Issuu on Google+

Borko Boranić – Tiberije

TRI BOŽIĆNE PRIČE

Neobične priče o običnim životinjama za djecu i odrasle


Posvećeno Svim napuštenim životinjama koje nemaju topli dom

2


Sadržaj

Priča o djevojčici ili treba li uvijek reći istinu

4

Božić maloga Perice ili što je kome sreća

15

Mnogo iznenađenja Ili „K vragu i kompjutor“

26

3


Priča o djevojčici ili treba li uvijek reći istinu Kao što se iz naslova vidi, ovo nije priča o

Bubinim i Arnijevim huncutarijama, nije priča o Fidinim pustolovinama, nije priča ni o Sini i Kikićima, vjeverici

Repuški, susjedovom mačku Reponji, mačku Munji koji se preobrazio u macu Munju, ni o jednoj meni poznatoj životinjici.

Ovo je priča o jednoj djevojčici. Nije važno kako

se ona zove. Kad biste tražili da je imenujem, ne bih znao, jednostavno zato što ne znam kako se zove. Ime bih morao izmisliti. A, kako ja ne znam izmisliti ni

priču tako ne znam izmisliti ime koje bi pristajalo ovoj djevojčici.

Zato ćemo je u cijeloj priči jednostavno zvati

Djevojčica.

Djevojčicu bih znao sretati u našoj okolici kada

bi me Arni izveo u šetnju. Razmijenili bismo pozdrave, nekoliko riječi i pošli svako na svoju stranu.

Sve u svemu ništa neobično. Takvih je susreta

mnogo i o njima kao i o ljudima iz tih susreta ne bi se imalo što napisati.

4


Ali, ipak, s Djevojčicom nije tako. O njoj vrijedi napisati nekoliko riječi. Možda čak postane i cijela priča.

Jer, Djevojčica nije obična djevojčica, iako na prvi

pogled izgleda jednako kao i sve djevojčice njezine dobi.

Po čemu se onda ona razlikuje od drugih

djevojčica?

Djevojčica ima nešto, ono nešto, što je čini

posebnom. To nešto je njezino ponašanje, točnije njezin pogled.

Za razliku od drugih djevojčica koje u razgovoru

švrljaju pogledom uokolo ili stidljivo obaraju pogled, Djevojčica to ne čini. Djevojčica u razgovoru nikada ne

obara pogled i uvijek gleda sugovornika ravno u oči toplim i sigurnim pogledom.

Još je nešto posebno u naše djevojčice. To su

njezine oči. Ali, nije to boja njezinih očiju. Čak nisam ni zamijetio ima li Djevojčica plave, zelene ili crne oči.

Djevojčica ima oči iz kojih nešto zrači, nešto

toplo, nešto što je teško opisati. Nešto što čovjeka

osvaja i ispunjava ga toplinom. Oči iz kojih dolazi neko posebno svijetlo.

5


Malo sam se zaletio. To baš i nije ono što sam vam htio ispričati, ali jednostavno nisam mogao prešutjeti.

Htio sam vam ustvari ispričati da ta djevojčica

nikad nije lagala, uvijek je govorila istinu i uvijek govori istinu.

Osim jednom. Samo jednom u životu Djevojčica

nije rekla istinu. Jedan jedini puta.

Opet sam krenuo krivim putem. To je zato što

je glavni dio priče iz druge ruke, kako se to kaže.

Tu sam priču čuo posve slučajno prije nekoliko

dana. A, možda to i nije bilo slučajno. Možda se upravo tako moralo dogoditi.

Dakle, prije nekoliko dana supruga i ja bili smo

pozvani u obližnju školu na dječju božićnu priredbu. I, tamo sam među ostalom djecom opazio Djevojčicu i

od njezine učiteljice čuo priču koju ću vama sada prepričati.

Priču o jedinoj laži koju je Djevojčica izrekla i

nakon koje se Djevojčica posve promijenila i postala ovakvom kakva je danas. Istinoljubiva, sigurna u sebe,

odlična učenica, vedra i vesela, s pogledom koji zrači i osvaja. A, možda se promijenila i nešto prije. To je

teško prosuditi. Uostalom, priče i ne moraju uvijek imati odgovor na sva pitanja. Zar ne? 6


Naša se prijateljica, učiteljica, sjeća Djevojčice još od prvoga dana kada je došla u njezin razred.

Doveli su je majka i otac, kao što su i drugi

roditelji doveli svoju djecu u prvi razred. Ali, ta je obitelj ipak bila malo drugačija.

I otac i majka bili su vrlo strogi. Otac čak malo

pretjerano i nametljivo strog.

Djevojčica je pak bila tiha i plašljiva. Izbjegavala

bi pogled i uvijek gledala u pod. Bilo je teško iz nje izvući riječ ili dvije. Čak je i svoje ime izrekla jedva čujno, stidljivo i plašljivo.

Takva je bila i u razredu. Nije bila loša učenica,

ali niti odlikašica. Nekakva zlatna sredina. Uvijek tiha i zamišljena. Uvijek je poslušno izvršavala sve što bi se

od nje tražilo. Nikada ništa nije tražila. Kao da nije imala nikakvih želja, kao što to djeca imaju.

Ipak, djevojčica je imala jednu želju. Samo

jednu. Jednu jedinu. Za djevojčicu neostvarljivu. Djevojčica je jako željela psa.

Kao što to obično biva, roditelji o toj želji nisu

željeli ni čuti.

Zato je Djevojčica svakoga Božića pisala Djedici

da joj donese maloga psića. Bilo kakvoga. Samo da je pravi. Ne onaj plišani. Nikakve druge igračke nisu je radovale. One koje bi joj u ime Djedice kupovali 7


roditelji. Samo bi ih uredno složila na policu i nadala se da će joj Djedica ipak jednom ispuniti želju.

I, uporno bi pisala Djedici svake godine uoči

Božića, u nadi da će joj Djedica donijeti psića i

privoljeti njezine roditelje da prihvate novoga člana obitelji.

Je li Djedica Djevojčici ispunio želju nitko ne zna.

Jesu li se umiješale dobre vile, ni to nitko ne zna. Možda se umiješao sam Stribor ili Malik Tintilinić sa svojim Domaćima.

Jer, ono što se dogodilo, dogodilo se upravo na

rubu šume. Šume u kojoj bi Stribor, Malik Tintilinić i

njegovi Domaći mogli obitavati. Kao i dobre vile i vilenjaci.

Pokraj te šume, naime, svakodnevno prolazi

Djevojčica i skupina djece na putu u školu. I iz škole,

naravno. Tada je u zimsko doba šuma mračna, crna i tajnovita.

Slabo

svijetlo

ulične

svjetiljke

jedva

osvjetljava dio puta kojim prolaze djeca, pa šuma izgleda još mračnijom.

Na tom se mjestu djeca drže u skupini i nastoje

taj komad puta proći što brže. Tko zna, možda iz

šume iskoči babaroga, vrag, zločesti vuk, ili bilo što opasno.

8


Naša se Djevojčica drži sredine dječje skupine, jer ona je nekako najplašljivija.

Tako je bilo i te zime, te značajne večeri, negdje

uoči Božića. Nekoliko dana prije napadalo je mnogo snijega i sve je bilo bijelo, osim dijela puta uz strašnu

šumu. Na tome je dijelu puta i bijeli snijeg bio išaran

nekakvim tajanstvenim sjenama. Sjenama koje su se micale kako je vjetar ljuljao uličnu svjetiljku ili stabla u šumi.

Djeca su uplašena tajanstvenim sjenama zbijena

u skupini prolazila najtamnijim mjestom uz samu šumu.

I odjednom, u bijelome snijegu ugledali su nešto

crno. Posve crno. A to crno, jako crno, micalo se tako da su sva djeca protrnula od straha. I naša Djevojčica također.

Ali to crno, jako crno, nije se samo micalo. U

tami vidjele su se dvije svijetle točkice. Za djecu ogromne. Strašne. Kao oči neke nemani. Nemani koja će ih istoga trena napasti i pojesti.

Djeca su potrčala svom brzinom. Najbrže što su

mogli. I naša Djevojčica također.

Zaustavili su se tek nekih pedesetak metara

daleko u blizini prvih kuća. Svi su jedva disali, što od trčanja, što od straha.

9


Nitko nije progovorio ni riječi. Samo su se nijemo pogledali i nastavili putem kući. Ali, nisu svi nastavili put.

Ostala je jedino naša Djevojčica. Okrenula se i

vratila brzim koracima istim putem. Onim istim putem kojim su maloprije svi puni straha dotrčali. Na opće čuđenje ostale djece. Uzalud su djeca zvala Djevojčicu da ne ide tamo, jer bi mogla stradati.

Ali, u našoj se djevojčici nešto prelomilo. Jesu li

tu čarobne štapiće umiješale dobre vile, jesu li se umiješali Malik Tintilinić i Domaći, to nitko ne zna.

Možda se upleo i sam Stribor, gospodar šume čarobne. To nikada ne ćemo saznati.

Znamo samo da se Djevojčica vratila do onoga

mjesta gdje su djeca ugledala ono nešto crno, jako crno, crno i strašno s ogromnim svjetlećim očima.

Ipak, to nešto crno, jako crno, nije bilo ništa

strašno.

Bio je to mali crni psić. Crn kao noć. Samo mu je

vrh repića bio bijel, posve bijel, poput svježega snijega.

Okice su mu doduše svijetlile, ali ne strašno. Iz

njih se moglo pročitati: „Mene je jako strah. Izgubio sam se i ne znam kući.“

10


A, možda je poruka maloga psića bila: „Mene su ovdje ostavili da me se riješe. Hoće li me netko spasiti i povesti svojoj kući?“

Djevojčica je pak poruku dragih psećih očiju

pročitala drugačije: „Djedici, koji je imao prepune saonice darova za djecu, jako se žurilo da me odnese

jednoj maloj djevojčici koja jako želi psa, pa sam putem ispao iz saonica. Jesi li ti ta djevojčica kojoj me je Djedica namijenio?“

„Ja sam ta djevojčica koja već godinama želi psa.

Upravo takvoga kakav si ti. Maloga, crnoga s bijelim na vrhu repića i sjajnim okicama.“ – progovorila je sva sretna naša Djevojčica, još zadihana od trčanja.

Ni na tren Djevojčica nije posumnjala da taj psić

nije upravo njezin božićni dar.

Sva sretna uzela je psića u naručje i krenula kući.

I više se ničega nije plašila. Ni tajanstvene šume pokraj koje je prolazila, ni kojekakvih nemani koje bi iz šume mogle iskočiti. Niti babaroge, cijele čete vragova, ni zloga vuka, baš nikoga.

Nije se bojala ni svojih strogih roditelja koji ne

žele nikakvu životinju u kući.

Jer, taj je crni psić božićni poklon. Nije doduše

dostavljen na pravu adresu niti stavljen ispod bora.

11


Ali, to su već bile objektivne okolnosti. Prepune saonice darova, žurba, a psić je živahan i sigurno nije sjedio mirno među svim onim mrtvim igračkama.

Kućna vrata otvorio je Djevojčičin tata. Strogo je

pogledao Djevojčicu, a onda još strože maloga crnoga psića kojega je Djevojčica držala u naručju.

Djevojčica se malo pokolebala i nekako stidljivo

rekla: „Nisam ga ja donijela. Došao je za mnom. Pratio me je cijelim putem do kućnih vrata.“ Znala je da je to laž. Prva laž koju je u životu izrekla.

Otac je pogledao maloga psića, pa onda niz

brojne stepenice koje vode do njihova stana i odmah mu je bilo jasno da se psić ne bi mogao popeti ni na jednu stepenicu, a kamo li popeti se do prvoga kata.

Pogledao je strogo Djevojčicu očekujući da će

ona pokunjeno priznati da je slagala i odnijeti psića tamo gdje ga je pokupila.

U drugim bi prilikama djevojčica postiđeno i

prestrašeno poniknula očima, ali te se večeri nije tako dogodilo.

Djevojčica je podigla pogled. Pogledala svojega

oca hrabro ravno u oči. Tako se nešto nikada do tada nije dogodilo.

Otac nije mogao izdržati tako otvoreni pogled

svoje Djevojčice, jer nikada do sada u nje takav odlučni 12


pogled nije vidio. Možda nije ni htio vidjeti. Ni to nikada ne ćemo saznati.

Tada je Djevojčica shvatila da nije rekla istinu.

Psić

je

nije

slijedio

i

nije

se

sam

popeo

po

stepenicama. Ali nije oborila pogled, nije pocrvenila, nije se uplašila. Samo je rekla: „To je poklon koji je

meni donio Djedica. Poklon koji sam godinama čekala.“ I čvrsto uvjerena da ovaj puta nije slagala,

pogledala je otvoreno radosnim pogledom svojega strogoga oca. Ravno u oči.

Tako su se neko vrijeme gledali, a tada je strogi

otac oborio pogled i pozvao majku iz sobe: „Dođi da vidiš što je naša kćer dobila za Božić.“

Što se dalje događalo nije teško pogoditi, jer ja

već nekoliko godina srećem Djevojčicu naročitoga pogleda kad me Arni šeće Samoborom.

Zaboravio sam na početku napisati da je s

Djevojčicom uvijek mali crni psić s bijelim na vrhu repića.

Zahvaljujući

jednoj

jedinoj

neistini

koju

je

Djevojčica izrekla u životu. I, nakon koje se Djevojčica potpuno promijenila.

Da završim ovu priču. Djevojčica i dalje vjeruje

da je taj psić njezin božićni poklon.

13


Nije jedina. I ja u to vjerujem. Vjeruje li još netko?

14


Božić maloga Perice ili što je kome sreća Već poprilično vremena nisam napisao ni jednu priču. Bilo veselu sa sretnim svršetkom, bilo tužnu za rasplakati

se.

Jednostavno

se

u

okolici

ništa

značajnoga nije dogodilo, niti su naše beštijice izvele kakvu zanimljivu huncutariju.

Tako sam ja jedne večeri stajao pokraj prozora i

gledao u mrak. Kao da će mi to pomoći da se sjetim nekakvoga zanimljivog događaja. Kako mrak nije nikome pomogao da nešto uradi, tako ni meni nije

pomogao da se sjetim nečega što bih vam mogao ispričati.

Ali, netko ipak jest. Dok sam ja tako razmišljao

kako su tmasti oblaci mrak učinili još mračnijim, oblaci su se na čas razišli. Iza oblaka pojavio se Mjesec.

Puni Mjesec. Njegovo puno lice nekako se

zagonetno smiješilo.

I, čak mi se pričinilo da mi je

namignuo. Njegovo je svijetlo začas potjeralo mrak, i sva

je

okolica

odjednom

tajanstvenom svjetlošću.

15

zablistala

neobičnom


Dok sam uživao u iznenadnoj pojavi, učinilo mi se da je Mjesec svoje svijetlo usmjerio nekamo i s nekakvim razlogom.

Pod mjesečevim svijetlom naročito se isticala

mala kućica na kraju livade u susjednoj ulici ispod nas.

Kao da je Mjesec upravo tu kućicu odabrao da mi na nju svrati pozornost.

I, zaista jest. Sjetio sam se događaja koji se zbio

prošle ili pretprošle zime upravo nekako u ovo vrijeme. Vrijeme uoči Božića.

U toj trošnoj kućici živi mali Perica sa svojim roditeljima. Pravo mu je ime Petar, ali svi ga zovu

Perica. A, kako je Perica niskoga rasta pridodali su mu i nadimak Mali.

Mali Perica. Jedan od junaka ove naše priče. Napisao sam

junaka, ali mali se Perica baš i nije junački proslavio. A, možda ipak jest. To ćete prosuditi na kraju priče.

Roditelji Maloga Perice vrlo su siromašni. Kako i

ne bi, kad su prognanici iz Vukovara. Došli su ovamo bez ičega. Okolina ih je dobro prihvatila. Dobili su na

uporabu onu trošnu kućicu, na koju mi je Mjesec skrenuo pozornost.

Šumarija im je odobrila da u šumi iznad nas

svake jeseni posijeku koje bolesno stablo kako bi imali 16


ogrjev za zimu. Mama Maloga Perice kao vješta krojačica popravljala je susjedima odjeću, a otac bi susjedima obavljao različite poslove u kući i oko kuće.

Bio je vješt u raznim poslovima, pa su ga rado pozivali. Čak bi i povremeno radio za nekakvoga građevinskog poduzetnika. I bio je cijenjen radnik.

Samo takvih poslova nije bilo mnogo, pa u kući

Maloga Perice nije bilo ni mnogo novaca. Čak bi se moglo reći da ga nije bilo, jer ono malo novca što se zaradilo odmah se i potrošilo.

Ali se roditelji Maloga Perice nisu tužili. Bili su

sretni i zadovoljni onim što imaju. Tako su odgajali i

Maloga Pericu. I naš je Perica bio zadovoljan i sretan, iako je bio najsiromašnije dijete u razredu. Nije ga smetalo što njegovi prijatelji iz razreda imaju mnogo

toga što on nema. Bio je dobar prijatelj svima i među

svima obljubljen. Možda upravo zbog svoje skromnosti i dobre volje.

Ipak. Mali je Perica nešto potajice želio. Ne baš

potajice, jer su za tu njegovu želju svi znali. I roditelji,

i prijatelji iz razreda. Prijatelji iz razreda čak su smišljali da prikupe novac kako bi kupili Malome Perici ono što on nema i što potajno želi.

Mali je Perica želio prave tenisice. Onakve kakve

imaju svi njegovi prijatelji. One na kojima piša Nike, ili 17


Puma, ili Adidas. Jer jedino je on imao tenisice kupljene na sajmištu za nekoliko desetaka kuna. A te se tenisice već raspadaju.

Tata Maloga Perice obećao je svojemu sinčiću

upravo takve tenisice kakve on silno želi. Onakve kakve imaju svi njegovi prijatelji iz razreda.

I, takve će tenisice Malome Perici tata kupiti čim

negdje dobije pristojnu zaradu, a nada se da će to biti upravo do Božića.

Tako je naš Mali Perica, sretan što će dobiti

tenisice kakve silno želi, radosno čekao Božić.

No, u međuvremenu se dogodilo nešto što je

malo, a možda i puno, promijenilo tok ove naše priče.

Ništa nije nagovješćivalo da će se dogoditi to

nešto što je priču skrenulo posve drugim tokom.

Umjesto da vam napišem kako se Mali Perica razveselio

svojemu poklonu, novim tenisicama, moram vam opisati što se to uoči Božića događalo.

Možda to i nije tako neobično i događa se

svakodnevno ispred ili iza svake škole. Tako se to događalo i iza škole Maloga Perice. Točnije na igralištu iza škole.

Na tom bi se igralištu poslije nastave okupili

dječaci iz razreda Maloga Perice da prije odlaska kućama odigraju koju „partiju“ nogometa. 18


Takva utakmica nikada ne bi prošla bez Hudoga. Ako ste pomislili da je Hudi neki strogi učitelj iz

škole Maloga Perice koji zabranjuje igranje nogometa na školskome igralištu, prevarili ste se. Nije to ni neki

mrzitelj djeca iz jedne od susjednih kuća, kojega bi možda udaranje lopte moglo smetati. Hudi je pas.

Pas beskućnik, koji je „stanovao“ u nekakvoj

napuštenoj šupi u blizini škole. A, možda je „stanovao“ i pod kakvom strehom u blizini. Ili jednostavno u

obližnjem grmlju. To nitko ne zna. Ali, nije bio skitnica, nije skitao Samoborom. Držao se škole i školskoga igrališta.

Hudi bi se pojavio na igralištu čim bi se tamo

pojavila djeca. Jednostavno bi odnekuda iskrsnuo, i odmah potrčao k djeci.

Ako ste pomislili da se Hudi zove Hudi jer je

oštar i hudi pas, ponovno ste se prevarili. Hudi jako voli djecu i rado se s njima igra. Naročito s onima koji trče za loptom. Onda trči i Hudi i veselo laje.

Hudoga su tako prozvala djeca jer zaista izgleda

jako hudo. To je vrlo velik pas zastrašujućeg izgleda.

Ali samo za one koji ne znaju kako je to dobar

pas i kako je privržen djeci. Križanac je ne zna se koga

i s kim. Kako Hudi voli djecu tako i ona vole njega, pa 19


se za Hudoga uvijek nađe nekakav zalogaj koji bi mu djeca prepustila.

Tako je to bilo i toga dana. Čim su se dječaci

rastrčali po igralištu pojavio se Hudi. Veselo je trčao među igračima uvijek blizu onoga tko bi vodio loptu. I, tada se dogodilo.

Jedan od dječaka malo je prejako šutnuo loptu i ona je odletjela preko ograde na cestu.

Ni to nije bilo ništa neobično. Onaj tko bi se

našao najbliže ogradi provukao bi se kroz rupu u njoj i otrčao preko ceste po loptu.

Slučaj je htio da se toga dana najbliže rupi u

ogradi našao Mali Perica.

Mali se Perica bez oklijevanja provukao kroz

rupu i potrčao prema cesti za loptom.

Ali, nije potrčao samo Mali Perica. Potrčao je i Hudi.

Ali, po daljem toku događaja teško je zaključiti

je li Hudi potrčao za loptom, kao Mali perica, ili je potrčao za Malim Pericom.

Evo što se dalje zbilo. Na travnjaku između ograde igrališta i ceste

Hudi je sustigao Maloga Pericu. Ali, nije se s njime utrkivao tko će prije sustići loptu.

20


Hudi je potpuno neočekivano zaskočio Maloga Pericu i srušio ga na tlo.

Pritom je Maloga Pericu tako zahvatio zubima da

mu je potpuno otkinuo rukav s već dotrajale vjetrovke.

Dok su se tako Hudi i Mali Perica valjali po

travnjaku, pola metra ili metar od njih, uz sam rub ceste projurio je automobil.

Da Hudi nije srušio Maloga Pericu, Maloga Pericu

bi sigurno srušio i pregazio auto.

Dječaci su na igralištu zanijemili kad su vidjeli

što se moglo dogoditi Malome Perici da ga Hudi nije srušio.

Potrčali do Maloga Perice kroz onu rupu u

ogradi, da mu pomognu, ali Mali je Perica samo bio jako uplašen. Prvo zato što ga je srušio Hudi, jer on

tako nešto do tada nikada nije učinio. Drugo zato što

je mogao stradati pod kotačima automobila. I, treće jer će doći kući s poderanom vjetrovkom.

A, znao je

sigurno da mu roditelji novu ne mogu kupiti, a zima tek što je počela.

Nakon što su se smirili poslije nemilog događaja

dječaci su se pokupili svatko svojoj kući. I Mali Perica.

Na igralištu je ostao samo Hudi. On ionako nije

imao kamo otići.

21


Kod kuće je Mali Perica plačući ispričao što se dogodilo. Nitko ga nije grdio zbog nogometa, niti zbog toga što je potrčao za loptom, pa niti zbog poderane

vjetrovke. Roditeljima je samo bilo žao Maloga Perice. I, bili su sretni što nije stradao pod automobilom.

Poslije skromnoga ručka mama se Maloga Perice

prihvatila krpanja Peričine vjetrovke. Tata je samo šutio i razmišljao kako da zaradi koju kunu više ne bi li

Perici za Božić uz nove tenisice mogao kupiti i novu vjetrovku.

Mama je tako vješto zakrpala Peričinu vjetrovku,

da se velika poderotina nije ni vidjela. Mali je Perica sa

zadovoljstvom probao novo staru vjetrovku i pokazao se tati.

Tata je samo šutio. Bilo je očito da ga nešto

muči. Nije to bio novac potreban za novu Peričinu

vjetrovku, niti novac za Peričin božićni poklon, nove tenisice.

Tatu je mučilo nešto drugo i nakon nekog

vremena upitao je Maloga Pericu: „Čiji je to pas koji ti je spasio život?“ i onda dodao: „Moramo otići do

njegova vlasnika i zahvaliti mu što je tako dobro dresirao svojega psa.“

22


I tata i mama jako su se začudili kad su saznali da Hudi nije ničiji pas, i da je to pas bez vlasnika i toploga doma. Tata

nije

mnogo

razmišljao.

Obukao

je

vjetrovku, obukao je vjetrovku i Malome Perici i pozvao

Maloga Pericu da pođu potražiti Hudoga. Treba zahvaliti barem Hudome.

Vani je već bio mrak. Mrkli mrak. Upravo kao

onoga dana kada sam razmišljao kakvu bih vam priču mogao ispričati.

Mali Perica i njegov tata provukli su se kroz onu

istu rupu u ogradi kroz koju je Mali Perica skoro podletio pod jureći automobil.

Igralište je bilo u potpunom mraku. Ništa se nije

vidjelo i bilo je malo vjerojatno da će u tom mraku naći Hudoga i njegovo skrovište.

Mali je Perica dozivao Hudoga, ali u mrklome se

mraku nije vidjelo ništa.

Već su pomislili da će otići neobavljenog posla

kadli se iza oblaka pojavio Mjesec. Puni Mjesec. Zasvijetlio je kao reflektor po pustome igralištu. I tada se odnekud iz mraka pojavio Hudi.

Mali je Perica radosno potrčao prema Hudome. Perici.

Hudi je također radosno trčao prema Malome

23


Sastali su se negdje na sredini igrališta. Mali je Perica grlio Hudoga i čekao da im se pridruži njegov tata.

Tata

je

također

gladio

Hudoga

i

nekako

zamišljeno upitao Maloga Pericu: „Jesi li siguran da to nije ničiji pas?“

Mali je Perica bio siguran, a u to se uvjerio i

njegov tata kad je vidio da Hudi nema ogrlicu.

Tada je tata bez mnogo razmišljanja odlučio:

„Od sada je Hudi naš pas. Mi ćemo se brinuti za njega.“

Mali se Perica jako obradovao, jer događaj s

loptom nije mogao bolje završiti.

Majka Maloga Perice uopće se nije iznenadila

kad su njih trojica veselo nahrupili u kuću.

Kao da je znala što će se dogoditi, ona je već

odnekuda izvukla nekakav stari pokrivač i složila ga

pokraj kreveta Maloga Perice. To će biti ležaj za Hudoga. On će čuvati Maloga Pericu kao što ga je toga dana sačuvao od kotača automobila. Kad

su

već

svi

bili

spremni

za

spavanje

odjednom se iz mraka javio Mali Perica: „Tata, znaš, nemoj trošiti novce na skupe tenisice. Meni su dobre i ove. A, novac koji si namijenio za moje tenisice trošit ćemo na hranu za Hudoga.“

24


Ne znam što je na to odgovorio tata Maloga Perice, ali znam da je Hudi dobio pravi dom i još uvijek živi u kući Maloga Perice, pažen i mažen.

I, tako je Mali Perica ostao bez novih tenisica.

Ipak, sretan je i zadovoljan. Jer je neočekivano dobio mnogo vredniji poklon.

I na kraju, ne čini li vam se da nije lako prosuditi

što je kome sreća.

25


Mnogo iznenađenja Ili K vragu i kompjutor Danas ću vam ispričati priču koja se dogodila nedavno, sada u ovo predbožićno vrijeme. I, priča još nije završila, ona još traje. Kakav će biti završetak može se samo naslutiti. Kad se priča pročita do kraja.

U priči ćemo upoznati dva brata, Ognjena i

Gvozdena, glavne junake ove priče, dva psa koji su uzrok da se ova priča odvija upravo onako kako se

odvija. U priči ne ćemo zaobići Gogu, našu veterinarku koja voli životinje, a ne ćemo zaboraviti ni Zabadalicu,

prijateljicu Ognjena i Gvozdena. Tu su naravno i roditelji naša dva junaka, mama i tata. No, da počnem od početka.

Kako sam na početku napisao Ognjen i Gvozden dva su brata. Ali, ne bilo kakva brata. Ognjen i Gvozden su blizanci, slični k'o jaje jajetu.

Ipak, nisu jednaki, iako su jako slični.

Ognjen je pametan, lako uči, brzo pamti, a naročita mu je specijalnost matematika. Pobjednik je

na brojnim natjecanjima iz matematike, a zadnje 26


vrijeme i informatike. Ognjen s lakoćom rješava i najteže matematičke zadatke. Još prije nego profesor

napiše neki zadatak na ploču do kraja, Ognjen već u glavi izračuna rezultat, i ispali ga kao iz topa, na opće

zadovoljstvo svojih prijatelja iz razreda i zaprepaštenje svojega profesora.

Ali, Ognjen nije darovit u svim

područjima. Priroda mu je uskratila spretnost. Ako će itko promašiti gol s tri metra udaljenosti to će biti

Ognjen. A, ako gađa gol s pet metara gotovo je sigurno da će umjesto gola pogoditi najbliži prozor u susjedstvu. Za

razliku

od

Ognjena

Gvozdenu

ne

ide

matematika, ne pamti baš brzo i dobro, ali ga je priroda obdarila spretnošću. Slovi kao najbolji sportaš

u školi. Nema toga sporta u kojemu Gvozden nije najbolji. Bilo da se radi o igrama s loptom, gimnastici,

atletici i što ja znam kakvim se još sportovima bave učenici osnovnih škola. Kako

se

priroda

poigrala

raspodjelom

sposobnosti najbolje pokazuje primjer kada su Ognjen i Gvozden prošle zime prvi puta bili na skijanju negdje

u Alpama sa školskim sportskim društvom. Obojica su na tom skijaškom tečaju prvi puta stali na skije. Na kraju tečaja bilo je i natjecanje, kao provjera onoga što su skijaši početnici kroz tjedan dana naučili. 27


Gvozden se s toga skijaškog tečaja vratio s medaljom osvojenom za najboljega tečajca, a Ognjen s nogom u gipsu.

Braća, naši blizanci, kolikogod bili različiti,

dobro su se slagali i u svemu dopunjavali.

I, želje su im bile jednake. Obojica su, naime,

željeli kompjutor. To i nije ništa neobično kad danas gotovo svatko ima nekakav kompjutor. Kompjutoru se više radovao Ognjen, jer će tako osim na školskom

kompjutoru, kao do sada, moći vježbati na svojemu, onome kod kuće.

Još su nešto naši blizanci željeli. Željeli su psa,

iako psa baš i nije imalo mnogo njihovih prijatelja u razredu.

Ali, kao i uvijek, želje nije lako ostvariti. Za kompjutor treba imati novaca, a to naši

blizanci nisu imali. Tata, koji je vodio kućne financije, mogao im je kupiti kompjutor, ali njegovo je mišljenje

bilo da i dječaci tome moraju nešto pridonijeti. Obećao im je da će sufinancirati kupnju kompjutora, tako da

Ognjen i Gvozden od svojega džeparca uštede, ili nekako zarade obavljanjem pomoćnih poslova na obližnjoj

tržnici

ili

u

susjedstvu,

za

polovicu

kompjutora, a on, tata donirat će im za drugu

polovicu. I tako su naši blizanci susjedima pomagali 28


spremati drva za zimu, prenosili su kašete s voćem i povrćem na tržnici. Ukratko, radili su sve poslove, teže ili lakše, ne bi li zaradili koju kunu za tako željeni

kompjutor. Ognjen, koji je vodio njihove financije, sa

zadovoljstvom je prije pravog početka ove priče obavijestio Gvozdena da će se u njihovoj kasici prasici uskoro sakupiti dovoljno novaca za pola kompjutora.

Oko nabave psa situacija nije bila tako ružičasta.

Doduše, do psa bi mogli lako doći. Često bi se u

susjedstvu pojavio kakav štenac viška, kojega bi naši

blizanci dobili besplatno. Oko kuće imali su veliko i dobro ograđeno dvorište, a kućicu za psa izradili bi

sami. A, i tata bi im pritom pomogao. Što se hrane tiče Ognjen je izračunao da bi bilo dovoljno odreći se pola njihovog džeparca, čak i za psa koji puno jede.

Glavna zapreka dolasku psa u kuću bila je mama

Ognjena i Gvozdena. Ako ste pomislili da mama naših blizanaca ne voli pse, prevarili ste se. Mama je na želje

svojih sinova gledala iz malo drugoga kuta. Kompjutor je po svemu sudeći već bio u kući. Kombinaciju

kompjutora i psa mama je svojim sinovima ovako protumačila: „Pas je živo biće, a tom živom biću treba stalna skrb i ljubav. S psom se treba baviti, treba ga

redovito šetati, igrati se s njim, hraniti ga, čistiti za

njim dvorište. A, kad vas dvojica zasjednete za 29


kompjutor pas će biti prepušten samome sebi. I, bit će tužan i nesretan. Pas i kompjutor ne idu zajedno. Možete birati ili psa ili kompjutor. Oboje nikako.“

Naši su se blizanci malo zamislili i usprkos tome

što su željeli psa shvatili su opravdane argumente svoje mame i izabrali su kompjutor. Time naša priča ne završava. Priča upravo počinje.

Toga je jutra prije polaska u školu Ognjen zadovoljno obavijestio Gvozdena da su sakupili upravo toliko novaca koliko im je potrebno za polovicu

kompjutora. Po dogovoru drugu će polovicu dati tata.

I, tako su njih dvojica zadovoljni krenuli u školu. Za Božić

će sigurno

kompjutor.

pod

borom biti toliko željeni

Na putu prema školi doživjeli su jedno vrlo

neugodno iznenađenje. Ne samo jedno.

Odjednom, ugledali su psa kako prelazi cestu.

Pas se kretao nesigurno i bilo je očito da ne zna gdje

se nalazi i kamo bi krenuo. Najvjerojatnije se izgubio i sada traži put kući.

Tada je cestom velikom brzinom dojurio auto.

Pas je bio tako zbunjen da nije moga uzmaknuti. Auto ga je udario i odbacio čak na pločnik.

30


Naši su se blizanci samo ukočili od iznenađenja, straha i neugodnog događaja.

Ali sada je slijedilo drugo iznenađenje. Vozač je

zaustavio auto, izišao iz auta, obišao ga je s prednje

strane, one kojom je udario psa. Kad je ustanovio da mu auto nije oštećen, sjeo je za volan i odjurio. Što je

učinio psu uopće nije pogledao. Glavno da je njegov auto ostao neoštećen.

Pas je ostao ležati na pločniku kamo ga je

odbacio auto. Udarac je bio tako jak da je pas ležao

nepomičan. Ognjen i Gvozden pojurili su prema psu da vide što se s njime dogodilo. Na njihovo zadovoljstvo

ustanovili su da pas nije mrtav. Samo je ležao kao mrtav, ali zamijetili su da diše. Krvi nije bilo što ih je

ohrabrilo. Možda povrede nisu tako jake i možda im uspije spasiti psa.

Mahali su vozačima automobila koji su prolazili,

ali kad bi i oni vozači koji bi usporili vožnju vidjeli da

dječaci zaustavljaju automobile radi psa, samo bi produljili vožnju.

Sada Ognjen i Gvozden više nisu bili tako

iznenađeni.

Samo

su

se

pogledali

i

Ognjen

je

promrmljao: “Pas mora hitno veterinaru, ako uopće preživi, a nitko nam ne će stati.“

31


Gvozden

uopće

nije

razmišljao.

Skinuo

je

vjetrovku, položio je na pločnik pokraj psa. Ognjen je

odmah shvatio namjeru svojega brata i tako su njih dvojica

oprezno

prenijeli

psa

na

Gvozdenovu

vjetrovku. Uhvatili su krajeve vjetrovke svaki sa svoje strane, podigli vjetrovku i psa u njoj. Nije bilo lagano,

ali oni su odlučili da psa svakako treba što prije odnijeti veterinaru.

Na školu nisu ni mislili, ali mislio je netko drugi.

Dok su se oni mučili kako da što spretnije uhvate svaki

svoj kraj vjetrovke, iza ugla pojavila se Zabadalica. Ognjen i Gvozden nisu baš bili oduševljeni tim susretom, iako je Zabadalica bila njihova prijateljica iz

razreda. Zabadalici je pravo ime Jagoda, ali svi je znaju

kao Zabadalica. Taj su joj nadimak prišili jer je bila jako znatiželjna i svuda „zabadala nos“ ne bi li o svemu što se zbivalo znala više od drugih. Onda bi to brže

bolje ispričala svakome tko bi htio slušati. A događaj bi

nakitila i začinila svojim gledištem, što je ponekad bilo zanimljivo, a nekima se to činilo kao tračanje.

Zato se Ognjen i Gvozden nisu obradovali kad ih

je Zabadalica upitala: „Što ćete s tim psom? Što mu se dogodilo?“ Naši su joj blizanci nerado opisali što se s

psom dogodilo i da ga pokušavaju spasiti tako da će ga odnijeti veterinaru.

32


„Ali, veterinarska stanica vam je na drugom kraju Samobora, ima do tamo bar pola sata hoda. Zakasnit

ćete na nastavu. Kako ćete opravdati zakašnjenje?“ – pripomenula je Zabadalica.

„Već ćemo nešto smisliti, samo nemoj nikome

reći da si nas vidjela.“ – odgovorio je Ognjen.

I, tako su se rastali. Zabadalica je krenula prema

školi, a naši blizanci prema veterinarskoj stanici.

Putem su se nekoliko puta odmarali, jer pas nije

baš bio lagan a nošenje njihovih imroviziranih nosila bilo je jako nespretno. Svaki puta, kad bi stali, provjeravali su je li pas još živ. I, kad bi ustanovili da još diše nastavili bi hodati još brže.

U veterinarskoj ih je stanici čekalo još jedno

iznenađenje. Pred ulaznim su vratima položili svoja imrovizirana nosila s psom na tlo da bi mogli otvoriti

ulazna vrata. A, kad tamo, s ulaznih staklenih vrata gledao ih je onakav isti pas kakvoga su donijeli u veterinarsku stanicu. Samo taj pas nije bio živ. To je

bila njegova velika slika zalijepljena na staklena vrata. Još su samo zamijetili da iznad slike psa piše „Traži se“, a ispod slike pisalo je nešto o nagradi onome tko znade nešto o psu.

33


Ognjen i Gvozden nisu se suviše zamarali da vide

što

to

piše,

veterinarsku stanicu.

već

su

doslovce

provalili

u

Jedva su, onako zadihani od žurbe i nošenja,

ispričali Gogi što se dogodilo i tražili da odmah

pregleda psa. Goga je ona mlada veterinarka koja voli

pse, i ona je Gvozdenu i Ognjenu pomogla da stave psa na stol. Pomagao je još netko. Jedna gospođa kojoj

su suze potekle na oči kad je vidjela koga su to stavili na stol. Bila je to vlasnica onoga psa kojega je udario

auto i kojega su Ognjen i Gvozden u Gvozdenovoj vjetrovki donijeli u veterinarsku stanicu.

Dok se Goga bavila psom, Gvozden i Ognjen

saznali su kako se pas izgubio. Vlasnica psa ima

frizerski salon ili kozmetički salon ili nekakav salon za uljepšavanja. To sada nije važno. Pas je ljubimac svih ukućana jednako kao i mušterija koje dolaze u taj salon. Pas slobodno šeće kućom i dvorištem. I, tako se

dogodilo da je nekakva neoprezna mušterija zaboravila za sobom zatvoriti vrata od dvorišta. Znatiželja je prevladala i pas se uputio u šetnju. Pri tom se izgubio i eto stradao na cesti.

Ognjen i Gvozden još su nešto saznali što ih nije

ostavilo ravnodušnima.

34


U nekakvom kavezu ispod strehe veterinarske stanice vidjeli su lijepoga psa koji im se odmah svidio.

Goga im je ispričala da će toga psa danas uspavati, tj. ubiti, jer već dugo nitko ne dolazi po njega, a čuvanje

je samo trošak za veterinarsku stanicu. Osim toga postoji nekakav propis prema kojemu pse bez vlasnika

čuvaju u veterinarskom servisu, kako se to zove, određeno vrijeme i nakon toga uspavaju, što je ljepše

rečeno za ubiju ga. Ona, Goga, to ne može i ne želi učiniti. Ta nije odabrala tako težak i dugotrajan studij

da bi ubijala životinje. Ona je studirala veterinu da životinje liječi, a ne da ih ubija. I, zato odlazi iz te

veterinarske stanice u neku drugu gdje će liječiti životinje a ne ubijati ih.

Ognjen i Gvozden time su bili iznenađeni i

zgroženi i tek kad je Goga spomenula školovanje sjetili su se da moraju u školu. Na brzinu su se oprostili i izjurili iz veterinarske stanice.

No, nisu daleko dospjeli. Zaustavila ih je i

pozvala ona gospođa, vlasnica psa kojega su donijeli u veterinarsku stanicu.

Sada je za naše blizance slijedilo još jedno

iznenađenje. Ovoga puta ugodno.

Vlasnica psa isplatila im je nagradu koju je

namijenila nalazniku njenoga psa i iznos napisala na 35


onome letku što ga je zalijepila na vrata veterinarske stanice.

Ognjen i Gvozden nisu htjeli primiti nagradu, jer

oni su samo uradili ono što bi po njihovu mišljenju uradio svatko. Gospođa je inzistirala da prihvate

nagradu, jer sigurno je da će novac znati korisno upotrijebiti. I Goga se pridružila nagovaranju, naročito kad je saznala da Ognjen i Gvozden već dugo štede kako bi kupili kompjutor.

Tako su naši blizanci napustili veterinarsku

stanicu bogatiji za popriličnu svotu novca. Ognjen je odmah izračunao da im je to uz njihovu ušteđevinu dovoljno za cijeli kompjutor, a ne samo za polovicu.

Putem prema školi smišljali su što će reći u školi

da se ispričaju zašto su zakasnili. Ali, kako nisu bili navikli govoriti neistinu nisu smislili ništa i lijepo su

zaključili da će razrednici reći istinu, pa makar dobili neopravdane sate. Jer, zadržali su se toliko da će jedva

stići na treći sat. A, možda im se sreća osmjehne pa nitko nije primijetio da ih nema na prva dva sata.

Međutim, u školi ih je čekalo novo iznenađenje. Kad su hitali

školskim

dvorištem

prema

ulazu

u

školu

zamijetili su ispred škole mnoštvo djece. S obzirom da je bio veliki odmor tome nisu pridavali veće značenje, tako dugo dok djeca nisu počela klicati i pljeskati. 36


Onako u brzini osvrnuli su se ne dolazi za njima kakva pjevačka zvijezda ili poznati nogometaš.

Ali iza njih nije bilo nikoga. Tek su tada shvatili

da djeca vjerojatno kliču i plješću njima, Ognjenu i Gvozdenu.

Samo, zašto to još nisu dokučili.

Nisu se sjetili da ih je u njihovu pothvatu spašavanja udarenog psa zatekla Zabadalica.

A, Zabadalica ne bi bila zabadalica kad ne bi ono

što je vidjela odmah ispričala svima. Ognjen i Gvozden nikada nisu saznali kakvu je ona priču smislila i kako je njihov događaj s povrijeđenim psom nakitila.

Na njihovu nesreću u hodniku su natrčali na

svoju razrednicu. Odmah im je bilo jasno da njihovo zakašnjenje ne može proći nezapaženo.

Ali, slijedilo je još jedno ugodno iznenađenje.

Razrednica ih je zagrlila i kratko rekla: „Ponosna sam što imam u razredu takva dva požrtvovna junaka. Jagoda mi je sve ispričala.“ A,

iza

Zabadalica. se.

razrednice

zagonetno

se

smješkala

Ako ste pomislili da je to kraj priče, prevarili ste

37


Poslije

škole

naši

su

junaci

krenuli

kući

zadovoljni što nisu dobili neopravdane sate i što će za Božić dobiti kompjutor.

Ipak, nešto je visjelo u zraku.

Prvi je to osjetio Gvozden. „Što misliš jesu li već ubili onoga psa?“ – pitao je Ognjena.

„Misliš na onoga što nas je onako tužno gledao

iz kaveza? – odmah je pogodio Ognjen.

„Upravo na toga. Pa na kojega bih drugoga psa

mislio“. – odgovorio je Gvozden.

Još su išli neko vrijeme šutke i obojica

jako

zamišljeni.

Tada je odjednom Ognjen, koji je više od

Gvozdena želio kompjutor prozborio: „K vragu i kompjutor, idemo po onoga psa“.

Gvozdenu nije trebalo dvaput reći. Okrenuo se

na peti i pohitao prema veterinarskoj stanici. Ognjen ga je jedva sustigao. Tako su žurili, malo trčali, pa malo brzo hodali, prema veterinarskoj stanici.

I jedan i drugi mislili su samo na onoga psa u

kavezu, jadnoga i samoga, kojega čeka sigurna smrt. Ako ga već nisu ubili.

Čvrsto su odlučili da će ga povesti kući, ako ga

još zateknu živoga.

38


Obojica su znali da kad psa dovedu kući mogu zaboraviti kompjutor, jer im je mama objasnila da u kući ne mogu istovremeno biti pas i kompjutor.

Goga se ne malo iznenadila kad su danas po

drugi put u njezinu ambulantu nahrupili Ognjen i Gvozden.

Onako zadihani od trčanja pitali su u jedna glas:

„Jel' živ?“

Goga se nasmijala i odgovorila: „Vas dvojica

niste stigli ni do ugla u susjednu ulicu kad je pas

došao k sebi i počeo sav sretan ljubiti svoju gazdaricu. Nije mu bilo ništa ozbiljno. Samo je od udarca bio ošamućen“.

„Ma ne taj pas. Onaj u kavezu. Jel' još živ?“ –

zabrinuto su pitali Ognjen i Gvozden.

Goga ih je iznenađeno pogledala i odgovorila:

„Još je živ. Dok sam ja u ovoj stanici nitko ne će ubijati pse. Danas odlazim, dala sam otkaz, i vodim ga sa

sobom. Bit će društvo mojoj dvojici „razbojnika“ koje sam već prije spasila iz onoga kaveza.“

Ognjen i Gvozden bili su malo zatečeni, pa su

nekako stidljivo upitali: „A, možemo li ga mi odvesti svojoj kući. Imamo veliko ograđeno dvorište i kod nas će mu biti dobro. A mi već dugo želimo upravo takvoga psa.“

39


Goga je ponovno bila iznenađena: „Držanje psa nije jeftino, treba kupovati hranu, redovito ga cijepiti, i ako je bolestan liječiti.“

Ognjen i Gvozden podsjetili su Gogu da su oni

sada bogati. Imaju ušteđevinu od džeparca i nagradu što su dobili za onoga psa što su ga pokupili na ulici.

Goga se sjetila njihove želje pa je upitala: „A,

kako ćete onda kupiti kompjutor?“

Naši su blizanci odgovorili kao jedan: „K vragu i

kompjutor.“

Kad je Goga vidjela da su Ognjen i Gvozden

čvrsto naumili posvojiti onoga psa kojega je njezin šef

odlučio toga dana do kraja radnog vremena ubiti počela je sređivati potrebna papire.

Kao vlasnike upisala je i Gvozdena i Ognjena i

tada upitala kako će biti ime psu. Gvozden je bio malo

zatečen pitanjem, ali je zato Ognjen odgovorio k'o iz puške: „Zvat ćemo ga BUG.“ I, onda dodao: „Neka nas

bar po nečemu podsjeća na kompjutor, kad smo već kompjutor poslali k vragu.“

Tada su se svi troje, Goga, Gvozden i Ognjen

slatko nasmijali.

Goga je iz neke ladice izvukla ogrlicu i povodac

za Buga, na ogrlicu prikvačila značku i naši su junaci sretni i zadovoljni otišli kući. S Bugom u sredini, jasno. 40


Kad su mama i tata s posla stigli kući ne malo su se iznenadili kad su u dvorištu zatekli svoje miljenike kako se igraju s psom. Ognjen i Gvozden brzo su se sprijateljili s Bugom i on je veselo trčao za bačenom mu lopticom ili štapom. S

ovakvim

svršetkom

mama

je

bila

jako

zadovoljna. Njoj je daleko milije da se njezini blizanci igraju s psom nego s kompjutorom.

Ipak, malo je zabrinuto upitala: „A, što ćemo s

kompjutorom?“

Ognjen i Gvozden tada su odgovorili u jedan

glas: „K vragu i kompjutor.“

41


42


Borko Boranić – Tiberije Božične priče NEOBIČNE PRIČE O OBIČNIM ŽIVOTINJAMA. ZA DJECU I ODRASLE Urednik: Vlatka Boranić Ilustracije: ERORSKI

Računalni prijelom i obrada ilustracija: Vlatka Boranić Omot pripremila: Vlatka Boranić Vlastita naklada Copyright: © Borko Boranić Sva prava pridržana

---------------------------------------CIP – Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb UDK 821 . 163 . 42 – 93 – 32 BORANIĆ, Borko

Božićne priče : neobične priče o

običnim životinjama za djecu i odrasle / Borko Boranić-Tiberije, - Zagreb : vlast.nakl. , 2005. ISBN 953 – 99134 – 2 – X 450615095

---------------------------------------Tisak itG

poduzeće za izdavačku, grafičku i tiskarsku djelatnost d.o.o. Dalmatinska 12, Zagreb Samobor, 2005.

43


Tri bozicne price a