ako joj je srce ubrzano lupalo, to je bilo samo zato što je bila zabrinuta, a ne zato što je razmišljala o tome kako je netko ljubi. S obzirom na žurbu u kojoj je bila, nije se potrudila obazreti preko ramena prema Akademiji i ugledati pet mladih lica koja su virila kroz prozor na gornjem katu i smijuckala se.

155


Sedamnaesto poglavlje

E

mma je hitala niz cestu. Što god da su djevojke smatrale nužnim reći Greyu, nisu si mogle priuštiti još problema. Njezina vlastita navodna nedjela bijahu dovoljno loša pa će se sada svaka pogreška koju djevojke počine doimati deset puta gorom. Kad se kuća ukaza pred njome, uspori korak. Dvije dodatne kočije nalazile su se iza staje. Emma potisnu nervozni drhtaj. Još ljudi i nesumnjivo još glasina. Pretpostavljala je da će morati voditi raspravu s nekoliko gnjevnih roditelja – ne bitku s cijelom brigadom. Hobbes otvori vrata prije nego što je pokucala i ona mu se uspje nasmiješiti. – Dobar dan. Ja... bih trebala razgovarati s Njegovom Milosti, ako je dostupan. Batler kimnu. – Ako vam ne smeta, smjestit ću vas u ured lorda Haverlyja te se poći raspitati. Željela ga je priupitati tko su Haverlyjevi gosti, no sada se, više nego ikada prije, morala ponašati kao izaslanica Akademije. Koliko god se osjećala nesigurnom ovdje sa svim tim groznim glasinama koje kruže, ipak je imala ulogu koju mora ispuniti. Sklopivši ruke ispred sebe, pođe za batlerom u ured kako bi pričekala Greya. Iz navike odšeta do šahovskog stola. Lord Haverly je, očito predosjećajući neizbježan poraz, svojeg zadnjeg lovca poslao u borbu kako bi protivniku odvukao pozornost. Ona je, međutim, bila raspoložena za pobjedu, a ova se trenutačno činila kao jedina sigurna stvar u njezinu životu. Zanemarujući lordovu varku, uze mu bijelog pješaka svojom kulom i zauze položaj za coup de grace. – Već sam se počeo pitati kako je ujak Dermis odjednom stekao sposobnost da razmišlja više od tri poteza unaprijed. Grey zatvori vrata iza sebe i prijeđe sobu do nje. Emma podiže lice, a puls joj ubrza. On polako odveza mašnu ispod njezine brade, a potom joj podiže šeširić s glave. Ona udahnu i zadrhta od njegova nježnog dodira. Dok mu je šešir visio na prstu, nagnu se dolje i prisloni svoje usne na njezine. Ona to osjeti sve do nožnih prstiju, no istodobno osjeti još nešto neobično. Ustuknuvši, namreška nos. – Vonjate po brendiju. – Viskiju. – Jeste li pijani? – Ne još. Prekinuli ste me. Nije mu mogla pročitati izraz na licu. – Želite li da odem? – Ne. 156


Ponovo je poljubi, nježno i polako, kao da to čini prvi put. Poželje se rastopiti u njegovu naručju. Nešto je ovoga puta bilo drugačije, dublje, tiše i usredotočenije. Dok je njihov poljubac postajao sve intenzivniji, a toplina joj se spuštala niz kralješnicu, Emma se zapita je li zaključao vrata. Na kraju krajeva, nije bilo primjereno da izaslanice budu uhvaćene gologuze u naručju vojvoda. – Imate goste – reče i odvoji se od njegova zagrljaja. Grey zadrži slobodnu ruku oko njezina lakta, ne dopuštajući joj da se previše udalji. To je uzbudi, premda je sama njegova prisutnost bila dovoljna da u njoj izazove taj osjet. – To su samo moja majka i rođakinja. – Mislila sam da se skrivate. – Ovo je strašna situacija. Sljedećeg ću puta držati usta zatvorena i oči otvorene, Emma. Obećavam vam to. Ona proguta slinu. Zašto joj je odjednom obećavao išta? Nikad to prije nije činio. – Za ovo sam kriva barem isto toliko kao i vi – reče, zahvalna što joj je glas smiren. – No, nisam došla ovamo raspravljati tko je u kojoj mjeri kriv. Moje su mi učenice rekle da su jutros posjetile Haverly, no nisu mi htjele reći zašto. – Da. Obavijestile su me da me smatraju krivim za sve glasine koje kruže i da, osim ako im ne kažem točno što se zbiva, više ne žele moje usluge. Emma časak spusti pogled, prikrivajući iznenađen smiješak. Bože blagi, doista je obožavala te djevojke. – Što ste im rekli? – upita i ponovo podiže glavu. – Ništa. Što manje znaju, tim bolje. Uzdahnu. – Međutim, morat ćemo smisliti što da im kažemo jer ne mogu izgubiti okladu bez njih. – Pobijedili vi ili izgubili, ne vidim izlaz iz ove situacije. On pokuša uhvatiti njezin pogled. – Mislim da sam pronašao rješenje. Uhvati ga za rukav. – Doista? Kakvo? Nekoliko je časaka šutio, netremice je gledajući. Kakav god bio njegov plan za ovu katastrofu, doimao se veoma ozbiljnim u svojem naumu. Emma obujmi prste oko njegovih revera i blago ga prodrma. – Recite mi. Koje je vaše rješenje? – Br... Vrata se otvoriše i dostojanstvena žena dugačke crne kose spletene na vrhu glave, ušeta u sobu. Greyev stisak oko Emmina lakta pojača se, a potom je s trzajem pusti. – Majko – reče uljudno. Ona se zaustavi na pola sobe te ispitljivo pogleda Emmu. – Dakle, vi ste ravnateljica koja cijelu sezonu opslužuje Darea i mojeg sina. Vojvoda joj nešto tiho i kratko odgovori, no Emma nije mogla čuti što. Cijeli London – čak i Greyeva majka – smatrali su je kurvom. Akademija je bila izgubljena. Pred očima joj zaplešu bijele točkice. Ubrzani puls njezine krvi zašumi joj u ušima, a potom sve nestade u crnilu. Grey je začuo Emmino neujednačeno disanje i hitro se okrenuo upravo na vrijeme da je uhvati u padu. Uzlupanog srca, podigao ju je u naručje i pohitao prema vratima, jedva primjećujući majku koja mu se sklonila s puta. 157


– Hobbese! – zaurla došavši do stuba te se stade uspinjati po dvije odjednom. – Donesite mirišljave soli! I pošaljite po liječnika! Nejasno je čuo kako se kućanstvo iza njega diže na uzbunu, no svu mu je pažnju privuklo mlitavo tijelo žene u rukama. Prokletstvo, on joj je ovo napravio – sa svojom krajnjom glupošću i sebičnošću. Trebao joj je priopćiti vijest prije nego što ju je potpuna neznanka uspjela povrijediti. Sa psovkom zalupi vratima svoje spavaonice, još ih jednom zbacivši sa šarki, a potom unese Emmu unutra. Tresući se, nježno je položi na krevet. – Em? – prošapta i ukloni joj pramen crvenkasto-smeđe kose s blijeda čela. – Emma? – Makni se – reče njegova majka uzimajući bočicu mirišljavih soli od uzdihanog batlera nakon što se umalo sudarila s njime pred vratima. Dok se Grey ošamućeno uklanjao u stranu, ona se nagnu nad Emmu i razveže vezice njezina ogrtača. Frederica potom stavi bočicu ispod ravnateljičina nosa. Činilo mu se da su prošli sati, no vjerojatno se radilo samo o sekundama, prije nego što je Emma zatreptala i otvorila oči. Časak poslije glasno dahnu i gurnu bočicu mirišljavih soli od lica. – Bože Blagi – izusti kašljući, te se uspravi u krevetu. – Legnite – naloži joj Grey, napokon došavši do daha. Ona ga pogleda, a potom skrenu pogled. – Gluposti. Samo sam se previše zagrijala dok sam pješačila ovamo. Dobro sam. U sobi se začulo još koraka i Grey je bez gledanja znao da je stigao prokleti Tristan. – Emma? – reče vikont i progura se kroz gomilu sluga i gostiju. – Lorde Dare – reče ona, ponovo problijedjevši. Uputivši Greyevoj majci pogled prepun poniženja, brzo se uspravi i povuče do ruba kreveta. – Vaša Milosti, možete li pronaći nekoga tko bi me odveo natrag u Akademiju? Čini se da sam se prenapregnula. Trebala sam dojahati na Vidovčici, ali dan je bio tako krasan da sam... – Naravno. Grey je htjede primiti za lakat, no ona se odmaknu. – Možda bi mi Hobbes mogao pomoći – protisnu drhtavim glasom. – Trebali biste ostati ovdje – ustrajaše Grey, iznova zabrinut – dok ne budete sigurni da vam je bolje. Ili barem dok joj ne stigne objasniti da je pronašao način kako da sve popravi, nakon čega je više nitko nikada neće moći uvrijediti bez posljedica. – Osjećat ću se bolje kad se vratim u Akademiju – odvrati ukočeno, i dalje izbjegavajući njegov pogled. – Sada bih htjela poći, molim vas lijepo. Kratko pogledavši Greya, Hobbes joj pomože da ustane. Kad su stigli do hodnika, Grey primijeti da se gomila sluga vidljivo raspršila – i to takvom brzinom da je znao kako je za to bila zaslužna njegova majka. Zahvalit će joj poslije, odmah nakon što iskali svoj bijes zbog njezina dugačkog jezika. Dare bijaše pojurio u prizemlje prije njih pa je faeton već čekao spreman u podnožju stuba dok je vikont držao otvorena vrata. Emma se držala za batlera sve dok joj konjušar nije obujmio struk kako bi joj pomogao da se popne na visoko sjedalo kočije. Ne mogavši više to podnijeti, Grey ode do nje dok je konjušar obilazio faeton kako bi se uspeo na sjedalo s druge strane. – Emma – obrati joj se tihim glasom – za Boga miloga, ne odlazite ovako. Ona ga i dalje nije htjela pogledati, te je umjesto toga uzela svoj šeširić od lakaja i 158


vezivala ga pod bradom. – Molim vas – nastavi on. – Obećavam da će sve biti... – Nemojte mi davati obećanja koja nikako ne možete ispuniti – promrmlja ona ravnodušnim, smrknutim tonom. – Nikada nisam imala velika očekivanja od drugih ljudi. Ugodan dan. Dan sasvim sigurno nije bio ugodan i postajao je svakim trenutkom sve gori. Žena koju je volio zbog njega se srušila u nesvijest, a sada je dopustio da se bez pratnje odveze u kočiji s drugim muškarcem. – Njezina bi Milost htjela razgovarati s vama, Vaša Milosti – izvijesti ga Hobbes, bez daha i crvena lica. – U grofovu je uredu. Batler vjerojatno tijekom cijelog svojeg radnog vijeka nije doživio ovakav kaos kao danas. – Hvala, Hobbese. I poslužite se brendijem. – Hvala vam, Vaša Milosti. Njegova majka sjedila je za radnim stolom i čitala pismo kada je ušao u sobu i čvrsto zatvorio vrata za sobom. – Ono je bilo neoprostivo – reče uzrujano. – Mogao si mi reći nešto o ovome prije nego što se pojavila u Haverlyju – odvrati ona prelazeći očima pismo. – Nisam mislio da od mene očekuješ da te upozorim koliko je štetno širiti glasine i vrijeđati tuđe osjećaje. Ona podiže pogled. – Oprosti, dragi, ali jesi li ti upravo rekao da žene imaju osjećaje? On se nasloni na vrata. – Odabrala si vraški način da nešto dokažeš. Vojvotkinja uzdahnu. – Znam. Dugujem gospođici Emmi veliku ispriku. Nije uopće onakva kakvom sam je zamišljala. Grey se namršti. Što god da je mislila time, nije mu se sviđalo. A proklet bio ako će joj još ijednom riječi dati povoda za daljnje sumnje. – Zvala si me ovamo – podsjeti je umjesto toga. – Ako samo želiš društvo dok čitaš svoju korespondenciju, pozvat ću ti Georgianu. Ona se ponovo posveti pismu. – Ne čitam svoju korespondenciju; čitam tvoju. Što? Grey trenutak nije mogao ništa doli zuriti u nju. Znao je, naravno, o kojoj je korespondenciji riječ; vojvotkinja se ne bi gnjavila čitanjem njegovih poslovnih pisama. Zacijelo je pismo spazila na njegovu noćnom ormariću dok je on bio zaokupljen Emmom. – Nemoj misliti – reče joj polako, a oči mu se stisnuše – da samo zato što ti dopuštam da mi se petljaš u život, nisam posve sposoban izbaciti te iz njega. Promatrajući ga, ponovo sklopi pismo. – Za Boga miloga, Greydone, odakle sam trebala znati da ti se ona sviđa? Prije nikada nisi previše mario za svoje ljubavnice. Caroline si praktički ostavio golu usred plesne dvorane. Naravno da sam morala pročitati tvoje pismo – nikada mi ništa ne govoriš. Primaknu se na stolici. – Osim ako to ne želiš sada napraviti... – Reći ću ti samo to da su se stvari pomalo... zakomplicirale – prizna nevoljko. – Posljednji te put molim da se prestaneš miješati. Vojvotkinja ustade. – Iako sam sklona pristati tvojem zahtjevu, sumnjam da će ostatak plemstva biti jednak strpljiv. Odšeta do vrata i preda mu pismo. – Za nekoliko će joj dana za petama biti gnjevna rulja; koliko čujem, čak ih je pozvala da dođu u Akademiju. A oni 159


će, bojim se, biti daleko manje diplomatični od mene. – Znam. – Grey otvori vrata, a potom s oklijevanjem doda: – Možda će mi trebati žena koja bi... govorila u njezino ime. – Odbijam išta obećavati sve dok ne budem s njom imala priliku voditi dulji razgovor od onoga danas. – Pošteno. Sada se morao pobrinuti da Emma uopće pristane razgovarati s jedno od njih dvoje, nakon nereda koji je uspio izazvati. Upravo je htio predložiti da se Emma uda za njega, no ona mu sada vjerojatno ne bi povjerovala da joj to kaže. Ipak, barem je osmislio početak borbenoga plana. A prvi zadatak bio je razlučiti neprijatelje od saveznika. Tek će onda moći otići svojoj lijepoj djevi i saznati hoće li mu ona dopustiti da je spasi. S time na umu Grey pođe potražiti Sylviju. Zatekne je upravo dok je izlazila kako bi prošetala vrtom. Koliko je znao, nije voljela seoski zrak; očito je doznala da je pokušava pronaći. – Dopusti mi da ti se pridružim – reče i ponudi joj ruku kada je zakoračila na kameni put. Lady Sylvia kimnu, mirno se smješkajući. – Danas si veoma galantan. – Ne bih se kladio u to. Zaobišavši račvanje koje je vodilo u vrt s divljim cvijećem, on ih nastavi voditi prema parku i udaljenom jezercu. Gurnuti je unutra učini mu se kao najbolja zamisao koju je imao cijeli dan – osim braka s Emmom, naravno. – Ah. Možda mi onda možeš odgovoriti na jedno pitanje. On podiže obrvu. – A koje bi to pitanje bilo? – Zašto smo otišli u ovu ugodnu i žustru šetnju? Doista su hitali prema jezercu poprilično brzim korakom. Udahnuvši, on uspori njihov hod. – To ovisi o tome kako ćeš odgovoriti na tri moja pitanja. – Onda me pitaj, Grey. – Prvo, komu si prošlog tjedna poslala ona dva pisma? Kada si šarmirala mojeg ujaka da ih frankira za tebe. Sylvia baci kratak pogled prema kući, kao da provjerava šeta li još tko ovo poslijepodne. – Blagi Bože – postavljaš tako intimna pitanja – prvo o mojem odnosu s lordom Dareom, a sada i o mojoj privatnoj korespondenciji. Gotovo bih mogla pomisliti da si ljubomoran, Grey. Za to su šanse prokleto male. Njezino izbjegavanje pitanja, međutim, potvrdi njegove sumnje. – Drugo – otegnu ravnodušno i nastavi ih voditi putem koji je zavijao niz strmi brežuljak – zašto si uopće slala ikakva pisma kada si mi – ako se sjećaš – prije odlaska iz Londona obećala da nikomu nećeš otkriti naše boravište? – Namjerno je usmjerio pitanja na sebe, a ne Emmu; priuštio joj je dovoljno nevolja i bez lady Sylvije Kincaid. Njezini obrazi počeše blijedjeti ispod pomno nanesenog rumenila. – Oh, Bože dragi, zar nas je netko odao? – zapita položivši ruku na srce. Bila je mnogo bolja u glumljenju nevinosti od Alice. – Nadam se da ne misliš da sam ja pisala Njezinoj Milosti ili lady Georgiani, jer te uvjeravam da nisam. 160


Grey stade i okrenu se prema njoj. Šutio je, promatrajući kako pogledom prelazi s njega na jezerce kraj njihovih nogu, a potom opet na njega dok joj se nevinost na licu borila sa stravičnom spoznajom. – Grey... – Hm? – O čemu razmišljaš? – Pokušavam odlučiti koje će biti moje treće pitanje. Prekriži ruke preko prsa. – Prvo što mi pada na um jest znaš li plivati?’ Sylvia zakorači unatrag. – Nisi valjda ozbiljan. – Zašto misliš da nisam? – Ovo je apsurdno. Svatko bi učinio isto na mojem mjestu. Ja sam se jednostavno prva toga sjetila – Alice, doduše, posjeduje dosjetljivost ježa. Žena se mora izboriti za svoje interese. I Emma mu je jednom rekla isto to, no iz posve drugačijih razloga. Koliko bi mu god zadovoljstva donijelo bacanje Sylvije u jezero, teško bi to opravdao ravnateljici ili samome sebi. – Sylvia, spakiraj svoje torbe. Jedna od mojih kočija odvest će te natrag u London unutar sat vremena. Ako te opet ugledam, neću se truditi da te prvo pitam znaš li plivati. Miči mi se s očiju. Ona otvori usta, ponovo pogleda jezero, a potom se brzo uputi natrag prema vlastelinskoj kući. Grey ju je promatrao kako ulazi, a onda se i sam vrati unutra. Još se jedna gošća u Haverlyju morala vratiti u London prije nego što pokuša ponovo razgovarati s Emmom. Alice je sjedila za klavirom i svirala neku sumornu Bachovu skladbu. Suptilnost joj nikada nije bila jača strana, iako je to u početku smatrao osvježavajućim. – Alice? Ona podiže pogled, a zadnje se note izgubiše u disonanci. – Sylvia je maločas bila tu. Sada ćeš i mene poslati iz Haverlyja, pretpostavljam? Prije samo nekoliko tjedana, odgovorio bi joj kratkim – da – i pokazao joj vrata. Sada je oklijevao, pokušavajući se domisliti diplomatskom načinu da oblikuje svoj odgovor. Na kraju krajeva, ona je ispunila svoju ulogu u njihovu odnosu. Bila je kakva je bila; za svako nezadovoljstvo s njegove strane bio je sam kriv. Emma Grenville bila je bolja učiteljica nego što je očekivao ako ga je mogla natjerati da uzme u obzir osjećaje Alice Boswell. On slegnu ramenima. – Oboje znamo da ćeš biti sretnija u Londonu. I nimalo ne sumnjam da ćeš lako pronaći ugodnijeg... prijatelja od mene. – Nemoj sada biti ljubazan – šmrcnu ona, skupi skute i ustade. – Ne bih ostala ni kada bi me zamolio. – Zašto si onda uopće došla u Hampshire sa mnom? – Sviđa mi se tvoj novac. I očekujem lijepi dar od tebe kada se vratiš u London. Nešto svjetlucavo. – Dogovoreno. – U redu. Kad je Alice otišla na kat pozvati sobaricu i spakirati se, Grey se uputi prema staji. Emma će i dalje biti ljuta i povrijeđena, no morao joj je objasniti neke stvari.

161


Emma je promatrala kako faeton napušta zemljište Akademije, a Tobias zatvara glavnu kapiju za kočijom. Kad je iščeznula iz vida, ona naglo sjede na najvišu stubu i spusti glavu na prekrižene ruke. – Emma, što je bilo? – Isabelle pohita kroz ulazna vrata. – Oh, Isabelle, ne znaš kakvo si jutro propustila. Učiteljica francuskog sjede pokraj nje. – Ispričaj mi. – Wycliffeove su učenice pobjegle i nisu mi htjele reći zašto su otišle posjetiti Njegovu Milost pa sam sama otišla u Haverly kako bih ga pitala. – Naravno. – No, kada sam stigla, vojvotkinja od Wycliffea i njezina pratilja već su bile ondje, došle su ravno iz Londona. – Mon dieu! Zbog... glasina? – srce ne bijahu posve spremni suočiti se s onim što se odigralo u uredu lorda Haverlyja. Doista nije mogla samu sebe kriviti što se onesvijestila. Čuti vojvotkinju kako govori one stvari... Bilo je to gotovo jednako strašno kao i kad su je izbacili na ulice Londona prije više od dvanaest godina. – Nastavi – potaknu je Isabelle u tišini. – Ti si izaslanica Akademije u Haverlyju. Emma podiže glavu, ugleda znatiželju i zabrinutost na prijateljičinu licu, pa ponovo spusti glavu. – Izaslanica se onesvijestila. Tišina. – Onesvijestila, kažeš? – Da. Kad sam otvorila oči, bila sam u vojvodinoj spavaonici, a vojvotkinja mi je držala mirišljave soli pod nosom. Mogu li stvari ikako biti gore? – Emma grčevito zaplaka, glasa prigušenog među sklopljenim rukama. – Mogu li još učinkovitije uništiti Akademiju? – To ćemo još vidjeti – tajnovito odgovori Isabelle. Emma se uspravi i uoči kako njezina prijateljica gleda prema kapiji. I ona pogleda, a srce joj poskoči. Grey je sjedio na svojem velikom škopcu, Cornwallu, i prepirao se s Tobiasom. Vratar ga očito nije namjeravao pustiti unutra, a vojvoda jednako tako nije namjeravao odustati od ulaska. Željela je da uđe kako bi mogla vikati na njega što joj nije rekao koliko su glasine postale strašne kad je očito bio u to upućen. Koji je točno bio njegov prokleti plan – još je više poniziti? Tobias je pogleda preko ramena s molećivim izrazom lica i ona kimnu tiho uzdahnuvši. Siroti vratar ne bi trebao ispaštati zbog njezine glupe naivnosti. Nestrpljivo trznuvši uzdama, Grey potjera Cornwella naprijed čim se vrata otvoriše. – Isabelle – reče Emma ustajući – trebam nasamo razgovarati s Njegovom Milosti. – Jesi li sigur... – Da, sigurna sam. Grey je stigao do nje upravo dok je Isabelle zatvarala teška dvokrilna vrata Akademije. Emmi se sviđalo stajati na stubama jer su, kada je Wycliffe sjahao i uspeo se do nje, bili praktički iste visine. – Emma, ne mislite valjda da sam namjerno... – Samo časak, Vaša Milosti – reče, a hladna postojanost vlastita glasa iznenadi je. – Ne očekujem da o meni mislite niti da me doživljavate nimalo drugačije nego sve ostale 162


žene koje poznajete. Bilo bi, međutim, lijepo da ste se barem potrudili reći mi kako čak i vaša majka... – Namjeravao sam vam reći – prekinu je, mršteći se. – I ne mislim dopustiti da vas netko više tako povrijedi. Ikada. – A kako to točno namjeravate spriječiti? Zbog izbora njezinih riječi on nervozno proguta slinu. Izgledala je kao da ne bi prihvatila nijedan prijedlog s njegove strane – a s obzirom na njezine argumente, njegov mu se plan učini gotovo kao kukavičko rješenje. Njime zapravo ne bi ispravio stvari, već bi samo nju zaštitio snagom svojeg imena. A dugovao joj je više od toga. – Emma, još uvijek imamo vremena ovo popraviti. – Vi imate vremena – usprotivi se. – Nikoga nije briga ako ste se vi nedolično ponašali. Ona popravi suknju. – Ništa od ovoga ne pomaže, a da budem iskrena, ni vaša prisutnost ovdje ne pomaže. Molim vas, otiđite. Promatrao ju je nekoliko trenutaka, gledajući joj duboko u oči. Potom je blago kimnuo, okrenuo se i uzjahao Cornwalla. – U redu, Emma. Konj naglo koraknu u stranu, i on s trzajem uzda obuzda škopca. – Odustali vi ili ne, ja sasvim sigurno nisam. Ona mu ne odgovori i on se okrenu prema vratima. Uto se ulazna vrata naglo otvoriše i Elizabeth Newcombe pohita niza stube. – Mil... Vaša Milosti! On stade i obazre se preko ramena. – Gospođice Elizabeth? Emma gledaše kako Akademijina najmlađa učenica odlučnim korakom odlazi do velikoga škopca i predaje Greyu presavinuti papir. – Željele smo objasniti svoje stajalište – reče tako savršeno da je zacijelo prethodno napamet naučila tu rečenicu. Grey uze papir i gurnu ga u džep. Prije nego što je uspio išta reći, Lizzy se vrati na stube i primi Emmu za ruku. Dotaknuvši šešir, vojvoda lupnu Cornwella i potjera ga u kas. Tobias zatvori kapiju za njim uz gromoglasan tresak koji odjeknu kao da najavljuje Sudnji dan. – Trebale bismo popiti čaj – reče Lizzy gledajući je – samo što ja ne smijem napustiti svoju sobu. Emma obrisa suzu s obraza. – Sutra ćemo piti čaj – reče. Ako joj u međuvremenu srce ne odustane od kucanja i ne stane. Ovog se trenutka ne bi kladila u vlastite šanse preživljavanja.

163


Osamnaesto poglavlje

ene. Greyu se više sviđalo kad ih je sve mogao odbaciti kao glupave, presentimentalne, namirisane spletkarice nepoznate vrste. No, očito je teško pogriješio, i sad plaća zbog toga. Tijekom jednog jutra obavijestio je obiteljskog matrijarha da se nema namjeru nikada ženiti. Potom je žena, za koju je počeo vjerovati da bi s njome želio provesti ostatak života, odbila njegovu ponudu čak i prije nego što ju je izrekao. Povrh svega, njegove su ga učenice odbacile i tako mu uskratile svaku priliku da izgubi okladu s barem trunčicom dostojanstva. Pretpostavljao je da će se zbog same činjenice da je on vojvoda od Wycliffea, cijela ova nevolja s Akademijom riješiti sama od sebe. Nekoliko biranih riječi iz njegovih usta i problemi će kao čarolijom nestati. Vlastita arogancija mu se osvetila. Još gore od toga, svojom je nepromišljenošću nanio štetu Emmi. Dosad nije upoznao ženu koja bi bila tako suosjećajna, imala tako veliko srce ili bila spremna oprostiti, a u ovom trenutku ona ga je jedva mogla pogledati. Grey opsova. Oduvijek je tako lako dobivao sve što poželi da mu se većinu vremena nije ni dalo truditi. Sada, međutim, nije mogao ni disati od pomisli da možda više nikad neće vidjeti Emmu. Sada kad ono što je želio nije bilo pitanje ponosa ili komfora, već pitanje njegove volje da nastavi živjeti, nije imao ni najblažeg pojma što da učini. Umalo je projahao ravno pokraj crnog škopca koji je pasao travu u hladovini blizu jezera s patkama. Tristan je stajao naslonjen na bukvu, ruku prekriženih preko prsa i s cigarom među zubima. Grey nije bio raspoložen za razgovor pa, ukočeno kimnuvši, potjera Cornwalla dalje. Prije nego što je zašao u zavoj i iščeznuo iz vida, Tristan se sagnu i podiže bocu što mu je počivala pokraj nogu. – Imam viski – reče kroz dim cigare. Minutu poslije, sjedeći na jednome od kamena na rubu jezera i s cigarom u ruci, Grey potegnu dugi gutljaj viskija. – Hvala Bogu što te imam, Trise. – Zgrabio sam bocu onog trena kad mi je pogled pao na tvoju rođakinju – promrmlja vikont s cigarom među zubima. – Tvoja me obitelj potpuno prezire, zar ne? – Kad je Georgiana čula da si ovdje sa mnom, vjerojatno se dobrovoljno javila poći s majkom. – Čisto sumnjam. Primivši natrag bocu, Tristan otpije gutljaj.

Ž

164


– Šalu na stranu, koji se vrag događa s tobom? Nije naviknuo ni da ga kritiziraju, kritiku je podnosio samo kad bi dolazila od Emme. – Zašto? Tristan slegnu ramenima. – Da imam ono što ti imaš, ne bih sjedio ovdje i pio s tipovima kao što sam ja. Grey ga promotri dok je ponovo uzimao bocu. – Što ja to točno imam? Svi znamo da sam se ponio kao potpuna budala, i sad plaćam za to. – Ako ništa drugo, drago mi je da to priznaš. Nisi li slučajno u zadnjih nekoliko sati primio kakvo pisamce? Namrštivši se, Grey poseže u džep kaputa i izvuče Lizzynu poruku. Posvećujući tek pola pozornosti pisamcu i sumnjičavo motreći Darea, rasklopi ga. – Piše li išta zanimljivo? Grey pročita kratku poruku jednom, a potom i drugi put. Janeinim urednim oblim rukopisom pisalo je samo: Želimo vam pomoći da izgubite. On podiže glavu. – Imao si nešto s ovim, pretpostavljam? – Možda sam razjasnio neke stvari. Ispivši viski, Tristan ustade. – Ti si joj ovo učinio, Grey. Ispravi to. – Pokušavam – zareža. – I ne trebaš mi ti govoriti što sam skrivio. – Pa, ako odlučiš da sam ti potreban za bilo što, ovdje sam. Vikont se podiže u sedlo. – Smatraj me svojim vještim sekundantom. Kao da su mu cigare i viski pomogli da sabere misli. Njegova glavna zadaća očito je bila spasiti Akademiju. Oklada je postala tek sporedna briga; nije bilo važno hoće li Emma dobiti ih izgubiti, polovica ju je Londona već ionako osudila. Ponuda braka s njegove strane – i njezin pristanak – zaštitili bi je. A on se doista bi oženio Emmom Grenville; poslije će dokučiti kako i kada. No, nije imao pojma kako će roditelji djevojaka s Akademije gledati na njihov brak. Nije vidio na koji bi način Akademija mogla preživjeti sve ovo. Bio ju je odlučio zatvoriti, a sada, kad je promijenio mišljenje, činilo se da će mu to konačno uspjeti. Vratio se u ujakov ured kako bi napisao kratki odgovor svojim učenicama i zahvalio im na njihovoj velikodušnosti i suradnji, te predložio da se sastanu odmah ujutro. Bit će škakljivo uključiti ih u svoj plan jer ih nije želio izlagati daljnjem skandalu, no isto tako nije želio da se više ljute na njega – a i pomoć bi mu dobro došla. Osim toga, nije mu ostalo mnogo vremena. – Ne! Ne dolazi u obzir! Emmin maleni ured pucao je po šavovima od učenica koje su se prepirale. – Gospođice Emma, obećale smo – reče Lizzy s usrdnim izrazom lica. – Rekao mi je da ste ga otpustile. Ne trebate ga ponovo vidjeti. Već je napravljeno dovoljno štete. – I previše – oglasi se Jane. – A mi ćemo je popraviti. – Nije na vama da riješite ovaj problem. To je moj problem. Koliko god cijenila njihovu gestu, ona je bila odgovorna za njihovu budućnost. Elizabeth obiđe radni stol koji je Tobias nedavno popravio. – Ja nemam kamo otići – 165


reče tiho. – Želim ostati ovdje. Morate nam dopustiti da vam pomognemo. Suza kliznu niz Emmin obraz. Oh, sve je upropastila – posebno za mladu Lizzy. – Elizabeth, ne možeš popraviti svaki... – Obećanje je obećanje – javi se miran glas s vrata. Emma se lecnu. – Alexandra – dahnu i ugledavši visoku plavokosu ženu na vratima, osjeti kako je prožima olakšanje. – Dame, molim vas, ispričajte nas trenutak. – Ali moramo se jutros naći s njime – Lizzy je ustrajala. – Pet minuta kašnjenja neće se smatrati neuljudnim – odvrati ona tjerajući ih prema vratima. – Možeš li netko reći Tobiasu da pusti Luciena u Akademiju? – upita Alexandra kimajući djevojkama dok su joj se kratko klanjale u prolazu. – Lizzy, Jane, recite Tobiasu da pusti lorda Kilcairna i uputite ga prema mojem uredu. – Da, gospođice Emma. Čim je Henrietta zatvorila vrata za njima, Emma pohrli prema grofici i snažno je zagrli. – Izgledaš tako dobro, Lex – uspje protisnuti, a suze joj napuniše oči. – Osjećam se vrlo nezgrapno – odgovori Alexandra gladeći okrugli trbuh nakon što ju je Emma napokon uspjela pustiti iz čvrstog zagrljaja. Kad je konačno stigla podrška, Emma nije bila posve sigurna kako da objasni sve što se dogodilo – vjerojatno jer nije imala logičan razlog ni za što otkako je Wycliffe stigao. – Brzo si stigla. – Spakirala sam se čim sam čula glasine. Umalo smo se mimoišli s tvojim pismom na putu iz Londona. Vixen i Sin trebali bi doći do podneva. Lady Kilcairn skinu šal i prebaci ga preko jedne od stolica. – Emma, ne znam koliko si točno čula, ali... – Čula sam dovoljno – odvrati i osjeti kako je iznova obuzima sjeta. – Kako se ovo moglo dogoditi? – Alexandra se oprezno spusti u jednu od tvrdih stolica. – Nitko tko te poznaje neće povjerovati da... – Nemoj, molim te, Lex. Ja jednostavno... ne znam što da radim. Alexandra je pogleda. – Još nisam čula da tako govoriš. – Zadnjih nekoliko dana to često govorim. Ne znam što se događa sa mnom i nemam objašnjenje. Netko pokuca na vrata i ona ode do njih da ih otvori. Lizzy i Jane širokih očiju stajahu svaka s jedne strane visokoga vitkog muškarca odjevenog od glave do pete u crno. Usne mu se trznuše i on joj kimnu. – Tvoje su čuvarice praktički Amazonke. – Milorde. – Emma zakorači u stranu te pusti grofa od Kilcairn Abbeyja u svoj ured. – Hvala vam, dame. Ne napuštajte Akademiju bez mene. – Oh, svašta – progunđa Elizabeth, povuče se i zatvori vrata. Kilcairn prođe kraj svoje žene i baci pogled kroz prozor ureda. – Nakon svih glasina i tvojeg vražjeg šarmantnog vratara, očekivao sam da će unutrašnjost biti poput budoara. – Luciene – reče Alexandra podižući obrvu. – Budi koristan. – Možda bih i mogao kad bi mi netko rekao što se točno ovdje događa. Nasloni se na prozorsku dasku. – I možda bi netko trebao onom vrataru reći da očekuje Althorpea. Sumnjam da će biti dobro raspoložen kao ja kad stigne. – Odmah ću ga obavijestiti. Emma ponovo otvori vrata i zateče polovicu učenica kako 166


vrebaju u hodniku, ako se za pedeset znatiželjnih mladih dama moglo reći da vrebaju. Henrietti i Juliji dade upute da upozore Tobiasa, naloži ostalim djevojkama da se raziđu te se hitro vrati u ured. Potom prijeđe pogledom s Alexandre na Luciena. – Bi li vam možda bilo ugodnije u jednoj od dnevnih soba? – Zapravo, otkako smo jutros napustili konačište, neprestano razmišljam o onim starim stolicama koje je tvoja teta držala u dnevnoj sobi u prizemlju. Jesu li još ondje? – Naravno. Nikad nisam od vas trebala tražiti da dođete ovako daleko. Niz Emmin obraz otkotrlja se još jedna suza. Teta Patricia nikad ne bi dopustila da se Akademija nađe u ovakvoj nevolji. – Hm – zamišljeno će Lucian, uputivši mrk pogled prema Haverlyju. – Čini se da ću ipak morati ustrijeliti Wycliffea. – Ne dok ne čujemo što Emma ima reći, Luciene. Alexandra ga potapša po ramenu. Akademija je na prvome mjestu, podsjeti se Emma; učenice i Akademija. Njezina neugoda nije važna. Njezina sreća nije važna. Katkad je, međutim, otkako je upoznala Greya, željela da ona bude važna. Uputiše se u prizemlje i u najbližu dnevnu sobu. S uzdahom, Alexandra utonu u najmekšu, najstariju stolicu u prostoriji. Nasmiješivši se, Lucien joj donese dodatni jastuk i sjede kraj nje na naslon za ruke te ispreplete prste s njezinima. Kako je čula za njegovu reputaciju mračnog i opasnog čovjeka, promjena koju je vidjela u njemu Emmu je iznenadila. Činilo se da ljubav čini čuda svima osim njoj, pomisli sjetno. – U redu, ovo je najudobnije što ću sjediti u sljedećih mjesec dana – objavi Alexandra. – Reci nam što se dogodilo. Emma uzdahnu i stade im pričati, započevši s Wycliffeovom oštećenom kočijom i završivši s porukom koju je poslao djevojkama. Izostavila je samo one dijelove priče koji su uključivali poljupce i gola tijela. Te su stvari bile važne samo njoj, a za nju je bilo prekasno. Zatražila je od njih pomoć u spašavanju Akademije – ne i njezinih uništenih snova o samopoštovanju i o Greydonu Brakenridgeu. – I iz toga su tračerice zaključile da si ti Dalila i Izebela, sve u jednom? Nešto nedostaje – reče grof kad je završila. – Kako to mislite? – upita ona nastojeći ne porumenjeti i znajući da joj to nimalo ne uspijeva. Vrata dnevne sobe otvoriše se i u nju uđe crnokosi vrtlog ljubičaste boje te obujmi Emmu u čvrst zagrljaj. – Gdje je taj prokleti Wycliffe? Sama ću ga ustrijeliti. Vojvoda je bio u većoj nevolji nego što je mislio. U sobu potom ušeta tamnokosi muškarac dvije ili tri godine mlađi od Kilcairna i otprilike iste građe. – Emma, onaj vaš vratar još je bješnji nego što se sjećam – reče, lagano pomaknuvši zavežljaj koji je nosio u rukama. – Lorde Althorpe – pozdravi ga i klecnu najbolje što je mogla jer ju je Vixen i dalje grlila. – A ovo je Thomas, zar ne? Markiz se široko osmjehnu, a držanje mu se istog časa promijeni iz opasnog u ugodno. – Tako je. On ispruži zavežljaj i lady Althorpe pusti Emmu te primi dojenče u svoje ruke. – Thomase – reče smješkajući se – upoznaj svoju drugu kumu. 167


Emma se naviri nad zavežljaj i ugleda velike smeđe oči kako je pospano promatraju. Mladi Thomas Grafton, vikont od Dartinghama, zijevnu i proteže sitne šake u zrak. – Bože blagi, Victoria – prošapta. – Savršen je. – Barem dok ne ogladni – odvrati markiz s obzirnim smiješkom. – Od njegova se drečanja tresu prozori. Vixen se nasmije. – Neopisivo je. Njezine ljubičaste oči postadoše ozbiljne. – Pretpostavljam da smo propustili sve detalje tvoje priče, ali sve je počelo s Wycliffeovom okladom? Emma uzdahnu. Dvije minute nije mislila ni na što drugo osim na to kako je lijepo vidjeti stare prijatelje. No, čak i dok je promatrala maloga Thomasa, neki dio njezina mozga pitao se kako bi izgledalo njezino i Wycliffeovo dijete. – S okladom, i nečijim... tumačenjem naše daljnje suradnje – prizna ona te odagna iz glave takva budalasta snatrenja. – Bi li nam ukratko prepričala glavne događaje? – Victoria vrati sina Sinclairu kako bi mogla ponovo zagrliti Emmu. – Ne mogu te gledati tako očajnu. – I ja bih volio sve još jednom čuti – reče grof i ustade. – Tijekom ručka, možda? – Ručka? – Emma zatrepta. – Zar je već toliko sati? – Umirem od gladi – reče Alexandra – iako sam ovih dana gotovo uvijek... – Oh, ne. Djevojkama je rekla da će im dati odgovor za pet minuta. To je bilo davno. – Odmah ću se vratiti. – Emma? – Samo časak. Ona pojuri u prazan hodnik i zaviri u učionicu gdje su u Wycliffeovoj odsutnosti slušale predavanje o londonskim društvenim vještinama, no djevojke nisu bile ondje. Osjećajući kako je obuzima sve veća panika, odjuri do ulaznih vrata. Dovraga, ako su se ponovo usudile bez pratnje otići u Haverly, ljudi će misliti da ova škola nije ništa drugo doli utočište za neobuzdane i raskalašene djevojke, i da je ona najgora od svih. Našavši se vani, zastade. Skupina učenica stajala je kod kapije i razgovarala s nekim na drugoj strani. Tobias je stajao u blizini i mrštio se. – Kad sam vam rekla da ne smijete napustiti Akademiju, mislila sam da se podrazumijeva da isto tako ne smijete razgovarati ni s kim izvan njezinih zidova. – Emma, samo pokušavaju pomoći – oglasi se dubok muževan glas s druge strane željezne ograde. Nastojeći zanemariti žmarce koji su joj se spuštali niz kralješnicu, Emma se namršti. – Zadnji put kad smo razgovarali, Vaša Milosti, namjera vam je bila izgubiti ovu okladu. – Još uvijek jest. Grey se nasloni na ogradu, a njegove svjetlozelene oči pratile su svaku njezinu kretnju dok je koračala. – Razmišljala sam o tome. S obzirom na glasine koje kruže o mojoj... doličnosti, ne mogu dopustiti da moje učenice budu loše ili ispadnu smiješne, a sigurno neću dopustiti da lažu. Njima bi to bila medvjeđa usluga i prevagnula bi nad bilo kakvom prednosti koju bi to moglo imati za Akademiju. – Upravo na tome radimo – reče Jane ozbiljna izraza lica. – Nismo baš toliko tupaste, 168


gospođice Emma. – Znam da niste. Samo sam... veoma iscrpljena. – Zato vam i pomažemo. Elizabeth, ona koja je možda imala najviše izgubiti, uputi Emmi ohrabrujući osmijeh. – Sve će se srediti. Ona joj na silu uzvrati osmijeh, nadajući se da izgleda iskrenije nego što se osjeća. – Nadam se. Uputi pogled u Greyevu smjeru, no nije imala volje uspostaviti kontakt očima, pa samo protrlja ruke. – Još deset minuta, a potom ćete se vratiti unutra na ručak. – Emma – pozove je Grey prije nego što je uspjela pobjeći – kažu mi da ste doveli pomoć. Ona zastade. – Da, mislila sam da bi prisutnost nekoliko podržavatelja Akademije mogla utjecati na ishod događaja. – Tko su oni? – Morat ćete pričekati do subote da to saznate, Vaša Milosti. Vojvoda rukama obujmi dvije rešetke na ogradi. – Tko boravi ovdje s vama? – zapita ponovo, oštrijim glasom. Bilo je prekasno da se on počne ponašati ljubomorno, ali dio Emme koji je znao da se ova strahota događa zbog njezinih osjećaja prema njemu, ugrabi priliku da mu se osveti. – Muškarcima ovdje nije dopušten boravak – reče otresito – kao što i sami znate. Markiz od Althorpea i grof od Kilcairn Abbeyja odsjest će u Crvenome lavu. Oči mu se stisnu. – Althorpe i Kilcairn. S obzirom na njihove reputacije, neće biti od velike koristi Akademiji. Preispitajte svoj plan. – Već su obećali da će pomoći. Ona zastade, kolebajući se, ali povrijeđenost je nagna da nastavi. – Doista ne mislim da ste vi podobni pružiti pomoć kada je moja... čast u pitanju. Dugo ju je promatrao stisnutih usnica. – Dame, molim vas, dajte nam trenutak nasamo – promrsi prikovavši Emmu pogledom. – U redu, dok god se to ne broji kao jedna od naših minuta. Lizzy povede djevojke i jednako nevoljkog Tobiasa malo dalje, gdje ih nisu mogli čuti. – Dođite ovamo – reče Grey. Emma stavi ruke iza leđa, ne osjećajući se sigurnom čak ni s ogradom između njih. Njezin puls zabruja zbog njegove blizine, usprkos činjenici da se osjećala povrijeđenom i ljutitom. – Ostat ću gdje jesam, hvala lijepa, premda stvari ne bi nikako mogle biti gore. – Ne želim vikati. Možete napraviti dva koraka za dobrobit Akademije, zar ne? Znači, sada je iskorištavao njezinu zabrinutost za školu. Mršteći se, Emma se primaknu bliže. Jedan korak, potom dva. – Bolje vam je da ovo ima veze s Akademijom. – Pretvorio sam vas u cinika, zar ne? – Zagleda se u njezine oči, iako nije imala pojma što se nada vidjeti u njima. – Već sam vam rekla da vas ne krivim za ovo. Krivim samu sebe jer sam se ponašala na način za koji znam da nije doličan. To nije bilo posve istina, jer ga jest krivila – no ne za ono što je očekivao. Natjerao ju je da čezne za stvarima o kojima nije ni sanjala prije nego što joj je on banuo u život. On se nagnu bliže željeznim rešetkama, rukama i dalje držeći dvije od njih. – Kad biste me barem krivili, Emma. 169


Dah joj zape u grlu. – A zašto to želite? – Jer bih onda barem imao priliku da se iskupim. Ako me posve izbacite iz svojeg života, ne znam kako ću se vratiti u njega. – Ne možete se nikad vratiti. Ona zastade, ali nešto u njegovu izrazu lica, koji bijaše gotovo ranjiv, gotovo zabrinut, natjera je da nastavi. – Ne volim igrice, Grey. Ne znam jeste li se igrali dok smo bili... zajedno, ali dobro znam kakve su posljedice. I znam kakva će biti konačna cijena. U subotu ću razgovarati s roditeljima djevojaka. Ja ću ovo riješiti jer je odgovornost moja. – Nisam se poigravao s vama, Emma. Možda u početku, ali već dugo nije tako. Ispruži ruku i uhvati je za prednji dio haljine prije nego što je uspjela dahnuti. Istom je brzinom privuče k ogradi. – Dajte mi priliku da vam pomognem. Molim vas, Emma. – Ne, Grey – odvrati, a glas joj puknu. – Molim vas – ponovi promuklim, jedva čujnim šaptom. – Ako želite zadržati tu ruku, Wycliffe, predlažem da pustite damu. Nije čula kad su došli, no Althorpe je stajao otprilike metar iza nje, a Kilcairn mu je bio slijeva. U borbi jedan na jedan, Grey je bio bolji i teži od bilo kojeg od njih dvojice. U okršaju njih dvojice skupa protiv njega samoga, nije mu davala velike šanse. Zbunjena, ona kimnu. – U redu – prošapta brzo. – Imate jednu priliku. A sada me pustite. Držao ju je desetak otkucaja srca, a potom ju je pustio. – Jedna mi je dovoljna. S osmijehom duboko u očima udalji se od kapije. Tek onda pogleda dvojicu plemića. – Slobodan sam kad god netko od vas poželi izaći i igrati se. Althorpe skine kaput i baci ga na zemlju. – Sada mi odgovora. U istom trenutku Lucien ga odostraga uhvati za rame. – Ne pred djecom – promrsi prikovavši ledenim pogledom Wycliffea. – Ali uskoro. Emma se strese, okrenu leđa Greyu i dade dvojici tamnokosih plemića znak da je slijede natrag u glavnu zgradu. Bila je donekle iznenađena time što su je poslušali. – Obećala sam mu deset minuta s njegovim učenicama – objasni kad je Kilcairn pogleda uzdignute obrve. Vixen i Alexandra stajahu zajedno na vrhu stuba, gledajući Emmu kako se vraća s Lucienom i Sinclairom. Dok im se približavala, baci pogled preko ramena prema kapiji. – Što misliš? – tiho upita Alexandra. – Isto što i ti – odvrati Vixen, podižući Thomasa na rame. – Naša je Emma zaljubljena. – Da, da. Alexandra se nasmiješi te se vratiše u predvorje. – Već joj je i bilo vrijeme.

170


Devetnaesto poglavlje

H

obbes je, stojeći na svojem položaju kod ulaznih vrata, izgledao kao da razmišlja o umirovljenju. – Vaša Milosti, lady Sylvia Kincaid i gospođica Boswell otputovale su za London prije kojih pola sata, a lord Dare savjetuje Fredericka Mayburnea u sobi za biljar. – Zašto mu je potrebno savjetovanje? – Nije mi se povjerio po tom pitanju, Vaša Milosti. Batler je izgledao kao da mu je drago zbog te činjenice. Grey uzdahnu. Imao je strašno puno posla, i samo dva dana da ga obavi. Koliko god bio nestrpljiv nastaviti sa svojim planom, nije želio nepredvidiv faktor poput Freddieja Mayburnea ostaviti neizvjesnim i neriješenim. U sobi za biljar Tristan je besposličario u jednom kutku dok je Freddie, naginjući se, snažno udario kuglu ravno u rub biljarskog stola, ogrebavši pritom glatku baršunastu površinu. – Što se događa? – upita Grey. – Kao prvo, uništava biljarski stol. Tristan se nasloni na štap. – Nisam znao što drugo da radim s njim. Freddie podiže glavu. – Ah, Wycliffe. Čujem da ste bili zaposleni. Grey stisnu oči. – Što ste točno čuli? – Ako mu nešto nije trebalo, onda je to bilo da ova budala širi još glasina o Emmi. – Samo to da lutate po školi podižući suknje dok mi ostali ne smijemo proći ni kroz glavnu kapiju. Pojma nisam imao da ste sve vrijeme dok ste mene savjetovali o Jane, vježbali na samoj ravnatelj... Zgrabivši štap iz Tristanovih ruku, Grey tresnu njime o biljarski stol. – Dosta! – zaurla. Poskočivši od straha, Freddie se sa zakašnjenjem stade povlačiti prema vratima. – Dosta za sada, ali sumnjam da ćete još dugo biti u Hampshireu. A čini se da će željezna djeva još brže nestati. On nasloni svoj štap na zid. – Što znači da ću ja ostati ovdje u Hampshireu, s Jane. – Gubite se iz ove kuće – zareža Grey i stade koračati prema Freddieju. – Ako vas vidim igdje u blizini Akademije, osobno ću se pobrinuti da postanete kastrat. Silovito otvorivši vrata, izbaci Freddieja u hodnik i pritom ga umalo gurnu ravno na Georgianu. Freddie se posrćući probije do stuba. – Niste me slušali, Wycliffe. Vi nećete više biti ovdje – reče mu prkosno. Dok je prolazio kraj Georgiane, ona ga opali u nogu cipelom. 171


– A ja ću se pobrinuti da svi misle kako već jeste kastrat – doda. Grey nije pustio štap iz grčevitog stiska sve dok se vrata u prizemlju nisu zalupila. – Prokletstvo – promrsi. – Zar stvarno misliš da je to najbolji način na koji si ga se mogao riješiti? – upita Tristan, pridružujući mu se na vratima. Doista, bilo je i boljih načina, no Grey se mogao samo nadati da je mladac dovoljno uplašen te da će se kloniti Jane dok se njemu ne pruži prilika da je upozori na tu hulju. – Za sada je dovoljno dobar. – Hm – reče ležerno Georgiana. – Kastrati. Vi ste jedan od njih, niste li, lorde Dare? Grey nikada nije do kraja saznao što je izazvalo neprijateljstvo između Tristana i Georgiane, ali vjerovao je da to ima neke veze sa zloglasnom okladom – poljubi Georgie – otprije nekoliko godina, u kojoj je Dare pobijedio. Najbolje je bilo jednostavno ne dopustiti da njih dvoje dulje borave u istom društvu. – Georgie? – On podiže obrvu. Ona se nasmiješi i odšeta prema glazbenoj sobi odakle je mogao čuti ujnu Reginu kako svira klavir. – Mi smo samo dvoje prijatelja koji se malo šale – dobaci mu vedro. Prije bi se reklo da su Georgiana i Dare zakleti neprijatelji nego prijatelji, no njemu se svidjela ta riječ. U p r a v o s u t o p o s t a l i o n i E m m a – prijatelji. Volio je razgovarati s njom i otkrivati kako razmišlja jednako kao što je volio upoznavati njezino tijelo. Kad sve ovo završi, nije mogao zamisliti ništa ugodnije od šetnje kroz vrtove u Wycliffe Parku s Emmom i čavrljanja o usjevima ili bilo čemu drugome. Grey se polako, mrko osmjehnu. Blagi Bože, pa on je zudio za kućnim životom – i još više od toga, za Emmom Grenville. – Hobbese – reče spuštajući se niza stube – idem u Basingstoke. Vratit ću se uskoro. – Da, Vaša Milosti. Napola izašavši kroz vrata, zastade. Emma je u jednome imala pravo; već joj je donio dovoljno problema i, iako mu nije bilo nimalo stalo što drugi misle o njegovim dolascima i odlascima, bilo mu je stalo hoće li to dodatno povrijediti Emmu. – Nemojte nikomu reći kamo sam otišao – doda. Batler ponovo kimnu. – Da, Vaša Milosti. – Ah... osim ako gospođica Emma ne dođe i ne pita za mene. – Da, Vaša Milosti. Hobbes je vjerojatno mislio da je izgubio pamet, no batler bi se u ovom slučaju prevario: izgubio je srce. Kakav god bio ishod cijelog ovog kaosa, morao se pobrinuti da ne izgubi gospođicu Emmu Grenville i da se njezina Akademija ne zatvori. Činilo se da je sir John Blakely iznenađen što ga vidi u svojem malom odvjetničkom uredu. – Dobar dan – pozdravi Grey i sjede u jednu od stolica pred radnim stolom. – Vaša Milosti. Ovo je neočekivan posjet, u najmanju ruku. Skinuvši jahaće rukavice i ubacivši ih u šešir, Grey kimnu. – Pomalo neregularan, no potrebna mi je vaša pomoć. Svi su moji odvjetnici u Londonu, a vi ste, kao što ste i sami istaknuli, jedini u ovom dijelu Hampshirea. – Kako vam mogu pomoći? 172


Zasad je sve teklo dobro. S obzirom na to da su sir John i Emma bili prijatelji, nije bio siguran koliko će odvjetnik biti otvoren za suradnju. – Dvije stvari. Ili tri, ovisno o vašoj preporuci. – Slušam. – Prvo, kolika je po vašoj procjeni cijena jedne godine školovanja na Akademiji? Uključujući knjige, obroke, školarinu, odjeću, i tako dalje. Odvjetnik je ponovo izgledao iznenađeno i na trenutak je oklijevao s odgovorom. – Pa, već sam prije radio takve izračune, za... odabrane učenice. Takvi podaci sasvim sigurno nisu povjerljivi, pa pretpostavljam da otkrivanjem tih brojki ne bih zašao u Akademijine privatne predmete. Godišnja cijena iznosi otprilike dvije stotine funti. – A preporučeno trajanje školovanja je tri godine, zar ne? – Da, premda varira između jedne i četiri. A učenicama poput Lizzy nesumnjivo će biti pružena prilika da se obrazuju do svoje osamnaeste godine. – Školarine se plaćaju godinu dana unaprijed, pretpostavljam? – Generalno da, iako se mogu urediti i mjesečne uplate. Postoji li netko koga biste htjeli upisati na Akademiju? – Odvjetnik nabra čelo. – Iako uzevši u obzir vašu... okladu, ne mogu zamisliti da biste učinili takvo što. Grey kimnu. – Bio bih zahvalan kad biste sastavili dokument da se s jednog od mojih bankovnih računa u Londonu dvije tisuće funti isplati Akademiji gospođice Grenville za sponzoriranje deset mladih dama koje će prema vlastitu nahođenju izabrati odbor škole. Taj će se iznos isplaćivati na godišnjoj bazi sljedećih deset godina. Odvjetnik je zabezeknuto gledao u njega. – Ja... to je... to je doista velikodušno od vas, Vaša Milosti. Bio sam pod dojmom da vi istinski prezirete Akademiju. – I jesam. Sada to više nije slučaj. Sir John je bio dovoljno pametan da ga ne ispituje dalje po tom pitanju. – Shvaćam. Vi ste, ovaj, željeli razgovarati o još nekoj temi? – Da. Htio bih da se napravi još jedan račun, na kojemu će biti položen iznos od dvadeset pet tisuća funti. Taj... – Oprostite – prekinu ga sir John, kojemu se trznula olovka u ruci – ali jeste li upravo rekli dvadeset pet tisuća funti? – Da. Grey je znao da novac i moć kojom raspolaže mogu šokirati i zadiviti jako puno ljudi, no on je odrastao s time i za njega je novac bio samo sredstvo kojim se dolazi do cilja. Žarko je želio dojahati na bijelome konju i spasiti Emmu i njezinu voljenu Akademiju, ali u ovome je trenutku još raspoređivao snage. – U redu. Dvadeset pet tisuća funti. A... za koju svrhu? – Taj će se novac držati u pohrani za Akademiju, a kamate će se koristiti za potrebe popravaka, uređenja i zaliha. Nešto se začu na podu iza njega. – Zašto? – S vrata odjeknu Emmin zgranut dahtaj. Grey prokle i podiže se na noge. – Što vi radite ovdje? – Došla sam vratiti neke od sir Johnovih knjiga – promuca ona. – Što to, zaboga, izvodite? – Ovo je privatna poslovna transakcija – zareža i došeta do nje – i to vas se nimalo ne tiče. 173


– Ako ima veze s Akademijom, onda me se itekako tiče. Položivši ruke na bokove, Emma ga prostrijeli pogledom. – I zahtijevam znati kakvu to sada igru igrate. – Ne igram nikakvu igru. Shvatio sam da se moje mišljenje o Akademiji temeljilo na netočnim informacijama i sada se pokušavam iskupiti. Nije izgledala zadivljeno. – Nije li to pomalo kao da zatvarate vrata staje nakon što je konj pobjegao, bio uhvaćen, ubijen, od kože mu napravili cipele, a staja izgorjela? – Tu ste malu dosjetku čuvali samo za mene, zar ne? – upita je, podižući obrvu. – Da se niste usudili šaliti s ovime. Ako vam nisam dovoljno jasno dala do znanja, dopustite mi da ponovim: ne gurajte nos u moje stvari. – Vi biste, dakle, odbili pomoć za Akademiju samo zato što ona dolazi od mene? – Akademije više nema. Ili je barem neće biti nakon subote. On otvori usta kako bi joj odgovorio, no potom ih opet zatvori sjetivši se da je sir John prisutan. – Pođimo van. – Ne mislim raditi scenu s vama na ulici i postati objektom novih tračeva i skandala. Nagnuvši se bliže, Grey joj prstima primi bradu. Iako ljuta, ona porumeni, a njegovo je tijelo reagiralo kao i uvijek. – Moram razgovarati s vama – reče joj tiho. – Nasamo, bez vikanja. Ona mu se na trenutak zagleda duboko u oči, a potom ustuknu. – Sir Johne, ispričavam se što vas uopće to pitam, ali biste li ikako mogli... Odvjetnik ustade. – Bit ću u pekarnici ako me zatrebate – reče i prođe pokraj njih kako bi uzeo šešir, te izađe. Emma prekriži ruke preko prsa. – U redu, Grey, slušam. Barem ga nije počela ponovo oslovljavati s ‘Vaša Milosti’. – Jeste li primili još koje pismo? – zapita razgovora radi, pokušavajući ublažiti njezinu ljutnju. – Samo odgovore na poziv u Akademiju. Lizzyna je majka odbila, no ostala četiri para roditelja stići će u subotu ujutro. Čini se da svi putuju zajedno. Grey se lecnu. Gnjevna rulja koja se sprema linčovati Emmu. – Žao mi je. – Nema potrebe da se ispričavate. – Da, ima. – N... – Glas joj zamre. – Je li davanje toliko novca mojoj Akademiji dio vaše isprike? – Ne. Dio je mojega prosvjetljenja. Zakorači prema njoj. Bio je grozan trenutak za prosidbu, no isto tako ne bi bilo pravedno ostaviti je u uvjerenju da nema više izbora kad postoji način na koji se može spasiti. – Neki sam vam dan počeo govoriti o svojem planu. Smijem li sada nastaviti? Emma slegnu ramenima. – Ako želite. Zapravo, neizmjerno ju je uzrujalo što ga je ovdje zatekla i što je naizgled činio nešto lijepo za Akademiju. Nadala se da će je ono što joj namjerava reći razljutiti tako da se barem može suočiti s njim bez suza. – U redu. Grey prođe kraj nje i zaključa vrata, a potom se ponovo okrenu prema njoj. – Moj plan. Ona se namršti. – Da, vaš plan. Koji je? Premda vam moram reći da ja ne vjerujem u čuda. Suviše sam stara za takv... – Udajte se za mene. 174


Emma prestade disati. – Što? On joj se nasmiješi. – To sasvim lijepo sve rješava, morate priznati. Nije mogla vjerovati. Zar je on doista rekao ono što je maločas čula? Te riječi nikako nisu mogle doći od muškarca koji se životom zakleo da nikada neće stupiti pred oltar. – To... to nema smisla – promuca osjećajući kako joj šumi u ušima. Nadala se da se neće ponovo onesvijestiti. – To ima savršenog smisla. Nagnu se prema njoj da je poljubi, no prije nego što im se usne dotaknuše, Emma položi ruke na njegova prsa i gurnu ga. Bijaše to jedva dovoljno da ga pomakne ako je odlučio nastaviti sa svojom namjerom, no on ipak stade. – Ja sam... ne! Grey se namršti. – Zašto ne? – Rekla sam vam da ću se sama pobrinuti za ovo. Vaša je ponuda... krajnje velikodušna, ali sama sam odgovorna za svoje izbore, Grey, i oni nikada nisu dolazili s uvjetima. Ne morate... se žrtvovati radi moje dobrobiti. Govorila je prebrzo, gomilala isprike jednu za drugom, no prestane li pričati, morat će shvatiti da joj je Grey Brakenridge ponudio brak – a to bijaše nešto najljepše i najvelikodušnije što je itko ikada učinio za nju. – Odbit ćete me? – upita on u nevjerici. – Naravno da hoću. Grey, ja sam ravnateljica djevojačke škole, za Boga miloga. Vi ste... On joj prekri usta prstima. – Molim vas, nemojte me podsjećati da sam vojvoda. Dobro to znam. – Ali to je istina! – odvrati ona odgurnuvši mu prste. – Vi jeste vojvoda, a usto ste i muškarac koji nimalo ne poštuje žene. Kako bih mogla... – Više ne vjerujete u to – reče joj blažim glasom. – Previše pretpostavljate – uspije mu odgovoriti. – Nikada. Nježno joj pomilova obraz zglobovima prstiju, a ona zadrhta. – Svjestan sam, međutim, da nemamo mnogo vremena, pa vam prepuštam izbor: želite li razgovarati o našem predstojećem braku ili o planovima za spas Akademije? Je li je pokušavao namjerno zbuniti? Uspijevalo mu je. – O... o Akademiji. Grey kimnu. – Tako sam i mislio. Sve se događalo prebrzo da bi pohvatala konce. Željela je razgovarati o tome zašto se Grey čini tako odlučnim u namjeri da se ožene, željela je da je primi u svoje snažne ruke i učini da svi njezini problemi i brige nestanu. No, izabrala je temu Akademije, a on ju je prihvatio. Usredotoči se, dovraga. – Ne možete izgubiti okladu – prisili samu sebe da progovori. – Ako djevojke ispadnu nesposobne, Akademija će biti ta koja je podbacila. Ne vi. – Razmišljao sam o tome. Distancirat ću se od procesa podučavanja. – Kako? Nagnuvši se prema njoj, nježno je poljubi u usta. – Na neizravan ćemo način dati do znanja da je vaša gospođica Perchase zapravo držala predavanja dok sam ja davao šokantno loše savjete i sve u svemu zagovarao potpune gluposti. – Tako da djevojke ipak ispadnu dobre, a vi izgubite okladu. Podignuti se na vrške 175


prstiju kako bi mu iznova dotakla usne činilo se tako dobrom zamisli da nije mogla odoljeti. Zar ju je doista pitao hoće li se udati za njega? – A što onda? – A onda ću priznati da sam, nakon što sam vas prisilio da sa mnom sklopite okladu, shvatio kako nikako ne mogu podučavati učenice ni upola dobro kao što to vi činite. Kad su potpuno neutemeljene glasine počele kružiti, oboje smo bili šokirani i uvrijeđeni – i tada smo odlučili pozvati roditelje ovamo kako bi vidjeli napredak svojih kćeri. A samo da dokažemo kako smo časni ljudi, ja ću se i oženiti vama. – Da dokažemo... – Emma plitko, razočarano udahnu. – Mislim da bi to moglo pomoći djevojkama, ali oženiti se ravnateljicom samo kako bi se izbjegao skandal? Ne bojite li se da ćete ispasti glupi? On joj se blago osmjehnu. – Postoji samo jedna osoba do čijeg mi je mišljenja stalo – a ako je ona sretna, i ja sam sretan. Ona proguta slinu i osjeti kako je obuzima nada. – To je jako lijepo od vas, čak i ako to ne mislite. – U tom slučaju, dopustite mi da vas uvjerim. On joj utisnu dubok, strastan poljubac. Prije nego što se uspjela snaći, Emma je sjedila u Greyevu krilu, a on se spuštao u stolicu sir Johna. – I ovo je lijepo – reče ona dok joj je ljubio vrat. – Bože, Emma, ne mogu skinuti ruke s vas – promrmlja, prelazeći joj usnama uz donji dio čeljusti. – Sviđaju mi se vaše ruke. Čuvši to, on kliznu rukom ispod prednjeg dijela njezine haljine i obujmi joj dojku. Dok je prstima milovao njezinu osjetljivu bradavicu, ona dahnu i izvije leđa. On se na to promeškolji ispod njezinih bedara. – Osjećate li i vi u isto vrijeme čast i krivnju, Emma? Od njegova šapta, toplog i nježnog na njezinu uhu, ponovo zadrhta. Dok je jednom rukom nastavio dodirivati i milovati njezinu dojku, drugu je spustio do njezinih bedara i počeo joj podizati skute. – Grey! – protisnu ona. – Tiho. Ne želite da nas netko vani čuje, zar ne? Ne, nikako nije htjela da ih itko prekine. Žudjela je za ovim i nedostajao joj je svaku sekundu koju je proveo daleko od nje. Nakon subote, kad oklada završi, on više neće imati razloga – niti isprika – da produlji svoj boravak u Hampshireu. Što god da je rekao o tome kako se misli oženiti njome, to je vjerojatno bilo samo iz požude i krivnje. Obujmi ruku oko njezina struka i podiže je kako bi joj mogao zadignuti haljinu preko bokova. Sljedeći trenutak golom je stražnjicom ponovo sjedila na njemu. A ona je bila zahvalna na njegovoj požudi i obožavala je biti središte njegove pažnje i želje. Koliko god da ju je njegova arogancija ponekad ljutila, voljela ga je i ovih nekoliko prekrasnih susreta sve je izgladilo. Jednom kad se suoče sa stvarnošću, on će shvatiti da se nikad ne mogu vjenčati, no barem će joj ostati uspomene na ove trenutke. Njegove ruke klizile su unutarnjom stranom njezinih golih bedara, tako tople i poznate da su je praktički ostavljale bez daha od žudnje. – Grey – prošapta. – Nagnite se naprijed. 176


Uhvativši se za rub stola, ona se nagnu naprijed, a on spusti hlače do poda. Dok su je njegove ruke na bokovima vodile, ponovo sjedne na njega, osjećajući kako klizi u nju tvrd i vruć. On zastenja, jer mu je njihovo združivanje očito pružalo isto onoliko zadovoljstva kao i njoj. Grey stade podizati bokove prema njoj dok se ona gibala s njime, dašćući od vatre što joj je ispunjavala vene. Zajedno doživješe vrhunac, i Emma duboko izdahnu od zadovoljstva kada joj on polako obujmi bokove i iznova je privuče na sebe. – Kad sav ovaj kaos završi, i ja pronađem zaposlenje... negdje, možda biste me mogli katkada posjećivati – reče okrećući se da ga poljubi. – Mogli bismo obnoviti svoje poznanstvo. On se sledi usred poljupca. – Što? – To ne bi nikomu škodilo, znate. Šteta je već napravljena. Volim biti s vama, a kako se čini, u budućnosti me ne čekaju velike mogućnosti. Grey je zgrabi za ramena i odmaknu od sebe. – Imate jednu veoma dobru mogućnost, dovraga! – To nema nikakvog smisla – ustrajaše ona. – Emma – reče, a njegov tihi glas zabruja duboko kroz nju – nedavno sam otkrio da je ponekad ono što nema smisla, zapravo jedino što je smisleno. On je uspravi i spusti joj haljinu. – Vi ste Akademijina ravnateljica. I ja vas želim za svoju ženu. – Ali... – Samo razmislite o tome. – Namršti se gurajući svoju zgužvanu košulju natrag u hlače. – Ne, nemojte razmišljati o tome. Ionako previše razmišljate. – Dok je zurila u njega, pokušavajući shvatiti njegove rečenice i mrmljanja, on se nagnu naprijed i poljubi je polako i posesivno. – Vidimo se u subotu, u deset ujutro – nastavi vraćajući stol i stolice u prijašnji položaj. – Budite spremni na sve. Otvori vrata i izađe te ih zatvori za sobom. Trepćući, Emma ponovo sjede na stolicu. – Bože blagi – promrmlja pokušavajući zagladiti kosu koja joj se prilično raščupala. Razlika između onoga što joj je srce željelo i što joj je um govorio da je moguće postajala je sve veća. Tvrdio je da ne želi s njom biti samo jednu večer ili tek zbog užitka, već do kraja njihovih života. No, voli li je doista – i voli li je dovoljno da podnese ismijavanje i porugu plemstva? A što je tek s njegovom majkom, ženom koja je smatra običnom droljom? Ustavši, Emma se uputi prema stražnjem dijelu ureda sir Johna. Na pretrpanom stolu nalazio se malen pladanj s nekoliko boca. Časak je tražila, a potom pronašla čašu i brendi, te si natočila piće. Imala je osjećaj da će joj do kraja ovog tjedna biti potrebno nekoliko takvih.

177


Dvadeseto poglavlje

K

očije su stigle rano. Emma zaveza vrpcu oko struka svoje najskromnije, najkonzervativnije haljine i proviri kroz zastore spavaonice. Iz četiri kočije četiri para roditelja stupiše na Akademijin dugačak šljunčani prilaz. Jutarnja rosulja pretvorila se u jednoličan pljusak, kao da nebesa pokazuju suosjećanje s njezinom nevoljom. Dok je gledala, još se dvije kočije, a potom i treća dokotrljaše pred Akademiju. Emma se namršti. – Tko bi to mogao biti? – Novi problemi, bez sumnje; nije mogla zamisliti da bi joj netko ovako kasno pritekao u pomoć. Vrata njezina ureda se otvoriše. – Emma? – Ovdje sam – odazva se i sjede za svoj toaletni stolić kako bi podigla kosu u skromnu punđu. Ruke su joj se toliko tresle da je jedva mogla držati četku, no bijaše odlučna u tome da ostavi dojam profesionalnosti. Isabelle se provuče kroz poluotvorena vrata. – Imamo problem. – Još jedan? – Bojim se da je tako. Dolazi još roditelja; čak i oni čije kćeri nisu uključene u okladu. Emma kimnu. – To me ne iznenađuje. Problem nije u okladi, već u meni. – Gluposti. Nisi ti kriva ni za što od ovoga. Bila je kriva, no prioritet joj je bio pobrinuti se da ugled njezinih učenica ostane neokaljan. Kakav god bio Greyev plan, nije mogla Akademijinu budućnost jednostavno prepustiti sudbini. Čak i roditelji koji se nisu pojavili kako bi prisustvovali današnjim događajima, poslali su joj pisma u kojima su omalovažavali njezinu prosudbu i propitkivali njezin zdrav razum, i ona je znala što će morati napraviti padne li sve drugo u vodu: morat će dati ostavku. I samo razmišljanje o tome u njoj izazove mučninu zbog krivnje i brige, ali ako roditelji budu to zahtijevali, ona će to i učiniti. Emma duboko udahnu. – Dakle, draga moja Isabelle, okupimo svoje učenice i pokažimo roditeljima koliko su postigle. Podignuvši tešku mapu u kojoj se nalazio njezin dio oklade, Emma je povede prema primaćoj sobi gdje su se okupile Greyeve učenice. Djevojke su željele zaključiti okladu, dokazati da je Akademijino obrazovanje bolje od Greyeva. One, dakako, nisu shvaćale da je oklada važna samo utoliko što njoj i Greyu da je legitiman razlog da budu viđeni zajedno – baš kao što je i njezin plan upravljanja posjedom, koliko god se trudila i koliko god ponosna bila na njega, bio važan samo zato što je pokazivao da je ona bila zauzeta 178


drugim stvarima, a ne samo vojvodom od Wycliffea. Najgore od svega bijaše što će svi njezini protesti o vlastitoj nevinosti biti laži. Ona jest imala tajnu ljubavnu vezu s Greyem, a čak i uza svu ovu katastrofu, i dalje ga se nije htjela odreći. Otkako ju je rođak izdao kad je imala dvanaest godina, mrzila je lagati i svim se silama trudila taj isti nazor usaditi u svoje učenice. Bit će tako licemjerno od nje da laže kako bi spasila Akademiju. – Gospođice Emma, odjenula sam svoju najljepšu haljinu – objavi Lizzy. Emma je slijedila učiteljicu francuskog u primaću sobu, a Lizzy se zavrti i priđe joj. – Izgledaš krasno – reče joj i prisili se na smiješak. – Sve izgledate krasno. – Dat ćemo sve od sebe, gospođice Emma – reče Jane primajući je za ruku. – Obećavamo. – Znam da hoćete. Sve ste vi divne učenice i još divnije mlade dame. Pokušala im je dati do znanja da će braniti svoj ugled i ugled Akademije, što god bude izrečeno o njihovoj ravnateljici. No, to nije bila cijela istina, jer čak i da financijska situacija škole bude riješena zahvaljujući Greyu, ako roditelji učenicama ne dopuste da polaze Akademiju gospođice Grenvillle, škola će biti upropaštena. Nastojala je ne staviti prevelik teret na ramena djevojaka i pokušavala je sakriti pred njima vlastitu tjeskobu, no sve se to i dalje činilo preteškom zadaćom za tako mlade dame. – Je li Grey stigao? – upita Lizzy. – Ne možemo se pretvarati da je budalast ako ga nema. Napetih živaca, Emma baci pogled prema najbližem satu. – Sastanak je dogovoren tek za nekoliko minuta – odvrati najmirnijim glasom. Vrata primaće sobe otvoriše se sa škripom i ona se lecnu te naglo okrenu s rukom na prsima. Njezino uzbuđeno srce nadalo se da je to Grey, no bijaše to samo gospođica Perchase koja se blijedog lica navirivala u sobu. – Tvoji su prijatelji ovdje, gospođice Emma – reče prodornim nervoznim glasom. – Učinila sam kako si mi rekla i smjestila ih u blagovaonicu s roditeljima. – Hvala, gospođice Perchase. Sići ćemo za minutu. Učiteljica latinskog trznu glavom poput uplašene prepelice. – Oni... pomalo je... napeto ozračje u sobi – ciknu. Emmin se puls ponovo ubrza. – Hvala – ponovi drhtavim glasom. Hodajući gore-dolje sobom dok su djevojke nervozno čavrljale, Emma se suzdržavala od pogleda na sat sve dok veći sat u hodniku nije počeo zvoniti. Deset sati. Grey je rekao da će doći, a ipak – nigdje mu nije bilo traga. Ona proguta slinu. Možda je promijenio mišljenje i odlučio joj ne pružiti pomoć. Upozorila ga je kakav bi skandal ovo moglo izazvati i sada se činilo da ju je konačno poslušao. Emma se odlučno uspravi i krenu prema vratima. Dakle, ostavio ju je na cjedilu. Nije prvi put da joj je to netko napravio. Suza joj pobježe iz oka i ona je nestrpljivo obrisa. Znači, nije bio ozbiljan kada joj je predložio brak – čula je da muškarci znaju reći bilo što na vrhuncu strasti. Očito je sada prevladao razum. – Gospođice Emma, jeste li dobro? – upita Lizzy i primi je za ruku. – Da, posve. Srce joj bijaše slomljeno i upravo će izgubiti svoju Akademiju, no još je mogla pomoći djevojkama – barem se tako nadala. Okrenu se prema svojim učenicama. 179


– Dakle. S Njegovom Milosti ili bez njega, moramo nastaviti. Slijedite me, dame. – Ne znam. Grey namršteno promotri svoj odraz u ogledalu. – Jeste li sigurni da nemam ništa doličnije od ovoga? Bundleovo lijevo oko se trznu. – Ne u Hampshireu, Vaša Milosti. Grey svrnu pogled prema satu na polici kamina. Devet i petnaest. Već je trebao biti na Akademiji, no ako stigne prerano, bio je siguran da neće moći držati ruke podalje od Emme. Želio je zgrabiti ravnateljicu, podići je u naručje, odnijeti u kočiju i naložiti vozaču da ih odveze ravno u selo Gretna Green gdje bi se mogli odmah vjenčati. Ako ne dopusti da na putu stanu zbog promjene konja, mogli bi stići do Škotske i najbliže tamošnje crkve prije nego što mu ona uspije pobjeći. Odšeta do prozora koji je gledao na vrt i niz koji su klizile kapi kiše. – Rekli ste Hobbesu da naloži upregnuti moju kočiju, zar ne? – Jesam, Vaša Milosti. Vrata njegove sobe zaštropotaše pa se otvore. – Bože sveti, Grey, pa čak bi se i Beau Brummel dosad već odjenuo. Tristan kliznu unutra i zatvori vrata za sobom. – Odjeven sam. Ovo je samo strateško kašnjenje. – Roditelji su vjerojatno već stigli na Akademiju. Jesi li siguran da ne želiš da se družimo s njima i smekšamo ih? – upita Tris. Grey se nije osjećao previše prijateljski nastrojen ili pomirljiv; ovi su ljudi uvrijedili Emmu i zaslužili su dobre batine. S druge strane, oni su bili roditelji njegovih učenica, djevojaka prema kojima je s vremenom razvio velike simpatije. – S obzirom na sve, mislim da nismo prikladni da ikoga smekšamo – promrmlja. Grey zastade i promotri Darea u njegovu tamnoplavom kaputiću i ulaštenim visokim čizmama. – Zapravo, Trise, mislim da ti uopće ne bi trebao poći. Vikont se namršti. – Zašto, dovraga, ne? – Jer se glasine... – Grey zašuti i prostrijeli svojeg sobara pogledom. – Van. – Da, Vaša Milosti. Kada je Bundle izašao i vrata se zatvorila, Grey sklopi ruke. – Jer se glasine tiču i Emmina nedoličnog ponašanja s tobom. – I s tobom – obrecnu se Tristan. – Barem su moje glasine neutemeljene. – Ali oklada mi pruža legitimnu povezanost s Emmom i Akademijom. Ako se ti pojaviš tamo, to bi moglo izazvati novu sumnju. – U redu, u redu – progunđa Dare i podiže ruke. – Bolje ti je da mi poslije sve ispričaš. – Hoću. Vjerojatno. Škrapanje kiše po prozoru iznova mu privuče pozornost dok se posljednji put gledao u zrcalo. Pretpostavi da izgleda nenametljivo koliko je to moguće za muškarca visokoga gotovo dva metra. – Kiša pada sve jače – reče nepotrebno Tristan slijedeći ga u hodnik i niza stube. – Na cesti će biti kaos. – To su samo tri kilometra. Mislim da ću se snaći. – Jesi li siguran da ne želiš da idem s... 180


– Ostani ovdje, Dare – prekinu ga Grey. – Hoću. Ali to mi se ne sviđa. Kad su ušli u predvorje, Grey kimnu Hobbesu. – Ako moja majka pita za mene, recite joj da nisam siguran kad ću se vratiti. Batler ostade na mjestu, s jednom rukom na kvaki ulaznih vrata. – Ovaj... Vaša Milosti? Greyevo srce ispuni zebnja. Zar je Emma možda pobjegla iz Hampshirea? A nije joj ni rekao koliko je voli, za Boga miloga. – Što? Što je? – Kočija, Vaša Mi... – Rekao sam vam da je date upregnuti – prekinu ga, mršteći se. Grey izvuče džepni sat. Već je morao krenuti prema Akademiji. Emma će se pitati gdje je. – Jesam, Vaša Milosti. Samo... – Što, dovraga? – Njezina Milost i lady Georgiana su uzele kočiju, Vaša Milosti. Grey zastade. – Kamo su se odvezle? – upita naglašavajući svaku riječ, stegnute čeljusti. – Nisu rekle. Hobbes nervozno potegnu svoju kravatu. – Rekao bih da su otišle prema Akademiji, Vaša Milosti. – Ja isto. Grey prokle. – Dao sam pripremiti jednu od kočija Njezine Milosti, ako možete pričekati trenu... – Osedlajte Cornwalla. Ne mogu gubiti vrijeme. – Da, Vaša Milosti. Naglo otvorivši vrata, Hobbes pojuri van na kišu s Greyem iza sebe. Prokleta vojvotkinja. Zar ga je pokušavala zadržati, oduzeti mu svaku priliku da obrani Emmu? Ako je to bio njezin plan, neće uspjeti u tome. Imao je on vlastite planove.

Djevojke, Isabelle i gospođica Perchase slijedile su Emmu kad je stigla do podnožja stuba i skrenula u hodnik koji je vodio prema blagovaonici. U njezinu se srcu ugnijezdila drukčija vrsta zebnje; nije imala nikakve veze s gubitkom njezina ugleda i Akademije, već s pomisli da više nikad neće vidjeti Greya Brakenridgea. Nikad više čuti njegov glas, vidjeti mu lice, osjetiti njegov dodir. Ako je tako, može odmah umrijeti. Željela je neovisnost; pa, sada ju je dobila. Vrata primaće sobe nasuprot njoj iznenada se otvoriše. – Gospođice Emma. Visoka mršava žena tamne srebrnaste kose stajaše na dovratku, motreći Emmu tamnim očima. Emma se trgnu i okrenu prema njoj. Klecnu dok su joj misli jurcale u sto različitih smjerova. – Vaša Milosti. – Nisam bila sigurna hoćete li me se sjetiti, s obzirom na to da ste bili u nesvijesti većinu našeg prvog susreta. Elegantna vojvotkinja odmjeri Emmu polako od glave do pete, a djevojke koje stajahu iza nje počeše se došaptavati. – Da, sjećam se. Ja... hvala vam na pomoći. Vojvotkinja stisnu usnice. – Budući da ste se onesvijestili upravo zbog mojih komentara, rekla bih da je vaša zahvala suviše velikodušna. 181


Lizzy zakorači naprijed. – Gospođica Emma onesvijestila se zbog vas? – zapita odlučno. – Tiho, Elizabeth. Bio je to nesporazum. Frederica Brakenridge podiže obrvu, a izraz njezina lica podsjeti Emmu na Greya. – Nesporazum – ponovi vojvotkinja. – To ćemo još vidjeti. – Vaša Milosti, cijenila bih kad bismo ovaj razgovor mogle nastaviti drugom prilikom – predloži Emma. Za Boga miloga, trenutačno je imala pregršt drugih briga. S tumačenjem uvreda – i vojvotkinjine prisutnosti na Akademiji – morat će pričekati dok ne uhvati vremena. – Ispričajte nas, ali bojim se da imamo prepun raspored koji... – Da, imate. Međutim, ovo će trajati samo časak. Frederica zakorači u stranu i dade Emmi znak da uđe u primaću sobu. – Ja... – Lijepo bih molila, gospođice Emma. Samo je još nedostajalo da je Greyeva majka nazove kurvom pred djevojkama. – U redu. Dame, molim vas, pričekajte me u hodniku. Vojvotkinja od Wycliffea uđe u sobu za njom i zatvori vrata. – Izazvali ste pravu pomutnju, draga moja. – Sudjelovala sam u okladi koja je, nažalost, privukla mnogo veću pozornost nego što sam očekivala – ispravi je Emma, pokušavajući ne pogrbiti ramena. – A većina krivnje za to počiva na meni. – No, ne i sva krivnja. Frederica Brakenridge prijeđe sobu i sjede u jednu od dubokih mekih fotelja ispod prozora. Ne pozove Emmu da joj se pridruži. Emma je ionako radije ostala bliže vratima. Nije bila posve sigurna koja će biti tema njihova razgovora ili zašto se vojvotkinja ponašala kao da je ova primaća soba njezina, ali za Boga miloga, ta bi joj žena barem mogla pokazati trunku suosjećanja. Ionako je bila dovoljno nervozna. – Ne, nije sva krivnja moja. Trenutačno, međutim, mogu samo žaliti zbog svoje loše prosudbe i pokušati spasiti ono što je ostalo od Akademijina ugleda. – A što je s vašim ugledom? – Ne gajim nikakve iluzije kada je riječ o mojem ugledu. Samo ne želim da se ono što možda jesam – ili možda nisam – učinila negativno odrazi na moje učenice ili na ovu školu. – Dakle, što je istina? Jeste li? Ili niste? Pokuša potisnuti iznenadno mrštenje i pomisli da je uspjela u tome, osim trzaja u lijevom oku. – Kao što sam rekla, to danas nije važno, Vaša Milosti. Osobna su joj pitanja počela smetati. – Smijem li biti toliko izravna, Vaša Milosti, i pitati zašto vas moja lakoumnost toliko zanima? Vojvotkinja se nasloni u fotelji i pruži šake duž naslona za ruke. – Vi me zanimate, Emma Grenville. Nešto u vezi s vama toliko je zaintrigiralo mojeg sina da se zadržao u Hampshireu punih mjesec dana. – Jeste li sigurni da sam ja uzrok tomu? – upita Emma trudeći se da ne porumeni. – Imam razloga vjerovati da jeste. On je poznat po tome da se umori od visokog društva i nestane nekamo na tjedan ili deset dana sa svojim prijateljima i... pratnjom. To traje sve dok mu ne dosade, a potom se opet vrati kući. Ovoga se puta, očito, moj sin nije vratio u London. Pitanje je zašto. Ili bolje rečeno, zašto ne? 182


Koliko je Emma znala, možda je upravo sada bio na putu za London. Proguta slinu. Ovo je bilo mnogo lakše kad su razgovarale o njezinu ugledu. Koliko se god činilo da će današnji dan za nju završiti loše, nije htjela početi lagati; ne sada i ne Greyevoj majci. Zavesti je na krivi trag, međutim, bijaše posve druga stvar. – Njegova je Milost sklopila okladu. Koliko sam shvatila, on mrzi gubiti. Vojvotkinja kimnu, a kratak joj osmijeh ublaži izraz lica. – Istina. Malo dalje niz hodnik žamor glasova u plesnoj dvorani naglo postade glasniji. Emma se trgnu. Nije željela da se djevojke suoče s roditeljima bez nje kao tampon zone. – Ispričajte me, Vaša Milosti, ali kao što znate, danas se moram pozabaviti s nekoliko stvari. – Naravno. Vojvotkinja od Wycliffea ustade. – Usprkos onomu što moj sin kaže, nisam ni približno ograničena kao što on misli. Niti sam tvrda srca kao što si voli govoriti. Vi pobuđujete povjerenje, Emma. To je ugodno iznenađenje. Emma zatrepta. – Bojim se da i dalje ne razumijem razlog za ovaj razgovor, Vaša Milosti. – Pa, nemate još puno vremena da povežete sve konce. Dopustite mi da vas uputim u pravom smjeru. Vi ste plemenita roda, niste li? Mrzila je ovakvo ispitivanje, no roditelji budućih učenica toliko su joj puta postavili to isto pitanje da je barem znala kako odgovoriti bez oklijevanja. – Jesam, Vaša Milosti. Međutim, roditelji su mi umrli kada sam bila mlada te me odgojila teta. – Na Akademiji gospođice Grenville. – Da, Vaša Milosti. – Obrazovana žena – promrsi Frederica, tako tiho da Emma nije bila sigurna je li namjeravala da ona to čuje. – Još jedno ugodno iznenađenje. Emmi se vrtjelo u glavi. Pročistivši grlo, pokaza prema vratima. – Molim vas da me ispričate, Vaša Milosti, ali doista... – Da, znam. Oklada. Frederica otvori vrata, gledajući pritom Emmu preko ramena. – Hvala vam što ste popričali sa mnom, gospođice Emma. Mislim da su vas krivo procijenili. – Ja... hvala vam. Vojvotkinja se nasmiješi. – Nemojte mi još zahvaljivati. Još je jednom pogleda, a potom iščeznu niz hodnik u smjeru blagovaonice. Što se to, za Boga miloga, upravo dogodilo? Ako je vojvotkinja tražila tragove koji bi objasnili neobično ponašanje njezina sina, Emma joj nije mogla ponuditi nikakav uvid. Očekivala je – i trebala je – da Grey danas bude na Akademiji, tako da barem zna kako nije posve sama u svemu ovome. No, očigledno je bila sama, a to nije mogla promijeniti čak ni prisutnosti njezinih učenica ili Alexandre i Vixen. Sada je sve ovisilo o njoj, i bilo je vrijeme da prestane odgađati. Tresući se od glave do pete, Emma se pridruži djevojkama i povede malu paradu u blagovaonicu. – Dobro jutro – reče dok su ulazile u sobu i dreka optuživačkih glasova poče.

183


Grey pognu glavu pod jakim pljuskom. Premda je na sebi imao debeli kaput, bit će mokar do kosti kad napokon dojaše do Akademije. No, to nije bilo važno sve dok stiže na vrijeme da se postavi između Emme i vukova. Izgledao bi doličnije da je suh i u svojoj kočiji, no bio je voljan zadovoljiti se time da bude tek zastrašujući. Plan koji je smislio zajedno s djevojkama bijaše dobar, pod uvjetom da Emma pristane na njega, i dok je jahao, on još jednom u mislima prijeđe svoju ulogu. Iznenada mu nešto na proplanku s lijeve strane privuče pozornost. Pogleda u tom smjeru upravo kada teška grana zamahnu prema njemu silom katapulta i tresnu ga ravno u lice. Zabezeknut, izgubi ravnotežu i sruši se s Cornwalla te pade na tlo tako jako da izvrnu rame i onesvijesti se. Zacijelo je prošlo manje od minute prije nego što je trepnuo i otvorio oči na jakoj kiši. Ošamućen, Grey je trenutak ležao na mjestu, pokušavajući uvući zrak u pluća. Kad je napokon uspio sjesti i prisloniti ruku na glavu, vidje da je krvava. Uže koje je držalo granu obližnjeg stabla nategnutom visjelo je otprilike metar iza njega. – Prokletstvo – promrmlja. Netko mu je postavio zasjedu, ali iz šume nisu izlazili nikakvi cestovni razbojnici ili ubojice. Nije bilo ničega osim njega i kiše. Ali nedostajao mu je konj. Odmahnuvši glavom u pokušaju da je razbistri, ugleda konja i jahača kako odmiču daleko naprijed niz zavojitu cestu i Cornwalla kako nestaje s njima. Jahača je vidio tek kao tamnu mrlju, no prepoznao je konja. – Prokleti Freddie Mayburne – promrmlja brišući iz očiju kišu i krv. Taj je mladac u sebi imao još gadniju, opakiju crtu nego što je pretpostavljao. A bio je i mnogo inteligentniji. S Emminim okaljanim ugledom i bez Greya da je obrani, Freddie će moći uletjeti na Akademiju, sugerirati da je ugled djevojaka također uništen i velikodušno zatražiti Janeinu ruku unatoč svemu – jer je tako neizmjerno voli i divi joj se. Njezinu se ocu to neće svidjeti, no markiz od Greavesa bio je krajnje praktičan čovjek. Tko bi u svojoj kući htio kćer s malim izgledima za udaju kad joj je netko već ponudio brak? Mrko promotrivši blatnjavu cestu punu kolotečina, Grey se drhtavo podiže na noge, otrese koliko je blata mogao s kaputa i stade grabiti dugim koracima u smjeru Akademije dok mu je kroz glavu sijevala bol. Svima je njima upravo ponestalo vremena. – Volio bih čuti objašnjenje zašto ste dopustili vojvodi od Wycliffea da stupi na zemljište Akademije i kako ste mu uopće mogli dati pristup našim kćerima. Markiz od Greavesa stajaše pred Emmom, ruku prekriženih na prsima i očiju koje su svjetlucale od bijesa. Očito su ga imenovali predstavnikom roditelja, iako to nije sprečavalo ostale da ljutito mrmljaju i strijeljaju je očima. Emma izbaci bradu. Za dobrobit djevojaka mogla se suočiti s bilo čime. – Vojvoda od Wycliffea predložio je da sklopimo okladu i njezini su uvjeti bili posve dolični. Sve je vrijeme bio pod nadzorom, a učenice nikad nisu nikamo odlazile bez pratilj... – A zašto ste, gospođice Emma, uopće pristali sudjelovati u toj okladi? Alexandra i Vixen stajahu sa strane sa svojim muževima, no Emma zadrži svoj pogled 184


na markizu. – Bio je to posve jednostavan izbor, lorde Greaves. Pobjeda u okladi donijela bi Akademiji novac kojim bi se sponzorirale manje sretne mlade dame i omogućila im sredstva za bolju budućnost. Hugh Brendale, Henriettin otac, stade kraj Greavesa na čelo rulje. – Manje sretnim damama nije mjesto na ovoj Akademiji. Nisam poslao svoju kćer ovamo da se druži s prodavačicama naranči i mljekaricama. Osim toga, to nikako ne objašnjava vaše vladanje. Emma osjeti kako joj obrazi gore. – Kakve god optužbe čuli o meni, to nije važno dok god shvaćate da vašim kćerima i njihovu ugledu nije nanesena nikakva šteta. – Naravno da je važno. Pa vi ste ravnateljica. Greaves zakorači naprijed i uhvati Jane za ruku. – Moja kći sljedeće će godine biti uvedena u londonsko društvo. I što će tada svi govoriti? Da ju je podučavala raspuštenica iz Hampshirea koja je pod krinkom djevojačke škole zapravo vodila javnu kuću. – To naprosto nije istina! Nikad nisam... – Nemojte to govoriti! povika Elizabeth. – Lizzy – prosikta Emma. – Gospođica Emma učila nas je da nikad ne budemo bezobrazne jedne prema drugima – nastavi najmlađa učenica. – A vi ste jako bezobrazni. – Ovako učite žene o njihovu mjestu u društvu? Ja sam markiz, djevojko, a ti si... malodobnica. Ne smiješ mi se obratiti osim ako ne daješ odgovor na postavljeno pitanje. – Meni se čini da malodobnica ima pravo – otegnu Lucien Balfour, a izraz lica bijaše mu hladan poput siga. – Nastojmo biti civilizirani, što kažete? Greaves se namršti. – Mislim da smo prestali biti civilizirani onog trenutka kad sam otvorio pismo u kojima su navedeni iskazi svjedoka o tome kako se gospođica Emma Grenville upušta u bludne radnje s vojvodom od Wycliffea i vikontom Dareom. – Oh, mon dieu – izusti tiho Isabelle. Gospođica Perchase zgranuto dahnu i pade u nesvijest. – Problem je mnogo ozbiljniji od toga, dame i gospodo. Emma se naglo okrenu i ugleda Freddieja Mayburnea kako ulazi u blagovaonicu s Tobiasom za petama koji je izgledao bijesno kao ris. Mladić je izgledao ponešto razbarušeno i neuredno, no ako se uspio provući kraj Tobiasa, to zasigurno nije prošlo bez nekakvog okršaja. – Freddie! – dahnu Jane i problijedi. – Frederick Mayburne – predstavi se on i otmjeno nakloni markizu. – Vi ste zacijelo lord Greaves. Čast mi je upoznati vas, milorde. – Pokušao sam ga zaustaviti, gospođice Emm... – U redu je, Tobiase – došapnu mu. – Molim vas, vratite se na svoj položaj. – Da, gospođice. Vražji balavac. Mrmljajući ispod daha, vratar se otputi natrag prema glavnoj kapiji. Freddie ispruži ruku i Greaves je nakon trenutka stisnu, izgledajući još gnjevnije. – Ovako vi štitite svoje učenice, gospođice Emma? Dopuštajući nepoznatim muškarcima da uđu u Akademiju kad im se prohtje? – Nisam dopustila... 185


– Ispričavam se, milorde – ubaci se Freddie – ali nemam običaj ovdje posjećivati učenice. Današnje su okolnosti, međutim, jedinstvene. – Bez sumnje – složi se Hugh Brendale. – Već dugo podržavam ovu Akademiju – nastavi Freddie uputivši preziran pogled u Emminu smjeru. – S obzirom na nedavne glasine – koje su me, uvjeravam vas, posve šokirale – kontaktirao sam nekoliko izvora u Londonu kako bih dobio potvrdu. – Ti si običan lažac, Freddie – ispali Lizzy. – Tiho, Elizabeth – upozori je Emma. Nije bilo mnogo škola koje su nudile oslobađanje od školarine; ako se Akademija zatvori, Lizzyno obrazovanje – i njezine nade da postane guvernanta – bit će nepovratno uništeni. – Bio sam iznenađen – nastavi neustrašivo Freddie – kad sam otkrio da, čak i prije svojeg nedavnog prekršaja, gospođica Emma nije bila baš uzorna građanka. – Objasnite, gospodine Mayburne. – Sa zadovoljstvom. Čini se da je gospođica Emma Grenville nekoliko mjeseci provela u ubožnici. Alexandra prekri oči, a Vixen zgranuto dahnu, te ju je muž morao primiriti. Emma poželi da se može pridružiti gospođici Perchase koja je ležala u nesvijesti. Još ju je samo pomisao na djevojke držala na nogama. Kad sve ovo bude gotovo, može pobjeći nekamo i živjeti kao pustinjakinja; ionako se više nije imala čemu nadati. – Ne, nisam imala najsretniju mladost – reče tiho. – Ne vidim kakve to veze ima s mojom sposobnošću podučavanja. Sve do sada moj mandat ravnateljice Akademije gospođice Grenville bio je uspješan i nailazio samo na odobravanje. – To nije posve istina – ispali Greaves. – Ravnateljica ste dvije godine. U tom razdoblju nijedna od učenica koje ste vi podučavali nije sklopila probitačan brak. Čak se ni vojvoda od Wycliffea danas nije pojavio da nam dokaže kako niste ništa osim ambiciozne raspuštenice. Što god bio povod toj vašoj... okladi, on je očito mislio da može bolje podučavati vaše učenice nego vi sami. A ona je mislila da se nikako ne može osjećati još krivljom ili nevažnijom. Samodopadna uvrijeđena lica roditelja i šokirani ljutiti izrazi njezinih prijatelja boljeli su je, no to nije bilo ništa u usporedbi s izrazima na licima Jane i Mary. Mlađe su djevojke izgledale ljutito i zbunjeno, ali Jane i Mary su znale. Razgovori između Greya i nje, pogledi, prepirke – znale su. Današnji je sastanak bio farsa jer su sve glasine i optužbe bile istinite. – Tako mi je... – Suza joj se otkotrlja niz obraz. – Žao mi je – prošapta. – Gospođice Emma? – reče Lizzy dok su joj se oči punile suzama. – Molim vas, nemojte im dopustiti da tako razgovaraju s vama. Freddie pročisti grlo, s prezirnim pogledom u očima. – Lorde Greaves, htio bih da znate kako unatoč ovim nesretnim okolnostima smatram da je lady Jane uzor savršenog damskog ponašanja. Zapravo... – Kako se usuđujete? – povika Emma, a golemi bijes i spoznaja da više nema ništa izgubiti natjeraše je da odbaci svoju glupavu pristojnost. – Vi... vi ste običan lovac miraza! Proganjate Jane već godinu dana i sada mislite da je cijela ova... nesreća samo prilika kako biste... 186


– Gospođice Emma – prekinu je lord Greaves – ovakvim ponašanjem nikome ne pomažete. Dok su joj suze mutile vid, Emma uperi prst u Mayburnea. – Što god mislili o meni, molim vas, vjerujte da ovaj muškarac ima samo najpodlije razloge da se udvara Jane. – Vi nemate pravo izricati sud o tuđim djelima, gospođice Emma. Vi ste samo loš uzor... – Možda ćete onda poslušati mene. Na Emmino iznenađenje, naprijed stupi Greyeva rođakinja Georgiana. – Ja sam bila prisutna kada se Wycliffe suočio s gospodinom Mayburneom i upozorio ga da se drži podalje od ove institucije. – To je učinio? – Emma je zurila u lady Georgianu. – Još jedna žena – progunđa Brendale. U tom se trenutku vrata blagovaonice otvoriše s treskom. – Mayburne! Da nije bilo njegove visine i zvuka njegova bijesnog glasa, Emma ne bi prepoznala vojvodu od Wycliffea. Mokar do kože, u kaputu prekrivenom blatom i lišćem te s posjekotinom na čelu iz koje je curila krv, Grey uleti u sobu i krenu ravno prema Freddieju. Mayburne je stigao tek dahnuti prije nego što ga je Grey udario. Završili su na podu u blatnjavoj divljoj pomutnji. Grey se prvi podigao na noge i zgrabio Freddieja za ovratnik. – Prokleti majmune! – zareži i opali Freddieja šakom u čeljust. Freddie se sruši na pod bez ikakva zvuka. Grey se nagnu nad njega kako bi ga iznova zgrabio, no tada zastade. Teško dišući, bocnu mladog nitkova vrškom čizme. Moglo se očekivati da će Freddie imati staklenu bradu baš kad Grey bude raspoložen da ga pošteno izmlati. No, kad se okrenuo prema Emmi, svaka trunčica ljutnje, sva bol u njegovoj glavi i ramenima, sve prestade biti važno osim nje. Lice joj bijaše iskrivljeno i blijedo, ruke su joj se tresle, a niz obraze joj tekle suze. – Em? – promrsi on. – Gdje... gdje ste bili? – dahnu ona, a glas joj puknu. – Ja... – Wycliffe! Što, dovraga, ovo znači? Ti, od svih ljudi, nemaš nikakva prava biti na ovoj Akadem... Grey se naglo okrenu i suoči s lordom Greavesom. – Donalde – obrecnu se – što si govorio ovoj ženi? – Izražavali smo svoje zgražanje nad njezinim ponašanjem – odgovori markiz i ustuknu korak unatrag. Zastrašivanje je bez sumnje djelovalo. – Na koje točno ponašanje misliš? – zapita oštro. – Znaš dobro koje, Wycliffe. Gospodine Brendale, krupan crnomanjast muškarac koji nije nimalo sličio Henrietti, pokaza na Emmu. – Ponašanje koje ona nije mogla zanijekati. Emma Grenville treba biti u zatvoru, a ne na čelu djevojačke škole. Ovdje se očito više nije radilo o okladi – Emma je imala pravo; sve je ovo bilo zbog nje, a ne zbog vladanja njihovih dragocjenih, zanemarenih kćeri. – Zatvoru – ponovi mrko. – Pretpostavljam da onda i Henrietta treba isto tako biti u zatvoru? – Hen... pretjerao si, Wycliffe! – Ne, Brendale, ti si pretjerao. Svaku optužbu koju iznosite protiv Emme, iznosite i 187


protiv vlastitih kćeri. Ona je bila njihova učiteljica, njihova savjetnica i njihova prijateljica. Pokaza na svoje učenice koje su se držale jedna za drugu sa suzama u očima. – Jeste li im pronašli kakvu manu? Jeste li vidjeli ikakve dokaze o lascivnom ponašanju? Svaka od njih pokazala je hrabrost, inteligenciju i odanost tijekom cijelog ovog debakla – a to sasvim sigurno ne mogu reći za vas, njihove roditelje. Greaves je odmahivao glavom. – Ovdje nije riječ o našim kćerima, Wycliffe. Ovdje je riječ o vladanju njihove ravnateljice. To je početak i kraj ovog problema. – Ne slažem se, Greav... – Ispričavam se, Vaša Milosti – oglasi se Emma drhtavim glasom. Kada ju je pogledao, lice joj bijaše sivo. – Emma? – promrsi zabrinuto. – Hvala vam što ste razjasnili cilj ove... istrage – nastavi. – I drago mi je što od lorda Greavesa čujem da Akademija i njezin integritet nisu dovedeni u pitanje. Ja sam ovdje jedina čije je ponašanje podvrgnuto sumnji i stoga se moram distancirati od učenica i od škole. – Ne – reče on i odlučnim koracima krenu prema njoj. – Lorde Greaves, gospodine Brendale, dopustite mi da podnesem ostavku na mjesto ravnateljice Akademije gospođice Grenville. Koliko god snažni bili moji osjećaji za ovu školu, od toga je još snažnija moja želja da ona nastavi obrazovati mlade djevojke kako bi bile uspješne u ovome svijetu. Ako se to može nastaviti samo bez mene, onda neka tako bude. – Vidite? – reče Freddie podižući se u sjedeći položaj – rekao sam vam da je ona nepodobna da ostane ovdje. – Oh, zašuti, Freddie – reče Jane i opali ga Emminom bilježnicom po glavi. Freddie progunđa i ponovo se sruši. Grey zgrabi Emmu za ruku, napola uplašen da će ona pobjeći i da je više nikad neće vidjeti. – Ovo je apsurdno. Vi niste krivi ni za što. Ja sam kriv. Vi obožavate ovu školu. – Ne, krivnja je moja. Ja sam dopustila da se ovo dogodi. Molim vas, pustite me, Grey. On začu žamor glasova kad ga ona oslovi krsnim imenom. Trenutak je proučavao Emmine izmučene svjetlosmeđe oči. – U redu – reče blago – dajte ostavku. Ali ako se mene pita, vi ste učinili nemoguće. Uvjerili ste mene, Emma. Mene. Ja sam vas natjerao na ovu okladu zbog svojih blesavih predrasuda o obrazovanju žena. U tjednima koji su otada prošli počeo sam se diviti podučavanju i zadaći ove Akademije, i shvatio sam da vi utjelovljujete najbolje kvalitete koje žena može posjedovati. – Grey, prestanite – prošapta ona, a niz obraz joj kliznu još jedna suza. On odmahnu glavu i obrisa joj vlažan obraz palcem. – Ne. Ako vas oni ne žele ovdje, ja vas želim uza sebe. Vi ste najbolja učiteljica, najbolja žena – najbolja osoba – koju sam upoznao. Volim vas, Emma. Molim vas, hoćete li se... Lizzy zakorači naprijed i povuče ga za blatnjavi rukav kaputa. – Morate se spustiti na jedno koljeno – prošapta. Lagano se nasmiješivši, Grey kimnu. – Hvala vam, draga moja. On kleknu na koljeno i skinu pečatnjak s prsta. Uzevši Emminu drhtavu ruku u svoju, stavi joj velik prsten s granatom na prst. – Volim vas, Emma – reče gledajući joj duboko u oči – svim svojim srcem. Molim vas, za Boga miloga, hoćete li se udati za mene? 188


Toliko je dugo promatrala njegovo lice da se poče bojati kako ga namjerava odbiti. Naposljetku se sruši u njegovo naručje i čvrsto ga zagrli. – Da – prošapta. – Da, udat ću se za vas. Grey joj podiže bradu i poljubi je. – Bogu hvala – reče vatreno, brišući joj preostale suze s lica. – Bogu hvala. – Mislila sam da ste otišli – zajeca ona, glasa prigušenog na njegovu vratu. Bila je sva prljava od blata na njegovu kaputu, no nije ju želio pustiti. Više je nikad neće pustiti. – Freddie me dočekao u zasjedi i ukrao mi konja. Bojim se da sam bio malo... oštar prema Tobiasu kad sam došao. Ali bio sam u priličnoj žurbi. Emma podiže glavu i poljubi ga u obraz. – Volim vas veoma – reče mu. – Na trenutak sam mislio da čete pobjeći od mene. Ona se nasmiješi kroz suze. – A ja sam mislila da me nećete ponovo zaprositi. Bila sam tako budalasta. – Nikada. – Ponovo? Već ste je prije zaprosili? Grey ustade, i dalje držeći Emmu za ruku, a markiz od Greavesa došeta do njih. – Udvaram joj se već neko vrijeme – reče otresito. – I pretpostavljam da su sve primjedbe koje ste danas iznijeli protiv moje vojvotkinje bile izrečene samo u žaru trenutka. – Da. Da. Naravno. Donekle se nadao da će Greaves ispaliti još jednu uvredu pa da ga može srušiti na stražnjicu, no markiz je očito bio razboritiji. – U tom slučaju, rekao bih da možemo raspustiti ovaj mali sastanak, zar ne? Njegova majka stupi naprijed. – Htjela bih vas sve pozvati na ručak u Haverly. Mislim da je red da održimo slavlje. Smiješeći se, Grey ponovo poljubi Emmu. – Slavlje, doista.

189


Dvadeset i prvo poglavlje

E

mma je mogla vidjeti da Grey želi razgovarati s njom, a i ona je imala nekoliko pitanja za njega. Međutim, njegova majka i rođakinja pridružile su im se na povratku u Haverly, očito odlučivši da svedu na minimum moguće nedoličnosti prije vjenčanja. Vjenčanje. Brak s Greyom Brakenridgeom. Emma je jedva mogla vjerovati da je to istina, pogotovo nakon noćne more koja se jutros odigrala. No, zaprosio ju je pred svjedocima i ponovio to nekoliko puta, stoga je moralo biti istina. Željela je da bude tako svim svojim srcem. – Mogao si stići ranije i poštedjeti Emmu onih gadosti – prokomentira vojvotkinja dok su skretali na prilaz. Grey se namršti, stišćući Emmine prste; nije ih pustio još od blagovaonice, kao da se bojao da bi mogla nestati. – I došao bih ranije da ti i Georgiana niste pobjegle u mojoj kočiji. – Pa, morala sam porazgovarati s Emmom. – Želim čuti sve što je rečeno prije mojeg dolaska. Na Greyevu se licu ponovo pojavi ljutnja. Emma odmahnu glavom. – Ne, nikako. Oni su roditelji i trebaju biti zabrinuti za svoju djecu. – Svašta. Fredericka kvrcnu prstom blato s Greyeva kaputa. – Meni se činilo, Emma, da je njih više brinulo to hoće li vam uputiti dovoljno omalovažavajućih primjedbi i uvreda. Bilo je čudno da je imenom oslovljava vojvotkinja od Wycliffea – koja će uskoro postati udova vojvotkinja. Emma proguta slinu. Ona, vojvotkinja; nikad nije ni sanjala o tome. Grey podiže obrvu, a potom se lecnu i dotaknu slobodnom rukom čelo. – Znači, sada si na našoj strani, majko? – Oduvijek sam bila na vašoj strani. Samo sam malo morala razmotriti koja je to točno strana. Lady Georgiana nagnu se naprijed i s blagim smiješkom taknu Emmino koljeno. – Kad ćete prirediti vjenčanje? – Čim se vratim iz Canterburyja s posebnom dozvolom – odgovori Grey. – Ne želim nimalo riskirati. Podiže Emminu ruku, ljubeći joj prste. – Mislio sam da bismo se mogli vjenčati u Haverlyju kako bi vaše učenice mogle prisustvovati. – Moje bivše učenice – ispravi ga ona, a srce joj ispuni tuga. Njezina teta Patricia cijeli je život posvetila Akademiji, a Emma je ondje potrajala tek tri godine. Što će sada biti sa 190


školom? – Imam neke zamisli za vašu bivšu školu – promrmlja Grey kao da joj je pročitao misli. Ionako je već bila napola uvjerena da može. – Kakve zamisli? – Poslije – odgovori kad kočija stade. Hobbes otvori vrata, a Dare stajaše odmah iza njega. – Dakle? – zapita vikont i brzo zakorači unatrag kada Georgiana izađe iz kočije. – Vjenčat ćemo se – obavijesti ga Grey, smiješeći se dok je spuštao Emmu na zemlju. – Već je i bilo vražje vrijeme. A što se tebi dogodilo, Wycliffe? Izgledaš kao da te netko bacio u blato. – I jest. Gosti su polako otišli u vlastelinsku kuću i na prvi kat u primaću sobu. Svi su bili dobro raspoloženi i razgovorljivi kao da su samo bili u jutarnjoj vožnji kočijom. Emma je znala što se dogodilo, iako zbog dobrobiti djevojaka više nikad to neće spomenuti, no neće ni zaboraviti. – Em? – Grey je povuče za ruku. – Moram na trenutak razgovarati s vama. – Ali gosti... – Zaboravite ih. Uostalom, moja majka ih je pozvala; može ih sama zabavljati pet minuta. Odvede je u ured lorda Haverlyja i zatvori vrata. – Ovo je ipak nepristojno – obavijesti ga ona. Grey se nagnu prema njoj i poljubi je. – Zaslužili su to. A ja sam zaslužio trenutak nasamo sa svojom mladenkom. Ona mu uzvrati poljubac, uživajući u njegovoj toploj snazi. – Hvala – izusti tiho. – Za što? Osim, naravno, za moje kašnjenje i činjenicu da sam umalo sve pokvario. Emma se nasmiješi. – Posljednji put kad me se netko htio riješiti, završila sam sama šest mjeseci, sve dok me teta Patricia nije spasila. Vi me niste uopće pustili samu. – Isuse, Em – prošapta i primi joj ruke. Od nježnog, strastvenog pogleda u njegovim očima ona umalo ponovo zaplače. – Dakle – reče pročistivši grlo – ispričate mi o svojim zamislima za moje bivše učenice. On oklijevaše. – Znam koliko vam Akademija znači – reče, a izraz lica postade mu još ozbiljniji. – Ako želite ostati ravnateljica, sada vas više nitko ne može spriječiti u tome. Premjestit ću Akademiju gospođice Grenville ciglu po ciglu u Wycliffe Park ako to želite. – Ne. Ako ostanem ovdje, skandal nikada neće biti zaboravljen. A Akademija pripada ovamo. – Smijem li onda primijetiti da će s obzirom na povećano financiranje koje će dobivati, Akademiji trebati dobra administratorica? Emma stavi ruku na usta, preplavljena osjećajima. – Financiranje? Vi biste... – Naravno da bih. Kako bi inače djevojke poput Lizzy dobile obrazovanje koje zaslužuju? – Bože blagi, volim vas – prošapta. – Osjećaj je obostran. I želim da znate da će tema mojeg sljedećeg razgovora sa sir Johnom biti upravo Lizzy. Imat će primjerenu novčanu pomoć da radi sa svojim životom 191


što god poželi. Obavivši ruke oko njegova vrata, Emma ga ponovo poljubi. – Ispostavilo se da ste sjajan učenik – uspije izustiti dok su joj suze punile oči. – Imao sam sjajnu učiteljicu – promrsi. – Oh, još nešto. Ujaku Dennisu toliko se svidjela vaša ideja o ciglani da je već poslao po građevinskog inženjera u London. A ja želim vaš plan o upravljanju posjedom pročitati u cijelosti. – Ne morate se i dalje pokušavati iskupiti – reče i primi mu lice rukama. – Doista vas ne krivim ni za što. – Uvjeravam vas da je to iz posve sebičnih razloga – odvrati on i prisloni svoje usne na njezine. – Smatram razgovor o ječmu i padalinama izuzetno zanimljivim kad ste vi sugovornica. Ona se osmjehnu. – Doista? – Svakako. I želim nastaviti učiti. – Imate jako puno potencijala – odvrati Emma smijuckajući se. – A s još malo poduke bit ćete veoma dobar suprug. – Još malo poduke? – promrsi on i podiže je u naručje dok se ona glasno smijaše. – Što kažete da odmah počnemo s novom lekcijom, gospođice Emma?

Svršetak

192

Skandal na dvoru Suzan Enoch  
Skandal na dvoru Suzan Enoch  
Advertisement