Issuu on Google+

1


Nora Roberts Magija krvi

S engleskog prevela

Ivana Brozić

2


Za Kat, jednu od najsjajnijih zvijezda u mome Ĺživotu

3


Kako daleke su zvijezde, kako daleko naš prvi poljubac, I oh, kako je staro srce moje. W. B. Yeats To ište krv; a kažu da krv ište krv. W. Sliakespeare 1

1

Wiliam Sheaksespeare: Macbeth, SysPrint, Zagreb, 2000., preveo Josip Torbarina

4


Poglavlje 1. Ljeto 1276.

JEDNOGA SUNČANOG DANA NA IZMAKU LJETA SAKUPLJALA je Brannaugh ljekovito

bilje, cvjetove i listove, a sve za meleme, napitke i čajeve. Njoj su svi oni dolazili, susjedi i putnici, da im pruži nadu i izlječenje. Njoj su dolazili, Crnoj vještici, kao što su nekoć dolazili njezinoj majci, sa svojim bolima u tijelu, srcu i duši, i plaćali novcem ili robom. I tako ona, njezin brat i sestra izgradiše svoj život u grofoviji Clare, daleko od doma u okrugu Mayo. Daleko od kolibe u šumi gdje su živjeli i gdje im je umrla majka. I tako je ona izgradila svoj život zadovoljnija i sretnija nego što je vjerovala da je moguće nakon onog strašnog dana kad im je majka dala sve osim zadnjeg trunka svoje moći i poslala ih na sigurno dok se ona žrtvovala. Kolika je bila ta patnja, razmišljala je sada Brannaugh, sve te obaveze i strah dok je radila ono što se od nje tražilo i odvodila mlađeg brata i sestru u strani svijet. Za sobom su ostavili ljubav, djetinjstvo i sve nevino. Bile su to duge godine. Prvih nekoliko proveli su, prema majčinoj želji, kod rođakinje i njezina muža - sigurni, zbrinuti i dobrodošli. No došlo je vrijeme, kao što uvijek dođe, kad je trebalo napustiti to gnijezdo i prihvatiti tko su i što su i što će uvijek biti. Crne vještice, svi troje. Što im je dužnost, njihov najvažniji cilj? Uništiti Cabhana, mračnog čarobnjaka, ubojicu njihova oca Diathija hrabrog, njihove majke Sorche. Cabhana, koji je nekako uspio preživjeti čini koje je Sorcha bacila na samrti. Ali ovako vedroga dana na kraju ljeta to se sve činilo tako daleko - užasi te davne zime, krv i smrt toga davnog proljeća. Ovdje, u domu koji je izgradila, zrak je mirisao na ružmarin u njezinoj košari, na ruže koje je njezin muž posadio kad im se rodilo prvo dijete. Oblaci su se nadimali bijeli kao janjad na plavoj livadi neba, a šuma i maleni proplanci koje su oni raskrčili zelenili su se kao smaragdi. Njezin sin, koji još nije napunio tri godine, sjedio je na suncu i udarao po malenom bubnju koji mu je napravio otac. Pjevao je i zviždao i udarao o bubanj takvom radosnom nevinošću da su joj se od ljubavi oči napunile suzama. Njezina je kći, stara tek godinu dana, spavala čvrsto držeći svoju omiljenu krpenu lutku pod budnim okom vjernog psa Kathela. Još jedan sin micao se i udarao u njezinoj utrobi. S mjesta na kojem je stajala vidjela je čistinu i kolibicu koju su Eamon, Teagan i ona sagradili prije gotovo osam godina. Djeca, pomislila je. Bili su tek djeca koja se nisu mogla radovati djetinjstvu. I dalje su ondje živjeli, bliski jedno drugome - Eamon, privržen, snažan i iskren. Teagan, draga i ljupka. Sada su tako sretni, pomislila je Brannaugh, a Teagan duboko zaljubljena u čovjeka za kojeg se udala u proljeće. Sve je tako mirno, razmišljala je, unatoč Brinovu udaranju i zviždanju. Koliba, drveće, zeleni brežuljci prošarani ovčicama, vrtovi, vedro plavo nebo. 5


A morat će nestati. Uskoro će sve to morati nestati. Približavalo se vrijeme - osjećala je to sa sigurnošću kojom je osjećala i udarce djeteta u trbuhu. Vedri dani ustupit će mjesto mraku. Mir će nestati u krvi i ratu. Dodirnula je hamajliju sa znakom psa. Zaštitu koju joj je majka napravila magijom krvi. Uskoro, pomislila je, vrlo uskoro tu će zaštitu opet zatrebati. Uhvatila se rukom za križa jer ju je malo boljelo i ugledala svog muža kako jaše prema kući. Eoghan, tako zgodan, tako njezin. Očiju zelenih poput ovih brežuljaka, kose poput gavranova krila, koja mu se rasipa do ramena. Visok i uspravan i spokojan, jahao je snažnu kestenjasto-smeđu kobilu, a glas mu je odzvanjao - kao i mnogo puta do tada - u pjesmi. Tako joj bogova, znao joj je izmamiti osmijeh, od njega bi joj srce poskočilo kao ptica u letu. Ona, koja je bila uvjerena da za nju nema ljubavi, nema obitelji osim njezine krvi, nema života osim njezina cilja, pronašla je ljubav dublju od oceana za Eoghana iz grofovije Clare. Brin je poskočio i počeo trčati koliko su ga malene nožice nosile, vičući: “Tata, tata, tata!” Eoghan se sagnuo i podignuo dječarca na sedlo. Smijeh muškarca i dječaka pomiješao se i stigao do nje. Opet su joj se zasuzile oči. U tom bi času dala svu svoju moć, do posljednje kapi, da ih poštedi onoga što je dolazilo. Djetešce koje je nazvala po svojoj majci tiho je zaplakalo, a Kathel se promeškoljio i lagano zalajao. “Čujem je.” Brannaugh je spustila košaru, prišla da podigne svoju razbuđenu kćer i ušuška je poljupcima kad je Eoghan dojahao do nje. “Pogledaj, molim te, što sam našao na cesti. Jednog malog izgubljenog Cigu.” “Ah, dobro, zadržat ćemo ga. Možda će bolje izgledati kad ga operemo pa ga možemo prodati na tržnici.” “Možda ćemo dobro zaraditi.” Eoghan je poljubio glavu dječaka koji je hihotao. “Hajde, siđi s konja.” “Idemo jahati, tata!” Brin okrene glavu, preklinjući velikim tamnim očima. “Molim te! Idemo jahati!” “Ali samo malo, a onda hoću svoj čaj.” Namignuo je Brannaugh, a potom odjurio galopom koji je iz dječaka izmamio oduševljeni krik. Brannaugh je podigla košaru i prebacila malu Sorehu na bok. “Dođi, stari moj”, obratila se Kathelu. “Vrijeme je za tvoj lijek.” Ušla je u lijepu kolibu koju je Eoghan izgradio svojim spretnim rukama i snažnim plećima. Unutra je raspirila vatru, smirila dijete i pristavila čaj. Gladeći Kathela, napojila ga je napitkom za jačanje koji je umiješala da mu čuva zdravlje i vid. Bio je njezin vodič, njezino srce, mislila je, zašto mu ne bi produžila život za koju godinu. Znat će kad dođe vrijeme da ga pusti. Ali ne još. Ne, ne još. Iznijela je medenjake i pekmez i priredila čaj kad su Eoghan i Brin ušli držeći se za ruke. “Ovo lijepo izgleda.” Počešao je Brina po glavi, sagnuo se da poljubi Brannaugh, kao i obično ne žureći se. “Rano si se vratio”, započela je ona, a onda je njezino majčinsko oko vidjelo kako joj sin pruža ruku prema kolaču. “Operi najprije ruke, a onda ćeš sjesti i jesti kao gospodin.” “Nisu prljave, mama”, ispružio je ruke. Brannaugh je samo podignula obrvu na prizor prljavih ručica. “Na pranje. Obojica.” “Sa ženama nema raspravljanja”, reče Eoghan Brinu. “To je lekcija koju moraš 6


naučiti. Završio sam brvnaru za udovicu O'Brian. Živa je istina da je onaj njezin dečko potpuno nekoristan, pa je otišao svojim putem. Bez njega sam mogao brže raditi.” Pričao je o svom poslu dok je sinu pomagao obrisati ruke i o poslu koji ga očekuje dok je podizao kćer izazvavši oduševljenu vrisku. “Ti si radost ove kuće”, rekla je ona potiho. “Ti si njezina svjetlost.” Pogledao ju je bez riječi i spustio dijete. “Ti si njezino srce. Sjedni, odmori malo noge. Popij čaj.” Čekao je. Znala je da je najstrpljiviji na svijetu. Ili najtvrdoglaviji jer to je često jedno te isto, barem kad je riječ o ljudima kao što je njezin Eoghan. Kad su svi poslovi bili obavljeni i večera gotova, kad su djeca polijegala, uzeo ju je za ruku. “Prošećimo, ljupka moja Brannaugh, ugodna je noć.” Koliko joj je puta, pitala se, uputio te riječi kad ju je zavodio - kad ga je pokušavala odbaciti kao kakvu dosadnu mušicu? Sada je jednostavno uzela svoj šal - onaj najdraži koji joj je Teagan napravila - i ogrnula ga oko ramena. Dobacila je pogled Kathelu koji je ležao pokraj vatre. “Čuvaj mi malene”, rekla mu je i pustila Eoghanu da je odvuče u prohladnu, sparnu noć. “Bit će kiše”, rekla je. “Prije jutra.” “Onda imamo sreću, zar ne, što imamo noć?” Stavio joj je ruku na trbuh. “Je li sve u redu?” “Jest. Nemirna je beba, stalno se miče. Kao i njegov otac.” “Dovoljno smo imućni, Brannaugh. Mogli bismo si priuštiti da nam netko pomaže.” Pogledala ga je postrance. “Imaš li pritužbu na to kako nam kuća izgleda, na djecu ili hranu na stolu?” “Nemam, nikakvu. Gledao sam svoju majku kako se ubija od posla.” Dok je govorio, rukom joj je trljao križa, kao da zna za onu laganu, dosadnu bol. “Ne želim da se to tebi dogodi, aghra 2.” “Dobro sam, časna riječ.” “Zašto si tužna?” “Nisam.” Shvatila je da je to laž, a njemu nikada nije lagala. “Malo jesam. Od trudnoće žena malo pošašavi s vremena na vrijeme, kao što znaš. Nisam li lijevala suze dok sam nosila Brina kad si donio onu kolijevku koju si izradio? Plakala sam kao da je kraj svijeta.” “Od radosti. Ovo nije radost.” “Radosna sam. Evo danas sam stajala ovdje, promatrajući našu djecu, osjećajući pokrete u sebi i misleći na tebe i na život koji imamo. Toliko radosti, Eoghan. Koliko sam te puta odbila kad si me tražio da budem tvoja?” “I jednom je bilo previše.” Nasmijala se iako joj se grlo stegnulo. “Ali ti nisi prestao tražiti. Zavodio si me pjesmom i pričama i divljim cvijećem. A ja sam ti i dalje govorila da neću biti ničija žena.” “Ničija nego moja.” “Ničija nego tvoja.” Udahnula je miris noći, vrtova, šume i brežuljaka. Udahnula je ono što joj je postalo dom znajući da će to napustiti zbog doma iz djetinjstva i zbog sudbine. “Znao si što sam bila i što jesam. Pa ipak si me želio - ne moju moć, nego mene.” Znao je da joj to puno znači i da joj je to otvorilo srce koje je odlučila ostaviti zaključano. 2

Riječ iz staroirskog jezika

7


“A kad više nisam mogla zatomiti svoju ljubav prema tebi, sve sam ti ispričala, baš sve, i opet te odbila. Ali ponovno si tražio. Sjećaš li se što si mi rekao?” “Opet ću ti to reći.” Okrenuo se prema njoj i uzeo je za ruke kao što je to učinio tog dana prije mnogo godina. “Ti si moja, a ja sam tvoj. Uzimam sve što si ti. I dajem sve što sam ja. Ići ću s tobom Brannaugh, Crna vještice iz Maya, kroz vatru i vodu, kroz rat i mir. Pogledaj u moje srce jer ti imaš tu moć. Pogledaj u mene i spoznaj ljubav.” “To sam i učinila. I činim. Eoghan.” Privinula se uz njega i stisnula se. “Toliko je radosti.” Ali plakala je. On ju je gladio, tješio, a potom je odmaknuo da joj vidi lice na blijedoj mjesečini. “Moramo se vratiti. Natrag u Mayo.” “Uskoro. Uskoro. Oprosti...” “Ne.” Dodirnuo joj je usne svojima, ušutkao joj riječi. “Nemoj mi to govoriti. Zar nisi čula što sam ti rekao?” “Kako sam mogla znati? Čak i dok si ih govorio, kad sam osjetila kako mi osvajaju srce, kako sam mogla znati da ću se ovako osjećati? Poželjela bih svim svojim bićem ostati ovdje, samo ostati. Da budem ovdje s tobom i da ostavim sve drugo iza sebe i tamo daleko. A ne mogu. Ne mogu nam to dati. Eoghane, naša djeca.” “Ništa im neće nauditi.” Ponovno joj je položio ruku na trbuh. “Ništa i nitko. Kunem se.” “Moraš se zakleti jer kad bude vrijeme, ja ću morati otići i s bratom i sestrom suprotstaviti se Cabhanu.” “I sa mnom.” Zgrabio ju je za ramena, a oči mu je obasjao plamen i strast. “Ja ću se suočiti sa svime s čime se ti suočavaš.” “Moraš se zakleti.” Blago mu je povukla ruke natrag na svoj trbuh u kojem se koprcao njihov sin. “Naša djeca, Eoghane - moraš se zakleti da ćeš ih braniti više od ičega. Ti i Teaganin muž morate ih zaštititi od Cabhana. Neću nikada moći napraviti ono što moram ako ne budem znala da ih čuvaju i brane njihov otac i ujak. Ako me voliš Eoghane, zakuni se.” “Dao bih život za tebe.” Naslonio je svoje čelo na njezino i osjetila je njegovu borbu muškarac, muž, otac. “Kunem se, dao bih život za našu djecu. Zaklinjem se da ću ih braniti.” “Blagoslovljena sam u tebi.” Podigla mu je ruke s trbuha do svojih usana. “Blagoslovljena u tebi. Nećeš tražiti da ostanem?” “Sve što jesi”, podsjetio ju je. “Zaklela si se. Ta je zakletva i moja. Ja sam s tobom, mo chroi.” “Ti si svjetlost u meni.” S uzdahom mu je naslonila glavu na rame. “Svjetlost koja sja u našoj djeci.” Sve što u sebi ima ona će upotrijebiti da zaštiti tu svjetlost, sve što je iz nje poteklo i na kraju će napokon pobijediti tamu. Čekala je, živeći od dana do dana, u potpunosti. Dok su se djeca odmarala i kad je ono dijete u njoj tražilo da se i ona odmara, sjedila bi pokraj vatre s majčinom knjigom čarolija. Proučavala je, dodavala svoje čarolije, svoje riječi i misli. Ovo će, znala je, predati u nasljeđe kao stoje predala hamajliju. Svojoj djeci i djetetu u sebi, koji će nastaviti život Crne vještice ako ona, Eamon i Teagan ne uspiju. Njihova se majka zaklela da će oni - ili njihovi potomci - uništiti Cabhana. Ona je svojim očima vidjela jednoga iz njihove loze iz drugoga vremena i govorila s njim. A jednu je ženu svog imena sanjala, koja je nosila hamajliju kakvu i ona nosi i koja je, kao i ona, bila jedna od tri. Sorchino troje imat će djecu i ona će imati svoju djecu. Tako će se nasljeđe nastaviti i svrha tražiti dok se ne ispuni. Ona tome nije htjela, nije mogla, okrenuti leđa. 8


Nije htjela ni mogla okrenuti leđa nemiru u svojim žilama kako se ljeto približavalo. No morala je brinuti o djeci i o domu, hraniti i čuvati životinje, brati plodove u vrtu, musti kozu. Morala je liječiti susjede i putnike i pomagati im. A i čarolije, sve vedre i vesele čarolije, morala je očuvati. Stoga je, kad su djeca zaspala - a Brin se junački borio da ne sklopi oči - izišla da udahne zraka. I onda je ugledala svoju sestru, sjajne kose ispletene na leđima u pletenicu, kako dolazi stazom s košarom u ruci. “Vjerojatno si me čula kako priželjkujem tvoje društvo jer želim razgovarati s nekim starijim od dvije godine.” “Nosim ti crni kruh jer sam ispekla više nego dovoljno. A i ja sam tebe željela vidjeti.” “Odmah ćemo malo pojesti jer ja sam po cijele dane gladna.” Nasmijavši se, Brannaugh raširi ruke prema svojoj sestri Teagan je bila prekrasna, s kosom boje sunca i očima poput zvončića koje je majka tako voljela. Brannaugh ju je privukla sebi - a zatim je brzo odmaknula. “Ti si trudna!” “Nisi li mi mogla dati priliku da ti sama kažem?” Blistajući i smiješeći se od zadovoljstva, Teagan joj se ponovno baci u zagrljaj. “Tek sam jutros bila sigurna. Probudila sam se i odmah sam znala da je u meni život. Nisam rekla Gealbhanu jer sam najprije morala tebi reći. I morala sam biti sigurna, potpuno sigurna. Sad jesam. Brbljam kao navijena. Ne mogu prestati.” “Teagan.” Brannaughine oči napunile su se suzama kad je sestru poljubila u obraz i prisjetila se malene djevojčice koja je plakala onoga mračnog i davnog jutra. “Budi blagoslovljena, deirfiur bheag. Uđi. Napravit ću ti čaj, dobar i za tebe i za život u tebi.” “Želim reći Gealbhanu”, rekla je ušavši u kuću s Brannaugh i skinuvši šal. “Tamo pokraj potoka gdje me je prvi put poljubio. A onda želim Eamonu reći da će opet biti ujak. Želim glazbu i vesele glasove. Hoćete li doći večeras Eoghan i ti s djecom?” “Naravno da hoćemo. Imat ćemo glazbu i vesele glasove.” “Nedostaje mi mama. Znam da je to šašavo, ali želim joj reći. I tati želim reći. U meni je život, koji je potekao od nj ili. jesi li se i ti tako osjećala?” “Jesam, svaki put. Vidjela sam je na trenutak kad se Brin rodio, a zatim i Sorcha, samo na trenutak. Osjetila sam i nju i tatu. Osjetila sam njihovu prisutnost kad su moja djeca prvi put zaplakala. Bila je to velika radost, Teagan, i tuga. A zatim...” Reci mi. Sa sivim očima punim te radosti, te tuge, Brannaugh je sklopila ruke preko djeteta koje je nosila. “Ljubav je tako strastvena, tako potpuna. Ona ljubav koju nosiš, ne u utrobi, već na rukama. Ljubav koja te preplavljuje. Misliš da znaš, i onda znaš, a ono što si mislila da znaš blijedo je i jadno u odnosu na ono što jest. Sada znam što je ona prema nama osjećala. Što su ona i tata osjećali za nas. I ti ćeš znati.” “Može li biti više od ovoga?” Teagan je pritisnula ruku na trbuh. “Već se čini tako puno.” “Može. I hoće.” Brannaugh je pogledala prema drveću i zapuštenim vrtovima. A oči su joj se zamaglile. “Ovaj sin u tebi, on neće biti onaj izabrani, iako će biti snažan i moćan. Neće to biti ni onaj koji će doći poslije njega. Kćer, koju ćeš treću roditi, bit će sljedeća. Ona će biti tvoja jedna od tri. Lijepa kao ti, dobroga srca, oštrog uma. Zvat ćeš je Ciara. Jednoga će dana nositi znak koji je naša majka napravila za tebe.” Odjednom joj se zavrtjelo i Brannaugh sjedne. Teagan pojuri k njoj. “Dobro sam; dobro je. Tako me brzo snašlo da nisam bila spremna. Malo sam 9


usporena ovih dana.” Potapšala je Teaganinu ruku. “Nisam nikad gledala. Nije mi palo na pamet.” “Zašto bi? Imaš pravo jednostavno biti sretna. Ne bih ti to pokvarila ni za što na svijetu.” “Nisi. Kako bi mi mogla nešto pokvariti rekavši mi da ću roditi dvojicu sinova i kćer? Ne, sjedni i miruj. Ja ću napraviti čaj.” Obje su se okrenule prema vratima koja su se otvorila. “Taj naš Eamon baš ima nos za svježi kruh”, rekla je Teagan kad se njihov brat pojavio nepodnošljivo zgodnog lica okružena raskuštranom smeđom kosom. Nasmijao se i onjušio zrak poput lovačkog psa. “Imam dobar nos, ali on mi nije trebao da dođem ovamo. Ovdje imate toliko svjetla da biste mogle nadjačati mjesec. Ako se pripremate za neku sjajnu magiju, mogle ste mi reći.” “Nema magije. Samo pričamo. Imat ćemo mali ceili u kolibi večeras. A ti možeš raditi Brannaugh društvo kad ja odem kako bih imala vremena Gealbhanu reći da će biti otac.” “Budući da ima svježeg kruha, mogu - otac?” Eamonove prodorne plave oči zasjale su od oduševljenja. “Pa to su radosne vijesti.” Podignuo je Teagan u zrak i zavrtio je, a onda to ponovio još jednom kad se nasmijala. Posjeo ju je na stolac i poljubio je. A onda se osmjehnuo Brannaugh. “I s tobom bih to učinio, ali to bi mi moglo slomiti leđa jer si velika kao planina.” “Nemoj očekivati da ćeš s tim kruhom jesti moj pekmez.” “Kao prelijepa planina. Koja mi je već podarila zgodnog nećaka i dražesnu nećakinju.” “Za ovo bi mogao dobiti komadić.” “Gealbhan će biti presretan.” Nježno joj je, kao i uvijek kad se radilo o Teagan, prešao prstima po obrazu. “Ti se, znači, dobro osjećaš?” “Osjećam se više nego dobro. Vjerojatno ću pripremiti gozbu, što će ti biti drago, zar ne?” “Hoće, naravno.” “A ti si moraš naći odgovarajuću ženu”, dodala je Teagan, “jer bio bi sjajan otac.” “Ja sam sasvim zadovoljan s time da vas dvije rađate djecu, a ja da budem sretan ujak.” “Kosa joj je poput vatre, oči poput olujnog mora, a ima i tračak vlastite moći.” Brannaugh se naslonila, prelazeći rukom preko svog okruglog trbuha. “Ovih mi dana dolazi u valovima. Ponešto i od njega, čini mi se - nestrpljiv je.” Zatim se nasmiješila. “Dobro je vidjeti ženu koja će te prihvatiti Eamone. Ne samo u dobru, nego i u zlu.” “Ne tražim ženu. Barem ne neku određenu.” Teagan ispruži ruku i položi je na njegovu. “Misliš i uvijek si mislio da ne smiješ imati ženu jer moraš brinuti o sestrama. Nisi u pravu i nisi nikada ni bio. Troje nas je Eamone, i svi smo jednako sposobni. Kad se zaljubiš, nećeš moći to opovrgnuti.” “Ne raspravljaj s trudnom ženom, pogotovo ako je vještica”, dobacila je Brannaugh. “Ja nikada nisam tražila ljubav, ali je ona mene pronašla. Teagan ju je čekala i ljubav ju je našla. Možeš od nje bježati, ino dearthair. Ali naći će te.” “Kad se vratimo kući.” Oči joj se ponovno napune suzama. “Ah, prokletstvo, rasplačem se pri svakom dahu. To te očekuje, Teagan. Raspoloženja se mijenjaju kako im dođe.” “I ti si to osjetila.” Sad je Eamon stavio svoju ruku na Brannaughinu pa su sve troje bili povezani. “Vraćamo se kući, i to uskoro.” “Za sljedećeg mjeseca. Moramo krenuti kad bude sljedeći puni mjesec.” “Nadala sam se da može pričekati”, promrmljala je Teagan. “Nadala sam se da to 10


može pričekati dok ne rodiš, iako sam i razumom i srcem znala da neće.” “Ovog ću sina roditi u grofoviji Mayo. Ovo će se dijete roditi kod kuće. A opet... i ovo nam je dom. Tebi nije”, rekla je Eamonu. “Ti si čekao i čekao, i ostajao ovdje, ali tvoje srce, tvoje misli, tvoj duh zauvijek je ondje.” “Rečeno nam je da ćemo se vratiti kući. Pa sam čekao. Ovo troje, troje od naše krvi. I oni čekaju.” Eamon je prstima prešao preko plavoga kamena koji je nosio oko vrata. “Opet ćemo ih vidjeti.” “Ja ih sanjam”, rekla je Brannaugh. “Onu koja nosi moje ime i druge. Borili su se i nisu uspjeli.” “Opet će se boriti”, rekla je Teagan. “Zadali su mu bol.” U Eamonovim očima zaplamtjela je vatra. “Krvario je, kao što je krvario kad ga je žena po imenu Meara, ona koja je došla s Connorom koji je jedan od tri, pogodila mačem.” “Krvario je”, složila se Brannaugh. “I oporavio se. Ponovno prikuplja snagu. Privlači moć iz mraka. Ne mogu vidjeti gdje i kada, samo osjećam. Ne mogu vidjeti hoćemo li mi promijeniti ono što dolazi, hoćemo li i možemo li ga uništiti. Ali vidim njih i znam, ako mi ne uspijemo, oni će se ponovno boriti.” “Zato moramo ići kući i pronaći način. Da se naši potomci ne bi sami borili.” Brannaugh pomisli na svoju djecu koja gore spavaju. Sigurna, još nevina. I na djecu svoje djece. Koja nisu, pomislila je, ni sigurna, ni nevina. “Naći ćemo način. Vratit ćemo se kući. Ali večeras slavimo. Svirat ćemo. I nas troje zahvalit ćemo svim svojim precima za ovu svjetlost. Za ove živote”, rekla je lagano položivši jednu ruku na sestrin trbuh, a drugu na svoj. “A sutra.” Eamon je ustao. “Počinjemo se boriti s onim što je uzelo život našeg oca i majke.” “Hoćeš li ostati s Brannaugh? Htjela bih sada razgovarati s Gealbhanom.” “Danas mu daj samo radost.” Brannaugh je ustala zajedno sa sestrom. “Sutra ima vremena za ostalo. Neka danas bude samo veselje jer vremena je tako malo.” “Hoću.” Poljubila je sestru i brata. “Eoghan mora ponijeti harfu.” “Ponijet će. Ispunit ćemo šumu glazbom i poslati je da leti preko brda.” Kad je Teagan otišla, ponovno je sjela, a Eamon je pogurnuo čaj prema njoj. “Popij to. Blijeda si.” “Malo sam umorna. Eoghan zna. Razgovarala sam s njim i spremanje otići - napustiti sve stoje ovdje stvorio. Nikada nisam mislila da će biti teško vratiti se. Nisam znala da će biti tako rastrgana.” “Gealbhanova braća brinut će se o ovoj zemlji, za tebe i Teagan.” “Da, to me tješi. Za tebe neće, ova zemlja nikada nije bila za tebe.” Opet su se radost i tuga pomiješali. “Ti ćeš ostati u grofoviji Mayo, štogod da se dogodi. Ne mogu vidjeti što ćemo mi napraviti, Eoghan i ja i djeca. Ali Teagan će se vratiti ovamo, to jasno vidim. Ovo je sada njezino mjesto.” “Tako je”, složio se. “Uvijek će biti Crna vještica iz Maya, ali njezin dom i srce pripadaju grofoviji Clare.” “Kako će to izgledati Eamone kad ne budemo zajedno kao što smo bili cijeli život?” Njegove su se oči, prodorno plave kao očeve, zagledale duboko u njezine. “Udaljenost u prostoru beznačajna je. Mi smo uvijek zajedno.” “Cmizdrava sam i nerazborita i to mi se ne sviđa. Nadam se da će to raspoloženje brzo proći ili ću se prokleti.” “Pred kraj trudnoće sa Sorchom bila si razdražljiva i oštrog jezika. Mislim da mi je draže kad plačeš.” 11


“Meni sigurno nije.” Otpila je čaj znajući da će je to smiriti. “Pojačat ću malo napitak koji dajem Kathelu i Alastaru za ovo putovanje. Roibeardu još nije potreban. On je jak.” “Sad je u lovu”, rekao je Eamon za svog jastreba. “Svaki put ide sve dalje. Sada odlazi na sjever, svaki dan ide na sjever. On zna, kao i mi, da ćemo uskoro na put.” “Poslat ćemo poruku. Priredit će nam dobrodošlicu u dvorcu Ashford. Djeci Sorche i Diathija. Mračnim vješticama priredit će dobrodošlicu.” “Ja ću se za to pobrinuti.” Naslonio se i uzeo svoj čaj, smiješeći joj se. “Kosa poput vatre, hm?” Kao što je i htio, nasmijala se. “Eh, da, ostat riječi i zaslijepljen, obećavam ti, kad se sretnete.” “Ne ja, dušo. Ne ja.”

12


Poglavlje 2.

ZA DJECU JE TO BILA PUSTOLOVINA. ZBOG POMISLI NA dugo putovanje, na odlazak na

novo mjesto - s dvorcem za nagradu na kraju puta, Brin je bio posebno nestrpljiv da ide, da krene. Dok je Brannaugh pakirala stvari koje će im trebati, ponovno se prisjetila onoga davnog jutra kad je žurila da ispuni majčine molbe i spakira sve što joj je rekla. Bilo je to ozbiljno, prisjećala se, i nekako konačno. I onaj posljednji pogled na majku okupanu onom moći koja je u njoj preostala, ondje ispred kolibe u šumi. Sad se pakirala za povratak, što je bila dužnost i sudbina koju je oduvijek prihvaćala. Koju je željno priželjkivala - dok nije rodila prvo dijete, dok je nije preplavila ljubav za dječaka koji je sada jurio uokolo gotovo grozničav od uzbuđenja. Ali morala je ovdje još nešto obaviti. Sakupila je što joj je trebalo, posudu, svijeću, knjigu, ljekovito bilje i kamenje. Pogledavši svoga dječačića, istodobno je osjetila ponos i žaljenje. “Došlo je njegovo vrijeme, vrijeme za ovo”, rekla je Eoghanu. S razumijevanjem joj je poljubio čelo. “Povest ću Sorchu gore. Vrijeme joj je za krevet.” Kimnuvši, ona se okrene Brinu i zovne ga. “Nisam umoran. Zašto ne bismo sada krenuli i spavali pod zvijezdama?” “Krećemo ujutro, ali najprije moramo nešto napraviti, ti i ja.” Sjela je i raširila ruke. “Dođi prvo sjedni pokraj mene. Moj dečko”, šapnula je kad joj je sjeo u krilo. “Moje srce. Znaš tko sam ja.” “Mama”, rekao je i stisnuo uz nju. “Jesam, ali znaš tko sam i osim toga jer nisam to nikad od tebe skrivala. Crna vještica, čuvarica čarolija, kći Sorche i Diathija. To je moja krv. To je i tvoja krv. Vidiš li ovu svijeću?” “Ti si je napravila. Mame rade svijeće i peku kolače, a tate jašu na konjima.” “Tako to ide?” Nasmijala se i odlučila da će mu ostaviti tu iluziju još neko vrijeme. “Pa, točno je da sam ja napravila svijeću. Vidiš li fitilj? Fitilj je hladan i bez svjetla. Pogledaj svijeću, Brin, pogledaj fitilj. Pogledaj svjetlost i plamen, maleni plamičak i toplinu, svjetlost koja nastaje. Ti u sebi nosiš svjetlost, plamen je u tebi. Pogledaj fitilj, Brin.” Ponavljala mu je to pjevušeći i osjetila kako mu se energija počinje smirivati, a misli udruživati s njezinima. “Svjetlost je moć. Moć je svjetlost. U tebi, od tebe, kroz tebe. Tvoja krv, moja krv, naša krv, tvoja svjetlost, moja svjetlost, naša svjetlost. Osjeti što živi u tebi, što čeka u tebi. Pogledaj taj fitilj, on čeka tvoju svjetlost. Tvoju moć. Pokaži je. Dopusti joj da naraste, polako, polako, blaga i čista. Dohvati je jer tebi pripada. Dohvati, dodirni, prikupi. Unesi svjetlost.” Fitilj je zaiskrio, ugasio se, ponovno zaiskrio, pa počeo gorjeti. Brannaugh mu je utisnula poljubac na tjeme. Eto, pomislila je, prvi je naučio. I njezin dječak više nikad neće biti obično dijete. Radost i tuga zauvijek isprepleteni. “Dobro si to napravio.” Podignuo je lice prema njoj i nasmiješio se. “Mogu li još jednu?” “Možeš”, rekla je i opet ga poljubila. “Ali dobro me poslušaj sada jer ima još toga što 13


moraš naučiti i znati. A prvo što moraš znati, zapamtiti i zakleti se jest da nikoga ne povrijediš s time što jesi i što imaš. Tvoj dar, Brin! Da nikoga ne povrijediš. Obećaj mi to, obećaj sebi, svima koji su postojali prije tebe i koji će doći poslije.” Podigla je svoj obredni nož i pritisnula ga na dlan. “Zaklet ćemo se krvlju. Majka sinu, sin majci, vještica vještici.” Ozbiljnog pogleda pružio joj je ruku, trepnuvši zbog kratkotrajne boli kad je zarežala. “Da nikoga ne povrijedi”, rekao je kad ga je primila za ruku i pomiješala svoju i njegovu krv. “Da nikoga ne povrijedi”, ponovila je, a onda ga privinula, poljubila ranu i zacijelila je. “Sada možeš uzeti još jednu svijeću. A poslije ćemo zajedno raditi hamiajlije za zaštitu. Za tebe, za tvoju sestru i oca.” “A za tebe mama?” Dodirnula je svoju hamajliju. “Ja imam ono što mi neba.” U JUTARNJOJ IZMAGLICI POPELA SE NA KOLA SA SVOJOM malom curicom umotanom pokraj sebe. Pogledala je svog sina koji je zajapuren od sreće sjedio u sedlu ispred svog oca. Pogledala je sestru koja je ljupka i tiha jahala Alastara, brata s djedovim mačem o pasu, koji je visok i uspravan jahao konja Mithru. I Gealbhana koji je spokojno brinuo o lijepoj kobili kojoj je Alastar prije tri ljeta bio otac. Dala je znak starom Gealbhanovu konju za oranje i, uz Brinov povik, krenula. Jednom se okrenula, samo jednom da pogleda kuću koju je zavoljela i zapitala se hoće li je ponovno vidjeti. Zatim je pogled usmjerila naprijed. Kao iscjeliteljica bila je svugdje dobrodošla - kao i svirač na harfi. Iako joj je već veliko dijete u trbuhu često bilo nemirno, ona i obitelj nalazili su zaklon i dobrodošlicu na tom surovom putu. Eoghan je svirao, a ona, Teagan i Eamon nudili su meleme i napitke bolesnima i ozlijeđenima. Gealbhan je nudio svoja snažna pleća i žuljevite ruke. Jedne ugodne noći spavali su pod zvijezdama jer je Brin tako želio i bilo je dobro znati da pas, jastreb i konj čuvaju ono što joj pripada. Nisu putem imali nikakvih problema, ali znala je da se vijest proširila. Crne vještice, sve tri, putovale su kroz Clare prema Galwayu. “Vijest će doći i do Cabhana”, rekao je Eamon kad su zastali da se konji odmore i da se djeca istrče. Sjedila je između njega i Teagan dok su muškarci napajali konje, a Eamon bacio udicu. “Jači smo nego prije”, podsjetila ga je Teagan. “Na jug smo putovali kao djeca. Na sjever se vraćamo kao odrasli.” “Zabrinut je.” Brannaugh je gladila svoj trbuh. “Jer ti ja nosimo više nego prije.” “Ne sumnjam u tvoju moć ni volju.” “A ipak si zabrinut.” “Pitam se mora li to biti sada”, priznao je Eamon, iako znam da mora. Osjećam to kao i vas dvije, pa ipak bilo lakše kad biste obje imale vremena dobro se odmoriti prije nego što se suočimo s neizbježnim.” “Što mora biti, bit će, ali stvarno mi je drago da ćemo na koji dan prekinuti putovanje da vidimo rođake. Tako mi svih bogova, dobro će mi doći jedan dan bez ovih kola.” “Ja sanjam Ailishine medenjake, jer nitko ih ne radi kao ona.” “Sanja trbuhom”, reče Teagan. “Čovjek mora jesti. Ha!” Izvukao je udicu i koprcavu ribu koja je zagrizla. “Ipak ćemo 14


jesti.”

“Trebat će ti više od jedne”, rekla je Brannaugh i sve ih podsjetila na majčine riječi jednog lijepog i sretnog dana na rijeci u starome kraju. Napustili su surovu divljinu grofovije Clare gonjeni orkanskim vjetrom i iznenadnom jakom kišom. Jahali su preko zelenih brežuljaka Galwaya, pokraj polja razblejanih ovaca, pokraj koliba iz kojih su izlazili oblačići dima. Roibeard je letio naprijed, ispod i kroz oblake koji su nebo pretvarali u meko sivo more. Djeca su drijemala na kolima, ušuškana među stvarima, a Kathel je, uvijek na oprezu, sjedio pokraj Brannaugh. “Ima više koliba nego što pamtim.” Teagan je jahala pokraj nje na neumornom Alastaru. “Godine prolaze.” “Zemlja je ovdje dobra - gotovo da čujem Gealbhana kako o tome razmišlja.” “Bi li se skrasila ovdje? Znači li ti ovo nešto?” “Znači. Ali znači mi i naša koliba u šumi u Clareu. Pa ipak, što smo bliže domu, više mi nedostaje. Tako dugo nismo smjeli m to misliti, svi mi, ali sada... Osjećaš li to Brannaugh? Taj zov našeg doma?” “Osjećam.” “Bojiš li se?' “Bojim. Onoga što nas čeka, ali još više neuspjeha.” “Uspjet ćemo.” Kad ju je Brannaugh oštro pogledala, Teagan je odmahnula glavom. “Ne, nisam imala viziju, samo osjećam sigurnost. Sve je jača što smo bliže domu. Uspjet ćemo jer svjetlost uvijek pobjeđuje tamu, čak i ako joj za to treba tisuću godina.” “Zvučiš kao ona”, promrsila je Brannaugh. “Kao majka.” “Ona je u svima nama, tako da ćemo uspjeti. Ah, pogledaj Brannaugh! Ono drvo ondje s krivim granama. To je ono za koje je Eamon rekao našoj rođakinji Mabh da oživljava za punog mjeseca, kako bije zaplašio. Blizu smo Ailishina imanja. Skoro smo tamo.” “Hajde, odjaši naprijed.” Ozarena lica, kao da je opet postala dijete, Teagan je zabacila glavu i nasmijala se. “I hoću.” Odjahala je do svoga muža, ponovno se nasmijala, a zatim se dala u galop. Pokraj Brannaugh, Kathel je počeo zavijati i tresti se. “Hajde, idi.” Brannaugh ga pogladi. Iskočio je s kola i odjurio za konjem praćen jastrebom koji je letio nad njima. Bio je to povratak kući jer na imanju su živjeli pet godina. Brannaugh je vidjela da je uredno kao i uvijek, s novim dvorišnim zgradama i novom livadom po kojoj je skakutala ždrjebad. Vidjela je malenog dječaka svijetle kose obavijenog oko Kathela. Kad joj se osmjehnuo, znala je da je to Lughaidh, najmlađi i posljednji od loze njezine rođakinje. Ailish je sama dotrčala do kola. Malo se zaokružila, a sijedi su joj se pramenovi pojavili u svijetloj kosi. No oči su joj bile jednako živahne i mlade kao i uvijek. “Brannaugh! Ma vidi ti našu Brannaugh! Seamus, dođi i pomozi svojoj rođakinji s kola.” “Mogu ja.” Brannaugh se s mukom sama spustila i zagrlila rođakinju. “O tako mi je drago da te ponovno vidim.” “I meni da tebe vidim. Prekrasna si, kao i uvijek. Tako si slična svojoj majci. A evo i Eamona, tako je zgodan. Moji su se rođaci vratili kao što su rekli. Poslala sam blizance u polje po Bardana, a ti Seamuse otrči i reci Mabh da su joj rođaci ovdje.” Suznih očiju ponovno je zagrlila Brannaugh. “Mabh i njezin muž imaju svoju kolibu, 15


odmah preko puta. Ona će uskoro roditi prvo dijete. Bit ću baka! Ah, ne mogu prestati brbljati. Ti si Eoghan, zar ne? A Teaganin je Gealbhan. Dobro došli, svi ste dobro došli. Ali gdje su vam djeca?” “Spavaju na kolima.” Ailish je zahtijevala da ih dovedu, da ih obaspe medenjacima kojih se Eamon tako rado prisjećao. Zatim je Conall, koji je bio beba kad ga je posljednji put vidjela, poveo djecu da vide novo leglo štenaca. “Oni će biti dobro, časna riječ”, rekla je Ailish točeći čaj. “Conall je dobar dečko - ti si pomogla da dođe na svijet. Pustimo muškarcima da se pobrinu za konje, a vas dvije malo se odmorite.” “Hvala ti.” Brannaugh je otpila malo čaja i pustila da je čaj i vatra ugriju i opuste. “Sjedim na stolcu koji se ne kreće.” “Jedi. Nosiš u sebi nekoga tko treba hranu.” “Umirem od gladi po cijeli dan i pola noći. Teagan nije tako gladna - za sada. Ali bit će.” “O, i ti si trudna?” Na Ailishinu licu zasjalo je zadovoljstvo te se ona prestane uzrujavati oko čaja i stavi ruke na srce. “Moja slatka mala Teagan bit će majka. Kamo idu te godine? Bila si tako malena. Hoćeš li ostati? Hoćeš li biti ovdje dok ne rodiš?” pitala je Brannaugh. “Mayo je još daleko, a tebi nije dugo ostalo. Vidim da ćeš uskoro roditi.” “Još dan ili dva i to mi je drago. Dijete će se roditi u Mayu. Tako je zapisano. Tako mora biti.” “Mora li?” Ailish je zgrabila Brannaughinu ruku, a zatim Teaganinu. “Mora li? Stvorile ste si život u Clareu. Sada ste žene i majke. Morate li se vraćati u taj mrak koji vas čeka?” “Žene smo i majke i više od toga. Ničemu ne možemo okrenuti leđa. Ali ne plaši se, rođako. Ne misli na to. Imamo današnji dan, s čajem i kolačima i obitelji.” “Opet ćemo doći.” Kad su je pogledali, Teagan je pritisnula ruku na srce. “Tako snažno to osjećam. Opet ćemo doći. Vjeruj u to. Vjeruj u nas. Mislim da nas vjera čini snažnijima.” “Ako je tako, imaš svu moju vjeru.” Obitelj se okupila, svirala i slavila. Jednu noć i jedan dan bio je mir. Brannaugh je ipak bila nemirna. Iako je njezin muž spavao u krevetu koji im je Ailish pripremila, ona je sjedila pokraj vatre. Ailish je ušla, u spavaćici i debelom šalu. “Treba ti onaj čaj koji si ti meni uvijek pripremala kad sam bila blizu poroda, a dijete tako teško u meni da nisam mogla spavati.” “Tražim je u vatri i dimu”, promrsi Brannaugh. “Ne mogu ne tražiti je. Strašno mi nedostaje. Sve više što smo bliže domu. Nedostaje mi otac, i to me boli. Ali za majkom osjećam žalost koja ne prestaje.” “Znam.” Ailish sjedne pokraj nje. “Javlja li ti se?” “U snovima. Na trenutak, ali samo na trenutak. Žudim da joj čujem glas, da mi kaže da dobro postupam. Da radim ono što bi ona očekivala od mene.” “O draga, radiš to. Radiš. Sjećaš li se dana kad si otišla od nas?” “Sjećam se. Moj te odlazak povrijedio.” “Odlasci uvijek bole, ali tako je moralo biti - shvatila sam. Prije nego što si otišla rekla si mi za Lughaidha, dijete koje sam nosila. Rekla si mi da mi mora biti zadnji jer ni ja ni dijete nećemo preživjeti još jedan porod. I dala si mi neki napitak da pijem za punog mjeseca dok ne ispraznim bočicu. Tako da za mene više neće biti djece. Bila sam tužna.” “Znam.” A sada kad ima vlastitu djecu, znala je to još bolje. “Ti si najbolja majka, a i meni si to bila.” 16


“Ne bih doživjela da vidim kako su mi djeca odrasla, da vidim kako moja najstarija nosi vlastito dijete. Da vidim, kako si mi rekla, Lughaidha vedrog i veselog, s glasom - kako si rekla - anđela.” Kimajući glavom, Ailish je promatrala vatru kao da u dimu i plamenu ponovno vidi taj dan. “Zaštitila si mene i moje, dala mi godine koje možda ne bih proživjela, li jesi ono što bi ona htjela. Iako me rastužuje jer ćeš otići, suočit ćeš se s Cabhanom, znam da moraš. Nemoj nikada sumnjati u to da je ona ponosna na tebe. Nemoj nikada sumnjati Brannaugh.” “Utješila si me, Ailish.” “Vjerovat ću, kao što je Teagan tražila. Svake ću noći zapaliti svijeću. Zapalit ću je s pomoću male čarolije koju imam kako bi gorjela za tebe, Teagan i Eamona.” “Znam da te moć plaši.” “To je i moja krv. Moja si kao što si bila i njezina. Napravit ću to za svaki zalazak sunca, a u mali ću plamen staviti svoju vjeru. Znaj da gori za tebe i tvoje. Znaj to i budi sigurna.” “Vratit ćemo se. To vjerujem. Vratit ćemo se i držat ćeš dijete koje je sada u meni.”

NASTAVILI SU PUTOVANJE S MALENIM ŠARENIM ŠTENETOM koje su djeca svečano dobila i uz obećanje da će se na povratku dulje zadržati. Zrak je postao hladniji, vjetar oštriji. Nekoliko je puta začula Cabhanov glas podmukao i zavodljiv, kako se vuče za tim vjetrom. Ja čekam. Ugledala bi kako se Teagan zagleda preko brda ili Eamona kako prstima trlja svoj privjesak – i znala bi da su ga i oni čuli. Kad je jastreb promijenio smjer, a Alastar se propeo da bi ga slijedio, Kathel je skočio s kola i otkasao niz jedan odvojak na cesti. “To nije pravi put.” Eoghan je zaustavio konja pokraj kola. “Sutra bismo bili u Ashfordu, ali to nije pravi put.” “Ne, to nije put za Ashford, ali je put kojim moramo poći. Vjeruj vodičima, Eoghane. Ima nešto što najprije moramo napraviti. Osjećam, to.” S druge strane zaustavio se Eamon. “Blizu smo doma”, rekao je. “Samo što ga ne ugledamo. Ali pozvani smo.” “Da, pozvani smo. I moramo odgovoriti.” Ispružila je ruku i dodirnula ruku svog muža. “Moramo.”' “Onda hoćemo.” Nije znala put, a opet je znala. Povezana sa psećim umom, znala je cestu, zavoje, brda. A i osjećala je kako se pruža prema njoj ta tama, gladna i željna uzeti sve što ona jest, i više od toga. Mutno sunce spustilo se prema brežuljcima na zapadu, ali oni su i dalje jahali. Leđa su je boljela od sati provedenih na kolima i ožednjela je. Ali su jahali. Ugledala je sjenku u nadolazećoj tami - uzvisinu okruženu poljima. Mjesto štovanja, pomislila je, osjeća to. I mjesto moći. Zaustavila je kola i udahnula zrak. “Ne može se probiti. Ovo je presnažno za njega da bi prošao.” “Nešto je ovdje”, promrmljao je Eamon. “Nešto svijetlo”, rekla je Teagan. “Snažno i puno svjetla. I staro.” “Prije nas.” Zahvalna za pomoć, Brannaugh je dopustila svom mužu da je spusti s 17


kola. “Prije naše majke. Prije vremena koje mi poznajemo.” “Crkva.” Gealbhan je posegnuo da spusti Teagan s konja. “Ali nema nikoga.” “Ovdje su.” Teagan se od umora naslonila na njega. “Oni koji su živjeli prije nas, koji su posvetili ovo tlo. Oni mu ne daju da prođe. Ovo je sveto mjesto.” “Ovo je noćas naše.” Brannaugh se približila i podigla ruke. “Bogovi svjetla i božice moćne, zazivamo vas u sate noćne. Ovom moći koju nam udijeliste, ovom svrhom koju nam zadaste, blagoslov vaš tražimo. Primite nas u svoje zidine, prije nego što nas stignu sudbine, za oporavkom i odmorom žudimo. Mi smo crne vještice tri, a Sorcha majka naša. Sada neka bude kako kaže volja vaša.” Svjetlo je bljesnulo kao sunce, zasjalo kroz prozore i vrata koja su se otvorila uz vjetar blag poput daha. A iznutra je potekla toplina. “Ovdje smo dobrodošli.” Osmjehnuvši se, podigla je svoju kćer, a sva je iscrpljenost od dugog puta nestala. “Dobrodošli smo.” Brannaugh je djecu stavila spavati na slamarice koje je priredila na podu crkve. I bila je sretna što su oboje preumorni da bi zanovijetali i prepirali se jer trenutačno joj je ponestalo snage. “Čuješ li ih?” promrsio je Eamon. “Čak ih i ja čujem.” Eoghan je pogledom prešao crkvu, kamene zidove, drvene klupe. “Pjevaju.” “Da.” Gealbhan je podigao štene da ga utješi. “Smiri se, maleni. Jer anđeli ili bogovi možda pjevaju. Ovo je sveto mjesto.” “Nudi nam više od skloništa za noć.” Upirući se rukom u leđa Brannaugh ustane. “Nudi nam blagoslov i svjetlost. Ove noći na ovo mjesto zvali su nas oni koji su živjeli prije nas.” Teagan je prstima lagano, s poštovanjem, dotaknula oltar. “Sagradio ju je kralj da uzvrati dobrotu. Održano obećanje. Podignuta ovdje pokraj hodočasničkog puta. Ova opatija po imenu Ballintubber.” Podigla je ruke i osmjehnula se. “To vidim.” Okrenula se svome mužu. “Da, ovo je sveto mjesto i tražit ćemo blagoslov onih koji su nas zvali.” “Kao i kralj”, rekla je Brannaugh, “imamo obećanje koje moramo održati. Eoghane, ljubavi, hoćeš li mi dodati majčinu knjigu?” “Hoću, ako sjedneš. Sjedni, Brannaugh. Previše si blijeda. “Pravo da ti kažem, umorna sam, ali ovo moramo napraviti i svima će nam biti bolje. Teagan...” “Znam što nam treba. Ja ću...” “Sjedni”, zahtijevao je njezin brat. “Ja ću donijeti što nam treba, a vas ćete se dvije malo opustiti. Gealbhane, tako mi bogova, sjedni na njih ako se ne budu malo odmorile.” Gealbhan je samo trebao dotaknuti obraz svoje žene i uzeti Brannaugh za ruku i poslušale su ga. “Što trebamo učiniti?” upitao je Teagan. “Dar. Molba. Okupljanje. On ne može ovamo doći. Cabhan ne može ovamo doći niti nas može vidjeti. On ovdje nema moć. Ovdje mi možemo prikupiti svoju.” “Što vam treba?” “Ti si naše zlato.” Poljubila ga je u obraz. “Idi pomoći Eamonu, a Brannaugh i ja ćemo ovdje čekati i odmarati se, obećavam.” Kad je otišao, brzo se okrenula prema Brannaugh. “Imaš bolove.” “Nisu trudovi. Vidjet ćeš da ti dijete često najavljuje što možeš očekivati. Proći će to. A ostalo je dobrodošlo. Ovdje ćemo prikupiti snagu.” Odmarale su se i pripremale sat vremena. “Moramo iscrtati krug”, rekla je Eoghanu, “i prinijeti dar. Ne strahuj za mene.” 18


“Hoćeš li tražiti od mene da prestanem disati?” “Tvoja i Gealbhanova ljubav i vjera ono su što nam treba.” “Imate ih.” Iscrtale su krug i zapalile vatru nad kojom se njihao kotlić. Iz Teaganinih ruku u kotlić je potekla voda. Brannaugh je dodala bilje, Eamon zdrobio kamenje. “Ovo je iz našeg doma.” “I ovo.” Teagan je otvorila vrećicu i usipala vrijedne stvari. “Iz doma koji tražimo. Male stvari, suhi cvijet, oblutak, komadić kore.” “Više od dragocjenog zlata ili srebra. Darujemo ti. Evo, uvojak kose moga prvog djeteta.” “Pero mog vodiča.” Dodao je Eamon u kotlić koji je sad ključao. “Ovu mi je hamajliju majka napravila.” “Ah, Teagan”, prošapta Brannaugh. “Ona bi tako htjela.” Teagan je ubaci u dar. “Ono što nam je drago tebi darujemo i vještičju suzu tome dodajemo. Ovu smjesu krvlju pečatimo i srca ti iskrena otvaramo.” I svi su posvećenim nožem dali svoje krvi, a kotlić je ključao i pušio se. “Oče, majko, krv naše krvi i tijelo našeg tijela, vjera vaše siročadi uvijek je bila cijela. Na ovom svetom mjestu, u ovaj sveti čas, dajte nam snagu i pravdu svoje moći. S vašim ćemo darom sigurno uspjeti i Cabhana mračnog svladati. Osnažite nas sada, nas tri vještice. Kako mi hoćemo, tako neka bude.” Unutar zidova digao se vjetar. Svjetlost svijeća zablistala je. Ah na zadnje riječi koje je trojka zajedno izgovorila, vjetar se uskovitlao, a svjetlost sijevnula. Glasovi koji su do tada šaptali, prolomili su se. Brannaugh se uhvatila za ruke sa svojom sestrom i bratom te se svi spustiše na koljena. Kroz nju je projurila svjetlost, i glasovi, i vjetar. I moć. A onda je nastala tišina. Ustala je i okrenula se s Teagan i Eamonom. “Svijetlila si”, u čudu je rekao Eoghan. “Bih ste poput svijeća.” “Mi smo tri vještice.” Teaganin se glas prolomio i odzvanjao u mrtvoj tišini. “Ali ima nas mnogo. Mnogo prije nas i mnogo onih koji će doći.” “Njihovo je svjetlo naše; naše je njihovo.” Eamon je visoko podigao ruke svojih sestara i svoje. “Mi smo troje i mi smo jedno.” Ispunjena i preplavljena svjetlošću, Brannaugh se osmjehivala, a umor je nestao. “Mi smo tri vještice. Mi bacamo svoju svjetlost na mrak, istjerujemo ga iz sjenki. I pobijedit ćemo ga.” “Našom krvlju”, rekli su zajedno, “svladat ćemo ga.”

UJUTRO, U BLAGOJ SVJETLOSTI DANA, PONOVNO SU KRENULI. Išli su putem oko kojeg su se uzdizali zeleni brežuljci, a plava se voda presijavala na ugodnom suncu. Jahali su prema dostojanstvenom sivom kamenju Ashforda, gdje su im vrata bila otvorena, most spušten, a jarko je sunce blistalo nad vodom i nad zemljom u kojoj su se rodili. I tako su Sorchina djeca stigla kući.

19


Poglavlje 3. Zima 2013.

BRANNA 0'DWYER PROBUDILA SE UZ SIVU, DOSADNU neumornu kišu.

Jedino stoje željela bilo je da se ušuška i ponovno zaspi. Jutra su, prema njezinu mišljenju, uvijek dolazila prebrzo. Svidjelo se to njoj ili ne, sa spavanjem je bilo gotovo, a kako se budila, pojavila se polagana i neizbježna žudnja za kavom. Ljutita, kao što bi izjutra često bila, ustala je, navukla debele čarape na noge i prebacila džemper preko tanke majice u kojoj je spavala. Iz navike i urođenog reda raspirila je vatru u spavaćoj sobi kako bi plameni jezičci razvedrili prostoriju te napravila krevet i nabacala brdo omiljenih ukrasnih jastučića dok je njezin pas Kathel obavljao svoje jutarnje protezanje na tepihu pred kaminom. U kadi je iščetkala svoj dugi slap crne kose, a potom je podigla i svezala. Imala je posla, mnogo posla - poslije kave. Namrštila se na sebe u ogledalu razmišljajući o tome da se malo dotjera jer je nemiran san od prošle noći ostavio traga. Ali nije u tome vidjela smisao. Umjesto toga, vratila se u spavaću sobu i dobro protrljala Kathela dok nije zamahao repom. “I ti si bio nemiran, zar ne? Čula sam kako pričaš u snu. Jesi li čuo glasove, mali moj?” Zajedno su se spustili u prizemlje, tiho jer joj je kuća bila puna, što se često događalo u posljednje vrijeme. Njezin brat i Meara spavali su u njegovu krevetu, dok je sestrična Iona dijelila krevet s Boyleom. Sve obitelj i prijatelji. Voljela ih je i trebala. Ali za dragoga boga, dobro bi joj došlo da je malo sama. “Zbog mene su ovdje”, tiho je rekla Kathelu dok su silazili niz stube lijepe kućice. “Kao da se ne mogu brinuti sama za sebe. Nisam li postavila dovoljno zaštita oko onoga stoje moje, i njihovo, da odbijem deset Cabhana?” To mora prestati, odlučila je dok je prilazila svome predivnom aparatu za kavu. Čovjeku koji je velik kao Boyle McGraff sigurno nije udobno u krevetiću sestrične Ione. Morat će ih potaknuti da odu. U svakom slučaju, od Samhaina Cabhanu nije bilo ni traga. “Skoro smo ga sredili. Kvragu, skoro smo to okončali.” I čari i napitak bili su tako jaki, pomislila je dok je pila kavu. Nisu li dugo i vrijedno radili i najednom i na drugom? A moć, tako mi bogova, moć je te noći pokraj Sorchine stare kolibe narasla poput poplave. Ozlijedili su ga, ranili ga, natjerali ga da zapomaže - vuka i čovjeka. I opet... Nisu završili. Provukao se i oporavit će se, prikupit će snagu. Nisu završili i katkad se pitala hoće li ikada. Otvorila je vrata i Kathel izjuri van. Padala kiša ili ne, pasje tražio svoju jutarnju šetnju. Stajala je na otvorenim vratima, na hladnom, ledenom prosinačkom zraku i gledala prema šumi. Znala je da on čeka iza šume. U ovom vremenu ili u nekom drugom, nije znala. Ali doći će ponovno i moraju biti spremni. No neće doći ovoga jutra. Zatvorila je vrata studeni, potaknula vatru u kuhinji i dodala ogrjev tako da je miris treseta umirivao. Natočila sije kavu i uživala u prvom gutljaju i kratkom razdoblju tišine i samoće. A kava joj je, kao kakva čarolija, razbistrila glavu i popravila raspoloženje. Svladat temo ga. 20


Glasovi, sad. se prisjetila. Mnoštvo se glasova javljalo i odzvanjalo. Svjetlost i moć i cilj. U snu je to sve osjetila. I taj izdvojeni glas, tako jasan, tako siguran. Svladat ćemo ga. “Molit ćemo se da si u pravu.” Okrenula se. Žena je stajala s rukom zaštitnički položenom preko velikog trbuha i debelim šalom vezanim oko dugačke tamnoplave haljine. Gotovo kao ogledalo, pomislila je Branna, gotovo kao da gledam u ogledalo. Kosa, oči, oblik lica. “Ti si Brannaugh od Sorche. Znam te iz snova.” “Jesam, a ti si Branna iz klana 0'Dwyer. Znam te iz snova. Ti si moja krv.” “Jesam. Ja sam jedna od tri.” Branna dodirne hamajliju sa slikom psa koju je uvijek nosila - baš kad je i ova druga to učinila. “Tvoj nam je brat došao sa svojom ženom jedne noći u grofoviji Clare.” “Connor i Meara. Ona mi je sestra.” Branna dodirne svoje srce. “Ovdje. Razumiješ.” “Mog je brata spasila od nevolje, prolila krv za njega. I meni je sestra.” Pomalo se čudeći, Sorchina Brannaugh ogledala se po kuhinji. “Kakvo je ovo mjesto?” “Moj dom. I tvoj, jer ti si ovdje jako dobrodošla. Želiš li sjesti? Skuhat ću ti čaj. Ova kava koju imam ne bi bila dobra za dijete.” “Lijepo miriši. Samo sjedni kraj mene, sestro. Samo sjedni na trenutak. Ovo je čudesno mjesto.” Branna se osvrnula po kuhinji - uredna i ljupka jer sama ju je dizajnirala. A ženi iz trinaestog stoljeća sigurno je izgledala čudesno, pomislila je. “Napredak”, rekla je sjedajući za kuhinjski stol sa svojom rođakom. “Štedi sate i sate posla. Osjećaš li se dobro?” “Da, odlično. Uskoro ću roditi sina. Treće dijete.” Ispružila je ruku; Branna je primi. Toplina i svjetlost, snažno i istinsko povezivanje moći. “Zvat ćeš ga Ruarc jer će biti junak.” To je izmamilo osmijeh na lice rođakinje. “Hoću.” “Na Samhain borili smo se - nas tri i još troje koji su s nama - protiv Cabhana. Iako smo ga ranili, opržili i krv mu prolili, nismo ga dokrajčili. Vidjela sam te tamo. Tvoj brat imao je mač, tvoja sestra čarobni štap, a ti luk. Nisi bila trudna.” “U mom vremenu Samhain će biti tek za dva tjedna. Vidjela si nas?” “Jesam, u Sorchinoj kolibi gdje smo ga namamili, i to u tvoje vrijeme jer smo se prebacili kako bismo ga pokušali uloviti u klopku. Skoro smo uspjeli, ali to nije bilo dovoljno. Moja knjiga - Sorchina knjiga - mogu ti pokazati čini i otrov koji smo smislili. Mogla bi...” Brannaugh je podigla ruku, a drugom pritisnula bok. “Moj sin dolazi. I vuče me natrag. Ali slušaj, ima jedno mjesto, sveto mjesto. Opatija. Uzdiže se na polju, udaljena jedan dan prema jugu.” “Ballintubber. Iona će se u proljeće ondje udati za Bovlea. To je sveto mjesto i snažno mjesto.” “On tamo ne može doći, ne može vidjeti. Posvećeno je, a čuvaju ga oni koji su nas stvorili. Dali su nama, Sorchinoj trojki, svoju svjetlost, svoju nadu i snagu. Kad sljedeći put susretnete Cabhana, bit ćemo s vama. Naći ćemo način. Svladat ćemo ga. Ako to nije vaša sudbina, doći će novo troje. Vjeruj, Branna 0'Dwyer. Pronađi način.” “Ništa drugo i ne mogu učiniti.” “Ljubav.” Snažno je stisnula Branninu ruku. “Naučila sam da te i ljubav može voditi. Vjeruj onome što te vodi. Uh, stoje nestrpljiv. Danas ću roditi. Raduj se jer on je još jedna svijetla svijeća protiv tame. Vjeruj”, ponovila je i nestala. 21


Branna ustane i zamišljeno zapali svijeću za novi život, novi život. I uz uzdah prizna da je s njezinim mirom gotovo. Počela je pripremati doručak. Morala je ispričati priču, a nitko je ne bi htio čuti na prazan želudac. Vjerovati, pomislila je - pa, ona je vjerovala da joj je suđeno kuhati za vojsku gotovo svaki dan. Zaklela se da će, kad pošalju Cabhana u pakao, otići na odmor, negdje gdje je toplo i sunčano - i gdje danima neće pipnuti lonac, tavu i kotlić. Počela je raditi tijesto za palačinke - po novom receptu koji je željela isprobati - kad je ušla Meara. Njezina prijateljica bila je u odjeći za posao, za radni dan u konjušnici, u debelim hlačama, toplom džemperu i čvrstim čizmama. Svoju tamnu smeđu kosu splela je u pletenicu i svojim tamnim divljim očima uputila Branni plah pogled. “Ja sam obećala da ću danas pripremiti doručak.” “Rano sam se probudila jer sam nemirno spavala. I već sam imala društvo danas.” “Netko je ovdje?” “Bio. Dovuci i ostale dolje, molim te, da ne ponavljam priču.” Na trenutak je oklijevala. “Bilo bi najbolje da Connor ili Boyle nazove Fina i pozove ga ovamo.” “To je zbog Cabhana. Je li se vratio?” “Dolazi, ali nije još ovdje.” “Pozvat ću ostale. Svi su ustali tako da neće dugo potrajati.” Kimnuvši glavom, Branna počne pržiti slaninu na tavi. Njezin brat Connor prvi je stigao i onjušio zrak poput Kathela. “Budi koristan”, rekla mu je. “Postavi stol.” “Odmah. Meara je rekla da se nešto dogodilo, ali da nije riječ o Cabhanu.” “Zar misliš da bih petljala s ovim palačinkama da sam imala posla s Cabhanom?” “Ne mislim.” Dohvatio je tanjure iz ormara. “On se prikriva. Jači je nego stoje bio, ali nije se potpuno oporavio. Ja ga jedva mogu osjetiti, ali Fin kaže da se još nije oporavio.” A Finbar Burke zna, pomisli Branna, jer u sebi ima Cabhanove krvi i obilježen je Sorchinom kletvom. “Krenuo je”, dodao je Connor. Kad je ona samo kimnula, on se otputio do vrata i pustio Kathela unutra. “A vidi njega, mokar ko tuljan.” “Obrisi ga”, započela je Branna, a onda uzdahnula kad je Connor jednostavno počeo rukama prelaziti po mokrom krznu. “Imamo u ormaru ručnike za to.” Connor se samo nacerio, njegovo je zgodno lice zabljesnulo, a zelene oči boje mahovine zasjale. “Ovako se još brže posušio, a ti ne moraš prati mokar ručnik.” Držeći se za ruke, ušli su Iona i Boyle. Zaljubljeni golupčići, pomislila je Branna. Da joj je netko prije godinu dana rekao da šutljiv i često naprasit nekadašnji svađalica može izgledati kao golupčić, smijala bi se tako da bije rebra boljela. Ali evo ga, velik, širokih ramena, raskuštrane kose i pomalo sanjarskog pogleda u žutosmeđim očima, pokraj tog vražićka od njezine rođakinje iz Amerike. “Meara će odmah doći”, rekla je Iona. “Zvala ju je sestra.” “Je li sve u redu?” pitao je Connor. “Njezina mama?” “Sve je u redu - samo neke sitnice u vezi s Božićem.” Bez pitanja izvadila je pribor za jelo i dovršila ono što je Connor započeo, a Boyle je pristavio vodu za čaj. I tako se Brannina kuhinja ispunila glasovima - a nakon što je popila svoju kavu, mogla je priznati - i obiteljskom toplinom. A zatim i uzbuđenjem kad je uletjela Meara, zgrabila Connora i natjerala ga na ples. “Moram spakirati preostale majčine stvari.” Na brzinu je otplesala jedan step, a onda 22


ponovno zgrabila Connora i snažno ga poljubila. “Za sada ostaje kod moje sestre Maureen. Slava i hvala Isuseku u jaslama!” Zastala je dok se Connor smijao, i pokrila lice rukama. “O, Bože, ja sam grozna kćer i užasna osoba. Plešem uokolo jer mi je vlastita majka otišla živjeti sa sestrom u Galway pa se ja neću morati njome svakodnevno baviti.” “Nisi ništa od toga”, ispravio ju je Connor. “Jesi li sretna što ti je majka sretna?” “Naravno da jesam, ali...” “I zašto ne bi bila? Pronašla je mjesto na kojem je zadovoljna, na kojem ima unuke koje može razmaziti. I zašto ne bi malo zaplesala jer te neće zvati dvaput dnevno da te pita kako ugasiti žarulju?” “Ili da spali još jednu janjeću koljenicu”, dodao je Boyle. “To je živa istina, nije li?” I Meara ponovno zapleše. “Sretna sam zbog nje, stvarno. A i zbog sebe sam luda od sreće.” Kad je Fin ušao, Meara se bacila na njega - dajući Branni vremena da se pribere, što je morala činiti svaki put kad bi se on pojavio na njezinim vratima. “Ostao si bez stanara, Finbar. Moja se mama smjestila za stalno kod moje sestre.” I njega je snažno poljubila, a on se nasmije. “Ovo ti je hvala - i nemoj reći da ne treba - za višegodišnju sniženu stanarinu i za čuvanje one kućice u slučaju da se poželjela vratiti u Cong.” “Bila je dobar podstanar. Kuća je bila uredna poput crkve.” “Sad stvarno dobro izgleda, nakon popravaka koje smo napravili.” Kako se Iona primila postavljanja stola, Connor je zgrabio svoju prvu kavu. “Pretpostavljam da će Fin tamo vrlo brzo useliti nekog drugog.” “Razmislit ću o tome.” Ali razmišljao je o Branni, i u nju gledao. A zatim je bez riječi uzeo Connorovu kavu. Ona se pravila da ima posla i priželjkivala da se kvragu barem malo dotjerala. Na njegovu licu nije bilo tragova nemirne noći, na tom prekrasno isklesanom licu i izražajnim zelenim očima. Izgledao je savršeno - muškarac i vještac - vrane kose mokre od kiše, visok i vitak, skinuo je svoj crni kožuh i objesio ga na vješalicu. Voljela ga je cijeli život, razumjela i prihvaćala, i uvijek će tako biti. No kad su prvi i jedini put bili zajedno - tako mladi, tako nedužni - na njemu se pojavio znak. Cabhanov znak. Crna vještica iz Mayoa ne bi nikada mogla biti s nekim Cabhanove krvi. Surađivala je s njim, to je mogla i to će nastaviti, jer je nebrojeno puta dokazao da želi Cabhana uništiti jednako kao i ona. Ali više od toga nije bilo moguće. Je li joj bilo lakše zbog toga što je znala da ga to boli jednako kao i nju? Možda malo, priznala je. Samo malo. Iznijela je pladanj s palačinkama koje je već ispekla i dodala posljednju. “Sjednimo onda i jedimo. To je recept tvoje bake, Iona. Da vidimo hoće li se ponositi sa mnom.” Cinije podignula pladanj, Fin joj ga je uzeo. A dok ga je uzimao, pogledi su im se sreli i zadržali se. “Čujem da uz njih ide i neka priča.” “Da, ide.” Uzela je tanjur pun slanine i kobasica i odnijela ga na stol. I sjela. “Prije manje od sat vremena sjedila sam ovdje i razgovarala sa Sorchinom Brannaugh.” “Došla je ovamo?” Connor je zastao usred prebacivanja hrpe palačinki na svoj tanjur. “U našu kuhinju?” “Jest. Imala sam nemirnu noć, punu snova i glasova. Među njima je bio i njezin glas. Nisam sigurna za mjesto jer je bilo nejasno i razlomljeno kako u snovima zna biti.” Uzela je jednu palačinku. “Bila sam ovdje ispijajući prvu šalicu kave i okrenula sam se. Tu je stajala.” 23


“Slična je na mene - ili ja na nju. Jako sam se iznenadila kad sam vidjela koliko smo slične - iako je ona bila u poodmakloj trudnoći. Danas će roditi sina - ili ne baš danas jer u njezinom vremenu ima još dva tjedna do Samhaina.” “Pomaci u vremenu”, promrmljala je Iona. “Tako je. Na putu ovamo otišli su u opatiju Ballintubber. Tamo me odveo moj san.” “Ballintubber.” Iona se primaknula Boyleu. “Osjetila sam ih ondje, sjećaš li se? Kad si me odveo da to vidim, osjetila sam ih, znala sam da su bili tamo. To mjesto je tako snažno.” “Jest, snažno je”, Branna se složila. “Ali ja sam tamo bila više puta, kao i Connor. Nikad ih nisam osjetila.” “Nisi bila otkad je Iona stigla”, napomenuo je Fin. “Nisi bila tamo otkad su se njih troje vratili u Mayo. “To je istina.” I dobro uočeno, morala je priznati. “Ali bit ću, mi ćemo biti. Ako ne prije, onda za tvoje vjenčanje, Iona. Rekla je da drugi, naši preci, čuvaju to mjesto tako da Cabhan nema pristupa. Ne može ući ni vidjeti unutra. To je pravo utočište ako nam zatreba. Oni koji su živjeli prije dali su njima trima svjetlost i snagu. I nadu - mislim da joj je to bilo najpotrebnije.” “I tebi”, rekla je Iona, “svima nama. Nada bi i nama dobro došla.” “Ja sam više za djelovanje nego za nadanje, ali ona je dobila što joj je trebalo. Vidjela sam to. Rekla je - u snu i ovdje - da ćemo ga svladati. Da vjerujemo u to, a oni će biti s nama kad se ponovno suočimo s Cabhanom. Da pronađemo način. Da znamo, ako nije na nama da ovo okončamo, da će doći drugih troje. Svladat ćemo ga.” “Makar za to trebalo tisuću godina”, dodao je Connor. “No, ja sam i za nadanje i za djelovanje. Nek' sam proklet ako ću Cabhanovu smrt čekati tisuću godina.” “Onda pronađimo način, ovdje i sada. Kad sam jednom išao u Montanu na američkom zapadu, jeo sam palačinke”, rekao je Fin. “Zvali su ih nekako drukčije...” “Flapjacks, kladim se”, ubacila se Iona. “Upravo tako. Bile su izvrsne. Ove su još bolje.” “Lutao si po dalekim krajevima”, rekla je Branna. “Jesam. Ali nema više lutanja dok ovo ne završimo. Kao ni Connor, neću čekati tisuću godina. Moramo pronaći način.” Tek tako? Pomislila je Branna i prikrila uzrujanost. “Rekla je da će oni biti s nama kad se sljedeći put s njim susretnemo. No bili su ondje na Samhain, a ipak nam je pobjegao.” “Jedva da su bili, skoro da i nisu”, prisjetio se Connor. “One sjenke? Možda kao dio čini za sanjanje koje smo mi bacili. Kako da ih potpuno dovedemo tamo - je li to moguće? Kad bismo to otkrili, bio bi gotov. Prve tri i nas troje. I još troje s nama.” “Problem je u vremenu.” Fin se zavalio sa svojom kavom. “U pomacima. Mi smo bili ondje na Samhain, ali prema onome što Branna kaže, oni nisu. Stoga su bili samo sjenke i nisu mogli sudjelovati. Moramo napraviti da se vremena poklope. U našem ili njihovom vremenu, samo da se sretnemo. To je zanimljivo, zanimljiva zagonetka za rješavanje.” “Ali koje vrijeme i kada?” pitala je Branna. “Ja sam našla dva i oba su trebala biti odgovarajuća. Solsticij, a zatim Samhain. Vrijeme je trebalo biti na strani svjetlosti. Čini koje smo čarali, otrov koji smo umiješali, sve je bilo napravljeno da se poklopi s tim određenim vremenom i mjestom.” “I oba smo ga puta ranili”, podsjetio ju je Boyle. “Oba je puta krvario i pobjegao. A zadnji? Trebao je biti smrtonosan.” “Njegova je moć onoliko mračna koliko je naša svijetla”, napomenula je Iona. “A njezin izvor ga oporavlja. Ovaj put dulje. Dulje traje.” “Kad bismo mogli pronaći njegovo skrovište.” Connorovo se lice smračilo. “Kad bismo ga mogli napasti dok je slab.” 24


“Ja ga ne mogu pronaći. Čak ni nas dvoje je nismo uspjeli”, podsjetio ga je Fin. “On, ili ono što ga diži na životu, ima dovoljno da se može skrivati. Dok se ponovno ne izvuče van i ja ga osjetim - ili netko od nas - moramo čekati.” “Nadala sam se do Yulea 3, ali to je uskoro.” Branna odmahne glavom. “Nadala sam se da ćemo se sukobiti do Božića iako je to više bilo stoga što sam željela to okončati, nego što sam znala da je vrijeme. Nisam to vidjela u zvijezdama. Još ne.” “Čini mi se da otprilike znamo što nam je činiti.” Boyle podigne rame. “Pronaći dan i vrijeme. I način kako uključiti prvo troje ako je to zaista moguće.” “Vjerujem da jest.” Fine je pogledao Branim. “Proučit ćemo to, radit ćemo na tome.” “Ja danas imam vremena.” “Ja moram u otići u trgovinu, odnijeti robu. Jedva držim korak s tim praznicima.” “Ja ti mogu sutra pomoći, imam slobodan dan”, ponudila je Iona. “Prihvaćam.” “Htjela bih i sama obaviti kupnju”, dodala je Iona. “Ovo je moj prvi Božić u Irskoj. A i baka će mi doći. Jedva čekam da je vidim i pokažem joj kuću - barem ono što od nje postoji.” Nagnula se prema Boyleu. “Gradimo kuću u šumi.' “Opet se predomislila u vezi s pločiama u velikoj kupaonici”, priopćio je Boyle prisutnima. “Teško je odlučiti. Nikada nisam gradila kuću.” Pogledala je Branim. “Pomozi mi.” “Rekla sam ti da ću to rado učiniti. Daj mi sutrašnji dan pa ćemo navečer uz vino provesti koji sat u gledanju uzoraka pločica i boje i ostalog.” “Connor i ja znamo pričati o tome kako bi naša kuća mogla izgledati sjedeći u polju iza ove kućice. Ali moj mozak odmah postane neupotrebljiv.” Meara je komadićem palačinke zagrabila sirup. “Ne mogu si predočiti kako bi je trebalo izgraditi, niti mogu znati točnu boju zidova.” “Dođi na vino pa ćemo se pozabaviti i s tvojom. A kad smo već kod kuća”, dodala je Branna uočivši priliku da spomene o čemu je jutros razmišljala. “Svi vi imate gdje biti - kod Boylea ili Mearc. Ne morate se svi svake večeri nagurati ovdje.” “Zajedno nam je bolje”, tvrdio je Connor. “A ne radi li se možda o tome da spavati u Meannu stanu znači doručkovati zobenu kašu skoro svako jutro?” Nacerio se. “Ima nešto i u tome.” “Ja dobro pripremani zobenu kašu.” Bocnula ga je Meara. “Neupitno, draga, ali jesi li kušala ove palačinke?” “Priznajem da sc ni moja slavna zobena kaša ne može s njima usporediti. Treba ti malo prostora”, rekla je Branni. “Ne bi mi smetalo da ga imam tu i tamo.” “Poradit ćemo i na tome.” “Čini se da ima dosta toga na čemu trebamo raditi.” Boyle je ustao. “Možda da počnemo s pospremanjem Brannine kuhinje i odlaskom na posao od kojeg živimo.” “Kad ćeš se vratiti iz trgovine?” upitao je Fin Brannu. Nadala se da će zbog razgovora o drugim stvarima odustati od te teme, ali trebala je znati. Štoviše, priznala je, izbjegavanje suradnje s njim nije bilo izvedivo. Ne za opće dobro. “Vratit ću se do dva.” “Onda ću biti ovdje u dva.” Ustao je i uzeo svoj tanjur da ga odnese do sudopera.

3

Germanski vjerski praznik

25


OD NEČEGA SE MORALO ŽIVJETI, A BRANNA JE UISTINU voljela ono što je radila. Kad je kuća napokon bila prazna i tiha, otišla je gore da se obuče i razgrnula vatru da lagano tinja. Provela je sat vremena dolje u svojoj radionici zamatajući mirisne sapune koje je napravila dan prije i dodajući vrpce i suho cvijeće bočicama mirisa koje je već utočila. Svijeće koje je namirisala brusnicom zamotala je u lijepe kutije za darove koje je kupila za prazničke potrebe. Nakon što je provjerila popis koji joj je dao njezin menadžer, dodala je melem, ulje za kupanje, razne kreme, zabilježila što treba nadopuniti, a zatim počela iznositi kutije do auta. Namjeravala je ostaviti psa kod kuće, ali Kathel je imao druge planove i uskočio u auto. “Malo bi se vozio? Hajde dobro.” Kad je sve još jednom provjerila, uskočila je za volan i odvezla se do obližnjeg sela Cong. Kiša i hladnoća obeshrabrili su sve turiste koje je ovaj kraj privukao u prosincu. Strine uličice bile su prazne, ostaci crkve napušteni. Poput nekog mjesta izvan vremena, pomislila je i nasmiješila se. Voljela je to mjesto, prazno na kiši ili puno ljudi i glasova za lijepa vremena. Iako je s vremena na vrijeme prodavala i u radionici - posebno onima koji su možda tražili kakvu hamajliju ili čaroliju - odlučila je postaviti trgovinu u selu gdje su turisti i mještani mogli jednostavno navratiti. A kako je bila praktična, mogli su i zamijeniti nešto eura za predmete koje je ona sama izrađivala. Parkirala je ispred bijele zgrade i trgovine na uglu u zgodnoj sporednoj uličici u kojoj se nalazila Crna vještica. Kathell je iskočio za njom i strpljivo čekao na kiši dok je istovarivala prvu kutiju s robom. Laktom je gurnula vrata uz zvuk veselih zvona i našla se okružena ugodnim mirisima i lijepim svjetlima koja je sama izradila, za sebe. Sve te lijepe bočice, posude i kutije na policama, titrave svijeće koje stvaraju ugodnu atmosferu i taj krasan miris. Nježne boje za umirenje i opuštanje, jake za energiju i komadi kristala razmješteni uokolo za moć. I naravno, one praznične gluposti s drvcem, zelenilom i bobicama, ukrasima koje je kupila od neke žene u Dublinu, čarobnim štapićima ukrašenim draguljima i kamenim privjescima koje je nabavila u Wiccanskom katalogu jer ljudi očekuju da će naći takve stvari u trgovini koja se zove Crna vještica. A tu je i Eileen, malena poput vilenjaka, stoji na stolčiću i briše gornju policu. Okrenula se, a kričavo zelene naočale skliznule su joj s prćastog nosića. “O, pa to je gazdarica i baš mi je drago da te vidim Branna. Nadam se da si donijela još onih svijeća s mirisom brusnica jer nema ni petnaest minuta da sam prodala zadnju.” “Imam dvadesetak novih, kao što si tražila. Mislila sam da će biti previše ali ako ih više nemamo, onda si opet bila u pravu.” “Zato si me i uzela za menadžera.” Eileen siđe sa stolčića. Taninu plavu kosu nosila je skupljenu, a odijevala se elegantno - danas je imala visoke čizme i tamnozelenu haljinu. Jedva da je bila visoka metar i pol, a rodila je i podigla pet sjajnih sinova. “Ima li ih još u autu? Idem po njih.” “Ne, ne ideš jer nema potrebe da obje pokisnemo.” Branna je spustila prvu kutiju na besprijekoran pult. “Ti ih izvadi iz kutije i pravi društvo Kathelu jer je zahtijevao da i njega povedeni.” “On zna gdje držim posebne poslastice za slatke poslušne pse.” Počeo je mahati repom dok je govorila i pristojno sjeo, gotovo joj se nasmiješio. Branna je ponovno izišla na kišu praćena Eileeninim smijehom. Morala je izlaziti tri puta i dobro se namočiti. 26


Rukama je prelazila od kose prema nogama, sušeći se kao što je Connor tog jutra sušio psa. To je bilo nešto što bi napravila za malo koga izvan svoga kruga. Eileen nije ni trepnula, nego je nastavila razmatati robu. Branna je uzela Eileen da joj vodi trgovinu i brine o pomoćnicima iz mnogih praktičnih razloga. Jedan od važnijih bio je što je u toj ženi osjećala tragove moći, kao i taj što ju je Eileen potpuno prihvaćala. “Bila su ovdje četiri srdačna turista - iz centralnih krajeva - došli su posjetiti Muzej Tihog čovjeka i ručati u pubu. Zaustavili su se ovdje i ostavili zajedno tristo i šezdeset eura prije nego što su izišli.” Ništa manje važna bila je Branni Eileenina sposobnost da za svakog kupca pronađe pravi proizvod. “To su dobre vijesti za ovako kišno jutro.” “Želiš li čaj, Branna?” “Ne, hvala.” Umjesto toga zasukala je rukave i pomogla Eileen raspakirati robu i postaviti je na police. “Kako si inače?” Kao što se i nadala, Eileen joj je odvlačila misli od problema koji su je mučili informirajući je o mjesnim tračevima, novostima o svojim sinovima, mužu, snahama (dvije i trećoj u lipnju), unucima i svemu ostalom na svijetu. Nekolicina mušterija ušla je u trgovinu u tih sat vremena dok je ona radila i nisu otišli praznih ruku. A to je bilo dobro i za raspoloženje i za džep. Lijepo je mjesto ovdje napravila, rekla je Branna sama sebi. Prepuno boje i svjetla i mirisa, a sve uredno poslagano kako je njezin organizirani um tražio - i s ukusom izloženo u skladu s njezinim osjećajem za otmjenost. Ponovno je zahvalila bogovima za Eileen i ostale koji su za nju radili što su se bavili mušterijama, a ona se mogla posvetiti stvaralačkom radu u radionici. “Eileen, ti mi zlata vrijediš.” Eileen se zarumenila od zadovoljstva. “Ah, to je lijepo čuti.” “I točno.” Poljubila ju je u jamicu na obrazu. “Kako je to dobro da obje svakoga dana radimo ono što volimo i da smo prokleto dobre u tome. Da ja moram voditi blagajnu i tome slično, kao što sam radila prvih mjeseci, bila bih potpuno luda. Zato si ti moje zlato.” Pa, i ti si moje jer imati poslodavca koji će te pustiti da radiš po svojoj volji je dar s neba.” “Onda ja idem pa ćemo obje nastaviti raditi ono što volimo i jako dobro znamo.” Kad je Branna s Kathelom otišla, osjećala se osvježeno. Odlazak do trgovine obično joj je popravljao raspoloženje, a današnji ga je posjet popravio više nego inače. Provezla se ulicama koje jc poznala kao svoju kuhinju, a onda na trenutak sjedila ispred svoje kućice. Dobro je ovo jutro unatoč tmurnome danu. Razgovarala je sa svojom rođakinjom, jednom od prve tri, i to za vlastitim kuhinjskim stolom. Dugo će i dobro razmisliti o nadi i vjeri koje su im potrebne. Odnijela je dobru robu u svoju trgovinu, provela više od sat vremena s prijateljicom i gledala kako ljudi odnose stvari koje je ona svojim rukama izradila. Te će stvari, razmišljala je, otići u njihove domove. Ili nekome drugome kao darovi i uspomene. Dobre, korisne stvari, i pokraj toga lijepe jer njoj je lijepo bilo jednako vrijedno kao i korisno. I tako je razmišljajući, podigla ruku i na prozoru prednje sobe pojavilo se drvce, a oko prozora trgovine zatreperila su svjetla. “Zašto ne bismo dodali malo lijepoga i malo veseloga ovako tmurnom danu?” pitala je Kathela. “A sad, mali moj, čeka nas posao.” Otišla je ravno u radionicu i potaknula vatru dok se Kathel smjestio ispred nje na podu. Finu je rekla da će se vratiti do dva znajući da će doći natrag do podneva. Primijetila 27


je da malo kasni, ali i dalje je imala skoro dva sata mira i tišine prije nego što će se morati s njime susresti. Obukavši bijelu pregaču, napravila je kolačiće od đumbira jer ju je to činilo sretnom. Dok su se hladili, a njihov se miomiris širio zrakom, prikupila je sve što joj treba za izradu serija svijeća na novom popisu koji joj je Eileen dala. Taj ju je rad smirivao. Nije poricala da bi dodavala i malo magije, ali to je sve bilo za dobro. Sve u svemu, bila je to skrb, i umjetnost, i nauka. Na peći je rastopila kiselinu i vosak, dodala mirisna ulja i boje koje je sama izradila. Sada su se mirisu đumbira pridružili mirisi jabuke i cimeta. U male staklene posude s nazubljenim rubovima učvrstila je fitilje i držala ih uspravno tankim bambusovim štapićem. Ulijevanje je zahtijevalo strpljenje, dok je drugi štapić zabadala u vosak crven poput jabuke da bi spriječila stvaranje mjehurića. I tako je ulijevala i zabadala dok male posudice nisu bile pune pa ih je ostavila da se hlade. Druga je serija bila bijela, čista i s mirisom vanilije, a treća - jer tri je dobar broj zelena kao šuma i namirisana borovinom. Kao i zimsko doba, pomislila je, a kako je zima već ovdje, pola tuceta bit će dovoljno. Sljedeću će seriju možda raditi u proljeće. Zadovoljna onim stoje napravila, bacila je pogled na sat i vidjela da je gotovo pola tri. Znači, on kasni, ali to je u redu jer je tako imala vremena završiti posao. Ali neka je prokleta ako će ga čekati za sljedeći posao. Skinula je pregaču, objesila je, skuhala si čaj i uzela dva keksa iz kutije. S time je sjela i otvorila Sorchinu knjigu, svoju knjigu, bilježnicu i laptop. Sama u tišini počela je proučavati sve što su prije radili i kako bi to mogli bolje napraviti. Ušao je - punih trideset i pet minuta kasnije - potpuno mokar. Jedva da ga je i pogledala i rekla čvrstim glasom: “Nemoj mi ostaviti tragove po podu.” Promrmljao je nešto što je ona ignorirala i na brzinu se osušio. “Nema smisla da se ljutiš što sam zakasnio. Jedan od konja se razbolio i trebalo se za njega pobrinuti.” Često je zaboravljala da i on ima svoj posao. “Kako je?” “Bilo joj je dosta loše, ali bit će dobro. Riječ je o Maggie i iznenadnom kašlju. Lijek bi joj možda pomogao, ali... nisam htio riskirati.” “Ne, ti ne bi.” Poznala ga je. Najslabija točka bile su mu životinje, svi kojima je trebala briga. “I ne bi mogao.” A bilo je prilično loše, i ona je to sada vidjela po umoru u njegovim očima. “Sjedni. Treba ti čaj.” “Ne bih imao ništa protiv, a ni protiv tih kolačića koji mirišu. Od đumbira?” “Sjedni”, ponovila je i otišla staviti vodu za čaj. No on je nemirno hodao uokolo. “Vidim, radila si. Nove svijeće još se nisu slegnule.” “Moram napuniti trgovinu. Ne mogu cijele dane razmišljati o prokletom Cabhanu.” “Ali zato se možeš vrijeđati kad za to nema razloga. A kad smo već kod svijeća, i meni treba nekoliko.” “Ove koje sam napravila su za darove.” “Onda ću uzeti dvije jer moram kupiti darove, a za više...” Odlutao je do nekih polica. “Sviđaju mi se ove koje imaš u posudama od zrcala. One bi svijetlile po danu.” Podigao je jednu i pomirisao je. “Brusnice. To miriši na Božić pa je u redu, zar ne? Uzeo bih tucet.” “Nemam tucet tih baš pri ruci. Samo te tri što tu vidiš.” “Mogla bi napraviti još.” Pripremila je čaj i dobacila mu pogled. “Mogla bih. Morat ćeš pričekati do sutra.” 28


“Može. I ove uske, dugačke bijele i one manje crvene.” “Jesi li došao raditi ili kupovati?” “Fino je obaviti sve najednom mjestu i u isto vrijeme.” Uzeo je što je htio i postavio na njezin stol za poslije. Nakon stoje sjeo i uzeo svoj čaj, pogledao ju je ravno u oči. Srce joj je možda poskočilo, samo jednom, ali zanemarila je to. “S druge strane rijeke, kao što već znamo. Prikuplja snagu u mraku, u dubini. Čini mi se u špilji, ali gdje i kada ne znam, nisam siguran.” “Išao si ga tražiti. Prokletstvo, Fin...” “Kroz dim”, smireno je rekao. “Nema smisla bauljati okolo po ovako odvratnom danu. Gledao sam kroz dim, a kao i dim, sve je zamagljeno i nejasno. Ali mogu ti reći da nije onoliko slab koliko je bio, čak do prije nekoliko dana. Nešto je s njim Branna. Nešto... drugo.” “Što?” “Kako bilo, mislim da se nagodio s time da bude to što je, da ima to što ima. Još je mračnije, još dublje, i mislim... ne znam”, promrmljao je, trljajući si rame na mjestu gdje mu se urezao znak. “Mislim da to upravlja njime, koristi ga koliko i on koristi to drugo, u njegovoj sam slabosti uspio toliko vidjeti. Više nego prije. To je samo osjet, to drugo. Ali znam zasigurno da se oporavlja i vratit će se veoma brzo.” “Onda ćemo biti spremni. Što smo propustili, Fin, to je pitanje. Haj'mo pronaći odgovor.” Zagrizao je u keks i nasmiješio se prvi put otkad je ušao. “Možda će mi trebati više od dva komada da mi daju snage da opet gledam te proklete knjige. “Ima ih još u kutiji ako ti treba. A sada.” Lupnula je po svojoj knjizi. “Najprije napitak.”

29


Poglavlje 4.

BILO MU JE TEŠKO GLEDATI JE - TAKO JE BLIZU, A DALEKA poput Saturna. Da joj vidi

lice, čuje glas, ulovi miris, samo njezin među svim drugim mirisima koji su lebdjeli radionicom, to ga je hranilo daleko više nego keksi od đumbira. Pokušao je sve što je znao ne bi li ubio svoju ljubav prema njoj. Govorio si je da ga je ona ostavila, odbacila ga. Bio je s drugim ženama, pokušao njihovim tijelima, glasovima, ljepotom ispuniti prazninu koju je ona u njemu ostavila. Napuštao je svoj dom, često i po nekoliko mjeseci, samo da ne bude blizu nje. Putovao je, tumarao po raznoraznim mjestima, nepoznatim i poznatim. Stekao je imetak, dobar i priličan, svojim radom, vremenom, umom i izdržljivošću. Sagradio si je dom, a pobrinuo se i da roditeljima ništa ne nedostaje iako su se odselili u New York kako bi bili bliže majčinoj sestri. Ili, kako je on često mislio, da bi bili što dalje od ikakvog spomena i pomisli na magiju i prokletstva. Za to ih nije mogao kriviti. Nitko ne bi mogao reći da je uludo utrošio svoj život ili svoje vještine - magijske ili druge. Ali ništa što je napravio nije ni najmanje oslabilo njegovu ljubav. Razmišljao je o napitku, o čaroliji, ali znao je da ljubavna čarolija djeluje na puno više toga nego samo na osobu koja je ljubav poželjela ili pak poželjela da nestane. Nije htio i nije mogao svoj dar koristiti da bi olakšao svome srcu. Često se pitao je li mu bilo teže ili lakše zbog spoznaje da je i ona njega voljela, da je i ona patila? Bilo je dana, priznao je, kad je u tome našao malo utjehe. A drugih dana zbog toga je bio na paklenim mukama. No za sada nijedno od njih nije imalo izbora. Moraju biti zajedno, raditi zajedno, ujediniti se samo iz razloga da unište Cabhana, da ga pobijede i dokrajče. Stoga je radio s njom, raspravljao se i dogovarao, u njezinoj ugodnoj radionici uz bezbrojne šalice čaja - a na kraju i malo viskija - nadvijen nad knjigama, ispisujući neku novu čaroliju s kojom ni on ni ona nisu bili zadovoljni i ponovno prolazeći svaki korak dviju prethodnih bitaka. I nitko od njih nije otkrio nešto novo ni pronašao neki drugi odgovor. Ona je bila najmudrija vještica koju je znao - i prečesto najstroža u svojoj etici. A osim toga i prelijepa. Ne samo njezino lice i pojava, sva ta bujna kosa, te tople sive oči. Ono što ona jest, snaga i prisutnost toga, pridonosilo je dojmu, a njezina bezgranična predanost njezinu umijeću, daru i obitelji pridonosila je još i više. Bilo mu je suđeno da je voli. Radio je s njom, a zatim platio svijeće - punu cijenu, veselo je pomislio, jer bogovi su znali da je Branna 0'Dwyer praktična vještica, pa ju je ostavio i odvezao se kući po kiši koja nije prestajala. Najprije je provjerio kako je Maggie i bio zadovoljan kako se oporavlja. Dao je dobrodušnoj kobili pola jabuke, malo vremena i pažnje. Obišao je i ostale konje i njima posvetio nešto vremena. Bio je ponosan na to što je ovdje stvorio, na to što su on i Boyle napravili ovdje i u konjušnicama za najam. Bio je ponosan i na obližnju školu sokolarstva. Connor ju je savršeno vodio, smatrao je Fin. Da nije bilo Cabhana, mogao bi sutra otputovati u Indiju ili Afriku, Ameriku ili Istanbul, i znati da će Boyle i Connor brinuti o svemu što su stvorili. Kad se riješi Cabhana, to će i napraviti. Odabrati jedno mjesto na karti i otići. Maknuti se, vidjeti nešto novo. Otići nakratko bilo gdje drugdje jer ovdje je bilo sve što je previše 30


volio.

Dao je poslasticu Bugsu, psu iz konjušnice, a zatim ga podigao i odnio u kuću. Učinilo mu se da bi im obojici dobro došlo malo društva. Volio je svoj mir i tišinu isto koliko i Branna svoj - ili gotovo isto. Ali noći su u prosincu bile tako prokleto duge, a hladnoća i tama tako neumoljive. Nije mogao svratiti do Boylea iznad garaže kao što je prije često činio, a i pretpostavljao je da će Boyle i njegova Iona završiti kod Branne iako ona to nije podržavala. Oni će je čuvati jer on to nije mogao. Već je i to u njemu izazivalo ljutnju i nezadovoljstvo koje je morao potisnuti. U kući je spustio psa, mahnuo jednom rukom prema vatri da plamen zapucketa, drugom prema boru koji je postavio ispred velikog prednjeg prozora. Pas je skakutao uokolo, toliko osjetno radostan što se nalazi unutra da se Fin osmjehnuo i malo se smirio. Da, obojici je trebalo malo društva. Zaputio se do kuhinje u kojoj je svjetlo bliještalo na sjajnim površinama i uzeo si pivo. Ona je samo jednom bila ovdje i to samo zato što je Connor bio tu, ranjen. Ali mogao ju je ovdje zamisliti. Uvijek ju je ovdje zamišljao. Boljelo ga je priznati da je sagradio ovu kuću s mislima na nju i snovima koje su nekoć zajedno sanjali. Odnio je nekoliko njezinih svijeća u blagovaonicu, postavio tanke svijeće u svijećnjake i pripremio nekoliko onih zrcalnih. Da, dobro su odražavale svjetlo, zaključio je. Iako ona vjerojatno neće vidjeti svoje djelo u njegovoj kući. Razmišljao je o tome da pripremi nešto za jelo, ah onda je to odgodio jer je jednostavno mrzio kuhati. Nešto će poslije složiti, odlučio je, jer ga odlazak do puba po ovom pljusku nije privlačio. Mogao bi otići dolje i utrošiti dio večeri gledajući sport na velikom televizoru ili ubiti vrijeme s kojom igricom. Mogao bi se ispružiti ispred vatre s još jednim pivom i knjigom koja ne govori samo o magiji i čarolijama. “Mogu raditi štogod poželim”, rekao je Bugsu. “A sam sam si kriv što me ništa ne veseli, nije li tako? Možda je to samo zbog kiše i mraka. Dobro bi mi došla neka plaža, jarko sunce i raspoložena žena. A ni to nije potpuna istina.” Sagnuo se počešao Bugsa po trbuhu, na što se pas raspametio od sreće. “Da je barem nas tako lako usrećiti kao psića iz konjušniice. No, dosta toga. Dojadio sam sam sebi. Idemo gore raditi jer što prije ovo bude gotovo, prije ću znati je li ta plaža ono pravo ili nije.” Pas ga je slijedio ropskom odanošću dok se vraćao i penjao širokim stubištem na drugi kat. Razmišljao je o vrućem tušu ili možda kupki, ali onda je otišao ravno u svoju radnu sobu. i tamo je zapalio vatru čiji je plamen treperio u okviru od tamnozelenog turmalina dok je pas istraživao. On je osmislio svaki centimetar te sobe - uz malu Connorovu pomoć - radnu površinu od crnoga granita, ormariće boje tamnog mahagonija, drveni pod od čempresovine u cijeloj kući. Visoke prozore s lukom i središnjim prozorom s vitrajem koji prikazuje lik žene u bijeloj odori vezanoj pojasom optočenim draguljima. U jednoj je ruci držala čarobni štapić, a u drugoj vatrenu kuglu, dok joj je crna kosa vijorila na nevidljivom vjetru. To je, naravno, bila Bran na s punim mjesecom nad sobom i gustom šumom oko sebe. Čak i na staklu, Crna ga je vještica gledala očima punim moći i svjetla. Imao je masivan antikni stol - na kojemu je stajao vrhunski kompjutor. Vještice se ne boje tehnologije. U ormariću s debelim izrezbarenim vratima držao je oružje koje je skupio po cijelom svijetu. Mačeve, sjekiru, buzdovane, florete, šurikene. U drugima je čuvao kotliće, posude, svijeće, štapiće, knjige, zvonca, obredne noževe i razne druge napitke i sastojke. Njoj bi se svidjela ova soba, pomislio je, jer kad se radilo o poslu i življenju, on je bio skoro jednako besprijekorno uredan kao i ona. 31


Bugs ga je promatrao u iščekivanju mašući repom. Pročitavši ga, Fin se osmjehnuo. “Hajde. Smjesti se.” Pas je još bjesomučnije zamahao, a zatim otrčao i skočio na zaobljeni kauč, okrenuo se oko sebe pa se smjestio uz uzdah potpunog zadovoljstva. Fin je radio do kasno u noć, rješavajući praktična pitanja kao što su čarolije - zaštitu je trebalo redovito obnavljati - u lijekovima i napitcima. Nešto posebno za Maggie. Očistio je neke kristale, stoje smatrao kućanskim poslom - a i to je trebalo obaviti. Bio bi potpuno zaboravio na večeru da nije osjetio da je pas gladan. Sišao je u prizemlje s Bugsom za petama, složio sendvič, uzeo grickalice i narezao jabuku. Kako je zaboravio nabaviti pseću hranu, jednostavno je podijelio svoju, zabavljajući obojicu dobacivanjem komadića sendviča koje je Bugs lovio u zraku jednakom spretnošću kojom je lovio i stjenice po kojima je dobio ime. Misleći opet na praktične stvari, pustio je psa van i ostao povezan s njegovim umom da bi znao hoće li se mala beštija vratiti u konjušnicu kad obavi što treba. No Bugs je doskakutao ravno natrag do kuhinjskih vrata, sjeo i čekao da ih Fin otvori. “Dobro, čini se da ostaješ na spavanju. A kad je tako, tako mi boga, tuš ti je potrebniji nego meni. Nosiš sa sobom miris konjušnice, prijatelju. Hajdemo to srediti.” Kad je ugledao tuš, Bugs je skoro dao petama vjetra, ali Fin je bio brži. Smijući se odvukao je psa unutra sa sobom. “To je samo voda. Iako ćemo joj dodati sapunicu.” Bugs se tresao, jezikom lovio vodu koja je špricala iz brojnih mlaznica i migoljio se na Finovim golim prsima dok mu je utrljavao tekući sapun. “Eto vidiš, sad i nije tako loše, zar ne?” Nježno ga je gladio da ga i umiri i opere. “Uopće nije loše.” Mahnuo je rukom prema stropu. Svjetlo se rasulo u nježnim bojama, glazba je uplovila tiha i melodiozna. Spustio je psa i sebi priuštio užitak vrućih mlaznica dok je pas lizao mokre pločice. Fin je bio brz, ali ne dovoljno brz da ga osuši prije nego što se otresao i pošpricao cijelu kupaonicu sitnim kapljicama. Grohotom se nasmijao kad mu je psić dobacio pogled zadovoljstva. Kad je sredio taj nered, otputio se u spavaću sobu i bacio na pod jedan od velikih jastuka nagomilanih na kauču u uglu za sjedenje. No, osjećajući se sada kao kod kuće, pas je skočio na velik, visok krevet i ispružio se kao car. “No barem si čist.” I sam se popeo u krevet i odlučio da će ga uspavati knjiga, a ne televizor. Kad je Fin išao utrnuti svjetlo, Bugs je potiho hrkao. Finu je taj zvuk bio utješan pa se zapitao nije li to žalosno da ti hrkanje psa razbija samoću. U mraku, kad se vatra pretvorila u rumenu žeravicu, mislio je na Brannu. Okrenula se prema njemu kose poput crnog svilenog plašta što joj se prelijeva preko golih ramena. Vatra je sada treperila, zlatni plameni pretvorili su njezine oči u srebro u kojem je to zlato plesalo. I nasmiješila se. “Žudiš za mnom.” “Dan i noć.” “I želiš me ovdje u svom velikom krevetu, u svojoj otmjenoj kući.” “Svugdje te želim. Svugdje. Branna, mučiš me.” “Stvarno?” Nasmijala se, ali ne okrutno. Smijeh joj je bio topao poput poljupca. “Ne ja, Fin, ne ja sama. Mi mučimo jedno drugo.” Povukla mu je prstom po prsima. “Jači si nego što si bio. I ja sam. Pitaš li se ikada bismo li zajedno bili jači?” “Kako bih mogao razmišljati, kako se pitati, kad sam tako ispunjen tobom?” 32


Primio je njezinu kosu rukama i privukao je sebi. Bože, o bože, njezin okus nakon toliko vremena, nakon cijelog života, bio je kao okus života nakon smrti. Okrenuo se i pritisnuo je pod sobom ulazeći sve dublje u tu čudesnost. Njezine grudi bile su punije, mekše, slađe nego što je pamtio, a srce joj je bubnjalo pod njegovim dlanovima dok se izvijala prema njemu. Zbrka i metež osjećaja - koža joj je bila svilenkasta kao i kosa i topla, tako topla, i otjerala je svu hladnoću. Njezino tijelo, njezine ljupke obline, zvuk njezina glasa što šapće njegovo ime, sve se to pomicalo i kretalo pod njim i otjeralo svu usamljenost. Njegova je krv kolala za nju; srce mu je udaralo kad mu je zaplela ruke u kosu kao nekad, a onda mu ih spustila niz leđa. Primila ga je za bokove, izvinula se. Otvorila. Zaronio je. Svjetlost je eksplodirala, bijela, zlatna, treperava kao vatra - cijeli se svijet zapalio. Vjetar je šibao u naletima da pretvori taj plamen u tutnjavu. Za trenutak, za jedan dah, pojavilo se zadovoljstvo. A onda je bljesnula munja. Zatim se spustio mrak. Stajao je s njom u oluji, stežući joj ruku. “Ne poznajem ovo mjesto”, rekla je. “Ni ja. Ali...” Nešto, nešto je znao, duboko u sebi. Preduboko da do toga dopre. Gusta šuma, naleti vjetra i negdje u blizini hučanje rijeke. “Zašto smo ovdje?” “Nešto je u blizini”, bilo je sve što je rekao. Okrenula je dlan na kojem je držala malenu vatrenu kuglu. “Treba nam svjetlo. Možeš li pronaći put?” “Nešto je u blizini. Trebala bi se vratiti. Tama je u blizini.” “Ne vraćam se.” Dodirnula je svoju hamajliju i sklopila oči. “Osjećam.” Kad je krenula naprijed, čvršće ju je uhvatio za ruku. Naći će način da je zaštiti ako bude potrebno. Ali vukao ga je osjećaj da mora krenuti. Gusto drveće i tamne sjene izgledale su kao da se žare od tame. Nije bilo mjeseca ni zvijezda, samo taj vjetar koji je noć ispunjavao vriskom. Nešto je u noći urlalo, a urlik je bio gladan. Fin je poželio da ima oružje, potražio snagu u dubini, izvukao nož i zapalio ga. “Mračna magija”, promrmljala je Branna. I ona je izgledala kao da se žari, goreći u plamenu vlastite moći. “Posvuda. Ovo nije dom.” “Nije dom, ali je blizu. Ne sada, već davno prije.” “Da, davno. Njegov zaklon? Je li moguće? Razaznaješ li?” “Nije kao što je bilo. Ovo je... drukčije.” Kimnula je kao da je osjetila isto. “Trebamo pozvati ostale. Trebamo imati cijeli naš krug. Ako on ovdje živi.” “Eno.” Ugledao je, mračan obris na mračnoj podlozi, ulaz u špilju u podnožju brda. Neću je povesti tamo, pomisli Fin. Neću je odvesti unutra, jer tamo je smrt. I gore od toga. Još nije ni dovršio misao kad je starac izišao. Nosio je grubu odjeću i kožne čizme. I kosa i brada bile su mu duge, zapetljane i sijede. U očima je nosio i ludilo i magiju. “Uranili ste. Zakasnili ste.” Dok je govorio, podigao je ruku. Iz nje je curila krv i razlila se po njegovoj gruboj odjeći. “Učinjeno je. Gotovo je kao što sam i ja gotov. Prerano ste stigli da bi to vidjeli, prekasno da bi to zaustavili.” “Što je gotovo?” pitao je Fin. “Tko ste vi?” “Ja sam žrtva. Ja sam otac tame. Ja sam izdan.” “Ja vam mogu pomoći.” Ali kad je Branna krenula naprijed, iz špilje je zaurlala moć. Odbacila je i nju i Fina unatrag, a starca srušila na zemlju gdje mu se krv pretvorila u crnu lokvu krvi. “Buduća crna vještice”, rekao je. “Cabhanov potomče. Nema ovdje pomoći. On je 33


pojeo mrak. Svi smo prokleti.” Fin se uspravio na noge i pokušao Brannu odgurnuti natrag. “Unutra je. On je unutra. Osjećam ga.” Ali kad se spremio jurnuti prema špilji, ona ga je zgrabila. “Ne sam. To nije za tebe samoga.” Okrenuo se prema njoj, sav izvan sebe. “On je moj; ja sam njegov. Tvoja je krv tako odredila. Tvoju kletvu nosim i osvetit ću se!” “Nemoj zbog osvete.” Ovila se oko njega. “Jer to će te prokleti. Nemoj zbog osvete. I nemoj sam.” Ali probudio se sam, obliven znojem, dok ga je znak na ruci pekao kao svježa rana. Još je osjećao njezin miris na plahtama, na svojoj koži. U zraku. Pas je drhtao pokraj njega i cvilio. “Sve je u redu.” Odsutno ga je gladio. “Sad je gotovo.” Istuširao je znoj sa sebe, dohvatio hlače, stari džemper, navlačeći ga dok je silazio u prizemlje. Pustio je psa van, jedva primijetivši da je kiša prestala i da se pojavilo slabašno zimsko sunce. Morao je razmišljati, i to smireno, pa je krenuo po kavu. Opsovao je kad je začuo lupanje na ulaznim vratima. Onda se sjetio Maggie i požurio otvoriti dok ju je u mislima posjetio i umirio se kad je vidio da je kobili dobro. Pred vratima je stajala Branna. Ušla je gurnuvši ga objema rukama. “Nisi to smio napraviti! Prokletniče, nisi me smio uvući u svoj san.” Uhvatio ju je za zapešća prije nego što ga opet gurne. I opet je pomislio kako izgleda kao da plamti, ali to je bilo od čistog bijesa. “Nisam - barem ne namjerno. Isto bih tako ja mogao reći da si ti mene uvukla u svoj.” “Ja? Kakva glupost. Dovukao si me u svoj krevet.” “Nisi se branila dok si bila tu.” Budući da joj je držao ruke, nije ga mogla udariti, ali imala je ona druge moći pa ga je odbacila dva koraka unatrag. Malo je i peklo. “Prestani. Bilo bi najbolje da se ohladiš. Sad si u mojoj kući. Ne znam jesam li ja privukao tebe ili ti mene ili nas je oboje privuklo nešto drugo. A ne mogu ni razmišljati o tome jer još nisam uspio popiti ni šalicu jebene kave.” S tim se riječima okrenuo i odmarširao u kuhinju. “Pa nisam ni ja.” Otputila se za njim. “Hoću da me pogledaš.” “A ja hoću svoju jebenu kavu.” “Kvragu, Finbar, pogledaj me. Pogledaj me i odgovori mi. Jesi li me uvukao u svoj krevet i svoj san?” “Nisam.” Provukao je ruku kroz kosu. “Ne znam, jednostavno ne znam, ali ako jesam, onda sam to napravio u snu i nisam htio. Dovraga, Branna, pa ne bih te začarao. Štogod mislila o meni, ne smiješ to misliti. Nikada te ne bih iskoristio na taj način.” Udahnula je i zastala. “Znam to, oprosti, znam to kad se smirim. Oprosti, malo sam se... uzrujala.” “Nije ni čudo. Ni ja baš nisam miran.” “I meni bi dobro došla kava, ako nemaš ništa protiv.” “Dobro.” Otišao je do aparata za kavu - onakvog o kojem je ona razmišljala da si priušti jer je radio sve vrste kava i čajeva i čokolada. “Hoćeš li sjesti?” Mahnuo je glavom prema maloj ostakljenoj izbočini gdje je vjerojatno on pio jutarnju kavu. 34


Sjela je na jednu od klupa debelo obloženih u zagasito narančastu i zagledala se u istokarenu drvenu zdjelu - sjajnu poput stakla - punu tamno crvenih jabuka. Oboje su odrasli, podsjetila je samu sebe, i ne trebaju izbjegavati razgovor o tome što se dogodilo u onom velikom krevetu. “Neću i ne mogu kriviti ni tebe ni bilo kojeg muškarca za to kamo mu misli odlaze u snu”, počela je. “Neću i ne mogu kriviti ni tebe ni bilo koju ženu za to kamo njezine misli odlaze.” Stavio je njezinu kavu, u prevelikoj bijeloj šalici, pred nju na stol. “Jer i ti si to mogla napraviti jednako kao i ja.” Nije o tome razmišljala pa se zbunila i na trenutak ostala bez riječi. Da bi si dala vremena da razmisli, probala je kavu i zaključila da je pripremljena baš po njezinom ukusu. “To je istina. Istina. Ili, budući da nisam imala prilike razmisliti o tome prije, možda je bila upletena neka druga sila. “Druga?” “Tko zna?” Više zlovoljna nego ljutita, digla je ruke u zrak. “Znamo da sam ja došla ili me nešto donijelo u tvoj krevet i u tom smo snenom stanju počeli raditi ono što normalni ljudi rade.” “Koža ti je meka poput ružinih latica.” “Što i nije čudo”, ovlaš je rekla, “jer koristim proizvode koje sama radim, a radim fine stvari.” “Branna, u tim trenucima bilo je kao nekad, i više od toga.” “U tim trenucima oboje smo bili opčinjeni. A što se dogodilo, Fin, kad smo se spojili? U tom trenutku? Munje, oluja, svjetlost pa tama, pa smo bili bačeni na drugo mjesto i u drugo vrijeme. Može li biti jasnije koliku smo cijenu platili za te trenutke?” “Meni nije jasno, uopće. Što smo naučili? Vrati se onamo.” Preklopila je ruke na stolu i namjerno i odlučno isključila emocije. “U redu. U mračnoj smo i gustoj šumi, bez mjeseca i zvijezda, a kroz drveće zavija jak vjetar.” “Rijeka. Negdje iza nas čulo se hučanje.” “Da.” Zažmirila je i vratila se na to mjesto. “Tako je, da. Rijeka je iza nas, snaga ispred. Mračna je, a ipak joj želimo prići.” “Špilja. Cabhanovo sklonište, siguran sam.” “Nismo mu vidjeli ni traga.” “Osjetio sam ga, ali... nije bilo kao štoje sada. Nešto drugo.” Odmahnuo je glavom. “Nije uopće jasno, ali iako ne znam gdje smo bili, ipak sam osjetio nešto poznato. Kao da sam trebao znati. Onda se pojavio starac.” “Nisam znala tko je on.” “Nisam ni ja, ali opet sam se osjećao kao da bih trebao znati. Došli smo prerano da bismo vidjeli, rekao je, i prekasno da bismo mogli to spriječiti. Zagonetke. Samo jebene zagonetke.” “Pomak u vremenu, čini mi se. Nismo bili u sadašnjem vremenu, ali ni ondje gdje bismo mogli više znati. Sebe je nazvao žrtvom.” “I ocem tame. Puno je krvario. Lud i na samrti, ali u njemu je bila moć. Slaba, ali bila je.” “Cabhanova žrtva?” zapitala se Branna, a potom se uspravila. “Cabhanov otac?” rekla je ugledavši u Finovim očima istu pomisao, “je li to moguće?” “Pa, od nekoga je morao poteći. Ah, pa mene je nazvao Cabhanovim potomkom, a tebe budućom Crnom vješticom. Branna, on je znao tko smo, iako se u njegovo vrijeme mi još nismo rodili. Znao je.” “Nije on od Cabhana napravio to što on jest.” Odmahnula je glavom i ponovno osjetila 35


ono stoje tamo osjećala. “Nije u njemu bilo dovoljno snage za to. Ali...” “Bilo je u špilji još nešto.” Nešto mirniji, opustio je šaku koju je držao stisnutu na stolu. “Je li starac prizvao više nego stoje mogao podnijeti, unio tamu unutra, dao joj izvor?” “Cabhanova krv - njegov otac. I krv njegova oca što se prolijeva. Život mu se izlijeva po zemlji. Zbog žrtve? Zaboga, Fin, je li Cabhan ubio vlastitog oca, žrtvovao onoga koji ga je stvorio da bi se domogao tame?” “Mora biti krv”, mrmljao je Fin. “Uvijek mora biti krv. Tama to traži; čak i svjetlost to traži. Prerano da bismo vidjeli. Da smo ostali, bismo li ga zatekli kako stječe moć koju sad ima? Kako je stječe, ali još potpuno ne posjeduje?” “To se tada dogodilo, dok je starac ležao na umoru. Provalilo je, zar ne, i odbacilo nas unatrag i uništilo čini koje su nas ondje odvele. I bilo je hladno, sjećaš li se, jesi li osjetio? Trenutak prije nego što je sve završilo bilo je brutalno hladno i onda sam se probudila u svom krevetu.” Fin se odgurnuo od stola, nemiran, i hodao gore-dolje. “On sigurno nije poželio da budemo tamo - Cabhan. Sigurnu nije poželio da budemo blizu njegova skloništa ili da saznamo nešto o njegovu porijeklu.” “Ako imamo na to pravo.” “Branna, nije nas on tamo odveo. Zašto bi? Što više znamo, više toga možemo upotrijebiti protiv njega. Druge sile, rekla si. I ja kažem da su nas onamo poslale druge sile, bez obzira na to jesu li te sile izvan nas ili u nama.” “Zašto samo nas dvoje? Zašto ne nas šestero?” “Buduća mračna vještica, Cabhanov potomak?” Slegnuo je ramenima. “Dobro znaš da magiju ne možeš uvijek logički objasniti. Moramo se vratiti i saznati više.” “Nije mi do seksa s tobom da bismo se vratili kroz vrijeme do Cabhanove špilje.” “Ali bi dala život za to.” Odmahnuo je rukom prije nego što je uspjela odgovoriti. “Ne želim seks dobiven magijom, čak ni s tobom. I želim na sljedećem putovanju imati potpunu kontrolu, a ne da me odnesu neke druge sile ili sredstva. Moram razmisliti o tome.” “Hoću da se zakuneš.” “Što?” Rastreseno se okrenuo i gledao je kako ustaje od stola, duge, raspuštene, pomalo divlje kose. Oči su joj nekako istodobno bile smirene i vatrene. “Da se zakuneš, Finbar. Da nećeš natrag ići sam. Da nećeš napraviti ni koraka bez mene i naše družine. Nisi sam i nećeš raditi sam. Hoću tvoju riječ ovdje i sada.” “Smatraš li me tako neopreznim, tako željnim vlastitog udesa?” “Smatram da si onakav kakvog sam te vidjela na Samhain kad si htio napustiti naš krug i sigurnost i sam tražiti Cabhana, unatoč riziku da se više ne vratiš u svoje vrijeme i mjesto. Zar ti tako malo značimo Fin? Tako malo da bi otišao i ostavio nas?” “Puno mi značiš, a i ostali, ali on je moja krv, ne tvoja.” Riječi su mu imale gorak okus, ali bile su istinite. “Ali ipak neću raditi sam. Neću jer ako pogriješim, ugrozit ću tebe i ostale. Sve.” “Daj mi ruku.” Ispružila je svoju. “Daj mi ruku da potvrdimo zakletvu.” Primio ju je za ruku. Svjetlost im je potekla iz prstiju, zapištala i zapucketala kao tek zapaljeni fitilj. “No dakle”, tiho je rekao, “to se već dugo nije dogodilo.” Osjetila je vrućinu kako se širi kroz nju - kao utjeha i kao mučenje. Pitala se što bi se od toga pojačalo kad bi mu se približila, kad bi posegnula za njim? Izvukla je ruku iz njegove i odmaknula se. “Moram reći ostalima prije nego što se raziđu. Možeš ići sa mnom ako želiš.” “Ti to obavi.” I on se morao malo odmaknuti od nje. “Moram obaviti neke stvari.” “Dobro.” Krenula je natrag, a on ju je pratio do vrata. 36


“Danas ću raditi s Ionom pa ćemo vidjeti što možemo napraviti. Možda bi bilo najbolje da se svi okupimo, ali ne večeras. Treba nam još malo vremena da razmislimo o svemu. Sutra navečer ako ti odgovara.” “Ti kuhaš.” “To mi je sudbina.” Poželio joj je prijeći rukom preko kose, samo da je osjeti onako kako ju je osjetio u snu. Ali nije ju dodirnuo. “Donijet ću vino.” “Tvoja sudbina.” Kad joj je otvorio vrata, zakoračila je van, a onda se okrenula i stala tako na trenutak okružena jutarnjom izmaglicom. “Dobru si kuću sagradio. Ne samo da je lijepa, nego se doima dobro i snažno.” “Nisi vidjela puno više od kuhinje.” “No pa to je duša kuće. Ako možeš, dođi sutra oko tri pa ćemo raditi prije nego što ostali dođu na večeru.” “Smislit ću nešto i doći ću.” Pričekao je da ode do auta i iznenadio se kad se zaustavila i ponovno se okrenula s obijesnim osmjehom. “Zaboravila sam ti reći, ni tvoja koža nije daleko od ružinih latica, ali naravno na muški način.” Kad se nasmijao, napetost mu je u trbuhu popustila iako se ona udaljavala.

37


Poglavlje 5.

NAKON ŠTO JE BRANNA ISPRIČALA SVOJU PRIČU I zamolila sve u krugu da razmisle o

njezinu značenju, postavila je još jedan zahtjev. “Voljela bih da večeras nemamo muških u kući, ako nemate ništa protiv. Voljela bih provesti večer sa svojim curama, vinom, uzorcima boja i slično. Connor i Boyle, budite tako dobri pa okupirajte Finovu kuću i ostanite tamo. Radite štogod muški rade kad se navečer riješe žena. Ne želim znati što bi to moglo biti.” Kad je Connor oklijevao, piknula ga je prstom u trbuh. “I nemoj misliti da nas tri trebamo mušku zaštitu. Dvije među nama su vještice, baš kao i ti, a treća bi te mogla izdevetati k'o balavca ako je razljutiš.” Jako se trudim da je ne razljutim. Dobro. Boyle, što ti kažeš, da odvučemo Fina do puba, a onda oteturamo do njegove kuće?” “Ja sam za. Pretpostavljam da će biti raspoložen za društvo”, rekao je pogledavajući Brannu. “Raspoložen ili ne, treba mu. Ja ću biti u radionici. I ona, kad završiš ovdje, dat ću ti posla.” “Ja ću doći do šest”, rekla joj je Meara i pričekala da Branna iziđe iz sobe. “Ovo je jako teško za njih oboje. Ne znam kako izdržavaju. Haj'mo ih danas barem malo razveseliti i olakšati im.” “To možemo.” Boyle je rukom protrljao Mearino rame pa se okrenuo Ioni. “Dobro je da si ti danas s njom.” Nadala se da može pomoći i da će znati što da kaže - a o čemu da šuti. Kad se Iona pojavila u radionici, Branna je već bila pokraj peći, a tucet zrcalnih posuda postavljeno na pultu. “Imam narudžbu za ovo pa ih želim odmah napraviti, a htjela bih složiti i neke aranžmane - u malenim bočicama - krema za ruke, kupke i sapuni. Stavi ih u crvene kutije kojih su mi previše poslali i povezi ih crveno-zeleno kariranom vrpcom. Eileen ih može ponuditi po posebnoj cijeni jer mi višak pogreškom nisu naplatili. Bit će ljudi koji blagdansku kupnju obavljaju u zadnji čas, tako da bi trebale dobro ići. Iona se oslonila na svoj instinkt, prišla joj i bez riječi je zagrlila. “Iona, dobro sam.” “Znam, ali to je samo zato što si jaka. Ja ne bih bila. Samo da znaš, uz tebe sam ako se poželiš ispuhati.” “Ispuhati?” Kratko se nasmijavši, Iona je odustala. “Hoću reći izvikati se, istresti bijes, prokleti nebesa.” “To nema smisla.” “Vikanje, bijes, proklinjanje jest smisao. Tako da, ako to ikada poželiš, uz tebe sam. Donijet ću bočice i kutije. Znam gdje su.” “Hvala ti za to - za to sve. Bi li htjela odnijeti te male aranžmane u trgovinu kad ih završimo? Voljela bih da idu u prodaju što prije.” “Naravno. Ali želiš li ih imati na zalihama ili samo želiš da odem odavde?” Branna pomisli kako njezina rođakinja ima dobro izoštrene instinkte. “Ijedno i drugo, ali što se tebe tiče, samo na kratko. Drago mi je da si ovdje, ali nakratko bih voljela biti malo sama. A kad se vratiš, možemo se početi baviti važnijim stvarima među sobom.” 38


“U redu.” Iona izvadi kutije i počne ih slagati. “Koliko ovih?” “Šest, hvala ti.” “Mislim da si u pravu, ako želiš moje mišljenje.” “U vezi s kutijama?” “Ne, ne u vezi s tim. U vezi s onim što se dogodilo. U vezi s time da se radi o nekoj drugoj sili koja je odvukla tebe i Fina.” “Nisam sigurna jesam li u pravu ili sam samo tako zaključila.” “To je moje mišljenje.” Dodirnula je svoju svijetlu kosu i podigla pogled. “Možda nadam se da ne diram bolnu točku - možda i ti i Fin želite biti zajedno i možda se ta želja povremeno probudi i možda je prošla noć, iz nekog razloga, bila taj trenutak.” “Puno je tih možda u tvome mišljenju, sestro.” “Obilazim oko bolne točke. U želji i žudnji nema možda. Oprosti Branna ali nemoguće je ne vidjeti i ne osjetiti, tim više što nas ovo sve povezuje.” Branna se trudila da bude zaposlena i da joj je glas miran. “Ljudi žele svašta što ne mogu imati.” Bolna točka, podsjeti se Iona i prestane inzistirati. “Htjela sam reći, lako je moguće da ste sinoć oboje bili malo ranjivi i da vam je obrana malo oslabila. A to je otvorilo vrata, takoreći, toj drugoj sili. Ne Cabhanu, to stvarno nema smisla.” “Povrijedilo nas je.” I ostavilo za sobom strahovitu bol. “On živi za to da nas povrijedi.” “Da, ali...” Iona odmahne glavom. “On nas ne razumije. On ne razumije ljubav ni odanost ni pravu žrtvu. Požudu da. Ne sumnjam da razumije da ste ti i Fin napaljeni jedno za drugo, ali nikada neće razumjeti što leži iza toga. Sorcha bi razumjela.” Branna prekine rad na svijećama i zagleda se u Ionu. “Sorcha.” “Ili njezine kćeri. Razmisli o tome.” “Kad razmislim, sjetim se da je upravo Sorcha ona koja je proklela sve što dolazi od Cabhana, a to je i Fin.” “To je točno. Nije imala pravo, ali to je točno. I možda bi, budući da joj je on ubio muža i odvojio je od njezine djece, ponovila sve. Ali ona je znala što je ljubav. Razumjela je to, za nju je dala svoju moć i svoj život. Zar ne misliš da bi je upotrijebila kad bi mogla? Ili njezina djeca?” “Znači ona ili njezina djeca su nas začarali snom? U kojem smo bili zajedno i bez ikakve obrane pa smo vodili ljubav.” Počela je hodati uokolo, promišljeno, vrteći to u glavi. “A kad se to dogodilo, s pomoću te snage poslala nas je natrag u vremenu. Ali istodobno prerano i prekasno.” “Dobro, razmisli o tome. Da vas je poslala ranije, štogod se događalo u toj špilji moglo vas je uvući i možda se ne biste mogli obraniti. Da ste došli kasnije, ne biste razgovarali s onim starcem - koji bi mogao biti, a ja mislim i da jest - Cabhanov otac.” Iona je izvadila vrpcu i bočice dok je Branna radila u tišini. “Mislim da ste vidjeli ono što ste trebali vidjeti, to želim reći. Mislim da trebamo pronaći način da vidimo više - to nam je zadatak. Oni nam ne mogu ništa pokloniti, nije li tako? I mislim - opet bolna točka - da ste to morali biti samo ti i Fin jer vas dvoje morate raščistiti - a ne uljepšavati ni skrivati ni ignorirati što osjećate.” “Ja sam svoje raščistila.” “Ma, Branna.” “Mogu ga voljeti i prihvatiti da živim bez njega. Ali sada vidim da je previše toga u mojoj glavi bilo nejasno. Svi ti osjećaji koje nisam mogla objasniti. Dobro si primijetila, Iona. Vidjeli smo ono što smo trebali vidjeti i od toga trebamo krenuti dalje.” Dobacila joj je pogled i osmjehnula se prije nego što je ulila još mirišljavog voska. 39


“Puno si naučila od onog dana kad si se pojavila na vratima po onoj kiši u onom ružičastom kaputu, brbljajući od nervoze.” “Još samo da naučim kuhati.” “Eh, neke su nam stvari nedostižne.” Završila je svijeće pa su zajedno složile šest lijepih poklon-paketa. Kad se Iona otputila u Cong, Branna je osamu ispunila čajem pokraj vatre dok joj je Kathel držao glavu u krilu. Proučavala je plamen i pustila da joj se misli vrte u krug. A zatim je uz uzdah odložila čaj. “Dobro hajde, hajde.” Ispružila je ruke prema vatri. “Razbistri se i pokaži mi, kroz dim i kroz vatru, kamo svjetlost želi povedi me.” Slike su se vidjele u plamenu, glasovi se čuli kroz dim. Branna je pustila da je privuku, da je obaviju, predala se zovu koji je osjećala u krvi, u kostima. Kad se dim razišao, stajala je u sobi u kojoj je tinjala jedna druga vatra i treperile svijeće. Njezina rođakinja Brannaugh sjedila je na stolcu i tiho pjevušila djetetu koje je dojila. Podigla je pogled, lice joj se ozarilo, i rekla: “Majko?” “Ne.” Branna je izišla iz sjene. “Nije, žao mi je.” “Poželjela sam je. Vidjela sam je kad mi se sin rodio, vidjela sam kako promatra, osjetila sam njezin blagoslov. Ali to je bilo sve i odmah je nestala. Poželjela sam je vidjeti.” “Ja sam tražila od svjetla da me povede kamo hoće. Donijelo me ovdje.” Branna se primaknula i pogledala dijete, njegovo paperje tamne kose i meke obraze, tamne, prodorne oči dok je marljivo sisao majčine grudi.” “Prekrasan je. Tvoj sin.” “Ruarc. Tako se brzo rodio, a s njegovim dolaskom razlilo se sjajno svjetlo. U njemu sam ugledala majku još dok ga je Teagan izvlačila iz mene i dovodila na svijet. Nisam mislila da ću te tako brzo ponovno vidjeti.” “Koliko je kod tebe prošlo?” “Šest dana. Boravimo u Ashfbrdu, ondje smo dobrodošli. Ja još nisam otišla do kolibe, ali Teagan i Eamon jesu. Oboje su vidjeli Cabhana.” “Ti nisi.” “Ja ga čujem.” Pogledala je prema prozoru dok je ljuljala dijete. “Doziva me, kao da bih mu se ja odazvala. Dozivao je moju majku, a sada mene. A tebe?” “Znao je, i pretpostavljam da će opet, ali to mu neće pomoći. Znaš li za neku špilju tamo iza rijeke?” “Ima špilja u brdima, pod vodom.” “Neka moćna. Mjesto tame.” “Nismo smjeli ići preko rijeke. To su nam branili i majka i otac. Nisu nikad spominjali takvo mjesto, ali čula sam neke stare da na svojim okupljanjima pričaju o Midorovoj špilji, a kad bije spomenuli, napravili bi znak protiv zla.” “Midor.” Barem nekakvo ime od kojeg se može početi, pomisli Branna. “Znaš li otkud Cabhan potječe? O tome nema ni riječi u Sorchinoj knjizi.” “Nije nikad o tome pričala. Bili smo djeca, a poslije nije više bilo vremena. Bi li ti pomoglo da to znaš?” “ Nisam sigurna, ali uvijek je bolje znati nego ne znati. Bila sam ondje, u snu. S Finom. Finbar Burke.” “Od Burkea iz Ashforda? Ne, ne”, brzo je nastavila. “To je onaj iz tvoje družine koji je u srodstvu s Cabhanom. Njegova ga je krv ovamo privukla, a i tebe s njim?” “Ne znam, a ne zna ni on. On nije Cabhan i nije kao Cabhan.” Sad je Sorchina Brannaugh pogledala u svoju vatru. “Govoriš li srcem, sestro, ili glavom?” “I jednim i drugim. Krvario je s nama. I sama si vidjela, ili ćeš vidjeti u noći 40


na Samhain. Pa ćeš sama prosuditi. Midor”, ponovila je. “Svjetlo me ovamo donijelo i to možda samo zbog toga. Nikad nisam čula za Midorovu špilju. Mislim da bi ovo moglo biti zakopano u vremenu, ali znam uzeti lopatu i kopati.” Kad se vani začulo zavijanje, obje su pogledale prema visokom prozoru. “On lovi i vreba.” Brannaugh privine svog sina. “Otkad smo se vratili kući već je nestala jedna djevojka iz sela. Pritisnuo je mrak na prozore i uzvitlao svoju maglu. Čuvaj se sjenki.” “Čuvam se i čuvat ću se i dalje.” “Uzmi ovo.” Pomaknula je dijete i ispružila ruku, a u njoj bodež od kristala bistrog poput vode. “Poklon za tebe, i svjetlo.” “Hvala ti. Nosit ću ga sa sobom. Budi dobro i puno lijepih blagoslova tebi i tvom sinu.” “I tebi. Samhain”, promrmljala je dok je Branna osjećala kako je nešto vuče. “Namazat ću vrhove strelica otrovom i učiniti sve stoje u mojoj moći da ga uništim.” Nećeš, pomislila je Branna kad je opet sjedila ispred svoje vatre i proučavala kristal u svojoj ruci. Ne na Samhain. Neki drugi put, uz pomoć bogova, ali ne na Samhain. Ustala je gurnuvši dar u džep. Odlučila se za laptop umjesto za knjige i počela tražiti Midorovu špilju.

“NISAM MOGLA NAĆI NIŠTA POD MILIM BOGOM U VEZI S TIM.” Branna je sjedila i nabadala salatu koju je pripremila uz ukusnu tjesteninu i štrucu kruha s maslinama. “Ne vjerujem da špilju čarobnjaka iz dvanaestog ili trinaestog stoljeća možeš naći na Googleu.” Meara je stavila debeli sloj putra na kruh. “Na Googleu možeš naći skoro svaku prokletu stvar.” “Je li irsko ime? Midor?” pitala se Iona. “Nisam čula za njega. Ali mogao je doći odasvuda, iz grotla pakla ako se nas pita, i umrijeti pred tom špiljom.” “A gdje je majka?” Iona je mahala svojim vinom. “Midor je morao začeti Cabhana ako mu je on bio otac - s nekim. Gdje je majka? Tko je majka?” “O tome nema ničega, apsolutno ničega, u Sorchinoj knjizi, knjizi moje prabake. Možda nije važno.” Branna je naslonila obraz na ruku. “A to prokleto nije točno. Nešto od toga mora biti važno jer inače Fin i ja ne bismo otišli u onu jebenu špilju.” “Shvatit ćemo. Ova tjestenina je fenomenalna”, dodala je Meara. “Riješit ćemo mi to, Branna. Možda na mene djeluje Connorova neupitna vjera, ali sigurna sam u to. Stvari idu na bolje, zar ne vidiš? Ti se viđaš sa Sorchinom Brannaugh, a Fin i ti odlazite u šetnju iz snova nakon male ševe iz snova.” Iona je pognula ramena, a onda ih opet ispravila kad je po Branninu licu vidjela da je Meara to dobro izvela. “Nije baš bila neka ševa”, promrmljala je Branna. “Dodali smo potpuno novo značenje preuranjenoj ejakulaciji. Ja ti kažem da je sudbina prokleta kučka. Najprije ti kaže izvoli Brana, sjećaš li se ovoga? A zatim, sjećanje je sve što ćeš dobiti. I onda se vraćaš u mrak i krv i zlo.” “Umorna si od toga.” Iona ispruži ruku i pogladi je po ramenu. “Večeras jesam, bez sumnje. Nitko me nikada nije dirnuo kao Fin i dovoljno sam umorna od toga večeras da to kažem na glas. Nitko, ni moje tijelo, ni moje srce ni dušu. I nitko neće. A kad to znaš, to te može iscrpiti.” 41


Iona je nešto zaustila, ali ju je Meara ušutkala pokretnom glave. “Nije mi trebalo da me nešto na to podsjeti. To je bilo okrutno, ali magija zna biti takva. Imaš neki dar i ah, vidi što si i što imaš. Ali nikad ne znaš koliko ćeš to platiti.” “I on plaća”, reče Meara blago. “Znam. Više nego itko. Bilo je lakše kad sam mogla biti ljutita ili se osjećati prevarena. Ali ono što treba napraviti ne može se napraviti ljutnjom i zamjeranjem. Kad se toga oslobodiš, toliko toga ti se vrati. Previše toga. Stoga moram pitati kako ću napraviti ono što treba kad sve ovo osjećam? Potrebno je i osloboditi se nekih osjećaja.” “Snaga ljubavi”, rekla je Iona nakon kraće stanke. “Mislim da čak i kad boli, ona ima snagu.” “Možda je tako. Ne, sigurno je tako”, ispravila se Branna. “Ali kako je koristiti, a da te ne proguta, to je jako tanka granica, zar ne? A trenutačno se osjećam neuravnoteženo i pod pritiskom i...” Utihnula je i lagano primila loninu i Mearinu ruku. “Čuvajte se sjenki”, šapnula je, gledajući kroz prozor gdje su one ocrtavale duboke provalije na zidu od magle. “Ne, miruj”, rekla je kad je Meara počela ustajati. “Samo miruj. On ne može doći do onoga stoje moje, ma koliko se trudio. Ali ja sjedim ovdje u svojoj vlastitoj kuhinji i glumim budalu. Sjedim ovdje i cmizdrim, dok se on vuče oko mojih zidova i prozora i hrani se mojim samosažaljenjem. E, pa dosta se hranio.” Odskočila je od stola zanemarivši Ionin povik “Čekaj!” Odjurivši ravno do prozora, širom ga je otvorila i izbacila van jednu vatrenu kuglu, pa još jednu, pa dvije odjednom, dok je oko nje praskao bijes njezine snage. Nešto je zaurlalo, nešto neljudsko. Magla je zasvijetlila poput ognja, a zatim nestala. “Eto ga.” Branna zapucketa prstima i zatvori prozor. “Tako mi boga.” Iona je stajala, držeći na dlanu vatrenu kuglu, i pomalo drhtala. “Tako mi boga”, ponovila je. “Mislim da mu se ovo nije dopalo. A i bolje se osjećam.” Otresavši ruke jednu o drugu, vratila se, sjela za stol i uzela vilicu. “Ugasi sada tu vatru Iona i pojedi tjesteninu.” Stavila je prvi zalogaj u usta. “Jer ako ja kažem da je izvrsna, mora da je tako. A ti, Meara, molim te pošalji Connoru poruku. Samo im javi da pripaze, iako ne vjerujem da će Cabhan večeras u njih zabadati.” “Hoću.” “Mislio je malo boenuti žene”, rekla je Branna dok je jela. “Uvijek će ih podcjenjivati. I mislio se domoći mojih osjećaja. Sada se može njima zadaviti. Svjetlost je ono što on ne podnosi.” Kvrcne prstima i svjetla u sobi mrvicu se pojačaju. “I veselje. A mi ćemo se baš malo veseliti jer nema puno toga što me više veseli od biranja boja i premaza i tome slično.” Zagrabila je još tjestenine. “Dakle, Iona, jesi li razmišljala o travertinu u glavnoj kupaonici?” “Travertin.” Iona izdahne i uspije izustiti “Hmmm”. “Još se moramo dogovoriti i o detaljima tvog vjenčanja, a o tvome Meara jedva da smo i pričali. Ovdje je puno radosti.” Opet ih je primila za ruke. “One koju žene poznaju. Natočimo si još vina i pričajmo o vjenčanjima i gradnji doma od kamena i stakla.”

CONNOR JE PROČITAO MEARINU PORUKU. “CAISHAN JE BIO U kućici.” “Ne”, brzo je dodao kad su njegovi prijatelji ustali od stola. “Otišao je. Meara kaže da ga je Branna otjerala sa zapaljenim repom među nogama.” “Bolje ću vidjeti vani gdje nema svjetla i buke. Provjerit ćemo”, dodao je Fin, ustao i 42


napustio toplinu puba. “Trebali bi se vratiti”, zahtijevao je Boyle. “Meara kaže da ne. Kaže da Branni treba jedna večer samo sa ženama i kune se da su sigurne unutra u kući. Boyle, ona ne bi to olako rekla.” Otvorio se, učinio što je mogao da zaustavi glasove i smijeh oko sebe. “Nije blizu.” Pogledao je Fina da to potvrdi kad se vratio. “Bijesan je i još se nije potpuno oporavio”, rekao je Fin. “Sad se udaljio od kuće i odavde. Trebao sam ga osjetiti. Da smo bili tamo...” “Samo sjenke i magla”, dobacio je Connor. “To je sve što se za sada usudi. Ali za nas je s pubom gotovo, zar ne? Idemo do tebe?” “Odatle je lako čuvati stražu, svidjelo se to Branni ili ne.” “Slažem se. Ne, ja ću to.” Boyle izvuče nekoliko novčanica i baci ih na stol. “Nisi još uspio razgovarati s Connorom kao što si htio.” “O čemu?” upita Connor. Fin je samo nabacio svoju jaknu i čekao jer je pola puba imalo nešto reći Connoru prije nego što ode. Privlačio je ljude kao med muhe, pomislio je Fin, i znao je da bi sam poludio da je imao takvu moć. Kad su izišli, stisnuli su se u Finov kamiončić jer, kao što su zaključili - nakon poprilične rasprave - jedan će im biti dovoljan. “Htio sam razgovarati o školi”, počeo je Fin. “Koliko ja vidim, nema problema. Radi li se 6 tome da dodamo lov s jastrebovima i konjima jer o tome sam dosta razmišljao?” “Možemo i o tome razgovarati. Pripremio sam papire o partnerstvu.” “O partnerstvu? Zar Boyle ulazi u to s tobom?” “Ja imam dovoljno posla s konjušnicama, hvala”, rekao je Boyle i pokušao naći prostor da ispruži noge. “Pa s kime ćeš se onda udružiti? Samo mi nemoj reći s onim idiotom O' Lowreyom iz Sligoa. On se razumije u sokole, ali u svemu ostalom je budala.” “Nije O'Lowrey, nego jedna potpuno druga budala. S tobom se udružujem, blesane.” “Sa mnom? Ali... ja vodim brigu o svemu tome, zar ne? Nema potrebe da ti ja budem partner.” “Nisam pripremio papire iz potrebe, nego zato što je to u redu i zato što je vrijeme. Napravio bih to odavno, ali bio si jednako zagrijan za gradnju koliko i za sokolarstvo. A vođenje škole ti možda ne bi odgovaralo, zbog papirologije, traženja zaposlenika i svega ostalog. Ali odgovara ti, inače bi se bavio samo puštanjem sokola i obukom. No tebi ide sve skupa, pa stoga, to smo riješili.” Connor je šutio dok se Fin nije zaustavio pred kućom. “Fin, meni ne trebaju papiri.” “Ne trebaju, znam, kao ni meni s tobom. Ni Boyleu sa mnom. Ali odvjetnici i poreznici i svi ostali, oni ih trebaju. Zato ćemo ih pročitati, potpisati i riješiti se toga. Shvati to kao uslugu meni.” “To je glupost. To nije usluga...” “Hoćete li me vas dvojica pustiti van iz ovog prokletog kamiona ako se namjeravate pola noći natezati jer sam zaglavljen između vas.” Fin iziđe. “Natočit ćemo u njega još nekoliko pinti i potpisat će papire i zaboraviti da je to ikada napravio.” “U cijeloj grofoviji Mayo nema dovoljno pinti da bih ja tako nešto zaboravio.” Zbog oštrine u Connorovu glasu Boyle je odmahnuo glavom i pustio ih da se svađaju. A Fin je položio ruke na Connorova ramena. “Mo dearthair, misliš li da ovo radim zbog nekakvog osjećaja obaveze?” 43


“Ne znam zašto to radiš.” “Ma daj, Connor, nemoj me... Škola je više tvoja nego moja i uvijek je bila. Ne bi je ni bilo da nije tebe, bez obzira na to koliko ja to želio. Ja sam poslovan čovjek, nisam li?” “Tako kažu.” “A ovo je posao. A ujedno i jastrebovi, koji su jednako dragi i meni i tebi.” Podigao je ruku, bez rukavice. Za nekoliko trenutaka njegov sokol Merlin sletio mu je na zglob poput pera. “Brineš o njemu kad mene nema.” “Naravno.” Fin je nagnuo glavu kako bi se sokol o njega očešao. “On je dio mene kao što je Roibeard dio tebe. Imam u tebe povjerenja da ćeš o njemu brinuti, a tako i u Mearu. Kad završi ovo s Cabhanom, neću moći ostati ovdje, barem ne neko vrijeme.” “Fin...” “Morat ću otići, zbog vlastitog zdravlja, morat ću, a ako se vratim, neću moći ostati, sada više ne. molim te, Connor, učini mi tu uslugu.” Uzrujani Connor snažno ga bočne u rebra. “Kad ovo završi, ostat ćeš. A Branna će biti s tobom, kao nekada.” “Znak neće nestati kad uništimo Cabhana.” Fin je ponovno podigao ruku i pustio Merlina da poleti i raširi krila u letu. “Ona ne može istinski biti moja, ne dok ja nosim taj znak. Dok ga se ne riješim, ne mogu od nje tražiti da bude moja. A ne mogu tako ni živjeti, kunem ti se Connore, znajući da mi je ona svake noći nadomak ruke, a nikada neće biti moja. Nekoć sam mislio da mogu. Sad znam da ne mogu.” “Potpisat ću ti papire ako to želiš. Ali kažem ti, oči u oči, kad ovo završi, ostat ćeš ovdje. Zapamti, Finbar. Zapamti što sam ti rekao. Kladit ću se u stotku, ovdje i sada.” “Može. Sada.” Prebacio je ruku oko Connorovih ramena. “Idemo popiti jednu pintu da vidimo jel' možemo Bovlea nagovoriti da nam spremi nešto za jelo jer u pubu nismo stigli do te točke.” “Ja sam za sve.”

NIJE MOGLA ZASPATI. DUGO NAKON ŠTO JE KUĆA UTIHNULA,Branna je hodala naokolo provjeravajući vrata, prozore i hamajlije. On je bio vani, i vrebao. Osjećala ga je kao sjenu preko sunca. Odlazeći na kat, pogladila je Kathela po glavi. “Trebali bismo spavati”, rekla mu je. “Oboje. Sutra nas čeka još posla.” Zapalila je vatru u spavaćoj sobi, radi topline, utjehe i svjetla. Mogla bi u mislima proći kroz tu vatru, pomislila je, ali znala je da joj ono što bi vidjela možda ne bi pružilo toplinu i utjehu. Za sada joj je bilo dosta hladnoće. Umjesto toga, kad se Kathel napokon smjestio, izvadila je svoju violinu. On je promatrao kako premazuje gudalo, cijelo vrijeme udarajući repom. Već joj je i to izmamilo osmijeh dok je prilazila prozoru. Odande je vidjela van, prema brdima i šumi, i nebu na kojem je mjesec plovio kroz oblake, a zvijezde treperile poput dalekih svijeća. A on je mogao vidjeti unutra, pomislila je, mogao ju je vidjeti kako stoji iza stakla, iza hamajlija. Izvan njegova dohvata. To joj je osnažilo osmijeh. Gledaj koliko želiš, mislila je, jer nikada nećeš imati ono što ja jesam. Postavila je violinu na rame i zažmirila na trenutak dok glazba nije iz nje izronila. 44


Svirala je tonove koji su joj rasli iz srca, duha, krvi, strasti. Polagana, zanosna, ljupka snaga pjevušila je kroz strune i treperavo usmjeravajući svoj prkos prema staklu i tami. Uokvirena prozorom i s vatrom koja joj je plesala iza leđa, svirala je ono što ga je istodobno mamilo i odbijalo dok je njezin pas promatrao, njezini prijatelji spavali, a mjesec plovio. U svome krevetu, sam u tami, Fin je čuo njezinu glazbu i osjetio kako ono što se uzdiglo iz njezinog srca probija njegovo. I čeznuo je za njom.

45


Poglavlje 6.

JUTRO JE PROVELA U KUĆANSKIM POSLOVIMA, POSPREMAJUĆI i lašteći kuću prema

svojim, kako ih je Connor često zvao, zastrašujućim standardima. Sebe je smatrala bićem reda i razuma, a najsretnija je bila kad je njezino okruženje odražavalo ne samo taj red, nego i njezin ukus. Voljela je znati da se stvari nalaze ondje gdje ih je stavila, što je prema njezinu mišljenju bilo praktično i štedjelo je vrijeme. Da bi se savršeno osjećala, trebale su joj boje i teksture i lijepe stvari što uveseljavaju srce i privlače pogled. Za lijepe stvari i red trebalo je vremena i truda, a ona je uživala u kućanskim poslovima i njihovoj jednostavnoj, svakodnevnoj rutini. Voljela je blagi miris narančine kore koji se osjećao kad bi ulaštila namještaj tekućinom koju je sama napravila i oštar miris grejpa nakon što bi oribala kadu. Paperjasti jastuci nudili su dobrodošlicu, kao što je mekan, lijep prekrivač nudio udobnost i bio oku ugodan. Kad je završila, promijenila je svijeće, zalila biljke i napunila staru bakrenu kantu tresetom za vatru. Meara i Iona pospremile su kuhinju prije nego što su otišle do konjušnice, ali... ne baš onako kako bi njoj odgovaralo. Dok se rublje okretalo u perilicama, ona je razmišljala o sitnicama, sastavljajući u glavi popis stvari koje joj trebaju s tržnice i drugi popis mogućih novih proizvoda u njezinoj trgovini. Pjevušcći dok je tako planirala, završila je i zadnji kućanski posao obrisavši kuhinjski pod. I osjetila ga. Iako joj je srce poskočilo, natjerala se da se sporo okrene prema Finu koji je stajao na vratima u njezinu radionicu. “Vesela melodija za ribanje.” “Volim ribanje.” “To mi nikad nije bilo jasno. Kao što mi nije jasno kako možeš izgledati tako primamljivo dok to radiš. Nisam li u pravu? Jesmo li se dogovorili da ćemo danas raditi?” “U pravu si, samo si uranio.” Promišljeno se vratila brisanju poda. “Pristavi vodu za čaj u radionici. Skoro sam gotova.” Imala je jutro za sebe, podsjetila se Branna, vrijeme koje je mogla provesti kako je htjela. Sad je vrijeme za obaveze. Radit će s Finom jer to moraju napraviti. Prihvatila je to, a i njega je prihvatila kao dio svog kruga. Obaveze, mislila je, nisu uvijek lagane. Za postizanje tako važnog cilja kao što je bio njihov trebalo je nešto i žrtvovati. Odložila je krpu i kantu i bacila krpu koju je bila zataknula za pojas hlača u prljavo rublje. Uzevši si još minutu da se pripremi za sate koji slijede, otišla je u radionicu. On je raspirio vatru i toplina joj je dobro došla. Više nije bilo tako čudno vidjeti ga za njezinim štednjakom u radionici kako priprema čaj. Skinuo je kaput i stajao ondje u crnim hlačama i džemperu boje šumskih sjenki, a pokraj njega stajao je pas. “Ako želiš keks, najbolje da najprije pitamo nju”, obratio se psu. “Ne kažem da ga nisi zaslužio ili malo odmora pokraj vatre.” Zastao je i nacerio se psu. “Ja da se nje bojim? No, 46


teško ćeš dobiti taj keks ako budeš mene vrijeđao.” Oduvijek ju je uznemiravalo to što je razumio Kathela jednako lako kao i ona. Kao što se njoj dogodilo u kuhinji, tako je on sada osjetio nju i okrenuo se. “On se nada da će dobiti keks.” “To sam shvatila. Malo je rano za to”, značajno je pogledala svog psa. “Ali može dobiti jedan, naravno.” “Znam gdje su.” Fin je otvorio ormarić dok je ona prolazila kroz sobu. Izvadio je kutiju i otvorio je. Prije nego što mu je uspio dati keks, Kathel se podigao i stavio mu šape na ramena. Na trenutak ga je pogledao u oči, a zatim mu nježno liznuo obraz. “Molim”, promrmljao je Fin kad se pas opet spustio i uzeo keks. “On ima hrabro i dobro srce”, rekla je Branna. “Voli i prihvaća djecu. Ali stvarno voli samo nekoliko odabranih. Ti si jedan od njih.” “On bi umro za tebe, a zna da bih i ja.” Zbog te je istine zadrhtala. “Ako je tako, najbolje bi bilo da se primimo posla kako nitko od nas ne bi umro.” Izvadila je knjigu. Fin je ispio čaj i donio šalice do stola gdje je ona sjedila. “Ako razmišljaš o tome da promijeniš napitak koji smo napravili da ga dokrajčimo, nisi u pravu.” “Pa nismo ga dokrajčili, nije li tako?” “Ne zbog napitka.” “Nego zbog čega?” “Kad bih znao, već bih ga sredio. Ali znam da mu je napitak utjerao strah u kosti, nanio mu bol, veliku bol. Gorio je, krvario je.” “I pobjegao nam. Nemoj”, nastavila je prije nego što je uspio nešto reći. “Nemoj mi reći da bi ga bio uništio da smo te pustili. To tada nije bilo moguće i nikada neće biti.” “Je li ti palo na pamet da je to upravo ono što trebamo učiniti? Da ja, koji nosim njegovu krv, ja koji nosim njegov znak, da okončam kletvu tvoje krvi, da ga uništim?” “Ne, jer nije.” “Tako si sigurna.” “Jesam. Tako je zapisano i to se prenosi s jednog naraštaja na drugi. Moraju ga uništiti Sorchina djeca. I hoće. Jer za razliku od svih onih koji prije nas nisu uspjeli, mi imamo ono što je njima nedostajalo. A to si ti.” Primijenila je svu svoju volju da joj misli miruju, a riječi budu razumne. “Vjerujem da si ti u ovome jako važan. To što imamo nekoga od njegova potomstva tko ga pokušava uništiti i tko radi s nama, to je novo. O tome u knjigama ne piše ništa. Naš je krug s tobom jači, to je neupitno.” “I u to si jako sigurna?” “Neupitno”, ponovila je. “Nisam te željela među nama, ali to je bila moja slabost i sebičnost zbog koje mi je žao. Stvorili smo svoj krug i ako se naruši... mislim da ćemo izgubiti. Dao si mi riječ.” “To je možda bila pogreška, ali držim je i dalje.” “Možemo ga uništiti. Znam to.” Dok je govorila, izvadila je iz džepa kristal i okrenula ga na svjetlu. “Connor, Iona i ja, svi smo vidjeli prve tri. Ne u običnim snovima, već u onima prije buđenja. Povezali smo se s njima tijelom i duhom, a ni to nigdje nije bilo zapisano.” Čuo je što mu govori i razumio logiku njezinih riječi, ali nije mogao odagnati tragove nezadovoljstva i sumnje. “Polažeš velike nade u knjige, Branna.” “Tako je, jer pisana riječ ima veliku moć. Znaš to jednako dobro kao i ja.” Položila je ruku na knjigu. “Odgovori su ovdje, oni već napisani, a bit će tu i oni koje ćemo mi napisati.” Otvorila je knjigu i počela listati. “Ovdje sam zapisala kako smo ti i ja u snu otputovali do Midorove špilje i vidjeli njegovu smrt.” “To nije odgovor.” 47


“Odvest će nas do odgovora kad se vratimo onamo.” “Onamo?” Sad se zainteresirao. “U špilju?” “Tamo smo bili odvedeni. Više bismo imali, saznali i vidjeli kad bismo sami otišli. Nisam ništa otkrila o tom čovjeku. Njegovo ime nije ništa značilo Sorchinoj Brannaugh. Moramo ga potražiti.” On se htio vratiti, mislio je na to svakoga dana, a opet... “Ne znamo ni mjesto ni vrijeme. Ne bismo znali kamo da idemo Branna.” “To se može napraviti, može se svladati. Preostali dio našeg kruga treba biti ovdje da nas mogu vratiti ako bude potrebno. C.abhanov otac, koliko bi odgovora on mogao imati?” “To su odgovori luđaka. Vidjela si to ludilo isto kao i ja. “Ti bi se vratio bez mene da možeš. Ali moramo ići oboje.” Nije to mogao poreći. “U toj je špilji bila smrt.” “Smrt je i ovdje ako nemamo odgovore. Moramo promijeniti napitak - ne, ne osnovni sadržaj, tu si u pravu. Ali ono što smo pripravili, bilo je baš za Samhain. Želiš li čekati do sljedećeg Samhaina da opet pokušaš?” “Ne, ne želim.” “Ne vidim vrijeme, Fin, vidiš li ga ti? Ne vidim kada bismo ga opet trebali napasti, a bez tog smo podatka slijepi.” Ustala je i počela hodati po sobi. “Mislila sam za solsticij - to se čini logično. Svjetlo tjera tamu. A zatim Samhain, kad se veo stanji.” “Vidjeli smo ih, prvo troje. Veo se stanjio i vidjeli smo ih pokraj sebe. Ali ne potpuno”, dodao je prije nje. “Mislila sam možda je solsticij, ali zimski? Ili proljetni ekvinocij? Ili Lammas ili Bealtine? Ili nijedno od toga.” Ljutnja, bijes na samu sebe zbog neuspjeha uzavrio je u njoj kad se okrenula natrag prema njemu. “Vidim nas u Sorchinoj kolibi kako se borimo. Magla je i mrak, Bovleove su ruke u plamenu, ti krvariš. I ne uspijevamo, Fin, jer sam ja donijela pogrešnu odluku.” Uz kratak smijeh - i tek mrvicu poruge u glasu, izvio je obrve. “Znači sad je sve samo na tebi, je li?” “Vrijeme, odabir tog vremena, to je bilo na meni, oba puta. I oba sam puta pogriješila. Svi ti pažljivi proračuni, pogrešni. Stoga je potrebno više da ovaj put budemo sigurni. Ovaj treći put.” “Treća sreća.” Otpuhnula je i malo se nasmiješila. “Tako kažu. Ondje možda nađemo ono što nam treba, ako se vratimo. Dakle, ideš li sanjati sa mnom Fin?” Do pakla i natrag, pomislio je. “Idem, ali najprije moramo biti sigurni u magiju za san. Sigurni u nju i u put natrag. Ne želim te tamo izgubiti.” “Neću da se itko od nas izgubi. Najprije ćemo se uvjeriti u put onamo i natrag. Tamo vlada Cabhanovo vrijeme, njegovi počeci - o tome se slažemo?” “Slažemo se.” Fin je uzdahnuo. “Što znači da ćeš opet pustiti moju krv.” “Samo malo.” Ona podigne obrve. “Takvo uzrujavanje zbog malo krvi od čovjeka koji je nedavno izjavio da bi umro za mene?” “Radije ne bih iskrvario kap po kap.” “Ne”, rekla je kad je počeo skidati vestu. “Ne iz znaka. To su njegovi počeci, Fin. Tada nije nosio znak.” “Krv iz znaka bliža je njegovoj.” Napravila je nešto što je rijetko činila, prišla mu i položila ruku preko ukletog znaka. 48


“Ne odavde. Tvoja krv iz tvoje ruke, moja iz moje, da bi nam se snovi isprepleli.” “Već si napisala čaroliju?” “Samo neke dijelove - još su u glavi.” Nasmiješila mu se i zanijela se toliko da joj je ruka ostala na njegovoj. “Dosta razmišljam dok čistim.” “Dođi do mene pa razmišljaj do mile volje jer je tvoj brat ostavio potpuni dar-mar u sobi koju tamo koristi.” “On je jedan od najboljih ljudi koje znam, kao i najneurednijih. On jednostavno ne primjećuje nered koji ostavlja za sobom. To je prava vještina s kojom će se Meara morati boriti još godinama.” “Kaže da su razmišljali o solsticiju - ljetnom - za vjenčanje, i to na livadi tu iza kuće.” “Oni oboje vole biti vani koliko god je moguće, tako da im to odgovara.” Okrenula se da dohvati posudu i najmanji kotlić. “Odgovaraju jedno drugome.” “Naravno, koliko god se oni tome čudili. A uz Ionu i Bovlea prije njih imat ćemo i proljetno i ljetno vjenčanje, nove početke i, uz božju volju, ostalo će biti daleko za nama.” Izvadila je bilje koje je željela, već posušeno i zatvoreno, kišnicu koju je skupila za punog mjeseca i ekstrakt valerijanc. Fin ustane i skine mužar i tučak. “Ja ću ovo”, rekao je mjereći bilje. Neko su vrijeme radili u ugodnoj tišini. “Ovdje nikad ne puštaš muziku”, primijetio je. “Ometa me, ali možeš donijeti iPod iz kuhinje ako ti se sluša.” “Ne treba. Svirala si sinoć. Kasno navečer.” Ona iznenađeno podigne pogled s posla. “Jesam. Kako znaš?” “Čujem te. Cesto sviraš noću, kasno. Cesto tužne i lijepe melodije. Sinoć nisu bile tužne, nego snažne. A opet ljupke.” “Ne bi se trebalo čuti do tvoje kuće.” Podigao je pogled i zaustavio ga na njezinom. “Neke veze ne možeš prekinuti, bez obzira na to koliko željela, bez obzira na to koliko pokušavala. Bez obzira na to koliko sam daleko znao otputovati, katkad bih te čuo kako sviraš kao da si pokraj mene.” To joj je čupalo i kidalo srce. “Nisi to nikad rekao.” Slegnuo je ramenima. “Tvoje me sviranje više puta vratilo kući. Možda je tako trebalo biti. Zdjela ili kotlić?” upitao je. “Što?” “Bilje koje sam usitnio. Ide li to u zdjelu ili u kotlić?” “U zdjelu. Što te dovelo kući zadnji put?” “Vidio sam Alastara i znao da nam je potreban. Cjenkao sam se i kupio ga i dogovorio se da ga pošalju. Ali nije bilo vrijeme za mene. Onda sam vidio Aine i znao sam da je ona za Alastara i... više od toga. Prizvah su me njezina ljepota i njezin duh, ali nije bilo vrijeme za mene. Zatim je Iona došla u Irsku, u Mayo, i prešla preko Sorchina proplanka u šumi do tebe. Hodala je po kiši, u ružičastom kaputu, ispunjena uzbuđenjem i nadom i još netaknutom magijom.” Branna zaprepašteno prekine posao. “Vidio si je.” “Vidio sam da se vratila kući i došla tebi pa sam znao da moram i ja. On će to vidjeti i znat će. I onda će doći. S vas troje mogao bih ga napokon uništiti.” “Kako si vidio Ionu - čak i njezin ružičasti kaput?” Smeteno je dodirivala kosu rukama i olabavila kopče koje je onda morala ponovno učvrstiti. “Ona nije tvoja krv. Pitaš li se ti kako?” “Pitam se mnoge stvari, ali nemam uvijek odgovor.” Ponovno je slegnuo ramenima. “Cabhanje znao da je ona jedna od tri pa sam je možda kroz njega vidio i znao.” “Neka ti to bude podsjetnik, kad budeš sumnjao, da zajednička krv daje snagu našem krugu.” Upalila je svijeće i vatru ispod kotlića. “Na laganoj vatri polako će zakipjeti. Pustit 49


ćemo da se krčka dok napišemo čaroliju.” Connor je ušao i nije ništa govorio jer je zrak bio ispunjen magijom. Branna i Fin stajali su ruku ispruženih iznad kotlića iz kojeg se izvijao blijedoplavi dim. “Spavaj da bi sanjao, sanjaj da bi letio, leti da bi tražio, traži da bi znao.” Te je riječi ponovila tri puta, a Fin za njom. “Sanjajmo kao jedan, jedan koji vidi, koji vidi istinu, istinu da otkrijemo.” Kroz dim su zaiskrile zvijezde. “Svjetlost zvijezda kroz noć nek' nas prati i sigurno nas natrag vrati.” Branna je podigla jednu ruku, a drugom mahnula prema tankoj prozirnoj bočici. Iz kotlića se podigla tekućina plava poput dima i obasjana zvijezdama, pa se u jednom skladnom mlazu prelila u bočicu. Fin ju je poklopio. “To je to. Uspjeli smo.” Odahnula je. “Nova čarolija za sanjanje?” Connor je sada prošao kroz sobu. “Kad krećemo na njega?” “To nije za to, ne još.” Branna je opet zagurala ruke u kosu, promrsila neku kletvu i ovaj put jednostavno povadila kopče. “Koliko je sati? Na što smo dovraga potrošili dan?” “Na ovo”, Fin je pokazao na bočicu. “Skoro mi je odgrizla glavu kad sam se usudio predložiti da uzmemo sat vremena pauze za ručak.” “Takva je kad radi”, suglasio se Connor i potapšao ga po ramenu u znak podrške. “Ah uvijek postoji večera.” Uputio je Branni osmijeh pun očekivanja. “Zar ne?” “Muškarci i njihovi trbusi.” Odnijela je bočicu u ormar da odstoji. “Pripremit ću nešto jer bi bilo najbolje da svi popričamo o tome što smo Fin i ja danas zaključili. Izađi malo.” “Tek sam došao.”, usprotivio se Connor. “Došao si na topli obrok koji želiš da ja pripravim, zato izađi da imam malo prostora da to i napravim.” “Samo sam htio jedno pivo prije...” Fin ga uhvati za ruku i uzme svoj kaput. “Častim te jednim u pubu jer bi i meni dobro došao zrak i šetnja. A i pivo.” “Pa dobro, ako tako kažeš.” Kad se Kathel otputio za njima do vrata, Branna je mahnula svoj trojici. “I njemu bi šetnja dobro došla. Nc vraćajte se sat vremena - i recite to ostalima.” Ne čekajući odgovor, okrenula se i otišla do kuhinje. Besprijekorna je, pomislila je, i tako predivno tiha - sjajna stvar poslije nekoliko sati rada i čaranja. Voljela bi sjesti pokraj vatre s čašom vina tih sat vremena bez ikakvih obaveza, pa je morala podsjetiti samu sebe koliko uživa u kućanskim poslovima. Stavila je ruke na bokove i razbistrila glavu. Dakle, mogla bi spržiti pileća prsa s biljem i vinom, speci malo crvenog krumpira u maslinovom ulju i ružmarinu, a ima i mahune iz vrta koje je pofurila i smrznula - njih bi mogla pripremiti s bademima. A kako nije imala vremena ispeći još kruha s kvascem, a ova ga je banda jela poput mrava na pikniku, napravit će samo nekoliko štruca pivskoga kruha. To će biti dovoljno dobro za sve. Najprije je ogulila krumpire, narezala ih na kockice, ubacila ih u začinsko bilje i ulje, dodala papar, mljeveni češnjak i stavila ih u pećnicu. Umijesila je tijesto za kruh - otpivši gutljaj piva za kuharicu, premazala štruce s dosta maslaca i ubacila ih s krumpirom. Pileća prsa bila su smrznuta pa ih je odmrznula jednim pokretom ruke i stavila u marinadu koju je sama pripremila i stavila u boce. Zadovoljna time kako su stvari krenule, natočila si je ono vino i odmah otpila gutljaj. Odlučila je da i njoj treba malo zraka, malo šetnje, pa je uzela jaknu, omotala šal oko vrata i iznijela vino van. Vjetrovito i hladno, pomislila je, ali dobra promjena nakon vrućine koju su Fin i ona stvorili u radionici. Dok joj je vjetar mrsio kosu, obilazila je svoj vrt i zamišljala gdje će cvasti 50


cvijeće, a gdje će u proljeće niknuti gredice s povrćem. Vidjela je da još ima nekoliko ruža i maćuhica, naravno, koje će pokazati svoja vedra lica kroz snijeg i led ako ga bude. Bilo je i nešto zimskog kupusa i jarko narančasto-žutih cvjetova nevena koje je voljela zbog boje i paprenog okusa. Mogla bi sutra napraviti juhu pa dodati malo mrkve koju je pokrila da izdrži hladnoću. Čak je i zimi voljela vrtove. Pijuckala je vino, tumarala, čak i kad su se sjenke izdužile, a oko kuće se počela naslućivati magla. “Ovdje nisi dobrodošao.” Mirno je rekla i izvadila nožić iz džepa pa odrezala nekoliko nevena, nekoliko zdravih zijevalica i par maćuhica. Napravit ću mali stolni aranžman od zimskih cvjetnica, pomislila je. “Bit ću.” Cabhan je stajao tu, zgodan, smiješeći se, dok mu se crveni kamen na privjesku svjetlucao na slabom svjetlu. “Željno ćeš mi poželjeti dobrodošlicu u svoj dom. U svoj krevet.” “Još se oporavljaš od prošle dobrodošlice, a osim toga haluciniraš.” Sada se okrenula i polagano ispijala vino dok ga je proučavala. “Ne možeš me zavesti.” “Toliko si ispred ostalih. To znamo i ti i ja. Uz mene ćeš biti još snažnija. Više nego stoje itko ikada zamislio. Pružit ću ti sve zadovoljstvo koje si uskraćuješ. Mogu izgledati kao on.” Cabhan mahne rukom ispred svog lica. I ona ugleda Fina kako joj se smiješi. To ju je ugrizlo za srce kao da si je sama zabila nož. “To je samo maska.” “Mogu zvučati kao on”, rekao je Finovim glasom. “Aghra, a chuid den tsaol.” Nož se okrenuo kad je čula riječi koje joj je Fin nekad govorio. Ljubavi moja, moj živote. “Misliš li da će me to oslabiti? Dovesti u iskušenje da ti se otvorim? Ti si sve što prezirem. Ti si razlog što više nisam njegova.” “Ti si to odlučila. Otjerala si me.” Odjednom je bio osamnaestogodišnji Fin, tako mlad, tako pun tuge i bijesa. “Što želiš da učinim? Nisam znao. Nikad te nisam prevario. Nemoj mi okrenuti leđa. Nemoj me odgurnuti.” “Nisi mi rekao”, Branna je začula sebe kako govori. “Dala sam ti sebe, samo tebi, a ti si njegove krvi. Ti si njegov.” “Nisam znao! Kako sam mogao znati? To se pojavilo na meni Branna, utisnuto se u mene. Prije toga nije bilo...” “Prije nego što smo se voljeli. Više od tjedan dana, a ništa nisi rekao, nego mi sada kažeš kad sam i sama vidjela. Ja sam jedna od tri.” Suze su je pekle u očima, ali nije im dozvolila da joj se osjete u glasu. “Ja sam Crna vještica, Sorchina kćer. Ti si Cabhanov, ti pripadaš crnilu i boli. Ti si laž, ti si ono što mi je slomilo srce.” “Plači, vještice”, promrmljao je. “Isplači tu bol. Daj mi svoje suze.” Našla se kako stoji pred njim na rubu svoje zemlje, a njegovo je lice bilo Cabhanovo lice. A ono je bilo obasjano tamom dok je crveni kamen sijao sve jače. Shvatila je da su joj oči pune suza. Potisnula ih je svom svojom voljom i podigla glavu. “Ja ne plačem. Od mene nećeš dobiti ništa osim ovoga.” Zamahnulaje vrtnim nožem i uspjela ga lagano ogrepsti po prsima, a drugom je rukom pokušala zgrabiti privjesak. Tlo joj se pod nogama zatreslo; lanac se sledio. Oči su mu se na trenutak crveno zažarile, poput kamena, a onda su se pojavili vrtlozi magle puni oštrih zuba, a njoj je ostao samo nožić s krvavim vrhom. Pogledala si je ruku i opeklinu preko dlana. Stisnuvši šaku, podigne je, zagrije ledenu opeklinu, ublaži je i izliječi. Iako su joj se ruke tresle - u tome nema ništa sramotno - pokupila je cvijeće i čašu od 51


vina koja joj je ispala. “Šteta vina”, tiho je rekla krenuvši prema kući. Ali nije šteta vremena, pomislila je. Promiješala je krumpire, izvadila kruh iz pećnice i natočila si novu čašu vina prije nego što se okupio ostatak njezinog kruga. “Što ja mogu napraviti”, pitala je Iona dok je prala ruke, “a da nitko ne dobije žgaravicu?” “Možeš samljeti onaj češnjak.” “Dobro mi ide mljevenje, a i usitnjavanje.” “Samo ti to samelji.” “Jesi li dobro?” upitala je Iona potiho. “Malo si blijeda.” “Dobro sam, časna riječ. Moram vam svima nešto ispričati, ali pričekala bih da sve ovo završim.” “U redu.” Usredotočila se na kuhanje i pustila da glasovi kruže oko nje dok radi. Nije morala tražiti da joj pomognu - postavili su stol, natočili vino, servirali hranu na pladnjeve i u zdjele. “Imaš li popis za trgovinu?” pitala je Meara dok su ti pladnjevi i zdjele kružili po stolu. “Ako nemaš, napravi ga, ja ću ti to obaviti - ako nemaš ništa protiv.” “Ti ćeš mi obaviti nabavku?” “Od sada ćemo se svi izmjenjivati. Barem dok uglavnom samo ti kuhaš. Nije u redu da samo pospremimo stol poslije jela. Pa ćemo ići i u trgovinu.” “Počela sam sastavljati popis i planirala sam sutra otići u trgovinu.” “Sutra je red na mene, ako se ti slažeš.” “Naravno da se slažem.” “Ako treba nešto odnijeti u tvoju trgovinu, mogu ti usput i to odbaciti.” Nešto je zaustila, a onda pogledala oko stola i suzila oči. “Što sad to znači, obavljate moju kupnju, vozite moju robu?” “Izgledaš umorno.” Kad je Connor zakolutao očima i uzdahnuo, Boyle se namrštio. “Čemu okolišati?” “Hvala što ste mi skrenuli pozornost”, odbrusila je Branna. “Želiš li istinu ili uljepšavanja?” Boyle se još jače namrgodio. “Izgledaš umorno i to je sve.” Još je jače stisnula oči, prešla rukama preko lica i dotjerala se. Sad je gotovo blistala. “Eto, sad je bolje.” “Ispod toga si umorna.” Okomila se na Fina kad je Connor podigao ruke. “Daj se smiri Branna. Blijeda si i oči su ti umorne, a mi smo ti koji te gledaju.” Kad je počela ustajati, “bocnuo” ju je prstom preko stola i malo je pogurnuo da sjedne natrag. Više joj nije trebala šminka da bi joj se obrazi zarumenjeli. “To ti mene izazivaš?” “Prestanite, oboje”, naredila je Iona. “Prestanite. Potpuno je razumljivo da si umorna uz sve što radiš i razumljivo je da ti mi želimo pomoći. Zaboga, pa riječ je samo o odlasku u trgovinu i čišćenju i poslovima po kući. Radimo to zato da bi ti malo predahnula, kvragu. Prestani režati.” Branna ponovno sjedne. “Ne tako davno iz tvojih je usta svake dvije minute ili manje izlazila isprika. Sada izdaješ naredbe.” “Napredovala sam. I volim te. Svi mi te volimo.” “Meni nije teško ići u nabavku”, rekla je sada smireno Branna. “Niti obavljati poslove po kući - ne pretjerano. Ali drago mi je da ćete se za sada uključiti i vi jer ćemo svi imati važnijih stvari za raditi, a Božić je skoro tu. Za Božić moramo imati svjetla i radosti. I hoćemo.” 52


“Onda smo se dogovorili”, reče Iona. “Ako netko želi nešto dodati, ja sutra kuham.” Napiknula je komad piletine na vilicu i osmjehnula se. “Znači ta tema je zaključena.” “Definitivno.” Branna se nagnula i stisnula joj ruku. “A sad moramo popričati o jednoj sasvim drugoj temi. Cabhan je bio ovdje.” “Ovdje?” Connor je skočio na noge. “U kući?” “Naravno da ne u kući. Ne budi lud. Zar misliš da bi mogao proći kroz zaštitu koju sam ja postavila - i ti? Otišla sam otraga u vrt da pogledam zimske sadnice i da udahnem zraka jer sam cijeli dan radila u kući. Usudio se doći do ruba vrta, što je najdalje dokle može. Razgovarali smo.” “Nakon što smo Connor i ja otišli u pub.” Fin je bio smiren. “I tek nam sada to govoriš?” “Htjela sam završiti večeru, a i bilo je dovoljno strke ovdje u kuhinji punoj ljudi. A kad smo sjeli za stol, počeli ste o mom jadnom izgledu.” “Nisam rekao da je jadan”, prozbori Boyle. “Kako bilo, sad vam govorim ih bih barem htjela kad bi Connor prestao provjeravati prozore i vratio se za stol.” “I čudiš se što te ne volim ostavljati samu.” Prostrijelila je svog brata pogledom. “Pripazi se ili ćeš takve uvredljive primjedbe govoriti jezikom zavezanim u čvorove. Setala sam po vrtu s čašom vina. Svjetlo se promijenilo i pojavila se magla.” “Nisi nas zvala.” Ovaj mu je put zaprijetila prstom. “Prestani me prekidati. Nisam vas zvala, ne, jer sam htjela znati što mi želi reći i jer nisam bila u nevolji. Nije me mogao dodirnuti i oboje smo to znali. Ne bih riskirala vlastitu glavu, Connore, ali trebaš znati - svi vi trebate znati da ne bih ugrozila naš krug, ono što radimo. Ni zbog znatiželje, ni zbog ponosa. Ni zbog čega ne bih to ugrozila.” “Pusti je da završi.” Iako je Meara bila u iskušenju da Connora ispod stola udari nogom, umjesto toga ga je utješno stisnula. “Jer mi to znamo. Kao što smo znali da će pokušati doći do nje prije nego što se to dogodilo.” “Slab pokušaj, barem ovaj put”, nastavila je Branna. “Počeo je kao i inače. Bit ću njegova, dat će mi više moći nego što mogu zamisliti i slične budalaštine. Još ga je malo boljelo i skrivao je to, ali crveni je kamen bio slabiji. No i dalje ima moćne trikove. Promijenio se u Fina.” U tišini, Fin je podigao pogled sa svoje čaše vina i sreo plamen u Branninim očima. “U mene?” “Kao da će njegovo utjelovljenje tebe slomiti moj otpor. Ali imao je još nešto. Lukav je on, a promatra nas cijeli život. Ponovno je promijenio obličje i pojavio se kao ti kad si imao osamnaest godina. Onoga dana...” “Kad smo bili zajedno. Prvi put. Jedini put.” “Ne, ne toga dana, nego tjedan poslije. Kad sam saznala za znak. Sve što si ti osjećao i što si rekao, što sam ja osjećala i rekla, sve kao stoje i bilo. Uspio mi je dočarati taj osjećaj i dovući me do ruba moje zaštite. Iz toga je crpio snagu pa je sjaj kamena postao jači, kao i njegova drskost, pa nije uvidio da imam više nego dovoljno snage da izvučem vrtni nož i dobro ga boenem. Kad sam to napravila, zgrabila sam lanac na kojemu mu visi kamen i vidjela sam strah. Njegov strah. Vratio se u maglu pa ga nisam uspjela zadržati, nisam bila dovoljno brza da slomim lanac.” “Od leda je. Tako hladan da peče”, tiho je rekla gledajući svoj dlan. “Dok sam držala lanac, na trenutak sam osjetila njegovu tamu, glad, a najviše strah.” Connor je zgrabi za ruku. “Izliječila sam to”, uvjeravala ga je kad je počeo tražiti ozljedu. “Vidjele su se karike 53


utisnute u dlan.” “Ali nisi se htjela dovesti u opasnost.”

54


“I nisam. Connor, nije mogao doprijeti do mene. A i da me je dohvatio kad sam zgrabila lanac, ja bih bila u prednosti.” “Jesi li sigurna u to?” Fin je ustao, obišao stol i ispružio ruku. “Daj mi ruku. Ja ću znati je li ostalo nešto od njega.' Bez riječi je stavila svoju ruku u njegovu i šutjela osjetivši kako joj se pod kožom širi toplina i ulazi u krv. “A da ti je uzeo nož?” pitao je Boyle. “Da ga je okrenuo protiv tebe i porezao te po ruci dok si držala lanac?” “Da mi je uzeo nož?” Uzela je nož sa stola. I primila bijelu ružu. “Pružio mi je priliku. Iskoristila sam je, a njemu je nisam dala zauzvrat.” Pogledala je Fina. “Nije ništa ostavio u meni.” “Nije.” Pustio joj je ruku i vratio se na svoje mjesto. “Ništa.” “On se nas boji. To sam shvatila. Ono što smo mu napravili, ozljede koje smo mu nanijeli, toga se boji. Dobio je nešto snage od mojih emocija, to neću poreći, ali krvario je zbog toga i pobjegao je.” “Vratit će se.” Fin nije skidao pogled s njezinih očiju dok je govorio. “A zbog straha će još okrutnije napasti izvor svog straha.” “Vraćat će se dok ga ne dokrajčimo. A iako može biti okrutniji, strah ga čini manjim.”

55


Poglavlje 7.

PLANIRAO JE OTIĆI U LOV S JASTREBOVIMA. OSEDLAT će Barua, odlučio je Fin dok

je pio jutarnju kavu, a na istoku se tek počinjala probijati zora. Osedlat će konja, zviždukom dozvati jastreba i ide. Cijelo jutro samo za njega. Napravili su napitak za sanjanje i imali su još posla, ali trebalo mu je, bože kako mu je trebalo neko vrijeme dalje od Branne. Jedno prije podne neće ništa promijeniti. “Idemo, zar ne?” obratio se Bugsu, koji se izvalio na podu veselo žvačući kost od sirove kože koju mu je Fin u trenutku slabosti uzeo na tržnici. “Možeš i ti s nama, pa da budemo kompletni. Konj, pas, jastreb. Raspoložen sam za jedan dobar galop.” A ako naiđe na Cabhana, ha, što se tu može, pa nije ga išao tražiti. Začuo je kucanje i pogledao prema vratima. Valjda jedan od konjušara, pretpostavljao je, jer oni su dolazili na stražnja vrata. Ali kroz staklo je ugledao Ionu. “Rano si ustala?” rekao je otvorivši vrata. “Ah, da, vedra i vesela.” Osmjeh joj je blistao kao Božično drvce. “Idem po baku na aerodrom.” “Da, zaboravio sam da dolazi. Od sada pa do Nove godine, je li tako?” “Za Božić, i ostaje do 2. siječnja. Da je barem dulje.” “Sigurno ti je drago što ćeš je vidjeti. I svima nama će biti. A doći će opet u proljeće na tvoje vjenčanje, je li tako?” “Naravno. Nisam je uspjela nagovoriti da ostane do tada, ali možda je tako i bolje. S obzirom na sve.” “Da ne nastrada.” “Ipak je šteta. I ne da se nagovoriti da bude kod Branne dok je ovdje. Vodim je do njezine prijateljice Margaret Meenev. Poznaješ li je?” “Učila me pisati i zbrajati i još mi uvijek govori da ispravim leđa kad me vidi u selu. Rođena učiteljica, ta gospođa Meenev. Hoćeš li kavu?” “Hvala, ali popila sam dovoljno. A i Bugs je ovdje. Bok, Bugs.” Kad se sagnula da ga pogladi, Fin osjeti blagu nelagodu. “On doluta tu i tamo.” “Lijepo je imati društvo. Mene nije gospođa Meenev učila čitati i računati.” Podigla je pogled prema Finu. “Ja nisam odrasla s tobom kao ostali. Nemamo jednaku prošlost.” “To ne utječe na ovo što smo sada.” “Znam, i to me uvijek čudi. Ova obitelj. Ti si moja obitelj Fin, ali nisam živjela s tobom i Brannom i ostalima, pa možda ja mogu reći ono što drugi ne bi mogli ili pak reći na drugi način. Iskoristio je tebe i ono što se dogodilo među vama da bi pokušao doći do nje. To vas je oboje povrijedilo.” Uspravila se. “Bilo bi ti lakše da odeš, da to prepustiš trojki. Ali ti ne odlaziš. I nećeš. Djelomično zbog vlastite potrebe da ispraviš nepravdu - nepravdu počinjenu tebi. Djelomično zbog obitelji, tvog kruga, tvojih prijatelja. A ostalo, svi ostali dijelovi odnose se na Brannu.” Naslonio se na stol i gurnuo ruke u džepove. “To je puno dijelova.” “U tebi je puno dijelova. Ja nisam s tobom odrasla, nisam bila tu kad ste se ti i Branna zaljubili niti sam doživjela bol vašeg rastanka. Ali vidim ono što ste oboje sada. I s mog stajališta ona nije u pravu što si uskraćuje ljubav i radost. Razumljivo je zašto to radi, ali ipak nije u pravu. A ni ti nisu u pravu Fin. Nisi u pravu kad vjeruješ, kao što vjeruješ duboko u duši, da ona to radi da bi te kaznila. Kad bi to bilo istina, Cabhan ne bi mogao tebe iskoristiti da nju povrijedi.” 56


“Moram ići.” “Imaš toliko dobrote u sebi.” Odgurnuo se od stola, obuhvatio joj lice rukama i poljubio je. “Toliko svjetlosti. Da znaš kuhati, kunem se da bih pretvorio Bovlea u mazgu i ukrao te za sebe.” “Zapamtit ću to. Imat ćemo Božić, imat ćemo obitelj. Znam da biste ti i Branna radije odmah krenuli s tom čarolijom za sanjanje. Ali Connor je sinoć dobro rekao. Provest ćemo vrijeme s obitelji i proslaviti praznik bojama, svjetlošću i glazbom. Time ćemo mu najprije natrljati nos.” “Nadglasali ste nas i razumijem tvoje stajalište.” “Dobro.” Krenula je prema vratima pa se okrenula. “Moraš napraviti neki tulum. Ova predivna kuća to traži. Trebao bi organizirati doček Nove godine.” “Doček?” Ova ga je nagla promjena ulovila nespremnog. “Ovdje?” “Da, doček i da, ovdje. Ne znam kako se nisam prije sjetila. Vrijeme je da ispratimo staru i dočekamo novu. Doček Nove godine, definitivno. Poslat ću poruku Bovleu. Pomoći ćemo ti da sve organiziraš.” “Ja...” “Moram ići.” Brzo je zatvorila vrata i ostavila ga da se mršti. “Isuse, Bugs, čini se da ćemo imati tulum.” Odlučio je da će o svemu tome razmisliti poslije. I dalje je želio ići na jahanje. Pustit će Barua u galop, a Merlina da leti i lovi. Pustiti Bugsa da uživa kao nikad u životu. A na putu natrag zastat će u konjušnici i u školi sokolarstva i posvetiti im malo vremena. Ako mu nakon toga ostane još vremena, provjerit će može li pomoći Branni u radionici. Iako je pretpostavljao da će i njoj kao i njemu biti drago da cijeli jedan dan provedu odvojeno. Dok je u konjušnici sedlao svog velikog crnog konja, razgovarao je sa Seanom o konjima, rasporedu hranjenja, ženama, nogometu, pa opet o konjima. Izvodeći Barua van, zastao je. “Možda ću za Novu godinu imati zabavu.” Sean je trepnuo očima i pogurimo kapu unazad. “Ovdje u velikoj kući?” “Da, naravno.” “Ha! Zabava u velikoj kući - otmjena?” “Ne baš.” Nije o tome uopće razmišljao - pretpostavljao je da treba pitati Ionu jer je to bila njezina ideja. “Samo ostruzi konjski drek s čizama.” “Ha”, ponovio je Sean. “A hoće li biti svirke?” Fin je otpuhnuo. “Mora biti svirke. A prije nego što pitaš, bit će i hrane i pića. Oko devet mi se čini u redu.” Podignuo je Bugsa sa zemlje i stavio ga u sedlo. “Zabava u velikoj kući”, reče Sean, a Fin podbode Baru ravno u galop. Kad se osvrnuo, vidio je svog dugogodišnjeg konjušara kako stoji s rukama na bokovima i proučava kuću kao da je nikad nije vidio. Što znači, zaključio je Fin, da je odavno trebao prirediti zabavu. Bugs se tresao od zadovoljstva dok su jurili, a konj blistao od sreće što ima priliku trčati. Kružeći iznad njega snažno i prodorno javljao se sokol. Odavno sam ovo trebao napraviti, shvatio je. Iako je čeznuo za šumom, njezinim mirisom i pjesmom krošanja na vjetru, zaputio se prema čistini. Krenuo je poljima i blagom uzbrdicom i pustio konja da trči zelenilom dok je jastreb uživao u plavetnilu. Zaustavio se i navukao rukavicu. Njemu i Merlinu neće trebati, ali dobro će doći ako netko ovuda švrlja. Podigao je ruku, podigao svoj um. Jastreb se obrušio, napravio lijep, 57


pompozan okret zbog kojega se Fin nasmijao, a zatim dojedrio do rukavice poput kakva pernatog božanstva. Pas je drhtao promatrajući njih dvojicu. “Zbližili smo se, znaš. Tako to ide. I vi ste sad braća. Hoćeš li loviti?” pitao je Merlina. Kao da odgovara, jastreb uzleti, kriješteći dok je kružio nad poljem. “Malo ćemo hodati.” Fin je sjahao i spustio Bugsa na zemlju. Pas se odmah zakotrljao po travi i zalajao od zadovoljstva. “Još je mlad.” Potapšao je Fin Barua po vratu kad je ovaj pogledao psa sa sažaljenjem. Ovo mu je trebalo, razmišljao je Fin hodajući pokraj konja. Otvoren prostor, zrak. Hladno je, ali barem je vedro i sunčano. Jastreb se oborio i zgrabio plijen. Fin se naslonio na Barua i promatrao sve to zeleno i smeđe i tanke stupove dima koji su se izvijali iz dimnjaka. To je bilo ono što mu je neopisivo nedostajalo dok je putovao. Zemlja njegove krvi, njegovih kosti, srca i duha. Nedostajalo mu je zelenilo, valoviti brežuljci, sivilo kamena, prodorno smeđa prekopana zemlja. Opet će je napustiti - morat će kad završi što mora završiti. Ali uvijek će se vraćati jer vući će ga Irska, vući će ga Branna, vući... Iona je dobro rekla. Vući će ga obitelj. “Oni te ne žele ovdje.” Fin se i dalje naslanjao na konja. Osjetio je Cabhanov dolazak. Možda ga je i priželjkivao. “Ti si moj. Oni to znaju. Ti to znaš. Osjećaš to.” Znak na njegovu ramenu počeo je pulsirati. “Pokušavaš me namamiti i privući otkad se na meni pojavio znak. Poštedi me svojih obećanja i laži, Cabhane. Dosađuješ mi, izišao sam na zrak i na otvoreno.” “Dođi ovamo.” Cabhan je koračao poljem na tankom sloju magle, crna mu se halja vijorila, a crveni kamen se žario. “Makni se od njih. Dođi k meni.” “Ne. K tebi nikada.” “Sine...” “Nisam.” Bijes koji je uspijevao potisnuti probudio se. “Ni sad ni ikad.” “Ali jesi.” Osmjehujući se, Cabhan spusti halju s ramena i otkrije znak. “Krv moje krvi.” “Koliko si žena silovao prije nego što si posijao svoje sjeme, to koje ti je dalo sina?” “Samo sam trebao naći onu čija je sudbina bila da mi podari dijete. Pružio sam joj zadovoljstvo, a uzeo mnogo više. Dat ću ti Brannu, ako nju želiš. Ponovno će leći s tobom, kad god poželiš. Samo dođi sa mnom, pridruži mi se i ona će biti tvoja.” “Ne možeš je dati jer nije tvoja.” “Bit će.” “Ne dok ja dišem.” Fin je ispružio ruku dlana okrenutog prema naprijed i zazvao svoju moć. “Priđi mi, Cabhane. Krv krvi, kažeš. Priđi mi.” Osjetio je to odmjeravanje snaga, tu toplinu od rasplamtjele moći. I ugledao je, kao i Branna, tračak straha. Cabhan iznenada zakorači naprijed. “Nećeš ti meni naređivati!” Prekrižio je ruke pa ih naglo raširio. I prekinuo čaroliju. “Oni će te izdati i izbjegavati te. Kad budeš hladan ležao, a tvoja se krv prolije po zemlji, oni te neće oplakivati.” Umotao se u maglu, sagnuo se, čučnuo i pretvorio u vuka. Fin je u glavi vidio svoj mač u koricama u radnoj sobi. Podigao je ruku i uhvatio ga. U času kad je pozvao druge, kad je pozvao svoju družinu, vuk je skočio. 58


Ali ne na njega, ne na čovjeka koji je držao plameni mač i pucao od moći. Skočio je na psića koji je drhtao u travi. “Ne!” Fin je poletio i zamahnuo. Zasjekao je samo maglu, a čak je i ona nestala, a pas je krvario u travi očiju punih šoka i boli. “Ne, ne, ne, ne.” Počeo je padati na koljena. Oglasio se jastreb; konj se javio. Obojica su pokušali dohvatiti vuka koji se ponovno oblikovao iza Fina. A onda je uz urlik opet nestao. Čim je kleknuo, Branna se našla ondje. “O, Bože.” Posegnuo je za njim, ali ga je ona uhvatila za ruke i odgurnula ih. “Pusti, ja ću. Imam moć zacjeljivanja, a psi su moje životinje.” “Grlo. Razderao mu je grlo. On je bezopasan, ali njega je napao umjesto mene.” “Mogu mu pomoći. Mogu mu pomoći. Fin, pogledaj me. Pogledaj u mene. Fin.” “Ne želim tvoju utjehu!” “Pusti to njoj.” Connor je čučnuo kraj njega i čvrsto ga primio za rame. “Daj joj da pokuša.” Tugujući, jer je osjetio kako psa život napušta, kleknuo je pun bespomoćnog bijesa i krivnje. “Hajde, dobro je.” Branna je tješila psa položivši mu ruke na krvavi vrat. “Bori se sa mnom sada. Poslušaj me i bori se za život.” Bugsove su se oči preokrenule. Fin je osjetio kako mu srce usporava. “Muči se.” “Iscjeljenje boli. Mora se boriti.” Ošinula je Fina pogledom, puna snage i bijesa. “Reci mu da se bori, tvoj je. Ne mogu ga iscijeliti ako se ne bude borio. Reci mu!” Iako ga je to žalostilo, Fin postavi ruke iznad njezinih. Bori se. Toliko boli. Branna ju je osjećala. Grlo joj je gorjelo, a srce zastajalo. Nije micala pogled s očiju psa, ulijevala mi je pogledom svoju snagu i toplinu. Najprije duboka rana, mislila je. Treba popraviti stoje rastrgano. Preko hladnog polja puhao je vjetar, a njezino se čelo orosilo od znoja. Odnekud začula je Connora kako joj govori da stane. Previše je toga bilo, ali ona je osjetila bol, iskricu nade. I duboku tugu čovjeka kojeg je voljela. Pogledaj me, rekla je psu. Pogledaj u mene. U mene. Gledaj u meni. Bugs je zacvilio. “Branna, on se vraća.” I dalje pretražujući polje i čuvajući stražu, Connor stavi ruku na Brannino rame i da joj što je imao. Otvorena rana se suzila i počela se zatvarati. Bugs je pomaknuo glavu i slabašno je liznuo po ruci. “Eto vidiš”, rekla je nježno. “Da, evo te. Samo još časak. Samo malo. Budi hrabar, mladiću. Budi hrabar još samo časak.” Kad je Bugs mahnuo repom, Fin je samo naslonio svoje čelo na Brannino. “Bit će dobro. Treba mu malo vode i mora se odmoriti. On...” Nije si mogla pomoći, nije se mogla zaustaviti. Obavila je ruke oko Fina i zagrlila ga. “Sad mu je dobro.” “Dužan sam ti...” “Naravno da nisi i ne želim to čuti. Fin.” Opustila se i obuhvatila mu lice rukama. Jedan su trenutak klečali, dok je pas između njih srčano mahao repom. “Trebao bih ga povesti kući.” “Da. Kući.” “Što se dogodilo? Pitao je Connor. “Možeš li nam reći? Ioni smo rekli da ne dolazi. Zaboga, ona vozi baku s aerodroma u Galwayu.” 59


“Connor, ne sada.” Branna je ustala. “Poslije ćemo čuti detalje. Odvedi ga kući, Fin. Imam jedan lijek koji će mu pomoći. Donijet ću ti. Ali najviše mu treba odmor.” “Bi li htjela poći sa mnom?” Mrzio je što mora to pitati, ali i dalje je bio u strahu za psića. “Da se još malo brmeš za njega, samo malo dok ne budemo sigurni?” “U redu. Naravno. Connor, ti bi mogao jahati Barua i povesti jastrebe. Uzmi i Kathela. Brzo ću doći kući.” “Pa, ja...” Ali Branna je primila Fina za ruku. Ona, Fin i pas zajedno su nestali u trenu. “Pa, baš sam htio to reći.” Connor je provukao prste kroz kosu i pogledao uvis gdje su kružili Finov jastreb i njegov Roibeard. Pogladio je Kathela po glavi i skočio na Barua. “Ja ću se pobrinuti za ostalo.”

PAS SE FINU U KUHINJI SKLUPČAO U NARUČJU, A ON JE pokušavao smisliti što dalje. “Trebao bih mu oprati tu krv.” “Ne ovdje”, rekla je Branna zaprepašteno kad se uputio prema sudoperu. “Ne možeš prati psa na istome mjestu na kojem pereš svoje posude. Imaš valjda praonicu ili lavabo.” Iako nije vidio nikakvu razliku, Fin se okrenuo i prošao kroz vrata u praonicu s blještavo bijelim zidovima i snažnim crnim perilicama. Otvorio je jedan ormarić i izvadio sapun za odjeću. “Ne s tim, zaboga, Fin. Ne pere se pas sapunom za odjeću. Treba ti sredstvo za sude tekući sapun kakav koristiš za ruke.” Došlo mu je da napomene da se prokleti tekući sapun nalazi u prokletom kuhinjskom sudoperu gdje je i namjeravao oprati psa. No ona je jurcala uokolo, skidala kaput, vješala ga na vješalicu, zasukivala rukave. “Daj mi psa; donesi sapun.” Dobro, pomislio je, baš dobro. Mozak mu ionako ne funkcionira. Dodao joj je sapun i odmaknuo se. “Dobro se držiš”, govorila je ona Bugsu koji ju je gledao s obožavanjem. “Samo si umoran i malo slab. Lijepo ćemo te okupati”, nastavila je dok je puštala vodu u lavabo. “Zatim malo ljekovitog napitka ijedan dobar spavanac i bit ćeš zdrav k'o dren.” “Uvijek sam se pitao zašto je dren zdrav.” Ubacio je sapun u tekuću vodu. “Dosta je - dosta, Fin. Jadničak će se ugušiti u mjehurićima.” Odložio je bocu na stol. “Imam gore nešto - jedan napitak - koji bi mu trebao pomoći.” “Ja ću početi s kupanjem, a ti ga donesi.” “Zahvalan sam ti, Branna.” “Znam. Hajde, uskači u vodu. Zar nije dobro?” “On se voli tuširati.” Pas je sjedio u moru mjehurića i Finu izgledao smiješno, a Branna se okrenula. “Što?” “Ništa. Idem po napitak.” “Tuširati?” mrmljala je kad je Fin otišao i trljala psa. Bugs je lizao mjehuriće, pa njezinu ruku, i zazvao vrlo jasnu sliku Fina koji na sebi nema ništa osim kapljica vode i smije se u staklenoj tuš-kabini sa psom dok voda iz mlaznica pršti na sve strane i suklja para. “Hmmm. Isti je kao i uvijek, nije li? Još je dijete u duši, tušira se sa psom.” To ju je zabavilo i dirnulo je, što nije bio problem. Uznemirilo ju je, a to je bio problem. Fin se vratio s lijepom šesterokutnom bočicom punom tamnozelene tekućine. Na znak Brannina prsta odčepio ju je i dao joj da pomiriše. 60


“Da, to je baš ono što mu treba. Ako imaš neki keks, stavi tri - ne, neka budu četiri kapi na njega. Tako će lakše progutati i mislit će da mu je to nagrada.” Fin bez razmišljanja posegne u džep i izvadi pseći keks veličine palca. “To nosiš u džepu - ako ti ili pas ogladnite?” “Nisam znao koliko ćemo dugo biti vani”, promrmljao je i nakapao kapi. “Pričekaj da se upiju. Dobro bi nam došao neki stari ručnik.” On opet ode i vrati se s mekanim ručnikom boje mahovine. “Egipatski pamuk”, primijeti Branna i brzo izvadi psa iz vode i zamota ga prije nego što se uspio otresti. “Nemam stari ručnik. Osim toga, oprat će se, zar ne?” “Hoće.” Žustro je obrisala psa i poljubila ga u njušku. “Sad je bolje, zar ne? Čist si i mirišeš kao grm limuna. Egipatskih. Daj mu keks jer je bio dobar, dobar i hrabar pas.” Bugs je uperio pogled pun obožavanja i povjerenja u Fina, a onda lakomo progutao ponuđenu poslasticu. “Mogao bi mu dati malo vode prije...” Pogledala je dolje i zagledala se. Uistinu zaprepaštena. “Belleek? Psu daješ jesti i piti iz porculana iz Belleeka?” “Bilo mi je pri ruci.” Potpuno zbunjen uzeo je psa, bacio ručnik na stol pa stavio Bugsa pokraj zdjele s vodom. Pasje žudno i glasno pio gotovo cijelu minutu. Malo se podrignuo, a onda sjeo i zagledao se u Fina. “Treba mu samo neko toplo mjesto za spavanje”, rekla mu je Branna. Fin podigne psa, dohvati jastuk s naslonjača u velikoj sobi i baci ga ispred kamina. Egipatski pamuk, porculan iz Beleeka, a sada i jastuk od damasta, pomisli Branna. Pas iz konjušnice postao je mali princ. “Umoran je.” Fin je ostao čučati i gladio Bugsa. “Ali ne boli ga. Nema otrova u njemu.” “Sad će spavati i probuditi se jači nego što je bio. Morala sam ga malo osnažiti da bih ga vratila. Izgubio je mnogo krvi.” “Ovdje će mu ostati ožiljak.” Fin nježno prijeđe prstom preko tanke krivudave crte na vratu psa. “Kao i Alastaru.” Pas je zaspao, a Fin se kimajući ustane. “Dužnik sam ti.” “Nisi, ne vrijeđaj nas oboje takvim riječima.” “Nije to uvreda, Branna, to je zahvalnost. Donijet ću ti vina.” “Fin, nije ni dva sata popodne.” “Dobro.” Protrljao je lice rukama i pokušao se orijentirati. “Onda čaj.” “Neću odbiti.” A i zaokupit će ga, pomislila je dok je odlazio u kuhinju, dok se malo ne smiri. “On je za konjušnicu. Ima oko dvije godine kako se pojavio. Ja nisam bio ovdje. Sean ga je očistio i nahranio. A Boyle mu je dao ime.” “Možda ima neki razlog zašto je došao, važniji nego stoje slamarica i ostaci hrane i poneka lijepa riječ. Sad je u tvojoj kući i spava na jastuku od damasta ispred kamina. Primio si ga na Samhain.” “Bio je pri ruci, kao i one zdjele.” “Više od toga, Fin.” Slegnuo je ramenima i odmjerio čaj. “Ima jako srce i nisam mislio da će Cabhan na njega obratiti pažnju. On je...” “Bezopasan. Malen i bezopasan i dobroćudan.” “Pustio sam ga u kuću jedne večeri. Ima taj pogled, pa sam ga pustio unutra.” Da, još ima nešto dječje, pomislila je, i svu dobrotu s kojom je rođen. “Pas je dobro 61


društvo. Najbolje prema mome mišljenju.” “Lovi vlastiti rep bez ikakvog razloga. Nemam nikakvih keksa”, primijetio je nakon kraćeg traženja. “Za ljude.” “Može samo čaj. To je u redu.” Bilo joj je jasno da će on htjeti biti blizu psa pa je sjela na stolac okrenut prema vatri i pričekala da on donese čaj i sjedne pokraj nje. “Ispričaj mi što se dogodilo.” “Želio sam jahati, dobro se izgalopirati. Kroz brda, preko polja.” “Kao što sam ja željela prošetati svojim vrtom. To razumijem.” “Ti to možeš razumjeti. Planirao sam jahati i malo loviti s jastrebom, a Bugsa sam poveo da se zabavi. Isuse Bože.” “Tvoj konj, jastreb i pas.” Gotovo da je mogla vidjeti bijes kako kipti u njemu i nadala se da će ga moći smiriti. “Zašto ne bi otišao? Ti si jedini od nas koji je povezan sa sve troje.” “Nisam tražio Cabhana, ali zapravo bilo mi je drago da me pronašao.” “Kao i meni u mom vrtu. I to razumijem. Je li te napao?” “Počeo je s onim svojim gluparijama. Ja sam njegove krvi, vi ćete me svi izdati, odreći me se i tako to. Očekivao bi da će mu to dosaditi kao i meni, ali on ne prestaje. Doduše, ovaj mi je put obećao da će mi dati tebe, ako te budem želio, to je bila novost.” Brannaje nagnula glavu i rekla oporim glasom. “Ah, stvarno?” “Da. On dobro razumije žudnju. Shvaća glad strasti, ali ne zna ništa o srcu i duhu. Razumije da te ja želim, ali nikad neće shvatiti zašto. Okrenuo sam to prema njemu. Počeo sam ga privlačiti sebi. Iznenadio se jer sam u tome uspio, a uspio sam na trenutak i to ga je ošamutilo. Zazvao sam vas troje - jer tako smo se dogovorili - a kad se pretvorio u vuka, izvukao sam mač iz ormara na katu i zapalio ga.” Na tren je zastao i pribrao se. “Mogao sam ga odbiti, siguran sam u to. Mogao sam ga zadržati, uz Baruovu i Merlinovu pomoć, dok vi ne dođete i ne napadnemo ga zajedno. Ali nije na mene skočio. Jurnuo je u stranu i zgrabio Bugsa za vrat. Sve se zbilo tako brzo. Napao sam ga i udario, ali izmaknuo se. Krenuo je na psa koji nema ni pola kile, razderao mu grlo i nestao prije nego što sam uspio zamahnuti. Mene uopće nije napao.” “Napao te Pogodio te u srce. Baru, Merlin i ti? S vama bi se morao boriti. Psić mu je dao priliku da te udari bez opasnosti za njega. Uvijek je bio jebena kukavica i uvijek će ostati.” “Došao mi je iza leđa kad sam prišao psu.” Jer si mislio na psa više nego na svoju sigurnost, pomislila je Branna. “Znao je da ćeš to napraviti, da ćeš ići pomoći ozlijeđenom i bespomoćnom. Onome koji je tvoj.” “Suočio bih se s njim kao muškarac s muškarcem, vještac s vješcem.” Finove su se oči zažarile zelenim plamenom jer je krivnju zamijenio gnjev. “To sam želio.” “Kao i svi mi, ali on tako ne radi. Možda od njega potječeš, ali nisi njegov. On te ne pušta jer ne može pojmiti da ti to i ne želiš.” “Ostavila si me jer sam njegov.” “Ostavila sam te jer sam bila iznenađena i povrijeđena i ljutita, A kad je to prošlo jer sam pod zakletvom.” Rukom je obuhvatila privjesak. “Zaklela sam se Sorchi i svima koji su došli poslije nje, sve do mene, Connora i Ione, da ćemo upotrijebiti sve što jesmo da ovaj svijet oslobodimo njega.” “I svih njegovih potomaka.” “Ne. Ne.” U nekom bi se drugom trenutku razljutila, ali i dalje je osjećala njegovu krivnju ispod svih ostalih osjećaja. “Od njega potječeš, ali ti si jedan od nas. Shvatila sam da je tako trebalo biti. Došla sam do uvjerenja da naši prethodnici nisu uspjeli jer nisu imali tebe. Nisu uz sebe imali njegovu krv. Fin, nitko drugi nije imao tebe i tvoju moć, tvoju odanost, 62


tvoje srce.” Slušao je što mu govori i vjerovao da tako i misli. Pa ipak. “Ja sam jedan od vas, ali nećeš biti sa mnom.” “Kako bih mogla o tome razmišljati, Fin? Kako bih mogla na to misliti kad u svakom trenutku osjećam važnost onoga na što smo se zakleli? Ne vidim ništa drugo, a i kad vidim, kad si dopustim da zamišljam što bi moglo biti jednom kad ovo završi, ne vidim ništa od onoga života koji smo nekoć zajedno željeli. Bili smo tako mladi...” “Branna, to su gluposti. Ono što smo osjećali jedno za drugo starije je od svijeta. Nismo bili mladi i ludi koji se igraju ljubavi.” “Koliko bi nam bilo lakše da smo bili? Koliko bi nam sada bilo lakše? Da smo se samo igrali, Fin, ne bismo morali razmišljati o budućnosti. Kakvu bismo budućnost mogli imati? Kakav život, ti i ja?” Buljio je u vatru, ponovno svjestan da je to što ona. govori istina. Pa ipak. “Nikakav, znam, ali i to se čini više nego što imamo sada jedno bez drugoga. Ti me nadopunjuješ, Branna, a sada sam preumoran da bih se nastavio pretvarati da nije tako.” “Misliš da ja ne žalim za onim stoje moglo biti?” Iz nje je izvirala bol i pretakala se u riječi. “Da to ne priželjkujem?” “Tako sam mislio. Preživio sam tako misleći.” “Onda nisi bio u pravu, a možda sam i ja preumorna da bih se pretvarala. Da se radi samo o mome srcu, bilo bi tvoje.” Nesigurno je uzdahnula kad je prebacio pogled s vatre na njezino lice. “Ne može pripasti nekome drugom. Već je izgubljeno. Ali nije riječ samo o tome i ne mogu se tako ponašati. Kad mi je otac ovo dao”, podigla je privjesak, “mogla sam birati. Rekao mi je da mogu birati hoću li ga uzeti ili neću. Ali ako ga uzmem, odlučila sam. Bit ću jedna od tri, zakleta da više od svega pokušam završiti ono stoje Sorcha počela. Neću te izdati Fin, ali neću izdati ni svoju krv. Ne mogu razmišljati o željama i žudnjama, ne mogu se predati onome što bi moglo biti. Moja je svrha bila određena prije mog rođenja.” “I to znam.” Bilo je trenutaka kad ga je to znanje ostavljalo praznim. “Tvoja ti svrha oduzima razum, moć, duh, ali ne možeš razdvojiti srce od ostaloga.” “To je jedini način da napravim ono što treba napraviti.” “Čudi me da vjeruješ da bi svi koji su živjeli prije tebe željeli da budeš nesretna.” “Ne vjerujem, naravno da ne. Vjerujem da me svi koji su živjeli prije mene trebaju da bih napravila ono što treba napraviti, ono što smo se svi zakleli. Ja...” Oklijevala je jer nije uopće bila sigurna kako izraziti ono stoje u sebi nosila. “Ne znam, Fin, ne znam bih li znala kako da učinim ono što moram i budem s tobom. Ali kunem se da te ne želim ni povrijediti ni kazniti. Možda sam to željela davno prije kad sam bila jako mlada i povrijeđena i uplašena. Ali nije više tako, ni najmanje.” Sjedio je neko vrijeme u tišini, a onda je opet pogledao. “Reci mi nešto. Jednu stvar. Voliš li me?” Mogla bi lagati. On će znati da laže, ali poslužilo bi svrsi. A laganje je za kukavice. “Nikoga nisam voljela kao tebe, ali...” “To je dovoljno. Dovoljno je čuti ono što mi nisi rekla više od dvanaest godina. Budi sretna da sam tvoj dužnik.” Oči su mu plamtjele divljim žarom. “Dužan sam ti za ovo što ovdje spava, inače bih pronašao način da te odvučem u krevet i okončam ovo mučenje.” “Zavođenje? Nagovaranje?” Zabacila je kosu i ustala. “Ja ne idem ni u čiji krevet dok i ako to nije moja odluka.” “Naravno, i to odluka donesena razumom. Za tako pametnu ženu znaš biti nevjerojatno tupava.” 63


“Ako me misliš vrijeđati, odlazim. Imam puno posla.” “Ja ću te odvesti. Ja ću te odvesti”, govorio joj je dok se ona spremala raznijeti ga na komade. “Nema smisla da Cabhanu ponudimo još jednu metu danas ako je još u blizini. I ostat ću s tobom raditi, kao što smo se dogovorili. Ja imam isti cilj kao i ti, Branna, bez obzira na to kako različito razmišljamo o životu koji nema veze s tim ciljem.” Još uvijek je postojala mogućnost da će ga raznijeti - znala je ona brzo zakuhati i prekipjeti. No uhvatila je brz i zabrinut pogled koji je uputio psu. Prokletstvo. “Važi, jer posla ima puno. Povedi i psa. Spavat će putem, a tamo ga Kathel može čuvati.” “Tako bih se bolje osjećao. Ah da, ima još nešto. Iona me obavijestila da pripremani doček Nove godine. Tako da znaš.” “Doček?” “Zašto se svi tako čude kao da govorim stranim jezikom?” “Možda zato što se ne sjećam da si ikada priredio kakvu zabavu.” “Uvijek postoji prvi put”, promrmljao je i uzeo psa.

64


Poglavlje 8.

KRIVILA JE PSA. ZBOG NJEGA JE OMEKŠALA, A ONDA JE Fin sa svojim finim

ručnicima i zdjelicama i predanom ljubavi prema psu iz konjušnice jednostavno prošao kroz njezinu obranu. Rekla je više nego što je namjeravala i više nego što je samoj sebi priznala. Za nju su riječi imale jednaku težinu kao i djela, a sad ih je dala njemu iako bi bilo pametnije i praktičnije da ih je zadržala za sebe. No sad je gotovo, a ona je dobro znala kako će popraviti svoju obranu. Kad je Finbar Burke u pitanju, to je radila već više od desetljeća. I zapravo, previše je toga morala napraviti, previše se toga oko nje događalo da bi se zbog njega uzrujavala. Proveli su ugodan i tih Yule, poseban stoga što im se priključila Ionina baka. Kad su ispratili solsticij i najdužu noć, mogla je početi razmišljati o proljeću. Ali najprije je došao Božić. Bio je to blagdan koji je posebno voljela - to njegovo uzbuđenje. Voljela ja je kupovanje, zamatanje darova, stavljanje ukrasa, pečenje kolača. A posebno ove godine, sav taj posao omogućio joj je kratak predah od onoga što je Finu opisala kao svoju svrhu. Nadala se da će te zime organizirati veliki chili, ali se opasnost od Cabhanova vrebanja činila prevelika. Sljedeće godine obavezno, obećala sije. Sljedeće će godine ugostiti svoje roditelje i rođake, susjede i prijatelje i ostale. No ove će godine biti samo njezin krug i Ionina baka, i to je bilo lijepo i dobro. Kad je dovršila kruh i kolače, te voćnu pitu koju će poslužiti s maslacem od konjaka, provjerila je guščje pečenje u pećnici. “Kuhinja ti miriše kao moje djetinjstvo.” Mary Kate, Ionina baka, ušla je u kuhinju. Još rumeno od hladnoće, lice joj je blistalo dok je prilazila poljubiti Brannu u obraz. “Iona stavlja neke darove pod bor i vjerojatno neke i protresa. Ja sam htjela vidjeti kako ti mogu pomoći.” “Drago mi je da te vidim i da imam ovdje par tako vještih ruku.” Pristala i elegantna i odjevena u jarko crveni džemper, Mary Kate krenula je pomirisati lonce. “Čujem da si naučila Ionu da ponešto skuha, što je više nego što sam ja uspjela.” “Ima volju i sve je bolja. Prije večere ćemo najprije popiti malo vina. Ipak je Božić. Jesi li uspjela vidjeti novu kuću?” “Jesam. Bit će krasna, zar ne? I kažu da će biti gotova - ili skoro gotova - do vjenčanja. Njezina mi sreća grije srce.” Uzela je vino koje joj je Branna ponudila. “Htjela sam malo biti nasamo s tobom Branna, da ti kažem koliko mi znači to što ste joj Connor i ti pružili dom i obitelj.” “Ona je obitelj, a i dobra prijateljica.” “Ima tako dobro srce. Bilo mi je teško poslati je ovamo. Ne u Irsku, ne tebi.” Mary Kate osvrnula se prema prednjem dijelu kuće. “Nego u sve ovo. Poslati je znajući što bi to moglo značiti i što znam da znači. Htjela sam ti pisati, javiti da dolazi, a onda sam pomislila neću, to bi bilo kao da te molim za uslugu, da je primiš i pomogneš joj usavršiti njezin dar. A to treba biti stvar izbora.” Branna je opet pomislila na Fina. “Imamo li izbora?” “Vjerujem da imamo. Ja sam odlučila da ću joj dati hamajliju iako me to žalostilo. 65


Kad to jednom napraviš, nema povratka. No bila je njezina, ona ju je morala nositi. Znala sam to kad sam je prvi put uzela na ruke. Držala sam tebe i Connora na rukama dok ste još bili bebe. I znala sam, kao što je i vaš otac znao, i ujna. I sada ste sve troje odrasli i došlo je vrijeme, jer za mene i vašeg oca i ujnu nije bilo vrijeme.” Otišla je do prozora i pogledala van. “Osjećam ga. Mene neće gnjaviti - Iona se toga boji, ali on neće na mene obraćati pozornost. Ja mu više ništa ne predstavljam. Ali imam dovoljno moći da vam pomognem ako bude trebalo.” “Možda će trebati kad dođe taj dan.” “Ali ne danas.” Mary Kate se ponovno okrenula i osmjehnula. “Stoga ću ti danas pomoći u kuhinji.” Otpila je velik gutljaj vina. “Nollaig Shona Duit.” “Pobrinut ćemo se da bude.” Branna joj nazdravi čašom. “Sretan Božić.”

TREBALO JE MALO ČAROLIJE DA ZA STOL STANE SEDAM LJUDI i sva ta hrana, ali htjela je gozbu - i da se više ne priča o Cabhanu. “Sutra kod moje sestre nećemo ovako jesti”, izjavila je Meara kušavši Brannin nadjev. Ona, moja mama i ja mogle bismo se natjecati za najgore kuharice u Irskoj.” “Najest ćemo se ovdje, tamo ćemo samo malo pojesti, a onda ćemo se vratiti ovamo na ostatke.” Connor je ubacio zalogaj guščetine. “Ovo mi je prvi veliki praznik s Boyleovom obitelji.” Iona je blistala od sreće ogledavši se oko stola. “Nosim im puding od kruha - i neću sudjelovati u natjecanju jer mi je baka rekla kako se radi. Odabrat ćemo jedan praznik, Boyle, pa ćemo pozvati goste. Započeti tradiciju. Fin, kako ide s Novom godinom?” “Ide.” “Ja mogu napraviti puding od kruha.” Nasmiješio se s obožavanjem. “Naručit ću hranu.” “Naručiti?” Dobacivši brz pogled Branni, primijetio je kako se šokirala. “Naručit ću”, samouvjereno je rekao. “Pogledat ću jelovnik i reći to i to i malo ovoga, platiti i gotovo.” “Više ćeš uživati u zabavi bez te gnjavaže”, vedro je rekla Mary Kate. “Svi će više uživati jer ne bi im se dopalo da ja pokušam pripremiti hranu.” “Živa istina”, rekao je Boyle značajno. “Angažirao je 'Čaj i kekse' za svirku.” “Unajmio si bend?” Ovaj je put slegnuo ramenima na Branninu reakciju. “Ljudi žele glazbu, a to je dobar bend. Ako netko poželi zasvirati violinu ili frulu, ili pak zapjevati, i to je u redu.” “Bit će to dobar craic”, izjavio je Connor. “Koliko ljudi dolazi?” pitala je Branna. “Ne znam točno. Tek sam razglasio.” “Moglo bi ti doći pola županije!” “Nisam tako daleko razglasio, ali ako se to dogodi, ovi koji nabavljaju hranu imat će posla.” “Patrick i ja smo znali imati takve zabave”, prisjetila se Mary Kate. “U ono vrijeme nismo si mogli priuštiti da naručujemo hranu, nego bismo samo javili prijateljima i rodbini. To je lijepo. Dobar cèffi.”. “Branna nije baš zadovoljna”, ubacio je Connor. “Ona bi radije da nemamo nikakvu zabavu dok se ne riješimo Cabhana.” “Večeras nećemo o njemu”, rekla je Branna tonom koji nije dopuštao raspravu. “Jesam lija to čula da je Kyra dobila prsten za Božić, Connore?” 66


“Jest, a izgleda da dobro čuješ jer, koliko znam, dobila ga je tek sinoć. Razmahuje se njime gdjegod stigne.” Sjetivši se njihove menadžerice, zaprijetio je Finu vilicom. “Ne zaboravi otići do škole i diviti mu se kao da je kraljevski dijamant. Ona lako digne nos.” “Svakako ću to napraviti. Moja mi je ptičica rekla da je Riley - Boyle, sjećaš se Rileya, njegovo ti je lice naletjelo na šaku prije nekoliko mjeseci.” “Zavrijedio je.” “Jest, a izgleda da je isto opet zavrijedio od Tima Waterlyja koji ima farmu konja u Sligou. Imao sam nekog posla s Timom i dobro smo surađivali. Čini se kao uljudna osoba, no u ovom slučaju Rileyjevo je lice naletjelo na Timovu šaku dok su burno raspravljali o tome je li u redu prodavati pljesnivo sijeno.” “Taj Riley je pravo govno. Oprosti, bako.” “Ne moraš se ispričavati jer čovjek koji bi prodavao pljesnivo sijeno ili čak maltretirao konja, kao što je napravio tvojoj dragoj kobili Darling, nije drugo nego govno. Meara, molim te dodaj mi te krumpire. Mislim da će mi stati još malo.” Polako su dokrajčili gozbu, neki su teškom mukom polizali tanjure, ali su uspjeli utrpati pitu ili voćni desert ili pomalo od jednog i od drugog. Bilo je i Finova šampanjca i poklona. Presretnih zagrljaja i stanka dok su prolazili koledari. I ni traga Cabhanu, pomislila je Branna kad je ponovno pogledala kroz prozore. Kad se iskrala u kuhinju da pogleda odande, Fin ju je slijedio. “Ako ne želiš da spominjemo Cabhana, prestani ga tražiti.” “Želim naći još jednu bocu šampanjca.” “Želiš se zabrinuti preko svake mjere. On se zavukao u jazbinu, Branna. Ja imam svoj način traženja.” Pronašao je bocu i stavio je na stol. “Samo bih željela da nam ova večer bude... besprijekorna.” “I jest. Imam nešto za tebe.” Okrenuo je ruku, bila je prazna, okrenuo ju je ponovno i u ruci držao kutiju umotanu u zlatan papir i ukrašenu bogatom srebrnom mašnom. “Razmijenili smo darove.” “Ima još jedan. Otvori ga, a ja ću otvoriti ovo.” Okrenuo se prema šampanjcu. Ponovno zatečena, razmotala je kutiju i otvorila je, a Fin je uz prigušeni “pop” izvukao čep. Znala je da je bočica stara - i prekrasna. Stranice su joj bile protkane svjetlom i treperile tako da se činilo kao joj blista u ruci. Nekoć je u njoj bila moć, pomislila je, nekoć davno. Zatim je prešla prstom preko staklenog čepa. Zmajeva glava. “Predivna je. Stara je i predivna i još se u njoj osjeća moć.” “Našao sam je u jednoj pretrpanoj trgovini antikviteta u New Orleansu, iako ne potječe odande. Prelazila je iz ruke u ruku davno prije nego što je stigla do te pretrpane trgovine u kojoj nisu pojma imali što je to. Znao sam da je za tebe čim sam je uzeo. Bila je kod mene nekoliko godina jer nisam znao kako da ti je dam, a da ne odbiješ.” Zurila je u bočicu. “Misliš da sam kruta.” “Ne mislim ništa takvoga. Mislim da si snažna, zbog čega nam je oboma teško. No ipak je nisam mogao ostaviti u toj trgovini gdje nisu znali što imaju, pogotovo nakon što sam shvatio da je za tebe.” “I znaš da ću misliti na tebe kad je pogledam.” “Pa, to je dodatna prednost. Svejedno je za tebe.” “Čuvat ću je u svojoj sobi i iako ne mislim da je to pametno, mislit ću na tebe kad je pogledam.” Nije mogla riskirati da mu dodirne usne svojima pa ga je poljubila u obraz i na tren naslonila svoj obraz na njegov kako je to nekad često i lako činila. “Hvala ti. Ja - ah, dala ju je vrlo pomno izraditi. Ovdje se vidi”, mrmljala je promatrajući bočicu. “Mislim da je zmaj bio njezin. A ovo je dala napraviti, baš ovako, da čuva... da čuva suze. Vještičje suze - tako vrijedne i moćne kad se liju zbog radosti, kad se liju zbog tuge.” 67


“Kakve je ovdje čuvala?” “Ne mogu vidjeti, ali mislit ću da su radosnice jer je Božić, a ovo je predivan dar. U njemu treba čuvati radost.” Oprezno ju je odložila na stol. “Trebamo piti šampanjac i pjevati. Večeras više neću provjeravati prozore.”

KASNO TE NOĆI STAVILA JE BOČICU NA SVOJU KOMODU I dok se uvlačila u krevet gledala je kako odražava zlatnu svjetlost vatre. I mislila je na njega. I misleći na njega, stavila je hamajliju pod jastuk da spriječi snove. Srce joj je bilo previše puno da bi se usudila sanjati.

IMA STVARI KOJE TREBA OBAVITI, RAZMIŠLJALA JE BRANNA dok je dan provodila sretno sama - u svojoj radionici. Uživala je u svakom trenutku Yulea i Božića, u okupljanju svog kruga, pripremanju hrane, sviranju. Svidio joj se put u Kerry na Božić i nije osjećala ni najmanju krivnju zbog toga što je magijom odletjela do svojih roditelja da ih vidi i provede s njima i ostalom obitelji neko vrijeme. Još joj je draže bilo zato što su Connor i Meara napravili isto. Njenoj je duši godilo vidjeti kako su joj roditelji zadovoljni novom fazom života. Vidjevši kako potpuno vjeruju njoj i Connoru, stekla je još više samopouzdanja. Ali sada se opet trebalo baviti praktičnim stvarima. Poslom koji ju je prehranjivao. Poslom koji je bio njezina sudbina, život ili smrt. Nadodala je neke od svojih najpopularnijih losiona i krema i izradila još lijepih putnih svijeća koje su brzo nestajale s polica u njezinoj trgovini. Potom si je priuštila uživanje u eksperimentiranju s novim mirisima, novim bojama, novim teksturama. Mogla se fokusirati na osjete, kako ovo izgleda, kakvo raspoloženje izaziva ovaj miris, kako se ovo osjeća na koži? Podigla je pogled kad su se vrata otvorila i razveselila se ugledavši Mearu. “Savršeno tempirano. Molim te skini rukavice i isprobaj ovu novu kremu.” “Vani je baš ružno, hladno je i vjetar nosi kišu.” Svukla je kapu, odmotala šal i zabacila svoju debelu smeđu pletenicu na leđa. “A ovdje je toplo i miriše kao u raju. Lijepa promjena naspram vlage i konjskog dreka.” Objesila je kaput, prišla Branni i ispružila gole ruke. “Ah, ovo je krasno.” Utrljala je kremu i pomirisala ruke. “Jednostavno krasno i svježe i miriše kao... zrak. Kao svjež zrak na vrhu planine. Sviđa mi se i boja u posudi. Svijetlo, svijetlo plava. Kao plavi led.” “To je savršen naziv. Zvat će se Plavi led. Namijenjen je rukama i nogama onih koji rade. Mislila sam ga staviti u neku čvrstu staklenku. Neku kojom se ni muškarci ne bi protivili koristiti. Razmišljam da napravim cijelu liniju. Kupku, gel za tuširanje, običan i tekući sapun. I opet u pakiranju koje će se svidjeti ženama, a ni muškarcima neće biti neprivlačno.” “Ne znam kako se svega toga sjetiš.” “Da se nisam sjetila, mogla sam provesti dan na hladnoj kiši s konjskim drekom kao i ti.” Otišla je pristaviti vodu za čaj. “A i osjećam da što smo bliže kraju godine, vrijeme je da mislimo na nešto novo. Baš me jučer majka pitala bih li mogla izraditi neke proizvode ekskluzivno za njezino konačište. Neke bi mogli koristiti u sobama za goste - a poslije prodavati zasebno. Kad prođe ova godina vidjet ću što mogu napraviti u vezi s time.” “Bilo je lijepo vidjeti tvoju majku jučer, i oca, i ostale. Connor me iznenadio sa svime 68


time odjednom. Zašto ne bismo malo odletjeli dolje do moje mame i tate prije nego što odemo u Galway. Rekla sam kako bih ih voljela vidjeti i zašto ih najprije ne nazove, a on me samo primio za ruku i “pop” eto nas tamo.” Primila se rukom za trbuh. “Mislim da se nikada neću naviknuti na taj način putovanja.” “Njima je puno značilo, a i meni, što ste bili tamo nekoliko sati.” “Božić je vrijeme za obitelj, a ako imaš sreće, i za prijatelje.” “A tvoji? Tvoja obitelj?” “Ah, Branna, mojoj mami je super kod Maureen. Sretnija je nego što je bila već godinama. Obrazi rumeni kao ruže, sjaj u očima. Pokazala mi je svoju spavaću sobu i moram pohvaliti Maureen jer stvarno je kićena i lijepa kako mama i voli.” Meara je uzdahnula, ali bio je to uzdah zadovoljstva. “Bila je presretna što smo svi na okupu, to sam primijetila. A Maureen me čak pozvala na stranu da mi kaže kako je mami tamo dobro - čak sam je pustila da malo priča o tome, kao da je to od početka bila njezina ideja.” “Tebi je sada lakše.” “I više nego što sam mislila. A ona je tako sretna što više neću spavati s Connorom izvan braka.” Nasmijala se i sjela pokraj vatre. “Već priča o novoj unučadi.” “A ti?” Branna je donijela pladanj s vrućim čajem i keksima. “Želim djecu, naravno, ali vjerojatno ne toliko brzo koliko bi njoj odgovaralo. To je nešto što treba ostaviti za kasnije.” Otpila je malo čaja. “Drago mi je da si rekla da sam došla u pravom trenutku. Htjela sam razgovarati s tobom. Nasamo.” “Ima li neki problem?” “To sam ja htjela tebe pitati. Ne sjećam se postoji li vrijeme kad nismo bile prijateljice jer je to sve počelo dok smo još bile u pelenama.” Branna je zagrizla keks i osmjehnula se. “A mogle bi se opet naći u pelenama prije nego što završi.” Meara otpuhne kroz smijeh. “Dobra ideja. Budući da smo zauvijek zajedno, ti i ja, možemo reći neke stvari koje drugi ne mogu. Stoga ti želim reći ovo. Je li to dobro za tebe Branna, to povezivanje u snu koje spremaš s Finom?” “Dogovorili smo se...” “Ne, ne, ne pitam te to kao član kruga. Pitam samo kao tvoja prijateljica, kao sestra. Kao žena ženu.” “Joj, Meara.” “Samo na tebe mislim sada, samo smo ti i ja ovdje. To zajedničko sanjanje je intimna stvar. To mi je jasno. Puno zahtijevaš od sebe Branna, od svog srca i svojih osjećaja.” “Ovo s Cabhanom je važnije od toga.” “Meni nije. Ne među nama. Znam da ćeš ti to svejedno napraviti, ali zanima me što ti o tome osjećaš - kao prijateljica prijateljici, a i žena ženi. Kako se osjećaš i kako ti mogu pomoći.” “Kako se osjećam?” Branna ispusti dug uzdah. “Osjećam da se to mora napraviti, da je to najbolji način koji imamo. I znam da će boljeti jer je osobno, kako ti kažeš. Fina poznajem i moram raditi za dobrobit svih i to sam prihvatila.” “Ali?” Uzdahnula je znajući da Meari može reći sve što joj je ležalo na srcu. “Otkad se vratio prije nekoliko mjeseci, budući da je ostao ovdje sve te mjesece i gledala sam kako se bori i krvari s nama, teže mi je potisnuti ono što prema njemu osjećam i uvijek sam osjećala. Teže je ostaviti po strani ono što znam da on osjeća za mene i što je uvijek osjećao. Zbog ovoga što se spremamo napraviti bit će nam još teže, i meni i njemu. Tješi me što znam da si ti ovdje i da 69


shvaćaš.” “Ne bi li Connor mogao otići s njim ili Boyle ili netko od nas?” “Da je trebao ići Connor ili Boyle ili netko od vas, ne bih ja bila uvučena u san koji nas je odveo do Midorove špilje. Ja se mogu s time suočiti, Meara, a može i on iako znam da mu nije ništa lakše nego meni.” “On te voli, Branna, onoliko snažno koliko čovjek može voljeti. Znam da te boli kad to čuješ.” “Ne, ne boli me.” Pogladila je Mearu po bedru. “Znam da me voli, ili jedan dio njega. Jedan dio njega uvijek će me voljeti. Ljubav ima moć i važna je, ali nije sve.” “Još ga kriviš zbog njegova porijekla?” “Bilo mi je lakše dok sam ga krivila, dok sam bila tako mlada i povrijeđena da sam to mogla. Ali to što ga ne krivim ništa ne mijenja. On je Cabhanove krvi. On nosi znak, a taj se znak pojavio nakon što smo bili zajedno. Ako je zbog toga nešto u meni zbog čega mu predbacujem, onda predbacujem i sebi.” “Da barem nije tako”, promrsila je Meara. “Da barem ne krivite sebe, i jedan i drugi.” “Moja krv, njegova krv. On nosi znak zbog Sorche kao i zbog Cabhana, zar ne? Mislim da sad kad smo stariji i kad znamo više nego što smo znali, oboje razumijemo da nam nije suđeno da budemo zajedno.” “Kad bismo pobijedili Cabhana bi li i dalje tako osjećala? Bi li i dalje vjerovala da ne možeš biti s njim i biti sretna?” “Kako mogu reći? Kako mogu znati? Sudbina nas je povezala i sudbina nas je razdvojila. O tim stvarima sudbina odlučuje.” “To uopće ne vjerujem”, rekla je Meara uzbuđeno. “Sami odlučujemo o svojoj sudbini, svojim odlukama i svojim postupcima.” Branna se osmjehnula i naslonila. “Ima nešto u tome. Naravno, nismo marionete. Ali sudbina nam dijeli karte, kako ja to vidim. Važno je kako ćemo odigrati te karte, ali imamo samo one koje su nam dodijeljene. Što bih ja da mi sudbina nije tebe dodijelila? Ne bih imala prijateljicu koja zna kad mi treba rame za plakanje.” “Uvijek ga imaš.” “Znam. Sazdana sam da se sama borim, ali tako je dobro katkad se osloniti na nekoga. Mogu priželjkivati da ga ne volim. Mogu priželjkivati da se osvrnem na osobu koja sam bila i kažem no, imala je svoju avanturu i razočarala se, slomila si srce. Ali sad je krenula dalje. No kakve god karte da imam, on je jedna od njih. I uvijek će biti.” “Mogli bismo malo pričekati, pronaći neki drugi način.” “Već predugo čekamo. Zavrijedili smo malo vremena za obitelj i prijatelje, ali vrijeme je da se posvetimo svojoj dužnosti. Ja sam spremna za to, časna riječ.” “Želiš li da ostanem kad bude gotovo? Mislim kad sve bude gotovo, da ostanem. Ja i Iona?” “Vidjet ćemo što će biti. Ali tješi me to što znam da ćete ti i Iona biti ovdje ako vas zatrebam. Prije nego što počnemo brinuti o tome što ću ja trebati, Fin i ja idemo natrag da otkrijemo stoje taj Midor Cabhanu i Cabhan njemu. A ako nam sudbina udijeli dobre karte, saznat ćemo kako i gdje da ga zaustavimo.” Naslonila je glavu na Mearino rame. “Znani da je Fin dobra čovjek i to me umiruje. Jednom sam pokušala vjerovati da nije, jer je tako bilo jednostavnije, ali to je bilo pogrešno i glupo. Na kraju krajeva, ako budem znala da sam voljela dobrog čovjeka, mogu s time biti zadovoljna.”

70


Poglavlje 9.

PRIPREMILA SE NA TO, EMOCIONALNO I PSIHIČKI. BRANNA je rekla samoj sebi da

čarolija i to putovanje u snu nije samo nužan korak, već da to treba obaviti ne osvrćući se na sebe. Fin i ona došli su posljednjih mjeseci do toga da mogu zajedno raditi i razgovarati bez ljutnje koju izaziva slomljeno srce. Sada su odrasli ljudi, daleko od one zanesene djece kakvi su bili. Ona osjeća dužnost prema svojoj obitelji. A Fin je bezgranično odan njihovom krugu, što mu služi na čast. To će biti dovoljno. Pa ipak, kad su se okupili u njezinoj radionici dugo nakon što bi pao mrak, morala je prikriti uznemirenost. “Jesi li sigurna u ovo?” Connor joj je prešao rukom niz leđa, a ona mu je dobacila kratak pogled i u mislima ga odgurnula. Ne motaj mi se po glavi. Zadržao joj je toplu ruku na leđima. “Još ima vremena da nađemo drugi način.” “Potpuno sam sigurna i ovo je najbolji način. Fin?” “Slažem se.” “Mary Kate, jesi li sigurna da se ne želiš pridružiti krugu?” “Trebate ići kao i do sada i znati da ću ja biti ovdje ako vam zatrebam.” “Baka nam je podrška.” Iona je stisnula bakinu ruku, a potom prišla bliže. Iscrtali su krug zbog obreda i poštovanja, zaštite i povezanosti. Branna i Finu zajedno su ušli u krug. On je o pasu nosio mač, a ona obredni nož. Ovaj put, kad idu s namjerom, neće ići nenaoružani. “Da bismo zajedno u snovima letjeli, iz ove čaše napitak pijemo.” Branna je otpila i dala čašu Finu. “U drugo vrijeme i mjesto ovim napitkom zajedno mi putujemo.” Fin je otpio i dodao čašu Connoru. “U našem krugu, s rukom u ruci, nebom i zemljom prolazimo.” Govorili su zajedno, gledajući se u oči, a Branna je osjetila kako moć raste. “Svojom voljom u snove odlazimo, Cabhanove početke ondje tražimo. Jedan u drugoga potpunu vjeru imamo, neka bude kako mi hoćemo.” Fin je ispružio ruku; Branna stavi svoju ruku u njegovu. Uz bljesak svjetlosti, prasak jarke moći, poletjeli su. Jurili su kroz vjetar i vrtloge, tako brzo da joj je nestalo zraka u plućima. U jednom je trenutku pomislila da su priredili prejaki napitak, a onda je stajala, pomalo se zanoseći, u tami punoj zvijezda. Ruka joj se još bila čvrsto u Finovoj. “Malo previše ekstrakta vihora.” “Misliš?” Dobacila mu je ironičan pogled. Kosa mu je bila raščupana kao i njezina. Iako mu je lice oštrih crta izgledalo mrko, u njemu se naziralo zadovoljstvo. I ona se slično osjećala. “Nema potrebe da budeš sarkastičan jer si ti zaslužan za formulu koliko i ja.” Branna je maknula kosu iz očiju. “I dovela nas je na pravo mjesto jer ovo je špilja.” U mračnoj zvjezdanoj noći otvor špilje zračio je crvenom svjetlošću. Iznutra se čula prigušena tutnjava, kao oluja na moru u daljini. Ali vani se ništa nije micalo ni kretalo. 71


“Unutra je”, rekao joj je fin. “Osjećam to.” “Nije sam. To mogu osjetiti. Nešto zlo, nešto od čega te ne prolaze samo žmarci.” “Trebao bih sam poći unutra i procijeniti situaciju.” “Finbar, ne vrijeđaj me. Ili zajedno ili nikako.” Da to riješi, krenula je prva. Fin ju je čvrsto držao za ruku, a drugu položio na balčak svog mača. “Ako nas napadne, poništit ćemo čaroliju. Odmah, Branna. Nećemo ovdje završiti.” Malo se zanijela prema njemu, takav je bio učinak čarolije za sanjanje. No ispravila se i opravdala. “Nemam namjeru ovdje završiti. Imamo posla u svom vremenu i na svom mjestu.” Ušli su u otvor špilje, u pulsirajuće svjetlo. Tutnjava je postala glasnija i jača. Ne kao oluja na moru, shvatila je Branna. Već kao nešto golemo, nešto živo, što se odmara i čeka. Spilja se proširila i razišla u prolaze s čijih je mokrih stijenki kapala voda, pa je stalan zvuk kapanja vode po kamenu djelovao kao pozadinski ritam one tutnjave. Fin je krenuo ulijevo, a kako su Brannini instinkti govorili isto, tiho su ušli u prolaz. Njegova je ruka bila jedina veza s toplinom i stvarnošću, pomislila je, i znala je da i on to osjeća. “Ne možemo znati u kojem smo vremenu”, šapnula je. “Nakon prošlog sna.” Odmahnuo je glavom kad ga je pogledala. “Ne znam kako znam, ali znam. Neko je doba nakon toga, ali ne dugo.” Povjerenje, podsjetila se. Vjera. Išli su dalje dok je tutnjava postajala sve jača. Sad ju je mogla osjetiti u sebi kao puls, kao da je progutala živuću tamu. “Privlači ga”, mrmljao je Fin. “Želi jesti. Privlači i mene kroz njega, krv privlači krv.” Okrenuo se njoj i čvrsto je primio za ramena. “Ako me to - ili on - uvuče unutra, moraš prekinuti čaroliju, pobjeći van i vratiti se.” “Bi li ti ostavio mene, ili bilo koga od nas, ovome? “Ni ti ni ostali ne potječete od njega. Zakuni se Branna, ili ću sve sada prekinuti prije nego što je počelo.” “Prekinut ću, kunem se.” Ali odvukla bi i njega sa sobom. “Zaklet ću se jer te neće uvući. Ti to nećeš dopustiti. A ako ostanemo ovdje prepirući se, nećemo ni morati prekinuti čaroliju jer će sama prestati djelovati, a mi nećemo ništa saznati.” Sad je ona primila njega za ruku. Između dlanova iskočila im je iskra, a zatim su krenuli. Prolaz se suzio i pretvorio se u nešto što je njoj izgledalo kao odaja - nešto nalik na radionicu za crnu magiju. Tijela šišmiša raširenih krila bila su pribodena na kamene zidove kao kakva strahotna umjetnost. Na policama su se nalazile kosti ptičjih nogu, glave, unutarnji organi životinja, drugi za koje se bojala da su ljudski, tijela štakora, a sve je plutalo u staklenkama ispunjenim ljepljivom tekućinom. Vatra je gorjela, a nad njom se krčkao kotlić iz kojeg je izlazio bolesno zeleni dim. S lijeve mu se strane nalazio oltar osvijetljen crnim voštanicama i umrljan krvlju koze koja je na njemu ležala prerezanog vrata. Cabhan je zdjelom skupljao mlaz krvi. Izgledao je mlađi, shvatila je. Iako im je bio okrenut leđima dok je radio, činio joj se mlađi od Cabhana kojeg je poznavala. Odmaknuo se jedan korak, kleknuo i visoko podigao zdjelu. “Ovdje je krv, žrtva tvojoj slavi. Ti se hraniš kroz mene, ja kroz tebe. I tako raste moja moć.” Otpio je iz zdjele. Tutnjava je pulsirala poput srca. “To nije dovoljno”, promrsio je Fin. “Blijeda je i slaba.” Branna mu je, uznemirena, jače stisnula ruku. “Ostani sa mnom.” “S tobom sam i s njim. Koze i ovce i mješanci. Ako je moć žeđ, ugasi je. Ako je glad, 72


utaži je. Ako je žudnja, zadovolji je. Uzmi što želiš.” “Više”, rekao je Cabhan ponovno podižući zdjelu. “Obećao si mi više. Tvoj sam sluga, tvoj vojnik. Tvoje oruđe. Obećao si više.” “Više traži više”, rekao je Fin potiho, a oči su mu bile jezivo zelene. “Krv iz tvoje krvi, kao i prije. Uzmi je, prolij je, okusi je i imat ćeš više. Bit ćeš ja, ja ću biti ti. Bez kraja. Vječan život, velika moć. I Crna vještica za kojom žudiš bit će tvoja. Našoj se volji mora pokoriti tijelom i moći svojom.” “Kada? Kada ću imati više? Kada ću imati Sorchu? “Prolij, uzmi, okusi. Krv tvoje krvi. U kalež, preko tvojih usana. U kotlić. Dokaži da si dostojan!” Sva je toplina nestala iz Finove ruke. Branna ju je stisnula među svojima, dala mu koliko je mogla. “Dostojan sam.” Cabhan odloži zdjelu i ustane da uzme kalež. Okrenuo se. Tek je sada Branna ugledala ženu u sjeni. Starica, okovana, tresla se od hladnoće. Prišao joj je držeći kalež. “Smiluj se. Sebi, meni. Proklinješ sam sebe. On laže. Laže tebi i svima drugima. Okovao te lažima kao što si ti mene okovao lancima. Oslobodi me Cabhane. Spasi me, spasi sebe.” “Ti si samo žena, stara si, tvoja te slabašna moć napušta. I beskorisna si za sve ostalo.” “Majka sam ti.” “Već sam se rodio”, rekao je i prerezao joj grlo. Branna je vrisnula od straha i strave, ali se vrisak utopio u sve većoj buci. Zrak je sada bio pun moći, crne kao noć, teške kao smrt... Napunio je kalež, ispio ga, ponovno ga napunio. Odnio ga je do kotlića i izlio kroz dim. A dim je postao crven poput krvi. “Sad je i otac s njim”, rekao je Fin, a Cabhan uze bočicu i izlije ju u kotlić. “Reci riječi.” Finovi ledeni prsti grčili su se i opuštali u Branninoj ruci. “Reci riječi, povezi se.” “Krv s krvlju miješam žeđ da utažim i moć da stvorim. Od ženke i mužjaka krv se udružuje i dim izbacuje, i priziva sile mraka da dozovu moje ime, moju moć, moju sudbinu. Daj mi sada život vječni i prolaz ovaj kao utočište. Ovime božanstvo i demon postajem koji vladat će svim ljudima. Svojom ću krvi i moći svojom Crnu vješticu sa sobom stopiti. Ja sam Cabhan, smrtan više nisam i riječima ovim ljudskosti se svoje odričem.” Posegnuo je kroz dim u kotlić i golom rukom izvukao hamajliju i kamen boje krvi. “U ovaj sat mračnoj se sili zaklinjem.” Podigao je hamajliju iznad glave i položio si sjajan kamen na prsa. Vjetar se pretvorio u vihor kad je Cabhan, očiju crvenih poput kamena, visoko podigao ruke. “Ja sam rođen!” Iz oltara je iskočio vuk, crn i okrutan. Jurnuo je prema Cabhanu i uskočio u njega uz zaglušujući urlik grmljavine. Nešto je likujući urlalo i čak se i kamenje treslo. Okrenuo je glavu. Kroz mrak, kroz sjenke, njegove su se oči, i dalje sjajeći, susrele s Branninim. Podigla je ruku kad je njegova pojurila prema njoj spremna da zaustavi magiju koju je izbacio. No Fin se omotao oko nje, okružio ju. Nešto se razbilo, nešto se zapalilo. I prekinuo je čaroliju. Prebrzo, previše nepostojano. Branna se držala za Fina da ga ugrije - tijelo mu je isijavalo hladnoću - koliko i da se ne razdvoje. Najprije je začula glasove - Connorov postojan poput stijene i smiren poput ljetnog 73


jezera - kako je vode. Onda mu se pridružio Ionin glas. Sad ga ne puštaj, rekao je Connorov glas u njezinoj glavi. Držimo te. Držimo vas oboje. Skoro ste kod kuće. Još malo. I bila je, omamljena i iscrpljenih udova, ali bila je kod kuće na toplini i svjetlu. Kako je udahnula, Fin se oslobodio njezinog stiska i pao na koljena. “Ozlijeđen je.” I Branna se spustila. “Daj da vidim. Daj da te vidim.” Primila mu je lice i odmaknula kosu. “Samo me ostavio bez daha.” “Iz leđa mu se dimi”, rekao je Boyle, brzo mu prišavši. “Kao Connoru onaj put.” Boyle mu je podigao i skinuo džemper prije nego što je Branna uspjela. “Ima opekline. Ne onako jake kao Connor, ali skoro preko cijelih leđa.” “Položi ga na trbuh”, zaustila je Branna. “Nemam se namjeru rastezati po podu kao...” “Odmori se malo.” Uz tu oštru naredbu Branna mu je položila ruku na glavu i uspavala ga. “Na trbuh”, ponovila je te su ga Connor i Boyle položili na pod radionice. Prešla je rukama preko užarenih opeklina koje su mu prekrivale leđa. “Nije duboko, ne, a otrov se ne može pomiješati s njegovom krvi. Samo hladnoća, vrućina, bol. Trebat će mi...” “Ovo?” Mary Kate ponudila joj je staklenku melema. “U zacjeljivanju sam bila najbolja.” “Baš to, hvala. Brzo ćemo. Nije imalo vremena prodrijeti u njega. Iona, možeš li uzeti malo? Imam malu opekotinu na lijevoj ruci. Nije strašno, ali treba tako i ostati. Znaš što ti je činiti.” “Znam.” Iona zasuče Brannin rukav. “Maleno je, ali ružno izgleda.” No nestalo je čim je Iona nanijela melem. Vrtoglavica je također nestala kad je njezina rođakinja primijenila vlastite iscjeliteljske moći. Smirenija, mogla se bolje fokusirati na Fina. “Sad je bolje, nije li? Naravno da jest. Dobro bi nam došao jedan viski ako nemate ništa protiv. Išli smo malo brže nego što sam proračunala pa je povratak bio kao da smo pali s kakve zgrade.” “Već sam donijela”, rekla joj je Meara. “On izgleda kao nov.” “Ipak ću provjeriti.” Držeći ruke na njemu, Branna je tražila dublje ozljede, neko mjesto u koje se zavukla tama. “Bit će u redu.” U promuklom glasu osjećalo joj se olakšanje. “Dobro je.” Ponovno mu je stavila ruke na glavu i na trenutak ih zadržala. “Fin, probudi se.” Otvorio je oči i pogledao je. “Sranje”, rekao je dok je pokušavao sjesti. “Žao mi je zbog ovoga jer nije u redu nekoga uspavati bez dopuštenja, ali nije mi se dalo raspravljati.” “I ona je imala opeklinu”, rekla je Iona znajući da će mu to promijeniti raspoloženje. “Na lijevoj ruci.” “Što? Gdje?” Već joj je zgrabio ruku i podignuo rukav. “Iona se pobrinula za to. Jedva da se i vidjelo jer si me gurnuo iza sebe i zaklonio me kao da ne mogu sama odbiti napad.” “Taj ne bi mogla. Ne s onom novom moći, tako velikom i tek nastalom, i s njim koji je na njoj letio kao ovisnik na velikoj količini jake droge. U tom je trenutku imao više nego što ima sada ili što je ikada imao. I žudi za tim ludim osjećajem.” Connor se sagnuo. “Nešto ću ti reći. Hvala ti što si mi spasio sestru.” “Sad sam i nezahvalna.” Uzdahnula je Branna. “Žao mi je i zbog toga. Još sam ošamućena. Zahvalna sam ti Fin što si me poštedio.” Primila je viski od Meare i jedan dala njemu. “Zamijenio te za Sorchu. U mraku, pomalo halucinirajući, osjetio te - kad se moć rasplamsala, osjetio te, ali te zamijenio za Sorchu. Htio je...” 74


“Otpij malo.” “Hoću.” Fin joj nazdravi i otpije. “Htio te unakaziti tako da nitko ne bi vidio kako si lijepa i da bi te, kako on misli, tvoj muž ostavio. Vidio sam u tom času njegove misli i njegovo ludilo.” “Moraš biti lud da bi prerezao vrat vlastitoj majci, a onda popio njezinu krv.” “To je stvarno odvratno”, zaključila je Meara. “Ali ako ćemo o tome slušati, voljela bih čuti sve odjednom i dok svi sjedimo.” “Tako i treba. Fin, obuci džemper da možeš sjesti za stol kao pristojan svijet.” Mary Kate dodala mu je džemper. “Branna, ja ću samo pogledati ima li u kuhinji nešto što bih mogla pripremiti jer kladim se da bi svima dobro došao kakav zalogaj.” Dok je Mary Kate pripremala obilje hrane preostale od Božične gozbe, Branna je sjela - sretna što ona ne mora pripremati hranu - kako bi mogla s Finom ispričati što je bilo. “Vlastitu majku.” Odmahujući glavom, Boyle je uzeo jedan od primamljivih sendviča koje je složila Mary Kate. “Ona je samo žena, i to stara, rekao je. Nije ništa za nju osjećao. Bio je prema njoj potpuno ravnodušan. U njemu nije bilo ničega”, nastavio je Fin, “osim crnila.” “Ti si čuo ono što mu se obraćalo.” Fin se namrštio i okrenuo prema Branni. “A ti nisi?” “Samo neko brujanje, kao ono što smo čuli kad smo došli, kad smo ušli u špilju. Neku vrstu... tutnjanja.” “Čuo sam.” Fin si je rastreseno trljao rame na mjestu gdje je imao znak. “Obećanja još veće moći, vječnog života, svega što bi Cabhan mogao poželjeti. Ali da to dobije, morao je dati više. Žrtvovati ljudsko u sebi. Počelo je s ocem.” “Znaš li to ili misliš?” pitao ga je Connor. “Znam. Vidio sam što mu se događa u glavi i osjetio sam demona zarobljenog u kamenu i njegove potrebe, njegovu pohlepu. Njegovu... radost zbog saznanja da će uskoro opet biti na slobodi.” “Demon?” Meara se odlučila za vino. “To je nešto novo - i zastrašujuće.” “Staro”, ispravio ju je Fin. “Starije od vremena, a čekalo je da nade pravoga.” “Cabhana?” “To je i dalje on”, rekao je Fin Boyleu. “To je i dalje Cabhan, ali to drugo je dio njega i gladno je moći i krvi.” “Kamen je izvor, kao što smo i mislili”, nastavila je Branna. “Potječe iz krvi oca i majke koje je Cabhan žrtvovao da dobije moć. Prizivanjem i zaklinjanjem prihvatio je tog... no, ako ga Fin naziva demonom, onda je demon.” “Zašto Sorcha?” pitala se Iona. “Zašto je bio tako opsjednut njome?” “Zbog njezine ljepote i moći i... čistoće, moglo bi se reći, njezine ljubavi za obitelj. Prve dvije je želio i žudio za njima, a ovu treću je htio uništiti.” Fin sije trljao sljepoočnice pokušavajući olakšati pulsiranje koje mu je i dalje odzvanjalo u glavi. “Odbila ga je nebrojeno puta”, nastavio je misao iako se pulsiranje nije smanjivalo. “Prezrela je njegove pokušaje da joj se približi. Pa je on...” Iznenadio se kad mu je Mary Kate stala iza leđa, prislonila ruke na sljepoočnice pa ih povukla duž potiljka gdje se prikrivalo još boli, pa je izgubio misao. I glavobolja je nestala. “Hvala.” “Molim.” Dobio je jedan bakin poljubac u tjeme, a zatim je ponovno sjela. Zbunio se i shvatio otkuda Ioni tako dobro i nježno srce. “Eh. Njegova požuda za nju kao ženu i vješticu postala mu je opsesija. Napadao ju je i uzimao sve stoje imala, a vjeruje da ga nikakva čarolija ni magija ne može spriječiti ni nauditi 75


mu. Njezina ga je moć mogla ozlijediti, ugroziti njegov život, a njezino odbijanje ranilo mu je ponos.” “A onda su stigle tri”, računala je Branna. “Tada su se moć i prijetnja povećali. Mi ga možemo uništiti.” “U onom času u špilji kad je prihvatio demona i njegovo crnilo, vjerovao je da ga ništa ne može i neće uništiti. Ali ono što je u njemu zna da nije tako. Ono mu laže, kao što ga je majka upozorila. Laže mu.” “Možemo ga povrijediti, raniti, pretvoriti u pepeo, ali...” Connor slegne ramenima. “Ako ne uništimo hamajliju, ako ne uspijemo uništiti demona koji se s njim povezao, zacijelit će i vratit će se.” “To je dobro znati.” Iona je namazala malo sira na keks. “Kako ćemo uništiti kamen i demona?” “Magijom krvi protiv magije krvi”, odlučila je Branna. “Bijelo protiv crnoga. Kao i do sada, ali možda iz drugog smjera. Moramo naći pravi trenutak i moramo biti sigurni u to. Mislim da se to mora dogoditi u Sorchmoj kolibi, kao i prije, da bismo privukli što ona ima, ali moramo pronaći način da ga ulovimo, da ga spriječimo da opet pobjegne i da ga dokrajčimo. Ako to uspijemo, Fin će biti taj koji će morati uništiti kamen, izvor svega.” “Osjetio sam privlačenje demona, vještice. I puno snažnije kad su se sjedinili. Osjetio sam... poziv, požudu za onime što bi mi dali.” “I osjetivši to ugrozio si sebe da bi me zaštitio. To će biti tvoj zadatak kad dođe vrijeme”, odrješito je rekla Branna. “Samo moramo otkriti kako i kada. Mary Kate, moraš li se baš vratiti u Ameriku jer mene jako raduje da još netko ovdje zna nešto skuhati.” Shvativši njezinu želju da promijeni temu, Mary Kate se osmjehnula. “Moram, nažalost, ali vratit ću se za Ionino vjenčanje, i to dosta prije kako bih mogla pomoći u pripremama. A mislim da bih mogla i ostati.” “Ostati?” Iona obiđe stol i uhvati je za ruke. “Bako, hoćeš reći da bi ostala u Irskoj?” “Razmišljam o tome. Ostala sam u Americi nakon što je tvoj djed umro za tvoju majku, pa za tebe. Volim svoju kuću ondje i vrt i pogled kroz prozor. Imam tamo dobre prijatelje. Ali... kuću mogu imati i ovdje, i vrt, i lijep pogled kroz prozor. Dobre prijatelje imam. A imam i tebe. Imam sve vas, i još obitelji.” “Mogla bi s nama živjeti. Pokazala sam ti gdje ćemo napraviti sobu za tebe kad dođeš u posjet. Mogla bi tamo i živjeti, s nama.” Iona pogleda Boylca. “Naravno, bilo bi nam drago.” “Imaš dobro srce”, rekla je Mary Kate Ioni, “a tvoje je velikodušno, Boyle. Ali ako dođem ovdje živjeti, kupit ću svoju kuću. Blizu vas, budite bez brige. Najvjerojatnije u selu, da mogu pješice do trgovina i da mogu posjećivati prijatelje i vas u vašem lijepom novom domu koliko god želite.” “Ja imam kućicu bez stanara”, napomenuo je Fin, a Mary Kate podigla je obrve. “To sam čula, ali ima još dosta vremena do travnja.” “Dobra je za iznajmljivanje turistima na kraće vrijeme koji žele biti smješteni u selu i sami kuhati. Mogli biste je pogledati prije nego što odete u Ameriku.” “I hoću. I moram priznati da sam već provirila kroz prozore.” Osmjehnula se. “Strašno je udobna i lijepo dotjerana.” “Dat ću vam ključ pa možete ući i razgledati je kad god poželite. Tako ću i napraviti. Moram ići. Margaret će se zabrinuti ako zakasnim. “Ja ću vas odvesti.” Boyle je ustao. “Ja ću.” Digao se Fin. “Dat ću vam ključ i odvesti vas do vaše prijateljice. I ja moram kući.” “Samo da uzmem kaput. Vi ostali ostanite ovdje”, zahtijevala je Mary Kate. “Ne 76


smeta mi da me isprati zgodan mladić.” Kad su otišli, Iona je ustala. “Pripremit ću ti kupku.” Branna podigne obrve. “Stvarno?” “Kupku s nekima od tvojih soli za opuštanje, a Meara će ti skuhati čaj. Rado bih poslala Connora i Boylea Finu da naprave to isto za njega...” “Ja ne pripremam kupku za Fina Burkea”, odrješito će Boyle. “Ali njih će dvojica počistiti nered ovdje, onako kako ti voliš. Stoga se odmori, dobro se odmori i ne misli više na ovo večeras.” “Ja se ne bih s njom raspravljao kad se ovako zahukta”, savjetovao ju je Boyle. “Nemam ništa protiv kupke ili čaja.” “Onda smo se dogovorili.” Iona je izišla. “A ne bih imala ništa protiv ni da ostavite kuhinju kakva jest ako bijedan od vas obišao Fina”, rekla je Branna. “On se namučio više nego ja, a moram priznati da sam ja potpuno iscrpljena.” “Dat ću mu nekoliko minuta pa ću otići za njim”, rekao joj je Connor. “Ostat ću s njim ako mu to treba ili dok ne budem siguran da se smirio. Svejedno možemo pospremiti kuhinju. Idi spavati i ne brini.” “Hoću. Laku noć.” Meara je pričekala da sc Branna udalji, u pratnji Kathela, a onda je otišla staviti vodu za čaj. “Connore, ti si taj koji je zabrinut.” “Nije ništa pojela, baš ništa.” Pogledao je prema kuhinjskim vratima, a zatim zabio ruke u džepove kao da nije siguran što bi s njima. “Samo se pravila da jede. Ima tamne sjene ispod očiju koje nije imala na početku ove čarolije. I bez riječi je pustila tebe i Ionu da se vrtite oko nje. Iscrpljena je do kraja, to je razlog.” “Vi ćete se brinuti o njoj, zar ne Meara? Ti i Iona ćete se pobrinuti. Neću se dugo zadržati kod Fina osim ako ne bude potrebno. Noćas ćemo ostati ovdje.” “Vidi što Finu treba, a mi ćemo se pobrinuti za Brannu.” “A da to ne izgleda kao briga.” Dobacila je pogled svom uznemirenom bratu. “Poznajem je skoro jednako dugo kao i tebe, Connor. Mislim da znam kako se treba ponašati prema Branni 0'Dwyer koliko je moguće znati. Dat ćemojoj malo ženskog društva, a onda ćemo je pustiti na miru.” “Slažem se. Idem skočiti do Fina i vraćam se što prije.” “Ako misliš da trebaš ostati, samo nam javi.” Okrenula mu je obraz za poljubac kad se približio i osmjehnula se na njegov brz, čvrst zagrljaj. Dovršila je Brannin čaj dok se Connor oblačio za izlazak te se okrenula Bovleu kad su ostali sami. “Izgleda da je tebi ostalo prljavo posuđe.” Lagano ga je potapšala po ramenu na izlasku. On se ogledao po praznoj kuhinji i uzdahnuo. “No, da.” I zasukao rukave.

CONNOR JE UŠAO RAVNO U FINOVU KUĆU KAO ŠTO JE RADIO otkad su postavljena ulazna vrata. Ili čak i prije, jer ih je on bio postavio. Fina je zatekao pokraj kamina u dnevnoj sobi s još jednim viskijem, dok je Bugs, mali psić iz konjušnice, smotan spavao pod nogama. “Imam naredbu da provjerim kako si”, objavio je, zadovoljan takvim nastupom. Fin je izgledao jednako izmožden i utučen kao i Branna. “Dobro sam, kao što i sam vidiš.” “Nisi, kao što i sam vidim”, ispravio ga je Connor, uzeo si viski i sjeo. “Iona priprema 77


Branni kupku, a Meara joj radi čaj. Ona im to dopušta, što znači da joj je potrebno. Što tebi treba?” “Ako te nešto zamolim, hoćeš li mi to napraviti?” “Znaš da hoću iako je pomisao da ti pripremam kupku i ušuškavam u krevet strašna.” Fin se nije nasmiješio, samo je premjestio pogled s onoga što je vidio u vatri na Connora. “Strašno je snažno vuklo, prokleto jako. Na čas sam mogao osjetiti sve što obećava. Ta moć jača od svega što bilo tko od nas ima. Crna je i hladna, ali je... primamljiva. I sve što mogu reći je da ću je prihvatiti.” “Nisi je prihvatio. I nećeš.” “Nisam ovaj put. Ili prije, ali to je zov krvi. Poziv životinji koja se nalazi u svima nama. Stoga ću te nešto zamoliti, Connore, jer si mi prijatelj, a skoro i brat kao i Branni.” “Ijedno i drugo sam.” “Onda ćeš mi se zakleti vlastitom krvlju i srcem iz koje izvire tvoja magija da ćeš, ako seja predomislim, ako privlačnost postane prejaka i ja posrnem, da ćeš me zaustaviti na bilo koji način.” “Ti ne bi nikad...” “Molim te, zakuni se”, prekinuo ga je Fin s plamenom u očima. “Inače ću morati otići, napustiti ovo mjesto, ostaviti nju - ostaviti sve vas. Ne želim to riskirati.” Connor je ispružio noge, prekrižio gležnjeve i nekoliko trenutaka zurio u svoje čizme. Zatim je polako podigao pogled do Finovih očiju. “Poslušaj se. Želiš ga uništiti više nego nas troje i više nego ono troje od kojih mi potječemo, ali bi odustao jer si u tu svoju tvrdu glavu utuvio da bi mogao popustiti nakon što si izdržao sve ovo vrijeme.” “Ti nisi bio u špilji. Nisi osjetio što sam ja osjetio.” “Sad sam ovdje. Znam te gotovo cijeli život, prije nego što ti se pojavio znak i poslije. Znam tko si. I zbog toga ću ti se zakleti ako je to ono što ti treba. Kao što si rekao, što ja imam dolazi iz srca, a moje te srce poznaje. Stoga sad možeš malo gunđati jer si to zavrijedio. A sutra se vraćamo na posao.” “Dobro.” Malo mirniji, Fine je pijuckao viski. “Zavrijedio sam da gunđam.” “Jesi, a i ja ću gunđati s tobom dok ne popijem svoj viski.” Connor je otpio i sjedio neko vrijeme šuteći. “Obojica je volimo”, rekao je. Fina se naslonio i sklopio oči. “To je prokleto točno.” A Connor je znao da ljubav privlači jače od bilo kakvih mračnih obećanja.

78


Poglavlje 10.

FIN JE SEBE SMATRAO PRILIČNO DRUŠTVENOM OSOBOM. Znao je kad se od njega

očekuje da plati rundu u pubu, a bio je i dobar gost koji je znao razgovarati za stolom. Kad bi mu došli prijatelji da gledaju utakmicu ili igraju biljar, nabavio bi dovoljno piva i hrane i nije se bunio zbog nereda. Na kraju krajeva, nije odrastao na livadi pa je kao i svi ljudi shvaćao osnovna očekivanja i zadatke u vezi s organiziranjem zabave. Iona ga je preodgojila. Sredinom poslijepodneva zadnjeg dana u godini pojavila se na njegovim vratima sa svojom zlatnom kosom skupljenom ispod jarko plave kape koju joj je, kako se sjećao, baka isplela za Božić. Imala je pune ruke vrećica. “Nije li Božić upravo prošao?” “Zalihe za doček.” Ugurala mu je nekoliko vrećica u ruke, a ostatak ponijela do njegove kuhinje. Ispustivši ih na središnji stol, skinula je kaput, šal, kapu, rukavice i čizme... i sve to odnijela u praonicu. “Imamo svijeće”, počela je. “Ja imam svijeće. Kupio sam ih od Branne malo prije Yula. “To nije ni približno dovoljno.” U načinu na koji je odmahnula glavom bilo je i nepokolebljivosti i sažaljenja. “Moraju biti posvuda.” Počela je kopati po jednoj vrećici i vaditi stvari. “Ove su za kamin u dnevnoj sobi. Gorjet će dvanaest sati, znači da ih trebaš zapaliti oko pola sata prije nego što stignu gosti.” “Trebam li?” “Da, trebaš”, rekla je odlučno. “Tako ćeš imati ugodan, slavljenički, a opet elegantan ugođaj. Ove su za toalet na katu i kupaonicu u prizemlju, kao i za veliku kupaonicu na katu. Nitko ne bi trebao nepozvan ići u tvoju spavaću sobu, ali imamo nekoliko rezervnih pa ih možeš staviti tamo za svaki slučaj. A ovo su ručnici za goste - lijepi, jednostavni i jednokratni.” Postavila je umotan smotuljak bijelih ubrusa ukrašenih naborima boje šampanjca. “Da ljudi ne bi morali brisati ruke istim ručnikom.” Fin se kratko nasmijao. “Ti to ozbiljno?” “Fin, pogledaj me.” Pokazala je na svoje lice. “Smrtno sam ozbiljna. Nabavila sam još svijeća za blagovaonicu u slučaju da ih nemaš dovoljno, a ostale su za kamin u prizemlju. F. sad, obavezno moraš provjeriti ima li u kupaonicama dovoljno toaletnog papira. Žene mrze i užasavaju se kad se dogodi da tamo sjede, a nema toaletnog papira.” “Mogu samo nagađati. Srećom.” “Ja planiram provjeravati kupaonice svakih sat vremena, tako da ne bi trebalo biti problema.” “Sretan sam da te imam Iona.” Primila ga je za obraze. “Ja sam te u ovo uvalila i rekla da ću ti pomoći. Ovdje sam da ti pomognem. E sada. Ovi što donose hranu zauzet će manje-više cijelu kuhinju i znat će što trebaju raditi. Provjerila sam ih i izgleda da su najbolji. Dobro si odabrao.” “Hvala. Trudim se.” Samo se osmjehnula. “Samo se moramo uvjeriti da oni koji poslužuju znaju da moraju s hranom i pićem obilaziti prizemlje jer će ondje biti mnogo ljudi koji će igrati igre, plesati i družiti se. Naravno, zapalit ćeš vatre.” 79


“Naravno.” “Znam da će svi imati dovoljno hrane i pića. Ne zove se to uzalud Noć velikog zalogaja ili... čekaj.” Na trenutak je zažmirila. “Ili Oklie ne Coda Moire.” Sad se nasmiješio. “Savršeno si izgovorila irski.” “Vježbala sam. Ne moramo se zamarati običajem čišćenja kuće na staru godinu informirala sam se o irskim običajima - jer tvoja je već savršeno čista. Po tome si jednako zastrašujući kao i Branna, pa idem staviti ove svijeće na njihovo mjesto, i ove ručnike za goste i, ah da...” Posegnula je u još jednu vrećicu. “Uzela sam ove fine bombone i slatke bademe. Tako su lijepih boja i zgodno ih je imati tu i tamo u malim zdjelicama. A Boyle će donijeti vješalicu na kotačima koju sam posudila od kćeri bakine prijateljice.” “Vješalicu na kotačima?” Iz nekog razloga pred očima mu se pojavila slika prenosive sprave za mučenje. “Za vješanje kaputa. Ljudi moraju negdje odložiti kapute pa ćemo posuditi vješalicu na kotačima. Možemo je staviti u praonicu. Netko od nas uzimat će ljudima kapute kako budu stizali i objesiti ih te ih dodati kad budu odlazili. Ne možeš ih samo baciti na kauč ili krevet.” “Nisam o tome razmišljao. Sreća da imam tebe.” “Jest, a i meni dobro dođe kao priprema. Planiram napraviti veliku zabavu sljedećeg ljeta kad završimo i opremimo kuću i kad se uselimo.” “Već se veselim tome.” “Do tada ćemo se riješiti Cabhana. Vjerujem da hoćemo. Nećemo morati svaki dan razmišljati o tome kako i kada da ga uništimo. Moći ćemo živjeti svoj život. Znam da ste ti i Branna imali posebno težak tjedan.” “Ne može ni biti lakše.” Iona je pažljivo slagala smotuljke ručnika za goste. “Jesi li je danas vidio?” “Ne, danas nisam.” “Jutros je rekla da će pokušati izračunati kako da to završi na dan kad sam ja došla prije godinu dana - onoga dana kad sam prvi put došla do njezine kuće da je upoznam.” On se zamislio. “Nije loša ideja.” “Izgledala je jednako sumnjičava u vezi s time, kao i ti, ali vrijedi o tome razmisliti. I hoćemo. Ali ne večeras. Večeras je vrijeme za slavlje.” “Hm. Što ti je u onoj drugoj vrećici?” “Ah, to... neki ljudi vole šašave šešire i trubice.” Otvorio je vrećicu i zagledao se u šarene papirnate šešire i sjajne tijare. “Ovako, odmah ću ti reći. Iako obožavam zemlju po kojoj hodaš, ovo neću staviti na glavu.” “To je stvar izbora. Mislila sam ih staviti u nekoliko velikih košara pa ih ljudi mogu uzeti ako žele. Ja ću to sve postaviti, a onda idem odraditi sat ili dva s Brannom prije nego što se počnem spremati za zabavu. Vratit ću se ovamo sat vremena prije početka da dovršim što treba.” Istresla je svijeće, a on je malo bolje pogledao u vrećicu punu papirnatih šešira. Ne, neće to nositi, ali postavit će sebe za njezina zamjenika i pomoći joj oko svijeća i petljancija. Zatim će si uzeti sat vremena za neke svoje proračune.

POSLIJE, KAD SU KUĆU PREPLAVILI DOSTAVLJAČI HRANE, A on odgovorio na desetke pitanja i donio previše odluka o detaljima o kojima nije razmišljao, zatvorio se na pola dobrodošlog sata u svoju sobu da se na miru obuče. Pitao se kakve su mu šanse da tu i ostane s obzirom na Ioninu vedru nepokolebljivost i zaključio da su nikakve. Gdje je bio u ovo vrijeme prošle godine? pitao se. U talijanskim Alpama, u blizini 80


jezera Como. Proveo je ondje oko tri tjedna. Bilo mu je lakše provoditi praznike daleko od kuće i slaviti na svoj način, s nepoznatim ljudima. Sad će vidjeti kako se snalazi kad je kod kuće i kad su ovdje oni koje poznaje. Možda je odugovlačio malo više nego stoje trebalo, a potom je obukao crne traperice i crni džemper i sišao u prizemlje. Začuo je glasove, glazbu i smijeh. Pogledao je na sat da provjeri je li potpuno pogrešno procijenio vrijeme. Ali nije, imao je još četrdeset minuta prije nego što gosti trebaju početi dolaziti. Svijeće u crvenim staklenim stalcima gorjele su na kaminu iznad pucketave vatre. Bor je blistao. Iz zvučnika se čuo ples poskakujućeg ritma. Masivan svijećnjak koji je kupio negdje daleko stajao je u kutu prepun dušica koje su nadopunjavale osvjetljenje. Svjetlo i glazba, pomislio je, oružje koje je njegov krug imao protiv mraka. Iona je bila u pravu. Savršeno u pravu. Vratio se i primijetio da je i u knjižnicu postavila svijeće, kao i u prostoriju koju je opremio kao sobu za glazbu. Nabavila je i cvijeće - malene staklene vaze s ružama ukrašenima srebrnim vrpcama. Zatekao je Mearu i nju kako rade nešto u blagovaonici zajedno s dostavljačima hrane. Još jedna vatra, još svijeća i ruža, srebrni pladnjevi i kristalne zdjele i zagrijane posude pune hrane. Sve slatko bilo je postavljeno na njegovu bifeu - torte i kolači i pite. Sirevi pod staklenim poklopcima. Obučena u usku, kratku, tamnosrebrnu haljinu, Iona je stajala s rukama na bokovima i nadgledala budnim okom - što Fin nije ni sumnjao. Pokraj nje bila je Meara kojoj se kosa rasula po ramenima haljine boje karneola koja joj je prianjala uz tijelo. “Mislim da sam pogriješio”, rekao je, a obje su se prijateljice okrenule prema njemu. “Zašto sam pozvao goste kad sam mogao biti sam s dvije prekrasne žene?” “Zbog ovakvog šarma o ovom će se dočeku pričati još mjesecima”, rekla mu je Iona. “Ja sam htjela reći da je to glupost, ali to je šarmantna glupost”, zaključila je Meara. “Osim toga, kuća ti izgleda savršeno.” “Ja s tim nemam puno veze.” “Imaš puno”, ispravila ga je Iona. “Meni si samo dao da se igram s vatrom.” Prišla mu je smijući se i primila ga pod ruku. “A Cecile i njezin tim su najbolji. Stvarno, Cecile, hrana izgleda predobro da bi se jela.” Cecile, visoka plavuša u crnim hlačama i prsluku preko čisto bijele košulje, zarumenila se od zadovoljstva. “Hvala, ali nama bi bilo drago da je pojedete. Servirali smo je i dolje, kao stoje Iona predložila”, rekla je Finu. “A postavili smo i bar ondje. Naši će poslužitelji stalno obilaziti gornje i donje prostorije da bismo bili sigurni da su svi gosti posluženi.” “Sve izgleda savršeno.” “Nisi vidio kako izgleda u prizemlju.” Iona ga povede dolje. “Malo sam pretjerala sa svijećama pa sam postala nervozna i bacila na njih zaštitnu čaroliju. Tako da ne mogu nikoga opeci niti nešto zapaliti.” “Na sve misliš.” Još svijeća i zelenila, fine hrane i cvijeća. Otišao je do bara i hladnjaka i izvadio bocu šampanjca. “Trebala bi prva nešto popiti.” “Može.” Otvorio je šampanjac uz prigušeni pop, natočio joj čašu, a onda i sebi. “Bio je to sretan dan kad si ušla u naše živote, deirfiur bheag.” “Najsretniji u mom.” 81


“Za sretne dane.” Nazdravila mu je. “Za sretne dane svima nama.” U roku od pola sata činilo se da mu je u kući pola sela. Sjatili su se i okupljali, zjakali okolo ili se odmah uklopili. Natrpali su si tanjure i napunili čaše te sjedili ili stajali u dnevnom boravku ili, kao što je Iona predvidjela, otišli dolje gdje je bend počeo svirati prvi krug pjesama. Njemu je bilo dovoljno da s pivom u ruci ide od jednih do drugih i čavrlja. No među svim tim licima jedno mu je nedostajalo. A onda, kao da je poželio, stvorila se tamo. Vratio se gore da se pobrine za goste u glavnoj prostoriji i ona je bila tamo, stajala u kuhinji i pričala s dostavljačima hrane. Kosa joj je bila raspuštena, kao crni slap koji dodiruje struk baršunaste haljine boje tamnog crnog vina. Pomislio je da još stotinu Ioninih svijeća ne bi unijelo takvu svjetlost kakvu je Branna O'Dwyer donosila u njegov dom. Uzeo je čašu šampanjca i donio joj. “Želiš li piće.” “Rado.” Okrenula se prema njemu, zamagljenih očiju i usnica crvenih kao i haljina. “Dobru si zabavu pripremio.” “Jesam, jer sam slijedio Ionine upute.” “Skoro je poludjela od uzbuđenja i bojazni zbog ove večeri jer te ona u to uvalila. I skoro mi je pokupovala sve svijeće. Vidim da ih je dobro iskoristila.” “Ima ih posvuda, tako je ona naredila.” “A gdje je Iona?” “Dolje je. I Meara je tamo, i Boyle i Connor i Ionina baka.” Ali uputio ju je prema blagovaonici dok je govorio. “Hoćeš li nešto pojesti?” “Hoću jer izgleda primamljivo, ali ne sada.” “Jesi li još uvijek slaba na ove?” Uzeo je jedan mali princes uštipak posut šećerom. “Strahovito, i obično ih odbijam. Ali dobro, večeras neću.” Uzela ga je i odgrizla komadić. “Ah, ovo je čudesan grijeh.” “Uzmi još jedan. Oiche na Coda Moire. Nasmijala se i odmahnula glavom. “Vratit ću se po drugi.” “Onda ću te povesti dolje do tvog kruga i glazbe.” Pružio joj je ruku i pričekao da je primi. “Hoćeš li plesati sa mnom Branna? Zaboravi na jučer i sutra i pleši sa mnom večeras.” Krenula je s njim prema glazbi i toplini svjetlosti. “Hoću.” SKORO NIJE DOŠLA. POKUŠALA JE NAĆI RAZLOG DA OSTANE kod kuće ili da se barem pojavi samo iz pristojnosti, a onda pobjegne. Ali svi su joj razlozi zvučali jednako. Kao kukavičluk. Ili još gore, kao sitničavost. Nije mogla biti tako niska i kukavna da ga odbije zato što joj je teško biti u njegovoj kući i gledati i osjećati život koji je izgradio bez nje. Njen izbor, bez nje. Njezina dužnost, bez njega. I tako je došla. Puno je vremena potrošila na frizuru, šminku i cijeli izgled. Ako već slavi kraj jedne godine i početak druge u njegovoj kući i u njegovu društvu, onda mora prokleto dobro i izgledati. Donji dio njegove kuće, koji je smatrala prostorom za zabavu, jako joj je nalikovao na njega. Ugodne, snažne boje pomiješane s neutralnima, staro obnovljeno pokućstvo pomiješano s novim. Manji komadi koje je očito donio s putovanja. I obilje zabave. Apsurdno velik zidni televizor, stol za biljar, stari fliper i džuboks te predivan kamin od mramora iz Connemare na čijoj se gornjoj stani nalazila debela, čvrsta greda. 82


Pokraj bara od mahagonija koji je đonio iz Dublina, muzikaši su svirali vesele melodije. Iako je soba bila prostrana, namještaj su maknuli da bi bilo još više prostora za ples. Kad ju je uveo u ples, javila se sva nekadašnja nedužna radost, puna jednostavnosti i mogućnosti. Potisnula je bol koju je to u njoj probudilo i rekla sebi da će ova noć biti izvan vremena. Pogledala ga je i nasmijala se. “Sad si to napravio.” “Što sam napravio?” “Pripremio najbolju zabavu godine i sada će od tebe očekivati da to napraviš i sljedeće. I one iza.” Pomalo užasnut, ogledao se oko sebe. “Mislio sam predati štafetu Ioni i Bovleu.” “Ne, oni će imati vlastitu. Ali čini mi se da si ti sad zadužen za Novu godinu. Vidim tvog Seana s papirnatim šeširom kako skakuće čistih i sjajnih čizama, i Connorovu Kyru i njezinog dečka - sad zaručnika - koji nosi košulju iste boje kao njezina haljina i papirnatu krunu na glavi. A moja Eileen pleše sa svojim mužem kao da im je šesnaest, a godine i djeca tek trebaju doći. Izgradio si kuću u koju stane skoro cijelo selo u vrijeme zabave i sad si i to napravio.” “Nisam nikad o tome razmišljao.” “Sad je prekasno. A vidim i Alice kako te zavodljivo gleda jer se pomirila s time da je Connora izgubila. Trebao bi s njom zaplesati.” “Ja bih radije plesao s tobom.” “Pa plesao si. Ispuni svoju dužnost, Finbar, zavrti je. Ja moram popričati s nekim ljudima.” Odmaknula se od njega i okrenula se. Da opet pleše s njim, i da pleše više puta, ljudi s kojima mora razgovarati počeli bi o njima govoriti. “Nije li super?” Iona ju je zgrabila i okrenula. Stavila je ružičasti tijaru na kojoj je svjetlucavim brojkama pisalo 2014. “Odlična zabava. Moram samo provjeriti kupaonice, odmah se vraćam.” “Kupaonice?” “Provjeravam ima li toaletnog papira i ručnika za goste i tome slično.” “Zadužit ću te za sve zabave koje ću raditi.” “Ti si rođena za zabave i okupljanja”, uzvratila joj je Iona. “Fin u tome nema iskustva. Nemani ni ja, ali čini mi se da sam talentirana.” “Bože pomozi nam”, rekao je Boyle i poljubio je u tjeme. Branna je uživala u glazbi i čavrljanju. Kad se vratila gore, uživala je i u hrani i družila se s onima koji su u Finovoj dnevnoj i velikoj sobi potražili malo mira. Tako je imala vremena vidjeti još neke dijelove njegove kuće i osjetiti kako diše. A imala je i priliku pogledati kroz prozore i otvoriti se toliko da provjeri ima li traga Cabhanu. “Neće doći.” Okrenula se od visokog francuskog prozora u knjižnici prema Finu koji se pojavio na vratima. “Siguran si?” “Možda ima previše svjetla, previše ljudi, glasova, misli, zvukova, ali ovamo neće doći večeras. Možda se samo negdje zakopao i čeka da ova godina prođe, ali večeras neće doći. Volio bih da ne brineš.” “Biti na oprezu nije isto što i brinuti.” “Brineš. Vidi se.” Instinktivno je krenula rukom prema mjestu između obrva gdje je znala da bi mogla imati boru. Što je njemu izmamilo osmijeh. “Predivna si. To se nikad ne mijenja. Zabrinutost ti je u očima.” “Ako kažeš da se noćas neće pojaviti, neću se brinuti. Ova mi je soba posebno draga.” 83


Prešla je rukom preko naslonjača široke kožne fotelje čokoladne boje. “Kad ti treba mir i nagrada.” “Nagrada?” “Kad završiš s poslom, opustiš se u dobrom naslonjaču kao što je ovaj uz knjigu i vatru. Dok vani pljušti kiša ili zavija vjetar ili se izdiže mjesec. Čaša viskija, šalica čaja - što voliš - i pas pod nogama.” Okrenula se oko sebe s ispruženom rukom. “Sve te knjige među kojima možeš birati. Ugodna, topla boja za zidove - to si dobro odabrao - s tamnim drvetom za protutežu.” Nagnula je glavu kad joj se osmjehnuo. “Što?” “Napravio sam je misleći na tebe. Uvijek si govorila, kad smo gradili naš dvorac iz snova, da mora imati knjižnicu s kaminom i velikim naslonjačima i prozorima niz koje će se slijevati kiša ili probijati sunce. Treba imati staklena vrata u vrt da po sunčanu danu možeš izići i pronaći mjesto za čitanje na zraku.” “Sjećam se.” Sad joj je bilo jasno. Oživio je jedan od njezinih snova. “A mora postojati i soba za glazbu”, dodao je Fin. “Glazbe će biti u cijeloj kući, ali bit će i soba samo za nju u kojoj ćemo imati piano i ostalo. Tamo će djeca moći učiti svirati.” Osvrnuo se. “To je ondje.” “Da, znam. Vidjela sam. Lijepa je.” “Dio mene mislio je ako je sagradim, ti ćeš se vratiti. Ali nisi.” Sad kad sije dozvolila da vidi, bilo joj je potpuno jasno da je kuća onakva o kakvoj su zajedno sanjali.” “Sad sam ovdje.” “Sad si ovdje. Što to znači za nas?” Bože, prepunio joj je srce, ovdje u ovoj sobi koju je stvorio iz snova. “Govorim si što ne može biti. To je tako jasno, tako razumno. Ne znam što bi moglo.” “Možeš li reći što želiš?” “Želim ono što ne može biti i to je teže nego prije jer sad vjerujem da za to nismo krivi ni ti ni ja. Bilo mi je lakše dok sam mogla kriviti tebe ili sebe. Mogla sam od krivnje podići zid i držati sve dalje od sebe kad si to ovdje provodio svega nekoliko dana ili tjedana prije nego što bi opet nekamo otišao.” “Želim te. Sve drugo je manje važno.” “Znam.” Uzdahnula je. “Znam. Trebali bi se vratiti. Ne bi trebao tako dugo ostaviti svoje goste.” No nisu se pomaknuli. Začula je viku, mnoštvo glasova, odbrojavanje. Iza nje je sat na kaminu počeo otkucavati. “Približava se ponoć.” Samo nekoliko sekundi, pomislila je, između prošlosti i sadašnjosti. A onda što bude. Primaknula mu se za jedan korak. Pa za još jedan. Bi li prošla pokraj njega? Upitala se kad ju je privukao sebi. Ne. Ne ovaj put. Barem ovaj put ne. Umjesto toga, obavila mu je ruke oko vrata i zagledala mu se u oči. Kad je otkucala ponoć, usne su im se srele. Između njih je bljesnula svjetlost, električni udar koji je potresao krv, zabio se u srce. A zatim se razlio u beskrajno žudenu toplinu. Ah, taj osjećaj, taj dugo priželjkivan osjećaj. Napokon su se njezino tijelo, njezin duh i njezino srce sjedinili u toj žudnji, toj toplini, toj jedinstvenoj divljoj radosti. Njegove usne na njezinima, njegov dah pomiješan s njezinim, njegovo srce na njezinom. A sva je tuga nestala kao da je nikad nije bilo. Jednom je mislio da je to što osjeća za nju sve, da je to više nego što itko može osjećati. Ali nije bio u pravu. Ovo je, nakon svih tih godina bez nje, bilo više. 84


Njen ga je miris ispunjavao, njezin okus razoružavao. Davala je kao nekad, sve u jednom poljupcu. Dražest i snagu, moć i predaju, traženje i darivanje. Htio ju je zadržati, zadržati taj trenutak do kraja života. Ali ona se odmaknula, na trenutak zastala, pogladila ga po obrazu, a zatim se udaljila. “Nova godina je.” “Ostani sa mnom Branna.” Sad mu je položila ruku na srce. Prije nego što je uspjela nešto reći, u sobu su ušli Connor i Meara. “Mi samo...” “Odlazimo”, dovršila je Meara Connorovu rečenicu. “Odlazimo ovog trena.” “Tako je. Nismo ni bili ovdje.” “U redu je.” Branna je zadržala ruku na Finovu srcu još časak, a onda je pustila da padne. “Krenuli smo natrag. Fin se predugo zadržao. Idemo nazdraviti za Novu godinu. Za sreću. Za svjetlost. Za ono što bi moglo biti.” “Za ono što bi trebalo biti”, rekao je Fin i izišao prvi. “Idi za njim”, promrsila je Meara i primaknula se Branni. “Jesi li dobro?” “Jesam. Ali živa je istina da bi mi neko piće dobro došlo, a i puno buke i ljudi, kolikogod to nije u mojoj prirodi.” “Sve ćemo to naći.” Kad je obgrlila Brannu oko struka, ova se na čas na nju naslonila. “Kako je moguće da ga volim više nego nekad? Otkud toliko toga za njega u meni kad je ono što je bilo, bilo sve što može biti?” “Ljubav može izblijedjeti i nestati. Vidjela sam to. A može i rasti i ojačati. Ako je prava i suđena, mislim da može samo biti sve veća i jača.” “Patnja joj ne može biti svrha.” “Ne. Ono što s njom učinimo je patnja ili radost, rekla bih, ne sama ljubav.” Branna je uzdahnula i zagledala se u Mearu. “Kad si se ti tako prosvijetlila o ljubavi?” “Otkad sam si dopustila da volim.” “Hajdemo tome nazdraviti. Tebi što si si dopustila da voliš, Ioni za njezinu sposobnost organiziranja zabave, prokletoj novoj godini i Cabhanovu kraju. Mislim da bih se mogla malo okrijepiti.” “Kakva bih ja bila prijateljica kad se ne bih okrijepila s tobom? Idemo naći šampanjac.”

85


Poglavlje 11.

VEĆ MU JE BILO DOSTA LJUDI. U POLA TRI UJUTRO PREVIŠE je njih još bilo po kući,

udobno se smjestivši kao da će ostati do proljeća. Razmišljao je o tome da jednostavno ode gore, zatvori se i pusti ih da rade što žele. Bio je strahovito umoran, a još više od toga onaj mu je trenutak - onaj nevjerojatan trenutak s Brannom izmiješao osjećaje, tako da nije znao što osjeća. Stoga se činilo najjednostavnije da sve to isključi i ne osjeća ništa. Činilo se da je ona posve zadovoljna s time da sjedi, pijucka šampanjac i čavrlja s preostalim gostima. Ali to je Branna, zar ne? Jaka kao čelik. Najbolje bi mu bilo da na nekoliko sati pobjegne u krevet. Ujutro, ili malo kasnije, opet će se posvetiti Cabhanu. Što prije, tim bolje. Kad njega unište, on će se riješiti svojih obaveza. Kad Cabhan nestane, nestat će i Finovo mučenje. Spremao se nestati - sad više neće nikome nedostajati. Onda se pojavila Iona, kao da mu je pročitala misli, i primila ga pod ruku. “Kad napraviš dobru zabavu, problem je u tome što ljudi ne žele otići.” “Ja želim.” Ona se nasmijala i stisnula mu ruku. “Ostali su samo oni najtvrdokorniji pa ćemo ih malo pogurnuti. Tvoj te krug neće ostaviti nasamo s njima. Pričekaj još dvadesetak minuta. Trebao bi krenuti uokolo i početi sakupljati prazno posude jer su dostavljači hrane otišli prije nekoliko sati. To će biti znak da je vrijeme za odlazak.” “Ako ti tako kažeš.” “Kažem.” Da bi mu pokazala, počela je skupljati boce i čaše i uputila Bovleu značajan pogled da učini isto. Za nekoliko trenutaka skupina najtvrdokornijih počela se pripremati za odlazak uz zahvaljivanje i najbolje želje za uspješnu novu godinu. Neki su se, poput Seana, i toplo iako nespretno zagrlili. Čarolija zabave, pomisli Fin i primi se ostavljenih šalica od čaja i kave. Odnio ih je gore u kuhinju i pozdravio se s još jednom grupicom gostiju. Dvije muhe jednim udarcem, zaključio je, pokupit će ostatke od zabave i riješiti se zaostalih gostiju. Iako mu je trebalo trideset minuta, a ne dvadeset kako je Iona predvidjela, nije se žalio. “To je bio zadnji”, rekla je Iona. “Hvala bogovima.” “Mnogima si omogućio zabavnu i nezaboravnu večer.” Izdigla se na prste da ga poljubi u obraz. “A i tebi je bilo zabavno.” “Drago mi je prisjetiti se sad kad je prošlo. I hvala ti za sve što si napravila.” “Odlično sam se provela pritom.” Prešla je pogledom po sobi. “Nismo ti ostavili veliki nered. Branna, ja mogu s tobom ako želiš, ostavit ću svoj auto ovdje. Baku vozim na aerodrom tek sutra popodne pa se mogu lako vratiti.” “Najbolje da ideš s Boyleom.” “Vozit ćemo se u koloni”, rekao je Connor navlačeći kaput. “Vožnja je kratka, ali gluho je doba noći. Branna može za tobom i Boyleom, a Meara i ja ćemo za njima.” “Ja ne idem noćas kući. Ostat ću ovdje.” Govoreći to, Branna je pogledala Fina. Nije znao kako je ostao na nogama kad ga je tako zatekla. “Dobro!” Meara se veselo osmjehnula i nabila kapu na glavu. “Mi idemo. Laku noć i sretna vam Nova.” “Ali”, počeo je Connor dok ga je gotovo odvukla do vrata, a Iona iza nje gurala 86


Boylea. “Smijem li barem obući kaput?” požalio se Boyle kad je Iona čvrsto zatvorila vrata iza njih četvero. Fin se nije ni pomaknuo. Kroz zbrku u glavi uspjela mu se probiti samo jedna misao. “Zašto?” “Odlučila sam da u ovom trenutku i na ovom mjestu neću razmišljati o jučer i sutra. Možda ćemo to zažaliti, ali želim biti s tobom. Uvijek sam željela i uvijek ću željeti, ali ovo je samo za noćas. Ovaj put nema nikakvih obećanja ni građenja dvoraca iz snova i oboje to znamo. Ali treba nam ovo, a napokon si vjerujemo.” “To ti je dovoljno?” “Mislim da je, a Bog zna da sam stotinu puta o tome razmislila i dovoljno mi je. Oboje imamo pravo ovako odlučiti. Zamolio si me da ostanem. Kažem ti da hoću.” Sav nemir u njemu odjednom se smirio, a sva rezignacija koju je godinama u sebi nosio nestala je i ustupila mjesto mješavini radosti i očekivanja. “Možda sam se predomislio.” Ona se nasmijala i vidio je kako su joj zamagljene oči zasjale. “Ako je tako, kladim se da ću to brzo promijeniti.” “Čini se da ti moram dati tu šansu.” Ispružio je ruku. “Neću te ovdje poljubiti jer ćemo završiti na podu. Dođi u krevet, Branna.” Stavila je svoju ruku u njegovu. “Nismo nikad bili zajedno u krevetu, zar ne? Baš me zanima kako izgleda tvoj krevet. Oduprla sam se želji da odem pogledati za vrijeme zabave. Velikom snagom volje.” “To ti nikad nije nedostajalo.” Prinio je njezinu ruku usnama. “Zamišljao sam te ovdje tisuću puta. Tisuću i tisuću puta.” “Ja to nisam mogla jer čak ni moja junačka volja ne bi izdržala takvo zamišljanje.” Iznenađena vlastitom smirenošću, poljubila mu je ruku. “Kad je Iona ušla u moju radionicu, znala sam da ćeš se vratiti. Da ćeš biti dio ovoga, dio mene. Pitala sam se zašto, zašto sada kad sam pronašla svoj život, kad sam zadovoljna njime, zašto mi te sudbina opet vratila.” “Što je bio odgovor?” “Nisam ga još pronašla i ne mogu se prestati pitati. Ali ne noćas. Tako je krasan ovaj tvoj dom. Sve te sobe i bolno lijepi detalji na svakom centimetru prostora.” A on se nigdje ne osjeća toliko kod kuće kao u njezinoj kuhinji, pomislio je. Otvorio je vrata spavaće sobe, ponovno joj poljubio ruku i uveo je unutra. Umjesto da upali svjetlo, mahnuo je rukom. Na ognjištu je planula vatra, a svijeće su zatreperile. “Opet savršeno”, rekla je. “Savršeno muško utočište, ali toplo i privlačno, a ne praktično i spartansko. Krevet ti je sjajan.” Prišla je bliže i prstima prešla po masivnoj podnožnici. “Star je, tako je star. Sanjaš li kad o onima koji su u njemu spavali?” “Očistio sam ga da ne bih imao osjećaj da dijelim krevet s neznancima iz prošlih vremena. Tako da ne, ne sanjam o njima. Sanjao sam tebe kad sam ovdje spavao.” “To znam jer sam i ja u snu bila s tobom u ovom krevetu.” “Ne samo tada. Tisućama i tisućama puta.” Okrenula se prema njemu i pogledala ga kroz igru svjetlosti i sjenki od rasplesanog plamena. Osjetila je kako joj raste srce koje je zbog njega izgubila prije toliko godina. “Noćas nećemo sanjati”, rekla je, raširila ruke i prišla mu. Napetost koju je osjećala pod kožom samo je nestala. Tijelom uz njegovo tijelo, usnama uz njegove usne, njezin je svijet jednostavno došao na svoje mjesto. Bila je to, naravno, karika koja nedostaje u njezinu životu. Noćas će, ako je to moguće samo noćas, sama sebi pokloniti dar. Samo će osjećati. Otvorit će sebe, svoje srce, tijelo i dušu i osjećati ono protiv čega se tako dugo borila. 87


Sutra će, ako bude potrebno, sebi reći da je to bilo samo ono tjelesno, samo način da nestane napetosti i iskušenja među njima za dobrobit svih. Ali noćas će prihvatiti istinu. Voljela je. Uvijek je voljela i uvijek će voljeti. “Nedostajao si mi”, šaptala je. “Kako si mi nedostajao.” “Čeznuo sam za tobom.” Prešao joj je usnama preko obraza i vratio se do njezinih usana. Držala se za njega kad su se podigli od poda, nekoliko centimetara, a zatim pola metra, i zavrtjeli. Smijući se podigla je ruke u zrak i razbacala zvijezde iznad njih. “Pokraj svjetlosti vatre i zvijezda, pokraj plamena svijeća, ono što sam ja noćas pripada tebi.” “Ono što si ti, ja čuvam.” Spustio ih je na krevet i utonuo u poljubac. S njom je, napokon je s njom, i napaja se dugo s njezinih usana slobodno osjećajući njezino tijelo pod svojim i njezinu raspuštenu kosu. Dar koji im je oboma poklonila bio je prelijep da bi žurili. Uživat će u tom daru i zauzvrat joj dati sve što ima. Polako joj je prelazio rukama po tijelu, nježno obuhvatio grudi. Više nije bila pupoljak koji mu se urezao u sjećanje, već rascvjetala žena. Nova su se sjećanja stvarala koja će prekriti ono što je bilo. Pritisnuo joj je usne na grlo i zadržao se zbog mirisa koji je osjetio ondje, baš na tom mjestu, koji ga je proganjao danima i noćima. Opet je njegova, da je udahne kao dah. Kad joj je povukao haljinu preko ramena, izvila se da mu olakša. Na njezinoj koži bijeloj poput mlijeka vidio se zlatan odsjaj njegove vatre, srebrna svjetlost njezinih zvijezda. Skinuo ju je kao da odmata najdragocjenije dragulje. Pod njegovim dodirom srce joj je treperilo. Samo je on u njoj mogao izazvati takav osjećaj uznemirenosti i ugode istodobno. Svaki put kad bije poljubio, učinio je to polako i duboko, kao da ima sve vrijeme na svim svjetovima. “Imaš više strpljenja nego prije”, uspjela je primijetiti dok joj je krv počinjala treperiti u žilama. “Ti si ljepša nego prije. Nisam mislio da je to moguće.” Uhvatila mu je načas lice rukama i prošla kroz kosu, a zatim se okrenula iznad njega dok su joj nad glavom sjale zvijezde. “I ti.” Podigla mu je džemper i skinula ga. “Vještac i ratnik. Snažniji nego dječak kojeg sam voljela.” Raširila je ruke na njegovim prsima. “Ranjen, ali uvijek odan. Hrabar.” Kad je odmahnuo glavom, uzela mu je ruke i pritisnula ih na svoje srce. “Meni je to važno, Fin, više nego što ti mogu opisati. Važno mi je.” Sagnula se da pritisne usne na njegove, svoje usne na njegovo srce. Slomila mu je srce i on je slomio njezino. Nije znala što će im sudbina donijeti, čak i kad bi im se srca oporavila. Ali noćas mu je htjela pokazati da zna što mu je u srcu i da to cijeni. Da bi promijenila raspoloženje, lagano ga je poškakljala po rebrima na lijevoj strani. Skočio je kao zec. “Prokletstvo.” “A, još uvijek ti je to slaba točka. Ta jedna mala točkica.” Ponovno je krenula, ali ju je zgrabio za zapešće. “Pazi što radiš jer i ja se sjećam nekih tvojih slabih točaka.” “Nemam nijednu koja bi me natjerala da cvilim kao curica. Finbar Burke.” Ponovno se okrenula kad se on uspravio, omotala mu noge oko struka i ruke oko vrata. “Radije bi dobio šaku u lice nego škakljanje po rebrima.” “Šaka je manje ponižavajuća.” Zabacila je kosu i nasmijala se podignute glave. 88


“Sjećaš li se...” Ponovno ga je pogledala i srela njegove oči. Sve je bilo u njima, u tom trenu, i promatralo je. Njegova žudnja i oko nje obavijena ljubav. Prošlost i sadašnjost sudarile su se u njoj, projurile kroz njezino tijelo kao vruć vjetar i pokrenule njezinu vlastitu strahovitu goruću želju. “O Bože, Fin.” Nestalo je strpljenja i opreznog istraživanja. Bjesomučno su se spojili, prepuni divlje želje i očaja. Tijelom su joj prelazile grube ruke, pohlepno uzimajući, dok su njezine potezale i povlačile ne bi li ga oslobodilo ostalih komada odjeće. Nema ničega između nas, pomislila je. Nije mogla podnijeti ni zrak koji ih je razdvajao. Usta su im se spojila u vrućici i gladi dok su se prevrtali po krevetu da budu još bliže jedan drugome. Zagrizla mu je rame i zarila nokte u bokove. “Uđi u mene. Želim te u sebi.” Kad je ušao, svijet se zaustavio. Nije bilo ni daha, ni zvuka ni pokreta. Zatim je uslijedila grmljavina, urlajući i napadajući kao zvijer iz divljine. I munja, bljesak koji je osvijetlio sobu kao da je podne. Ne odvajajući pogled od njegovog, uhvatila ga je za ruke. “Ova je noć za nas”, rekla je. “Ovo je naša noć.” Izvila se prema njemu. “Voli me.” “Samo tebe. Uvijek tebe.” Predao se potrebi, njezinom traženju, svome srcu. Kad su se spojili, postali su grmljavina, postali su munja. A povrh njihovih glava njezine su zvijezde sjale još jače.

KAD SE PROBUDIO, SUNCE JE BILO IZAŠLO I BLISTALO. VEDAR dan za početak godine. A Branna je spavala pokraj njega. Želio ju je probuditi i voditi ljubav s njom na tom blistavom suncu kao što su to radili noću do prvog poljupca zore. Ali oko očiju su joj bile sjene. Trebao joj je san i mir i tišina. Stoga joj je samo taknuo kosu i osmjehnuo se pomislivši da bi u najboljem slučaju mogla biti ljutita ako se probudi, a u najgorem bijesna. Stoga je ustao, navukao hlače i izvukao se iz sobe. Radit će. Želio je raditi, želio je pronaći način da to sve završi, riješi jednom za uvijek. I pronaći način da poništi kletvu koju je vještica na samrti na njega davno bacila. Kad bi uspio poništiti kletvu i maknuti znak, Branna i on mogli bi biti zajedno ne samo jednu noć, već cijeli život. Prestao je vjerovati da je to moguće. Do ove Nove godine, ovih sati koje je proveo s njom. Sad se ta nada, ta vjera, vratila i gorjela u njemu. Naći će način, govorio je sam sebi odlazeći u radionicu. Način da uništi Cabhana i zaštiti trojku i sve što oni naprave. Način da izbriše taj znak sa svoga tijela i očisti krv od Cabhanova utjecaja. Danas, na prvi dan nove godine, obnovio je taj zavjet. Razmišljao je o otrovu koji su napravili za posljednju bitku. Jak je i djelotvoran i došli su blizu. Ozljede koje su nanijeli Cabhanu - ili onome što je u njemu živjelo - bile su teške. Ali ne i smrtne. Jer ono što je Cabhanu davalo snagu nije bilo smrtno. Demon, pomisli Fin, listajući po svojim knjigama. Kojega je krvna žrtva oslobodila da se poveže s nekim tko to želi. I tko ima moć. Krv od oca. Sjeo je da napravi neke bilješke. Krv od majke. Koju je prolio sin. Sve je zapisao, korake, riječi, ono što je vidio i što je osjetio. 89


Crveni kamen nastao je krvavom magijom najcrnje vrste, najzlobnijim djelovanjem. Bio je izvor moći, zacjeljivanja i besmrtnosti. “I prolaz”, mrmljao je Fin. “Prolaz za demona kroz koji je kroz njega ušao u svog domaćina.” Cabhana mogu pretvoriti u pepeo, kao što je Sorcha napravila, ali neće ga uništiti dok ne unište kamen i demona. Počeo je razmišljati o drugom napitku i ustao da prošeta. Napitak kojim bi zatvorili taj prolaz. Zatvorili demona unutra, a zatim ga uništili. Cabhan ne bi mogao preživjeti bez demona, demon ne bi mogao preživjeti bez Cabhana. Skinuo je još jednu knjigu, jedan od dnevnika koje je vodio na putovanjima. Nagnuo se nad njega, ruku poduprtih o stol, čitao i podsjećao se. Razmišljao o tome što se može učiniti. “Fin.” Okrenuo se, još zadubljen u mračnu i svijetlu magiju. Nosila je jednu od njegovih najstarijih košulja, izblijedjelu platnenu košulju koju bi katkad nabacio na sebe kad je radio u konjušnici. Bila je bosa, golih nogu i raščupane kose, a oči su joj bile pune začuđene tuge. Srce mu je zastalo - od samog pogleda na nju - i prije nego što je slijedio njezin pogled do prozora i njezine slike u vitraju. Uspravio se i zataknuo palčeve u prednje džepove. “Činilo mi se da bi bilo u redu da mi Crna vještica stoji iza leđa dok ovdje radim. Da me podsjeća zašto to radim.” “Ovakva je ljubav stalna patnja.” “Je.” “Kako ćemo dalje, jer to se možda neće nikad promijeniti?” “Uzet ćemo ono što imamo i učiniti što možemo da to promijenimo. Nismo li dovoljno dugo živjeli jedno bez drugoga?” “Ono smo što jesmo, Fin, a dio toga nije naš izbor. Ne možemo si ništa obećati, ne za budućnost.” “Onda ćemo živjeti danas.” “Samo danas. Ja ću spremiti doručak.” Okrenula se da ode. “Imaš lijepu radionicu. I odgovara ti, kao i ostatak kuće.” Otišla je dolje. Najprije kava, rekla si je. Od jutarnje kave stvari su uvijek jasnije. Novu je godinu započela s njim, a zaklela se da se to nikad neće dogoditi. No tu je zakletvu dala u bujici osjećaja, kad je bila izvan sebe. I držala se toga, priznala je, koliko stoga da se zaštiti, toliko i zbog dužnosti. A sad ju je zbog ljubavi prekršila. Nije kraj svijeta, rekla je sebi dok je radila s Finovim pametnim aparatom. Nije ih spalila vatra s neba. Vodili su ljubav, i to prekrasno, i čini se da su suđenice to prihvatile. Probudila se laka i vedra i opuštena i... sretna, priznala je. A spavala je čvršće i bolje nego ijednu noć od Samhaina. Seks je energija, razmišljala je, i zahvalno pijuckala prve gutljaje kave. To je bilo pozitivno - kad je svojevoljno - dobrodošla stvar i ispunjenje osnovnih potreba. Znači seks je bio dozvoljen i za to bi mogla zahvaliti božicama, što će i napraviti. No budućnost je nešto drugo. Neće ponovno raditi planove i dopustiti si da se zanese i počne sanjariti. Samo danas, podsjetila se. To će biti više nego što su imali prije i morat će biti dovoljno. Pretraživala je njegov veliki hladnjak - ah kako bi voljela imati tako velik hladnjak - i našla tri jaja, mršavi komadić slanine i jednu rajčicu iz staklenika. Morat će biti dovoljno, kao i “samo danas” i seks. Čula ga je kad je ušao dok je dovršavala sastavljanje tog sirotinjskog omleta. 90


“Zalihe su ti nikakve, Fin Burke. Jad i bijeda, tako da ćeš se morati zadovoljiti s ovim što sam uspjela napraviti i biti zahvalan.” “Veoma sam zahvalan.” Osvrnula se oko sebe. Obukao je crnu majicu dugih rukava, ali je i dalje bio bos kao i ona. I smješkao se. “Izgledaš jako sretan s obzirom na ovaj siroti komadić slanine i rajčice pomiješan s tri jaja.” “Nemaš na sebi ništa osim moje stare košulje i kuhaš u mojoj kuhinji. Bio bih lud da ne budem sretan.” “A lud nisi nikad bio.” Postavila je drugu šalicu na aparat za kavu i pritisnula potrebne gumbe. “Ovaj je aparat bolji od moga. Trebala bih si ga nabaviti. A pekmez ti je bio star kao Metuzalem i jednako ružan. Morat ćeš se zadovoljiti maslacem na tostu. Počela sam ti sastavljati popis za tržnicu. Morat ćeš...” Zavrtio ju je, podigao je na prste i snažno je poljubio u usta. Kad je pribrala misli, pomislila je da je srećom maknula jaja s vatre inače bi izgorjela. Ali kako ih je maknula, uzvratila mu je u poljupcu jednakom mjerom. “Vrati se u krevet.” “To neću jer sam uložila trud i vrijeme u pripremu doručka od ovih jadnih sastojaka.” Odmaknula se. “Uzmi si kavu. Stavit ću ovo na tanjure prije nego što se ohladi. Kako radiš doručak kad si sam?” “Sad kad je Boyle rijetko ovdje da ga nagovorim da nešto skuha, napravim ono što mi je pri ruci. Ima paketića zobene kaše koja se može pripremiti u mikrovalnoj.” “To je tragično.” Stavila je tanjur pred njega i sjela za svoj. “A imaš tako lijep prostor za doručak. Mislim da ćeš, kad se Boyle i Iona usele u svoju kuću, moći odavde kroz drveće vidjeti njihovo svjetlo. Puno im je značilo što si im prodao zemlju.” “On mi je kao brat i imao je sreće sa svim tim jer inače bih možda ja ugrabio Ionu za sebe. Iako ne zna kuhati da se na glavu postavi.” “Ide joj bolje nego prije. No nije joj moglo ni ići lošije. Svakim je danom sve jača. Njezina moć još je mlada i svježa, ali ima u njoj neke žestine. Možda joj vatra zato pripada.” Ovo je dobro, pomislila je, i tako dražesno. Sjedili su i pričali uz kavu i jaja. “Hoće li njezina baka unajmiti tvoju kućicu?” pitala ga je. “Mislim da hoće.” Branna je brljala po svojim jajima. “Veze između tebe i mene su posvuda, i veze između svih nas. Sve sam to izbacila iz glave na dulje vrijeme, ali posljednjih sam se mjeseci morala zapitati zašto ih ima toliko? Ne samo između nas dvoje Fin. Ti si oduvijek povezan s Boyleom i Connorom, pa i s Mearom.” “Naš krug”, složio se, “osim Ione koja je došla poslije.” “Njezin je dolazak bio jednako sudbinski kao i ostali. A nisi li ti imao praznu kuću kad je trebala Mearinoj majci i sada loninoj baki? Pa ti i Boyle i konjušnice, ti i Connor i škola sokolarstva. Pa tvoje zemlja na kojoj će Iona i Boyle provesti život. Posljednjih si godina bio više odsutan nego prisutan, a opet si tako snažno povezan. Netko bi mogao reći da se takve stvari događaju slučajno, ali ja to ne vjerujem. Više ne.” “A što vjeruješ?” “Ne znam točno.” Gurkajući jaja po tanjuru, gledala je kroz prozor. “Znam da ponovno postoje veze, nas troje sada, njih troje nekad. I da je svatko od nas blisko povezan s jednim od njih. Nije li Hamon zamijenio Mearu za neku Ciganku koju je poznavao - po imenu Aine, kako si ti nazvao bijelu ždrebicu koju si doveo za parenje s Alastarom? Osjećam da i Boyle ima neku vezu s njima, neki udio u tome, i da potražimo, otkrili bismo da je povezan s Teagan iz prve trojke.” 91


“To nije tajna.” Protrljao si je rame. “Za mene to je Cabhan.” “Mislim da ima više od toga, negdje. Ti od njega potječeš, njegove si krvi, ali nisi s njim povezan kao ja sa Sorchinom Brannaugh ili Connor s Eamonom i tako dalje. Da jesi, ne znam kako bi znao da trebaš Alastara vratiti natrag zbog Ione, a Aine zbog Alastara.” “Nisam doveo Aine za Alastara, ne baš ili ne samo zato. Doveo sam je za tebe.” Šalica koju je podigla zastala je u zraku. “Ne... razumijem.” “Kad sam je ugledao, vidio sam tebe. Nekad si voljela jahati, juriti na konju. Vidio sam te na njoj kako juriš kroz noć dok na nebu blista pun mjesec. A ti, sjajna kao svijeća sa...” “Čim?” “Kao što si gore na prozoru, baš onakva kakvu sam te vidio prije mnogo godina kad sam ga dao izraditi. Čarobni štapić u jednoj ruci, plamen u drugoj. Palio se i gasio brzinom svjetlosti, ali bio je jasan kao dan. Pa sam je doveo za tebe, kad budeš spremna za nju.” Nije ništa rekla, nije mogla ništa reći taj čas. Zatim je ustala, otišla do vrata i pustila unutra psića jer je osjetila da čeka. Bugs joj se motao oko nogu, a zatim odjurio do Fina. “Nemoj mu davati hranu sa stola”, odsutno je rekla kad je ponovno sjela. “To nije pristojno ni od tebe ni od njega.” Fin, koji je upravo krenuo to napraviti, pogledao je u psa punog nade. Znaš ti gdje je hrana, maleni. Nećemo je uzrujavati. Bugs je zadovoljno otrčao do praonice i svojih zdjelica. “Jahat ću je kad se sljedeći put sretnemo s Cabhanom i zato ću biti jača. Donio si nam oružje jer i Alastar i Aine su oružje protiv njega. Krvario si s nama, stvarao magiju, s nama kovao planove da ga uništimo. Da si s njime povezan, najviše s njim, kako bi to sve napravio?” “Iz mržnje prema njemu i sve što on jest.” Branna je odmahnula glavom. Mržnja ne rada hrabrost i odanost. A ono što je Fin učinio zahtijeva oboje. “Nisam te imala pravo blokirati u početku i to je bilo sebično od mene. Htjela sam vjerovati u tu vezu između tebe i Cabhana, ali ona ne postoji. Ne na način koji bi on želio, na način koji je njemu potreban. Ti si povezan s nama. Ne razumijem zašto, ali tako je.” “Volim te.” Na te riječi srcem joj se razlila toplina i bol. Samo mu je dodirnula ruku. “Ljubav je moćna, ali ona ne objašnjava na logičan način zašto te osjećaji prema meni tako jako vežu s ostalima.” Nagnula se naprijed zaboravivši na doručak. “Od prve trojke do nas nisam našla druge koji bi bili tako blisko povezani. Nitko drugi nije se vratio njima u snu niti su oni koga posjetili. I drugi su ga pokušavali uništiti, ali nitko nije došao tako blizu kao mi. U knjigama nema priča o jednom od tri kako jaši Alastara u boj u pratnji Kathela i Roibearda. I nema priča o četvrtome koji nosi znak i koji im se priključio. To je naša sudbina, Fin, a ti u nju unosiš promjenu. Sada to vjerujem. Zbog tebe imamo izgleda uništiti ga, zbog tebe koji nosiš njegov znak i njegovu krv. No i dalje ne razumijem zašto.” “Dobro znaš da postoje odluke koje moraš donijeti kad se radi o moći i o krvi.” “Osjećam da ima nešto više od toga, ali i to bi moglo biti dovoljno.” “Neće biti dovoljno da uništimo Cabhana. Hoću reći, nećemo ga uspjeti uništiti, kao što nije uspjela ni Sorcha, dok ne uništimo ono što je u sebe unio.” Kimnula je jer je došla do istog zaključka. “Demona s kojim se nagodio.” “Demona koji ga je iskoristio da dođe do slobode. Krv njegova oca, njegove majke, koju je on prolio i popio da bi na zahtjev demona i zbog njegovih obećanja stvorio kamen.” “I izvor moći.” “Mislim da nije samo izvor moći. To je i prolaz, ulaz u Cabhana.” 92


“Prolaz.” Naslonila se. “To je dobra ideja. Kroz kamen stvoren najcrnjom magijom krvi, u čarobnjaka koji je sklopio nagodbu. Ondje je moć i put u svijet. Ako se prolaz može otvoriti...” “Može se i zatvoriti”, dopunio je Fin. “Da, to je uistinu dobra ideja. Znači radimo po fazama i koracima. Oslabimo i uhvatimo Cabhana da ne može pobjeći i opet se oporaviti. A dok je on - kao domaćin - slab i zarobljen, zatvorimo prolaz i tako zatvorimo demona koji je pravi izvor. Uništimo ga i uništili smo Cabhana za sva vremena.” Ponovno je podigla vilicu i počela jesti iako su se jaja već ohladila. “Dakle, još moramo samo smisliti kako ćemo to napraviti i kada, i zatim to i učiniti.” “Imam nekoliko ideja, a možda ću imati još neke kad budem gotov s čitanjem. Prije nekoliko godina proveo sam neko vrijeme sa šaolinskim svećenikom.” “Sa... radio si sa šaolinskim svećenikom? U Kini?” “Želio sam vidjeti zid”, rekao je i slegnuo ramenima. “Imao je neke ideje o demonima kao obliku energije. A proveo sam tu i tamo neko vrijeme i sa šamanima, vješticama, mudracem i australskim urođenikom. Vodio sam dnevnike pa ih moram pročitati.” “Čini se da si se prilično obrazovao na svojim putovanjima.” “Na svijetu postoje mjesta tako snažne energije, tako stare moći. Ta mjesta dozivaju ljude poput nas. Samo danas”, rekao je posegnuvši za njezinim rukama. “Ali ako ikada bude sutra, pokazat ću ti.” Kako mu nije mogla odgovoriti, samo mu jc stisnula ruke, a zatim ustala da pospremi stol. “Danas nas treba. Nisam nikad pomišljala na uništavanje demona i zapravo nisam vjerovala da postoje u našem svijetu. Sad vidim da sam bila jednako slijepa kao oni koji ne vjeruju u magiju.” “Ja ću to pospremiti. To sam radiš u svojoj kući, takvo je pravilo.” “Dobro. Ja bih trebala otići kući i sama početi čitati o demonima.” “Prvi je dan nove godine”, rekao je prilazeći joj. “I neka vrsta praznika.” “Ne za nas s ovim što nas očekuje. Osim toga, moram zaraditi i za život. A pretpostavljam da moraš i ti bez obzira na to što zapošljavaš druge da vode brigu o većini stvari.” “Danas nema škole, a za jahanje s vodičem i lov s jastrebom ima ih samo šačica. A još imam nekoliko sati prije nego što se trebam sastati s Bovleom, a zatim Connorom.” Nagnula je lice prema njemu. “Ti si srećković kad imaš toliko slobodnog vremena.” “Danas imam. A mislim da bi i ti mogla naći još sat vremena.” “Pa, tvoje mišljenje nije...” Zašutjela je i stisnula oči kad je košulja koju je imala na sebi u trenu nestala, a ona ostala gola. “To je nepristojno i negostoljubivo.” “Pokaza ću ti veliku gostoljubivost, aghra.” Obgrlivši je rukama, odletio je s njom natrag u krevet.

93


Poglavlje 12.

NIJE OTIŠLA DO PODNEVA, A VANI JE ZATEKLA KATHELA kako trči i prevrće se s

Bugsom. Zanemarila je to što su konjušari mogli vidjeti njezin auto parkiran pred kućom kad su ujutro stigli. Glasine će se početi širiti, ali tu nema pomoći. Pogladila je Bugsa i rekla mu da je uvijek dobrodošao kad dođe s Finom i da se može igrati s Kathelom. Zatim je zviždukom dozvala svog psa u auto i odvezla se kući. Otišla je ravno gore da svuče haljinu i obuče tople dokoljenke, udoban džemper i meke poluvisoke čizme. Podigla je kosu i bila spremna za posao. U radionici je pristavila čajnik, zapalila vatru i, osjetivši neku promjenu u zraku, okrenula se. Ondje je stajala Sorchina Brannaugh s tobolcem na leđima i svojim Kathelom pokraj nogu. “Nešto se promijenilo”, rekla je. “Digla se oluja i divljala cijelu noć. Grmjelo je i sijevalo čak i dok je padao snijeg. Cabhan je jurio kroz oluju dok se nije zatreslo kamenje dvorca.” “Jesi li ozlijeđena? Ili netko od vas?” “Nije mogao proći pokraj nas i neće. Ali nestala je još jedna sluškinja, i rođakinja, i bojim se da joj se dogodilo najgore. Nešto se promijenilo.” Da, pomislila je Branna, nešto se promijenilo. Ali najprije pitanja. “Što znaš o demonima?” Sorchina Brannaugh pogledala je nadolje kad je Brannin Kathel prišao njezinom da se ponjuše. “Hodaju, hrane se, željni su krvi smrtnika. Mogu se pojaviti u mnogo oblika, ali svi osim jednoga su lažni.” “I tragaju za onima”, dodala je Branna, “koji su ih voljni nahraniti, zar ne, da bi utažili tu svoju žeđ? Vidjeli smo kako je nastao crveni kamen i kako je demon s kojim se Cabhan nagodio kroz njega ušao u Cabhana. Sada su jedno. Sorcha nije Cabhana mogla uništiti jer je demon bio živ pa ga je zacijelio. Mislim da su zacijelili jedan drugoga.” “Kako ste to vidjeli?” “Otišli smo tamo u začaranom snu, ja i Finbar Burke.” “Onaj Cabhanove krvi. S njim si otišla u Cabhanovo vrijeme, u njegovu jazbinu. Kako mu možeš tako vjerovati?” “Kako ne? I ovdje je povjerenje”, rekla je pokazavši prema psima koji su se počeli hrvati na podu. “Poznam Finovo srce, a bez njega ne bismo znali sve što sada znamo.” “Spavala si s njim.” “Jesam.” Iako je osjećala zabrinutost svoje rođakinje, čak i neslaganje, nije joj bilo žao. “Oluja je našla put do tebe. Čula sam je kad sam se spojila s Finom i mislila da je to sraz sudbine zbog toga što smo učinili. Ali kažeš da je Cabhan jurio kroz oluju i da si osjetila kako njegova moć ili njegov bijes trese kamenje. Možda ga je naše spajanje razljutilo - to mi se čini moguće. Ono što njega ljuti, mene raduje.” “Znam što znači voljeti. Pazi, sestro, kako te ta ljubav povezuje s onim koji nosi znak.” “Pazila sam otkad se znak pojavio. Neću zanemariti svoju dužnost. Ni svoju zakletvu. Vjerujem da bi Fin mogao unijeti istinsku promjenu i biti oružje koje nam je oduvijek 94


nedostajalo. S njim ćemo ovo završiti kao nijedna trojka do sada. I Cabhana i to što ga čini ovime što sada je. Vjerujemo da moramo uništiti oboje ili neće nikada prestati. Dakle, što znaš o demonima?” Brannaugh je odmahnula glavom. “Malo, ali saznat ću više. Moraš ga zvati imenom. To sam čula. Moraš u čaroliji koristiti njegovo ime.” “Onda ćemo saznati njegovo ime. Koliko je prošlo otkad smo razgovarale u tvom vremenu?” “Danas je La nag Cearpairi.” Dan kruha s maslacem, shvatila je Branna. Nova godina. “Kao i ovdje. U istom smo danu. To je još jedna promjena. Ovo će biti naša godina sestro, godina trojke. Godina Crne vještice.” “Molit ću za to. Moram ići, beba se budi.” “Čekaj.” Branna je ponovno zatvorila oči i prizvala u misli prizor iz sanduka na tavanu. A zatim joj je pružila malenog plišanog psića. “Za bebu. Poklon od njegovih rođaka.” “Psić.” Gladeći psića, Brannaugh se osmjehnula. “Tako je mekan, i pametan.” “Bio je moj i jako sam ga voljela. Želim tebi i tvojima sve najbolje na ovaj dan.” “I ja tebi i tvojima. Vidjet ćemo se opet. Bit ćemo s vama kad bude potrebno, to vjerujem.” Položila je ruku na glavu svog psa i oboje su polako nestali. Branna je spustila ruku do glave svoga psa i pogladila ga. “Nekoć sam htjela tog psića dati svome djetetu. Ali kako se to neće dogoditi, činilo mi se kao dobar dar za njezino.” Kathel se utješno naslonio na nju svojim velikim tijelom. “No, dobro. Imamo posla, zar ne? Ali najprije mislim da si zavrijedio keks jer si tako lijepo dočekao psa naše rođakinje.” Donijela je jedan i nasmiješila se kad je pristojno sjeo. “Kako sam sretna što imam u životu toliko ljubavi.” Sagnula se i utisnula mu poljubac na tjeme, a potom mu dala keks. Uživajući u miru, napravila si je čaj i sjela da prelista knjige s čarolijama ne bi li pronašla nešto o demonima. Imala je cijelo poslijepodne za sebe, što joj je puno značilo, pa je posao i čitanje pomiješala s kuhanjem da si malo ugodi. Stavila je kuhati pile razmišljajući kako će uz pileću juhu dobro ići povrće i valjušci od jaja. Ako ne bude imala punu kuću, moći će veći dio zamrznuti za neku drugu priliku. U sumrak je premjestila knjige u kuhinju kako bi mogla nastaviti čitati dok se juha kuhala. Upravo sije natočila čašu vina kad je ušla Iona. “I meni bijedna dobro došla. Odvezla sam baku i rasplakala se - žao mi je što odlazi i drago da će se vratiti. Mislila sam da je to sve za danas.” Natočila sije vino. “Ali Boyle mi je poslao poruku da imaju grupu od njih dvanaest koji su dočekali Novu godinu u Ashfordu i htjeli razbiti mamurluk jahanjem s vodičem. Pa sam morala natrag na posao.” Otpila je prvi gutljaj. “A blebećem o svemu tome - mogu i više ako treba - da te ne bih pitala o tebi i Finu u slučaju da ne želiš da ti postavim to pitanje.” “Mogla si pretpostaviti da smo završili u krevetu.” “Mislim da smo svi pretpostavili da za to postoji velika mogućnost. Jesi li sretna?” Branna je otišla promiješati juhu. “Mogu reći da sam nesumnjivo dobro počešala nešto što me dugo svrbjelo i nije mi žao. Sretna sam”, rekla je kad je Iona i dalje čekala. “Danas sam sretna i to je dovoljno.” “Onda sam i ja sretna.” Prišla joj je i zagrlila je. “Kako ti mogu pomoći? U bilo čemu.” “Večeru sam spremila. Ti bi mogla sjesti i pogledati moje bilješke i reći mi što misliš o svemu tome.” “Dobro. Boyle i ja smo planirali jesti vani i prespavati kod njega - a tako i Connor i Meara. Mislili smo da planiraš nešto s Finom pa te nismo htjeli smetati. Ali napravila si tu 95


bačvu juhe, pa...” “Nemojte zbog mene mijenjati planove. Ionako sam mislila veći dio zamrznuti. Bila sam raspoložena za kuhanje juhe, a tako sam si dala i vremena da razmišljam.” Nije spomenula da nema nikakve planove s Finom - i da ne bi imala ništa protiv toga da noć provede sama. “Planiraš li se viđati s njim - mislim, biti s njim.” “Dan po dan, Iona. Neću o tome misliti unaprijed.” “U redu, ali mogu ti reći da je Fin svratio da popriča s Boyleom o nekom poslu i izgledao je... sretan. Opušten.” “Seks je opuštajući. Fin i ja smo se razumjeli. Oboma nam to odgovara.” “Ako si ti sretna, i ja sam.” Iona je sjela i počela čitati. Branna je probala juhu, razmislila, pa dodala još ružmarina. Iona je za stolom rekla, “Prolaz! To ima smisla. Riječ je o zlom kamenu stvorenom od ljudske žrtve - kroz umorstvo vlastitog oca i majke - ima li boljeg načina da demon uđe u Cabhana? Sve se poklapa. Sorcha ga je pretvorila u pepeo. Mi smo ga satrli, skoro smo ga i dokrajčili, ali nismo se riješili demona. Kako ćemo to napraviti?” “Čitaj dalje”, predložila joj je Branna. Razmišljala je o tome da juhu pojede u pidžami. Možda čak na pladnju u svojoj sobi čitajući neku knjigu koja nema veze s magijom, zlom i demonima. “Drugi otrov”, mrmljala je Iona, “neka vrsta dvojnog udarca. I čarolija koja će zatvoriti prolaz. Kako ćemo zatvoriti prolaz koji je otvoren ljudskom žrtvom? To će biti teško. I... pozvati demona po imenu.” Podigla je glavu i pogledala Brannu. “Znaš kako se zove?” “Ne znam, ne još. Ah taj mi je savjet dala Brannaugh koja pripada prvoj trojki. Pokazala mi se danas. I sve sam to zapisala, ali ono što me danas najviše zaokupljalo bilo je to stoje njoj bio isti dan kao i nama. Bio joj je prvi dan nove godine. Kad bismo mogli ostati tako usklađeni, mislim da bismo više izvukli jedni iz drugih.” “Poznajemo li kakvog demonologa?” “Ne pada mi na pamet, ali... pretpostavljam da bismo ga mogli naći ako nam zatreba. Mislim da će ovo biti jednostavno i bez toga.” “Što je jednostavno u otkrivanju demonova imena?” “Pitat ćemo ga.” Iona je sjela natrag na stolicu i zahihotala. “To bi bilo jednostavno. Mogli bismo svi doći ovamo ili se naći u pubu ako ti se ide večeras.” “Mislim da im ti možeš sve ovo prenijeti.” “FIoću. Kada će Fin svratiti? Ne bih htjela smetati?” “Ah...” Branna se ponovno okrenula juhi. “Nismo odredili vrijeme. Najbolje je da sve bude neobavezno.” “Kužim. Ja se idem gore istuširati i presvući. Zamolit ću Boylea da prođe ovuda i pokupi me. Nas četvoro možemo malo o svemu razmisliti pa raspraviti poslije s tobom i Finom.” “Meni bi to odgovaralo.” Okolišam, pomislila je Branna kad je opet bila sama. Okolišanje joj je bilo draže od zavaravanja. Nije potvrdila da očekuje Fina. A i dobro bi joj došlo da ne mora ponovno o svemu pričati, da se koji dan odmori i sama najprije promozga o svemu. Možda bi se mogla opustiti uz televiziju umjesto knjige. Da pogleda nešto zabavno i površno. Ne sjeća se kad je zadnji put to učinila. “Idem van!” doviknula je Iona. “Ako me trebaš, pošalji mi poruku.” “Uživaj.” Branna je pričekala da čuje kako se vrata zatvaraju, a zatim je sa smiješkom izvadila 96


posudu u kojoj će zamrznuti sve osim jedne zdjelice juhe. Zdjelica juhe, čaša vina, pa malo pite od jabuka koju je već prije ispekla. Tišina u kući, stara pidžama i nešto veselo na televiziji. Baš kad je pomislila kako to divno zvuči, otvorila su se vrata. Ušao je Fin s Bugsom za petama noseći smiješno golemi buket ljiljana. Njihov je miomiris ispunio zrak proljećem i obećanjem. Pitala se kamo je išao da ih nade i podigla obrve. “Pretpostavljani da misliš da ćeš zbog te šume cvijeća dobiti večeru i seks?” “Uvijek si voljela ljiljane. A Boyle i Connor su rekli da idu nekamo večeras da imamo kuću za sebe. Pa neću valjda razočarati prijatelje?” Izvadila je najveću vazu i počela je puniti dok su se Bugs i Kathel pozdravljali hrvanjem. “Namjeravala sam pojesti zdjelicu juhe pred televizorom.” “Ja bih s tim bio presretan.” Primila je ljiljane i ubacila ih - sjetila se kad je radila to isto jednog davnog proljeća kad joj je donio isto tako golemi buket. “Ispekla sam i pitu od jabuka.” “Ja volim pitu od jabuka.” “Sjećam se.” Zato je, znači, osjetila snažnu želju da je ispeče, pomislila je. “Napravila sam si odličan plan za ovu večer. Skoro savršen za mene.” Na čas je odložila cvijeće i okrenula se prema njemu. “Skoro savršen, a sada to i jest. Sada je savršen, kad si i ti ovdje.” Prišla mu je u zagrljaj i zagnjurila lice u rame. “Ovdje si”, prošaptala je.

BRANNA JE TO SMATRALA PREUSMJERAVANJEM. NAKON tjedana i tjedana proučavanja, ucrtavanja i računanja nije bila ništa bliže vremenu i datumu trećeg i daj Bože posljednjeg sukoba s Cabhanom. Rijetko je spavala dobro i dugo i bila je svjesna da se na njoj vidi da joj nedostaje sna. Ako ni zbog čega drugog, samo zbog taštine morala je promijeniti smjer. Sad je spavala s Finom i on s njom, hvala na pitanju dobro, ali ipak nije spavala više iako bi se u tim kratkotrajnim trenucima puno bolje odmorila. I dalje nije uspijevala odrediti kada i točno kako. Stoga se morala preusmjeriti. Rutina ju je uvijek smirivala. Njezin posao, njezin dom, njezinu obitelj i krug koji ih je povezivao. Nova godina značila je nove zalihe za njezinu trgovinu i sijanje novih sjemenki u stakleniku. Potrebno je izbaciti negativnu energiju i obnoviti zaštitne hamajlije. Osim toga, morala je pomoći u planiranju dvaju vjenčanja. Prijepodne je posvetila zalihama robe. Zadovoljna s novim mirisima, napunila je bočice koje je naručila za liniju proizvoda Plavi led, nalijepila etikete i posložila ih za prijevoz u selo s gomilom svijeća koju je napravila da popuni prazninu koju je Iona napravila zbog Finove zabave. Provjerila je svoj popis i napravila još melema koji Boyle koristi u konjušnici. To bi mu mogla odvesti ako stigne pa je, pomislivši na to, dodala još jednu staklenku za veliku konjušnicu. Zaključila je da mora i do tržnice. Iako je bio Ionin red, Branna je pomislila da bi joj dobro došao odlazak u selo i vožnja po svježem zraku. Jedini rezultat večere s ostalima nakon što su se vratili izvana bio je prazan lonac od juhe, tako da je morala do trgovine. Pogledavši na sat proračunala je da bi se mogla vratiti za najviše dva sata. Zatim bi pokušala spraviti otrov za demona. Umotana u kaput, upadljiv crveno-plavi šal i rukavice od 97


kašmira bez prstiju koje je sama sebi darovala za Yule, natovarila je auto. Kako Kathela nije bilo na vidiku, potražila ga je u mislima i našla ga kako se zabavlja s Bugsom i konjima. Dopustila mu je da ostane koliko ga volja, a ona se otputila u Cong. Pola planiranog vremena provelaje u selu, zadržavši se u trgovini s Eileen. Zatim je nešto vremena provela u trgovini nabavljajući namirnice i tračajući s Minnie O'Harom, koja je znala sve što se moglo znati - uključujući da se Mladi Tim McCee (za razliku od svog oca Velikog Tima i djeda Starog Tima) na Staru godinu napio k'o ćuskija. U takvom je stanju pjevao srcedrapajuće serenade, nažalost bez sluha, Lani Kerry - onoj koja je raskinula njihove trogodišnje zaruke jer se ništa nije događalo - ispod prozora njezina stana. Svi su znali da Mladi Tim ne može otpjevati nijednu notu, a da seoski psi ne počnu zavijati iz protesta. Bio je počeo oko pola četiri ujutro i pjevao je dok Francuskinja iz donjeg stana - Violet Bosette koja sada radi u kafiću - nije otvorila svoj prozor i gađala ga starom cipelom. Za jednu Francuskinju, smatrala je Minnie, nije loše gađala i pogodila je Mladog Tima ravno u čelo, nakon čega se izvalio na leđa i nastavio pjevati. Do tada je i Lana izišla van i odvukla ga unutra. Kad su se pojavili negdje u vrijeme večere sljedećeg dana, Lana je ponovno na prstu nosila prsten, a vjenčanje je zakazano za prvi svibnja. Zgodna priča, pomislila je Branna na odlasku iz sela, posebno jer je poznavala sve spomenute osim Francuskinje koja dobro gađa. Isplatilo se potrošiti malo više vremena. Vozila se dužim putem, iz čistog zadovoljstva, i već je stigla gotovo do konjušnica kad je ugledala nekog starca pokraj ceste kako kleči na koljenima i naslanja se na štap. Naglo je stala i izišla iz auta. “Gospodine, jeste li ozlijeđeni?” Krenula je prema njemu i počela u mislima tražiti ozljede i bolesti. Zatim je stala i nagnula glavu. “Jeste li pali?” “Mislim da je srce. Jedva dišem. Hoćete li mi pomoći, gospođice?” “Naravno da ću vam pomoći.” Ispružila je ruku da ga primi i uputila mu snažan udarac. Starac je odletio i pao na leđa. “Misliš da ćeš me prevariti takvim trikom?” Zabacila je kosu kad je starac podigao glavu da je pogleda. “Da kroz tvoju ljušturu ne vidim što je unutra?” “Stala si, i to tamo gdje nemaš zaštitu.” Ustavši se, starac se pretvorio u Cabhana koji se smješkao dok se crveni kamen žario. “Misliš li da sam bez zaštite? Dođi.” Pozvala ga je uvredljivim savijanjem prsta. “Pokušaj me napasti.” Proširila se magla, grizući je za gležnjeve poput ledenih iglica; nebo se smračilo od brze i sveprisutne tame. Cabhan se spustio na tlo i pretvorio u vuka koji se pripremio i skočio. Jednim zamahom ruke, dlanova okrenutih prema van, Branna je postavila zapreku od koje se vuk zabio u zrak i pao na zemlju. Glup izbor, pomislila je, promatrajući ga kako je vreba. Jer u ovom obliku mogla ga je čitati kao otvorenu knjigu. Ispitivala ga je iznutra u potrazi za imenom, ali osjećala je samo bijes i glad. Kad ju je napao kao vuk s desne strane, bila je spremna na čovjeka koji je napada s lijeve. I dočekala je vatru vatrom, moć moći. Začudilo ju je da se sama zemlja nije otvorila od sile koja je iz nje izletjela, sile koja je prema njoj jurnula. No zrak je zapucketao i zacvrčao. Ona ga je zadržavala, zadržavala, dok su je mišići boljeli od napora. Dok ga je zadržavala, okrutna hladnoća magle podigla se još više. Iako se njezina pažnja, oči, magija uhvatila u koštac s njegovom, osjetila je kako joj njegovi prsti - prsti magle - plaze uz nogu. 98


Gadna uvreda. Zamahnula je prema njemu sa svim što je imala da ga udari kao šakom. Raskrvarila mu je usta, ali on se smijao. Znala je da je pogrešno procijenila i dopustila da joj osjećaji prevladaju, a on se zaletio i uhvatio je za grudi. Samo na čas, ali i to je bilo previše. Sad je spojila osjećaje, razum i znanje i prizvala kišu - toplu poplavu koja je isprala maglu i opekla mu kožu na mjestima gdje su pale kapi. Pripremila se za sljedeći napad, naslutila ga je u njegovim očima. A zatim je začula, kao i on, grmljavinu kopita, prodoran napadački krik jastreba i bijesno zavijanje psa. “Meka i zrela i plodna. U tebe ću posaditi svoje sjeme i svoga sina.” “Spalit ću ti pimpek tako da otpadne i sprženog ga baciti vranama ako to pokušaš. Ali Cabhane, čekaj.” Raširila je ruke i zaustavila kišu, držeći štapić od blistava svjetla i vatrenu kuglu. “Moja te družina dolazi pozdraviti.” “Drugi put, Sorcha, jer želim samo tebe.” Baš kad je Fin s platnenim mačem skočio s Barua koji je još uvijek galopirao, Cabhan nestade u vrtlogu magle. Fin i Kathel u trku su je dostigli i Fin ju je zgrabio za ramena. “Je li te ozlijedio?” “Nije.” Rekavši to, osjetila je potmulu bol u grudima, duboku bol kao od pokvarenog zuba. “Ne toliko da bi bilo vrijedno spomena.” Položila je jednu ruku Finu na srce, drugu Kathelu na glavu. “Smirite se”, rekla je dok su ostali pristizali na konjima ili u vozilima. Jastrebovi - Roibeard i Merlin - zajedno su sletjeli na krov Bovleova kamiona. Prije nego što je uspjela nešto reći kroz pljusak pitanja, ugledala je Bugsa kako trči cestom prema njoj koliko ga noge nose. “Hrabro srce”, promrsila je i sagnula se da ga podigne kad je stigao. “Ovdje smo previše izloženi”, rekla je ostalima. “A ja sam dovoljno dobro.” “Connor, hoćeš li se pobrinuti za Brannin auto? Ona će sa mnom. Moja kuća je najbliža.” “Mogu voziti”, počela je Branna, no on ju je samo podigao i stavio u sedlo, a zatim uskočio iza nje. “Previše toga uzimaš zdravo za gotovo”, ukočeno je rekla. “A ti si previše blijeda.” Držala je Bugsa na sigurnom kad je Baru pojurio. Ako sam i blijeda, pomislila je Branna, to je samo zato što je borba bila žestoka, ma kako kratka. Ubrzo će joj se vratiti boja, a s njom i smirenost. Nema smisla prepirati se, odlučila je, jer svi su zabrinuti za nju - kao što bi i ona bila zabrinuta za njih u ovakvom slučaju. Kad su stigli do konjušnica, Fin je skočio na noge, skinuo je s konja i doviknuo Seanu koji je stajao otvorenih usta. “Pobrini se za konje.” Budući da je smatrala da bi boriti se s njim bilo još više ponižavajuće, Branna mu je dopustila da je unese u kuću. “Napravio si scenu bez ikakvog razloga i sad će nas olajavati u cijelom kraju.” “Cabhanov napad na tebe nasred ceste usred dana dovoljan je razlog. Uzmi malo viskija.” “Neću, ali rado bih popila čaj ako ti nije problem.” Nešto je zaustio, a onda se samo okrenuo na peti, ostavio je na naslonjaču u dnevnom boravku i otišao u kuhinju. U trenutku kad je ostala sama povukla je ovratnik svoje veste i pogledala dolje. Jasno je vidjela otiske Cabhanovih prstiju na svojoj koži uz rub grudnjaka. Ustala je odlučivši da je to najbolje riješiti nasamo. Ostatak kruga i njezin pas uletjeli su u sobu. “Ne počinjite. Najprije mi na trenutak treba toalet.” Pogledala je Mearu, pa Ionu, a 99


molba joj se jasno iščitavala u očima. Slijedile su je u lijepu malu kupaonicu ispod stubišta. “Što je bilo?” pitala je Iona. “Što ne želiš da vide?” “Radije bih da mi brat i tvoj zaručnik ne gledaju grudi.” Rekavši to, skine vestu. A na Mearin iznenađen uzvik i grudnjak. “O, Brana”, promrmljalaje Iona i digla ruke. “Daj ja ću.” “Postavi svoje ruke preko mojih.” Branna sije prekrila grudi. “Mogla bih to i sama, ali bit će brže i lakše uz tvoju pomoć.” Branna se zadubila u sebe, pozvala toplinu zacjeljenja, s uzdahom joj se prepustila kad joj se Iona pridružila i još jednom kad joj je Meara stavila ruku oko struka. “Nije duboko. Držao me samo djelić sekunde.” “Jako boli.” Branna potvrdi glavom. “Da, boli. Ili je boljelo. Već nestaje. Moja je pogreška što sam mu dala čak i tako mali pristup.” “Mislim da će brže proći i manje boljeti ako pogledaš u mene. Ako potakneš ono što ja mogu napraviti s onim što ti imaš. Samo ovaj put, može? Pogledaj me, Branna. Pogledaj u mene. Bol se podiže, pusti je da ode. Modrice se povlače. Osjeti toplinu.” Opustila se, otvorila se, ispreplela se s Ionom. “Otišlo je. Nije na tebi ni u tebi ostavio nikakav znak. Sad si...” Iona je zastala, tražeći ozlijede. Oči su joj se raširile. “O, Branna.” “Ah, da, pretpostavljam da je to sljedeće.” Otkopčala je hlače i pustila ih da padnu i otkriju pruge modrica na unutrašnjoj strani bedara. “Prokleto kopile”, promrsi Meara i snažno uhvati Brannu za ruku. “To je magla napravila, neka vrsta prikrivenog napada. Više dodir nego stisak pa nije tako crno ni bolno. Pokušaj ti Iona, ako ti se da.” Ponovno se pustila, otplovila na toplini koju joj je Iona dala sve dok nije nestao i sam odjek boli. “Htio me uplašiti, napasti me na način kojeg se žene najviše boje. Ali nije me zaplašio.” Smireno je ponovno zakopčala hlače, navukla grudnjak i vestu. “Razbjesnio me, što mu je pružilo jednaku šansu da probije moju obranu i pronađe tu malu pukotinu. Neće se ponoviti.” Okrenula se ogledalu nad umivaonikom i pozorno se promotrila - te dodala malo sjaja. “Eto, sad je bolje. Hvala vam objema. Idem vidjeti je li Fin napravio poštenu šalicu čaja pa ću vam ispričati sve što se dogodilo.” Izišla je iz kupaonice. Connor je prestao hodati gore-dolje po hodniku i prišao joj i stisnuo je uz sebe. “Dobro sam, časna riječ. Ja... bez zavirivanja u moju glavu Connore, samo ćeš me razljutiti.” “Imam pravo znati je li mi sestra ozlijeđena.” “Rekla sam da nisam.” “Ostavio je otiske svojih ruku, crne kao noć, na njezinim grudima.” Kad je Meara to izgovorila, Branna se okrenula zapanjena takvom izdajom. “Nema skrivanja.” Mearina su se leđa ukočila. “To nije fer i nije u redu, a nije ni pametno. I ti bi tako govorila da se to dogodilo meni ili Ioni.” Kad joj je Connor počeo svlačiti vestu, Branna ga je udarila po ruci. “Pazi što radiš! Iona i ja smo se za to pobrinule. Pitaj je sam ako meni ne vjeruješ.” “Nema mu traga ni u njoj ni na njoj”, potvrdila je Iona. “Ali imala je otiske na bedrima 100


i grudima.” “Stavio je ruke na tebe.” Fin je govorio tihim glasom koji je zvučao poput grmljavine. Branna je na tren zatvorila oči. Nije osjetila da joj je prišao iza leđa. “Dopustila sam mu da me razljuti, tako da sam ja kriva.” “Rekla si da nisi ozlijeđena.” “Nisam znala da jesam dok nisam došla ovamo i pogledala. To se ne može ni izbliza usporediti s onim što je Connor zaradio, ili Boyle, ili ti. Napravio mi je modrice, i to na mjestima na kojima nije smio, i on to zna.” Fin se okrenuo, otišao do vatre i zagledao se u nju. Boyle je prišao Branni i obgrlio je oko struka. “Dođi, draga. Sjedni i popij čaj. Možda da staviš malo viskija u njega.” “Nisu mi nastradali osjeti. Nisam baš tako osjetljiva. Ali hvala ti. Hvala vam svima što ste tako brzo došli.” “Ne dovoljno brzo.” Stisnula je Connoru ruku kad je sjeo pokraj nje. “Za to sam vjerojatno ja kriva i priznat ću jer me Meara s pravom posramila i natjerala da kažem istinu. Željela sam samo trenutak ili dva prije nego što vas pozovem. I prije nego što ste se stuštili na mene imala sam tren ili dva i to s dobrim razlogom.” “S dobrim razlogom?” Fin se opet okrenuo. “S dobrim razlogom nisi pozvala svoj krug?” “Na trenutak”; ponovila je. “Dobro sam zaštićena.” U njegovim je očima plamtio čist i žestok bijes. “Ne tako dobro da on ne bi mogao staviti ruke na tebe i ostaviti tragove.” “To je moja pogreška. Nadala sam se da će se pretvoriti u vuka, kao što i jest. Pas je moja životinja, a isto je i s vukom. Mislila sam da bih mogla izvući demonovo ime, sad kad znamo da njega tražimo. Ali nisam imala dovoljno vremena i našla sam samo tamu i pohlepu. Treba mi više vremena. Vjerujem, sigurna sam, da bih mogla izvući ime da sam imala više vremena.” Uzela je svoj čaj, otpila i ustanovila da je dovoljno jak da bi se mogao sam tući s nekoliko čarobnjaka. To joj je odgovaralo. “Pojavio se kao starac pokraj ceste koji je izgledao slab i bolestan. Mislio me prevariti, a to je i uspio - ali samo na nekoliko sekundi i samo zato što sam ja iscjelitelj i dužnost mi je pomoći ljudima u nevolji.” “Što je on jako dobro znao”, rekao je Connor. “Naravno. Ali on uporno o ženama razmišlja kao o manje vrijednima, slabima i nerazboritima, bez obzira na to kakvu moć imaju. Stoga sam prevaru okrenula protiv njega i pretvarala se da mislim da je nemoćan starac, a zatim ga tako odgurnula da se prebacio preko glave. Istina je da sam vas taj čas trebala pozvati i imate moju riječ da sljedeći put neću ni toliko čekati. Napravio je ono čemu sam se nadala, kao što sam rekla, napao me kao vuk.” Ispričala im je sve ne izostavivši nijedan detalj, a zatim je odložila čaj. Connor ju je snažno prigrlio. “Bacit ćeš njegov pimpek vranama, je li?” “To mi je taj čas palo na pamet.” “A kamen?” “Na početku se jako žario. I ponovno se zažario kad me primio. Ali kad ga je moja kiša spržila, postao je mutan.” Udahnula je. “U očima mu se pojavilo neko ludilo. Nazvao me Sorcha. Gledao je u mene, a vidio nju, kao što je Fin rekao kad me gledao u špilji. Za njega još postoji Sorcha.” “Stoljeća.” Suzivši oči, Boyle kimne glavom. “S obzirom na to što jest, na to što želi, a ne dobiva. Nije čudo da je poludio, ona je za njega središte svega.” 101


“A sada si to ti”, dodao je Fin. “Ličiš na nju. Dovoljno mi je da vidim njegove misli pa da znam da u tebi vidi nju.” “Ona je u meni, ali u tom je ludilu bilo zbunjenosti. A zbunjenost je slabost. Svaka slabost naša je prednost.” “Vidjela sam ga, letimično, kad sam jutros vodila grupu”, rekla je Meara. “I ja sam ga vidjela na jednoj turi. Nisam stigla nikome reći.” Iona otpuhne. “Osjeća se opet snažan pa je hrabriji.” “Lakše ga je dokrajčiti kad se ne skriva”, napomenuo je Boyle. “Moram natrag u konjušnicu. Mogu ti ostaviti ili Mearu ili Ionu ako trebaš Branna.” “Sad sam dobro i... Ah, dovraga!” Skočila je na noge. “Bila sam u kupnji i sve što sam kupila još je u autu.” “Ja ću se za to pobrinuti”, rekao joj je Connor. “I staviti sve negdje gdje to nikad neću naći? Kupila sam lijep komad mesa i mislila ga speci.” “Zajedno s malim krumpirima i mrkvom i lukom?” Meara okrene oči prema stropu. “Connor, samo ti možeš misliti na svoj želudac dok se tvoja sestra jedva smiruje.” “Jer zna da sam dobro, a da nisam, kuhanje bi me do kraja smirilo.” “Donijet ćemo sve ovamo.” Fin je progovorio tonom koji nije podnosio protuslovljenje. “Ako ti se kuha, možeš ovdje kuhati. Ako ti treba nešto što ja nemam, nabavit ćemo. Ja imam još posla u konjušnici i gore na katu, ali naći će se netko.” Izišao je, pretpostavila je po njezine namirnice. “Pusti ga.” Iona je tiho rekla, ustala i potapšala Brannu po ruci. “Ako mu olakšaš, nećeš sebe oslabiti, niti će on misliti da si slaba. Samo će mu biti lakše.” “Mogao je pitati što ja želim napraviti.” Connor je poljubi u sljepoočnicu. “I ti si to mogla njega pitati. Mi onda idemo pa ćemo se vratiti na večeru. Ako ti nešto treba, samo mi javi.” Kad su svi otišli, Branna je ponovno sjela i duboko se zadubila u vatru.

102


Poglavlje 13.

S OBZIROM NA OKOLNOSTI, BRANNA JE ODLUČILA DA ĆE si prizvati ono što joj treba.

Činilo se da će kutak njegove kuhinje za doručak biti najbolje mjesto za njezino čitanje i proučavanje, a tako će joj i sve biti pri ruci dok pečenje bude u pećnici. On se držao podalje i nije s njom govorio - i dobro je znala da obje stvari radi namjerno. Neka se ljuti, pomislila je. I ona se ima zašto ljutiti, a njegova ravnodušnost to samo drži na tihoj vatri. Povrh svega, smetalo ju je što se ne može riješiti tog osjećaja da uživa kuhati u njegovoj kuhinji. Bila je tako ugodna, tako elegantno uređena i imala tako pametna rješenja kao što je slavina za vodu pokraj štednjaka da ne moraš veliki lonac pun vode nositi od sudopera. A štednjak si je priželjkivala. Onda bi i sama imala profesionalni štednjak sa šest ploča ako bi često kuhala za više ljudi. Nije bilo u redu da muškarac koji ne kuha ima bolju kuhinju od nje - a ona je svoju smatrala oličenjem stila i učinkovitosti. Prevrtala je to po glavi dok je marinirala meso i pripremala si privremeni stol u blagovaonici. Još jedna šalica čaja, nekoliko keksa - kupovnih, naravno - i njezin pas koji zajedno s Bugsom hrče ispod stola. Zabavljala se osmišljavanjem formule za drugi otrov - sastojci, riječi, vrijeme - i poslala dugi e-mail ocu u slučaju da bi joj on mogao otkriti nešto o demonima ili zna nekoga tko bi mogao. Kad se Fin vratio, sav prljav od konjušnice, već je odustala od knjiga i sjedila za stolom čisteći mrkvu. On sije šutke uzeo pivo. “Ti si me smjestio u svoju kuhinju.” Nije se otresla, ali joj se u glasu nazirala otresitost. “Pa ako se namjeravaš i dalje ljutiti na mene, bolje da odeš negdje drugdje.” Stajao je ondje u otrcanoj jakni i još otrcanijem puloveru, trapericama koje su se rasparale na koljenu i čizmama koje su nekad bile u znatno boljem stanju. Razbarušena i od vjetra raščupana kosa uokvirivala je njegovo smireno lice. Njegov prokleti seksi izgled samo je raspirivao njezinu ljutnju. “Ne ljutim se na tebe.” “Onda na čudan način pokazuješ veselje jer već si dvaput ušao i izišao iz kuće bez riječi.” “Kupujem još nekoliko kljusadi za turiste i radim na tome da jednom sokolaru prodam mladog jastreba. To je posao kojim se bavim i od kojeg izdržavam sve ovo, a išao sam gore u ured da ne bih o prodaji raspravljao pred radnicima i curi koja je došla na popodnevnu nastavu.” Nazdravio joj je pivom i otpio. “Ako nemaš ništa protiv.” “Nemam i svejedno ti kažem da svoju ljutnju nosiš drugamo. Kuća je prokleto velika.” “Volim velike kuće.” Prišao je i stao s druge strane središnjeg stola. “Ne ljutim se na tebe pa se nemoj ponašati kao budala.” Osjetila kako joj je krv pod kožom uzavrela. “Sad sam i budala, je li?” “Kako ja to vidim.” “Onda, ako namjeravaš i dalje tako na to gledati, ja idem negdje drugdje.” Bacila je nož, odgurnula se i došla na pola puta do vrata kad ju je primio za ruku. 103


Odgurnula ga je tako da bi bio odletio na drugu stranu prostorije da nije bio spreman. “Branna, smiri se, kao što sam seja smirio u zadnjih nekoliko sati.” Oči su joj bile pune bijesa, glas tiha vatra. “Ne dozvoljavam da me se naziva budalom.” “Nisam rekao da jesi, nego savjetovao da ne budeš.” Glas mu je bio hladan kao siječanjska kiša. “I treći put, nisam ljutit na tebe. A bijes je preblaga riječ za ono što osjećam prema njemu, prema tom kopiletu koje se usudilo staviti ruke na tebe.” “Otrovao je Connora, skoro ubio Mearu i Ionu, Bovleu spalio ruke, a tebe ostavio na mom kuhinjskom podu. Ali ti si izvan sebe od bijesa jer on sad zna kakvog su mi oblika cice?” Primio ju je za ramena i vidjela je da govori istinu. Ono što mu se vidjelo u očima bilo je više od bijesa. “To su bile rane iz borbe i bez obzira na to jesu li bile pravedne ili ne, zadobivene su u borbi. Ovo nije bila borba. Tek što si mi dopustila da te ponovno dotaknem i pogledaj što je on napravio. Ne vidiš li u tome namjeru, podudarnost? To radi zato da bi ti sljedeći put kad te poželim dodirnuti pomislila na moju krv i moje porijeklo.” “To nije...” “I ne vidiš, ne možeš pojmiti svojim mozgom, da je imao s tobom kontakt? Fizički kontakt, čime te je mogao povući iz sadašnjeg mjesta i vremena kamogod je htio?” Zaustila je, a zatim podigla obje ruke dok je nije pustio. Vratila se i ponovno sjela. “Sad mi možeš reći da sam budala jer to zavrjeđujem. Nisam na to pomislila, ali sad mi je jasno. Prvoga se nisam sjetila jer ti nemaš ništa s tim stoje on učinio, što mi je pokušao učiniti. Ne bih pomislila na njega kad me ti dodirneš Fin. To si pogrešno shvatio. Htio je da ti to pomisliš i čini se da je uspio.” Posegnula je za njegovim pivom, a onda zatresla glavom. “Ne želim pivo.” On se bez riječi okrenuo i skinuo zatvarač s boce pinot noira koji je koristila za marinadu. Natočio joj je čašu, a ona je polako otpila. “Što se drugoga tiče, dobro sam ukorijenjena. Možda on misli da je dovoljno jak da me povuče kad hoće i kamo hoće. Budi uvjeren da nije. Poduzela sam mjere opreza kad je pokušao namamiti Mearu i bilo nam je potpuno jasno kako može putovati kroz vrijeme. Možeš mi vjerovati.” “U redu.” Podigla je obrve. “Samo to?” “Nije li to dovoljno?” “Htio me uplašiti i poniziti, a nije uspio. Možda je htio moje osjećaje promijeniti tako da ja ne želim da me ti dodiruješ, ali ni to mu nije pošlo za rukom. No čini se da te je uspio dobro razbjesnjeti. Bijes je nešto što on razumije. Sada spavaš sa mnom i ne želiš da me netko drugi dodiruje.” “Branna, nije riječ o tome.” Djelomično smireniji, provukao je prste kroz kosu. “Ne samo o tome. Radi se o tome što te dodirnulo.” “On razumije samo posjedovanje. Nikada neće razumjeti tvoje kajanje, tvoj osjećaj krivnje jer bez obzira na to koliko puta mu pokažeš da ne prihvaćaš njegov udio u sebi, to je sve što on vidi. On ne vidi ništa osim tvog srodstva. Ali ti moraš. Svi mi moramo. Ja to vidim, inače ti unatoč svojim osjećajima ne bih mogla dopustiti da me dotakneš.” “Želim njegovu krv. Želim da mi curi niz ruke.” “Znam.” Razumjela je to, priznala je, i sama se više puta tako osjećala. “No to je osveta, a osveta ga neće poraziti. Barem ne sama osveta jer što god da jesmo, mi smo i ljudi, a on je svakako zavrijedio to što mu želimo.” “Ne mogu to mirno prihvatiti. Ne znam kako ti možeš.” “Jer sam mu danas pogledala u oči, bliže nego što sada tebe gledam. Osjetila sam na 104


sebi njegove ledene ruke. I nije me bilo strah. Prije me znalo biti strah, strah je bio pomiješan s drugim osjećajima, čak i pokraj tako velike i sjajne moći. Ali ne danas. Jači smo, svatko od nas jači je od njega, čak i s tim što nosi u sebi. A zajedno? Mi smo njegov holokaust.” Obišao je stol i opet joj stavio ruke na ramena. Ovaj put nježno. “Ovaj put moramo ga zaustaviti, Branna, pod bilo koju cijenu.” “Vjerujem da hoćemo.” Pod bilo koju cijenu, opet je pomislio i usnama joj okrznuo čelo. “Moram te zaštititi od zla.” “Misliš li da mi treba zaštita?” “Ne mislim, ne, ali to ne znači da ti je neću pružiti. To ne znači da je ne moram pružiti.” Ponovno joj je poljubio čelo. Pod bilo koju cijenu. MORAO SE POBRINUTI ZA POSAO, A POSAO NIJE ČEKAO DA njemu bude zgodno. Trebalo je uskladiti knjige, obaviti pozive i, kao i uvijek, pročitati i potpisati neki dokument. Rano je naučio da za uspješan posao treba više nego samo posjedovati ga i sanjati. Mogao je biti zahvalan što su se Boyle i Connor brinuli o svakodnevnim zadacima - i o svoj papirologiji, vremenu i trenutačnim odlukama koje je posao tražio. Ali to ne znači da je on bio slobodan. Čak i kad je putovao, pratio je što se zbiva - telefonom, Skypeom ili e-mailom. No kad je bio kod kuće, smatrao je da se mora uključiti. To je obuhvaćalo užitak timarenja konja jer on je cijenio taj fizički kontakt i psihičku povezanost. Više nego samo češljanje i čišćenje kopita, timarenje, hranjenje i istrčavanje pružali su mu uvid u svakoga konja. Isto tako nije mu bilo teško počistiti za pticama u školi ili utrošiti vrijeme na pažljivo sušenje mokrog perja. Posebno ga je veselilo sudjelovati u dresiranju mladih ptica, a jako se vezao uz ženku čije je ime Sassy značilo drznica — što je i bila. Prošlo je skoro godinu dana, pomislio je dok je stajao s Connorom u školskom dvorištu udarajući plavu loptu za Romea, oduševljenog koker-španijela njihova voditelja ureda. Njegov najduži dobačaj od dvadesete godine. Posao i znatiželja i potreba za odgovorima ponovno će ga odvući na put, ali nadao se da to više neće trajati mjesecima. Prvi put otkad se na njemu pojavio znak, osjećao se kod kuće. “Mislim da bi najbolje vrijeme za eksperimente s jahanjem i jastrebovima o kojima smo pričali bila zima kad je manja potražnja.” “Ponudili bismo nešto više, posebno onima koji ovdje dođu tražiti avanturu.” Connor udari loptu, a pas odjuri. “Izračunao sam cijenu ako ćemo to radili, a Boyle je samo gunđao kao i inače, tako da se čini da je sve u redu.” “Kao što i ja gunđam. Trebat će nam drukčije oslobađanje od odgovornosti i neke prilagodbe u području osiguranja, a to ću ja srediti.” “Drago mi je da ja to ne moram.” Sad je bio Finov red da pukne loptu. “Druga stvar je izrada rasporeda, što ću prepustiti tebi i Boyleu. Imamo tebe i Mearu kao iskusne jahače i sokolare, a i Ioni dobro ide s jastrebovima.” “A ni na konju nije loša. Tako imamo troje s kojima možemo raditi kombinacije. Ti bi bio četvrti.” Fin ga pogleda, a Connor se naceri. “Nisam vodio turiste od... prvih nekoliko mjeseci kad smo Boyle i ja tek počinjali.” “Siguran sam da bi mogao ići kad god poželiš s nekim od nas kao pomoćnik.” Connor se pripremio za udarac, a Fin ga iz zezancije blokira, uzme mu loptu, ubaci malo driblanja kojeg se sjećao iz djetinjstva i napuca je. 105


“Znači, igrao bi?” upitao je Connor. “Prihvatit ću izazov kad budem imao vremena, a to će biti nakon što završim skicu novih brošura koje ćete ti i Boyle pogledati. U međuvremenu trebao bih imati još nekoga tko zna loviti s jastrebovima i jahati i voditi manju grupu - jer mislim da ćemo tu kombinaciju zadržati, barem na početku za grupe od šest ili manje ljudi. Tko ti se čini prikladan?” “Imam neke s više sokolarskog iskustva, ali rekao bih naš Brian. On se najviše trudi naučiti nešto novo i pokušati nešto drukčije.” “Razgovaraj s njim i ako ga to zanima, može početi s obukom i vidjeti kako će mu ići. Morat ćemo isprobati nekoliko puta, samo sa zaposlenima ili prijateljima. Ako to bude u redu, počet ćemo nuditi paket, recimo u ožujku. Do ekvinocija, to nam je cilj.” “Dobro vrijeme za otkrivanje mogućih problema.” “A sada idem malo izvesti Sassy. Otići ću do konjušnice uzeti konja, pa ćemo vidjeti kako joj ide s konjem i jahačem. Povest ću i Merlina da je drži na uzdi. A želim vidjeti i kako se slažu. Razmišljam o parenju.” Connor se ozario. “Baš sam htio s tobom o tome razgovarati. Mislim da su pravi par. Dobro si odgovaraju - njegova dostojanstvenost i njezina drskost. Dat će nam izvrsno leglo.” “Pustit ćemo njih da odluče.” Fin je uzeo torbicu s mamcima jer je ženka i dalje tražila nagradu te navuče rukavicu i učvrsti remenčiće za jastrebicu. Malo se kočoperila, sretna što je nju odabrao, i nagnula glavu gledajući ga pogledom koji bi se jedino mogao opisati kao koketiranje. “Stvarno si zgodna.” Prošao je s njom kroz vrata i okrenuo se prema konjušnici da dozove Merlina. Njegov jastreb proletio im je nad glavama, a zatim se tako elegantno obrušio da je Fin to jedino mogao smatrati razmetanjem. Sjedeći mu na ruci, Sassy je raširila krila. “Želiš mu se pridružiti, zar ne? Onda se nadam da ćeš biti pristojna i ići onamo kamo te ja navodim.” Olabavio je remenčiće, podigao ruku i gledao kako se podiže prema nebu. Zajedno su kružili i ubacili nekoliko zaigranih lupinga, a Fin je pomislio kako su Connor i on bili u pravu. Dobar su par. Uživao je u šetnji, poznatom drveću, zavojima na stazi i mirisnom zraku. Iako se nadao da će osjetiti Cabhanovu prisutnost, to se nije dogodilo i prošao je put od škole do konjušnica samo u društvu jastreba. Razmišljao je kako lijepo konjušnice izgledaju, tako raštrkane i s pašnjakom, kamionima i autima i krasnom Cezarovom glavom koja je provirivala kroz otvoreni prozor jedne pregrade. Konj ga je njištanjem pozdravio, pa je otišao ravno do njega da ga pogladi i počeše i malo popriča prije povratka unutra. U ureduje zatekao Boylea kako ljutito zuri u kompjutor. “Zašto ljudi postavljaju toliko glupih pitanja?” pitao se on. “Ti samo misliš da su glupa jer ti već znaš odgovore.” Fin je sjeo na rub stola - jedino slobodno mjesto. “Baš sam bio u školi s Connorom”, započeo je, te nastavio razgovarati s Boyleom o planovima za nove aranžmane. “Iona bi se rado uključila, to je sigurno. A Brian, pa on je mlad, ali koliko sam vidio i čuo, vrijeđanje i znam da dovoljno dobro jaši. Ja sam mu spreman dati šansu.” “Onda ćemo razraditi detalje. Uzet ću Cezara, osim ako me trebaš ovdje. Isprobat ćemo lov s jastrebovima i konjima jer imam sa sobom Merlina ijednu mladu jastrebicu. Označit ću potencijalnu stazu.” “Budi na oprezu. Iona i ja prolazili smo rano jutros pokraj naše nove kuće da vidimo kako napreduje i ona je vidjela vuka, sjenku vuka, kako se provlači među drvećem.” “Ti nisi?” “Ne, ja sam gledao na drugu stranu i pričao s jednim od tesara. Rekla je da je prišao 106


bliže nego prije iako je oko kuće postavila zaštitu.” “Pogledat ću.” “Bio bih ti zahvalan.” Fin je osedlao Cezara, koji je jedva čekao da iziđe jer je shvatio da će se istrčati umjesto da samo kaska kao inače. Kad je izveo i osedlao konja, udaljio se pješke, a zatim stavio mamac na rukavicu i pozvao Sassy. Lijepo je sletjela, progutala komad piletine kao da mjesec dana nije jela te se smirila. S Cezarom je izmijenila jedan dugi pogled, a potom je on okrenuo glavu kao da jastrebica s njime nema nikakve veze. “Takvo je držanje u redu”, zaključio je Fin, a da bi testirao i konja i pticu, pojurio je u galop. To je jastrebicu uplašilo pa je raširila krila - još jedna lijepa slika - i poletjela bi s rukavice da je Fin nije umirio. “Sve je u redu. Ovo je samo još jedan način letenja.” Ne baš potpuno uvjerena, malo se vrpoljila, ali je ostala na rukavici. Fin se zadovoljno prebacio u lagani galop i okrenuo prema šumi te joj dao znak da poleti. Odletjela je do grane na kojoj je Merlin već čekao. “Odlično, stvarno odlično. Merline, ti ćeš voditi, a mi ćemo te slijediti.” Jastreb je počeo raditi lupinge kroz šumu, a jastrebica ga je pratila. Fin je vodio konja dostojanstvenim kasom. Narednih pola sata pokazivao joj je načine kretanja pozivajući je na rukavicu i ponovno je puštajući. Prohladan, vlažan zrak pretvorio se u rosulju, ali njima to nije smetalo. Uživali su u slobodi kroz neku vrstu igre. U glavi je zabilježio put kojim su prošli i smatrao da će biti dobra kružna staza za turiste i pokazivanje kako jastrebovi prolijeću između stabala i svaki put se vraćaju na rukavicu ne narušavajući kretanje konja. Ovdje si dovoljno blizu da čuješ žubor rijeke i dovoljno daleko da ti se čini kao da si prateći jastrebe odjahao u drugo vrijeme. Predosjećao je snijeg. Do noći, pomislio je, prekrit će zelene i smeđe nijanse i neko vrijeme ležati mirno i tiho. A u proljeće procvast će glog i divlje cvijeće koje Branna voli brati i skupljati za čaranje. Mislio je - nadao se - da će u proljeće moći s njom šetati šumom u miru. Razmišljajući o njoj, promijenio je smjer. Jastrebovi i konj mogli bi se malo odmoriti pokraj njezine kućice dok oni budu radili. Kad je izišao na vidljivu stazu, opet je pustio Cezara da lagano kaska, a onda se nasmijao ugledavši Bugsa kako trči isplažena jezika. “Sada sa psom imam sve troje. Samo ćemo proći pozdraviti Brannu. Mogla bi imati ponešto za svakoga od vas. Zatim ćemo pogledati Boyleovu novu kuću prije nego što krenemo kući.” Očito se slažući s planom, Bugs je jurio pokraj konja. Fin je ponovno usporio kad su se približili velikom srušenom drvetu i gustom bršljanu koji nije dopuštao prilaz ruševinama Sorchine kolibe. Bugs je potiho zarežao. “Da, znam, približava se. I ja ga osjećam.” Fin je naredio Sassy da ostane u zraku i pozvao Merlina na rukavicu. Magla je gmizala kroz bršljan. Fin je ispružio slobodnu ruku i podigao psa da sjedi u sedlu ispred njega. Osjetio je poziv, gotovo radostan zov da prođe i uživa u svemu što bi mogao imati, u svim mračnim darovima koji se nude. 107


“Ako je to najbolje što imaš...” Slegnuvši ramenima, Fin je počeo okretati konja. Iz bršljana je iskočio sjajni crni vuk s užarenim crvenim kamenom. Cezar se uplašio i propeo, ali je Fin uspio ostati u sedlu i uhvatiti psa prije nego što ispadne. Iznenadio se kad je vidio da se Sassy oborila i preletjela iznad vuka, a zatim se ponovno digla i sjela na granu odakle je promatrala što se dolje događa. Pametna je, pomislio je. Žestoka i pametna cura. “Ponovit ću ti, ako je to najbolje što imaš...” Fin je natjerao Cezara u juriš i trznuo rukom prema dolje da bi se zemlja ispod vuka otvorila. Kad je konj to preskočio, vuk je nestao. Fin je iza sebe začuo smijeh i okrenuo konja. Cabhan je lebdio nad otvorenom zemljom na pokrovu od magle. “Daleko je to od najboljeg. Još ćeš ti osjetiti najbolje što imam. Čuvaj se, jer na kraju ćeš doći meni. Znam tvoju krv.” Fin je svladao poriv da opet napadne, ali imao je dovoljno iskustva da zna da nekoga možeš jače pogoditi ako mu okreneš leđa. Stoga je samo okrenuo Cezara i udaljio se bez žurbe. “Čuvaj se.” Dostiglo ga je kao šapat, ne kao povik. “A kad budem gotov s tobom, privezat ću te za Crnu vješticu za kojom žudiš za cijelu vječnost.”gledajući iza sebe, Fin je zacijelio zemlju te krenuo dalje i izišao iz šume. Privezao je konja ispred kućice i sjahavši pritisnuo obraz na Cezarov. “Danas si opravdao svoje ime jer nisi oklijevao napasti kad sam to od tebe tražio.” Ispružio je ruku poput čarobnjaka i pokazao da je prazna, a zatim zavrtio zglobom i stvori jabuku. Dok je Cezar žvakao svoju nagradu, Fin je pozvao Sassy na rukavicu. “A ti, tako hrabra za tako mladu pticu. Odi u lov.” Dao je znak Merlinu. “Zajedno ćete loviti u Branninom polju, a možete boraviti pod Roibeardovom nadstrešnicom. A ti.” Sagnuo se da pogladi Bugsa. “Kladim se da unutra ima keksa za ovakve kao što si ti.” Otišao je sa psom do radionice i ušao unutra. “Evo moje nagrade”, rekao je dok je Branna iz male pećnice u radionici izvlačila pladanj s kolačima. “To si jako dobro tempirao.” Odložila je pladanj na štednjak i okrenula se. “Nešto se dogodilo”, odmah je rekla. “Ništa jako važno, ali imam ovdje jednog psa koji je zaslužio keks ako ga imaš.” “Naravno.” Izvadila je dva iz kutije jer se Kathel ve�� promeškoljio iz drijemeža pokraj vatre i došao pozdraviti svog malenog prijatelja. “Ja bih radije ove”, rekao je Fin i uzeo jedan od onih za ljude koje je već ohladila. “Imao sam nekog posla kod kuće, zatim u školi i u konjušnici. U proljeće ćemo ponuditi aranžman s jastrebovima i jahanjem.” “To je sve lijepo, ali što se dogodilo?” “Izveo sam konja i jastrebove. Cezara i Merlina i ljupku jastrebicu Sassy koja će se pariti s Merlinom kad bude spremna.” “Kako se to njoj sviđa?” Branna je pristavila vodu za čaj jer je Fin zgrabio već drugi keks. “On joj se sviđa, a i ona njemu. Htio sam označiti nekoliko ruta koje bi bile dobre za aranžman, a Bugs nam se priključio dok smo prolazili pokraj velikih konjušnica. Potom sam sa svima njima krenuo ovamo, misleći raditi s tobom koji sat, i usput prošao pokraj ulaza u Sorchinu kolibu.” “To si mjesto mogao izbjeći.” “Istina. Nisam ga htio izbjeći. I zato što nisam, uvjerio sam se da je jastrebica koju 108


sam odabrao pravi par za Merlina.” Ispričao joj je, primio čaj i živo nastojao doći do trećeg keksa. “Postaje sve drskiji”, promrsila je Branna. “Dovoljno drzak da provocira, jer ovo nije bilo ništa drugo. Htio je da ga ponovno napadnem, ali palo mi je na pamet da bi ga više pogodilo da mu okrenem leđa.” “Hoće da znamo da ne možemo otići ni u šetnju šumom, a da se ne izložimo opasnosti. Izaziva nas”, složila se Branna, “nadajući se da će nam uništiti samopouzdanje i da ćemo se zatvoriti.” “Samouvjereniji je nego prije, barem mi se tako čini.” “Dvaput smo ga ranili, i više nego dvaput, a prošli put smo ga zamalo uništili.” “Ali nismo”, napomenuo je Fin. “I on se oporavio i zna da se samo mora dokopati svoje jazbine da bi se oporavio. Zna da se može s nama boriti nebrojeno puta i vratiti se natrag nebrojeno puta. Da smo kockari, šanse bi bile da ćemo jednog dana izgubiti. Opet je vrijeme Branna, i to je njegova prednost.” “Ne vjeruje da ga je moguće uništiti - ili da je moguće uništiti to što nosi u sebi. Ali radim na tome. Otišla je do stola i prstom kucnula svoju bilježnicu. “Posjetila sam svog oca, a on je posjetio druge i skupila sam sastojke čija će mješavina, čini mi se, uništiti demona. Smišljala sam i riječi čarolije koja ide uz to. Treba nam ime. Mislim da ovo neće funkcionirati ako demona ne pozovemo po imenu, a to su potvrdili i oni s kojima je razgovarao moj otac.” Fin je sakrio u dlan treći keks pa prišao, da joj čita preko ramena. “Sušeno krilo šišmiša - najbolje iz Rumunjske?” “Tako kažu.” “Dlake iz repa trudnog jaka.” Fin je podignuo obrvu. “Nema oka ni daždevnjaka ni psećeg jezika. Oprostite”, rekao je Kathelu i Bugsu. “Možeš se ti šaliti na račun triju vještica engleskog pjesnika, ali ovo sam složila iz najboljih izvora koje sam našla.” “Vučji zub, bobice beladone - zdrobljene - tinktura amazonske anđeoske trublje, latice kukute iz Armenije, sok smrtonosne jabuke. Nešto od ovoga mi je poznato.” “Sve su to otrovi. Prirodni otrovi. Neki od njih nalaze se u onome što smo pripremili za Cabhana, ali mnogi su sastojci egzotičniji od bilo čega što sam ja koristila. Neke ću, očito, morati naručiti. Potrebna je i voda koju je blagoslovio svećenik, što nije teško. Krv je i dalje povezujuće sredstvo. Trebat će nam tvoja krv. Tvoja krv, malo tvoje kose i noktiju.” Samo je zagunđao. “Počela sam određivati količine i redoslijed. Moji izvori daju različite upute, ali pronaći ćemo pravi omjer. I riječi moraju biti odgovarajuće. Napitak će biti crn i gust ako ga dobro pripremimo. Neće zadržavati ni reflektirati svjetlost.” Podigao je ruke i počeo joj masirati ramena. “Puna si čvorića. Trebala bi biti zadovoljna, a ne napeta. Ovo je sjajan napredak, Branna.” “Ništa od toga neće imati šansu za uspjeh ako ne odaberemo pravo vrijeme, a u vezi s tim nisam nimalo napredovala.” “Razmišljao sam o tome. Ostara 4? Ekvinocij. Pokušali smo za ljetni solsticij, zbog svjetlosti. Ostara također ima svjetlosti, čija količina raste.” “Uvijek se iznova na to vraćam.” Gurnula je ruke u kosu da učvrsti olabavljene kopče. “Ali nisam uvjerena u to kao što sam bila u drugim pokušajima. Trebalo bi biti u redu i možda jest, a ja to ne vidim zbog ostalih elemenata.” Okrenuo ju je i dalje joj masirajući ramena. “Mogli bismo pokušati osmisliti čaroliju i napitak za vrijeme Ostare, a onda vidjeti djeluje li uvjerljivo. Pod uvjetom da pronađemo 4

Uskrs (od imena germanske božice Eostre)

109


trudnog jaka.” Nasmiješila se kao što se i nadao. “Otac mi je rekao da zna čovjeka koji za određenu cijenu može nabaviti bilo što.” “Onda ćemo platiti koliko treba i početi. Još imam oko sat vremena pa ću ti pomoći s čarolijom. Ali mislim da bi ti večeras dobro došlo malo razonode, da ne misliš stalno na sve ovo.” “Misliš?” “Mislim da bi trebala sa mnom izaći na večeru. Znam jedno mjesto koje bi ti se veoma dopalo.” “Izići na večeru? A kakvo bi to mjesto bilo?” “Jako otmjeno. Romantično i elegantno i s odličnom hranom.” Motao je oko prsta jedan njezin uvojak. “Mogla bi nositi haljinu koju si imala za doček Nove godine.” “Imam ja više haljina, a mogla bih i gola ako se poslužuje večera za bogove koju ne moram sama kuhati.” “Ako baš želiš, ali ja bih te radije sam skinuo poslije deserta.” “Finbar, idemo li na spoj?” “Idemo. Večera je u osam, ali ću te pokupiti u sedam da imaš vremena prije večere uživati u gradu.” “U gradu? Kojem gradu?” “Parizu”, rekao je i poljubio je. “Hoćeš da letimo do Pariza radi večere?” “Savršene večere - u gradu svjetlosti.” “Pariz”, ponovila je i pokušala se uvjeriti da je to neozbiljno i suludo, ali jednostavno nije mogla. “Pariz”, ponovno je rekla i uzvratila mu poljubac.

110


Poglavlje 14.

“KAKO JE BILO? U PARIZU”, DODALA JE IONA. “NISMO još imale prilike pričati o tome

bez muškog društva u blizini.” “Jako lijepo. Ustvari pomalo zapanjujuće. Svjetla, glasovi, i naravno hrana i vino. Nekoliko sati bila sam u posve drugom svijetu.” “Romantično?” Iona je vezala lijepe mašne od lika oko sapuna nježnih boja, kao i onih živo obojenih. “Da, bilo je.” “Nije mi jasno zašto te to zabrinjava.” “Nije mi do romanse. To slabi odlučnost i pomućuje razum.” Branna je odmjerila mljeveno bilje. “To si sada ne smijem dopustiti.” “Ali vi se volite.” “Ljubav nije uvijek rješenje za sve.” Dok se Iona brinula o zalihama u trgovini, Branna se orijentirala na nabavu magičnih sastojaka. Doći će do još jedne borbe, mogući su i drugi napadi. Htjela je za svaki slučaj imati pri ruci zalihu lijekova. “To je za tebe i to mi je drago.” U mali kotlić dodala je točno šest kapi ekstrakta potočarke. “To te nadopunjuje, osnažuje tvoju svrhu.” “Misliš da tvoju slabi.” “Moguće je, posebno sada kad si to ne mogu dopustiti. I Fin i ja znamo da možemo živjeti jedno bez drugoga. Do sada smo tako živjeli i bilo nam je dobro. Znamo da naša sadašnja veza možda postoji samo danas. Sve ostalo mora pričekati dok ne uništimo Cabhana.” “S njim si sretnija”, naglasila je Iona. “A koja žena nije sretnija kad može računati na dobru i prilično redovitu ševu?” Kad je Iona prezirno otpulmula, podigla je prst da je ušutka, a zatim držeći ruke nad kotlićem natjerala napitak da brzo proključa. Zatim je počela mrmljati, zatamnjivati svjetlo jednom rukom, a drugom prizivati pljusak plave kiše. Na čas se stvorila duga, a potom je i ona skliznula u lonac. Branna je pustila da se napitak krčka na najslabijoj vatri. Zadovoljno se okrenula i zatekla Ionu kako je proučava. “Promatram te kako radiš”, objasnila je Iona. “Tako je lijepo, tako graciozno, puno moći koja struji uokolo.” “Trebat će nam zaliha ovog okrepljujućeg napitka, kao i melema i masti koje sam skupljala.” Branna kucne po vratima ormara koji je smatrala svojim ratnim zalihama. “Nadaj se najboljem, pripremi se na najgore.” “Dobro pravilo.” “Je li to ono što radiš s Finom?” “Kad sam s njim - i ne samo zbog seksa - prisjećam se svih razloga zašto sam se u njega zaljubila. U njemu je takva dobrota - a to sam željela zaboraviti. Njegov humor, njegovu posvećenost, njegovu odanost. Sada se toga želim prisjetiti radi utjehe, a i jedinstva. Kad se prisjetim sveg o njemu, onda mu mogu dati svoje povjerenje u vezi s ovim. Potpuno povjerenje. A nisam sigurna da sam prije to uspijevala bez obzira na to koliko sam se trudila. Kako sada mogu i to činim, uvijek će biti nešto dobro na što se mogu osloniti.” “Hoće li danas doći?” “Rekla sam mu da nema potrebe. I dalje nam nedostaju neki sastojci pa još ne 111


možemo početi raditi otrov. On ima svoj posao, kao i ja svoj. I cijenim što mi daješ toliki dio svog slobodnog dana.” “Volim se zabavljati sa zalihama za tvoju trgovinu - a što više napravim, više ćeš vremena imati za otrov za demona. Želim poslije izvesti Alastara i nadala sam se da ćeš nam se ti pridružiti u jahanju.” “U jahanju?” “Vidjela sam te kako jašeš, a Meara je spomenula da ne izdvajaš dovoljno vremena za to kao prije.” Nije dovoljno jahala, pomislila je Branna jer ju je to podsjećalo na Fina. Ali sada... Za nju je kupio Aine, a ona si nije priuštila zadovoljstvo da ispita odnos s tim konjem. “Ako završim što moram završiti, hoću. A ako nas dvije odemo na jahanje iz zabave, to će biti kao da Cabhanu pokazujemo dugi nos.” “Sada ga viđamo svaki dan.” Iona je polako slagala lijepe sapune u šarene tornjeve. “Kukavički se skriva.” “Znam. I ja ga viđam. Sada često iskušava moje granice.” “Prošlu sam noć sanjala Teagan. Razgovarale smo.” “I tek mi sada kažeš?” “Bilo je kao u posjetu. Sjedile smo pokraj vatre i pile čaj. Vidio joj se trbuh i dala mi je da osjetim kako se beba miče. Pričala je o svome mužu, a ja o Bovleu. I iznenadilo me ono što si ti rekla da smo svi mi međusobno povezani - da su njezin muž i Boyle tako slični. Po karakteru i ljubavi prema konjima i zemlji.” “Boyle je s trojkom povezan kroz čovjeka za kojeg se Teagan udala? Da, to je moguće.” “Nismo razgovarale o Cabhanu, nije li to čudno? Samo smo pile čaj i pričale o njezinu mužu, očekivanom djetetu, Bovleu i planovima za vjenčanje. Na kraju sna dala mi je malu hamajliju i rekla da je to za Alastara.” “Imaš li je?” “Jutros sam mu je stavila na uzdu prije nego što sam došla ovamo. Imala sam u džepu hamajliju koju sam ja izradila za Alastara, pa sam je dala njoj.” “Razmijenili smo zaloge, svatko od nas sa svakim od njih. Mislim da se ne radi samo o uljudnosti. Nešto što pripada nama nalazi se u njihovu vremenu, a nešto njihovo u našem. Morat ćemo sva tri dara imati sa sobom kad se ponovno susretnemo s Cabhanom.” “Još nismo sigurni kada.” “To me ljuti”, priznala je Branna. “No to ne možemo znati dok ne budemo imali sve što nam treba za uništenje demona. Moram vjerovati da ćemo znati kad bude trebalo.” “Demoni i posjeti u snovima rođaka iz vremena prije nekoliko stoljeća. Borbe i oluje i vjenčanja. Moj je život toliko drugačiji od onoga prije godinu dana. Ovdje sam već skoro jednu godinu i čini mi se kao da moj prijašnji život jedva postoji. Je li glupo od mene - i nerazumno - da planiram i pripremam večeru za Boylea u povodu godišnjice? Da ga iznenadim mislim, s nečim što bi stvarno mogao jesti bez pretvaranja da ne valja.” Vesela i dirnuta, Branna je pogledala prema Ioni koja je preslagivala svoje sapune. “Naravno da nije.” Još uvijek ga vidim baš onakvog kakav je bio kad se prvi put pojavio na Alastaru, Kako su obojica jednostavno naletjela na mene. A sad su moji. Htjela bih obilježiti taj dan. “I hoćeš.” Nešto joj je proletjelo kroz glavu. Branna je zastala da se prisjeti kad su se otvorilavrata. Ušla je jedna njezina sujeda, vedra bakica. “Dobar dan, gospodo Beker.” “I vama, Branna, a i Ioia je ovdje. Nadam se da ne smetam.” 112


“Nimalo. Jeste li za čaj?' ponudila je Branna. “Rado, ako vam nije problem. Došla sam po čaj - ako imate onu mješavinu koju radite za prehladu. Ako mi možete malo prodati, onda ne bih morala do sela.” “Imam, naravno. Skinite kaput i sjednite pokraj vatre. Lovi li vas prehlada?” “Ne mene, nego je mog muža već ulovila pa me izluđuje svojim prigovaranjem. Šalica čaja pokraj vatre sa ženama koje ne misle da će umrijeti jer su prehlađene spasila bi mi zdrav razum, časna riječ. Ah, kako su krasni ti sapuni, kao bomboni u staklenci.” “Ne mogu odlučiti koji mi je najdraži, ali ovaj mi je jedan od boljih.” Iona je ponudila jedan tamnocrveni sapun gospođi Baker da pomiriše. “To je krasno. Kupit ću si jedan kao nagradu što ga nisam udarila tavom po glavi.” “Zavrijedili ste to.” “Počnu malo šmrcati i imaš s njima više posla nego s gomilom klinaca. Uskoro ćeš se i sama u to uvjeriti s obzirom na skorašnje vjenčanje “ “Nadam se da ću na dar dobiti jednu solidnu tavu”, rekla je Iona nasmijavši gospođu Beaker do suza. Prihvatila je poziv, skinula kaput i šal i smjestila se pokraj vatre. “A evo i Kathela lijepo je to, pas, vatra, šalica čaja. Učinilo mi se da sam ga vidjela kad sam krenula ovamo kako se šulja uz rub šume i čak sam ga pokušala dozvati, a onda sam vidjela da to uopće nije Kathel. Bio je to neki veliki crni pas i na čas sam pomislila: Bože dragi, pa to je vuk. A onda je nestao.” Pucnula je prstima. “Pretpostavljam da su me moje stare oči prevarile.” Na brzinu dobacivši pogled Ioni, Branna je donijela čaj i kolače. “Možda neki lutalica. Jeste li ga već prije viđali?” “Nisam, ne, i nadam se da neću. Naježila sam se, moram priznati, kad je okrenuo glavu prema meni kad sam zazvala Kathela. Skoro sam se okrenula i vratila u kuću - što dokazuje da sam se naježila jer unutra me čekalo zapomaganje gospodina Bakera. O, Branna, kakva gozba! Strašno sam vam zahvalna.” “Nije to ništa. Imam jedan ljekoviti napitak koji možete staviti u čaj gospodinu Bakeru. Dobar je za takve probleme i pomoći će mu da zaspi.” “Samo recite koliko sam dužna.” Čavrljale su s gospođom Baker, pripremile račun za čaj i napitak, a sapun su joj darovale. A Branna je poslala Kathela da je otprati da bi bila sigurna da je stigla kući bez problema. “Je li se on njoj prikazao”, rekla je Iona čim su ostale same, “ili je njegova... prisutnost - ako se to tako kaže - postala opipljivija?” “Možda je postao neoprezan, to je isto moguće. Šulja se uokolo, kao što je ona rekla, nadajući se da će nas uznemiriti, pa se nije sakrio od drugih. Budući da ne želi privlačiti pozornost drugih, mislim da je bila riječ o neopreznosti.” “Nestrpljiv je.” “Možda, ali morat će pričekati da mi budemo spremni. Idem završiti ovaj okrepljujući napitak, a onda idemo. Idemo jahati.” “Nadaš se da će krenuti na nas.” “Ne nadam se da neće.” Branna je prkosno podigla glavu. “Voljela bih mu pokazati što mogu dvije moćne žene.”

BRANNI NIJE BILO ŽAO ŠTO JE FIN IMAO DRUGOG POSLA. Da je bio kod kuće ili konjušnici, ne bi mu se dopala ideja da ona i Iona izađu ili bi zahtijevao da i on ide s njima. 113


Nosila je jahaće čizme koje nije obula godinama i morala je priznati da se dobro osjećala. Još je bolji osjećaj bio osedlati Aine. “Ne poznajemo se još dobro pa se nadam da ćeš Ioni reći ako budeš imala problema sa mnom.” Malo je zastala da obiđe ždrebicu, pogladi je po obrazima i pogleda je u oči. “On bi te uzeo već i samo zbog tvoje ljepote i skladnosti, jer njima obiluješ. No osjetio je da si namijenjena meni, i ja tebi. Ako je tako, učinit ću za tebe najbolje što mogu. To ti obećavam. Ovo sam danas napravila za tebe”, dodala je i s pomoću crvene vrpce uplela hamajliju u Aininu grivu. “Za zaštitu, jer ću te čuvati bez obzira na to jesi li moja.” “Ona misli da si skoro jednako lijepa kao i ona sama”, rekla je Iona Branih. Nasmijavši se, Branna je krenula namjestiti stremene kako njoj odgovara. “Pa to je divan kompliment.” “S tobom na leđima bit će lijep prizor - a to je nešto što će ona rado učiniti za Alastara.” “Hajdemo onda.” Izvela je s Ionom konje iz konjušnice i uskočila u sedlo kao da je to zadnji put radila jučer. “Imamo li neki plan?” Iona se nagnula u sedlu da pogladi Alastara po vratu. “Katkad je najbolje pustiti da stvari idu svojim tokom.” Otišli su do ceste, a Kathel i Bugs trčkarali su uz njih. “Ne mogu dozvati sokola”, rekla je Iona. “Oni će doći ako nam budu potrebni. Iako bi to bila sjajna ideja, jahati sa svim vodičima. Što kažeš na lagani galop?” “Kažem da.” Kako je skladna, pomislila je opet Branna kad je Aine reagirala i krenula u lagani galop. A i koketna, dalje je mislila Branna, kojoj nije trebao Ionin dar da bi protumačila način na koji je Aine zabacivala svoju grivu. Osvrnula se i vidjela kako je njezin vjerni Kathel usporio korak da bi ga Bugs mogao stići i osjetila kako joj se uglovi usana razvlače u osmijeh zbog radosti koja je zračila iz njih obojice. Stoga se i ona prepustila uživanju. Oštrina u prohladnom zraku govorila joj je da će uskoro biti snijega. Osjećala je miris drveća i konja, slušala pravilan topot kopita. Možda predugo nije izdvajala dovoljno vremena za ovo kad joj je malo galopa tako razgalilo dušu. Osjećala se usklađena s konjem. Fin je bio u pravu, priznala je, jer on nije nikada griješio u tim stvarima. Štogod da je razlog, Aine je njezina, a njihovo je partnerstvo započelo sada. Skrenule su na stazu među drvećem gdje je zrak bio još hladniji. U sjenci su ležale hrpice snijega koje su se zadržale otkad je prošli put padao, a na grani je cvrkutala neka ptica. Usporile su u lagani kas. “Ona se nada, kao i Alastar, da ćemo još izići na neku čistinu i malo galopirati.” “Ja ne bih imala ništa protiv. Nisam ovuda prolazila više od godinu dana. Skoro sam zaboravila kako je zimi lijepo, tako tiho i samotno.” “Neću se nikad na ovo naviknuti”, rekla joj je Iona. “Nikada nisam mogla biti ravnodušna. Ne znam koliko sam tura vodila ovuda prošle godine, a svaka je bila čudo za sebe.” “Ovakvo povlačenje nije dosadno jahačici tvojih sposobnosti?” “Možda bi pomislila da je, ali nije. Ljudi su obično zanimljivi, a i plaćena sam da jašem. Osim toga...” Iona značajno podigne obrve. “Mogu i spavati sa šefom. To je dobar posao u svakom slučaju.” 114


“Mogle bismo na povratku napraviti krug i proći pokraj tvoje kuće.” “Nadala sam se da ćeš to reći. Danas su - možda - trebali početi raditi suhozid. Connor je bio tako dobar pa je našao vremena da ode onamo i pomogne.” “On voli građevinske radove, a i spretan je u tome.” Zajedno su okrenule konje da prođu duž rijeke. Zrak je postao hladan i Branna je ugledala prve tračke magle. “Imamo društvo”, šapnula je Ioni. “Dobro.” “Pazi da konji budu mirni, a ja ću se pobrinuti za pse.” Pojavio se u obliku muškarca, zgodnog i stasitog, odjeven u crno sa srebrnim rubom. Branna je primijetila da je bio toliko tašt da sije dotjerao lice tako da sjaji od zdravlja i lijepog tena. Duboko im se naklonio. “Dame. Kaka sjajan prizor u ovaj zimski dan.” “Zar ti je tako dosadno u životu”, počela je Branna, “da sve vrijeme provodiš šuljajući se ondje gdje nisi dobrodošao?” “Ali kao što vidiš, isplatilo se, jer ovdje imam dva od tri cvijeta. Ti se namjeravaš oženiti za smrtnika”, obratio se Ioni, “protratiti svoju moć na nekoga tko ti ne može uzvratiti. Ja ti mogu dati daleko više.” “Ti za mene nemaš ništa i neizmjerno si ništavniji od njega.” “On ti gradi kuću od kamena i pruća, a ja bih ti dao palaču.” Raširio je ruke, a povrh hladne, tamne površine rijeke pojavila se palača koja je blistala od srebra i zlata. “Pravi dom za nekoga kao što si ti, koja nisi nikada imala svoj dom. Koja si uvijek za njim čeznula. To bih ti ja dao.” Iona posegne duboko u sebe i pretvori sliku u crnilo. “Zadrži si to.” “Oduzet ću ti moć pa ćeš živjeti u pepelu onoga što je moglo biti. A ti.” Okrenuo se Branni. “Ti spavaš s mojim sinom.” “Nije ti sin.” “Njegova je krv moja krv, to ne možeš nikada poreći. Uzmi ga, prepusti mu se, tako ćeš samo oslabiti. Moje ćeš sjeme nositi ovako i onako. Odaberi mene i odaberi me sada dok ti još dajem mogućnost izbora. Jer kad dođem po tebe, dat ću ti bol, ne užitak. Ako odabereš njega, njegova će krv, krv koju se zaklinješ da ljubiš, biti na tvojim rukama.” Nagnula se u sedlu. “Biram sebe. Biram svoj dar i ono što mi po rođenju pripada. Biram svjetlost pod bilo koju cijenu. Mi ćemo uspjeti napraviti ono što Sorcha nije. Gorjet ćeš, Cabhane.” Sad je ona zamahnula rukom, a nad tom hladnom i mračnom rijekom uzdigla se golema vatra u čijem je plamenu i dimu urlike ispuštala Cabhanova slika. “To je moj dar tebi.” Uzdigao se stopu iznad tla, a Iona je i dalje držala konje smirenima. “S tobom ću najviše uživati. Pustit ću te da gledaš kako vadim utrobu tvome bratu i raščetvorujem muža tvoje rođakinje. Gledat ćeš kako režem grlo onoj koju smatraš sestrom i silujem ti rođaku. A tek tada, kad njihova krv natopi zemlju, tada ću tebe dokrajčiti.” “Ja sam Crna vještica iz Mayoa”, samo je rekla. “I ja sam tvoja propast.” “Budi na oprezu”, upozorio ju je. “Ali nećeš me vidjeti.” Nestao je u magli. “Ovakve prijetnje...” javila se Iona i pokazala prema golemoj vatri i urlicima. “Moramo li to gledati?” “Hmm. Meni se baš sviđa, ali...” Branna to ukloni. “U njegovoj glavi to nisu prijetnje, već obećanja. Pobrinut ćemo se da ih prekrši. Nadala sam se da će se pojaviti u obliku vuka, barem na tren. Želim ime toga što ga je stvorilo.” “Sotona, Lucifer, Beelzebub?” 115


Branna se osmjehnula. “Mislim da nije. Neki manji demon, neki koji treba Cabhana jednako kao što Cabhan treba njega. Njih dvojica zagađuju zrak. Hajdemo sada u onaj galop, pa pokraj tvoje kuće.” “Kamenje i pruće?” “Čvrsto i jako. I stvarno.” Iona je kimnula. “Branna, a što ako... ako ostaneš trudna dok si s Finom?” “Neću. Pazim na to.” S tim riječima podbode Aine u galop. DALA JE AINI MRKVU I ISTIMARILA JE, TAKO DA JE FIN zatekao i nju i Ionu kad se pojavio u konjušnici. “Čujem da ste išle jahati.” “Jesmo, i podsjetila sam se koliko to volim.” Naslonila je obraz na Ainin. “Rekao si da se nas dvije moramo upoznati.” “Nisam mislio da ideš sama.” “Nisam bila sama. Bila sam s Ionom i ona sa mnom, i s Aine i Alastarom i psima. Ma nemoj se pokušavati izvući zato što nas on ružno gleda”, rekla je Ioni. “Jača si od toga. Popričale smo s Cabhanom — zapravo smo si dobacivali teške riječi. Ispričat ćemo sve tebi i ostalima.” “Bogami hoćete.” Krenuo je zgrabiti Brannu za ruku kad ga je Aine gurnula glavom u rame. “Sad si na njezinoj strani?” “Pa moja je. I zna kao i ja da nismo bile u neprilici i nismo se izložile ništa većoj opasnosti nego što se svatko od nas izlaže kad iziđe iz kuće. Pretpostavljam da uz priču želiš nešto i pojesti.” “Ja bih mogla”, rekla je Iona. “Ovdje ćemo sve pripremiti”, odvratio im je Fin. “S čime?” Ovaj joj je put lagano uhvatio ruku. “Svaki put kad te vidim daješ mi nekakve popise. U kuhinji ima dovoljno zaliha za tjedan dana kuhanja.” “Tako i treba. Dobro onda. Iona, možeš li ti javiti ostalima, a ja ću vidjeti što mogu složiti u slavnoj Finbarovoj kuhinji.” “Išla si ga tražiti”, prigovorio joj je Fin. “Nisam, ali isto tako nisam išla van ne očekujući da ću ga naći.” “Znala si da će te napasti.” “Nije nas napao, ne onako kako ti misliš. Samo riječima. Mislim da je ispitivao teren. Nadala sam se da će se pojaviti kao vuk pa da pokušam saznati ime, ali bio je samo čovjek.” U kući je skinula kaput i dodala ga Finu. “Napravile smo krasan krug jašući i na povratku pogledale kako napreduje Ionina kuća. Bit će krasna, jednostavno krasna. Prostor je dosta otvoren, a opet s nekoliko zaklonjenih mjesta za kakvu udobnu klupicu. Vraćale smo se s one strane pa sam ovu kuću vidjela iz drugog kuta. Ona soba s prozorima koja je izbočena prema šumi. Tamo mora biti lijepo sjediti i gledati van, cijele godine. Dovoljno je osamljena i uzdiže se iz šume.” Dok je govorila, prekapala je po hladnjaku, zamrzivaču i ormarima. “Imam recept za ona pileća prsa koja Connor voli. Daje im oštrinu.” Nagnula je glavu i uputila mu izazovan pogled. “Kako ti podnosiš oštrinu, Fin?” “A ti?” Privukao ju je sebi i gricnuo joj donju usnicu. “Koliko dobroga dobijem, toliko i dajem. A mogao bi dobiti i više ako mi natočiš malo vina.” Okrenuo se, našao bocu i proučavao etiketu. “Razumiješ li kako bi na mene utjecalo to da te on ozlijedio?” 116


“Ne smijemo tako razmišljati. Ne možemo. Ono što osjećamo jedno prema drugome, što svi međusobno osjećamo, snažno je i iskreno i duboko. I ne možemo tako razmišljati.” “Nije to razmišljanje, Branna. To je osjećanje.” Položila mu je ruke na grudi. “Onda ne smijemo tako osjećati. On nas čini slabijima ako se ne usuđujemo riskirati ono što moramo.” “Čini nas još slabijima ako prestanemo osjećati.” “Oboje ste u pravu.” Ušla je Iona. “Moramo osjećati. Ja se stalno bojim za Bovlea pa ipak radimo ono što moramo. Osjećamo to i idemo dalje.” “U pravu si. Osjećaš, ali ne prestaješ”, rekla je Finu. “Ne mogu ni ja. Obećavam vam da ću se zaštititi što bolje mogu. A u tome sam jako dobra.” “Jesi. Otvorit ću ovo vino, Iona. Hoćeš li?” “Natjeraj me.” “Kad budeš gotov s vinom Fin, možeš oguliti krumpire.” “Iona”, rekao je Fin glatko, “tebi ne bi bilo teško oguliti krumpire, zar ne zlato?” Prije nego stoje Branna mogla nešto reći, Iona je skinula kaput. “Ja ću preuzeti kuhinju. U stvari Branna, štogod da radiš, mogla bi mi objasniti. Možda to bude Bovleova večera za godišnjicu.” Ovo je malo previše improvizirano za tu svrhu”, zaustila je Branna, “ali... Pa to je to! Za ime... zašto se prije nisam toga sjetila?” “Čega?” pitala je Iona. “Vrijeme. Dan kad ćemo uništiti Cabhana. Bilo mi je pred očima. Treba mi moja knjiga. Trebaju mi moje zvjezdane karte. Moram biti sigurna. Uzet ću si ovaj stol - neće dugo trajati.” Dograbila je vino koje joj je Fin natočio i u hodu do blagovaonice zapuoketala prstima u zraku, a njezine knjige s čarolijama, njezin laptop i bilježnica uredno su se poslagali na jednu stranu. “Iona, kad oguliš krumpire moraš ih razrezati na četiri dijela i staviti u veliku posudu za pečenje. Pećnicu odmah zagrij na stotinu i devedeset stupnjeva.” “To mogu, ali...” “Meni treba dvadeset minuta. Možda pola sata. Ah,., zatim prelij krumpire s otprilike četiri žličice maslinova ulja i protresi ih. Posipaj paprom i usitnjenim ružmarinom. Sama odredi količinu - imaš oči. Stavi u pećnicu na trideset minuta, a zatim ću ti reći što da radiš dalje. Do tada ću biti gotova. Tišina!” Odrezala je i sjela prije nego stoje Iona uspjela postaviti još jedno pitanje. “Mrzim kad kaže otprilike ili imaš oči”, promrmljala je Iona Finu. “Imam i ja oči, ali vjeruj mi lošije su od tvojih.” “Možda bismo zajedno bolje vidjeli.” Dala je sve od sebe - ogulila, razrezala, prelila, protresla, posipala. I poželjela da je Boyle prisutan pa da joj kaže izgleda li dobro. Kad je Fin slegnuo ramenima, ubacila ih je u pećnicu. I postavila tajmer. Zatim je pila vino i nadala se dok je s Finom promatrala što Branna radi. Izvukla je odnekud jednu od svojih kopči i pričvrstila kosu. Podigla je rukave na džemperu do laktova jer se premještala s knjige na kompjutor i natrag, radeći bilješke i izračune. “Što ako ne bude gotova kad se oglasi tajmer?” pitala se Iona. “Prepušteni smo sebi jer bi nam kožu oderala da je sada prekinemo.” “To je to!” Branna je pljesnula rukom po svojoj bilježnici. “Tako mi svih božica, to je to. Tako je jebeno jednostavno, tako prokleto očigledno. Potpuno sam to previdjela.” Ustala je, vratila se i natočila si drugu čašu vina. “Na godišnjicu. Naravno. Kada ako ne tada?” “Na godišnjicu?” lonine su se oči raširile. “Moju? Na dan kad sam došla i upoznala te? 117


Ali rekla si da to nije funkcioniralo. Dan kad sam upoznala Boylea? Ta godišnjica?” “Ne, ne tvoja. Sorchina. Dan kad je umrla. Godišnjica njezine smrti i dan kad je Cabhana pretvorila u pepeo. Na taj ćemo ga dan, u našem vremenu, dokrajčiti Neupitno. Ne na Sabat ili Esbat. Ne na sveti dan. Na Sorchm dan. “Na dan kad je trojka primila njezinu moc tiho je rekao Fm. “Dan kad su postali, a time si i ti postala. Imas pravo. Cijelo je vrijeme bilo ovdje, a nitko to nije vidio. “Sad vidimo.” Podigla je čašu. “Sad možemo završiti.

118


Poglavlje 15.

OSJEĆALA SE OKRIJEPLJENO, PUNA NOVE ENERGIJE. Branna je aktivno uživala u

pripremanju večere - a Iona je odlično obavila svoj dio - i uživala je sjediti sa svojim krugom u Finovoj blagovaonici unatoč tome što se veći dio razgovora vrtio oko Cabhana. U stvari, možda baš zbog toga. Sad je jasno vidjela kako bi mogli i kako će to napraviti. I vrijeme i način. Opasnost je i dalje postojala i oni će se s njom suočiti. Sad je mogla vjerovati onako kako su vjerovali Connor i Iona. Pravda i svjetlost pobijedit će tamu. Ima li boljeg načina provesti večer od sjedenja u vreloj pjenušavoj kupki u Finovoj kadi, ispijanja posljednje čaše vina i promatranja sporih i mekih snježnih pahulja? “Iznenadio si me, Finbar.” Ležao je nasuprot nje s lijenim pogledom u očima. “Jesam li?” “Stvarno jesi. Možeš li vjerovati da je dečko kojeg sam poznavala izgradio ovu veliku kuću sa svim tim stilom i raskoši. A sam se naputovao i postao uspješan poslovan čovjek koji dovodi svoje poslove tamo gdje živi. Prije desetak godina ne bih ni pomislila da ću uživati na ovom tvom lijepom mjestu dok vani pada snijeg.” “A što bi bila pomislila?” “Da će biti znatno manje, moram priznati. Tvoji su snovi prerasli moje i dobro si ih ostvario.” “Neki su ostali isti.” Samo se osmjehnula i kliznula mu stopalom po nozi u zapjenjenoj vodi. “Imam dojam da smo u nekoj planinskoj kućici u Švicarskoj, što mi se sviđa, ali čudi me da ovo nisi smjestio u onu sobu s prozorima, kad je smještena na tako povučenom mjestu s pogledom na šumu.” Otpio je malo vina. “Kad sam radio tu sobu mislio sam na tebe.” “Na mene?” “I nadao se da ćeš se jednoga dana udati za mene kao što smo planirali i živjeti ovdje sa mnom. I da ćeš ondje imati radionicu.” “O, Fin.” Njegova i njezina želja ispreplele su se i stegnu le joj srce. “Ti voliš otvoren prostor kad radiš, staklo kroz koje možeš gledati, osjećaj da si vani, to te privlači. Dovoljno je udobna iznutra, a ima tu otvorenost koja vanjski svijet donosi k tebi. Ostakljena soba nasuprot šume tako ti istodobno daje i privatnost i otvorenost.” Na trenutak nije mogla govoriti da se ne čuje kako joj glas drhti. “Kad bih imala čarolije da promijenim ovo što jest u ono što bih željela, živjela bih i radila ovdje s tobom. Ali imamo ovo.” Odložila je čašu na stalak, otplutala do njega i privila svoje tijelo uz njegovo. “Imamo danas.” Povukao joj je ruku niz kosu do onog mjesta gdje je uranjala i širila se po vodi. “Bez sutra.” “Danas.” Pritisnula je svoj obraz na njegov. “Ja sam s tobom, ti si sa mnom. Nikad nisam vjerovala, nisam si dopustila vjerovati da možemo ovoliko imati. Današnjica je moj svijet, kao što si i ti. To možda nikad neće biti dovoljno, pa ipak.” Malo se odmaknula. “To je 119


sve.”

Prešla je svojim usnicama preko njegovih i kliznula u poljubac unoseći u njega svu svoju nježnost. Dat će mu sve što ima. A sve što ima bila je ljubav. Više od tijela, ali kroz tijelo i srce. Uvijek je bilo njegovo i uvijek će biti, pa je darivanje bilo jednostavno kao udisanje. “Vjeruj”, šapnula je. “Večeras.” Ljupko mu je ponudila poljubac, jer je uz svoju praktičnu narav mogla zaboraviti na ljupkost, da ga uzbudi i da ga umiri. Njezina jedina ljubav. Znao je ��to mu nudi i znao je što traži. Prihvatit će i uzvratiti. Ostavivši po strani želju za više, vjerovat će da večeras znači sve. Bila je to čista magija imati je tako meku i podatnu, njezin topao dah na njegovu obrazu u zagrljaju. U njemu i oko njega pojavila se vrućina, dok ih je snijeg poput nečujne zavjese odvajao od svijeta. Obuhvatio joj je nježno grudi, tako nježno, jer još je u mislima vidio grube otiske koje je na njoj ostavio onaj njegove krvi. Dok joj je srce kucalo ispod njegova dlana, zakleo se da je nikad neće povrijediti i da će dati svoj život da je zaštiti od zla. Štogod da se sutra dogodi, on neće prekršiti svoju riječ. Njene su ruke klizile po njemu, a njezini su se prsti lagano dotakli njegova znaka. Njezin je dodir, čak i tako lagan, izazvao na tom mjestu bol koja je prodirala do kosti. Bila je to cijena koju će on platiti bez pitanja. Voda se poput neumornog bubnjanja u tišini noći vrtložila oko njih dok su rukama posezali pod površinu da si pružaju užitak. Dah joj je zastao, srce drhtalo od spajanja osjećaja i osjeta, a potreba i čudesnost su rasli. Kako je nježnost mogla izazvatitakvu vrućinu - navalu adrenalina, vatru u trbuhu - a ipak je navesti da poželi svaki trenutak pretvoriti u vječnost? Kad ga je zajahala i primila duboko, duboko, znala je da nikada neće primiti drugoga. Štogod da tijelo traži, nitko drugi nije mogao dirnuti njezino srce i dušu. Provlačeći prste kroz njegovu kosu, držala mu je lice dok se pomicala nad njim tako da je može vidjeti, da može pogledati u nju i znati. Na sporom putu do vrhunca uskovitlana se voda žarila nalikujući na jezero svjetlosti koje ih oplakuje i okružuje. Kad su pali u čvrstom zagrljaju, svjetlost se razlila u noći i ozarila meki zastor od snijega. Poslije se, opuštena i snena u njegovu krevetu, privila uz njega. Dok se večeras pretvaralo u sutra, čvrsto se držala onoga što voli.

PROŠLO JE JOŠ NEKOLIKO DRAGOCJENIH DANA PRIJE NEGO što je Branna nabavila sve sastojke potrebne za otrov u količinama koje su joj omogućile da eksperimentira. Connor ju je promatrao dok ih je zatvarala u zasebne staklenke na svom radnom stolu. “To je opasno, Branna.” “I treba biti.” “Moraš biti oprezna.” Lice mu se skamenilo kad mu je dobacila ubojiti pogled. “Uvijek i jesi, dobro to znam. Ali znam i to da nisi nikad radila s ovakvim stvarima, ni priređivala tako smrtonosan napitak. Imam pravo brinuti o svojoj sestri.” “Imaš, ali ne moraš. Danima sam čekala da sve ovo stigne da bih mogla početi raditi. 120


Meara, vodi ga odavde, molim te. Oboje biste trebali ići raditi, a ne se motati oko mene.” “Ako nećemo to moći upotrijebiti skoro do travnja”, pitala je Meara, “ne možeš li pričekati s pripremanjem?” “Kao što je Connor dobro primijetio, nisam ovo nikad radila. Možda će mi trebati neko vrijeme da sve napravim kako treba, a možda ću morati naručiti još prije nego što budem sigurna da je dobro. To je osjetljiv posao.” “Iona i ja bismo trebale to raditi s tobom.” Strpljenja, rekla je Branna sama sebi, i izvukla nešto iz svojih iscrpljenih zaliha. “Ako sve tri budemo ovdje zajedno provodile sate i dane, Cabhan će znati da nešto pripremamo. Najbolje će biti da nastavimo kao i do sada.” Boreći se protiv uzrujavanja, jer njegova je briga potekla iz ljubavi, okrenula se Connoru. “Connore, pričali smo o svemu ovome.” “Jedno je pričati, drugo je raditi.” “Mogli bismo malo promijeniti rutinu”; predložila je Meara, koja se našla između njih dvoje. “Netko od nas mogao bi biti ovdje sat ili dva prije podne, a netko drugi mogao bi doći oko podneva ili poslije posla.” “Dobro.” Samo da ih se sada riješim, pomislila je Branna. “Ali ne danas jer oboje imate svoje zadatke. Ja ću ionako samo usitnjavati i cijediti. Pripremati sastojke. A znam što radim. Osim toga, oko podneva očekujem Fina, tako da će nas već biti dvoje.” “Onda dobro”, rekla je Meara prije nego što se Connor uspio pobuniti i uhvatila ga za ruku. “Moram ići jer će mi Boyle skočiti za vrat i neće mi dati mira. Branna, javi nam ako trebaš pomoć.” “Budi uvjerena da hoću.” Connor joj priđe i utisne kratak i snažan poljubac. “Nemoj se otrovati.” “Baš sam htjela, da vidim kako je to, ali neću kad me tako lijepo moliš.” Odahnula je kad su se vrata za njima zatvorila, a potom zatekla Kathela kako sjedi i promatra je. “Zar i ti? Kad sam to odjednom postala budala? Ako želiš pomoći, odi u izvidnicu.” Otišla je do vrata i otvorila ih. “Zamračit ću radionicu i zaključati je. Ne bi bilo dobro da se netko ušeće po kremu za ruke dok ovo radim. Budi koristan, Kathel”, rekla je umiljatijim glasom, “i javi mi ako negdje u blizini primijetiš Cabhana.” Ponovno je odahnula kad je i za njim zatvorila vrata. Zamračila je prozore kako nitko osim onoga kome on dopusti ne bi mogao vidjeti unutra. Začarala je vrata kako nitko kome ona ne dopusti ne bi mogao ući. Okrenuvši se radnom stolu počela je raditi - oprezno - s vučjim zubom. Posao je bio sitničav jer je iz predostrožnosti morala svaki sastojak oprati. Neki kažu da oni koji se bave crnom magijom katkad u otrovno bilje udahnjuju moć da samim dodirom ili udisanjem mirisa izazivaju čudne bolesti. Ona nije imala ni vremena ni namjere razboljeti se. Nakon što bi biljku oprala, stavila bije u novu staklenku ili bi usitnila latice i bobice, ili pak iscijedila sok. Fin ju je izvana promatrao kao kroz neku tanku koprenu. Bila je dovoljno oprezna da zakrili radionicu, pomislio je, jer čak je i odavde mogao prepoznati beladonu i anđeoske trublje - iako je mogao samo pretpostavljati da ove druge dolaze iz Amazonije. Radila je s mužarom i tučkom jer su energija i kamen jačali moć. Svako toliko ulovio bi tračak svjetla ili tanak oblačić tame iz neke posude ili staklenke. Oba su se psa držala uz njega. Nije bio siguran je li Bugs došao zbog njega ili zbog Kathela, no mali je mješanac sjedio i čekao jednako strpljivo kao i Brannin veliki pas. Fin se pitao hoće li ikada promatrati Brannu kroz staklo a da ne bude zabrinut. Ako taj 121


dan ikada osvane, to sigurno neće biti danas. Prišao je vratima i otvorio ih. Uključila je glazbu, što ga je iznenadilo jer je najčešće radila u tišini. No sada je radila uz jecave violine. Štogod da je rekla psima, to ih je zaustavilo pa su ponovno sjeli i čekali. Pričekao je i on, nakon što je skinuo kaput. Ona je usula usitnjeni prah kroz lijevak u staklenku i zatvorila je. “Htjela sam to zatvoriti prije nego što psi počnu njuškati okolo i mahati repovima. Ne želim da mi se u posudama nađe zrnce prašine ili kakva dlaka.” “Mislio sam da si odavno protjerala svu prašinu.” Odnijela je lijevak, mužar i tučak do lonca na peći i pažljivo ih odložila u ključam vodu. “Obično je uklanjam krpom ili metlomjer je tako bolje. Je li podne?” “Skoro je jedan. Zadržao sam se. Ti si radila otkad su Connor i Meara jutros otišli?” “I to s prilično dobrim rezultatom. Ne, nemoj me još dodirivati.” Otišla je do malog umivaonika, oribala ruke te ih namazala losionom. “Držim riječ da ću biti jako oprezna”, rekla mu je. “Za ovo ništa nije jako. A sad ti treba malo odmora, hrane i čaja.” Prije nego što se uspjela pobuniti, uzeo ju je za ruku i odveo u kuhinju. “Ako si gladan, mogao si nešto naručiti dok si bio vani. Ovdje možeš dobiti sendvič i biti sretan s tim.” On je samo izvukao stolac i pokazao prema njemu. “Sjedni”, rekao je i stavio vodu za čaj. “Mislila sam da želiš jesti.” “Rekao sam da bi ti trebala jesti, a ni ja se ne bih bunio. Znam napraviti prokleti sendvič. Kad smo već kod toga, ja radim fenomenalne sendviče jer to najčešće i radim.” “Dovoljno si imućan”, napomenula je. “Mogao bi si uzeti kuharicu.” “Zašto bih to radio kad u više od pola slučajeva mogu jesti ovdje?” Kad je otvorio frižider, počela mu je govoriti gdje će što pronaći, a onda je samo sjela i zaključila da će ga pustiti da se sam snađe. “Je li ti Connor bacio bubu u uho?” “Nije morao. Bilo bi bolje da radiš s nekim, a ne sama. Još bi bolje bilo da tu i tamo nešto pojedeš.” “Čini se da to upravo radim.” Gledala je kako slaže dva sendviča s rikolom, tanko narezanom šunkom i munsterom te sa strane dodaje grickalice. Napravio je čaj i sve spustio na stol bez velike ceremonije. Branna je ustala da dohvati nož jer njezin sendvič nije prepolovio. “Pa, ako si tako izbirljiva.” “Jesam. I hvala.” Zagrizla je i uzdahnula. “Nisam ni znala da sam gladna. Ovaj dio je malo naporan, ali svejedno sam se zadubila.” “Što još treba napraviti?” “U ovoj prvoj fazi, ništa. Imam prahove, tinkture i ekstrakte, a neke od bobica i latica moram zdrobiti dok su svježe. Sve sam oprala, štoje potrajalo, kao i iskuhavanje sveg posuda prije svakog novog sastojka da bih izbjegla da se pomiješaju. Mislim da sada treba odstajati pa ću miješanje započeti sutra.” “Mi ćemo početi”, ispravio ju je. “Oslobodio sam se obaveza koliko sam mogao i bit ću s tobom dok ovo ne bude gotovo osim ako me zatrebaju u konjušnici ili školi.” “Ne znam koliko će potrajati da se sve usavrši.” “Koliko treba, Branna.” Slegnula je ramenima i nastavila jesti. “Izgledaš malo neraspoložen. Sastanak nije 122


dobro prošao?” “Dovoljno dobro.” Pričekala je, a onda ga ponovno bocnula. “Namjeravaš li kupiti još konja ili sokola?” “Gledao sam jedno ždrijebe i dogovorio se da ću ga uzeti jer mi se dopalo. Uz Ionu smo privukli više učenika za teren s preponama. Mislim da će ga ona dresirati jer ima dobro porijeklo. Ako bude htjela, mogli bismo proširiti djelatnost u tom smjeru i za to je zadužiti.” Branna je podigla obrve. “Kaže da je zadovoljna s vođenjem grupa, ali mislim da bije ovo oduševilo. Ako ti tako misliš, onda je ona zasigurno izvrstan instruktor.” “Ima urođeni dar, a učenici je vole. Ima tek tri redovne učenice, ali njihovi je roditelji hvale do neba. A dvije od njih su došle zato što je počela s jednom raditi pa se glas proširio.” Branna je kimnula i nastavila jesti, a Fin zašutio. “Hoćeš li mi reći što te muči?” pitala ga je. “Vidim da ima nešto, čujem nešto ispod svega ostalog. Ako je nešto među nama...” “Medu nama postoji samo danas, kao što smo se dogovorili.” Čuo je oštrinu u svom glasu i odmahnuo na te riječi. “Nema veze s tim, nema veze s nama. Cabhan mi ulazi u snove”, rekao joj je. “Već tri noći zaredom.” “Zašto mi nisi rekao?” “Što se tu može učiniti?” usprotivio sc Fin. “Nije me uvukao. Mislim da ne želi tu bitku i energiju koju bi mu to oduzelo, pa se ubacuje i kradom ulazi u snove, daje svoja obećanja, iskrivljuje predodžbe. Prošle mi je noći prikazao tebe.” “Mene.” “Bila si s nekim muškarcem riđe kose i blijedo plavih očiju i s američkim naglaskom. Bili ste skupa u sobi koju nisam prepoznao, ali rekao bih da je bila hotelska soba. Ti si se smijala dok ste se svlačili.” Stisnula je ruke ispod stola. “Zvao se David Watson. To je bilo prije skoro pet godina kad je bio u Kongu. Fotograf iz New Yorka. Bilo nam je lijepo zajedno i proveli smo skupa dvije noći prije nego što se vratio u Ameriku. On nije jedini kojeg bi ti Cabhan mogao pokazati. Nema ih puno, ali David Watson nije jedini. Zar ti nisi spavao s drugim ženama svih ovih godina Finbar?” Tamno zelene i pomalo opasne, njegove su se oči susrele s njezinima. “Bilo je žena. Nastojao sam da nijednu ne povrijedim pa ipak je većina njih znala da služe za utjehu ili čak gore, za nadomjestak. Nisam nikada mislio ni očekivao da ti nisi... s nekim, ali bilo mi je teško što sam te morao gledati s drugim.” “To je njegov način da te iscrpi. Ne želi te mrtvoga jer se nada da će spojiti ono što ti imaš s onim što on ima, da će te prikazati kao svog sina iako ti to nisi. Stoga te ovako uništava bez ostavljanja oznaka.” “Ja sam već označen; da nisam, nitko od nas ne bi bio s nekim drugim. Znam što mu je cilj, Branna, kao i ti. To mi ništa ne olakšava.” “Možemo pokušati otkriti što bi ga spriječilo.” Fin odmahne glavom. “I ovako imamo dosta posla. Izdržat ću. A ima još nešto, ne mogu točno vidjeti ni čuti, nego samo osjećam da postoji još nešto što pokušava prodrijeti unutra.” “Nešto?” “Ili netko, a ne želim spriječiti pristup dok ne znam o čemu se radi. Čini se kao da ga nešto odguruje i pokušava naći mjesta. Ne znam objasniti. Kad se probudim imam osjećaj da postoji neki glas ali gaja ne čujem. Pokušat ću čuti, da vidim što kaže.” “Možda bi ti bilo bolje da se dobro naspavaš umjesto što slušaš glasove. Godine koje su prošle ne mogu promijeniti, Fin.” Pogledao ju je. “Ni ja.” “Bi li ti bilo lakše da sada nismo zajedno? Da samo skupa radimo? Kad on ne bi 123


mogao mene koristiti kao oružje, bilo bi...” “Ništa nije teže nego biti bez tebe.” Ustala je i obišla stol kako bi se skutrila u njegovu naručju. “Hoćeš da ti dam imena onih s kojima sam bila? Mogu ti ih i opisati da znaš što možeš očekivati.” Prošao je jedan dug trenutak, a onda ju je lupnuo po kosi. “To je okrutan i bešćutan prijedlog.” Nagnula je glavu. “Ali skoro si se nasmiješio. Daj da ti pomognem da spavaš noćas.” Lagano ga je poljubila u obraz. “Bolje ćeš raditi. Štogod pokušavalo prodrijeti zajedno s njim može pričekati.” “Bila je u Londonu jedna crvenokosa po imenu Tilda. Oči su joj bile plave poput zumbula, a smijeh kao u sirene. Imala je i jamice na obrazima.” Stisnuvši oči, Branna ga uhvati rukom za grlo i stisne. “Vraćamo milo za drago, je li?” “Budući da se ti još nisi uvjerila u Tildinu impresivnu okretnost, rekao bih da još nismo izjednačeni. Ali trebao bih bolje spavati noćas sad kad sam je spomenuo.” Spustio je čelo do Brannina. “Neću mu dopustiti da me povrijedi, niti nas.” Kroz stražnja vrata uletjela je Iona i rekla “Ups”. “Imamo stanku za ručak”, rekla joj je Branna. “Vidim. Bilo bi dobro da dođete nešto pogledati.” Projurila je bez zadržavanja i otišla u radionicu. Branna i Finu su joj se pridružili te su stali pred prozorom i ugledali red štakora poredanih uzduž linije zaštite. Branna je položila ruku Kathelu na glavu kad je zarežao. “Ne sviđa mu se što ne može vidjeti unutra”, tiho je rekla. “Počela sam ih tjerati vatrom, ali mislila sam da biste ih trebali najprije vidjeti. Zato sam došla sa stražnje strane.” “Ja ću to riješiti.” Fin je krenuo prema vratima. “Nemoj ih paliti tu gdje stoje”, rekla mu je Branna. “Na snijegu će ostati ružan crni pepeo pa ćemo morati to čistiti - a sada je tako lijepo.” Fin joj je dobacio pogled, odmahnuo glavom i izišao van bez kaputa. “Susjedi.” Uz uzvik bijesa, Branna je izbacila zaštitu kako bi Fin bio nevidljiv. I to u pravi čas, primijetila je, jer je on izbacio svoju moć tako da su se štakori počeli koprcati i cičati onim stravično visokim tonom. Snagom volje natjerao ih je da se vrate, milimetar po milimetar. Brannaje otišla do vrata i otvorila ih s namjerom da mu pomogne, ali je uvidjela da nije potrebno. Pozvao je vjetar koji je štakore počeo okretati i valjati u ružnim valovima. Zatim je otvorio zemlju u obliku rova i zavitlao ih unutra. Potom je stigla vatra i zrakom su se prolomili krici. Kad su prestali, pozvao je kišu da ugasi vatru i natopi pepeo. A zatim je jednostavno zatvorio rov. “To je bilo sjajno”, izjavila je Iona. “Odvratno ali sjajno. Nisam znala da se može tako poigravati prirodnim silama - bum, bum, bum.” “Pravio se važan”, promrsila je Branna. “Pred Cabhanom.” Fin je stajao na mjestu, na čistini, kao da traži odgovor. Visoko je podignuo ruku i pozvao svog sokola. Merlin se sjurio poput zlatne munje, a zatim prateći smjer Finove ruke nestao među drvećem brzinom metka. Fin je zavrtio rukama prema van, prema unutra, pa nestao u vrtlogu magle. “O Bože, moj Bože, Cabhan.” “Nije to Cabhanova magla”, rekla je Branna usiljenom smirenošću. “Finova je. Otišao je za njim.” 124


“Što ćemo napraviti? Trebamo pozvati ostale, doći do Fina.” “Ne možemo doći do Fina jer ne znamo gdje je. Mora nam dopustiti, a nije to učinio. Želi ovo napraviti sam.” Letio je, zakriljen maglom, s očima sokola. A kroz sokola gledao je vuka kako se provlači šumom. Nije ostavljao tragove ni bacao sjenu. Kad je stigao do rijeke, skupio se, skočio u zrak i preskočio hladnu, tamnu površinu kao kamen izbačen iz praćke. Kad je to napravio, Fina je snažno zapekao znak na ruci. Znači Cabhan plaća neku cijenu za prijelaz preko rijeke, pomislio je. Pratio je vuka, prikriven svojom maglom, dok nije osjetio da se nešto u zraku promijenilo, da je nešto zatitralo. Pozvao je Merlina i usporio samo nekoliko sekundi prije nego što je vuk nestao.

FIN JE MOŽDA ŽELIO SAM RIJEŠITI STVAR, ALI I ONA JE svejedno pozvala ostale. Spokojno i tiho, Branna je pripremala čaj. “Tako si mirna.” Iona je hodala gore-dolje čekajući da se nešto dogodi. “Kako možeš biti tako mirna?” “Tako sam ljutita da imam osjećaj da mi krv ključa. Da nisam to prikrila smirenošću, sve bih oko sebe spržila.” Iona joj je prišla i s leđa je obgrlila rukama. “Znaš da je on dobro. Znaš da se zna brinuti o sebi.” “Znam to jako dobro, ali to ništa ne mijenja.” Potapšala je Ioninu ruku i odmaknula se da uzme zdjelu za kekse dok joj je srce bijesno udaralo po rebrima. “Nisam te pitala zašto si se tako rano vratila?” “Odlučili smo da bismo danas mogli početi raditi u smjenama. Imam sat u velikoj konjušnici u četiri, a do tada Bovleu nisam potrebna.” Iona pojuri prema vratima. “Evo ih. Ah, evo i Fina. Sve je u redu s njim.” Kad je Branna i dalje šutjela, Iona je otvorila vrata. “Ulazi unutra”, dobacila je Finu. “Nemaš čak ni jaknu.” “Bilo mi je dovoljno toplo.” “Bit će ti još toplije kad te ja izdevetam”, upozorio ga je Boyle. “Kakvo je to samostalno odlaženje za Cabhanom u nekakvom jebenom oblačku magle?” “Nešto na čemu sam radio i što sam htio isprobati.” Fin je zabacio kosu i razgibao ramena. “Svađanje sa mnom neće ništa promijeniti, ali ako tebi to pomaže, možemo se svađati.” “Ja ću te držati dok te on ne ispraši.” Connor je zbacio svoj kaput. “Nemaš pravo sam otići za njim.” “Imam svako pravo na ovom svijetu.” “Mi smo jedan krug”, počela je Iona. “Jesmo.” Fin je zbog Ione ublažio ton. “I svatko od nas zasebna je točka tog kruga.” “Točke su povezane. Ono što se događa tebi utječe na sve nas.” Meara je dobacila pogled Branni koja se i dalje bavila čajem i keksima. “Na sve nas.” “Nije znao da sam ja tamo, nije mogao vidjeti da ga slijedim i pratim kamo ide. Bio sam zakriljen. Na tome sam radio i to je razlog što sam to isprobao.” “Bez da si ikome rekao što namjeravaš?” dobacio je Connor. “Pa, nisam mogao znati hoće li funkcionirati dok ne pokušani, zar ne?” Prišao je Branni. “Iskoristio sam onaj dio njega u sebi da prizovem maglu. Trebalo mi je nekoliko tjedana - u stvari nekoliko mjeseci - da to usavršim jer sam samo tu i tamo imao 125


vremena. Danas sam uočio priliku da isprobam. A budimo iskreni, to i nije puno drukčije od jahanja po šumi da bi vidio što ti se može dogoditi.” “Ja nisam bila sama.” “Nisam ni ja”, odvratio je jednakom mirnoćom. “Merlin je bio sa mnom i uz pomoć njegovih očiju sam ga pratio. Bockao nas je, a ti si mu malo uzvratila jer znaš, kao što bi i ostali trebali, da ako izgledamo kao da ništa ne radimo, znat će da radimo jako puno. Zašto bih inače radio takvu predstavu da se riješim štakora?” Osjetno razdražen, okrenuo se i podigao ruke. “Zar ovdje ima tako malo povjerenja?” “Nije riječ o nedostatku povjerenja”, odvratila mu je Iona. “Preplašio si nas. Najprije sam pomislila da ti je Cabhan postavio zasjedu, ali Branna je rekla da si sam napravio maglu. Nismo te mogli vidjeti, nismo znali gdje si. To nas je uplašilo.” “To mi je žao, deirfuir bheag. Žao mi je za svaku sekundu straha koju sam uzrokovao, bilo kome od vas, a posebno onima koji su se za mene zauzimali skoro prije nego što su me znali.” Iona je uzdahnula. “Je li to tvoj način izvlačenja iz neprilike?” “To je istina.” Prišao joj je i poljubio je u čelo. “Priznajem da me ponio trenutak, da sam ugledao priliku i iskoristio je. A zbog toga sada znamo više nego što smo znali, ako to može biti opravdanje.” “U pravu je”, rekla je Branna prije nego što je itko drugi uspio nešto reći. “Možda će malo potrajati da se prestanem ljutiti, kao možda i vi ostali, ali ako praktično razmišljamo - a ne možemo drukčije - Fin je u pravu. Upotrijebio je ono što ima i ono što je. Pitala sam se zašto se tako razmećeš pred Cabhanom. Bilo je pomalo neugodno.” Na Finove podignute obrve mahnula je Connoru. “Odnesi taj pladanj s čajem do kamina, molim te. Staklenke na stolu su zapečaćene, ali ne želim hranu držati u blizini.” “Upotrijebio je sile prirode, jednu za drugom, i to brzo - zap, zap”, objašnjavalaje Iona. “Vjetar, vatru, zemlju, vodu. Bilo je prilično dojmljivo.” “Prilično pretjerano”, odvratila je Branna osorno, “ali sad mi je jasna svrha.” “Što je učinjeno, učinjeno je.” Boyle je slegnuo ramenima i uzeo šalicu čaja. “Volio bih čuti što to sada znamo a prije nismo, a kako nitko ne umire imam samo nekoliko minuta jer me još čeka posao.” “Kretao se kao sjenka vuka, ne ostavljajući tragove u snijegu. Išao je brzo, jako brzo, trčao je, ali nije letio. Mislim da štedi energiju.” Fin je uzeo keks, i počeo hodati amo-tamo pričajući. “Letio je samo da bi prešao rijeku, a kad ju je preletio, zapekao me moj znak. Košta ga to što prelazi rijeku i sada znam da kad to osjetim, a već sam prije to osjetio, znači da se vratio na našu stranu. Ponovno je krenuo kroz šumu i skrenuo prema jezeru. Dugo trčanje ga je iscrpilo, a onda sam osjetio neku promjenu, osjećao sam da se nešto približava pa sam usporio i pozvao Merlina sebi. Vuk je nestao. Otišao je u neko drugo vrijeme. Svoje vlastito, pretpostavljam. U svoj brlog.” “Znaš li naći put natrag? Naravno da znaš”, nastavio je Connor, “inače ne bi izgledao tako jebeno samozadovoljno.” “Znam naći put do mjesta na kojem je vuk nestao, a mislim da Cabhanov brlog nije daleko odatle.” “Kad možemo krenuti?” pitala je Meara. “Večeras?” “Ja sam slobodan”, reče Connor. “Ne večeras”, odmahnula je Branna glavom. “Moramo se pripremiti za neke stvari na koje bi mogli naići. Koje bi nam mogle koristiti. Ono što nađemo, ako išta, bit će u našem vremenu. Ali...” “Želiš da se vratimo, kad nešto nađemo, u njegovo vrijeme.” Boyle je namršteno promatrao svoj čaj. “I tamo se s njim suočimo?” 126


“Ne, nije to. Nemamo sve što nam treba, a vrijeme moramo odabrati sami. Ali kad bismo mogli ostaviti nešto u njegovoj špilji - spriječiti da on to vidi - i koristiti to da ga ondje gledamo ili slušamo. Mogli bismo otkriti ime. I saznati za njegove planove prije nego što ih počne provoditi.” “Ne možemo svi”, usprotivio se Fin. “Preopasno je da svi idemo natrag. Ako nas tamo zatoči, s nama je gotovo. Samo jedan treba ići.” “A misliš da bi to trebao biti ti?” Potvrdno je kimnuo glavom na Brannino pitanje. “Naravno. Ja se mogu vratiti, a da ne ostavim tragove jer imam omotač od magle, odnijeti tvoj kristal, jer to je najbolje za promatranje, i ponovno izaći.” “A što ako je on tamo?” Iona lagano udari Fina u rame. “Onda si gotov.” “Stoga bi ga nas nekoliko - barem dvoje”, računao je Connor, “trebalo namamiti van i zaokupiti ga.” Osmjehnuo se Meari. “Jesi li dorasla tome?” “Jedva čekam.” “Znači...” razmišljao je Boyle zgrabivši keks, pa još jedan za u džep. “Nas četvero odemo do mjesta koje je Fin danas pronašao i odande počnemo tražiti. Connor i Meara odvrate Cabhanovu pažnju tako da on krene za njima i ostavi prazan brlog. Ako ga pronađemo, Fin uzima kristal, prebacuje se u jebeno trinaesto stoljeće, ostavlja ga u špilji, vraća se i svi idemo u pub na rundu.” “To bi bilo to u grubim crtama.” Branna ga je potapšala po ruci. “Zagladit ćemo još male ali važne detalje. Znači ne idemo dok ne krenemo. Nitko od nas neće se do tada približavati tome mjestu.” Pogledala je Fina. “Jesmo li se dogovorili?” “Jesmo”, rekao je, “a imam i neke ideje' o detaljima.” “Imam i ja.” Zadovoljna i još samo malo ljutita, Branna si uzme jedan keks.

127


Poglavlje 16.

Prošlo je skoro tjedan dana prije nego što je Branna bila potpuno zadovoljna, a dragocjene je sate izgubila i na druge stvari osim usavršavanja otrova. No ipak je smatrala da je vrijeme dobro utrošila. Određivanje trenutka bilo je škakljivo, a članovi kruga bit će nekoliko puta razdvojeni - tako da je trebalo pažljivo isplanirati svaki korak svake faze. Odabrali su rano predvečerje da ne krše rutinu, a da ipak imaju sat ili više dnevnog svjetla prije sumraka. U svojoj radionici Branna je pažljivo spremila u kožnu vrećicu kristal koji je odabrala i začarala. “Moraš ga postaviti visoko i okrenuti prema oltaru da može reflektirati ono što se ispod događa”, rekla je Finu. “A ti moraš brzo otići i vratiti se.” “To si mi već rekla.” “Isplati se ponoviti. Doći ćeš u iskušenje da se zadržiš - kao što bih i ja došla - da bi vidio što još možeš naći. Što si dulje tamo u njegovu prostoru i vremenu, veća je šansa da ćeš ostaviti neki trag ili da će te on osjetiti.” Vrećicu je stavila u kožnu torbu i podigla bočicu. “Ako nešto krene po zlu, ako se on vrati prije nego što budeš gotov, ovo bi ga trebalo zaustaviti na nekoliko trenutaka, dovoljno dugo da se vratiš meni, Ioni i Bovleu u našem vremenu. To služi samo ako nemaš drugog izbora.” Stavila je i bočicu u vrećicu i ubacila u torbu. Zagledala se unutra priželjkujući da ono što on mora učiniti nije potrebno. “Nemoj sve riskirati zbog jednog trenutka.” “Budući da sve uključuje i tebe, možeš biti sigurna da neću.” “Nemoj dodirnuti ništa njegovo. Nemoj...” “Branna.” Primio joj je lice dlanovima dok im se pogledi nisu sreli. “Sve smo to prošli.” “Naravno. Imaš pravo. A i vrijeme je.” Pružila mu je torbu i otišla po jaknu. “Iona i Boyle stići će svakog časa.” “Kad ovo obavimo, imat ćemo prozor kroz koji ćemo ga moći promatrati kao što on prečesto promatra nas. I moći ćemo otrovu koji će ovo okončati posvetiti sve potrebno vrijeme.” “Nemirna sam, o tome se radi.” Nije znala je li korisno to reći, ali je znala da je glupo, a možda i opasno, pretvarati se. “Što smo bliže kraju, a vjerujem da ćemo ovo okončati, u sebi osjećam neku rastrganost. Nije to samo samopouzdanje i sumnja. Ne razumijem vlastite osjećaje i to me uznemiruje.” “Ne uzrujavaj se zbog ovoga. Barem za sada.” Morala je pokušati jer sumnji nije bilo mjesta, a nije bilo ni vremena jer su se Iona i Boyle zaustavili pred kućom. Uzela je kratak mač i pričvrstila korice za pojas. “Dobro je biti spreman”, samo je rekla kad su ušli Iona i Boyle. “Stižu i Connor i Meara.” “Onda je najbolje da krenemo.” Branna uhvati Finovu ruku, a potom Boyleovu. Kad je Iona primila Boylea za drugu ruku, poletjeli su. Letjeli su kroz hladnoću i vlagu, kroz vjetar i nad šumom, preko rijeke i jezera s dvorcem Ashford koji je ostao blistati iza njih. Lagano su sletjeli ujedan šumarak, mjesto koje joj nije bilo poznato. “Ovdje?” “Tu sam ga izgubio. Prošlo je nekoliko stotina godina od Midora i njegove špilje”, 128


napomenuo je Fin. “U blizini ima nekih kuća i puteva, ali kao i sa Sorchinom kolibom, mislim da će mjesto na kojem je stvoren Cabhan uvijek postojati u nekom obliku.” “Ovdje vlada tišina.” Boyle je pozorno promatrao izgled krajolika. “Neki težak spokoj.” Osjetivši isto, Fin je kimnuo. “Mi Irci praznovjeran smo narod i dovoljno smo mudri da gradimo kuće oko brijega koji pripada vilenjacima, a da ih ne uznemirimo, da ostavimo kameni ples tamo gdje jest. I da se držimo podalje od mjesta kojim još odzvanja tama.” Pogledao je Boylea. “Dogovorili smo se da ćemo se držati zajedno, ali u stvari bismo prešli veći dio kad bismo se razdvojili.” “Ostajemo zajedno”, nepokolebljivo je rekla Branna jer je očekivala da će on to predložiti. “A ako tama i dalje odzvanja?” Izvadila je čarobni štapić koji je na vrhu imao proziran kristal. “Svjetlost će je pronaći.” “Ne sjećam se da je to bio dio plana.” “Treba biti spreman na sve”, ponovila je. Podigla je štapić prema nebu dok vrh nije zatreperio. I promatrala Medina kako kruži nad njima. “S mojim štapićem i tvojim sokolom trebali bismo pronaći njegovo skrovište. Vuče prema sjeveru.” “Onda idemo na sjever.” Boyle je ponovno uhvatio Ioninu ruku te se njih četvero zaputi na sjever.

S DRUGE STRANE RIJEKE CONNOR I MEARA HODALI SU ŠUMOM. On se povezao s Roibeardom, koji je prolijetao među drvećem, i s Merlinom koji je promatrao kako ostatak kruga prolazi kroz drugu šumu. “Lijepo je da napokon imamo malo vremena zajedno izvesti jastrebove. Odavno si nismo to priuštili.” “Morala bih više vježbati”, uzvratila je Meara smireno i usputno, iako joj je grlo bilo suho. “Da budem potpuno spremna kad dodamo taj aranžman.” “Mogli smo doći s konjima.” “I ovako će biti dobro.” Podigla je ruku s rukavicom za Roibearda i iako je sokolarenje služilo samo kao trik, bilo joj je drago što su ga poveli. “Bi li željela imati vlastitog sokola? Pitao ju je Connor. Pogledala ga je iskreno začuđena. “Nije mi to nikad palo na pamet.” “Trebala bi imati svoga. Možda ženku ako nađeš neku s kojom možeš komunicirati. Mogla bi se pariti s mojim sokolom.” Na tu se pomisao nasmiješila jer je zvučala lijepo i prirodno. “Nisam se nikad brinula o svom sokolu.” “Ja bih ti pomogao, ali dobro bi ti išlo. Dovoljno si često pomagala oko Merlina kad bi Fin otišao u skitnju. Mogli bismo im napraviti zaklon kad budemo gradili kuću. Ako je i dalje želiš graditi.” “Nisam baš o tome razmišljala jer se jedva snalazim i s vjenčanjem.” Ponovno je pustila Roibearda da poleti. “A moramo razmišljati i o Cabhanu.” “Nećemo danas o njemu razmišljati”, rekao je Connor iako su oboje uglavnom razmišljali o njemu. “Danas pratimo Roibeardov ples. Hajde zapjevaj Meara, nešto veselo da ponese Roibearda.” “Nešto vedro, ha?” Primila ga je za ruku i zaigrano je zanjihala u hodu. Trebao joj je taj dodir, ta fizička povezanost, jer su oboje znali da bi pjesma mogla dozvati Cabhana. To su i planirali. 129


Odabrala je pjesmu Wild Rover jer je bila dovoljno vedra i imala puno stihova, stoje ostavljalo dovoljno vremena da privuku Cabhana, ako se to uopće dogodi. Nasmijala se kad joj se Connor pridružio u refrenu i da je to bio bilo koji drugi dan, bilo bi joj drago da šeće s njim uz sokola i pjesmu kroz krasnu šumu u kojoj je tlo još meko od otopljena snijega, dok se u sjenkama i dalje zadržavaju hrpice bijelog pokrivača. Kad joj je stisnuo ruku, znala je da je trik upalio. I da je došao red na njihov dio plana. Glas joj se nije promijenio kad je ugledala prve čuperke magle kako klize po tlu, ni kad je Roibeard sletio na obližnju granu - ratnik zlatnih krila spreman za obranu. “Mogao bih te ušutkati jednom svojom mišlju.” Cabhan se uzdigao iz magle sa svojim umiljatim osmjehom, a Meara je prestala pjevati da bi izvukla mač. “I čini se da jesam. Dovodiš svoju damu u opasnost, vješče, hodajući šumom bez svoje sestre da te brani.” “Imam dovoljno toga da je obranim, ako bude potrebno. No mislim da i sam znaš da se ona zna dobro zaštititi. Pa ipak...” Connor povuče prstom niz Mearinu oštricu i zapali je. “Mali dar za moju damu.” “Kakav muškarac dopušta da žena stoji ispred njega?” “Pokraj”, ispravio ga je Connor i izvukao svoj mač te ga zapalio. “I ostavlja je nezaštićenu”, nastavio je Cabhan i usmjerio prema Meari crnu munju. Snažnim naletom vjetra Connor ju je okrenuo prema tlu gdje se razletjela. “Nikad.” S DRUGE STRANE RIJEKE UBRZALO SE TREPERENJE BRANNINA štapića. “Blizu smo.” ���Evo ga.” Fin je pokazao prema zamršenoj guštari omeđenoj gustim crnim trujem i isprepletenoj bršljanom s bobicama nalik na teške kapi krvi. “Tamo je Midorova špilja. Osjećam kako me privlači, kao što sam osjetio bol kad je Cabhan prešao rijeku. Put je slobodan.” “Ne izgleda slobodan”, rekla je Iona. “Izgleda smrtonosno.” Za probu je kucnula plosnatom stranom svog mača po jednom trnu i začula metalni odjek udarca čelika o čelik. “I zvuči smrtonosno.” “Neću ulaziti kroz to, nego kroz vrijeme. Iako, kad završimo s ovim, vratit ćemo se svi ovamo i spaliti taj trnoviti bršljan te posipati tlo solju i posvetiti ga.” “Ne još.” Branna ga uhvati za ruku. “Connor mi nije javio da je Cabhan zagrizao mamac.” “Zagrizao je. Skoro je ondje i što brže odem unutra i vratim se, kraće će ga Connor i Meara morati zadržavati. Idemo Branna, i to brzo.” Iako ju je to ispunjavalo užasom, iscrtali su krug, a ona je pustila Finovu ruku i prihvatila da se to mora učiniti. “Na ovome mjestu”, izgovarala je s ostalima, “smrti i mraka, šaljemo onoga koji nosi znak kroz prostor, kroz vrijeme. Sile svjetla, onamo ga ponesite i našu volju u jednu spojite. Ponesite ga onamo i vratite natrag svjetlošću ove vještice tri.” “Vrati mi se”, dodala je Branna iako to nije bio dio čini. “Kako ti želiš”, rekao je Fin gledajući je u oči, “tako neka bude.” Njegova se magla uskovitlala i on nestade. “Neće dugo potrajati.” Iona je obgrlila Brannu da je utješi. “Tako je mračno. I hladno. A on je sam.” “Nije.” Boyle ju je držao za ruku, čvrsto. “Mi smo ovdje. Mi smo s njim.” No bio je sam u hladnoći i mraku. Moć je ovdje bila tako neprobojna i tmasta da ništa drugo nije osjećao. Tlo je bilo umrljano crnom krvlju na mjestu gdje je Cabhan okovao i ubio svoju majku. Preletio je pogledom preko užasa od staklenki u kojima je Cabhan za svoju crnu 130


magiju čuvao komade žene koja ga je rodila. Njegov svijet, svijet koji je Fin poznavao, činio se ne samo stoljećima daleko, nego kao da uopće ne postoji. Činom oslobađanja i davanja oblika i mogućnosti kretanja demonu špilja se pretvorila u neku vrstu pakla u kojem su svi prokleti gorjeli u hladnoći. Osjećao je smrad sumpora i krvi - stare krvi i nove. Svom snagom svoje volje odupro se naglom i snažnom porivu da ode do oltara, uzme kalež koji je stajao ispod križa od izblijedjelih kostiju, i otpije. Otpiti. Koža mu se orosila znojem iako su mu iz usta izlazili oblačići pare u ledenom zraku koji se doimao kao da se valja poput mora sa smrdljivim kapljicama što klize niz stijenke udarajući u pod u ritmu plime. Nešto u tom ritmu unosilo mu je nemir u žile. Ruka mu je drhtala kad se natjerao da je gurne u torbu, otvori vrećicu i izvadi kristal. Na tren je Branna bila ondje - topla i snažna, tako puna svjetla da je uspio smiriti otkucaje srca i umiriti ruke. Podigao se, obavijen maglom, uza vlažnu stijenku špilje. U kamenuje vidio urezane simbole i prepoznao da dolaze iz ogamskog pisma, iako ih nije znao pročitati. Položio je kristal u jednu udubinu, na prst od ruba, i pitao seje li Brannina čarolija dovoljno jaka da ga sakrije od tolike tame. Od takve neprozirne, očaravajuće tame u kojoj se čuje pjev glasova, a oni koji će biti žrtvovani vrište i zazivaju milost koju neće nikada dobiti. Zašto bi slabima bila ukazana milost? Njihov plač i mučenički krici bili su prava glazba, poziv na ples, poziv na hranjenje. Tamu treba nahraniti. Prigrliti. Štovati. Tama će te nagraditi. Za vječnost. Fin se okrenuo oltaru i približio mu se za jedan korak. Pa za još jedan.

“TO PREDUGO TRAJE.” BRANNA SI JE TRLJALA RUKE DA OTJERA hladnoću koja joj se zavukla u kosti i potjecala iz straha. “Pala je noć. Nema ga već pola sata, a to je predugo.” “Connor? Upitala je Iona. “On...” “Znam, znam. On i Meara ne mogu još dugo zavlačiti Cabhana. Otiđi do Connora, ti i Boyle otiđite do Connora i Meare i pomozite im. Ja ću izdržati radi Fina. Nešto nije u redu, nešto se dogodilo. Ne mogu ga osjetiti otkad je ušao.” “Ne smiješ ići unutra, Branna, ne smiješ.” Boyle ju je primio za ramena i malo je prodrmao. “Moramo vjerovati Finu da će se vratiti, a tebe ne smijemo ugroziti. Bez tebe bi svemu bio kraj, osim Cabhanu.” “Njegova bi ga krv mogla iznevjeriti, ma koliko se odupirao. Ja ga mogu izvući. Moram pokušati prije... ah, zaboga, Cabhan se vraća. Fin...” “Možemo li ga nas dvoje izvući?” Iona je zgrabila Branninu ruku. “Moramo pokušati.” “Svi zajedno bismo mogli... ah, hvala bogovima.” Kad je Fin, obavijen tankom izmaglicom, pao na koljena na tlo pred njom, Branna se bacila na njega. “Vraća se”, uspio je promrsiti. “Obavio sam to, ali on se vraća. Moramo ići, i to brzo. Trebat ću pomoć.” “Držimo te.” Branna ga je obgrlila rukama, pogledala Ionu, pa Boylea, i kimnula. “Držimo te”, ponovila je i držala ga dok su letjeli. Koža mu je bila hladna kao led, a nije ju mogla ugrijati dok ga je vukla preko vrhova 131


drveća, preko jezera i dvorca obasjanog svjetlima. Odnijela ga je ravno u kolibu i zapalila jaku vatru, a zatim kleknula pokraj njega. “Fin, pogledaj me. Fin, moram ti vidjeti oči.” Bile su užarene naspram bjeline njegova lica, ali bile su Finove i samo Finove. “Nisam ništa ponio sa sobom”, rekao joj je, “Niti sam išta svoga ostavio. Samo tvoj kristal.” “Viski.” Čim je to izrekla, Boyle je već sjedio pokraj Fina i u ruke mu gurao čašu. “Osjećam se kao da sam prehodao stotinu milja po Arktiku bez odmora.” Progutao je viski i pustio da mu glava padne natrag, a taj čas su stigli Connor i Mcara. “Je li ozlijeđen?” pitao je Connor. “Nije, samo napola smrznut i iscrpljen. A ti?” “Par opeklina, ja ću sc za to pobrinuti.” “Za moje se već pobrinuo.” Meara je otišla ravno do Fina. “Kvoca kao majka kvočka oko mene. Kako možemo tebi pomoći, Fin?” “Ja sam dobro.” “Ne izgledaš tako. Branna, da donesem jedan od tvojih napitaka?” “Ne treba mi napitak. Viski je dovoljan. A i ti pomalo kvocaš.” Meara se zavalila u fotelju. “Pokraj tebe duh izgleda kao da je bio deset dana na tropskoj plaži.” Zagrijavajući se bolno sporo, Fin joj se osmjehnuo. “Ni ti ne izgledaš kao cvjetić.” “Stalno ju je napadao”, rekao je Connor i iznenadio Mearu podigavši je - onako mišićavu kakva je bila - zauzevši njezino mjesto, a potom je smjestivši sebi u krilo. “Napadao je i mene, ali to je bilo za šminku. Htio je Mearu, htio ju je povrijediti pa je uporno udarao u njezinu zaštitu i tražio najmanju pukotinu. Najprije smo pokušavali to sve skupa otegnuti, da bi vi dobili na vremenu, ali potrajalo je dulje nego što smo očekivali pa smo morali ozbiljno uzvratiti ili se povući.” “Connor je napravio tornado.” Meara zavrti prstom po zraku. “Nije bio jako velik, ali je ostavio dojam. A zatim ga je pretvorio u plamen. To je otjeralo Cabhana.” “Nismo ga više mogli zadržati”, završio je Connor. “Bilo je dovoljno dugo. Svi ćemo si popiti malo viskija”, odlučila je Branna. “Connor, daj da vidim gdje imaš opekline pa ću ih zaliječiti.” “Ja ću.” Iona je dala Brauni znak da ostane sjediti. “Ostani s Finom.” “Menije dobro”, tvrdio je Fin. “Najgora je bila hladnoća. Tako je oštra i ljutita da izvlači život iz tebe. Iscrpljuje te. Jača je nego prije”, rekao je Branni. Jača od onoga što smo mi vidjeli i osjetili.” Sjela je na pod i uzela jednu od čaša koje je Boyle ponudio. “Ispričaj nam.” “Bilo je mračnije, puno mračnije nego kad smo bili ondje u snu. I hladnije, a zrak zagušljiv. Tako zagušljiv da nisi mogao do kraja udahnuti. Na ognjištu je bio kotlić, a smrdjelo je na sumpor i pakao. Čuli su se i jednolični glasovi. Nisam razumio riječi, ne dovoljno, ali bile su na latinskom i staroirskom. Kao i krici i vapaji s njima pomiješani. Od onih koje žrtvuju. Sve se to čulo u daljini, kao jeka. No ipak se osjećao miris krvi.” Malo je otpio i ponovno se pribrao. “Nešto u meni privlačilo me. Neka želja, jača nego prije, nekakva rastrganost u suprotnim smjerovima. Postavio sam kristal u malu udubinu u kamenu visoko gore na stijenci pećine nasuprot oltara.” Vrtio je čašu u rukama buljeći u jantarni viski kao da sve ponovno ima pred očima. “I kad kristal više nije bio kod mene, želja je ojačala. Narasla. Privlačenje je postalo primamljivije, moglo bi se reći. Na oltaru se nalazio kalež, a u njemu krv. Želio sam je. Žudio za njom. Za nevinom krvi koju sam namirisao. Krv nevinih - da sam je uzeo i popio, postao bih ono što sam trebao postati. Zašto sam se opirao? Nisam li želio vlastitu sudbinu, vlastitu slavu? Zakoračio sam prema oltaru, pa još malo bliže. Pjev glasova ispunio je špilju, a krici su 132


mi zvučali gotovo kao glazba. Posegnuo sam za kaležom. Ispružio sam ruku da ga uzmem. Da ga napokon jednostavno uzmem.” Zastao je i sasuo u sebe ostatak viskija. “I pokraj svih onih krikova, glasova, pulsiranja teškog zraka, začuo sam tebe.” Pogledao je Brannu. “Začuo sam tebe. Vrati mi se, rekla si. A u sebi sam to želio više od bilo čega drugoga. Trebalo mi je to više od krvi čiji sam okus već osjećao u grlu. Stoga sam se odmaknuo, a zrak je postao još hladniji i sad je bio tako težak da mi je ležao na plućima poput mokre krpe. Vrtjelo mi se i bilo mi je zlo i tresao sam se. Mislim da sam pao, ali izgovorio sam riječi i našao sam se vani, vratio sam se.” Odložio je čašu. “Morate znati sve, do kraja. Koliko sam blizu bio. Za dlaku sam izbjegao da promijenim stranu, a da sam je promijenio, okrenuo bih se protiv svih vas.” “Ali nisi”, rekla je Iona. “Vratio si se.” “Htio sam. Nešto u meni skoro je očajno žudjelo za tim.” “Pa ipak si to odbio”, naglasio je Connor. “I evo te ovdje, pijuckaš viski pokraj kamina.” “Bio bih iznevjerio vaše povjerenje...” “Gluposti”, prekinula ga je Branna i skočila na noge. “To su gluposti Finbar. I nemoj mi govoriti da si se vratio zbog mene jer nisi se vratio samo zbog mene, niti zbog bilo koga posebno. Vratio si se i zbog sebe. Zbog poštovanja koje imaš zbog toga što jesi, zbog svog dara i gnušanja prema svemu Cabhanovu. Stoga su to gluposti. U početku si nisam dopuštala da ti vjerujem i uvijek si mi dokazao da nisam bila u pravu. Ne prihvaćam to, čuješ li me, ne prihvaćam da nakon svega toga sjediš ovdje i da nemaš povjerenja u sebe. Idem podgrijati gulaš. Nakon ovoga svima nam treba hrana.” Kad je napustila sobu, Meara kimne glavom i ustane. “Sad ste sve čuli i to jasno i glasno. Iona, hajdemo pomoći Branni u kuhinji.” Nakon što su otišle, Boyle je dohvatio viski i dotočio u Finovu čašu. “Ako se misliš sažalijevati, bolje će ti ići ako si malo popiješ.” “Ne sažalijevam se, dovraga. Zar niste čuli što sam vam rekao?” “Ja sam čuo, svi smo čuli.” Connor je ispružio noge i zavalio se u fotelju sa svojim viskijem. “Čuli smo da si se borio, sa sobom i drugima, i pobijedio. Svaka ti čast. I reći ću ti nešto u što sam siguran kao što sam siguran u to kako se zovem. Ti bi prije sam sebi prerezao grkljan nego što bi ozlijedio Brannu ili bilo koga od nas. Stoga brate, popij si jednu i prestani govoriti bedastoće.” “Bedastoće”, promrsio je Fin i popio viski kad ga većima u ruci. A njegovi su gn prijatelji pustili njegovim mračnim mislima jer su znali kakav je. Čekao je dok se svi nisu okupili u kuhinji i sjeli, osim njega. “Hvala vam”, počeo je. “Začepi i sjedni i jedi”, predložio mu je Boyle. “Ti začepi. Zahvalan sam vam i imam pravo to reći.” “Primljeno na znanje.” Branna mu je nagrabila gulaš u zdjelicu. “Sada ušuti i jedi.” Kušao je malo okrepljujućeg gulaša od govedine i ječma i osjetio kako klizi do hladnoće koja mu se još zadržala u trbuhu i počinje širiti toplinu. “Što ima u ovome osim govedine i ječma i krumpira?” branna slegne ramenima. “Svima će nam dobro doći malo ljekovitog napitka nakon ovakvog dana.” “Dobro je.” Connor je kušao žlicom malo juhe. “I više nego dobro, tako da ću ti i ja reći da zašutiš, Fin.” “Dobro.” Fin sije dohvatio kruh iz posude. “Onda vam neću ispričati ostatak jer vas ne zanima.” “Koji ostatak?” zahtijevala je Iona. 133


Sad je bio red na Finu da slegne ramenima. “Začepio sam kao što ste mi rekli.” “Ja ti nisam to rekla.” Slatko se osmjehnula Meara. “Mene zanima, pa mi možeš ispričati.” “Dobro onda, zato što tebe zanima, Meara, na stijenama špilje bili su izrezbareni znakovi. Stari. Iz ogamskog pisma.” “Ogamskog?” Connor se namrštio. “Jesi li siguran?” Kako se od gulaša bolje osjećao, Fin je uzeo još. “Razgovaram s Mearom.” “Ma daj, molim te.” Ali Boyle se nasmijao dok je uzimao kruh. “Ogamsko pismo? Što je pisalo?” Fin mu je dobacio dug, hladan pogled. “Darovit sam, ali ne toliko da bih mogao čitati ogamska slova. No to nam kazuje da se špilja koristila, a budući da su slova bila visoko na zidovima i prošarana magičnim simbolima, vrlo je vjerojatno da su se upotrebljavala u mračne svrhe puno prije Cabhanova vremena.” “Neka su mjesta stvorena za tamu ili pak za svjetlo”, razmišljala je Branna. “Sve što sam tamo osjetio dolazilo je od tame, kako da je... sam njezin izvor. Sjenke su se kretale kao živa bića. A na oltaru sam vidio, jer sam bio dovoljno blizu, kosti u posudi pokraj kaleža s krvlju. Tri crne svijeće i knjigu s koricama od ljudske kože. Na njima je urezan znak.” Dotaknuo je svoje rame. “Ovaj znak.” “Znači znak potječe iz vremena prije nego što je Teagan bacila kamen i Cabhanu napravila ožiljak. Prije nego što ga je Sorcha proklela.” Iona je nagnula glavu. “Simbol demona kojeg nosi u sebi? Ili njegovih vlastitih mračnih dubina. Oprosti”, brzo je dodala. “Nema potrebe.” Fin je ponovno primio žlicu. “Pokraj knjige nalazilo se zvono, opet srebrno, s ručkom u obliku vuka koji stoji na stražnjim nogama.” “Zvono, knjiga i svijeća, kosti i krv. Cabhanov znak i simbol vuka.” Branna je razmišljala. “Znači imao je te stvari, simbole onoga stoje postao. Stare stvari?” “Jako stare, sve osim svijeća. A one su... bile napravljene od ljudskog loja pomiješanog s krvlju.” “Ima li išta odvratnije?” pitala se Meara. Connor ju je potapšao. “Pretpostavljam da ima.” “Njegova pomagala”, nagađala je Branna, “možda nasljeđe koje je prešlo s oca na sina ili s majke na sina ili kćer. On ga je naslijedio i upotrijebio u mračne svrhe. Iako ne znamo nije li i njegov otac petljao s time. Zašto bi inače odabrao tu špilju za sebe.” “Možda je bio čuvar.” Predložila je Meara. “Možda je bio netko tko je imao moć i čuvao demona, ili što već, da ne pobjegne.” “Istina”, složila se Branna. “Bez obzira na to je li Cabhan potekao od svjetla ili tame, ili od nečega između, učinio je svoj izbor.” “Ima još”, rekao joj je Fin. “Voštana figura žene, ruku i nogu vezanih crnom tkaninom, koja kleči kao u molitvi.” “Sorcha.” Branna zatrese glavom. “Još je davno postao njome opsjednut. Ali nikad je nije uspio vezati i baciti na koljena.” “Gotovo osamsto godina je dugo vrijeme za opsjednutost ili ljutnju”, napomenula je Iona, “Ja bih rekla da se radi o ludilu koje je još davno počelo.” “Slažem se.” “Ima još”, ponovno je rekao Fin. “Po trbuhu figure i među njezinim nogama bila je razmazana krv.” Branna je polako spustila žlicu. “Izgubila je dijete, ranije te zime. Pobacila je i nikad se nije potpuno oporavila. Bolovala je od neke teške bolesti koju nije mogla izliječiti. Imala je strašne bolove u trbuhu.” “Ubio je njezino dijete?” Čak i uz razmak od nekoliko stoljeća, Ionine se oči ispuniše 134


suzama. “U njoj? Zar je mogao to učiniti?” “Ne znam.” Potresena, Branna je ustala, uzela si vino i vratila se do stola. “Ako se nije na pravi način od toga zaštitila? Ako je on našao neki način da... Imala je troje djece za koje je morala brinuti, a muž joj je otišao s ljudima iz klana. Cabhan ju je proganjao. Možda mu je dopustila da iskoristi neku njezinu slabu točku, neki trenutak kad nije bila potpuno na oprezu.” “Mi ćemo biti.” Fin joj dodirne ruku. “Mi mu nećemo dopustiti ništa, a uzet ćemo sve. Sad mora za još više toga odgovarati.” “Žalovala je. U njezinoj knjizi možete čuti njezine suze dokje pisala o tom gubitku. Da”, rekla je tiho Branna, “on mora odgovarati i za to i za sve ostalo.”

135


Poglavlje 17.

ULAGALA JE JOŠ VIŠE TRUDA. NIJE MOGLO IĆI BRŽE - ne, rukovanje sa smrtonosnim

pripravkom nije se smjelo požurivati. No Branna je svaku slobodnu minutu posvećivala pripremanju otrova. Tkogod je svratio u njezinu radionicu, nešto bi napravio - u vezi s magijom ili nečim drugim. Ona je rijetko izlazila osim šetnje kroz zimske vrtove da bi iz glave izbacila formule, čini i otrove. Gak i za vrijeme tih kratkih šetnji Branna je bila opsjednuta time je li pet kapi tinkture od anđeoskih trublji previše i jesu li četiri premalo. Treba li usitnjene bobice upotrijebiti svježe ili ih pustiti da se namaču u svom soku? “Važno je”, mrmljala je kao za sebe dok je pomno slagala staklenke jednu do druge za taj dan. “Jedna kap manje i moramo ispočetka.” “Rekla si da četiri kapi jučer nisu bile dovoljne, pa pokušaj s pet”, predložio je Connor. “A što ako ih treba biti šest?” Nezadovoljno je promatrala staklenke kao da ih može natjerati da joj odaju tajnu. “Ilije onaj drugi recept pravi, onaj koji kaže da treba uzeti pet zelenih pupavki koje su rasle ispod hrasta?” “Ako mene pitaš, što više otrova, to bolje.” “Ne može biti više ili manje. Nije to kao prežgana juha.” Iako je bila svjesna razdražljivosti u svojem glasu, nije se mogla smiriti. “Mora biti dobro, Connore, i osjećam da bi nam ovo mogla biti jedina šansa. Ako ne upijemo, u najboljem slučaju morat ćemo čekati još jednu godinu prije nego što pokušamo ponovno. U najgorem, demon će pronaći način da se zaštiti kad otkrije da smo pronašli način kako ga napasti.” “Branna, previše se brineš. To nije tvoj način rada da se toliko izjedaš i nagađaš.” Naravno, bio je u pravu, a izjedanje je više toga blokiralo nego otvaralo, priznala je pritisnuvši oči rukama. “Osjećam neku nužnost, više nego prije. Uvjerenje da ovo mora biti pravo vrijeme ili više nećemo imati priliku. Zamisli da do kraja života možemo Cabhanu samo ovako davati pljuske kao i do sada, samo odbijati njegove napade dok svoju dužnost ne prenesemo na sljedeće tri vještice? Taje pomisao nepodnošljiva. Ti i Meara imat ćete djecu. Želiš li jedno ili više njih opteretiti ovim?” “Ne želim, naravno da ne želim. Uspjet ćemo.” Stavio joj je ruke na ramena i protrljao ih. “Opusti se malo. Blokirat ćeš si instinkte - a oni su prednost - ako dopustiš da te obuzme sva ta sumnja.” “Ovo će biti treći pokušaj pripreme napitka. Sumnja postoji s razlogom.” “Onda je odagnaj. Ovaj recept, onaj recept, pusti i to. Što ti misliš - kako se tebi čini? Možda to nije isto kao pripremanje gulaša, ali pripravke radiš od svoje četvrte godine.” Oprezno je zatvorio knjige dobro znajući da bi sad ionako već mogla sve izrecitirati napamet. “Što ti kažeš - ne iz glave, nego iz utrobe?” “Kažem...” Nestrpljivo je odgurnula kosu. “Gdje li je dovraga Fin? Za ovo mi treba njegova krv i hoću da bude svježa.” “Rekao je da će doći prije podneva, znači da hoće. Zašto ne bismo ti i ja radili na redoslijedu i tekstu? A kad se on pojavi, onda ćeš mu pustiti krv i početi.” “Dobro, dobro.” Vrijeme je da prestaneš šiziti i prtljati i počneš raditi, rekla je sama sebi. 136


“Najprije ide posvećena voda. Kaže: Najprije vodu posvećenu ulijemo i za druge sastojke sve priredimo. Bobice beladone usitnimo i namočimo pa polako i dugo miješamo. Od trudnogjakajedna dlaka, od smrtonosne jabuke 5 malo soka, otopljeno krilo šišmiša. Anđeoske trublje, latice vučjeg zuba, dodajemo i čekamo.”Zatim...” “Što ti misliš, Branna?” potaknuo ju je Connor. “Pa, mislim da sam prošli put radila prebrzo. Mislim da ova faza treba malo odstajati, malo se krčkati.” “Znači... Miješamo i kuhamo i krčkamo i miješamo...” “Dok dim iz kotlića ne izmamimo” - da, prenaglila sam se. Treba se malo krčkati i pariti. U redu.” Odlučno kimnuvši glavom još je nešto zapisala. “Gljive, probat ćemo s gljivama zato - ma, dovraga, zato što mislim da je tako dobro.” “Tako treba.” Connor ju je gurnuo laktom u znak ohrabrenja. “Klobuci smrti meki i bijeli, vječnu noć dozovite. Ne, ne, ne za demona.” Prekrižila je to i počela ponovno. “Klobuci smrti, čiji pet je broj, pustite u kotlić otrov svoj.” “Bolje”, složio se Connor. “I latice kukute. O, latice lijepe, svoj miris raširite i ovu smrtnu magiju pokrenite.” “Ubojita magija je bolje, čini mi se.” “Da, ubojita.” Zapisala je promjenu. “Kap po kap, krv će sve povezati i demonsko srce zaustaviti. Moći moja, moći trostruka, ispuni što nama je suđeno. Neka bude kako mi hoćemo.” Odložila je olovku na stol. “Nisam sigurna.” “Meni se sviđa - zvuči dobro. Dovoljno snažno, ali ne nepotrebno kićeno. Ovdje se radi o smrti, nema potrebe za ukrašavanjem.” “Tu si u pravu. Dovraga, mora se zgusnuti i pocrniti. Moram to dodati. “Pod mojim rukama potamni, zgusni se.” “I stvori otrov za proklete”, dovršio je Connor. “To mi se dopada”, zaključila je. “Želim sve ispočetka napisati.” “Ako ne možeš početi dok ne dođe Fin, zašto ne bi...” Zašutio je kad se okrenuo i vidi Fina kako ulazi. “No, evo ga. Čuj stari, hoće ti pustiti krv.” Fin se na mjestu zaustavio. “Jučer sam dao i više nego što je trebalo, a i prekjučer.” “Treba mi svježa krv.” “Treba joj svježa krv”, promrsio je Fin i bacio kaput. “Što radiš s ostatkom od onoga što sam ti dao jučer i prekjučer?” “Na sigurnom je - i nikad se ne zna kad bi mogla zatrebati. Ali danas želim početi sve ispočetka. Promijenila sam dio čarolije.” “Opet?” “Da, opet”, odvratila je jednako razdražljivo kao i on. “Trebalo ju je doraditi. Connor se složio...” “Ja nemam veze s tim.” Connor je podigao ruke. “To vas dvoje riješite. U stvari, kako si ti sada ovdje, ja odlazim. Mislim da će Boyle svratiti malo poslije pa može pokupiti vaše ostatke ako se pokoljete.” Dohvatio je kaput, kapu, šal i izišao kroz vrata, a s njim se provukao i Kathel, kao da je zaključio da mu uopće neće naškoditi ako se malo makne. “Zašto si tako ljutit?” pitala ga je Branna. “Ja? Zašto si ti? Na licu ti piše da ti sve na svijetu ide na živce.” Još više uzrujana, Branna je protrljala lice rukama da izbriše to što je pisalo. “Ne ide mi na živce - u stvari ide, ali ne sve na svijetu i ne ti. Nisam navikla na tako porazne neuspjehe kao štoje ovaj s tim prokletim napitkom.” 5

Hippomane mancinella, fam. Euphorbiaceae, otrovno stablo iz porodice mlječika

137


“Ne pogoditi točan omjer nije neuspjeh.” “Pogoditi omjer je uspjeh, suprotno od togaje neuspjeh.” “Ovo se s razlogom zove prakticiranje magije, Branna, i ti to dobro znaš.” Htjela se obrecnuti, a onda je samo uzdahnula. “Znam. Da. Mislila sam da ću u prvih nekoliko pokušaja biti bliže rješenju. Ako ovako nastavim, morat ću naručiti još sastojaka.” “Znači počinjemo iznova.” Prišao joj je i poljubio je. “Dobar ti dan, Branna.” Kratko se nasmijala. “Dobar i tebi, Finbar.” S osmijehom je podigla nož. “Dakle...” Očekivala je da će zavrnuti rukav, no on je skinuo džemper. “Uzmi na mjestu ožiljka”, rekao je. “Kao što si uzela za onaj otrov za Cabhana. Na mjestu gdje je znak, Branna, kao što si trebala odmah učiniti.” “Trebala sam, istina. Ali boli te i peče kad ti na tom mjestu uzimam krv.” “Jer radiš nešto protiv znaka. Uzmi odande, Branna. A onda hoću jedan prokleti keks.” “Možeš ih uzeti pola tuceta.” Prišla mu je s obrednim nožem i kaležom. “Ne blokiraj.” Privukao je njezin pogled. “Možda je bol dio toga. Neka dođe, i neka prođe.” “U redu.” Bila je brza - tako je najbolje - i zarežala pentagram vrhom oštrice. Krv je ulovila kaležom - i osjetila bol iako on nije ni pisnuo, niti se pomaknuo. “To je dovoljno”, promrmljala je i odložila nož da uzme tkaninu koju je pripremila i pritisne je na ranu. Zatim je kalež stavila pokraj staklenki i ponovno se okrenula k njemu da bi pažljivo zacijelila plitku ranu. Prije nego što je shvatio što ona radi - a možda i prije nego štoje ona shvatila utisnula je u ožiljak jedan poljubac. “Nemoj.” Zatečen i užasnut, on sc izmaknuo. “Ne znam može li ti nanijeti neko zlo, ne znam što može učiniti.” “Neće mi ništa učiniti, kao što ni ti nisi ništa učinio da to zavrijediš. Godinama sam te pokušavala okriviti, a trebala sam kriviti Sorchu - ili radije njezinu bol. Nanijela ti je zlo prekršila je najsvetiju zakletvu i nanijela ti zlo, i tebi i mnogima prije tebe. Nedužnima. Preuzela bih to na sebe kad bih mogla.” “Ne možeš. Misliš li da nisam pokušao?” Ponovno je navukao džemper. “Vještice, svećenici, mudraci, vračevi, magija bijela i crna. Ništa ne pomaže. Obišao sam sva mjesta na zemaljskoj kugli u kojima je bilo ikakvog spomena o tome da bi se kletva mogla poništiti.” Njegova putovanja, shvatila je. Zato je toliko putovao. “Nisi nikad rekao...” “Što sam mogao reći?” odvratio je. “Ovaj vidljivi simbol onoga što teče mojim žilama ne može se promijeniti, ne može se ukloniti ni na koji način koji sam isprobao. Nikakva čarolija, nikakav obred ne može poništiti kletvu koju je ona bacila svojim zadnjim dahom. Znak se ne može spaliti, odrezati ni izrezati. Razmišljao sam o tome da si otkinem ruku, ali bojao sam se da se znak jednostavno ne pojavi na nekom drugom dijelu tijela.” “Zaboga, Fin.” Nije namjeravao toliko reći, ali riječi nije mogao zaustaviti. “Pa, bio sam tada srećom prilično pijan, jer kletva je kletva, za jednoruke i dvoruke, bez obzira na to što ti u dva i dvadeset izgleda kao veliko junaštvo kad se uništiš s gotovo cijelom bocom Jamesona.” “Ne smiješ se povrijediti”, rekla je potreseno. “Ne smiješ na to ni pomisliti.” “Nema ni smisla, kao što sam nebrojeno puta saznao nakon neuspjelih pokušaja. Kletva vještice na umoru, koja se žrtvovala za svoju djecu da bi ih zaštitila od najmračnijih sila? To je premoćna stvar.” “Kad ovo završimo, ja ću ti pomoći da pronađeš način - svi mi...” “Na meni je da pronađem način, ako postoji, a neću nikada prestati tražiti jer mi zbog 138


ovoga ne možeš dati svoje sutra. Ne smijem to tražiti, niti ponuditi. Nećemo nikada moći imati djecu.” Kimnuo je. “Vidim da i to znaš. Ni ti ni ja ne bismo donijeli na svijet dijete koje bi nosilo ovaj teret.” “Ne.” Očaj i bolno prihvaćanje stisnuli su joj srce. “A kad ovo završi... opet ćeš otići.” “Kad ovo završi, hoće li itko od nas moći biti u ovakvoj vezi, znajući da nikad nećemo imati život o kojem smo nekoć maštali? Znajući ovo?” Dotaknuo sije rame. “Ovo će stajati između nas i nakon Cabhana. Dok god ovo imam, s njim nije stvarno gotovo, a Sorchina kletva i dalje živi, u meni. Zato nikad neću prestati tražiti način.” “I tako njezina kletva vrijedi trostruko. Za mene, za 'tebe i život koji smo mogli imati.” “Imamo danas. To je više nego što sam vjerovao da ću ponovno s tobom imati.” “Mislila sam da će to biti dovoljno.” Prišla mu je u zagrljaj i čvrsto ga stisnula. “Bilo bi dobro da to ne propustimo.” “Nećemo propustiti. Podigla je lice i usne do njegovih. “Kad bih mogla to poželjeti, bili bismo obični ljudi.” Uspio se osmjehnuti. “Ti nikada ne bi mogla biti obična. “Obična žena koja radi sapune i svijeće i ima lijepu trgovinu u selu. A ti običan čovjek koji ima konjušnice i posao s jastrebovima. Kad bih mogla to poželjeti. Ali...” Oboje su pogledali prema stolu s knjigama o magiji i staklenkama. “Da smo obični ljudi, ne bismo mogli napraviti ono što treba napraviti. Bilo bi dobro da isprobaš ovu čaroliju ili ćeš mi opet puštati krv jer neće biti dovoljno svježa.” Dužnost, pomislila je, i sudbina. Nijednu ne možeš izbjeći. Uzela je kotlić i zapalila laganu vatru. ZA DUGOTRAJAN I ZAHTJEVAN POSTUPAK BILE SU POTREBNE preciznost i moć primijenjene polako korak po korak. Branna je sama sebi naredila da zaboravi dosadašnje neuspjehe i gleda na ovo kao na prvi pokušaj. Otrovan se napitak krčkao i dimio dok su ona i Fin držali ruke nad kotlićem da bi ga veoma polako miješali. Udahnula je kad su se približili posljednjem koraku. “Pod mojim rukama potamni, zgusni se”, rekla je. Fin je nastavio. “I stvori otrov za proklete.” “Moći moja”, govorili su zajedno, a napitak je počeo jače ključati. “Moći trostruka, ispuni sada našu sudbinu. Neka bude kako mi hoćemo.” Osjetila je promjenu, širenje moći i volje od nje, od Fina. Posegnuli su jedno za drugim, povezujući tu moć i volju, spajajući ih i spajanjem jačajući. Blokirala je sve ostalo i usredotočila se samo na to spajanje i taj cilj dok joj je srce u grudima tuklo brzo i žestoko, a toplina i mirisi njezine radionice gotovo nestali. U njoj se stvorila svjetlost, jarka i sjajna, i iz nje potekla. Okrunjena onim što se stvorilo u njemu i iz njega poteklo. Spoj, fizički, prisan, mentalni, snažan spoj kojije rastao poput oluje prožeo ju je kao vrhunac. Glava joj je pala otraga. Podigla je ruke dlanova okrenutih nagore i raširenih prstiju. “Oružje protiv tame ovdje je iskovano. Prekaljeno vjerom i svjetlošću. Na žrtvenom tlu Crne vještice, tri će se trojke suprotstaviti zlu rođenom iz tame. Slijede ih krv i smrt. Okupit će konja, jastreba i psa i izgovoriti ime. Udarit će zvonom, otvoriti knjigu, zapaliti svijeću i izgovoriti ime. U bijeli će plamen, blještav, zasljepljujuće sjajan, umotati kamen i zatvoriti vrata. Slijede ih krv i smrt. Za demona, za smrtnika, za vješticu, slijede ih krv i smrt.” Oči koje su joj najprije potamnjele, sada su postale bijele i okrenule se. Fin ju je uspio 139


uhvatiti prije nego stoje pala, samo se preklopila kao marioneta kojoj su odrezali konce. Kad ju je počeo dizati, stavila mu je ruku na rame. “Dobro sam. Samo mi se malo zavrtjelo.” “Sjedni ovdje.” Položio ju je na malenu sofu pokraj kamina, vratio se do njezinih pripravaka i gledao dok nije našao to što traži. Nije se zamarao s čajnikom, već je napravio čaj tako da je zapucketao prstima, ulio šest kapi ljekovitog napitka i to joj donio. “Popij to i ne raspravljaj se”, naredio je. “To je tvoj lijek.” “Bila sam tamo, sva se svjetlost i moć podigla, a napitak koji smo miješali u kotliću zgusnuo se i krčkao. Zatim sam gledala sebe i tebe i čula riječi koje sam govorila ne otvarajući usta. I prije sam imala vizije onoga što će se tek dogoditi - svi smo ih imali - ali nikada ovako snažne i svemoćne. Sad mi je dobro, časna riječ.” Ili skoro dobro, pomislila je i otpila pojačani čaj. “Tek kad me to napustilo, osjećala sam se na čas potpuno ispražnjena.” “Oči su ti se zatamnile kao pomrčina mjeseca, a glas ti je odzvanjao kao da dolazi s vrha planine.” “Nisam bila pri sebi.” “Nisi. Što je ušlo u tebe, Branna?” “Ne znam. Ali snaga i svjetlost bili su svemoćni. I Fin, bilo je tako lijepo da se to ne može opisati. To je sve što mi jesmo, samo divno uvećano, tisuću sunaca istodobno posvuda uokolo i iznutra. Jedino ti tako mogu to opisati.” Popila je još čaja i počela osjećati da se smiruje. “Želim to zapisati, sve što sam rekla. To se ne smije zaboraviti.” “Ja neću zaboraviti, ni riječi.” Osmjehnula se. “Bolje da ipak zapišem. Oružje protiv tame - mora da je djelovalo.” “Otrov je crn i gust kao katran.” “Moramo ga hermetički zatvoriti, držati ga u mraku i začarati bočicu da ga čuva.” “Ja ću se za to pobrinuti.” “Ne, ne, zajedno smo čarali i u tome sigurno ima nešto. Moramo i sve ostalo zajedno napraviti. Posve sam dobro, Fin, časna riječ.” Odložila je čaj i ustala da dokaže ono stoje rekla. “To treba brzo obaviti. Ne bih željela da otrov izgubi djelovanje pa da moram sve ponoviti.” Promatrao ju je dok nije bio potpuno zadovoljan. Kad su začepili čaroliju, uzela je iz ormarića pod stolom dvije zdepaste bočice, neprozirne i crne. “Dvije?” “Dovoljno smo napravili jer sam mislila da bi bilo dobro imati drugu bočicu. Ako se nešto dogodi prvoj - prije ili za vrijeme - imat ćemo drugu.” “Pametno i kao i uvijek, praktično.” Kad je krenula izvaditi lijevak, odmahnuo je glavom. “Mislim da to ne bi trebali tako raditi. Razumijem tvoju praktičnost, ali mislim da se u ovom slučaju moramo opet poslužiti magičnom moći.” “Možda si u pravu. Jedna za tebe onda, a druga za mene. Moramo to brzo obaviti, čvrsto začepiti i ponovno hermetički zatvoriti.” Dodirnula je jednu bočicu. “Tvoja.” Zatim drugu. “Moja.” I otišla stati s njim pokraj kotlića. “Iz kotla u bocu, bez traga u zraku, bez kapi na podu.” Njemu je dala jednu ruku, a drugu ispružila, a on je napravio isto. Dva tanka mlaza crne masne tvari izdigla su se iz kotlića, usmjerila se prema bočicama i uklizala unutra. Kad je sve prebačeno, podigli su se čepovi i sjeli na bočice. “Ono što svjetlost stvori i naša ruka zatvori neka samo pravi otvori.” Branna je s olakšanjem spalila kotlić bijelim plamenom da ukloni sve preostale tragove. “Za svaki slučaj”, rekla je, odnijela bočice i spremila ih duboko u ormar u kojem je držala staklenke sa sastojcima i otrov koji je već pripremila za Cabhana. “Uništit ću kotlić. Ne 140


smije se ponovno koristiti. Šteta, dobro mi je služio.” Zatim je bacila čini na vrata ormara. “Može ga otvoriti samo netko iz našeg kruga.” Otišla je do drugog ormara, izvadila blijedozelenu bocu opletenu srebrnim pleterom, a zatim odabrala dvije čaše za vino. “Što je to?” “Vino koje sam ja radila i spremila za posebnu priliku - ne znajući što bi to moglo biti. Čini se da je ovo. Napravili smo što smo morali i iskreno ti kažem, nisam bila sigurna da hoćemo i možemo. Svaki put kad sam bila sigurna, nismo uspjeli. Ali danas?” Natočilaje blijedo zlatno vino u obje čaše i pružila mu jednu. “Danas smo uspjeli. I zato...” Shvatio je i kucnuo se s njom. “Za danas.” Otpio je gutljaj i nagnuo glavu. “Pa, imaš ti još poneki dar jer ovo je fantastično. Istodobno lagano i snažno. Ima okus po zvijezdama.” “Moglo bi se reći da sam dodala pokoju. Dobro je”, složila se. “Danas smo zavrijedili dobro. A ako se dobro sjećam, ti si zavrijedio keks.” “Ponudila si mi pola tuceta”, sjetio se on, “iako mislim da smo oboje zavrijedili malo više od keksa.” Obgrlio ju je oko struka. “Bolje primi to svoje vino”, upozorio ju je i poletio s njom. ZAVRTJELO JOJ SE OD IZNENAĐENJA I BRZINE. OSJETILA JE glad njegovih usana na svojima dok su letjeli. Iznenađeno se nasmijala kad se našla kako leži pod njim na velikom krevetu ukrašenom paučinastim bijelim zavjesama. “Znači ovo smo zavrijedili?” “I više.” “Izgubila sam vino.” “Nisi.” Pratila je pogledom njegovu ruku i ugledala stol s njihovim čašama. A vidjela je i da krevet i stol plutaju na dubokom plavom moru. “Tko je sada praktičan? Ali gdje smo? Ah, kako je toplo. Prekrasno je.” “Južna mora, daleko od svega osim nas samih i okruženi zaštitom da nas čak ni ribe ne vide.” “Južna mora, na plutajućem krevetu. Malo si lud.” “Kad se radi o tebi. Sat ili dva s tobom Branna, u našem vlastitom djeliću raja. Gdje smo na toplom i sigurnom, a ti si gola.” I bila je, i to dok je trepnula okom. Prije nego što se stigla ponovno nasmijati, prekrio joj je grudi rukama. “Tako mi bogova, volim kad si gola i ispod mene. Napravili smo što smo morali”, podsjetio ju je. “Sada možemo uzeti što želimo.” Spustio je usne na njezine, vruće i zahtjevne izazivajući u njoj želju koja ju je prostrijelila kao zapaljeni fitilj. Uzvratila je, ali ne predajom, već jednakom žestinom i snagom. Prepustili su se spojenim magijama koje su i dalje u njima titrale, jarke i žestoke, kao ijedno drugome. Usnama je uzbuđeno prelazio po koži izazivajući oluju požude. Užurbanost njezinih ruku koje su tražile pretvorila je oluju u uragan. Kotrljali su se krevetom dok se ljuljao na valovima morske pučine, a u njima su se uzdizali i razbijali valovi žudnje, pa se ponovno uzdizali, u neprekidnom ritmu. Ako je ovo bila njegova ludost, ona će je rado prigrliti i obasuti ga svojom. Ljubav izvan svake granice razuma jednostavno ju je preplavila. A ovdje, u ovom prostoru samoće koji im je darovao, mogla je na njoj ploviti. Ovdje gdje je postojala samo najiskonskija magija, mogla ju je uzvratiti. Tijelo joj je drhtalo, srce treperilo. Toliko osjećaja, toliko želje. Kad se iz nje izvio krik užitka, razlio se preko plavetnila do vječnosti. Imati je potpuno tamo gdje ih nitko ne može doseći. Pružiti joj san koji sije rijetko priuštila i znati da ona poseže za svim, uzima i prihvaća sve što on za nju osjeća i što će 141


uvijek osjećati. Samo ta pomisao ispunjavala ga je više nego sva magija i sve tajne. Riječi nisu bile potrebne. Sve što je osjećala bilo joj je u očima, sve što je on osjećao odražavalo se od njezina pogleda. Kad ju je ispunio, postali su bujica užitka i ljubavi i požude. Kad se stisnula, čvrsto stisnula oko njega, postali su jedno. Potpuno su iscrpili jedno drugo u svijetu koji je bio samo njihov dok su se pod njima valjale morske dubine. Ležala je pokraj njega, uljuljkana tihim lupkanjem vode po krevetu, toplinom sunca, mirisom mora. I njegovim tijelom pokraj sebe, njegovom toplom i glatkom kožom na svojoj. “Zašto baš ovo mjesto?” pitala ga je. “Činilo se kao nešto izvan svega što zajedno imamo i poznajemo. U sebi nosimo zeleno i vlažno i ne bismo se toga odrekli. Ali ovo? Toplo i plavo? Malo fantastičnog za nekoga tko si to rijetko poklanja. A i svi bogovi znaju, Branna, da je zima bila hladna i teška.” “Jest. Ali nakon nje imat ćemo više nego samo proljeće. Imat ćemo obavljen posao i olakšanje koje s time dolazi. Kad bude gotovo...” Podigao je glavu i zagledao joj se u oči. “Reci.” “Kad bude gotovo, dovedi me opet ovamo, zbog nas oboje. Prije nego što odeš kamo već moraš ići. Dovedi me ovamo.” “Hoću. Sada sigurno želiš kući.” “Ne. Ostanimo još malo.” Pomaknula se, sjela i dohvatila čaše. “Popit ćemo vino do kraja i uživati u suncu i moru. Produžimo još malo ovaj san. Kad se vratimo, nećemo za to imati ni vremena ni prilike.” Naslonila mu je glavu na rame, pijuckala vino s okusom zvijezda i promatrala more koje se prostiralo do horizonta.

142


Poglavlje 18.

KAD SE NJIH ŠESTERO USPJELO OKUPITI, BRANNA SE odlučila za pomalo slavljenički

obrok uz janjeće pečenje, pečene tikvice i grašak s maslacem i metvicom. “Nisam očekivao ovakvo slavlje”, rekao je Connor, preuzevši zadatak rezanja kotleta. “Ali nije da se žalim.” “Ovo je prvi put u skoro tjedan dana da smo se nas šestero okupili”, naglasila je Branna. “Razgovarali smo tu i tamo i svi znamo što smo napravili i gdje smo sada. Napitak dobro napreduje. Provjerila sam popodne.” Odgrabila si je malo tikvica na tanjur i dala zdjelu dalje. “Connor i ja napravili smo drugu bočicu otrova za Cabhana, tako da imamo rezervnu ako nešto pode po zlu, kao i za demona.” “Ja neću razmišljati o zlu”, rekla je Meara i dodala grašak Bovleu. “To prokleto kopile proganja nas već skoro godinu dana - a trojku još i duže, ali ove godine izazivao nas je i napadao gotovo bez prestanka. Treća sreća, zar ne? Vjerujem u to - i mislim na to svaki put kad ga uočim dok vodim grupu.” “I danas?” upitala ju je Branna. “I danas i svaki dan, vreba u šumi, čak me i prati neko vrijeme. Malo je bliže našoj stazi, čini se. Dovoljno blizu da je Roibeard dvaput poletio i sjurio se na njega. Na to. Štogod.” “To radi da bi nas uznemirio”, napomenuo je Boyle. “Najbolje je da ne trzamo.” “Istina.” Narezavši kotlete, Connor sebi stavi dva komada. “Sve je jači ili hrabriji, ili oboje. Ja sam ga vidio kako se povlači okolo dok sam izvodio jastrebove. Ali danas je i Brian spomenuo da mu je vuk prešao preko puta.” “Vidjela ga je i gospođa Baker”, pronirmljala je Branna. “Doista. U slučaju Briana, koji misli da je iznenadan nalet vjetra znak apokalipse, bilo je jednostavno uvjeriti ga da je vidio samo psa lutalicu. Ali to što se pokazuje drugima je zabrinjavajuće.” “Bi li nekoga ozlijedio?” pitala se Iona. “Ne možemo mu dopustiti da ozlijedi nedužna čovjeka.” “Bi.” Mirno je odgovorio Fin. “Vjerojatnije je da će ono što ima čuvati za nas, ali napao bi i druge. Mogao bi ga na to navesti netko tko ima moć jer to bi za njega bila neka vrsta jačanja.” “Ili ženu.” Boyle je malo pričekao, a kad nitko nije ništa rekao, kimnuo je glavom. “Znamo da ima svoje potrebe po tom pitanju. Bi li napao ženu i ako mislimo da bi, kako to možemo spriječiti?” “Možemo proširiti područje zaštite”, zaustila je Branna. “Ako bi krenuo zadovoljiti svoje potrebe, napao bi neku mladu i zgodnu. Ranjivu. Možemo učiniti sve što je u našoj moći.” “Ja ne bih tako postupio.” Fin je veoma pedantno odvojio meso od kosti. “On može putovati kroz vrijeme, može ići kamo i kada želi. Zašto bi privlačio pozornost na sadašnje mjesto i planove koje ima ovdje? Ja bih se na njegovu mjestu vratio stotinu ili više godina u prošlost, uzeo što želim, napravio što hoću i ne bih uzbunio sadašnjost.” “Znači, ne možemo ništa učiniti, ne možemo pomoći nikome koga bi on napao”, reče Iona. “Uništit ćemo ga”, podsjetila ju je Branna. “A to znači da ćemo napraviti sve što se 143


može.” “Ali do godišnjice Sorchine smrti ima još mjesec dana.” “Imao je osamsto godina za svoja zlodjela.” Boyle je položio ruku na loninu. “Možemo se baviti samo sadašnjošću.” “Znam, znam, ali uz svu našu moć i sve što možemo učiniti, ne možemo spriječiti da on nanosi zlo.” “Svako jutro gledam u kristalnu kuglu”, rekla joj je Branna. “I svaku večer. Katkad i češće. Vidjela sam ga kako se priprema i vidjela sam neke njegove čarolije. Uvijek ima krvi, ali još nisam vidjela da je u špilju doveo nekog smrtnika ili vješticu. Još nisam vidjela ništa što bi nam pomoglo.” “To je sve što za sada možemo.” Connor se osvrnuo oko stola. “Dok ne učinimo više. Ima još mjesec dana i to se čini dugo, ali u stvari imamo još toga što treba napraviti u tom vremenu. Trebaju nam napitak i čarolija koji će u kotliću uništiti kamen. Svjetlošću, kao što je Branna prorekla.” “Imam za to nešto dobro”, uvjerila ga je Branna. “A ti i Iona trebate mi samo pomoći da to dovršim. To je nešto što tri vještice moraju obaviti”, objasnila je ostalima. “Hoćemo”, odvratio je Connor. “Ali i dalje nemamo ime, a bez imena ne možemo stvar okončati bez obzira na otrov i na svjetlost.” “Namamite vuka”, predložila je Branna. “Dovoljno dugo da mu ja ili Fin možemo pretražiti misli i otkriti ime.” “Ne možemo znati da će on u tom obliku imati ime u mislima”, napomenuo je Fin. “Cabhan spava, u nekim trenucima mora i spavati.” “Mislio si mu ući u snove?” Connor je odmahnuo glavom. “Fin, to je preveliki rizik. Najviše za tebe.” “Ako Branna pogleda u kristal i saznamo kad spava, mogao bih se s njim povezati, a vi biste bili spremni da me izvučete.” “Ne želim u tome sudjelovati. Neću”, rekla je Branna kad se Fin okrenuo prema njoj. “Ne možemo i ne želim riskirati tebe i sve ostalo, a taj zadnji podatak možemo pronaći sami, na neki drugi način, jer imamo još nekoliko tjedana. Prošli put si se jedva izvukao.” “To nije isto.” “Slažem se s Brannom”, ubacio se Boyle. “Tebe bi pritisnuo više nego ikoga od nas. Ako do toga dode i nemamo drugog načina, to mora napraviti netko drugi. Bilo tko od nas.” “Jer meni ne vjerujete.” “Nemoj se praviti glup”, smireno mu je odvratio Boyle. “Za ovim stolom nema nikoga tko ti ne bi povjerio svoj život i život svojih voljenih.” “Cijenimo te.” Mršteći se, Meara se nagnula prema Finu. “To je razlog. Sada je kasno praviti se glup kao ti maloprije.” “Ispričavam se, ali činjenica je da ono što vi smatrate rizikom ujedno je i prednost jer ja se mogu uvući u njegove snove i iz njih pobjeći brže nego bilo tko od nas.” “Ovaj razgovor je završen.” Connor je namjerno nastavio jesti. “A svako ponovno počinjanje samo će pokvariti ukusan obrok. U svakom slučaju, imam jednu ideju u vezi s ovim, ako nekoga zanima.” “On ima ideju.” Sada nasmiješena, Meara ga je boenula laktom. “Sad imam dokaz o tome.” “Mislim da bismo mogli pokušati s Kathelom. Mogli bismo ga pustiti da prati mene ili Mearu ili Ionu prilikom izlazaka ili vođenja grupa. Možda bi on mogao otkriti što se događa u glavi vuka, a Branna bi zatim to saznala od Kathela.” “Nije tako ludo kao što zvuči”, rekla je Branna. “Hvala.” Connor sije uzeo još jedan kotlet. 144


“Mogu ga pustiti da ide, pa ćemo vidjeti. Imam neke nedoumice u vezi s vizijom i riječima koje sam govorila kad smo napravili napitak, a nisu bile moje. Tri će se trojke suprotstaviti.” “Pa, sadašnja trojka, trojka iz njihova vremena”, rekao je Connor, “i Fin s Boyleom i Mearom. Čini se jasno.” “Činilo se kao nešto više. Teško je reći, ali činilo se više. A čak i da je tako jednostavno, moramo u to vrijeme i na to mjesto dozvati Sorchinu trojku. Vrijeme je bilo naše, to je bilo jasno. Ne njihovo, već naše, pa moramo Cabhana tu zadržati.” “Zvono, knjiga, svijeća.” Iona je naguravala grašak po tanjuru. “Osnova pomagala. A i naša pratnja mora biti ondje.” “Slijede krv i smrt.” Meara podigne vino, natoči svoju čašu pa Ioninu. “To smo oduvijek znali. Krv i smrt vještice, demona ili smrtnika ništa ne mijenja.” “Dragocjeni ste.” Branna pogleda Mearu pa Boylea. “Sestro i brate, zbog vašeg odabira ljubavi i odanosti, pravde i svjetlosti. Uvijek smo znali koliko vrijedite, ali sada to očito zna i sudbina.” Kroz glavu joj je prošla misao. Zaustavila ju je kad se Connor nagnuo da poljubi Mearu i nasmije ju. Zadržala ju je, uvijajući je poput vrpce, dok je družina dovršavala večeru.

SLJEDEĆIH JE NEKOLIKO DANA PROUČAVALA I UVIJALA TU vrpcu bez prestanka. Vidjela je kako se to može postići, ali morala je biti sigurna da to treba učiniti. A naposljetku, štogod ona odlučila, to mora biti odluka svih. Iskrala se iz kreveta i spontano uzela svoju violinu. Pustila je Fina da spava i otišla u radionicu u kojoj je držala svoju kristalnu kuglu. Odnijela ju je do stola, naložila vatru i zapalila tri svijeće. Zatim je sjela i tiho svirala, gledajući Cabhana kako spava u raskošnom zlatnom krevetu u svojoj mračnoj špilji. Njegova je vatra bila slaba i puna žara i pitala se kakve je slike on vidio u plamenu. Krv i smrt, kao štoje prorečeno? Ili je vidio samo svoje želje? Mogla mu je poslati svoju glazbu, poremetiti mu san kao što je pomisao na njega često remetila njezin. Ali nije mu htjela dati nikakav trag koji bi mogao slijediti do onoga što ona voli. Stoga je svirala za vlastitu utjehu i užitak dok je bdjela. Osjetila ga je prije nego što se oglasio i okrenula se, a Fin je sjeo kraj nje. “Ne spavaš dovoljno, niti se dovoljno odmaraš kad spavaš.” “Nadoknadit ću oboje kad ovo završi. Pogledaj kako on dobro spava. Kako se ono kaže? Oni bez savjesti dobro spavaju? Tako nekako.” “Ali sigurno sanja.” “Finbar, zaboravi to. Petoro je protiv tebe, moraš se pokoriti. Razumijem tvoju želju. I ja sam pomislila, pa mogla bih mu poslati svoju glazbu i malo mu pokvariti san. Ali zašto? Ono što radimo, što šaljemo, može nam se vratiti. A znamo što nam je činiti kad se približi kraj ožujka.” “Što nam je činiti? Ima nešto ovdje”, kucnuo je prstom po sljepoočnici. “Nešto što nisi podijelila s ostalima. Jedan se mora pokoriti petorici, Branna?” “Uopće se ne radi o tome. Nisam još sve razradila. Obećavam da ću ti reći, i svima ostalima, štogod mi na kraju bude u glavi. Samo bih htjela najprije biti sigurna što je to.” “Onda se vrati u krevet. Od njega noćas nećeš doznati ime i neće ti nauditi. On spava, a trebala bi i ti.” 145


“Dobro.” Pažljivo je odložila violinu u kutiju i primila Fina za ruku. “Kathel će ponovno ići van sutra. Već je bio vani s Connorom, Mearom, Ionom, Bovleom, a i s tobom. Svi ste vidjeli vuka. Ja ga vidim kroz Kathela. Ali sve što on vidi - ili što ja vidim - u njegovoj glavi je bijes i nekakva... podmuklost”, dodala je dok su išli kroz kuhinju prema stubištu. “Taj bijes i ta podmuklost nije isto što i misao. Ali zna svoje ime, kao što svaki stvor zna.” “Pridružit ću se sutra Connoru kad bude išao s jastrebovima i Kathelom. Možda ćemo, kad ja budem pokraj tvog psa i Connora, biti moćniji i naći ono što nam treba.” “Trebali bi ići ti i ja”, shvatila je. “Katkad me mijenja za Sorchu i još žudi za njom - za tobom. Nas dvoje i Kathel. Nas dvoje koji se možemo spojiti sa psom. Trebala sam se toga sjetiti.” “Dovoljno si razmišljala. Time ćemo se baviti sutra.” Uvukao ju je u krevet i omotao se oko nje. “Spavaj sada.” Prije nego štoje shvatila i mogla ga blokirati, poljubio ju je u čelo i poslao je u san. Nekoje vrijeme ležao pokraj nje na tračku blijede mjesečine, a onda je i on počeo tonuti u san. I počeo sanjati. Baruova kopita snažno su odzvanjala na utabanoj površini ceste koja se još nije odmrznula.

146


Finu zemlja nije bila poznata, a opet, znao ju je. Irska, mirisalo je na Irsku, ali ne i na dom. Ne na njegov dom. Mračna noć s nekoliko točkica zvijezda i kolebljivom svjetlosti mjeseca, koji je zalazio za oblake i ponovno izlazio, potpuno su ga obavijali. A na mjesečini je mogao vidjeti izmaglicu crvenu poput krvi. Poput smrti. U vjetru je osjećao miris dima, a u daljini mu se učinilo da vidi treperenje vatre. Logorske vatre. Nosio je ogrtač. Čuo je kako pucketa na vjetru dok je galopirao - po zemlji koja je odzvanjala. Obuzeo ga je osjećaj žurnosti, a iako nije znao kamo jaše, znao je da mora jahati. Krv i smrt slijede. U glavi su mu odzvanjale te riječi pa je još brže potjerao konja i podigao Barua u let pod mjesecom u crvenoj izmaglici. Vjetar mu je jurio kroz kosu, a zvuk ogrtača koji se lomi na vjetru odjekivao mu je u ušima. Pa ipak, pokraj svega toga čulo se odzvanjanje kopita. Pogledao je dolje i vidio jahača - svijetle kose koja je vijorila - kako brzo grabi zemljom u velikoj prednosti pred onima koji su jurili za njim. A vidio je i maglu kako se kovitla i uzdiže i prekriva tog jahača, i odvaja ga od ostalih. Fin je bez oklijevanja jurnuo dolje uronivši svoga konja ravno u prljavi pokrov magle. Gotovo ga je zagušila, tako je gusta bila i zaustavila vjetar, zaustavila zrak. Svjetlost raštrkanih zvijezda i krvavog mjeseca ugasila se kao fitilj koji je netko stisnuo prstima. Začuo je krik, vrisak konja - osjetio njegov strah i izbezumljenost i bol. Zabacivši ruku, Fin je uhvatio mač koji je pozvao, i pretvorio ga u plamen. Krenuo je u napad udarajući maglu, režući je, sijekući njezinu hladnoću, urezujući kroz nju put svojim plamenom i svojom voljom. Ugledao je jahača, samo na tren, njegovu svijetlu kosu, taman ogrtač, slabašan odbljesak bakrenog broša na maču kojim je zamahnuo na vuka u napadu. Zatim se magla ponovno stopila. Jureći naslijepo naprijed, Fin je udarao po magli i zazivao nadajući se da će vuka privući na sebe. Pozvao je vjetar, cijelu silu vjetra, da raskida i raskomada gustu i prljavu maglu koja ga je obavila. Kroz istanjene krajičke magle vidio je kako konj posrće, a vuk se ponovno sprema na skok, pa je izbacio moćan udar da blokira napad i jurnuo u bitku. Vuk se okrenuo, a iz crvenog kamena i crvenih očiju isijavala mu je jarka vatra. Poletio je prema Finovu vratu tako brzo i strelovito da je Fin jedino stigao okrenuti Barua. Pandže su mu se usjekle u lijevu ruku od ramena do zapešća, od snage udarca skoro je pao s konja, a bol ga je prostrijelila poput vatre iz pakla. Zamahnuo je rukom u kojoj drži mač i udario oštricom i plamenom te urezao brazdu duž vukova stegna - i osjetio kako mu ta bol zabija ledeni bodež u znak na ramenu. Ponovno se okrenuo, udarajući i sijekući maglu, koja ga je ponovno motala i zaslijepila. Kad se oslobodio, uvidio je da se zbog tog manevra udaljio. Još jedan napad, još jedan moćan udarac, ali vuk se već odvojio od zemlje i iako je ranjeni ratnik zamahnuo mačem, vuk je preletio preko bljeska oštrice i zario mu svoju čeljust u vrat. Zaurlavši od bijesa, Fin potjera Barua prema nestalnom zastoru od magle. I konj i ratnik su pali, a vuk uz pobjedonosan urlik nestao s maglom. Dok je Baru još trčao, Fin je skočio na zemlju i pao na koljena pokraj čovjeka svijetle kose i zamagljenih plavih očiju. “Ostani sa mnom”, rekao mu je Fin i položio mu ruku na otvorenu, rastrganu ranu. “Pogledaj me. Pogledaj u mene. Mogu ti pomoći. Ostani sa mnom.” Ali znao je da su te riječi prazne. Nije mogao zacijeliti nekoga od smrti, a pred njim se nalazila smrt. Osjećao je to - zadnji otkucaj srca, zadnji dah. “Ranjen si zbog njega.”


Fin je podignuo pogled dok su u njemu bjesnjeli ljutnja, bol i jad i ugledao ženu. Branna, najprije je pomislio, ali gotovo u isti čas znao je da je pogriješio. “Sorcha.” “Ja sam Sorcha. Ja sam Crna vještica iz Mayoa. Na zemlji mrtav leži moj muž. Hrabar i sjajan Diathi.” Njena haljina, siva poput magle, zanosila se amo-tamo dok je prilazila bliže, a njezine su tamne oči bile uperene u Fina. “Gledam kako umire, iz noći u noć, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće. To je moja kazna zato što sam izdala svoj dar i svoju zakletvu. Ali noćas ti si zbog njega ranjen.” “Zakasnio sam. Nisam to spriječio. Da sam ga spasio, možda bih spasio sve, ali zakasnio sam.” “Ne možemo promijeniti ono stoje bilo, a ipak se noćas po ovoj zemlji prolila krv tvoja, krv moje ljubavi, krv Cabhanova. Ne da bi se promijenilo ono stoje bilo, već da bi se vidjelo što može biti.” I ona je kleknula i položila usnice na Diathijeve. “Umro je za mene, za svoju djecu. Umro je hrabar i odan, kakav je uvijek i bio. Ja sam ta koja je nanijela zlo. Ja sam ta koja je zbog bijesa tebe ozlijedila, tebe nedužnog proklela, kao i mnoge koji su živjeli prije tebe.” “Zbog boli”, rekao je Fin. “Zbog boli i patnje.” “Boli i patnje?” Njezine su ga tamne oči prostrijelile. “To nije opravdanje. Proklela sam tebe i sve između tebe i Cabhana, i kao stoje zapisano, što sam dala svijetu vratilo mi se trostruko. Opteretila sam svoju djecu i svu djecu koja će doći poslije njih.” “Spasila si ih. Dala si svoj život za njih. Život i moć.” Sad se osmjehnula i iako je u tom osmjehu bilo tuge, u njezinim očima prepoznao je Brannu. “Čvrsto sam se držala te patnje, kao da mi je ljubavnik ili voljeno dijete. Mislim da me ona hranila sve vrijeme. Nisam vjerovala čak ni ono što mi je bilo dozvoljeno vidjeti. O tebi ili u tebi. Iako sam znala da u tebi nema samo Cabhanove krvi, nisam mogla prihvatiti istinu.” “Koju istinu?” Pogledala je Diathija. “Ti si i njegov. Više njegov nego Cabhanov, to sada znam.” Rukom zakrvavljenom Diathijevom i svojom krvlju, Fin ju je čvrsto primio za rame. Na njihov dodir, zatreperila je moć. “Što to govoriš?” “Cabhan se oporavio - ono stoje u njemu pomoglo mu je da se izvuče iz pepela u koji sam ga pretvorila. A kad se oporavio, tražio je osvetu. Do moje djece nije mogao - ona su mu bila izvan dosega. Ali Diathi je imao sestre, a jedna od njih bila je tako lijepa, tako mlada i draga. Nju je odabrao, uzeo je i protiv njezine volje posadio u nju svoje sjeme. Izdahnula je kad je dijete došlo na svijet. Ti si od tog djeteta. Ti si njezin. Ti si Diathijev. Njegov si, Finbaru od Burkesa, a onda i moj. Nanijela sam ti nepravdu.” Pažljivo je otkopčala Diathijev broš koji mu je ona načinila da ga štiti i na kojem su bili nacrtani konj, jastreb i pas kao simboli njihovo troje djece. “Ovo je tvoje, a ti si njegov. Oprosti mi.” “Ona ima tvoje lice i njezin glas čujem u svakoj tvojoj riječi.” Pogledao je broš. “I dalje imam Cabhanove krvi.” Odmahnuvši glavom, Sorcha je sklopila Finov dlan u kojem je držao bakreni broš. “Svjetlost prekriva tamu. Kunem ti se svime što sam ikad bila, kad bih mogla poništiti kletvu koju sam na tebe bacila, učinila bih to. Ali to nije na meni.” Ustala je, držeći ruku u njegovoj pa su tako zajedno stajali nad Diathijevim tijelom. “Krv i smrt ovdje, krv i smrt dolaze. Izvan moje moći je da to promijenim. Ja dajem svoju vjeru i moć svojoj djeci, njihovim troma, onima dvoma koji će uz njih stajati i tebi, 148


Finbaru od Diathija, koji nosiš i svjetlost i tamu. Cabhanovo vrijeme mora se okončati, ono što se s njime udružilo mora nestati.” “Znaš li tomu ime?” “Ni to nije u mojoj moći. Okončajte to, ali ne iz osvete jer to samo vodi do još više krvi i smrti, kao što sam dobro naučila. Okončajte to zbog svjetla, zbog ljubavi i zbog svih koji će vas naslijediti.” Poljubila ga je u obraz i odmaknula se. “Zapamti, ljubav ima moć jaču od sve magije. Vrati joj se.” Probudio se uznemiren, izgubljen, uz Brannino očajno dozivanje njegova imena. U blijedoj svjetlosti zore stajala je nad njim nagnuta i pritiskala rukama njegovu ranu. Plakala je dok je govorila, dok je u ranu utrljavala toplinu. Jedan dio njega zbunjeno ju je promatrao. Branna nikad ne plače. “Vrati se, vrati se. Ne mogu zacijeliti ovu ranu. Ne mogu zaustaviti krv. Vrati se.” “Ovdje sam.” Uz jecaj je uzdahnula i podigla pogled s rane na njegovo lice dok su joj niz obraze lijevale suze. “Ostani sa mnom. Nisam mogla doći do tebe. Ne mogu zaustaviti krvarenje. Ne mogu - o, hvala bogu, hvala svim bogovima. Sada zacjeljuje. Samo ostani, ostani. Pogledaj me. Fin, pogledaj me. Pogledaj u mene.” “Nisam ga mogao ozdraviti. Umro je s mojim rukama na sebi. Njegova je krv na mojim rukama. Njegova krv na meni i u meni.” “Tiho, tiho. Pusti me da radim. Rane su duboke i opake. Izgubio si puno krvi, previše.” “Plačeš.” “Ne plačem.” Ali suze su joj padale na ranu i zatvarale je bolje nego ruke. “Budi tiho i pusti me da završim. Sada dobro zacjeljuje. Trebat će ti napitak, ali dobro zacjeljuje.” “Neće mi trebati.” Osjećao se smirenije, snažnije i bistrije. “Sad mi je dobro. Ti si ta koja se trese.” Okrenuo se da sjedne i prešao joj prstima po obrazu. “Možda tebi treba napitak.” “Boli li te još? Probaj ruku. Pomakni je, savini je, da vidimo je li s njom sve u redu.” Napravio je što je tražila. “Sve je u redu i ne, ne boli me više.” No pogledao je dolje i vidio plahte natopljene krvlju. “To je sve moje?” Iako se još tresla, ustala je i promijenila plahte, s jednom mišlju u glavi. No otišla je u kupaonicu oprati ruke, trebalo joj je vremena i mjesta da smiri živce. Vratila se 1 navukla ogrtač. “Izvoli.” Fin joj je pružio jednu od dvije čaše viskija. “Mislim da tebi treba više nego meni.” Samo je odmahnula glavom i pažljivo sjela na rub kreveta. “Što se dogodilo?” Ti prva. Na čas je zažmirila. “Dobro. Počeo si se bacati u snu. Jako. Pokušala sam te probuditi, ali nisam mogla. Pokušala sam ti ući u san, da te izvučem, ali nisam mogla. Kao da sam udarila u zid preko kojeg se ne može prijeći štogod učinila. Zatim su ti se pojavile duboke rane na ruci i iz njih je počela šikljati krv.” Morala je načas zastati i pritisnuti lice rukama da se opet smiri. “Znala sam da si negdje gdje te ne mogu doseći, ali pokušala sam te povući natrag. Pokušala sam ti zaliječiti rane, ali što god sam učinila, nije pomoglo. Mislila sam da ćeš umrijeti dok spavaš, zarobljen u nekom snu u koji te on uvukao, a meni zabranio pristup. Da ćeš umrijeti jer ne mogu do tebe. Da mi te oduzeo tek što sam te dobila natrag. Da ćeš umrijeti zato što nisam dovoljno jaka da te zaliječim.” 149


“Ali upravo si to učinila i nisam umro, zar ne?” Smjestio se iza nje i poljubio je u rame. “Zbog mene si plakala.” “Zbog panike i bijesa.” Ali kad ju je ponovno poljubio u rame, naglo se okrenula, stisnula ga i prodrmala. “Kamo si otišao? Kamo te odveo?” “Nije me on odveo, u to sam siguran. Vratio sam se u noć kad je Cabhan ubio Diathija. Vidio sam Sorchu. Razgovarao sam s njom.” Branna je odskočila. “Razgovarao si s njom.” “Kao što sada razgovaram s tobom. Tako si joj slična.” Zabacio joj je kosu iza leđa. “Jako si joj slična. Iako su joj oči tamne, imate isti pogled. Pun snage. I moći.” “Što ti je rekla?” “Reći ću ti, ali mislim da je najbolje da kažem svima. A i meni bi dobro došlo malo vremena da sredim svoje misli.” “Onda ću im reći da dođu.” Obukla se i više mu nije postavljala pitanja. Zapravo je i njoj trebalo vremena da se smiri, da se pripremi. Još od onoga dana kad je ugledala njegov znak nije osjetila ovakav strah, ovakvu bol. Pitala se jesu li ti snažni osjećaji blokirali njezinu moć zacjeljivanja, spriječili je da ga vrati iz sna. 1 nije znala odgovor. Kad se spustila u prizemlje, vidjela je da je pristavio vodu za čaj i da je kava već čeka. “Vjerojatno ćeš htjeti pripremiti doručak za sve nas”, počeo je. “Znamo se i sami snaći.” “To mi pruža zanimaciju. Ako se želiš snalaziti, oguli i nareži malo krumpira. To ćeš znati.” Radili su u tišini dok se ostali nisu počeli skupljati. “Izgleda da se sprema nedjeljni doručak”, prokomentirao je Connor. “Malo je rano za tako nešto. Imao si neku pustolovinu, čujem?” “Moglo bi se reći.” “Ali dobro si.” Iona mu je dodirnula ruku kao da provjerava. “Jesam, i dovoljno pametan da prebacim dužnost koja me zapala na Boylea kojemu to bolje ide.” “Skoro svima ide bolje.” Boyle je zasukao rukave i pridružio se Branni. U velikom iščekivanju postavili su stol, pripremili čaj, skuhali kavu, narezali kruh. Kad su svi sjeli za stol, sve su se oči uprle u Fina. “Čudna je to priča iako ponešto znamo iz knjiga. Zatekao sam se kako galopiram na Baruu po tvrdom zamrznutom putu.” Pričao je svoju priču trudeći se da ništa ne izostavi. “Čekaj malo.” Boyle je podigao ruku. “Kako možeš biti tako siguran da te Cabhan nije u to uvukao. Vuk te napao, krenuo te ugristi za vrat, a naša Branna se nije mogla probiti da ti pomogne ni da te vrati. Zvuči mi kao Cabhanovo djelo.” “Iznenadio sam ga, u to sam siguran. Vuk me napao samo zato što sam bio tamo i mogao sam mu se umiješati u ubijanje. Da mi je Cabhan htio nanijeti zlo, zašto ne bi čekao u zasjedi i napao? Ne, on je htio Diathija, a moja je prisutnost bila neočekivana. Nisam ga mogao spasiti i kad o svemu razmislim, nije mi ni bilo suđeno da ga spasim.” “On je bio žrtva”, rekla je Iona tiho. “Iz njegove i Sorchine smrti nastale su tri vještice.” “Imao je oči kao ti, svijetle i plave. Vidio sam, kad sam mogao vidjeti, kako se hrabro i srčano borio. Ali bez obzira na to i bez obzira na moju pomoć, ništa nije moglo promijeniti taj ishod. Cabhanova je moć bila golema, veća nego stoje sada. Sorcha je tu moć umanjila, iako se on oporavio. Sad mi se čini da dio njegovih poriva čini želja da vrati tu moć. A da bi je dobio, mora je oduzeti od tri vještice.” 150


“Što nikada neće”, rekla je Branna. “Ispričaj im ostalo. Ja znam samo dio.” “Diathi je pao na zemlju. Mislio sam da mu mogu zacijeliti rane, ali bilo je prekasno. Udahnuo je svoj zadnji dah gotovo istog trena kad sam stavio ruke na njega. A onda se ona pojavila. Sorcha.” “Sorcha?” Meara je spustila kavu koju je počela piti. “Bila je tamo s tobom?” “Pričali smo. Tamo na cesti činilo se da je dugo trajalo, ali mislim da nije.” Prepričao je i to, svaku riječ, njezinu bol, njezino žaljenje, njezinu snagu. A zatim i riječi koje su promijenile tako puno toga u njemu. “Diathi? Ti potječeš od njega, tvoja je krv pomiješana s njegovom i Cabhanovom?” Potresena, Branna je polako ustala. “Kako to nisam znala? Kako nitko od nas nije znao? Njega nosiš u sebi, zbog njega i toga što imaš u sebi pobjeđuješ Cabhana na svakom koraku. Alija to nisam vidjela. Ili nisam htjela. Jer sam vidjela znak.” “Kako si mogla vidjeti nešto što ni ja u sebi nisam vidio? Ja sam vidio znak i dopustio da me to optereti, kao 1 ti. Možda i više. Ona je znala, kao stoje rekla, znala je, ali nije vjerovala ni imala povjerenja. Zato mislim da me ona odvela onamo da vidi što ću napraviti. Konačna provjera da se vidi stoje u meni najjače.” Posegnuo je u džep. “A na kraju mi je dala ovo.” “Diathijev broš. Neki su ga tražili.” Branna je ponovno sjela i proučavala bakreni broš. “Mislili smo da je nestao.” “Tri vodiča u obliku jednoga.” Kad je Connor ispružio ruku, Fin mu je dao broš. “Jer ti si jedini među nama koji zna komunicirati sa sve troje. Uvijek je bio tvoj. Čekao te, čekao je da ti ga ona daruje.” “Ona svake noći gleda kako Diathi umire, tako mi je rekla. To je njezina kazna za kletvu. Mislim da su bogovi stvarno okrutni kad tako kažnjavaju ženu koja tuguje. Krv i smrt, rekla je. Krv 1 smrt slijede i zato nam ona daje - svima nama i svojoj djeci - svoju vjeru. Moramo ga uništiti, ali ne iz osvete, a priznajem da je prije ovoga želja za osvetom u meni bila jaka. Moramo ga uništiti zbog svjetlosti, zbog ljubavi i svih koji će doći poslije nas. Rekla je da ljubav ima moć jaču od magije, a onda mc poslala natrag. Rekla je “Vrati joj se” i probudio sam se pokraj tebe koja si plakala.” Branna je bez riječi ispružila ruku prema Connoru, a potom proučila broš. “Ovo je napravila iz ljubavi, kao i ono što nose tri vještice. To je jaka magija. Kao ni mi, sad kad si ga dobio, ne smiješ nikada biti bez njega.” “Možemo mu napraviti lančić”, predložila je Iona, “kao što mi imamo.” “Da, to ćemo napraviti. To je dobra ideja. Sad mi je jasno zašto mi je trebalo tako puno tvoje krvi da napravim otrov. U njoj nema dovoljno Cabhanove.” Jedva istisnuvši smiješak, Fin je krenuo jesti jaja koja su se već ohladila. “Uvijek praktična.” “Ti si jedan od nas”, shvatila je Iona. “Hoću reći, u rodu smo. Jako si daleki rod, ali si nam rod.” “Pa dobro došao u obitelj.” Connor je podignuo svoj čaj i nazdravio. “Negdje će možda jednog dana pisati da su O'Dwyerovi sa svojim prijateljima i ljubavnicima poslali crnog Cabhana u pakao.” “Tome ću nazdraviti.” Kadje Fin nazdravio, Boyle je stisnuo Ioni ruku. “Predlažem da svi nazdravimo večeras u pubu, a novi rođak plaća prvu rundu.” “Može, a druga je tvoja.” Fin je podigao čašu, a zatim popio kavu koja je bila jednako hladna kao i jaja. A ipak ga je ugrijala.

151


Poglavlje 19.

FIN JE NOSIO BROŠ NA LANČIĆU I OSJEĆAO NJEGOVU težinu. No kad je pogledao u

ogledalo, vidio je istu osobu. Bio je isti čovjek kao i prije. Broš mu je ležao blizu srca, a znak i dalje stajao na ramenu. Spoznaja da u krvi nosi i svjetlost i tamu nije to promijenila, nije promijenila njega. I neće promijeniti ono što će se dogoditi za nekoliko tjedana. Obavljao je svoje poslove, radio u konjušnici, školi i u svojoj radionici, pokušavajući usavršiti čini koje bi mogle biti korisne njegovoj družini. Šetao je i jahao s Brannom i psima nadajući se da će namamiti Cabhana, nadajući se da će pronaći neki način da se dokopaju tog posljednjeg sastojka. No kako je veljača odlazila i nastupao ožujak, nisu bih ništa bliže demonovu imenu. “Preostaje nam jedino da se vratimo u špilju.” Fin je to rekao onako usput, dok je s Connorom promatrao par mladih jastrebova kako kruže nad poljem. “Ima još vremena.” “Vrijeme prolazi, a on čeka kao i mi.” “Ti si očito umoran od čekanja, to se vidi. Ali vraćati se tamo nije rješenje, a i ne možeš biti siguran da ćeš saznati ime ako odeš.” Connor je iz džepa izvadio bijeli kamen, onaj koji mu je dao Eamon, jedan od prve tri vještice. “Svi čekamo, Fin. Sve tri trojke, a Eamona više ne mogu vidjeti u snovima. Ne vidim ga, ali znam da je tu. Čeka kao i mi.” Fin se divio Connorovoj smirenosti - i proklinjao je. “Ako nemamo ime, Što čekamo?” “Ono što će doći, a meni je to uvijek bilo lakše nego tebi. Reci mi nešto, kad ovo bude gotovo, kad završimo, a vjerujem da hoćemo, što ćeš ti onda?” “Ima mjesta na svijetu na kojima nisam bio.” Osjetio se bljesak gnjeva, a Connora je bilo teško razgnjeviti. “Tvoje je mjesto ovdje, s Brannom i nama.” “Moj dom je ovdje, to ne mogu poreći. Ali Branna i ja ne možemo imati život kakav smo željeli pa uzimamo što možemo i dok možemo. Ne možemo imati život kakav ćete imati ti i Meara ili Boyle i Iona. Nije nam suđeno.” “Gluposti. Ona razmišlja više nego što treba, a ti kriviš sebe za stvari na koje nemaš utjecaja. Prošlost je možda zapisana, ali budućnost nije i dvoje tako pametnih ljudi trebali bi moći smisliti kako je ostvariti zajedno.” “To što u sebi nosim Diathijevu krv, ne znači da ne nosim Cabhanovu, kao i njegov znak. Ako odnesemo pobjedu i uništimo njega i demona i njegov brlog, tko kaže da me tama neće odvući kao stoje njega odvukla, za godinu dana ili za deset? Ja znam kako mračan i primamljiv taj zov može biti, a Branna zna da to nosim u sebi. Nećemo nikad moći imati djecu koja bi nosila takav teret.” “Ako ovo i ako ono.” Connor je na to sve odmahnuo rukom. “Same gluposti. Vas dvoje gledate crnu stranu stvari.” “Vještica koja je na umoru izrekla kletvu možda je zažalila, ali to ne znači da kletva i dalje ne vrijedi. Možda među mjestima na kojima nisam bio postoji jedno na kojem se nalazi ključ koji će kletvu poništiti. Neću prestati tražiti.” “Onda ćemo svi tražiti kad ovo završimo. Zamisli koliko ćemo imati vremena kad se riješimo Cabhana.” Fin se osmjehnuo, ali i pomislio da će svi morati krenuti svojim putem. 152


“Koncentrirajmo se na to da ga se riješimo. Nego, reci mi kakvu kuću namjeravaš izgraditi za sebe i svoju mladu. Nešto kao...” Fin je zavrtio prstom, a u zraku se pojavila slika sjajne vilinske palače na srebrnom jezeru. Nasmijavši se, i Connor zavrti prstom. “Za početak možda nešto kao ovo.” I pretvori palaču u kućicu sa slamnatim krovom na zelenoj livadi. “Vjerojatno ti bolje odgovara. A što Meara kaže na to?” “Da ne želi o tome razmišljati dok se Iona i Boyle ne ožene i ne završe svoju kuću. Ona će ionako prvoga u mjesecu izići iz svog stana, pa smo mislili da bismo se onda mogli prebaciti, kad Iona i Boyle budu u svojoj novoj kući, u stan iznad tvoje garaže.” “Mogli biste. Koliko god dugo želite, ali mislim da nećete moći izdržati da nc napravite vlastiti dom.” “Pa, možda imam neke ideje o tome. Mislim...” Nije nastavio jer je dobio poruku. “Branna je. Ne, nije se ništa dogodilo”, rekao je kad je Fin skočio na noge. “Htjela bi da se vratimo, to je sve. Mora s nama i Ionom o nečemu razgovarati. Hm.” Connor je kratko odgovorio. “Izgleda samo za vještice, pitam se o čemu se radi.” “Ona nešto kuha - u svojoj glavi”, dodao je Fin. “Možda je gotovo.” Zajedno s Connorom pozvao je jastrebove. Branna je nastavila raditi dok je čekala. Uistinu je nešto smislila i zaključila da je vrijeme da ostale upita što misle o njezinoj ideji. Razmislila je o načinu na koji to može napraviti, a nebrojeno puta i o potrebnom obredu - jer puno je tako nešto tražiti od drugih. Je li to bio još jedan odgovor, pitala se. Još jedan korak prema kraju koji su svi željno iščekivali? Nije riječ o nepromišljenom porivu, uvjeravala se dok je punila zadnje bočice mirisnim uljima za trgovinu. Previše je o tome razmišljala i sagledala sa svih strana da bi bio samo trenutačni poriv. Ne, radilo se o odluci, o izboru, i s time se moraju svi složiti. Oprala je ruke, obrisala stol, a zatim otišla pogledati u kristalnu kuglu. Spilja je bila prazna, vidio se samo crveni odsjaj vatre i crni dim iz kotlića. Znači, Cabhan je lutao naokolo. A ako je ovamo zavirivao, nije mogao vidjeti ništa što bi mu koristilo ili pomoglo. Za to se pobrinula. Ustala je kad je Iona ušla i otišla napraviti ono što je uvijek radila. Pristaviti čaj. “Rekla si da nema problema, ali...” “Nema”, uvjerilaju je Branna. “Samo moram o nečemu popričati s tobom i Connorom i Finom.” “Ali ne s Bovleom i Mearom.” “Ne još. Nije riječ ni o čemu što bismo radili bez njih, časna riječ, samo moramo najprije mi o tome razgovarati. Jeste li se dogovorili o svemu u vezi s cvijećem za vjenčanje? “Jesmo.” Iona je objesila jaknu i šal i pokušala se prilagoditi promjeni teme. “Imala si pravo za onu cvjećaricu, divna je. Sve smo utanačili i skoro sam gotova - barem se nadam - s promjenom jelovnika za svečanu večeru. I drago mi je da sam glazbu prepustila tebi i Meari, jer ja bih poludjela.” “Drago nam je da možemo pomoći, a Meara si o svemu što ti radiš vodi bilješke u slučaju da i njoj zatreba. Iako tvrdi da još ni ne razmišlja o tome, u stvari prilično razmišlja.” Branna je počela pripremati čaj. “Evo Fina i Connora. Haj'mo sjesti za mali stol da smo svi na okupu.” “Riječ je o nečemu ozbiljnom, zar ne?” “To će svatko za sebe zaključiti. Molim te, donesi nam šalice.” 153


Branna je na stol stavila čajnik, šećer, vrhnje i kekse kojima se njezin brat nadao. Connor je podigao obrve kad se pojavio. “Pa to je gozba!” “Nije gozba, samo čaj. Sjednite pa da vam kažem što sam htjela reći.” “I o čemu si dugo razmišljala.” Fin je prišao i sjeo. “Morala sam biti sigurna u vlastite misli i osjećaje prije nego što zatražim vaše mišljenje.” “Ali ne mišljenje cijele družine”, naglasio je Connor. “Ne još, vidjet ćete zašto se ovo za sada tiče samo nas.” “U redu.” Iona je uzdahnula. “Umirem od znatiželje. Reci nam.” “Razmišljala sam o onome što je prošlo kroz mene onoga dana kad smo Fin i ja napravili otrov za demona. Ono što sam rekla, riječi koje sam izgovorila, u tom su trenu okrunile sve što smo napravili. Imamo nešto čime možemo uništiti Cabhana i to što je u njemu ili ćemo imati kad saznamo ime. Imamo i način da uništimo kamen i zatvorimo prolaz.” “Taj mi se sviđa”, nadovezala se Iona. “Pun svjetla i topline.” “Sve će nam to trebati da pokorimo tamu. Ali kroz mene je prošlo više od samih otrova i oružja. Sve je to rizik, sve je to naša dužnost, a možemo se sresti i s krvlju i smrću, bilo tko od nas može se s njima sresti. Pa ipak, čak i kad sam potpuno došla sebi, nešto je u meni i dalje odzvanjalo. Tri će se trojke suprotstaviti.” “I hoće”, složio se Connor. “Ako si otkrila način kako da se ponovno povežemo sa Sorchine tri vještice, volio bih to čuti jer svim svojim bićem osjećam da su oni dio ovoga. Moraju biti tamo.” “Vjerujem da hoće kao što su njihove sjenke došle na Samhain. Hoće li biti prisutni u cijelosti, to je drugo pitanje. Tri će se trojke suprotstaviti”, ponovila je Branna. “Ali dvoje od njih oboružani su samo hrabrošću, mačem i golim rukama. Nemaju magične moći. Imamo Sorchine tri vještice, nas troje te Fina - koji je dijelom naš, a dijelom Cabhanov. A zatim Boylea i Mearu. Tu nema prave ravnoteže.” “Rekla si da ih nećemo izostaviti”, počela je Iona. “A ja sam dao riječ da neću isključiti nju i Boylea bez obzira na to koliko ih želio zaštititi.” Connor nije ni pogledao kekse, nego se mrštio na svoju sestru. “Ako se misliš obratiti drugim članovima naše obitelji, našem ocu ili...” “Ne. Mi smo družina i to ništa ne može promijeniti. Ići ćemo, sve tri trojke, kao stoje zapisano. Ali ravnotežu možemo postići, ako se malo potrudimo. I ako Boyle i Meara to žele.” “Želiš im dati moć.” Shvativši o čemu se radi, Fin se naslonio. “Dala bi im ono što mi imamo, kao što je Sorcha dala svojoj djeci.” “Bih - ni izbliza sve kao što je ona učinila, to ne bih nikada. Treba nam ono što jesmo, a ne bih nikada dvoje koje volimo tako opteretila. Ali jedan bismo im dio mogli dati. To se može. Proučavala sam kako je Sorcha to napravila, radila sam na tome kako se predaje što opreznije - dio onoga što mi imamo. Opasno je ako sam nešto pogrešno shvatila i mora biti odluka svih.” “Sorchina djeca već su imala moć, kroz nju”, napomenula je Iona, “kroz njezinu krv. Ja sam u ovome novija od svih vas, ali nisam nikada čula da se magija može prenijeti na, takoreći, laike.” “Oni jesu povezani. Ne samo s nama, već svojim pori jeklom. Bez obzira na moć, ta povezanost postoji. Upravo bi zbog nje bilo moguće to napraviti, ako je predodređeno da se napravi.” “Bili bi bolje zaštićeni”, smatrao je Connor. “Bili bi, iako je moj osnovni cilj, bez obzira na moju ljubav prema njima, postizanje 154


ravnoteže. Ispunjenje proročanstva koje je prošlo kroz mene. No to bi trebao biti naš cilj. Naš i njihov. A ne možemo znati, barem ne zasigurno, kakvu bi moć oni dobili.” “Ali kad bije imali”, zaustio je Fin, “tada bi zajedno sa mnom uistinu bili još jedna trojka.” To je bilo upravo ono što je Branna imala na umu pa je ispustila dugo suzdržavani uzdah. “Da, još jedna trojka. Vjerujem to. Sada svatko od vas treba razmisliti i odlučiti jeste li spremni dati im nešto što je ujedno i dar i breme. Mogu vam pokazati kako se to radi, kako mislim da se radi, a da ne izgubimo ništa od vlastite moći ili da im damo više nego što mogu podnijeti. Ako bilo tko od nas nije siguran ili nije voljan, nećemo to raditi. Ako smo mi voljni, a oni nisu, ni onda nećemo. Ovakav se dar mora dati slobodnom voljom i punim srcem, i na isti način prihvatiti.” “Trebam li i ja nešto dati? Biste li prihvatili”, nastavio je Fin, “da i ja nešto dam budući da je ono što imam zatrovano.” “Ne volim čuti da tako govoriš”, promrmljala je Iona. “Ovo je previše važan korak da ne bismo bili potpuno iskreni, deirfiur bheag.” “Bit ću potpuno iskrena i reći da sam se pitala isto pitanje dok sam o ovome razmišljala.” Osvrnuvši se oko stola, Branna se okrene ravno Finu. “Još i prije nego što si saznao da potječeš od Diathija, vjerovala sam - bez zadrške - da bi i od tebe trebali nešto dobiti. Koliko su naši”, rekla mu je Branna, “toliko su i tvoji. A ti si dio njihove trojke. Ono što nosiš u sebi nije čisto, ali zato je svjetlost u tebi - vjerujem - tim jača.” “Složit ću se s tim ako se oni slože. Moraju biti sigurni da prihvaćaju ono što dolazi od mene.” “Treba vam vremena da o tome razmislite”, rekla je Branna, na što je Connor prezirno otpuhnuo i uzeo keks. “Nisam li vam rekao da ona previše razmišlja? Nisi li dovoljno ovime izmučila svoj mozak za sve nas?” upitao je Branim. “Petljala i proračunala sve najsitnije korake, načine i mogućnosti, prednosti i nedostatke i Bog zna što još? Ako oni žele moć, dobit će je.” Pogledao je Ionu. “Apsolutno. Ne znam kako će Boyle reagirati. On prihvaća sve ovo - to svi znamo. I borit će se i bit će uz nas. Ali u srcu...” “On je čovjek koji čvrsto stoji na zemlji”, rekao je Fin. “To je činjenica. Možemo pitati, kao što je Branna pitala, a ostalo prepustiti njemu i Meari.” “Vidim da sam potratila vrijeme radeći opširne bilješke za vas troje.” Connor se nacerio svojoj sestri. “Previše razmišljaš”, rekao je i pojeo keks. “Kad ćemo ih pitati?” htjela je znati Iona. “Bolje prije nego poslije”, zaključio je Fin. “Kad završimo današnje poslove?” “Znači kuham za šestero.” Branna je zabila ruke u kosu. “Slučajno imam debelog piceka koji si mi stavila na popis”, rekao joj je Fin. “I sastojke za krumpir s keljom.” “Ah, dobro. Onda je večera kod Fina. Idem onamo pa ću početi, ali mislim da bi bilo pošteno da im prije večere kažemo što nam je na umu. Trebat će im vremena da... provare to sve, recimo to tako.” “Pretpostavimo da pristanu. Kad bismo pokušali?” Branna kimne Ioni i konačno uzme svoj čaj. “I to bi bilo dobro što prije. Ti znaš više od nas, postoji neka krivulja učenja.”

155


PRIPREMILA JE PILE S ČEŠNJAKOM, KADULJOM I LIMUNOM, napravila krumpir s keljem i ogulila mrkvu koja će se peći u maslacu dok pile ne bude gotovo. Kako je ideja bila njezina, ostali su odlučili da će je ona izložiti Boyleu i Meari. Dok je radila, razmišljala je o različitim načinima da im sve predoči i naposljetku odlučila da je najbolje nastupiti otvoreno i izravno. To ju je umirilo dok nije stigla Meara. “Ovdje krasno miriši. A čini se da si već sve napravila iako sam došla što sam brže mogla da ti pomognem.” “Ništa ne brini.” “Mogla bih barem postaviti stol.” “Nemoj za sada.” Nije htjela da stol bude pretrpan tanjurima i ostalim dok budu razgovarali. “Samo mi pravi društvo. Mogle bismo provaliti u Finovu golemu zalihu vina.” “Ja sam za. To što moram gledati Cabhana svaki put kad vodim grupu, užasno me uznemiruje. Vjerojatno se to događa i Ioni”, dodala je izvlačeći bocu bijelog vina iz Finova hladnjaka. “Danas je bila nervozna, barem pred kraj. Ona i Boyle uskoro će stići.” “Znači on se pokazuje tebi, Ioni, pa čak povremeno i Connoru, ali kad Fin i ja iziđemo, onda nas izbjegava. Nastavit ćemo tako i dalje”, odlučila je Branna. “Neće moći dugo odolijevati da nas ne zaplaši ili ne bočne.” “Nije mu dugo ostalo, tako ja razmišljam.” Mearaje izvukla čep. “Dobro je da se ovako redovno okupljamo, svi zajedno. Nikad ne znaš kad će nekome pasti na pamet neka ideja.” Imam ja jednu ideju, pomislila je Branna, ali se samo nasmiješila. “U pravu si. Ali pustimo to sada. Reci mi, kako je tvoja mama?” “Sretnija nego što sam mislila da može biti. Zamisli, počela je ići na satove klavira kod neke žene iz crkve. Kaže da ima previše slobodnog vremena pa ga može utrošiti na satove jer je oduvijek željela svirati. Kao da nije imala sve vrijeme na svijetu prije nego što se odselila kod Maureen i...” Meara je podigla obje ruke kao da sama sebi naređuje da prestane. “Ne, neću govoriti ništa negativno o tome. Ona je tamo, nije ovdje, sretna je, nije nesretna i uzrujana, a i sama Maureen mi kaže da joj je drago što je mama tamo.” “Znači, samo dobre vijesti.” “Pa, dio te goleme količine vremena koju ima troši tako da mi šalje gomile prijedloga u vezi s vjenčanjem. Slike vjenčanica u kojima bih izgledala kao divovska princeza obučena u svadbenu tortu i za koje treba toliko tila i čipke da u cijelom Mayou ne bi ništa ostalo. Pogledaj.” Meara gurne ruku u džep i izvadi mobitel. “Pogledaj njezinu zadnju viziju mene.” Kad je Meara pronašla sliku, Branna se zagledala u haljinu s golemom suknjom sačinjenom od naslaganih slojeva tila ukrašenih čipkom, perlicama i vrpcama. “Rekla bih da imaš sreće što možeš sama birati svoju vjenčanicu.” “Jesam i ona će se razočarati kad vidi da razmišljam o nečemu ovakvom.” Potražila je sliku jedne duge, ravne haljine, jednostavne i bez ukrasa. “Prelijepa je, jednostavno prelijepa i kao da je sašivena za Mearu Quinn. Lijepo će ići uz malu tijaru, čini mi se, jer ti nisi osoba za cvijeće u kosi, kao Iona. Samo taj jedan mali detalj glamura i sjaja. Neće se razočarati kad te vidi.” “Tijara... to bi mi moglo odgovarati, a ona bi dobila princezu koju priželjkuje.” “Mogla bi pronaći tri različite - koje bi sve rado nosila - pa joj poslati slike i dati joj da izabere jednu za tebe.” Meara uzme svoje vino. “Lukava si ti.” “O, da.” Kad su se pojavili Boyle i Iona, Branna se ponadala da će, kad im ponudi svoj prijedlog, lukavost koju Meara spominje biti kompliment. Pričekala je da Meara natoči vino i da udu Fin i Connor, a zatim sve zamolila da 156


sjednu za stol jer moraju o nečemu razgovarati. “Je li se nešto dogodilo danas?” upitala je Meara. “Ne danas. Moglo bi se reći da se dogodilo nedavno, a ja sam odonda o tome razmišljala.” Otvoreno i izravno, podsjetila se Branna. “Pričala sam vam o riječima koje sam izgovorila na dan kad smo Fin i ja dovršili drugi otrov”, počela je. A kad je završila riječima “to se može izvesti i nas četvero smo voljni. Ali vi morate odlučiti”, nastala je duga, zaprepaštena tišina. Boyle je prvi prekinuo tišinu. “Šalite se.” “Ne šalimo se.” Iona mu je protrljala ruku. “Mislimo da možemo to izvesti, ali taje teška odluka na tebi i Meari.” “Hoćete reći da od mene i Boylea možete napraviti vještice ako mi na to pristanemo? “Ne baš. Vjerujem da sjeme moći postoji u svima nama”, nastavila je Branna. “U jednima naraste više nego u drugima. Instinkti, osjeti, osjećaj da si nešto već radio ili negdje već bio. Ono što bismo vam mi dali potaknulo bi to sjeme.” “Poput gnojiva?” rekao je Boyle. “Jer malo mi ovo smrdi.” “Ostali bi isti ljudi.” Connor je raširio ruke. “Isti ljudi sa zrncem magične moći koju bi mogli razvijati i usavršavati.” “Ako ste nam htjeli poboljšati zaštitu...” “Dobili bi i to.” Fin je prekinuo Boylea smirenim glasom. “No svrha je ono što je Branna objasnila. Ravnoteža, tumačenje proročanstva.” “Moram malo prošetati.” Boyle jc ustao od stola i počeo hodati gore-dolje. “Želite nam dati nešto što nam nedostaje.” “U mojim očima ništa vam ne nedostaje. Ništa”, ponovila je Branna. “I mislim da je oduvijek trebalo biti ovako. Trebalo je, ali to nitko nije uvidio ni znao do sada. Možda nisam u pravu, ali čak i da jesam, naći ćemo neki drugi način ako mislite da ovaj nije u redu.” “Nije u redu da vi ostanete bez nečega što imate da bismo mi imali malo više”, rekao je. “Sorchaje to učinila i ostala gotovo potpuno bez moći.” “To i mene brine”, ubacila se Meara. “Život je izgubila djelomično i zato što se odrekla svoje moći.” “Ona je dala sve stoje imala njima trima. Nas je četvero i dajemo mali dio vama dvoma.” Connor joj se osmjehnuo. “To je matematika.” “Ako ovo prihvatite, morat ćete donijeti još jednu odluku. Možda će samo troje davati dvoma”, dodao je Fin. “Jer ono što vam ja mogu dati ima u sebi i Cabhana, pa i o tome morate razmisliti.” “Ili su svi u ovome, ili nije nitko”, odbrusio je Boyle. “Nemoj nas vrijeđati.” “Slažem se.” Meara je otpila dug gutljaj. “Svi ili nitko.” “Uzmite si vremena koliko vam treba.” Branna je ustala. “Pitajte nas što god vam padne na pamet i pokušat ćemo vam odgovoriti. I imajte na umu da vas poštujemo štogod odlučili. Sada ćemo jesti, ako to svima odgovara, i pustiti ovo po strani, osim ako nemate pitanja.” “Jesti.” Boyle je promrmljao za sebe i nastavio hodati gore-dolje kad je hrana došla na stol. Zatim je Iona jednostavno otišla do njega i zagrlila ga. Teško je uzdahnuo i preko Ionme glave sreo Mearin pogled. Mearin odgovor bilo je samo slijeganje ramenima. “Ako pristanemo, kako ćete to izvesti?” htio je znati. “Slično kao što je Sorcha napravila sa svojom djecom”, rekla mu jc Branna. “U osnovnim stvarima, u svakom slučaju. Uz neke prilagodbe, naravno, prema našim potrebama.” “Ako pristanemo”, dodala je Meara, “kada bi to radili?' 157


“Noćas.” Connor je odmahnuo na sestrino negodovanje. “Ovi ako su samo zamagljivanje. Oboje su odlučili pristati jer uviđaju, isto kao i mi, da je to još jedan odgovor. Stoga će to biti noćas, kratko i brzo, što će im dati vremena da se priviknu na novo u sebi.” Zagrabio sije na tanjur hrpu krumpira s keljom prije nego što je dodao zdjelu Meari. “Možda griješim?” “Malo si drzak, Connore, ali ne griješiš. Hajdemo jesti Boyle, i dobro se najesti, jer zadnji put jedemo kao stari mi.” “Ovo neće promijeniti tko ste ni što ste.” Iona je primila Boylea za rame. “Ovo je... zamislite to kao stjecanje nove vještine ili dara.” “Kao satovi klavira”, rekla je Meara i jako nasmijala Brannu. I tako su jeli i pričali, počistili stol i dalje pričali. Zatim se svih šestero okupilo u Finovoj radionici. “Cabhan ne smije vidjeti što ovdje radimo”, rekla je Branila Finu. “Neće. Odavno sam za njega prekrio svoje prozore i vrata, ali još jedan sloj neće biti na odmet. Dodaj ti svoj. Imam što nam treba. Pročitao sam tvoje bilješke”, dodao je. “Postavit ću sve što nam treba, a ti odaberi što ćeš koristiti.” “Ali nešto će osjetiti, zar ne?” Iona je bacila pogled prema prozorima. “Moć osjeća moć.” “Možda će osjetiti, ali neće znati.” Connor je uhvatio Mcarinu ruku. “Ti si ljubav mog života, i prije i poslije.” “To je u redu, ali nadam se da ću dobiti dovoljno čega već da te mogu zviznuti kad zatreba.” “To već možeš.” Zabacio ju je u naručju i dramatično je poljubio. “Ti si ravnodušna prema svemu ovome”, prokomentirao je Boyle. “Nervozna sam kao pas.” Meara je rukom pritisnula želudac. “No, budimo iskreni Boyle, vidjeli smo da naši životi čeznu za ovim, za time što to zrači. Imamo ovdje njih četvero koji su nam pokazali da se to mora poštovati i cijeniti, i tako ćemo učiniti. I što više o tome razmišljam, više mi se dopada pomisao da mogu nešto više upotrijebiti protiv Cabhana i njegova gospodara.” “To je točno, zacijelo, i ne mogu red da o tome nisam razmišljao. Iako bih radije jednostavno upotrijebio šake.” “Ti si takav čovjek da ne uviđaš da si ti taj koji noćas daje, a ne mi.” Iona mu je rukama obujmila lice. “Ti si taj”, a zatim se odmaknula. “Trebaš li nešto od nas, Branna?” “Tri kapi krvi od svakoga tko daje noć. Samo tri. Ali najprije ćemo iscrtati krug i oko njega zapaliti vatru. Fin, ovo je tvoja kuća, ti počni.” “Iscrtajmo u ovaj čas krug zaštite oko nas i počnimo obred u kojem je spas. Vatru koja ne prži rasplamsajmo, kroz njezinu svjetlost moć svoju dozovimo. Zatvorimo vrata, zaključajmo brave. Ostavimo vani sve jeze i strave.” Vatra je zaplamsala i okružila ih, hladna i bijela. “Povezani smo”, započela je Branna. “Sada smo i bili smo i bit ćemo povezani. Ako ne krvi i bijelom, onda srcem i duhom. Potvrdit ćemo tu vezu ovdje darom koji dajemo i primamo svojom voljom. “Slažu li se svi?” pitala je. “Slažemo se svi”, odgovorili su ostsli. I onda je počela. “Vino i med, crveno i slatko.” UHU je oboje u posudu. “Da iskra vaša bljesne glatko. Ulje od bilja i suze radosne dodajmo, da strahove vaše odagnamo. Iz srca svoga dajem kap krvi puta tri.” Bočnula se u zapešćs i pustila tri kapi u čašu. “Za brata svog, za sestru svoju, dajem sada svjetlost moju.” Dodala je posudu Finu. “Iz srca, iz duše svoje dajem kap krvi puta tri. Za brata svog, za sestru svoju, dajem sada svjetlost moju.” 158


Kad je završio, dao je posudu Connoru. “Za put na koji ste krenuli dajem iz srca kapi tri. Za brata svog, za ljubav svoju, dajem sada svjetlost moju.” A zatim Ioni. “Ti si moje srce, moja svjetlost si ti, to se ove noći neće promijeniti. Iz ovog srca što kuca, jedan, dva i tri, za sestru, za ljubav svoju, dajem sada svjetlost moju.” “Neokaljan i sjajan plamen štiti ovaj dar koji noćas ćete primiti.” Brannajc uzela posudu i uzdigla je visoko dok je unutra plamtjela bijela vatra. “Blagoslovljen ovaj dar i oni što ga primaju od nas koji za pravdom vapimo. Iz kotla u kupu, na naše oči, taj posvećen napitak sad pretoči.” Tekućina u posudi podigla se i u dva se mlaza rastočila u dvije pripremljene čaše. Branna je dala znak Connoru i Ioni. “Napitak im trebaju dati njihovi najbliži.” “U redu.” Iona je podigla čašu i okrenula se Bovleu. Dodirnuh mu je obraz i pružila čašu. “Na mjestu ovom, ove noći, dajemo vam svoje moći. Svojom voljom ih primite, i za mnom ponovite. U svoje tijelo, u srce svoje, u dušu ovo uzimamo. Neka bude onako kako mi želimo.” Ponovio je riječi, oklijevajući na trenutak, a onda je pogledao u oči. I popio. Connor se okrenuo prema Meari i izgovorio svoje riječi, samo za nju. Nasmiješila mu se, nije si mogla pomoći, i popila. “Je li to sve?” pitala je. “Je li uspjelo? Ne osjećam se drukčije.” Pogledala je Bovlea. “Ne, ni ja.” “Kako znamo da je uspjelo?” ponovila je Meara. Plamenovi vatre koja je gorjela oko kruga bljesnuli su do stropa. Zrak je treperio od svjetlosti i topline. Jedna se blještava zraka rasula po Bovleu i Meari kao znak dobrodošlice. “Ovo bi mogao biti znak”, zaključio je Connor. “Što možemo napraviti? Što trebamo napraviti?” “Zahvaliti i zatvoriti krug.” Branna se osmjehnula svojoj dugogodišnjoj prijateljici. “A dalje ćemo vidjeti.”

159


Poglavlje 20.

POKAZALI SU SE KAO IZVRSNI UČENICI I NAKON TJEDAN dana oboje su mogli zapaliti

svijeću. Nakon te osnovne vještine Branna je krenula s njima dalje da vidi kakvi su u ostalim stvarima. Nije se iznenadila da Meara pokazuje više sklonosti za zrak, a Boyle za vatru. Opet ona veza, zaključila je. Između Meare i Connora te Boylea i Ione. Mnogo su vremena ulagali u vježbanje i učenje i Branna je bila zadovoljna napretkom. Meara je znala izazvati snažne male oluje, a i njezina je sklonost konjima porasla. Kad bi ga uspjela natjerati, Boyle je znao stvoriti vatrene kugle veličine loptice za golf. Iznerviran, bacio se u fotelju u Finovoj kući. “Koja je korist od svega toga? Kad se on pojavi, ja mu ne smijem otkriti svoje karte jer smo se tako dogovorili i mogu ga samo ružno pogledati. A kad bih mu i pokazao što znam, samo bi me pomeo kao tenisač visoku loptu.” “Tenisač bi lako mogao i izgubiti”, napomenuo je Connor, “ako visoka lopta doleti iz neočekivanog smjera. Ti i Meara puno ste postigli s ono malo što ste dobili, i to u kratkom vremenu.” “U vremenu je problem, zar ne?” rekao je Boyle. “Da, to je neizbježna istina.” Fin je zamišljeno promatrao svoje pivo. “Mislili smo da ćemo otkriti demonovo ime jer on i ne zna da ga tražimo. Pitam se nije li ga Cabhan možda zaboravio, jer demon je već jako dugo dio njega.” “To je zabrinjavajuća pomisao.” Odvratio je Connor. “Ako je točno da ovo ne možemo okončati bez demonova imena i ako ime više ne postoji, možda moramo izreći Cabhanovo ime da bismo ih otrovali.” “Jesu li te stvari ikada jednostavne?” pitao se Fin. “Do sada nisu bile. No ipak, možda ova bude. Samo što se tiče imena. Ostalo je dovoljno komplicirano.” “A imamo još samo nekoliko dana”, dodao je Boyle. “Samo nekoliko tjedana do našeg vjenčanja, a Iona ne može o njemu razmišljati kao ostale žene. Ne uz ovo što nas čeka.” “Budi sretan zbog toga”, napomenuo je Connor. “Koliko sam ja čuo od prijatelja koji su to prošli, neke žene znaju totalno poludjeti.” “Vani je”, tiho je rekao Fin, a Connor se ukočio. “Ne osjećam ga.” “Prikriven je, ali mogu ga naslutiti, pokušava vidjeti, pokušava mi se uvući u misli. Čeka svoju priliku, to on radi. Izaziva i prati nas i čeka svoju priliku. Kao što je i dokazao, ima sve vrijeme na svim svjetovima.” “Ne traži još jedan sukob.” Boyle se nagnuo naprijed. “Ne znači da ga ne bi prihvatio da mu pružimo priliku, ali sada nas samo čeka. To ima smisla. Čeka da izgubimo hrabrost, čeka da na tren postanemo neoprezni. Mislim da nam strategija da ga namamimo u Sorchinu kolibu nije dobra jer onda će znati da smo spremni za borbu.” “Moramo ga tamo namamiti”, naglasio je Connor. “Sve ovisi o tome.” “Ali on ne mora znati da želimo da dođe. Što ako misli da od njega skrivamo činjenicu da idemo onamo - a toliko je pametan i moćan da se probio kroz zaštitu i vidi nas?” “Zašto bismo išli onamo ako ne zbog bitke?” uzvratio je Connor. “Da odamo počast.” Shvativši Bovleovu misao, Fin je kimnuo. “Da odamo počast Sorchi na dan njezine smrti, da održimo obred poštovanja - i možda da joj se pokušamo obratiti za pomoć. Idemo zakriveni svojom maglom da nas on ne bi spriječio da joj odajemo 160


počast ili tražimo pomoć.” “A ono što u stvari radimo je pripremanje terena za bitku”, završio je Boyle, sad već zagrijan jer je predosjetio borbu. “I umjesto da on iznenadi nas, mi ćemo iznenaditi njega.” “Sviđa mi se ta ideja.” Connor je polako otpio. “To dobiješ kad o ratu raspravljaš s muškarcima. A ako to kažeš ženama, reći će ti da izmišljaš.” “Budući da želim njihovu potpunu podršku, ja ini to neću reći. Postavit ćemo mu zamku”, rekao je Fin, “tako da misli da ju je on postavio.”

BRANNA JE SASLUŠALA NOVI PLAN UZ PIZZU U EINOVU dnevnom boravku. Spominjao se nekakav izlazak, ali Brana 0'Dwyer dobro je shvaćala prioritete. “To je pametno, to je stvarno pametno”, ponovila je. “I ljuti me da se ja nisam toga prva sjetila. Nemamo puno vremena za promjenu dogovorenog plana.” “Koji je srećom jednostavan”, dodala je Meara. “Prebacimo se tamo - ili nas ti prebaciš zajedno s konjima, psima i jastrebovima, i zatim ga pozovemo. Doći će jer mu ponos neće dopustiti da ne dođe. Ali... ovo je domišljatije i moram priznati da mi se sviđa.” “Dopast će mu se što se pokušavamo od njega sakriti”, složila se Iona. “To će goditi njegovoj bahatosti. A ako bude mislio da pokušavamo prizvati Sorchu, sigurno će doći - u slučaju da je uspijemo dozvati i dovesti k sebi i dati mu priliku da joj se opet približi.” “Razotkrit ćeš svoju magiju prikrivanja”, rekla je Branna Finu. “A to je nešto što on ne zna da imaš. Neće ti više biti toliko korisna kad se on pojavi.” “Poslužit će svrsi. Neće utjecati na ono što ćemo raditi kad on dođe, samo na način kako ćemo to obaviti.” “Sakupit ćemo cvijeće, vino, kruh, med.” Branna je razmišljala što im sve treba. “Sve što bismo ponijeli kad idemo odati počast mrtvima. Potišteni smo 1 uznemireni i spremamo se prizvati duh vještice koja je bacila kletvu na jednoga od nas. On će u tome vidjeti odličnu priliku da nas napadne.” “Možda bismo mogli započeti obred prizivanja?” pitala se Iona. “A kad više ne bude mogao uzmaknuti, pozvati prve tri vještice?” Boyle se nasmijao i nagnuo da joj da zvučan poljubac. “Tko kaže da žene ne znaju ratnu taktiku?” “Tko?” Meara je nagnula glavu. “Retoričko pitanje”, reče Connor i odmahne rukom. “Idemo onda napraviti ratni plan.” KAD JE DOŠAO TAJ DAN, BRANNA JE PRIKUPILA SVE ŠTO ĆE joj trebati. Bijele ruže, vino, med, kruh koji je sama ispekla, ljekovito bilje i druge darove. U drugu je torbu spremila pažljivo zamotane otrove. A posebno je, da se ne bi pomiješalo, spremila bočicu svjetlosti koju su njih troje priredili. Okupala se i namazala, uplela hamajlije u kosu i u Kathelovu ogrlicu. Još ih je nekoliko napravila za Aininu grivu. U samoći je zapalila svijeće, iscrtala krug i kleknula unutra u znak prihvaćanja onoga što joj sudbina donosi. Bila je uvjerena da će noćas biti kraj za Cabhana ili za njih troje. Još je više bila uvjerena da, bez obzira na ono što sudbina donese, njezin život neće biti kao prije. Ali bit će i dalje njezin život i njezine odluke. Ona je bila, i uvijek će biti, dijete svjetla i svjetlu će uvijek služiti. No bila je i žena. Odlučno je ustala. Sakupila je svoje stvari i sa svojim psom odletjela do Fina. Došla je u njegovu radionicu dok je birao oružje. “Uranila si.” 161


“Htjela sam biti nasamo s tobom prije nego što ostali dođu, prije nego što krenemo. Predala sam se sudbini, prihvatit ću ono što se dogodi. Tako ću se još žešće boriti.” “Ja ću prihvatiti samo njegovu smrt.” “Nadam se da nije tako.” Prišla mu je. “Hoćeš li prihvatiti mene, Fin?” “Prihvaćam te. Naravno.” Moj život, opet je pomislila, moj izbor. Vještica i žena. “Predajem ti se. Hoćeš li me uzeti? Hoćeš li mi dati da ti pripadam i zauzvrat pripasti meni?” Dodirnuo joj je obraz i omotao uvojak njezine kose oko prsta. “Nikada neću pripadati drugoj.” “Ni ja drugome. Budi moj i ostani sa mnom jer ovo je naš dom. Želim ovdje s tobom živjeti, u ovoj kući koju si sagradio na našim mladenačkim snovima. Želim ti biti ženom, a to je obećanje koje smo jedno drugome dali. Želim s tobom provesti život.” Njene su mu riječi tako stisnule srce da je morao odložiti mač koji je odabrao. Odmaknuo se. “Znaš da ne možemo. Dok ne poništim kletvu...” “Ne znam.” Sada se predala bujici - više nije razmišljala. “Znam da smo dopustili da nas zaustavi ono čime su te zarobili svjetlost i tama. Nemojmo više tako Fin. Ne možemo imati djecu koja bi to nosila kao ti i oboma nam je zbog toga žao. Ali imamo jedno drugo. Ne možemo imati život o kojem smo sanjali i koji smo planirali, ali možemo sanjati i planirati neki drugi. Ja sam se posvetila višim silama. Možda ću noćas umrijeti i to prihvaćam. Ali kad sam im se posvetila, više sile nisu od mene tražile da te se odreknem, pa to neću ni učiniti.” “Branna.” Obujmio joj je lice i poljtibio obraze. “Moram naći način kako da poništim kletvu. Ne znam kamo će me traženje odvesti. Ne znam i ne mogu znati koliko će mi vremena trebati i hoću li odgovor ikada pronaći.” “Onda ću te slijediti, kamo god da ideš. S tobom ću tražiti, gdje god nas traženje odvede. Ne možeš se sakriti ni pobjeći od mene. Slijedit ću te Finbar, pratit ću te kao pas, kunem ti se svojim životom. Neću se vratiti životu bez onoga što volim. Tebe volim.” Svladan osjećajima, naslonio je čelo na njezino. “Oduzimaš mi dah. Deset godina nisi mi rekla te riječi. Dvije riječi u kojima se nalazi sva snaga neba i zemlje.” “Njima ću te uz sebe vezati. Suđeni smo jedno drugome, to znam cijelim svojim bićem. Ako ne možeš ostati sa mnom, ja ću ići s tobom. Možemo ići ili ostati, ali uzmi me za ženu Fin. Daj mi taj zavjet, primi taj zavjet od mene. Prije nego što se suočimo s onim s čime se moramo suočiti, uzmi moju ljubav i obećaj mi svoju.” “Možeš li živjeti s ovime svaki dan?” Protrljao je svoj znak. “Možeš li živjeti s ovime i sa spoznajom o svemu što ne možemo imati?” Predala se svjetlu, sjetila se, i odgovor se pojavio. Tako jednostavan, tako jasan. “Ti tako živiš, ti živiš s time svaki dan, a ja sam tvoja. Dat ću život za ono što moram ako je to potrebno, ali više neću zatvarati svoje srce. Ni prema sebi, ni prema tebi. Ni prema ljubavi.” “Tvoja mi je ljubav sve na svijetu. Možemo živjeti samo za danas dok...” “Ne. Ne mogu više dan po dan. Treba mi ovo.” Stavila mu je ruke na prsa i na srce. “Ovo te molim. Uzmi moju ljubav i obećanje i daj meni svoju. Bez obzira na to što se dogodilo.” “Ti si u mom životu”, rekao je tiho poput poljupca, “sve što sam želio. Više od svega.” Lagano ju je poljubio, a zatim otišao do police gdje je otvorio tajnu kutiju i izvadio prsten koji je bljesnuo od odsjaja vatre. “Krug”, rekao je. “Simbol, kamen sazdan od topline i svjetla. Našao sam ga u moru, toplom plavom moru u kojem sam plivao i mislio na tebe. Otišao sam da te zaboravim, daleko odavde, od svega. Na otok na kojem nitko ne živi, a plivajući dalje i od njega ugledao sam u vodi ovaj odsjaj. Znao sam da je za tebe, iako nikad nisam pomislio da ti ga dam, nikad nisam 162


pomislio da bi ga uzela.” Ispružila je ruku. “Daj mi obećanje i primi moje. Fin, ako sutra svane, uzet ćemo ga.” “Kunem ti se, naći ću način da ti pružim sve što tvoje srce želi.” “Ali zar ne vidiš, to si već napravio. To je ljubav, a ljubav sve prihvaća.” Kad joj je stavio prsten na prst, vatra u kaminu naglo se rasplamsala. Negdje u noći s onu stranu prozora sijevnula je munja. “Uzet ćemo ga”, ponovila je i privila se uz njega, uz poljubac. Štogod da se dogodi, pomislila je, bilo to i u krvi i smrti, imali su ovo.

OKUPILI SU SE, DRUŽINA SAZDANA OD SRCA I DUHA,odanosti i dužnosti, i zapečaćena magijom. Kako je noć postajala sve tamnija, uzeli su oružje. “Nemamo ime”, počela je Branna. “Dok do njega ne dođemo, moramo paziti da nam Cabhan ne utekne, zadržati ga u našim granicama i spriječiti ga da ode u drugo vrijeme.” “Sazdat ćemo jake zidove, zaključati vrata”, složio se Connor. “I upotrijebiti sve što imamo da istjeramo demona i dobijemo ime.” “Ili da ga izvučemo iz njega silom”, nadovezao se Boyle. “Svatko od nas zna što noćas radimo i kako ćemo to napraviti”, nastavio je Fin. “Jači smo zbog onoga što nas povezuje i ako pravda pobjeđuje, Cabhan će noćas biti gotov. Ni s kim ne bih radije išao u boj nego s vama koji ste sad ovdje. Nitko nikada nije imao bolje prijatelje.” “Predlažem da odemo spržiti tog prokletnika, a onda se vratimo ovamo na kobase i jaja.” Connor prigrli Mearu. “Ja sam za.” Meara je položila ruku na balčak mača. “I potpuno spremna za ono prvo.” “Pružili ste mi obitelj, pružili ste mi dom. Ovo mi je najbolja godina u životu”, nadovezala se Iona. “Ove ću se godine udati za ljubav svog života i nikakav demon iz pakla neće me spriječiti. Zato i ja kažem, idemo spržiti tog prokletnika.” Nasmijavši se, Boyle je podigne u zrak i poljubi. “Kako možemo izgubiti s takvom kao što si ti?” “Ne možemo.” Iona pogleda sva lica oko sebe. “Nećemo.” “Moramo se pripremiti za...” “Čekaj.” Iona se istrgnula iz Bovleova zagrljaja i uprla prstom prema Branni. “Što je to? Ma što je to?” Zgrabila je Branninu ruku i nasmijala se kao da je na rubu plača. “O bože, o bože!” Bacila se na Brannu i snažno je stisnula. “To sam priželjkivala. Upravo to sam priželjkivala!” “Očekivali bismo da ćeš nam nešto reći.” Sad je Meara uhvatila Branninu ruku, umjesto Ione koja se bacila na Fina. “Ovo pokazuje da će pravda pobijediti. Upravo ovo.” Pritisnula je obraz na Brannin. “Sad se vidi.” “Bilo je i vrijeme.” Boyle lagano udari Fina u prsa. “Ali čestitam.” Connor je čekao da ga Fin pogleda. “Znači napokon si poslušao mene i moju mudrost.” “Poslušao sam tvoju sestru.” “A to ćeš sada morati raditi do kraja života. I dužan si mi stotku.” “Što? Ah, da”, rekao je Fin sjetivši se oklade. “Jesam.” Connor ga je snažno zagrlio, a zatim se okrenuo da primi Brannino lice i poljubi je u obraze. “Sada vlada prava ravnoteža. Ljubav snaži svjetlost.” Branna je obuhvatila Connorove ruke i poljubila njegove obraze. “No dobro, hajdemo spržiti tog prokletnika.” 163


“Jesmo li spremni?” Fin je čekao da potvrde i stanu u krug. “Na našem mjestu, u našem vremenu”, rekla je Branna i udahnula. “Zora nam ova donosi našu sudbinu.” “Šakama svojim i svjetlošću u boj idemo”, nastavio je Boyle. “Da noći ove demona-vješticu uništimo”, završila je Meara. “Troje po troje noćas ćemo letjeti.” Connor je primio Mearinu ruku i pogledao Ionu. “Konj, jastreb i pas nas će voditi”, nastavila je Iona. “Oko mene samo će magla ploviti, što mi želimo Cabhan će vidjeti.” Fin je raširio ruke, obuhvatio ih, raširio. Branna je osjetila kako je ovija magla - topla i meka. Ne, ovo nije Cabhanov hladan oštar ogrtač, pomislila je. Izišli su van i otišli do konjušnice. Dok je Branna uplitala hamajlije u Aineinu grivu, prišla joj je Iona. “Počinje joj vrijeme parenja.” “Aine?” “Za dan ili dva. Bit će spremna za Alastara ako to želiš.” “Želim.” “Ne boji se, nijedan od konja se ne boji, ali znaju da će noćas letjeti i znaju zašto.” “Kao i psi. Oni su spremni.” Branna je pogledala Connora. “I jastrebovi.” “Sada pripazite na svoje misli i riječi”, rekao im je Fin, “jer mu moram dopustiti da nam se približi i vidi dovoljno da bi zaključio da idemo na Sorchin grob i da ćemo je prizivati.” Kimnuvši glavom, Branna se sagnula i pritisnula svoju glavu o Kathelovu, a zatim uzjahala. Te je s ostalima poletjela kroz tamnu noć. “Možemo li biti sigurni da smo skriveni?” doviknula je Finu. “Nisam nikada radio tako velik oblak magle, ali svi su obavijeni, nisu li? Osim toga, zar bi nas Cabhan promatrao u ovo doba noći?” No Fin se otvorio, pozivajući svoju krv. Dok su letjeli kroz šumu, a vjetar trgao male pukotine u njegovu ogrtaču, osjetio je komešanje. Jednim je pogledom to javio Branni. “Mora izdržati i dati nam vremena da mu spriječimo pristup na čistinu, da bacimo čini i prizovemo njezin duh.” “Ja bih se radije borio nego pričao s duhovima”, promrsio je Boyle. “Ona ga je skoro pobijedila”, naglasila je Iona. “Sigurno zna nešto što nam može pomoći. Sve smo pokušali. Moramo i ovo. Ako uspije...” “Mora uspjeti”, ubacila je Meara. “Već sam skoro luda od njegova svakodnevnog vrebanja.” “Ona je naša”, rekao joj je Connor. “Dozvat ćemo je, a noćas, na godišnjicu njezine smrti i žrtve, njezina je kletva naša najveća nada.” “Ne možemo čekati još jednu godinu.” Branna je spustila Aine kroz bršljan do čistine. “I nećemo.” Kao što su se dogovorili, Fin i njih troje otišli su do ruba čistine, svatko na jednu stranu svijeta. Ona je trebala početi, nadajući se da će obred Cabhanu, umjesto da ga zadrži vani, dati priliku da se uvuče - i ostane zatvoren. Podigla je ruke, uputila poziv sjeveru, nasipala sol. Iona je bila zadužena za zapad. S istočne točke Branna je u glavi začula Connorov šapat. Dolazi. Skoro je ovdje. Kad se njezin brat obratio istoku, Brannino je srce poskočilo. Namamili su ga, prvi je korak uspio. Fin je uputio poziv jugu, a zatim su svi četvero napravili širok krug, sipajući sol po tlu, 164


dok su Boyle i Meara postavljali pomagala za sljedeći dio plana. Osjetila je promjenu, posve laganu hladnoću, kad se Cabhanova magla izmiješala s Finovom. Kad su zatvorili prolaze da nitko ne može ući ni izaći, pomolila se da ih ne napadne vrtlozima i sjenkama prije negoli budu spremni. Trudeći se da se ne žuri, uzela je ruže i svakome pružila buket da si izabere jedan cvijet. Fin je oklijevao. “Nisam baš siguran da očekuje, ni da će prihvatiti, počast od mene.” “Odaj joj počast i poštovanje. Mora razumjeti da si se s nama borio i krvario i da bez tebe ne možemo Cabhana pobijediti. Fin, moramo pokušati. Možeš li joj uz poštovanje ponuditi i oprost za znak koji nosiš?” “Moram pokušati”, bilo je sve što je rekao. Zajedno su svi šestoro prišli Sorchinu grobu. “Polažemo na tvoj grob ove bijele cvjetove na obljetnicu tvoje zle sudbine. Donosimo ti meda, kruha i vina kao znak poštovanja prema mrtvima.” Zahladilo je. Branna bi se zaklela da je gotovo osjetila kako rastu Cabhanovo uzbuđenje i pohlepa. Ali u magli koja se dizala i spuštala nije pronašla nikakvo ime. “Bilje ovo po zemlji mi polažemo, duh tvoj iz okova da oslobodimo. Puni štovanja klečimo i molbu ti svoju upućujemo. Obilježena našom krvlju, tri puta po tri, vatra ova nek plamti kroz noć i uz tvoju drevnu moć potrebu našu ispuni.” Jedan po jedan, zarežali su svoj dlan i pustili krv da kapne na tlo pokraj grobnog kamena. “Na ovom mjestu, u ovaj sat čas, za ljubav našu i naš spas, pošalji nam svoje vještice tri, da svoju sudbinu ispunimo svi.” Kroz maglu se prolomio krik, urlik divljeg bijesa. Fin je ostavio ogrtač od magle i izvukao mač te skočio na noge pokraj Branne i ostalih. “Pošalji ih odmah, još ove noći”, viknula je Branna, a Fin i Connor postavili su se da je zaštite od napada. Iona, Boyle i Meara brzo su prionuli iscrtavanju kruga dok je Branna završavala obred. “One kojima svoje si dala moći. Tri će se trojke suprotstaviti.” Izbacila je vatru da spriječi Cabhana da se sjuri u napad dok su njezini prijatelji žurno iscrtavali krug i otvarali prolaz za prve tri. “Tri će se trojke noćas boriti. Podari nam majko tu sreću, pusti ih da nebom prelijeću i tvoj duh oslobode. Kako mi hoćemo, tako neka bude;” Zemlja se zatresla. Okrenuvši se da pojuri prema krugu, gotovo je izgubila uporište, brzo se osvrnula i vidjela kako Cabhan prema Finu i Connoru baca nešto nalik na zid crne vatre. Baš kad je primila Ioninu ruku da udruže svoju moć, vjetar ju je poput hladne ruke podigao i bacio na drugu stranu čistine. Iako je pala tako da je osjetila svaku košćicu, vidjela je kako Fin uzvraća plamenim mačem i rastvorenom zemljom, a Connor reže zrak poput biča. Svjetlost i tama sukobili su se, a buka od udarca bila je strahovita, kao da se ruši svijet. Meara je krenula u napad zamahujući mačem, a Boyle je ispalio salvu malih vatrenih kugli koje su razderale i spalile podmuklu maglu. Nisu imali izbora nego napasti i braniti, zbog čega je Iona morala sama zatvoriti krug. Jači je, shvatila je Branna, jači nego štoje bio na Samhain. Ono što je bilo u njemu privuklo je više, izvuklo više. Oni su znali da je ovo posljednja bitka, pomislila je, a znao je to i Cabhan. Prizvao je štakore, koje je zemlja samo rigala. Prizvao je šišmiše, koji su se obrušili s neba poput odmazde. A Iona se, odsječena, borila da ih otjera, dok su ih jastreb, pas i konj gazili i trgali. 165


Dužnost, odanost. Ljubav. Branna je skočila na noge, jurnula kroz more štakora i skočila Aine na leđa. S vatrenom kuglom u jednoj ruci i blistavim štapićem u drugoj poletjela je prema svojoj rođakinji i nedovršenom krugu. Izbacila je plamen i svjetlost i usjekla put. Prizvala je svoj dar i spustila vruću kišu koja je podavila Cabhanove zvijeri. Kad je stigla do Ione, oslobodila je bujicu koja je odnijela sve oko Sorchine kolibe. “Završi to!” viknula je. “Ti to možeš završiti.” A onda su se pojavile zmije, izvijajući se po tlu. Začula je - osjetila Kathelovu bol kad su se u njega žarili otrovni zubi. Bijes koji je iz nje provalio pretvorio ih je u prah. Branna je okrenula konja da čuva Ionu, ali ova je viknula. “Mogu sama. Uspjela sam. Odi pomoći ostalima.” Bojeći se najgorega, Branna se zaletjela kroz zid crne vatre. Gušila se od smrada sumpora. Prizvala je toplu i čistu kišu da to sapere. Vatra je pucketala i pištala dok se kroz nju probijala. Njena se obitelj borila i krvarila. Ponovno je okrenula konja i pozvala svoju snagu. I došla je kiša i vjetar, i došli su potres i oganj. I cijeli se vrtlog odjednom sručio na Gabhanov gnjev. Dim se kovitlao, grizao oči, palio grlo, ali ona je ugledala strah, samo jedan titraj straha u čarobnjakovim očima prije nego što se pognuo i pretvorio u vuka. “Gotovo je!” viknula je Iona. “Gotovo je. Svjetlost. Svjetlost dolazi.” “Vidim ih.” Lica okupanog znojem i krvlju, viknula je Meara. “Vidim ih, vidim njihove sjene. Idi”, rekla je Connoru, “Idi.” “Mi ćemo ga zadržati.” Boyle je udario vatrom i šakom. “Tako mi boga, hoćemo. Idi.” Fin je sreo Brannin pogled. “Inače je sve uzalud.” Nemam izbora, pomislila je i ispružila ruku da je Connor može doseći i skočiti na Aine s njom. “Ozlijeđena je. Meara je ozlijeđena.” “Connor, moramo ih povući. Mi smo trojka koja mora dovesti drugu trojku. Bez njih joj nećemo moći pomoći.” Pomislila je na Kathcla koji je krvario iz njuške i bedra, na Alastara koji je kopitima parao zrak, na jastrebove koji su kričali obrušavajući se blistavih kandža. I sve uzalud ako ne uspiju Sorchine tri vještice dovesti u sadašnjost. Ujahala je ravno u krug i skliznula s konja sa svojim bratom. Primila je Ioninu i Connorovu ruku i osjetila kako moć raste, kako se svjetlost žari. “Tri će se trojke suprotstaviti”, uzviknula je, “i proročanstvo tako ispuniti. Sve će biti izgubljeno ako se ne pojavite i s nama rame uz rame se ne borite. Dođite i budite uz nas ove noći da krvlju okončamo njegove moći.” I došli su, Sorchine tri. Brannaugh s lukom, Eamon s mačem, Teagan sa štapićem i velikim trbuhom. Bez riječi su spojili ruke i trojka se pretvorila u šestorku. Svjetlost je eksplodirala, sve je bilo bijelo, blistavo. Preplavila ju je toplina moći, čarobna, zadivljujuća, veća od svega što je do tada znala. “Odvuci ga dalje od njih!” Brannaje čula kako joj glas odjekuje kroz drhtavi zrak. “Imamo ono što će ga uništiti, ali oni su preblizu.” “To je za mene.” Brannaugh je ispružila, ruku kojom je držala svog brata. Strelice bijelog plamena poletjele su i pogodile tlo između vuka i preostalo troje. Vuk se mahnito okrenuo i krenuo u napad. Brannaje prekinula krug; Connor ga je iza nje zatvorio. “Požuri”, rekao joj je. “Još malo bliže, samo malo.” Ali posegnula je u torbu i izvukla otrov. Bočica joj je pulsirala u ruci poput živog bića. U trenutku kad je vuk skočio prema krugu, bacila je bočicu 166


u zrak. Njegovi su krici proparali zrak i pogodili je tako da je zateturala. Sve što je on prizvao iz utrobe mraka planulo je, a njihovi su se krici pridružili urlicima vuka. “Nije gotovo.” Iona je zgrabila Teaganinu ruku. “Dok ne ubijemo ono što živi u njemu, nije gotovo.” “Ime.” Brannaje zateturala, ali Eamon ju je uhvatio prije nego Što je pala. “Demonovo ime. Znaš li ga?” “Ne. Spalit ćemo ovo stoje od njega ostalo i posoliti tlo.” “To nije dovoljno. Moramo imati ime. Fin!” Kad je krenula prema njemu, odmahnuo je rukom i pao na zemlju s krvavim vučjim tijelom. “Započni obred.” “Krvariš - a i Meara, Boyle. Bit ćete jači ako vas izliječimo.” “Počni obred”, rekao je kroz zube stišćući vučje grlo. “To ti trebaš napraviti. Ovo ću ja.” “Počni.” Meara se ispružila na tlu pokraj Boylea. “I završi.” Zazvonili su zvonom, otvorili knjigu, zapalili svijeću. I počeli govoriti riječi. Krv u kotliću, od svjetla, od mraka. Sjene se pomiču kao da plešu. A na tlu, Fin je zabio prste u razderano krzno oko vukova vrata. “Poznajem te”, promrsio je zureći u crvene oči. “Moj si, ali ja nisam tvoj.” Otrgnuo mu je kamen i podigao ga visoko. “I nikad neću biti. Ja sam Diathijev.” Iz Finove košulje ispao je broš, a vučje oči raširiše se od užasa. “Ja sam tvoja smrt. Poznajem te. Stajao sam pred tvojim oltarom i čuo kako prokleti zazivaju tvoje ime. Ja te poznajem.” Ono stoje bilo u vuku proširilo je svoju tamu tako da su Fina pekle ruke i potekla krv. “U Sorchino te ime poričem. U Diathijevo te ime poričem. U svoje te ime poričem jer ja sam Finbar Burke i ja te poznajem.” Kad je ušlo u njega, gotovo mu je raznijelo dušu. Tama ga je snažno povukla, duboko razdirala. Ali on se držao, držao se i gledao Brannu. Gledao njezino svjetlo. “Zove se Cernunnos.” Dobacio je kamen Connoru. “Cernunnos. Uništi ga. Sada. Neću moći još dugo izdržati. Makni nju odavde.” Glas mu se napinjao kad je viknuo Boyleu. “Makni Mearu odavde.” “Moraš ga pustiti!” viknula je Branna dok su joj lijevale suze. “Fin, pusti ga, vrati se nama.” “Ne mogu. Ući će u zemlju, uvući će se i opet ćemo ga izgubiti. Ovdje ga mogu držati, ali ne još dugo. Napravi ono što treba, za sve, za mene. Ako me voliš Branna, oslobodi me. Svime što jesmo, oslobodi me.” Za svaki slučaj, posljednjom je snagom izbacio kamen Connoru iz ruke i ubacio ga u kotlić. A kad se iz njega uzdigao stup zasljepljujuće svjetlosti, sam je uzviknuo ime. “Završi to!” “Teško mu je”, promrmljala je Teagan. “Dostaje bilo. Pusti ga.” Branna je plačući zazvala demonovo ime i ubacila otrov. Crnji od ugljena, gušći od katrana. Za njim su se podigli divlji, bolni krici, duboki, grleni urlici. A s njima i tisuće glasova koji su vrištali na nečuvenim jezicima. Osjetila je, tren prije nego što se ponovno razlila svjetlost, prije no što je sam kotlić planuo bijelim plamenom. Čistina, nebo, cijeli je svijet, činilo joj se, plamtio u svjetlosti. Osjetila je da je kamen pukao, čula je kad se slomio kao da je neka divovska ruka prelomila golemo stablo, a zemlja se zatresla kao olujno more. Osjetila je smrt demona, a bila je sigurna da je osjetila i svoju. Sve je iz nje izašlo, dah, snaga, svjetlost i pala je na koljena. Krv i smrt slijede, pomislila je. Krv i smrt. 167


A zatim je skočila na noge i potrčala jer je ugledala Fina nepomičnog, bijelog, krvavog, lica okrenutog prema crnom pepelu koji je ostao od Cabhana, od onoga što ga je stvorilo. “Hekata, Brigid, Morgana, božice imajte milosti. Nemojte ga uzeti.” Stavila je Finovu glavu u svoje krilo. “Uzmite mene, uzmite što ja imam, ali nemojte uzeti njegov život. Preklinjem vas, nemojte uzeti njegov život.” Podigla je lice prema nebu i dalje obasjanom bijelim plamenom i uputila svoju moć svima koji je mogu čuti. “Uzmite što želite, uzmite što morate, ostavite njegov život.” Niz obraze su joj lile tople suze i padale na njegovu opečenu kožu. “Sorcha”, molila se. “Majko. Ispravi svoju nepravdu. Poštedi njegov život.” “Sšš.” Finovi prsti stisnuli su njezine. “Nisam otišao. Ovdje sam.” “Živ si.” I svijet je opet bio na svom mjestu, zemlja se smirila, plamen se na nebu stišao. “Kako si - ne zanima me. Živ si.” Pritisnula je usne na njegovo lice, na kosu. “Bože, pa ti krvariš, posvuda. Miruj, ljubavi, miruj. Pomozi mi.” Okrenula se Sorchinoj Brannaugh. “Molim te.” “Naravno da hoću. Onakva si kako te je ona opisala.” Kleknula je i položila ruke na mjesto gdje su Finova košulja i tijelo bili rastrgani i oprženi. “Izgleda isto kao moj Eoghan.” “Što?” Stisnula je Branni ruku. “Njegovo je lice isto kao lice moje ljubavi, njegovo srce kao srce onoga kojeg volim. On nikada nije bio Cabhanov, ne u važnim stvarima.” Pogledala je Fina i usnama mu dodirnula čelo. “Moj si kao što si i njezin. Zacjeljivanje će malo boljeti.” “Malo”, promrsio je Fin kroz stisnute zube dok ga je bol probadala. “Pogledaj me. Pogledaj u mene”, molila ga je Branna. “Neću. Nećeš ti ovo podnositi. To je moj teret. Što je s drugima?” “Brinu o njima. Proklet da si Finbar što si me naveo da pomislim da sam te ubila. Ima previše krvi, a košulja ti se još dimi.” Obrisala ju je pokretom ruke. “O Bože, neke su jako duboke. Connor!” “Stižem.” Pomalo šepajući, Connor obriše krvavi znoj s lica. “Meara i Boyle dobro zacjeljuju iako je ona, tako mi Boga, zadobila dobrih par udaraca. Ipak... Isuse, Fin, pa što si to napravio od sebe.” Stisnuo je Finovu glavu rukama i probio se u njegov um, ušao u njegovu bol. “Jebemti”, prosiktao je Connor. Minute su se pretvorile u stoljeća, čak i kad su se ostali priključili. I Fin i Connor bili su na kraju obliveni znojem, bez daha i drhtali. “Bit će mu dobro.” Teagan je pogladila Brannu po ruci. “Ti i moja sestra vrlo ste vješte iscjeliteljice. Malo odmora, malo ljekovitog napitka i bit će dobro.” “Hoće, hvala. Hvala ti.” Branna je zarila lice Connoru u rame. “Hvala ti.” “Pa i moj je.” “Naš”, ispravio ga je Eamon. “Došli smo kući i pomogli uništiti Cabhana. Ali on je odigrao veću ulogu u tome. Stoga si naš Finbar Burke, iako nosiš Cabhanov znak.” “Više ne”, šapnula je Teagan. “Ja sam stavila znak na Cabhana, a naša majka na sve njegove potomke. Mislim da su ga sada ona i svjetlost uklonile. Jer ovo nije Cabhanov znak.” “Kako to misliš?” Fin se okrenuo da pogleda i na ramenu, gdje je od svoje osamnaeste nosio Cabhanov znak, sada je stajao keltski simbol trojstva, triquetra. Znak trojke. Ošamutilo ga je to, više nego plamen otrova, više nego zasljepljujući plamen bijele vatre. “Nestao je.” Taknuo je to mjesto prstima. Nije bilo boli, ni tame, ni podmuklog privlačenja. “Oslobođen sam. Slobodan.” 168


“Htio si dati svoj život. Svoju krv”, shvatila je Branna i oči joj se ispuniše čistom radošću. “Njegova smrt iz tvoje dobrovoljne žrtve. Fin, uništio si kletvu.” Položila je ruku preko njegove, preko znaka trojstva. “Spasio si sebe i, vjerujem, Sorchin duh. Sve si nas spasio.” “I neki od nas su pomogli”, podsjetio ju je Connor. Ali se osmjehnuo Finu. “Lijep znak. Mislim da bi si ostali trebali napraviti takvu tetovažu.” “Meni se sviđa”, izjavila je Meara i obrisala suze. “Nećemo sada o tetovažama.” Boyle mu pruži ruku. “Ustani.” Snažno je primio Finovu ruku, a potom ga obgrlio. “Dobro došao natrag.” “Lijepo je biti ovdje”, odvratio je, a Iona ga je samo zagrlila i plakala. “Ali volio bih ići kući. Moramo sve ovo završiti.” Poljubio je Ionu u tjeme. “Moramo to završiti i nastaviti živjeti.” “I hoćemo.” Eamon je pružio ruku i snažno stisnuo Finovu. “Kad dobijem sina, dat ću mu tvoje ime. Brate.” Zapalili su pepeo, opet bijelim plamenom, prosuli ga, prekopali zemlju, sve posipali solju. A onda su stajali na čistini, u miru. “Gotovo je. Završili smo s tim.” Brannaugh je otišla do majčina groba. “I ona je slobodna. Sigurna sam u to.” “Odali smo počast njezinoj žrtvi i ispunili svoju sudbinu. Osjećam zov doma.” Eamon dohvati Teaganinu ruku. “Ali mislim da ćemo se ponovno vidjeti, braćo.” Connor je iz džepa izvadio bijeli kamen i gledao kako sjaji. “Vjerujem da hoćemo.” “Mi smo tri vještice”, rekla je Branna, “kao što ste i vi, kao što su i oni.” Pokazala je prema Finu, Boyleu i Meari. “Opet ćemo se sresti. Neka vas svjetlost blagoslovi.” “I vas.” Teagan se osvrnula prema majčinu grobu dok je polagano nestajala. “Voljela je zvončiće. Hvala vam.” “Gotovo je.” Meara se osvrnula po čistini. “Htjela bih plesati, a još se sva tresem. Što ćemo sada kad je gotovo?” “Idemo na doručak. Zora će.” Connor je pokazao prema istoku i traci blijedog ružičastog svjetla. “Idemo kući”, složila se Iona i nasmijala se kad ju je Boyle zavrtio. “I bit ćemo neko vrijeme zajedno. Samo zajedno.” “Doći ćemo za vama. Treba mi još trenutak. Još jedan čas”, rekao je Fin Branni. “Ako predugo ostanete, ja ću peći jaja, a ona će prigovarati.” Connor je poljubio Mearinu ruku i uzjahao. Iona se još jednom osvrnula, stavila ruku na srce, a onda zamahnula prema Finu i Branni stvorivši lijepu malu dugu. “Ona ima divno srce”, tiho je rekao Fin. “A sada.” Okrenuo je Brannu prema sebi. “Na ovom mjestu, gdje si mi prvi put dala sebe. Ovdje, gdje je sve počelo i gdje smo napokon sve završili, moram ti postaviti jedno pitanje.” “Nisam li već na sva odgovorila?” “Nisi na ovo. Branna, hoćeš li živjeti sa mnom životom kakvom smo nekoć sanjali? Životom koji obuhvaća obitelj sve što smo nekoć zamišljali?” “Hoću, Fin. Sve to, i više. I sve nove snove koje ćemo sanjati. I nova obećanja.” Prišla mu je u zagrljaj. “Volim te. Uvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti. Živjet ću s tobom u tvojoj lijepoj kući i imat ćemo djece koliko poželimo i nijedno od njih neće nositi znak. Putovat ću s tobom i pokazat ćeš mi svijet.” “Stvarat ćemo magiju.” 169


“Danas i uvijek.”

Poljubila ga je pokraj Sorchine kolibe, gdje se urušio zid od bršljana, gdje su cvali zvončići, a u zraku blistala malena duga. Zatim su poletjeli, s konjem, psima i jastrebom, u sutra. Kraj

by glorij@

170


Nora Roberts- magija krvi -rod 3 k