bon appetit
Odgoj, kriza, slučajnosti i... ŠKAMPI! Škampi i moj život, možda zbog njihove cijene (u biti – sigurno zbog toga), nisu redovno isprepleteni, nisu dio već predvidljive svakodnevice i definitivno nisu stavka u trošenju kućnog budžeta. Međutim, bilo je škampi u mom životu. Počnimo s ranim fakultetom. Vikende bih tada, redovno, sa svojim bratom provodila u kući svoga oca – inače – kuhara po zanimanju, ali kuhara koji noću spava snom pravednika pa nikako nije uspijevao shvatiti u koje vrijeme se vraćam kući iz izlazaka (kod mame je bila druga priča, ta bi valjda navijala budilicu na dogovoreno vrijeme kako bi bila sigurna da nisam zakasnila). I tako sam se kod tate „provlačila“ sve do jednog dana. Odnosno noći. Ili bolje rečeno – ranog, ranog jutra. Ušuljala sam se u očevu kuću, naravno uvjerena da spava (kao mnogo puta dotad) – što on – pogađate - baš taj put – nije bio. Nije bio ljut, a ja sam otišla spavati – „dobro je i prošlo“, pomislila sam. Ulovio me prvi san, lovila sam slike da ih sanjam i veselila se duuuuugoj turi spavanja koja je preda mnom. Gadne li pogreške! Nakon tek možda sat ili dva od mog lijeganja, otac je krenuo sa svojim odgojnim metodama. Ušao je u sobu, probudio me strogim očevskim autoritetom i lijepo zamolio da ustanem. - Neeeeeeee!!! Ne sada… spavam, umorna sam. Zašto? Ne mogu, srušit ću se... Sve su to misli koje su mi prolazile glavom. Međutim, tata je rekao svoje. I ustala sam onako jadna, iscrpljena izlaskom i potpuno nesuvisla za te rane jutarnje sate. Otac me dočekao u kuhinji s posebno zadovoljnim izrazom lica (kao da je govorio: „Sad ću ti ja pokazati kada se dolazi kući.“) i s pripremljenom dubokom zdjelom, češnjakom, peršinom, daskom za rezanje, nožem i - škampima svježe do-
28
PRESS
nesenim s tržnice. Nije mi bilo ništa jasno dok on jasno nije rekao: „Sada ćeš naučiti kako se rade škampi na buzaru!“ I tako je i bilo. Mrcvarila sam sebe i češnjak, sebe i peršin, umirala sam od umora i želje za snom, no tata je bio nepopustiv, objašnjavao mi je, vodio me i nadgledao. Sve dok moja prva buzara nije bila gotova. I znala sam – ovo ću zapamtiti za cijeli život. Metodom ratnih zločinaca, tog sam jutra naučila osnovni recept za škampe na buzaru: malo sjeckanog češnjaka, malo sjeckanog peršina, malo passate, malo vina, škampi na sve to i ručak je bio spreman za jelo, a ja sam bila spremna za srušiti se s nogu. No, lekcije su bile svladane – i kako s 23 godine pripremiti odličnu buzaru, ali i kako ni s tatom nema zezanja. Nekoliko godina kasnije, odnosno prije nekoliko mjeseci – situacija broj 2: kriza puca po šavovima i kućnom budžetu, muž i ja potrebni smo šećera, deterdženta, paketića štipaljki i malo svježeg sira, na raspolaganju imamo – 200,00 kuna. I još bi i bilo za navedene potrepštine da nam se nije „prijelo“ – škampi. Bez puno mozganja, egzistenciju smo taj put ostavili po strani i bez imalo grižnje savjesti jurnuli do tržnice, kupili divne škampe, pripremili ih na buzaru (po onom istom davno naučenom receptu), pojeli i uzdisali od zadovoljstva – kako život može biti lijep! Nikada nismo požalili tih 200,00 kuna. Kako i bi – kada su škampi – em ukusni, em hranjivi, zdravi – bogati natrijem, kalijem i kalcijem, a o kulturološko-gastronomskom aspektu da i ne govorimo – ako su jadranski ili, još i bolje – jadranski, ali kvarnerski za koje će se nerijetko izdvojiti i koja kuna više. I danas se, evo, piše moja treća priča o škampima. Taman kad sam se ulovila teksta i njegovih prvih nekoliko rečenica u mom