Page 1


MAYA BANKS

ODJECI U ZORU

2


GORDON FARNSWORTH bio je bogatiji od Boga. Imao je veze koje drugi nisu mogli ni zamisliti. Živio je na samom rubu, uronjen u sjene, i tako je duboko zaglibio u sivilu da je iskreno sumnjao da još uvijek ima nešto nalik na dušu. Raspolagao je bogatstvom, moću i informacijama. A ništa od toga nije mu vrijedilo ni pišljiva boba jer mu je kći umirala, a on je bio bespomoćan da to spriječi. Pregledali su je najbolji liječnici na svijetu, dobila je najbolji tretman koji novac može kupiti, ali od svakog je čuo isto. Ne može se više ništa učiniti. Njegovu se kćer ne može spasiti. Jedino što je mogao bilo je da joj ostatak života učini što je moguće ugodnijim. Jebeš to. Neće prihvatiti da ne postoji ništa što može učiniti. Bio je čovjek koji je pokretao i zaustavljao ratove. Imao je utjecaj kod brojnih svjetskih vođa. Mogao je stvoriti ili uništiti neku državu kako mu se prohtije. A oni mu kažu da ne može spasiti svoju kćer? Koračao je mračnom knjižnicom u kojoj je često provodio vrijeme sa svojim turobnim mislima i čašicom viskija Macallan koji je platio više od stotinu tisuća dolara. Vatra u ognjištu već se ugasila i ostalo je samo nekoliko komada žeravice. Mobitel mu je zazvonio i odmah ga je stavio na uhu ljutito izvikujući naredbu prije nego što je osoba na drugoj strani veze stigla izustiti jednu riječ. “Je li legitimna?” “Čini se da jest.” Ramena su mu se objesila i spustio se na rub kauča, izjedan i izgrižen nestrpljenjem. “Uspjela je izliječiti razne bolesti i ozljede, ali to je skupo platila. Pogurana je preko svoje granice, ali pokazala se uspješnom u svim slučajevima koje smo joj dali.” “Baš me briga kako je to djelovalo na nju”, zarežao je Farnsworth. “Dovedi je ovamo. Istječe mi vrijeme.” Slijedila je duga stanka, a Farnswrorth nije volio stanke. Nikad nisu značile ništa dobro. “Očekivao sam da ćete to reći, gospodine. Kad su mi javili rezultate testiranja, znao sam da ćete je htjeti što prije ovdje. Naredio sam da upadnemo, uklonimo sve dokaze njezina postojanja, ušutkamo sve koji su znali za nju i, naravno, da uhvatimo Grace Peterson i dovedemo je k vama.” Nije mu se sviđao smjer u kojem je ovo išlo. Želudac mu se stegnuo, a usne stisnule od bijesa. 3


“Koji vrag se onda dogodio? Gdje je ona? Kad je mogu očekivati ovdje? Elizabeth nema još mnogo vremena!” Čuo je dubok udah. “Pobjegla je, gospodine.” Farnsworth je skočio na noge i eksplodirao od gnjeva. Bio je tako ljut da mu se pljuvačka skupila oko usana. “Pobjegla? Ona je pobjegla? Zar nisi rekao da je fizički potrošena? Zar nisi maloprije rekao da je slaba i krhka jer je izliječila brojne slučajeve? Kako jedna mala žena može pobjeći vrhunski istreniranim operativcima?” “Došlo je do nesporazuma, gospodine. Imali smo pogrešne obavještajne informacije. Prostorija u kojoj smo mislili da je drže zapravo je bila prazna. Jedna je eksplozija srušila zgradu u koju je premještena i u toj strci i zbrci napada uspjela je nestati.” “Imali ste pogrešne informacije. Nesporazum. Zbrka. Koji to vrag ja zapravo plaćam? Gomilu prokletih amatera?” “Na tragu smo joj. Nećemo vas iznevjeriti, gospodine.” “I bolje vam je da me ne iznevjerite, prokletstvo” bjesnio je Farnsworth. “Kunem ti se, ako mi kći umre, patit ćeš i ti i svi do kojih ti je stalo. Istrijebit ću ti cijelu obitelj, a ti ćeš gledati kako to radim. A onda ćeš i sam umrijeti sporom i bolnom smrću. Je li ti jasno?” “D-da, gospodine.” Farnsworth je prekinuo vezu i još neko vrijeme držao mobitel, u napasti da ga svom snagom baci kroz prozor. Samo ga je to što je znao da mora djelovati brzo kako bi spasio svoju kćer potaknulo da obavi idući telefonski poziv. Unio je seriju brojeva i sigurnosnih kodova sve dok veza nije konačno bila uspostavljena. Nije čekao ni gubio vrijeme na uvodno ćaskanje. Morali su pronaći Grace Peterson, morali su je pronaći odmah. “Treba mi Titan” rekao je. “Nije me briga koliko košta.”

4


1. POGLAVLJE

GRACE PETERSON čvršće je omotala deku oko tijela i šćućurila se u mraku. Prazna je pogleda zurila u nebo posuto zvijezdama. Planinski je zrak bio hladan. Ne samo prohladan kao kad je mrak tek počeo padati brišući ugodne ostatke sunčanog poslijepodneva. Ne, bilo je tako hladno da se smrzavala. Pobjegao joj je tih jecaj s usana kad su joj se mišići stegnuli i pobunili ne samo protiv hladnoće, nego i slabosti koja ih je snašla zbog toliko smrti i bolesti. Bol joj je već odavno prestala bilo što značiti. Ono što je osjećala nije se zapravo moglo nazvati bolom. Bilo je nešto još gore. Nije mogla osjetiti ništa drugo osim beznadnosti i očaja. I spoznaje da će vjerojatno umrijeti od užasa koje je proživjela. A možda je i zaslužila jer nije uspjela pomoći svima koje su joj silom doveli da ih spasi. Njezin je bijeg bio čista sreća. Eksplozija je razorila ćeliju u kojoj su je držali. Uspjela je pobjeći prije nego što su ljudi zaduženi za njezino čuvanje uspjeli reagirati. A možda su i poginuli. Nije se mogla natjerati na to da osjeti žaljenje. Nisu pokazali nimalo obzira prema njoj. Tretirali su je kao neživ predmet, kao čarobni štapić kojim mahnu na ozljedu ili bolest i očekuju od nje da učini da sve nestane. Mrzila ih je zbog toga. Mrzila ih je zbog njihove bešćutnosti. Zbog toga što su druge iskorištavali kao što su iskorištavali nju. Kao pijune. Kao predmete koji će im dati informacije. Za njih nisu ni bili ljudi. Samo brojevi. Još jedan drhtaj zazveckao joj je zubima i smjestio se duboko u kostima. Nije mogla ni zamisliti da bi joj ikad moglo biti ponovno toplo. Uvukla je noge još dublje u deku i gurnula rub pod bradu. Strašno ju je oslabilo sve što je bila prisiljena pretrpjeti. Sve bolesti koje su je natjerali da izliječi. Čak ni sad nije znala odakle joj snaga ni volja da pobjegne kad se ukazala prilika. Ali sad je ostala bez snage. Potrošila je sve zalihe, a polako joj je i odlučnost kopnjela. Zatvorila je oči i pokušala pronaći utjehu. I barem nešto nalik na mir. Nedostajala joj je njezina sestra Shea. Čeznula je za utješnošću njezina dodira, za slikom njezina osmijeha i telepatskom vezom s njezinim umom. Nikad zapravo nije razumjela niti je ozbiljno shvatila Sheinu odluku da se razdvoje. Sve do dana kad je bila zarobljena i kad je shvatila da bi obje bile otete da su bile zajedno. 5


Shea je uvijek bila odlučna u želji da se pobrine za Graceinu sigurnost, ali sad je Grace bila jednako odlučna zadržati Sheu što dalje od sebe. Grace je bila lovina. Znala je da su njezini progonitelji vjerojatno već ovdje na planini. Možda su već sasvim blizu.

I zato je zalupila sestri vrata, a ta ju je praznina boljela jednako kao gomila bolesti i boli koje je apsorbirala. Činjenica da Shea nije bila s njom bila je najgora vrsta usamljenosti. Prekinula je telepatsku vezu između sebe i sestre, a najviše se bojala da će taj prekid biti trajan. Nikad je neće vratiti. Pretpostavljala je da je to na neki način blagoslov. Ako je izgubila svoje sposobnosti, mogla bi imati normalan život. Ali tako bi izgubila i sposobnost da promijeni tuđe živote. Zatvorila je oči iscrpljena težinom odgovornosti, tuge i žaljenja. Mrzila je to što nije snažnija i što se raspadala pod tolikim stresom. Ali, jednu za drugom, apsorbirala je sve one bolesti. Slomljene kosti, strašne krvave rane, tumore - popisu nije bilo kraja. Najstrašniji pokus kojem je bila podvrgnuta tražio je od nje da uđe u um duševno bolesne žene i izliječi je. Tri duga dana Grace je znala kako je to biti doista psihički lud. Apsorbila je bolest te žene i živjela u njezinoj koži dok je ona nastavila sa svojim životom, izliječena i oslobođena tame u mozgu. Grace se dvaput pokušala ubiti, ne zato što je htjela umrijeti, nego jer joj je bolest naredila. Na kraju su je obuzdali i nije mogla raditi ni ono najnužnije za sebe jer su se previše bojali da će pronaći način da si okonča život. Bila je gladna, ali od pomisli na hranu želudac joj se stegnuo u velik čvor. Često je pila vodu iz obližnjih potoka jer je znala da mora učiniti bar nešto da ne izgubi snagu. I bez obzira na to što je znala da će vjerojatno umrijeti, nije se mogla prisiliti da jednostavno digne ruke. Ne još. Tiho se okrenula na drugu stranu pa ponovno namjestila deku u jalovoj nadi da će se nekako uspjeti bolje ugrijati. Na kraju će ipak morati stupiti u telepatski kontakt sa svojom sestrom, ali kad bi to sad učinila, Shea bi vidjela Grace u ovom užasnom stanju. I odmah bi došla. Izložila bi se velikoj opasnosti. Grace ne bi mogla živjeti sa sobom kad bi se Shei nešto dogodilo jer je ona u trenutku slabosti popustila i pokušala ponovno uspostaviti vezu sa sestrom. Nečujne su joj suze klizile niz obraze i nakratko ugrijale kožu dok ih hladni zrak nije pretvorio u led. Ljutito ih je obrisala i pognula se niže bijesna na sebe što si je dopustila da je obuzme beznađe. Bila je jača nego što je sad izgledala i ponovno će biti jaka. Samo joj je trebalo vremena da se oporavi od svega što je prošla. Možda nikad više neće biti ona stara, ali neće odustati. Ako umre, umrijet će bježeći. Umrijet će na nogama i boreći se. Odbijala je umrijeti u nekom 6


laboratoriju u kojem se prema štakorima odnose s manje prezira nego prema njoj. Iznenada se smrznula začuvši zvuk u daljini. Tako se umirila da joj je čak i njezin udah zvučao kao rika u noći. Povukla je deku preko usta pokušavajući prigušiti buku i zurila je u stabla, očajnički pokušavajući vidjeti kroz gust zastor noći. Netko je dolazio.

GMIZALI su kroz planinu pod pokrivačem mraka. Rio je znao da je Grace blizu. Već su joj se danima približavali, ali baš kad je bio siguran da su je dostigli, nekako bi im uspjela umaknuti. Namjestio je ruksak, stavio infracrvene zaštitne naočale i skenirao područje ispred sebe tražeći bilo što što daje toplinski signal. Vidio je nekoliko manjih oblika. Životinje. Vidio je čak i nešto veće što je vjerojatno bio vepar ili jelen. Ali ništa što bi nalikovalo čovjeku. Zabranio je svaku komunikaciju radiovezom. Nisu bili jedini koji su tražili Grace, ali on je čvrsto naumio doći do nje prvi. Instinkt mu je govorio da moraju doći do nje do zore. Dlačice na zatiljku su mu se nakostriješile, a strepnja kliznula niz kralježnicu. Nije se bojao da će doći do borbe. Ruku na srce, uživao bi u prilici da ubije gadove koji su zadnjih godinu dana Gracein i Shein život pretvorili u pakao. Mučilo ga je što je znao da je Grace u opasnosti, te da on i njegovi ljudi moraju okončati ovu igru mačke i miša. Terrence, njegova desna ruka, hodao je samo nekoliko metara dalje od njega, stopljen s mrakom. Rio je nastavio stazom dalje uz planinu. Bilo je bezbroj pukotina i udubina u koje se sitna žena mogla sakriti pa je pažljivo skenirao teren oko sebe tražeći bilo kakav izvor topline. Grace, gdje si?Znam da si tu negdje. Osjećam te. To je bila istina. Osjetio je očito bockanje, istu onu svjesnost koju je doživio prvi put kad ju je: vidio na snimci nadzorne kamere. Bio je to posljednji put da ju je itko vidio prije nego što je nestala. Bez sumnje je znao da će on biti čovjek koji će krenuti za njom i vratiti je njezinoj sestri. Živu i zdravu. Otad joj je neobjašnjivom preciznošću pratio kretanje. On i njegovi ljudi nisu zanemarili nijedan,, ni najmanji trag u potrazi za njom. Vratili su se u kuću u kojoj je zadnji put viđena i od te početne točke širili potragu. Trebalo im je nekoliko tjedana, ali sad ih je trag odveo u planine Colorada, a Rio je bio siguran da su i blizu. Instinkt je vrištao na njega duboko iz utrobe, a on nikad nije ignorirao svoj instinkt. Već mu je bezbroj puta spasio život. 7


Zastao je začuvši neki šum u daljini. Okrenuo se, skenirao teren i ugledao infracrvene slike ljudi koji su se krišom provlačili između stabala, a znao je da nisu dio njegove ekipe. Prokletstvo. Čvrsto je stisnuo šaku. Gdje je dovraga Grace? Nije imao vremena za igre skrivača s ljudima koji su je tražili. Morao ju je konačno pronaći i što prije nestati odavde. Skinuo je pušku s ramena i nečujno krenuo u smjeru toplinske oznake. Pobiti sve na koje naiđe i ostaviti mrtva tijela razbacana po planini baš i nije bila idealna opcija. Radije bi pronašao Grace i neprimjetno se izgubio, ali onaj divljački dio njega uživao bi u prolijevanju krvi. Zaledio se od krika koji je proparao noć. Podignuo je glavu hvatajući slabašnu jeku koja je nestajala u daljini. Krik je bio ženski i poslao mu je trnce niz kralježnicu. Kratki je zvuk bio natopljen boli, strahom i patnjom. Grace. Potrčao je u smjeru iz kojeg je zvuk došao. Povukao je naočale s glave jer je želio što bolje vidjeti okolinu. Stotinjak metara dalje Terrence se stvorio iza njega i ostatak puta do izvora krika pretrčali su zajedno, podignutih pušaka i spremni na sve. Usporili su kad su došli do ruba padine koji je gledao na malu dolinu u njezinu podnožju. Mjesečevo se svjetlo reflektiralo o glatko kameno dno doline i Riju se želudac stegnuo kad je ugledao Grace Peterson stisnutu uz strmi rub koji je padao stotine metara duboko do korita rijeke. U njoj je osjetio čvrstu odlučnost da neće dopustiti da je ponovno uhvate. Bez sumnje je znao da će prije skočiti s litice nego se vratiti odakle je pobjegla. Njezini su strah i očaj bili poput opipljivog mirisa u zraku. Od njega mu se zategnuo svaki mišić, stegnuo mu je srce i neumorno ga pritiskao. Morao je doći do nje prije nego što je oni idioti svojom glupošću natjeraju da skoči. Bacio se na trbuh, podignuo pušku i naciljao muškarca najbližeg Grace. Kreten je ispružio jednu ruku kao da smiruje situaciju, ali drugom je držao pištolj i usmjerio ga izravno u Grace. Držanjem tijela pokazivao je samo prijetnju, ništa drugo. Rio je pritisnuo okidač. Muškarac se odmah skljokao, a njegovi su se drugovi bacili na zemlju i okrenuli se u smjeru iz kojeg je došao metak. “Kvragu”, promrmljao je Terrence namještajući se u položaj. “Mislio sam da se nećemo upuštati u borbu?” “Pokrivaj me. Idem tamo”, rekao mu je Rio. Prije nego što se Terrence stigao pobuniti, Rio se uspentrao preko ruba i brzo se spuštao niz padinu dok nije došao do njezina dna. 8


Terrence je iznad njega praznio spremnik za spremnikom, a zvuk njegovih pucnjeva oštro je odjekivao noćnim zrakom. Nisu imali mnogo vremena prije nego što se pojavi netko da istraži tu pucnjavu. Okrenuo se i odmah počeo ponovno tražiti Grace. Ugledao ju je baš u trenutku kad joj je rub litice popustio pod nogama i kad je pala preko ruba. Bacio se naprijed kad su eruptirali novi pucnjevi. Ovaj put ih Terrence nije pokušavao samo zastrašiti. Padali su poput čunjeva dok ih je jednog po jednog ubijao, a Rio je potrčao prema rubu. Vjerujući da će mu njegov čovjek čuvati leđa, usredotočio se samo na to da pokuša vidjeti koliko je daleko Grace pala ili se dogodilo ono najgore te je pala u korito rijeke.

Izvukao je ručnu svjetiljku iz ruksaka i legao na trbuh. Usmjerio je svjetlo prema koritu i polako ga pregledavao. Kad ga je povukao bliže litici, svjetlo je palo na izlizanu tenisicu. Podignuo je svjetiljku i ugledao Graceino beživotno tijelo na izbočenoj stijeni. Stopala su joj visjela preko ruba stijene, a mršavo tijelo jedva je stalo na greben. Ali nije pala više od šest metara. Prekinuo je zabranu radiokomunikacije i od svojih ljudi zatražio da mu odmah dođu u pomoć. Morat će ga spustiti uzetom do Grace, a on će je onda prebaciti preko ramena i odvući gore. Ako je uopće živa. Ali nije želio razmišljati o drugoj mogućnosti. Nije došla ovako daleko da bi sad odustala bez borbe. Upravo se odgurivao na koljena kad se Terrence spustio kraj njega i svojom lampom osvijetlio liticu. “Diego i Browning čuvaju nam leđa, a Decker i Alton jure ovamo”, rekao je Terrence. “Spustit ću te uzetom da je dohvatiš.” “Svi su mrtvi?” “Svi”, potvrdio je Terrence. Rio nije mogao gubiti vrijeme na kukanje zbog nereda koji su napravili. Grace je bila najvažnija, a onda su morali nestati odavde prije nego što sve krene nizbrdo. Terrence je izvukao namotano uže s karabinerom na jednom kraju i hitro ga omotao oko struka. Napravio je nekoliko koraka unatrag, ukopao pete u zemlju pa zamotao uže oko debla jasike i zabio kuku u koru. Drugi kraj užeta dobacio je Riju. Rio je pričvrstio svjetiljku za nogu i okrenuo je prema dolje da mu osvjetljava put dok se bude spuštao. Zatim je zavezao jedan kraj užeta oko struka, snažno ga povukao da provjeri je li dobro zavezan, pa krenuo unatrag dok mu pete nisu prešle preko ruba litice. 9


Trenutak prije nego što se počeo spuštati, pojavili su se Decker i Alton. Projurili su pokraj Diega i Browninga koji su čuvali stražu i svaki je uhvatio Rija za jednu ruku pomažući mu da se spusti. Nagnuli su se i držali ga za struk dok nije napipao stijenu pod stopalima i dok nije bio siguran da Terrence može izdržati njegovu težinu. Svjetlo je mahnito poskakivalo dok se spuštao sve niže. Pogledao je preko ramena i vidio Grace kako i dalje leži na maloj izbočini. Samo se nadao da će uže izdržati težinu njihovih tijela. Kad je napokon došao do nje, odgurnuo se od litice i spustio se taman dovoljno da opkorači stijenu. Odmah joj je pritisnuo prste na vrat, potražio puls i osjetio olakšanje kad je napipao ravnomjerno kucanje. “Grace, probudi se. Došao sam te odvesti odavde, ali moraš mi pomoći.” Kad nije dobio nikakav odgovor, frustrirano je stisnuo usne. Decker i Browning obasjali su ih svjetiljkama s vrha Utiče. Ukopao je stopalo u liticu za stabilnost, a onda oprezno pustio uže kako bi gurnuo ruke ispod njezina mlohava tijela. Odbrojavši u glavi do tri, podignuo ju je u naručje pa je prebacio preko jednog ramena da bi drugom, slobodnom rukom mogao uhvatiti uže. Držao ju je čvrsto, rukom poput čeličnog obruča na stražnjoj strani njezinih nogu. “Povucite nas”, povikao je momcima. Malo po malo pritiskao je stopala na stijenu dok se uže polako penjalo. Mišići su mu nabreknuli od napora nošenja težine dvaju tijela. Uže mu se urezalo u kožu, a prsti obamrli od čvrstog stezanja. Pusti me da umrem. Molim te. Isprva je mislio da je to naglas rekla. Toliko ga je prenerazilo da je zastao. Stopala su mu se sama vukla dok su ga njegovi ljudi povlačili prema gore i morao je nekoliko trenutaka lamatati nogama da ih ponovno prisloni na stijenu i pomogne im da odvuku njega i Grace ostatak puta do vrha. Iznenada ga je preplavio tako snažan osjećaj očaja da nije mogao disati. Bol. Strah. Kajanje. Beznadnost. I umor koji je osjećao duboko u duši. Shvatio je da je čuo Graceine najdublje misli. Osjećao je ono što je ona osjećala. A njezina je tuga bila tako velika da ga je zapanjila. Suze su bile zaključane u njoj, ali on je osjetio svaku. Uspomene na sve što je proživjela bljeskale su mu u glavi, a onda je morao zatvoriti oči kako bi vratio kontrolu nad ošamućenim osjetilima. Ne idem natrag. 10


Njezin mu je glas šaptao u glavi, tako slomljen da je poželio zaurlati od bijesa. Želio se domoći vrha ove proklete litice i rasporiti divljake koji su je onako uporno lovili i sve ih ponovno ubiti. Te ljude koji su joj slomili duh i doveli je do toga da bi čak i sad radije umrla nego pretrpjela još toga. Znao je da je Nathan Kelly mogao telepatski komunicirati s Graceinom sestrom Sheom, ali nije razmišljao o tome kako je to činio niti da su on i Grace možda također mogli komunicirati. Tada mu to nije bilo važno. Bio je obuzet hitnošću da je pronađe i da je dovede na sigurno. U tom trenutku ništa drugo nije bilo važno. Kolebljivo joj se obratio svojim mislima i govorio joj nježno i utješno. Nikad se nećeš vratiti onim gadovima, Grace. Sad si sigurna. Ja ću ti pomoći. Ne odustaj. Izvući ćeš se. Odgovorila mu je samo tišina i Rio je frustrirano stisnuo čeljust. Kako se dovraga uopće komunicira mislima? I kako da zna može li joj se obratiti onako kako se ona upravo obratila njemu? Nije znao ni je li ona svjesna činjenice da joj je čuo beznadne misli. Bližili su se rubu litice i ugledao je napeta lica svojih partnera dok su ih vukli još taj mali dio puta. Decker i Browning čvrsto su držali uže, a Diego je krenuo naprijed i uzeo Grace iz Riova naručja. Oslobođen njezine težine, Rio se prebacio preko ruba i hitro podignuo na noge. Terrence je jedva čujno uzdahnuo, što je bio jedini znak koliko ga je ovo spašavanje potrošilo. Rio je brzo odvezao uže i naredio svojim ljudima da se riješe mrtvih tijela, a onda da budu spremni za brzi odlazak. Bili su usred ničega, bez podrške i bez helikoptera, a automobile su ostavili barem tri kilometra dalje. Došao je do mjesta gdje je Diego pažljivo položio Grace na tlo i spustio se na koljena kraj nje. Nježno joj je sklonio kosu s lica i namrštio se ugledavši tamne sjene ispod očiju, bljedoću kože i duboke crte umora urezane u čelo. Lice joj je čak i u nesvjestici bilo smrknuto. Ni ne znajući što ga je spopalo, shvatio je da saginje glavu i pritišće usne na njezino čelo. Ne odustaj, Grace. Sad si na sigurnom. Ja ti neću nauditi i neću dopustiti da ti netko drugi naudi. Odvest ću te kući.

11


2. POGLAVLJE

SUNCE joj je grijalo lice premda je bila okovana hladnoćom koja joj se probila sve do kostiju. Boljelo ju je kad bi zadrhtala, pa ipak nije mogla ništa drugo nego drhtati. Kao da su joj utezi pritiskali vjeđe i sprječavali je da otvori oči. A možda joj je samo nedostajalo snage čak i za najmanji pokret. Bol se šuljala po njoj, kroz nju, zbunjivala je svojim intenzitetom. Bila je nova. Svježa. A onda se sjetila pada s ruba litice i bila je sigurna da je smrt napokon došla po nju. Prije nego što ga je stigla zaustaviti, tih jecaj joj je pobjegao s usana i prekorila se zbog kratkog gubitka kontrole. Zbog takve bi pogreške mogla i umrijeti. Grace. Grace. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da osoba koja je doziva ne čini to naglas, nego u njezinoj glavi. No ustuknula je jer nije htjela imati nikakve veze s tim dalekim glasom. A onda ju je okružila snaga. Toplina. Nahrupila joj u vene, tako utješna i ugodna da ju je do srži protresla. “Grace.” Ovaj put je njezino ime izgovoreno naglas. Dubokim, hrapavim glasom stranog naglaska. Samo nagovještaj nekog drugog svijeta, onog koji nije mogla točno odrediti. “Grace, probudi se. Daj da vidim te prekrasne plave oči”.

Čelo joj se nabralo i pokušavala je shvatiti gdje se nalazi. Bojala se otvoriti oči. Bojala se da će biti ponovno u rukama onih čudovišta, prisiljena činiti sve što joj kažu. Poželjela je zaplakati samo od pomisli na to. Nije bila dovoljno jaka da izdrži još toga. Nježna joj je ruka gladila obraz, pažljivo joj pomaknula kosu i zataknula je iza uha. Tako blago i nježno. Dodirom koji je bio poput kiše u suncem sprženoj pustinji. Upijala ga je, očajnički željna bilo takve utjehe. Morala je uložiti svu preostalu snagu da potisne strah i otvori oči. Na trenutak ju je zaslijepila jačina sunčeve svjetlosti koja joj je bljesnula u oči. “Tako treba”, rekao je muškarac tiho. “Vrati mi se, Grace. Treba mi da se probudiš pa da vidimo koliko si teško ozlijeđena.” Na sam spomen ozljeda, bol joj je zavrištala tijelom. Oči su joj se širom otvorile, a usne razdvojile. Dah joj je pohitao van, a prsa se divlje trznula od napora. 12


Ostala je gotovo paralizirana od straha kad joj je pogled pao na tamne oči muškarca koji je napeto zurio u nju. Kriknula je i pokušala pobjeći, potpuno nesvjesna da je on i dalje drži. Srušila se na pod i lupila tako jako da joj je udarac istjerao sav zrak iz tijela i ponovno poslao agoniju boli kroz njega. Muškarac iznad nje žestoko je opsovao i odmah kleknuo kraj nje pa joj onim krupnim šakama prešao po krhkom tijelu. “Kvragu, Grace. Neću ti nauditi.” “Neću se vratiti.” Jedva je uspjela izmucati taj prkosni zavjet. Boljelo ju je i govoriti. Boljelo ju je disati. Osjećala se slomljeno. Nešto i je bilo slomljeno. Rebra, ruka... Nije mogla odgonetnuti što s njom nije bilo u reda Bilo je previše toga o čemu je trebalo misliti. Panično je pogledala u njega znajući da nema snage za bijeg. U kutovima očiju skupile su joj se suze. Nije mogla učiniti baš ništa da ga spriječi da je vrati. Snažna joj je drhtavica prošla cijelim tijelom, a suze koje su se prijeteći skupile sad su joj polako klizile niz obraze. “Grace, poslušaj me.” Glas mu je bio staložen i neobično umirujuć. Njegov ju je ton začarao, kao i one tamne oči koje nije skidao s nje. “Zovem se Rio. Došao sam po tebe da te vratim kući, Shei.” Puls joj je naglo ubrzao, a grlo se stegnulo. “Shei?” promuklo je progovorila. “Je li ona dobro?” Što ako je ovo klopka? Što ako je koristio informacije o njezinoj sestri da je uljulja u lažni dojam sigurnosti? Dotaknuo joj je obraz, prstima beskrajno nježnim na njezinoj koži. Nije izgledao kao čovjek koji je u sebi imao ni mrvu nježnosti. Bio je krupan i prijeteći. Pravi ratnik. Koža mu je bila tamna kao da je provodio mnogo vremena na suncu ne mareći za posljedice. Kosa mu je na zatiljku bila zavezana u rep, a oči su mu bile tamne kao noć. “Razgovarao sam s njom”, umirivao ju je. “Obećao sam joj da ću te pronaći i zaštititi. Mi smo pozitivci, Grace. Jasno mi je da ti je sad teško vjerovati u to i vjerovati meni, ali ovdje smo da ti pomognemo. Shea je na sigurnom i jako te želi ponovno vidjeti. Svi smo se brinuli zbog tebe.” Nove su joj suze potekle niz obraze, a tihi jecaji pobjegli iz grla. “Ne želim da me vidi ovakvu.” U očima mu je bljesnulo nešto nalik na razumijevanje. Ponovno joj je dodirnuo lice i obrisao suze s obraza. “Moraš mi reći gdje te boli. Moramo te premjestiti na drugu lokaciju jer ne možemo ostati ovdje, ali moram znati što riskiramo pomičući te više nego što već jesmo.” 13


Pogledala je oko sebe i prvi put polako proučila okolinu. Zastao joj je dah kad je vidjela ostale. Ratnike. Poput ovog čovjeka koji se zvao Rio. Odlučne i zastrašujuće. Kako da zna može li im vjerovati? I zar je uopće imala izbora? Bili su dalje od nje kad je sinoć pala s litice. Kako su je uspjeli pronaći i kako je uopće preživjela onaj pad? Sjećanje na taj događaj bilo joj je u magli. Sjećala se samo onog trenutka u kojem je znala da će vjerojatno umrijeti. U zadnje je vrijeme često imala tu misao. Razmišljala je o svojoj smrtnosti jednako mirno kao da bira koje će cipele obuti. No ipak je sad bila ovdje i živa. Slomljena, ali i ne poražena. Muškarci nisu gledali prema mjestu na kojem su ona i Rio stajali, nego na drugu stranu. Oprezni i usredotočeni, s podignutim puškama i ukočenog stava kao da njuše opasnost u zraku. “Grace”, poticao ju je Rio. “Razgovaraj sa mnom. Moram znati koliko ti je loše.” Nakratko je zatvorila oči, a onda ih ponovno otvorila i zagledala se u njegovo lice. Oblizala je usne. “Boli me.” “Znam da te boli” tiho je rekao. “Onaj pad. Mislim da sam nešto slomila.” Usmjerila je svu pozornost na tijelo, na mjesta koja su je boljela i kako se ta bol razlikovala od one preostale od beskrajnog mučenja koje je preživjela. Teško je disala. Plitko i bolno. “Rebra” jedva je uspjela protisnuti. “Mislim da sam slomila rebra. I ruka me boli, ali postaje obamrla. Uopće ne osjećam prste.” “Da, vidim to”, rekao je Rio i pažljivo joj podignuo ruku. Okrenuo je glavu i kimnuo jednom od muškaraca. Napela se kad se krupni i visoki muškarac najbliži Riju nadvio nad njom. Bio je poput planine. Nabreklih mišića na rukama. Bio je tako nabijen da gotovo da nije ni imao vrat. A noge kao dva debla. “Gubi osjet u prstima”, rekao je Rio kao da raspravljaju o nečem sasvim običnom, poput vremenskih prilika. “Morat ćemo namjestiti prijelom.” Puls joj je eksplodirao i pokušala se uspraviti, ali joj je Rio odmah stavio ruku na rame. “Budi mirna, Grace.” Zapovjedni ton njegova glasa zaustavio ju je na mjestu. “Možeš li se sama izliječiti?” Zbunila ju je ležerna znatiželja u njegovu glasu. Bio je potpuno miran, staložen. Spomenuo je njezine mogućnosti kao da su najprirodnija stvar na svijetu. Nervozno je pogledavala jednog pa drugog muškarca pitajući se je li ovo neka zamka, premda nije mogla zamisliti kakva bi to zamka bila. 14


Ljudi koji su je držali zarobljenu dobro su znali njezine sposobnosti. Ne bi je morali ništa pitati. No je li ovo neka nova frakcija koja je želi iskoristiti? Sve više ju je hvatala panika, kad joj je Rio jednostavno stavio dlan na obraz i nježno ga pomilovao. “Duboko udahni, može? Pomoći ćemo ti. Ovo je Terrence. On mi je desna ruka. Iza njega je Diego koji je naš liječnik kad nema Donovana Kellvja da nas pokrpa. Ali Terrence će ti namjestiti prijelom.” Zbunjenost joj je nabrala čelo. Nije imala pojma tko su ovi ljudi, ali Rio je potpuno ignorirao njezinu smetenost i samo nastavio govoriti. “Vraški će boljeti, neću ti lagati. Ali moraš biti jaka. Počneš li vrištati, privući ćeš pozornost na nas, a to je posljednje što nam treba. Zavezat ću jednu svoju majicu u čvorove i zagrizi je koliko god budeš htjela, ali nemoj ispustiti nikakav zvuk. Hoćeš li moći?” Kad bi samo znao koliko je toga već pretrpjela u tišini nikad joj ne bi postavio to pitanje. Ali samo mu je kimnula, znajući da što god da joj učine neće biti ni sjena onoga što je već prošla. Izvadio je jednu majicu iz ruksaka pa je počeo motati i čvorovima vezati u dugačko uže. “Nisi mi odgovorila na pitanje. Možeš li sebe izliječiti kao što liječiš druge?” “Da” šapnula je. “Odnosno, drukčije je, ali ozdravim brže. Ali bilo je toliko toga...” Zatvorila je oči suzdržavajući nove suze. “Ne znam...” Rio joj se obratio tihim i utješnim glasom. “U redu je. Pobrinut ću se da se izvučeš iz ovoga živa i zdrava.” Nešto ju je u njegovu glasu umirilo. Možda njegovo smireno obećanje ili apsolutno uvjerenje. Dio straha je izblijedio i opustila se, a onda tiho izdahnula. “Tako treba”, promrmljao je Rio. Pažljivo joj je stavio majicu između zubi, beskrajno je nježno pogladio po čeljusti i zatim joj polako zatvorio usta preko tkanine. “Budi jaka.” Kimnula je zatvorenih očiju jer nije htjela gledati ono što je slijedilo. Snažne su joj šake iznenađujuće nježno uhvatile ruku. Odmah je osjetila razliku i znala je da joj sad Terrence drži ruku. A onda je jednostavno povukao i okrenuo, oba pokreta istodobno. Iznenadila ju je njegova snaga. Sirom je otvorila oči i divlje zagrizla majicu u ustima. Tijelo joj je klonulo od iznenadne eksplozije boli. Ležala je dahčući i nosnice su joj se širile od nekontroliranih udaha koje je pokušavala progutati, a onda ju je preplavio osjećaj olakšanja. 15


Ruka ju je boljela od namještanja, ali ona neprekidna, žestoka bol otprije sad je popustila. Prišao joj je Diego i brzo joj zavezao ruku pomoću dviju čvrstih grančica koje mu je jedan od muškaraca u blizini dodao. Oko grančica je čvrsto zavezao trake od tkanine tako da joj je ruka bila imobilizirana i nepokretna. Rio joj je izvadio zamotanu majicu iz usta. “Bolje?” Kimnula je jer još uvijek nije imala povjerenja u sebe da može govoriti. “Okej, sad ćemo ovako. Moramo krenuti, a nemamo nosila, što znači da ću te ja nositi, a moji će nas momci štititi. Sa slomljenom rukom, rebrima i bog zna čime još, nema lakog načina da to učinimo. Bit će sranje.” Pokušala se nasmiješiti brutalno iskrenom načinu na koji je to rekao, ali usne su joj zadrhtale i odustala je samo uzdahnuvši. “Trebat će mi barem jedna slobodna ruka kojom mogu držati pištolj i oboje nas štititi. Terrence će te pričvrstiti za moja leđa. Jednom smo koleginu ženu nosili kroz džunglu baš ovako kako ću ja tebe sad nositi, tako da će upaliti. Ne želim da se brineš. Ne vjeruješ li u ništa drugo, vjeruj barem u to da ćemo te izvući s ove planine.” Nepokolebljivo uvjerenje u njegovu glasu dalo joj je tračak nade koji već tjednima nije osjetila. “Neću ti dopustiti da odustaneš” nastavio je. “Znam da te boli. Ne mogu ni zamisliti što su ti oni gadovi učinili. Ali nećeš odustati, Grace. Borac si. I tvoja sestra je borac.” Suze su joj ponovno zamutile vid pa je samo nazirala Riov lik. “Ne mogu razgovarati s njom. Nisam sigurna da s bilo kime mogu razgovarati... onako kao prije.” Rio se nagnuo nad njom i približio lice njezinu. “Vratit će ti se. Čuo sam te sinoć. Još je tu. Ali najprije moraš zaliječiti tijelo i dušu.” “Tko si ti?” jedva je šapnula od knedle u grlu. Tad joj se nasmiješio i bijeli su mu zubi bljesnuli u kontrastu od tamne kože. “Ja sam čovjek koji će te izvući odavde, a onda pronaći one kurvine sinove koji su ti naudili i rasparati ih sve do zadnjega.” Zadrhtala je od prijetnje u njegovu glasu, ali njegov ju je barbarski zavjet istodobno utješio. “Rio, moramo krenuti”, javio se Terrence i uplašio je. Potpuno je zaboravila na njega. Zaboravila je na sve druge ljude koji su bili u njihovoj blizini. Rio mu je kimnuo, a onda ustao i nadvio se nad njom. Iznenada se osjećala malom, beznačajnom i jako ranjivom dok je ležala tako sklupčana na tlu, okružena ratnicima sa smrću u očima. 16


Ovaj put je Terrence kleknuo kraj nje pa joj se obratio tihim i, pretpostavila je, namjerno blagim glasom da je skroz ne prepadne. No već je bilo prekasno za to... “Dobro, gospođice Grace. Ovako ćemo. Momci će napraviti omču kojom će te pričvrstiti za Riova leđa, a ja ću te onda pažljivo podignuti. Trudit ću se da ne boli.” Kimnula je da razumije. Terrence joj se nasmiješio i Grace je zaključila da je iznimno zgodan muškarac bez obzira na to što je izgledao zastrašujuće. Osim toga, vjerovala mu je kad je rekao da će se truditi da joj ne nanese bol. Uvukao je ruke ispod njezina tijela. “Udahni duboko.” Uvukla je dah, zatvorila oči i podignuo ju je u zrak. Zapanjila ju je lakoća kojom ju je podignuo. Otvorila je oči i gledala ga. Nije vidjela nikakav napor. Samo mirnu usredotočenost. S druge joj se strane pojavio Diego. “Diego će ti staviti ruku pod nogu”, objasnio joj je Terrence. “Ja ću te primiti za drugu.” Cijenila je strpljenje koje je pokazao i kako joj je objašnjavao svaki korak da se ne bi uplašila. U tom je trenutku bila spremna da završe sa svime. Što prije napuste to mjesto na kojem su je lovili, bolje će se osjećati. Možda će onda moći početi zacjeljivati. Kimnula je da se slaže i čim je to učinila, Diego je zakoračio naprijed i gurnuo joj ruku ispod nogu. Drugu je zakačio iza nje pa ju je zajedno s Terrenceom podignuo na Riova leđa. Druga dva muškarca hitro su omotala dugačke trake od tkanine koje su joj spojili ispod stražnjice i ispod nogu. Napravili su nekoliko serija u obliku osmice, namotavajući uže i tkaninu iznad i preko Riovih ramena, a onda ispod i oko njezinih nogu i stražnjice, dok mu nije bila dobro zavezana i pričvršćena za leđa. Diego joj je namjestio imobiliziranu ruku neposredno ispod Riova pazuha i također je pričvrstio za njegovo tijelo. Nije mogla ni zamisliti kako će Rio hodati s njom zavezanom za svoje tijelo, a kamoli da će usto još i nositi oružje, ali nije joj djelovao ni najmanje zabrinuto. “Kako su ti rebra?” pitao ju je. “Dobro.” “Boljet će te kad Rio počne hodati” upozorio ju je Diego. “Probaj se stisnuti uz njega da minimaliziraš pokrete. Što više budeš udarala o njega, to će te više boljeti.” Ponovno je kimnula i stisnula se uz Rija najviše što je mogla. Već je bila iscrpljena, a još nisu ni krenuli na put. Nije znala ni koliko moraju hodati, a nije htjela pitati jer nije bila sigurna da bi podnijela odgovor. 17


Namjeravala im se prepustiti jer nije imala drugog izbora. Nije znala tko su ti ljudi - znala je samo da poznaju njezinu sestru i da su joj rekli da joj žele pomoći. Bila je spremna umrijeti. Sramila se činjenice da se bila spremna predati. Ovi su se ljudi pojavili baš kad je dotaknula dno i nisu joj dopustili da odustane. Rio joj je obećao da će je odvesti doma, premda nije ni znala što dom zapravo znači. Provela je previše vremena u bijegu, razdvojena od svoje jedine obitelji. Pomisao na to da je napokon na sigurnom i da bi nakon toliko vremena mogla vidjeti svoju sestru bila je više nego što je mogla pojmiti. “Grace, spremna si?” pitao ju je Rio preko ramena. Svjesna da ponovno kreće u nepoznato, samo je duboko udahnula. Ali ovaj put nije bila sama, a to joj je osnažilo oslabljenu odlučnost kao ništa drugo. “Spremna.”

18


3. POGLAVLJE

SA svakim satom koji je prošao, Riovo je divljenje prema Grace raslo. Znao je da sigurno trpi strašnu bol, no ipak ju je stoički podnosila i nije izustila ni najmanji zvuk dok ju je nosio po neravnom terenu. Njegov je tim hodao napornom brzinom koja bi većinu ljudi natjerala na preklinjanje da uspore. Ali ona nije pustila ni glasa. No on ju je osjećao. Nije bila snažna prisutnost u njegovu umu. Mislio je da se vjerojatno štitila. Ali i dalje je mogao osjetiti ostatke mentalne staze koja je nakratko nastala između njih, i znao je da pati. “Loša vijest”, smrknuto je objavio Terrence. Rio je podignuo pogled da čuje izvještaj od čovjeka kojeg je poslao naprijed da izvidi područje u kojem su ostavili vozila. Terrenceove su usne bile stisnute u tanku crtu i stalno je pogledavao prema Graceinoj glavi na Riovu ramenu, kao da mu je mrsko što mora reći ono što se spremao. Približio im se i Diego pa stao pokraj Terrencea i Rija. I on je pogledao u Grace, ali njegov je pogled bio ispitivački i pokušavao je procijeniti u kakvom je stanju.

“Reci” poticao ga je Rio nestrpljivo. Nije se mogao zamarati time da će Grace čuti lošu vijest. Kvragu, je li uopće moglo biti gore od ovoga? Već je bila do pakla i natrag. “Imamo društvo. Teško je reći s udaljenosti s koje sam ih vidio, ali otkrili su nam skrovište i pripremili zasjedu.” Rio je ispalio seriju psovki od kojih mu se Grace promeškoljila na leđima. Odmah se umirio da joj ne izazove još veću nelagodu. “Rio?” Bilo mu je neobično čuti svoje ime kad ga je ona izgovorila. Srce mu se stegnulo od načina na koji je pokušavala zamaskirati strah. Očito nije bila svjesna koliko toga zapravo emitira. Njezin je strah bio opipljiva, živa stvar. Mogao ga je namirisati, mogao ga je osjetiti. Gotovo da ga je mogao i okusiti dok je vibrirao zrakom. “Što ćemo sad?” šapnula je. Terrence i Diego su pružili ruke prema njoj da je utješe. “Ništa se vi ne brinite, gospođice Grace”, rekao je Terrence hrapavim glasom. “Prošli smo mi i gore stvari. Nećemo se valjda bojati šačice klinaca s puhaljkama.” Rio je osjetio da podiže glavu i namrštio se svjestan truda koji je u to morala uložiti. Zadrhtala je na njemu i utroba mu se stegnula. Nije joj bilo dobro. Znao je to bolje od ičega. Morali su je dovesti negdje gdje će dobiti medicinsku skrb, inače neće izdržati. 19


“Kamo ćemo?” pitala je. Ponovno mu je naslonila glavu na rame kao da je nema više snage držati uspravnom. Na vratu je osjećao njezine izdahe koji su izlazili u malim naletima. To je bio trenutak u kojem je osjetio tugu i... prihvaćanje. Njezino prihvaćanje. Pomirila se sa smrću, čak ju je i prigrlila. Tuga ga je okruživala i povlačila ga za rukav. Znala je da umire, ali nije željela umrijeti ovdje na ovoj hladnoći. U nepoznatom. Uplašena. Nije željela umrijeti uplašena. Iznenada ga je zapljusnuo gnjev. Bespomoćan gnjev. Želio je udariti nešto, ali nije se ni pomaknuo da joj ne bi izazvao dodatnu bol. Uhvatio je Diegov i Terrenceov pogled. “Nemamo mnogo vremena”, tiho im je rekao. “Treba nam rezervni plan, i to hitno.” Usana izvijenih od ljutnje, odlučno je zurio u svoje kolege. “Neće umrijeti dok sam ja zadužen za nju. Razdvojite se. Pronađite nam mjesto na koje se možemo skloniti da se malo oporavi. Pobrinut ćemo se za nju, a onda ćemo smisliti što dalje.” “Moramo ti naći neko mjesto gdje ćeš ostati s Grace dok smo mi u izvidnici”, rekao je Diego. “To nam je prioritet.” Terrence je samo kimnuo. Rio je pogledao preko ramena, ali osjetio je da je Grace ponovno otklizala, kao da više nije svjesna ili je možda više nije briga za ono što se oko nje događa. Znao je da moraju brzo krenuti. Nije imao mnogo vremena jer je ona svakom minutom sve brže venula. “Drži se, Grace”, rekao je vatreno. “Da se nisi usudila odustati.” Nije se ni promeškoljila. Riovi su se momci okupili u uskom krugu oko njih i ponovno krenuli, ovaj put natrag prema povišenju i dalje od mjesta na kojem su im bili parkirani SUV-ovi. Terrence je došao do Rija i tiho mu rekao: “Mogu nazvati Sama radiovezom. Reći ću mu što se događa i tražiti pojačanje. Mogao bi nam poslati helikopter. Možda bi potrajalo veći dio dana, ali barem bismo nestali odavde.” Rio je znao da je najbolje što može učiniti, ono što je ispravno učiniti, da se javi svojem šefu. Ako je uopće imao šefa. Istina, radio je za KGI. I njegovi su momci službeno radili za KGI. Ali Rio je bio svoj čovjek i njegovi su mu ljudi bili odani. Išli bi kamo bi on išao. Slijedili su njegove zapovijedi. Instinkt mu je govorio da ne vjeruje sto posto situaciji u KGI-jevu sjedištu. Resnick je bio uključen. Njihov je kontakt u CIA-i bio do grla u kaosu s Grace i njezinom sestrom Sheom. Rio samo nije znao u kojoj mjeri. Ali imao je loš osjećaj, vrlo loš osjećaj, i to je bio razlog zašto Samu još nije javio kako napreduju niti da su blizu da pronađu Grace. 20


Djelomičan razlog bio je i to što nije želio da se Shea Paterson previše ponada. Očajnički je željela pronaći svoju sestru i Rio joj je to obećao. Njoj, a ne Samu. I ne KGI-ju. Obećao je Shei da će se pobrinuti za sigurnost njezine sestre. Frustrirano je ispustio dah. KGI će sigurno doći ako ih sad nazove. Ali nije se mogao osloboditi osjećaja da to nije najbolje za Grace. Svaki put kad bi se namjeravao složiti i reći Terrenceu da se javi Samu, da se stvar pokrene, želudac bi mu se stegnuo u veliki čvor i instinkt bi povikao na njega da odustane od ideje. “Ja ću ga nazvati”, konačno je rekao Rio. Morao je osobno razgovarati sa Samom. Morao je znati što se događa i zašto se tako opirao prepustiti Grace tuđoj brizi. Trenutačno je želio samo mjesto na kojem će Grace biti udobnije i gdje će, barem se nadao, početi proces ozdravljenja. Ona neće odustati. Neumorno će je pritiskati ako bude trebalo, ali sad kad ju je konačno preoteo ljudima koji su nanijeli golemu štetu njezinu tijelu i umu nije bilo nikakve šanse da je ponovno izgubi. Idućih sat vremena stalno su se penjali uzbrdo. Sunce je počelo polako padati, a što su se više penjali, zrak je postajao sve hladniji. “Ondje” uzviknuo je Diego podignuvši ruku da zaustavi ostale. Pokazao je prema nizu velikih kamenih blokova koji su stršili iz tla. Naslonjene na strmu liticu, stijene su pružale prirodan zaklon. Stijenka litice jamčila je zaštitu sa stražnje strane odakle nije bio moguć pristup. Jedini put kojim se moglo ući i izići bio je onaj sprijeda, a Rio bi s lakoćom eliminirao svakoga tko im se približi i na udaljenosti od nekoliko stotina metara. “Pomozite mi da je spustim”, rekao je Rio s hitnošću u glasu. Browning i Alton požurili su odvezati trake kojima mu je Grace bila zavezana za leđa. Decker i Terrence podignuli su je i polako skinuli s Rija, a on je istegnuo bolna ramena i hitro se sklonio u zaklon. Diego mu je dodao ruksak s medicinskim potrepštinama i dvjema čuturicama vode. Terrence je izvadio satelitski telefon i stavio ga na tlo pokraj vreće za spavanje koju mu je Browning dobacio. Rio je hitro namjestio ležaj pa su Decker i Terrence nježno položili Grace na njega. “M idemo u izvidnicu i naći mjesto na kojem možemo ostati koliko bude trebalo”, rekao je Terrence. “Brzo se vraćamo.” Rio je kimnuo i njegovi su ljudi nestali u drveću, a on je ostao sam s Grace. Prvi mu je zadatak bio pobrinuti se da bude zaštićena, a onda će se posvetiti i njezinoj udobnosti. Smrt je bila prilično “neudobna” za njegov ukus. 21


Izvadio je pušku pa, gledajući kroz ciljnik,, polako pregledao okolinu. Nije se žurio, nego je pamtio krajolik i registrirao lokacije važnijih markera. Namjestio se u položaj iz kojeg je imao najbolji pogled niz obronak kojim su se popeli, a onda je smjestio pušku na dohvat ruke, izvadio nekoliko granata i uredno ih poredao uz dno jednog kamenog bloka. Izvadio je oba noža koja je nosio sa sobom, stavio ih pokraj granata, a na kraju je izvadio i pištolj pa ga stavio nasuprot sebe. Zadovoljan činjenicom da mu je sve oružje dovoljno blizu da ga u trenutku može dohvatiti, ponovno se posvetio Grace. Drhtala je i koža joj je bila naježena od hladnoće. Čak i u tom stanju nesvjestice u kojem je bila usne su joj bile stisnute u tanku crtu. Pitao se sanja li možda, proživljava li ponovno stvari koje su joj otimači učinili. Mišići su joj se trzali i nježno je zastenjala. Prsti su joj se na mahove savijali i pokušavala se sklupčati u fetalni položaj povlačeći koljena prema prsima. Rio je znao da će se tako samo još više ozlijediti pa ju je ispravio i povukao joj vreću za spavanje preko tijela. Povukao je patent na vreći i namjestio je u njoj. Želio je da se ne miče i da joj je toplo. Pogladio ju je dlanom po obrazu kao da je želi utješiti, barem koliko je to moguće. Činilo se da je upalilo jer je utihnula i umirila se. Ostavio je ruku na njezinu obrazu, a onda ju je nakon dugo vremena teška srca odmaknuo. Pogledao je satelitski telefon i glasno izdahnuo. Bilo je vrijeme da nazove Sama. Kad mu se nije javio, metodički je krenuo niz popis kontakata po zapovjednoj hijerarhiji. Nije bilo ništa neobično da ne može dobiti jednog od braće Kelly, ili čak više njih, ali baš da se nijedan ne javlja? Namršteno je utipkao Steeleov broj. Steele je bio voda drugog KGI-jeva tima i, premda su svi dobro surađivali, Rio bi radije jeo čavle nego se morao za bilo što pouzdati u Steelea. Drugi je voda tima bio hladnokrvni gad, sličniji stroju negoli čovjeku, i imao je nevjerojatan instinkt za njušenje nevolja, što znači da ga nitko nikad nije uspio nadmudriti. Ali Rio je čekao dan kad će se to promijeniti. Nitko nije mogao vječno biti takav srećković. Prije ili kasnije past će na nos, a Rio će se pokušati suzdržati da ne prasne u smijeh kad se to dogodi. Kad nije uspio dobiti ni Steelea, utroba mu je ponovno počela vrištati. Napustio je sjedište Kellyjevih baš kad su spasili Graceinu sestru Sheu i doveli je na sigurno, ali nije se zadržavao da čuje detalje osim onoga što je trebao znati da bi došao do Grace. 22


Nešto nije bilo u redu, što je značilo da su Rio i njegovi momci prepušteni sami sebi i na njemu je da zajamči Grace skrb koja joj je potrebna. Nije mu to smetalo. Radije će se osloniti na sebe i na svoju ekipu. Znao je da mu KGI uvijek čuva leđa, ali i on je za njih bezbroj puta učinio isto, a kad je riječ o nečem što mu je doista važno, radije će imati svu kontrolu u svojim rukama. Ostavio je poruku dežurnom tehničkom guruu Donovanu, no bio je namjerno neodređen. Jedna mu se ideja - njegova ideja - već počela oblikovati u glavi. Često su mu govorili da je tvrdoglav, čak i buntovan. Bio je pravi profesionalac u kršenju svih pravila. Nitko ga nikad nije uspio zauzdati, a njegovo poštovanje prema KGI-ju i pozicija koju je ondje imao bili su najbliže što je ikad došao u ulozi podređenog u bilo kojem obliku. No Sam mu je vjerovao i često ga je mirne duše puštao da radi po svome. Nije ga pritiskao. Da je to činio, možda bi Rio čak i sad bio solo. Ali zasad je bio zadovoljan kao dio KGI-ja jer mu je tako odgovaralo. Poslije toliko vremena življenja i disanja u nijansama sive, lijepa je promjena biti na strani Kapetana Amerike. Uvijek je živio izvan ruba. Bio je upravo ono što je sad prezirao. Ljude koji su otimali mlade žene poput Shee i Grace Peterson, koje bi iskoristili i onda ih odbacili. A sve to za veće dobro. Kao da nešto takvo uopće postoji. U ovom svijetu razlog borbe nikad nisu bili dobro i zlo, nego novac i moć. Grace je mogla donijeti novac i moć ljudima koji su je uspjeli uhvatiti i podčiniti je svojoj volji. Ali ako se njega pita, nikad je više neće ni dotaknuti. Njegova odlučnost u namjeri da zaštiti tu žilavu ženu nije imala ništa s pokorom ili osjećajem krivnje. Bio je dovoljno pragmatičan da je znao da je u životu činio ono što je bilo nužno. Bilo je stvari zbog kojih je žalio, ali to nije značilo da želi ostati duh. Netko nestvaran. Netko tko ne postoji. Netko tko nema život osim što služi idućoj velikoj ambiciji. Sad je bio svoj gospodar, svoj Bog. Odgovarao je samo sebi. Dovoljno mu je da se može svako ujutro probuditi i pogledati u zrcalo i zadovoljan je. Zadovoljan koliko može biti netko tko je tako dugo vrebao u sjenama da se nije usudio iskoračiti na sunce. Pogledao je Graceino nepomično tijelo i osjetio da ga nešto tjera da joj dodirne meku stranu vrata. Pod prstima je osjetio blago udaranje pulsa i napetost u prsima djelomice mu je popustila. Bilo mu je teško objasniti, čak i samome sebi, neodoljivu potrebu kad je riječ o Grace. Prvi put kad je vidio Sheu Peterson, kao da se u njemu nešto prelomilo. Vidio joj je patnju u očima i znao je da je doživjela više nego što većina ratnika proživi u cijelom životu. A onda su mu pokazali videosnimku Grace u dnevnom boravku roditeljske kuće. Bila je uplašena, plahovita i spremna pobjeći poput prestrašene srne. 23


Prizor ga je vratio nekoliko godina u prošlost. U sjećanju je jasno vidio sliku svoje voljene mlađe sestre Rosaline. Blago zaobljenog trbuha, sa strahom u očima, svjesne vlastite smrtnosti. Svjesne da se neće još dugo zadržati na ovom svijetu. Na Grace je vidio isti izraz lica i imao je isti dojam, a to je samo dodatno osnažilo njegovu odlučnost da joj ne dopusti da umre. Kao što se dogodilo s Rosalinom. Umrla mu je na rukama a da nijednom nije osudila seronju koji ju je povrijedio. Riju je trebala cijela godina da napokon pronađe gada i još dvadeset i četiri sata dok Rosalinin bivši ljubavnik nije umro bolnom smrću, posljednja dva sata života bez prestanka preklinjući za milost. Ubijanje mu nije bilo strano, ali nikad nije uživao u njemu. Niti je žalio zbog obavljenog zadatka. Rano je naučio da je bolje ne imati emocija. To ga je učinilo boljim vojnikom i boljim ubojicom. Ali u nanošenju patnje sestrinu ubojici našao je barbarsko zadovoljstvo. A kad ga je od smrti dijelio još samo koji trenutak, Rio mu se zagledao u oči i šapnuo Rosalinino ime, tako da gad sa sobom u pakao ponese spoznaju da je Rosalina osvećena. Grace se promeškoljila i tiho zastenjala, a čelo joj se naboralo od boli. Približio joj se i stavio joj ruku na obraz pokazujući joj da je blizu. Sumrak se spustio na planine i hladnoća se pojačala. Njegovi će se ljudi morati uskoro vratiti da premjeste Grace na neko sigurnije i manje izloženo mjesto. Trebalo joj je vrijeme za odmor i oporavak prije nego što je povede na put od nekoliko tisuća kilometara. U njegov svijet, na njegov teren. Jedino mjesto na kojem je odgovarao samo sebi i na kojem je mogao biti siguran da je izvan opasnosti.

24


4. POGLAVLJE

DUHOVI su joj upadali u um i dušu. Šaptali joj. Otkrivali joj svoje tuge, svoju bol, svoje ludilo. Ostaci sve one silne smrti i bolesti opterećivali su je i miješali se s njezinom vlastitom boli. Grace se pitala je li njezin zdrav razum žrtvovan, je li učinila previše i je li slomljena zbog tolikih ljudi koje je izliječila. Jednako je osjećala iscrpljenost i očaj kao i bol, a nije ni približno znala kako da ih sve razvrsta i sagleda odvojeno. Bila je otvorena knjiga i emitirala svoje misli svijetu. Bez barijera i štitnika. Bila je ranjivija nego ikad u životu. Opet joj je postalo hladno i drhtala je, ali čak su joj i tako mali pokreti slali još više boli kroz tijelo. Pokraj nje je stajao neki muškarac i nešto tiho govorio. Strah joj je bio prvi instinkt, ali u njegovu je glasu bilo nešto poznato i umirujuće. Pretraživala je razmrskanu svijest u potrazi za znakovima, nečim što će joj reći da ga se ne treba bojati. A onda se počela sjećati komadića prošlosti i sve joj se vratilo poput dijelova slagalice bačenih u zrak. Rio. Rekao je da se zove Rio i da poznaje Sheu. Dugo ju je nosio na leđima i hodao, a ona je cijelim putem klizila u nesvjesticu i budila se iz nje. Njegovi su ljudi nestali, a Rio ju je smjestio u vreću za spavanje da joj bude toplo i da se ne miče. Nije se morao brinuti oko toga. Nije imala ni snage ni želje da se pomakne. Treptanjem je malo razbistrila zamućeni vid i zagledala se u nebo posuto zvijezdama. Bilo je poput vilenjačkog praha na crnom baršunu, nemarno bačenog po nebu kao da je netko bacio šaku špekula. Koliko je puta pogledala gore u zvijezde i nečujno poželjela da je normalna, da ona i Shea mogu živjeti normalnim životom. Da mogu vratiti svoje roditelje. Ponovno je zatvorila oči. Ne, oni joj čak i nisu bili roditelji. Nije bila sigurna tko su zapravo. Nije imala vremena detaljno pročitati dnevnik Andree Peterson. Znala je samo da su ona i Shea rezultat laboratorijskih pokusa te da su Andrea i Brandon Peterson bili znanstvenici koji su oteli Grace i Sheu kad su bile jako male pa ih odgajali kao svoju djecu. “Grace, budna si?” Riov je glas bio sasvim tih, jedva čujan šapat u mraku. Kimnula je, a onda shvatila besmislenost toga malog pokreta jer ga on sigurno nije mogao vidjeti. 25


Udahnula je kroz nos i šapatom mu odgovorila: “Da.” Približio joj se i Grace je čula zvuk automatske puške. Premda se okrenuo tako da je stajao pokraj nje, pogled mu je i dalje bio usmjeren u daljinu i nije nijednom pogledao dolje u nju. “Imamo problem”, tiho je rekao. “Odsječeni smo od mojih ljudi. Ne želim ulaziti u borbu. Preopasno je, mogli bi te raniti ili ubiti. Rekao sam svojim momcima da ostanu gdje jesu, a ti i ja ćemo pronaći alternativni put do njih.” “Kako smo odsječeni?” “Ljudi koji te traže našli su se između našeg položaja i mjesta na kojem su nam moji ljudi našli zaklon. Poslao sam ih naprijed da nađu mjesto na kojem ćeš se moći odmoriti i oporaviti dovoljno da se izvučemo odavde.” Magla koja ju je okruživala djelomice se raščistila i probila se između duhova koji su se borili za kontrolu. Okrenula se i potražila mu profil u tami. Možda joj je osjetio pogled ili je sasvim slučajno u istom trenutku pogledao u nju. “Izdržat ću”, rekla je. Odmahnuo je glavom. “Nije ti dobro, Grace. Neću riskirati.” Pridignula se na jedan lakat ignorirajući bol koju je taj pokret izazvao. “Želim otići odavde. Kažeš da nisi jedan od njih. U redu, vjerujem ti. Onda želim otići što dalje odavde. Ništa što mi možeš učiniti ne može biti gore od onoga što sam već prošla. Mogu izdržati.” “Ne mogu te nositi”, nježno je rekao. “Da nismo sami, mogao bih te nositi kao prije. Ali moram imati slobodne ruke da te zaštitim, a to znači da moraš sama hodati.” “Hodat ću.” Glas joj je imao neki vatreni prizvuk, odraz snage koju zapravo nije imala. Nije bilo važno. Pronaći će snagu. I volju. Ako su joj jedine opcije ostati ovdje i riskirati da je uhvate ili otpuzati niz prokletu planinu, onda će to učiniti makar cijelim putem hodala na rukama i koljenima. “Onda krećemo odmah i hodat ćemo cijelu noć. Neće biti lako.” Ispružila je ruku i stavila je na njegovu. Napeo se pod njezinim dodirom i mišići su mu se ukrutili taman toliko da je mogla naslutiti sirovu snagu koju je posjedovao. “Neću umrijeti ovdje i neću im dopustiti da me ponovno odvedu.” Stavio joj je ruku preko njezine i stisnuo joj male prste. “Nećeš nigdje umrijeti.” Tračak nade ju je ugrijao. U glasu mu je bilo čvrstog uvjerenja. To što je rekao više je zvučalo kao zavjet nego obična izjava i Grace se uhvatila za njegovo obećanje. “Osjećaš li već kakvu promjenu?” Spustila je pogled na ruku koja je još uvijek bila imobilizirana. Savila je prste čekajući da je bol probode sve do lakta. Prsti su joj bili 26


ukočeni, ali bol je popustila i otupjela. Za rebra nije mogla znati dok ne pokuša ustati. “Bolje je”, rekla je i nije je bilo briga čak i ako je to laž. Sad je na njoj bio red da mu pruži malo nade “Onda dobro, i evo kako ćemo dalje. Hodat ćemo zajedno. Bez obzira na sve, uvijek mi moraš ostati na šestici.” “Na šestici?” “Na mojim leđima. Moraš biti iza mene. Želim da provučeš prst kroz omču za remen na uniformi tako da se krećeš kad se i ja krećem. Neću ići prebrzo i bit ću oprezan. Ako ti kažem da se baciš, baci se na tlo. Bez oklijevanja. Ako ti kažem da trčiš, odmah diži guzicu. Što god da ti kažem, moraš to učiniti bez pitanja i bez oklijevanja. Jasno?” “Da.” “Naći ćemo se s mojim ljudima, ali trebat će nam više vremena nego njima jer ćemo sporije hodati. Oni moraju prijeći veću udaljenost od nas, i to u upola manje vremena da nam što prije nađu zaklon.” Imala je tisuću pitanja, ali znala je da je jedino važno da što prije odu odavde. Zato se ugrizla za usnu i počela se mentalno pripremati za tegoban put koji ih je čekao. Najprije je pregledala najnovije ozljede. Disala je lakše premda ju je i dalje boljelo. Ruka joj je bila naručena, bolna i još uvijek natečena, ali činila joj se jačom. Kao da je prijelom već počeo zacjeljivati. Znala je da će joj trebati još vremena za oporavak jer je bila vrlo slaba, ali ipak je bila zadovoljna jer je za samo nekoliko sati odmora koje je imala već počeo proces zacjeljivanja. Kad bi barem i njezin um funkcionirao kao tijelo. Istjerala je umor iz zamagljene svijesti i pažljivo se odgurnula od poda. Rio joj nije pomagao. Možda je želio vidjeti kako će joj ići samoj ili ju je možda samo želio pripremiti na to koliko je zadatak pred njom zapravo težak. Dok je on uklanjao sve tragove njihove prisutnosti s mjesta na kojem su logorovali, Grace se podignula na noge i duboko udahnula prohladan zrak. Noge su joj drhtale, a njezina ju je slabost razljutila. Čvrsto je stisnula onu nezavezanu ruku i prkosno zabila stopala u zemlju, odlučna ne dopustiti koljenima da popuste. Može izdržati. I izdržat će. “Spremna?” Glas mu je bio dubok i hrapav, jako blizu njezina uha. Okrenula se i vidjela da je zavezao ruksak za leđa, stajao je ni pola metra od nje i proučavao je kao da procjenjuje je li sposobna izdržati. “Spremna sam.” 27


Uhvatio ju je za ruku i pritisnuo joj dršku pištolja na dlan. “Napunjen je. Ovo je kočnica. Ako dođe do najgoreg, samo naciljaj, pucaj i nastavi pucati.” Drhtavom je rukom povukla pištolj prema sebi. Spustila je pogled kao da traži gdje bi ga stavila. Rio ga je nježno uzeo od nje, okrenuo se i gurnuo ga u kožnatu futrolu pričvršćenu za hlače niti koji centimetar dalje od petlje za ramen kroz koju joj je rekao da provuče prst. A onda je stao ispred nje. Provukla je dva prsta kroz petlju i napravila jedan korak naprijed jer mu je htjela biti što bliže da mu ne koči kretanje. Nije bilo riječi kojima bi opisala koliko nije htjela činiti ovo na što su se spremali. Tijelo je vrištalo na nju da mu pokaže milost. Trebao joj je odmor. Bila je na rubu - i dalje od ruba. I to već dugo. Ali nije mogla sad stati. Nije imala izbora. Jedina druga opcija bila je smrt, a ona nije htjela umrijeti, bez obzira na to što je bila na korak od odustajanja. “Mogu ja to, Rio” tiho mu je rekla. Iznenadio ju je kad je ispružio ruku iza leđa i nakratko je stavio na njezinu kao da joj daje podršku. “Znam.”

28


5. POGLAVLJE

RIOV cilj bio je da ih dovede do platoa. Njegovi će momci obaviti svoj posao i srediti da ih ondje čeka prijevoz. Riov je zadatak bio izbjeći obračun s neprijateljem i neprimjetno dovesti Grace na sigurno. Čekalo ih je naporno putovanje koje bi on, da je sam, odradio za desetinu vremena koje će mu trebati da isti teren prijeđe s Grace iza sebe. Ali nije se žalila i nije ni jednom pala, što je bilo dovoljno da zasluži njegovo poštovanje. Odmah se zaustavio kad ga je Grace povukla za petlju na remenu. Pomaknula se bliže njegovim leđima i pritisnula tijelo uz njegovo napinjući se prema gore kako bi se usnama približila njegovu uhu. “Netko je tamo”, šapnula je. “Sigurno ćeš misliti da sam luda, ali čujem ga. Malo ispred nas. Hladno mu je, ljutit je i razmišlja kako bi volio ubiti tu malu kučku i završiti konačno sa svime.” Rio se ukočio. Nije mislio da je luda. Nije bio posve siguran kakve sposobnosti ona zapravo ima. Iz onoga što je uspio doznati, Sheine su bile nasumične i nije ih mogla kontrolirati. Imala je telepatiju koju nije mogla usmjeriti na nešto niti je čak koristiti kako želi. Ali možda je Grace bila stabilnija? Kako je, dovraga, mogla čuti nečije misli na takvoj udaljenosti? “Kako znaš?” pitao ju je. Ne zato što je sumnjao u nju, nego su mu trebale sve informacije do kojih je mogao doći. Umorno je naslonila čelo na njegova leđa. “Ne mogu osjetiti baš svakoga, ali ovaj tip emitira jako glasno. Kao da je otvorena knjiga, bez štita, bez prirodnih barijera. Bijesan je, a što je ljući, to mu bolje mogu registrirati moždane valove.”

“Što još? Moram znati koliko ih je s njim. Je li naoružan? Moram znati što točno vidiš.” Utihnula je i cijela se naslonila na njega. Jednu je šaku stisnula na njegovu ramenu i izgledala je kao da se jako koncentrira. “Na straži je”, tiho je rekla. “Ljut je jer su ondje samo on i još jedan tip kojeg smatra inferiornim. Rečeno im je da zauzmu položaj. Cilj im je da se razmjeste u trokut i uhvate nas u klopku. Ne znam koliko ih je još, ali sigurno dovoljno da rasporede ljude po širokom području.” “To je dobro”, rekao je Rio s odobravanjem. Ispružio je ruku iza leđa da bi joj stisnuo šaku koju mu je spustila niz leđa. “To su informacije koje nam mogu koristiti. Dvojicu mogu srediti prije nego što shvate što ih je snašlo. Probit ćemo se između njih i nestati.” 29


Osjetio je njezin iznenadni val uzbuđenja. Malo se ispravila uz njega i stisnula mu šaku. Kao da ju je hladnokrvan i pragmatičan način na koji joj je iznio svoj plan napunio vjerom i obnovljenom nadom. “Spremna sam.” Taj tihi ton bio je sasvim drukčiji od utučenosti koju je prije čuo u njezinu glasu. “Znaš li koliko je daleko?” “Ne znam, žao mi je. Ali nije daleko. Jako mi je glasan u glavi.” Okrenuo se, pa je polako spustio u sjedeći položaj uz golemo stablo jasike. “Ostani tu. Ne miči se.” Izvadio je pištolj iz korica i dao joj ga. “Upotrijebi ga ako moraš. Ja idem naprijed srediti tu dvojicu. Natrag sam za najviše deset minuta.” Kimnula je i uzela pištolj. Ruke joj se nisu više tresle i stisnula ga je kao da je dobro upoznata s time kako se drži oružje. Ne gubeći ni trenutka, Rio se okrenuo i stopio se s tamom krenuvši u smjeru u kojem mu je Grace pokazala. Neprimjetno je hodao između stabala, a sad kad iza sebe nije više imao Grace, mogao se kretati brže i još tiše. Prebacivši pušku preko ramena, hitro se popeo na jasiku dovoljno čvrstu da podnese njegovu težinu. Prešavši više od pola stabla, zastao je, stegnuo noge oko debla, pa prebacio pušku s ramena i brzinski pregledao područje oko sebe. Brzo je nagrađen kad je pronašao prvu metu. Prije nego što ju je eliminirao, pronašao je i drugu, provjerio da u neposrednoj blizini nema još koga i zatim ispalio prvi metak. Pucao je s nekih tristotinjak metara, ali bez obzira na daljinu bio je nepogrešivo precizan. Prva se žrtva stropoštala na zemlju. Dvije sekunde poslije naciljao je i drugog muškarca i jednako brzo ga eliminirao. Sišao je sa stabla i požurio prema mjestu na kojem je ostavio Grace. Podignula je glavu kad joj se približio i bilo mu je drago vidjeti da je usmjerila pištolj u njega. “Ja sam”, tiho je rekao. Spustila je pištolj i skočila na noge. “Mrtvi su?” U njezinu glasu nije bilo žaljenja ni tjeskobe. Ničega osim nade da je učinio ono što je naumio. “Jesu. Krećemo odmah dalje. Moramo što prije nestati odavde prije nego što ih pronađu.” Čim se okrenuo, uhvatila se za njegov remen i gotovo ga pogurala naprijed. Uhvatio je ritam i vjerovao da će ga moći pratiti. Nije ga razočarala. Žurili su između drveća spuštajući se ponovno niz planinu. Poveo ju je pokraj ustrijeljenih muškaraca, ne da bi je užasnuo ili uznemirio, nego zato što se nije usudio ići u širi krug da ih zaobiđe. Nije želio ulaziti u obračune dok mu je Grace iza leđa. 30


Ali ona nije ni ustuknula. Nije uopće reagirala. Nije čak ni usporila korak. Počeo se pitati koliko je toga zapravo pretrpjela. Znao je da je bilo gadno, ali sad je počeo misliti da ne može ni zamisliti horor koji je preživjela. Nisu usporili i, zapravo, kad su prošli mrtvace, Rio je ubrzao korak, nemilosrdno tjerajući Grace dalje. Počela je češće posrtati i znao je da joj je teško, ali nije posustajao. Potjerat će je do limita, a onda će je ostatak puta sam nositi bude li trebalo. Usporio je kako bi provjerio GPS kad ga je Grace iznenada snažno gurnula. Odjeknuo je pucanj i oboje su se bacili na tlo, a GPS mu je iz ruke odletio u zrak. Prije nego što je stigao reagirati, odjeknuo je još jedan pucanj, a onda je shvatio da mu je Grace izvukla pištolj iz korica i pucala. Smjesta se otkotrljao tako da je ostala ispod njega čak i dok je namještao pušku da eliminira prijetnju. No dočekala ga je samo tišina, a onda tiho stenjanje u daljini. Jebote. Pogodila je nekoga. Skočio je na noge i, držeći pušku u stanju pripravnosti, krenuo naprijed. Udaljavajući se od Grace, viknuo joj je da ostane ležati. Pedeset metara dalje na zemlji ležao je ispruženi muškarac, a prsti su mu bili samo nekoliko centimetara od puške. Rio se sagnuo i nabrzinu u mraku procijenio situaciju, ali pogođeni muškarac nije više disao. Grace ga je pogodila točno u vrat. Osvrnuo se u njezinu smjeru, zapanjen činjenicom da mu je upravo spasila život. Nije ništa čuo prije pucnja, a ni refleksi mu ne bi bih dovoljno brzi jer se Grace držala za njega. Vjerojatno bi dobio metak prije nego što bi stigao reagirati. Ali Grace ga je gurnula na tlo i jednim metkom uklonila metu. Potrčao je prema njoj, pa kleknuo do nje da joj pomogne ustati. “Dobro si?” šapnuo je. Glas joj je zvučao napeto i znao je da ju je sigurno zaboljelo kad ju je gurnuo na zemlju. “Dobro. Ti?” “Ja sam odlično, zahvaljujući tebi. Kako ti je to uspjelo?” “Ne znam”, priznala je. “Samo sam reagirala.” “E pa, oboma si nam spasila guzicu”, rekao je Rio namrgođeno. “Idemo odavde. Sad će nam lako otkriti lokaciju.” Zamalo ju je zgrabio za imobiliziranu ruku. Nije bilo teško zaboraviti koliko je zapravo ozlijeđena kad je uspijevala pratiti njegov neumoljiv ritam i usput mu još spasiti guzicu. “Koliko još imamo?” pitala je. Ton njezina glasa odao je koliko joj je mrsko postaviti to pitanje, a osjetio je i da je na rubu izdržljivosti. Izvadio je GPS s kojim se prije konzultirao i proučavao put kojim su išli. Usne su mu se stisnule u tanku crtu i zagledao se u noć. 31


“Ne smijemo još stati. Napredujemo brže nego što sam mislio, što je dobro. Nastavimo li ovom brzinom, trebali bismo se naći s mojim timom u zoru. Ako usporimo ili ti ne budeš mogla dalje, morat ćemo negdje leći, čekati da svane i nadati se da se ne moramo obračunati s nekim.” Osjetio je kako iz nje zrači tihi očaj. Kao da je gledao ispuhivanje balona. Ali onda je ispravila ramena, podignula bradu i pripremila još jedan metak u bubnju prije nego što je ponovno povukla kočnicu na pištolju. “Idemo”, rekla je tihim i čvrstim glasom.

32


6. POGLAVLJE

JEDNO stopalo ispred drugog. Blokiraj bol, usredotoči se. Opet i opet, Grace je samoj sebi stalno ponavljala iste upute. Već je odavno prestala brojiti koliko se već puta spotaknula i uspravila, no bila je odlučna da nikako ne uspori Rija. Sad je već hodala automatski i samo ju je snaga volje držala uspravnom i u pokretu. Igrala je tu apsurdnu igru sama sa sobom. Svaki put kad bi došli do vrha nekog brežuljka, rekla bi sebi da mora doći samo još do sljedećega. Naposljetku se potpuno prestala pretvarati, stegnula je čeljust i ispraznila glavu za sve osim idućeg koraka. Povukla se duboko u sebe, gdje nije bilo boli, iscrpljenosti ni straha. Samo spoznaja da će umrijeti ako stane. Oboje će umrijeti. A ovaj je muškarac riskirao sve zbog obećanja koje je dao njezinoj sestri. Neće dopustiti da on umre jer je ona bila preslaba za hodanje. Rio je napokon stao, opet izvadio nekakvu napravu i na trenutak je proučavao prije nego što je podignuo glavu i zagledao se u daljinu. Koljena su joj zaklecala. Grčevi su joj proletjeli lisnim mišićima. Rio je zakoračio naprijed, ali Gracein je prst samo kliznuo iz petlje na njegovu remenu za koju se posljednjih sati čvrsto držala. Stao je i okrenuo se, a onda se odmah vratio do nje. Stavio joj je ruke na ramena i nagnuo joj lice da je pogleda u oči. “Grace?” Zgrabila ga je za ruke baš kad su joj koljena popustila. Da je nije zadržao na nogama, stropoštala bi se na zemlju. Ugrizla se za usnicu da glasno ne zavapi dok su joj grčevi divljački stiskali tijelo u čvorove šireći se u stopala i nožne prste. Obje su joj noge bile zahvaćene neopisivo snažnim grčevima. “Ne mogu”, slomljeno je šapnula. “Žao mi je, ne mogu. Nastavi bez mene, molim te.” “Reci mi što nije u redu” tražio je Rio. “Grčevi. O Bože posvuda su. Polako ju je spustio na zemlju, a onda joj uhvatio obje noge, savio ih u koljenima i prislonio oba stopala na svoje noge. Gurao ih je naprijed istežući joj listove, a toplim šakama masirao i trljao opuštajući napete mišiće. Preturao je nešto kraj sebe dok nije našao čuturicu s vodom i dodao joj. “Pij” naredio je. “Nisi dovoljno hidrirana. Trebao sam te tjerati da piješ cijelim putem. Bio sam glup jer nisam predvidio što će se dogoditi.” Žedno je pila, ali što je duže stajao ondje, otvoren, izložen i ranjiv dok joj je masažom tjerao grčeve iz nogu, to ju je više hvatala panika. 33


“Ne možeš ostati ovdje”, beznadno mu je rekla. “Rio, idi dalje. Sigurno nisu daleko. Pronađi svoj tim. Ostavi me ovdje, a onda se vrati po mene.” “Glupost”, rekao je odsječno. “Ideš kamo i ja. Neću te ostaviti, i zato šuti.” Čak su i te grubo izrečene riječi kliznule po njoj poput najbolje utjehe. Tonom svojega glasa poručio joj je da je s njim sigurna i da će prije umrijeti nego je ostaviti. Premda je znala da bi zapravo trebao otići, laknulo joj je što to nije namjeravao učiniti. Uzeo je čuturicu od nje, a onda se sagnuo da joj uhvati slobodnu ruku. “Na noge, Grace. Diži dupe i nastavljamo. Možeš ti to. Stavi bol iza sebe, kao što si i dosad činila. Imamo još najviše sat vremena do zore. Nemoj mi sad odustati.” Njegove su je riječi trebale razbjesnjeti. Trebala se rasplakati i odbiti. Trebala se samo okrenuti na drugu stranu i odustati. No nije učinila ništa od toga. Gruba odlučnost u njegovu glasu nije ju ni na trenutak prevarila. U očima mu je vidjela brigu i poštovanje, i tad je znala da će je, ako sama ne ustane, jednostavno podignuti i nositi ostatak puta. Omotala je ruku oko njegove i dopustila mu da je povuče. Noge su joj zavrištale. Grčevi su joj ponovno proparali listove i paralizirali stopala. Trake kojima joj je udlaga bila pričvršćena za slomljenu ruku odvezale su se i jedna je grančica izvirila. Iznenadna mobilnost poslala joj je bol kroz zapešće i sve prste, ali Grace ju je samo ignorirala, iščupala ostatak improvizirane udlage i bacila je na zemlju. Kad je sve završilo, nije se više mogla sjetiti kako je izdržala taj posljednji sat. Nije se sjećala pješačenja kroz šumu jasika ni prelaska hladnog potoka koji joj je u jednom trenutku dosezao do bedara. Sjećala se samo trenutka kad je shvatila da se nebo na istoku razdanjuje i da će uskoro zora. Zora joj je postala talisman. Njezin krajnji cilj. Nebo je bilo nježne boje lavande, a jutarnja je zvijezda sjala poput desetokaratnog dijamanta na pozadini od baršuna. Stabla oko nje počela su poprimati oblike i konačno je vidjela teren koji ih je okruživao. Preživjela je noć. Posrtala je, spoticala se i onda bi se ispravila prije nego što bi Rio mogao reagirati. Postalo joj je važno da ga ne ometa. Usporio je i hodao nešto polakše, a nju je to ljutilo jer je znala da je ona razlog. Ne sad, ne kad su bili tako blizu. Mogla je okusiti cilj, mogla je osjetiti slatkoću slobode i sigurnosti. Rio je obećao da će je odvesti odavde, da će s njim biti sigurna. I to je bilo dovoljno da poleti. Pogurala ga je pokušavajući ga natjerati da hoda brže, ali on je stao i polako se okrenuo pa joj stavio šake na ruke. Oči su mu bile blage, a dodir još blaži. “Sad je u redu, Grace”, nježno je rekao. “Uspjeli smo. 34


Moji ljudi su tu.” Dugo je samo nijemo zurila u njega, kao da ne razumije što je rekao. A onda je preko njegova ramena vidjela neko kretanje i Terrencea koji je iskoračio iza jedne jasike. Za njim su slijedili i ostali. Jedan koji se zvao Diego, ali nije se mogla sjetiti imena ostalih muškaraca. Kako su joj se približavali, osjetila je da joj se posljednji ostaci mentalne obrane raspadaju i ruše. Tijelo joj je vrištalo od boli i iznenada je ostala bez daha kad ju je šok te boli pogodio silinom za koju je bila potpuno nepripremljena. Koljena su joj popustila i uspjela je čuti da je Rio opsovao. Pala je na zemlju i tama ju je omotala poput tople, ugodne deke.

35


7. POGLAVLJE

“U TOTALNOJ je komi”, rekao je Diego smrknuto. “Ponovno sam joj namjestio ruku. Diše jako plitko, a udasi joj ne zvuče baš dobro preko desnog plućnog krila. Dehidrirana je, iscrpljena i nema nikakve šanse da će sići s ove planine osim ako je ne nosimo. Gotova je.”

“Ne mogu vjerovati da je i dovde stigla”, promrmljao je Terrence. Dva su se muškarca nadvila nad Grace ispruženu na tlu. Diego ju je temeljito pregledao i izraz njegova lica sve je rekao. Nije bila dobro. “Nemam pojma kako je uopće preživjela”, rekao je Diego ustajući. “Ona je hodajući mrtvac.” Rio je namršteno pogledao timskog liječnika i trećeg čovjeka u hijerarhiji. Nije želio čuti ništa ružno o Grace. U sebi je imala više žilavosti i borbenosti od većine muškaraca s kojima je služio u godinama koje je proveo u grupi za tajne operacije. Da se mora kladiti, ne bi stavio novac ni na koga osim na nju.

“Koje su nam opcije prijevoza?” pitao je Rio. “Maznuo sam jedan stari Chevyjev terenac”, rekao je Terrence. Rio je frustrirano otpuhnuo. “To je to?” Diego je slegnuo ramenima. “Bilo je i gore.” Rekao je istinu. Samo što prethodnih puta sa sobom nisu nosili ženu koja je bila bliže smrti negoli životu. Ženu kojoj je trebalo nježnosti i brižnosti, a ne drmusava vožnja oštrim zavojima u stražnjem dijelu terenca. “Mogu joj složiti ležaj otraga” ponudio je Browning. “Neće bilti baš Ritz, ali poslužit će.” “Kako bi ti znao išta o jebenom Ritzu?” progundao je Alton. “Jiebeni ljepotan.” Browning je samo otpuhnuo. “Pobrkao si me s Diegom. On je gospodin sofisticirani, a ne ja.” Rio je podignuo obje ruke. “Ostavili smo mrtva tijela po cijeloj vražjoj planini. Moramo se pribrati i nestati odavde. Pokušat ću ponovno dobiti Sama.” Terrence se pljesnuo po džepu kao da se upravo nečega sjetio. “Dobio si poruku od Steelea. Sigurno je nešto važno. Došla je kodirana.” Rio se namrštio i uzeo uređaj koji je Terrence izvadio iz džepa. Utipkao je pristupnu šifru i pročitao sažeto sročenu poruku. Resmick uključen. Čuvaj si leđa. Ne znam koja mu je uloga. Ne vjerujem mu. Nisam siguran za KGI-jev status s njim. Oteo Sheu. Ima povijest s obje sestre Petetrson. 36


Isuse Kriste. Ovo je najblaže rečeno zakompliciralo stvar. Stieele je uvijek bio kriptični gad, ali što da Rio uopće učini s ovom porukom? Rio i nije bio tip koji bi ikome potpuno vjerovao. Cijenio je Sama i ostalu braću Kelly. Ne bi radio za njih da nije imao poštovanja prema njima, ali nikad se ne bi doveo u situaciju da je ranjiv u nekom odnosu. To se odnosilo i na KGI. A i ako je dobro protumačio Steeleovu poruku, Steele je vođi drugog tima davao do znanja da u KGI-ju nešto ne štima i da je Resnick zapravo pritajena zmija. To nije mijenjalo činjenicu da je svejedno morao kontaktiratii Sama, ali ga je učinilo da bude mnogo oprezniji i da pazi što će mu otkriti o bespomoćnoj ženi koja se ne može sama obraniti. Ionako je već odlučio što će učiniti, a to sigurno nije uključivalo da odvuče Grace natrag U Tennessee. Naročito ne sad kad ga je Steele upozorio. Instinkt mu je već prije govorio da bude oprezan, a sad je znao da to nije bilo bez razloga.

“Krećemo” rekao je Rio tmurnim glasom. “Gdje je ta dvokolica koju si nam nabavio, X?” Terrence je bljesnuo zubima i trznuo glavom prema zapadu. “Četiristo metara odavde, skrivena u šumarku s jasikama.” Rio je kleknuo pokraj Grace i stavio joj dlan na obraz. Nije se ni pomaknula. Pogled mu je kliznuo niz njezino tijelo te je zapazio pokidanu odjeću, mješavinu krvi i modrica, improviziranu udlagu na natučenoj i natečenoj ruci. “Još ovaj put, Grace”, šapnuo joj je. “Još jedno putovanje i odvest ćemo te odavde. Kunem se.” “Mora ostati što polegnutija”, rekao je Diego. “Bojim se da već ima probušena pluća. Ne sviđa mi se njezina boja i ne sviđa mi se kako diše. Sve teže i teže. Ne budemo li pažljivi, mogli bismo joj još više naštetiti.” “A ako je ne premjestimo, umrijet će”, rekao je Rio bez uljepšavanja. Diego je kimnuo u znak slaganja. Nisu je imali vremena pričvrstiti kao što su to učinili kad ju je Rio nosio na leđima. Nisu imali vremena ni za što osim da je podignu i nadaju se najboljemu. Rio je mahnuo momcima da se maknu. Grace je bila njegova odgovornost. On je taj koji joj je obećao da će je izvući odavde živu. On ju je tjerao, pritiskao i zahtijevao od nje da uloži posljednji atom snage. Sam će je nositi. 37


Najnježnije što je mogao, uvukao je ruke ispod njezina tijela i podizao je dok se nije potpuno ispravio. Privio ju je na prsa i odlučno pogledao u Terrencea. “Računam na tebe da ćeš nas izvući odavde.” Terrence je kimnuo i dao ostalima znak da se razmjeste oko Rija i Grace. Podignutih pušaka i spremni za pokret, hodali su kao jedno žureći u smjeru spremnoga terenca. Sunce je upravo provirilo iznad obzora, a spaljeni narančasti sjaj osvijetlio je ružičasto nebo kad su došli do šumarka u kojem je bio parkiran automobil. Rio se namrštio. Terrence očito nije lagao kad je rekao da je riječ o terencu. Ali dovoljno je da vozi i poslužit će. Približavajući se vozilu, Rio je registrirao neki pokret. Odmah se bacio na zemlju i instinktivno legao na Grace. I njegova je ekipa reagirala postavivši se kao barijera između Rija i potencijalne opasnosti. “Ne pucajte. Raspravit ću ovo s Riom.” Kad su te riječi došle do njega, svaka mu se dlačica na zatiljku naježila od panike. Polako je spustio Grace na zemlju i dao znao Diegu. On se odmah spustio i nadvio nad Grace dok je Rio ustajao i podignuvši pušku usmjerio je prema čovjeku u daljini. “Kojeg vraga radiš ovdje, Hancock?” Ovo je bilo loše. I gore nego loše. Hancock u ovim planinama može značiti samo jedno. Titan se želi domoći Grace ili je, u najmanju ruku, poslan da je uhvati. Sranje.

38


8. POGLAVLJE

PREMDA Hancock nije ni trznuo, Rio je i dalje držao pušku u zraku kružeći oprezno oko njega kako bi ga dobro pregledao. Hancock ga je hladnokrvno gledao, ruku opušteno spuštenih niz tijelo kao da Riju daje jasnu poruku da mu nije prijetnja. A to je bilo prilično smiješno jer ako je netko mislio da bilo tko iz Titana nije prijetnja, taj je bio u gadnoj zabludi. Rio je to dobro znao. Deset godina bio je jedan od njih. Živio je i disao u tim sjenama. Znao je što je Titan i za što su sposobni. Što im je svrha. Nisu bili ni crni ni bijeli. Bili su sivi, tako da je bilo lako izgubiti se u drukčijem svijetu u kojem su živjeli, svijetu u kojem nije bilo pravila i u kojem zakon nije vrijedio. Rio je služio skupa s Hancockom. U svojoj posljednjoj misiji s Titanom spasio je Hancocku život. Rio je otišao i nikad se nije osvrnuo. Nije se želio osvrtati. Samo što je upravo sad njegova prošlost gledala ravno u njega i imao je neugodan osjećaj da su prošlost i sadašnjost na putu prema vraški brutalnom srazu. “Otkud ti ovdje, Hancock?” Ali već je znao. Točno je znao zašto je Hancock ovdje, ali želio je to čuti iz njegovih usta. A onda će mu dati do znanja da će se prije pakao smrznuti nego što će on ikad dotaknuti Grace. “Spusti pušku, Rio. Naoružan sam, ali sredio bi me prije nego što bih uspio izvući oružje. Zapakiran sam. Vidiš?” Podignuo je ruke da Rio vidi remen puške i pištolj u futroli točno ispod pazuha. “Sviđa mi se da mi je puška upravo tu gdje jest. A sad te slušam.” “Vraćam ti dug. Progledat ću ti kroz prste. Ovaj put. Zadatak mi je da dovedem Grace Peterson, bez obzira na način. Tim mi je barem tri kilometra dalje i ostat će tamo dok ne odeš odavde.” Podignuo je glavu i pogledao Rija ravno u oči. “A idući put? Idući put nema popuštanja. Uhvatit ću je makar morao ići preko tebe.” Rio je zarežao duboko u grlu i morao je upregnuti svu snagu volje da se ne baci na čovjeka kojeg je nekoć smatrao prijateljem. Okrenuo se bočno i pogledao prema mjestu gdje je Grace ležala, slomljena i jako, jako krhka. A onda je vratio pogled na Hancocka. “Dobro je pogledaj, Hancock. Pogledaj što si učinio. Zar je do toga došlo? Da napadaš nevine žene?” Hancock nije ni trepnuo. “To mi je posao. Kao i svi drugi poslovi koje sam odradio. Znaš kako to ide, Rio. Ne pretvaraj se da si jebeno nevinašce. Znam da si se pridružio Kapetanu Americi i ekipi, ali to nimalo ne mijenja tko si bio i odakle si došao. Ruke su ti uprljane kao i moje i 39


nikad ih nećeš do kraja očistiti. Dužan sam ti. Spasio si mi život. To je jedini razlog zašto ćeš živ otići s ove planine. Nemoj učiniti pogrešku pa me podcijeniti ili pomisliti da ću ponoviti uslugu.” Rio je napravio korak naprijed. Pa još jedan. Sve dok nije stajao samo koji centimetar od Hancocka i osjećao njegov dah na bradi. Glas mu je bio hladan, i to tako da se zrak oko njih doimao toplim. “Ti nemoj podcjenjivati mene. Ne približavaj se Grace Peterson. Likvidirat ću te, Hancock, i neću ni najmanje žaliti zbog toga.” “Onda znamo na čemu smo. Dolazim za tobom, Rio. Ovo ti je jedino upozorenje.” Hancock je zakoračio unatrag, okrenuo se i istog trena nestao u drveću a da Rio nije stigao ništa ni reći ni učiniti. Koliko god Titan bio upitan, imali su kodeks ponašanja kojeg su se držali. Hancocku ne bi bilo teško napasti i pokušati zgrabiti Grace. Mogao je zarobiti Rija i njegove ljude na planini. S ozlijeđenom Grace, Riju i ekipi bilo bi gotovo nemoguće pobjeći a da barem netko od njih, ih ona, ne pogine. Ali Hancock je bio tvrdokorni gad koji je imao kodeks časti čak i ako mu je poimanje pravde bilo sasvim izopačeno. Rio mu je jednom spasio život i sad je taj dug otplaćen. Ne samo da je Hancock pogledao na drugu stranu, nego mu je čak dao do znanja tko se želi domoći Grace. Rio je samo žalio što se od te informacije nije osjećao nimalo bolje. Okrenuo se natrag prema Grace i stegnute čeljusti požurio prema njoj. “Što je to bilo, jebote?” pitao je Terrence. “Ne sad, T.” rekao je Rio odsječno. “Moramo nestati odavde prije nego što Hancock zaključi da mu je dosta dobrih djela za jedan dan.” Alton i Browning odmah su počeli namještati vreću za spavanje u kamionet. Čak su skinuli majice i stavili ih preko ležaja da bi Grace imala što deblju podlogu. Terrence i Diego podignuli su je s dna Rio je skočio na stražnji dio kamioneta pa se naslonio na napukli prozor. Zatim su Grace pažljivo polegli na vreću i Rio ju je pokrio najbolje što je mogao. No kosa je bila problem i nije se dala sakriti. Duga, crna poput noći, ali prljava i zapetljana od svega što je prošla. Gurnuo ju je koliko je mogao iza vrata i stavio joj majicu na glavu tako da se nije ni vidjela u automobilu. Premda to nije bilo važno. Hancock i Titan već su znah gdje je i sasvim sigurno su znali kako izgleda. Nije bilo potrebe da je skrivaju, samo su morah što prije ispariti odavde. Diego se popeo otraga s Rijom, a Browning i Alton ugurali su se naprijed s Terrenceom. Diego se smjestio uz stražnji prozor, baš kao i Rio, tako da je Grace ležala između njih. Ispružili su noge i tako je držali na mjestu da se ne miče s jedne na drugu stranu. Rio je uvukao ruku ispod majice koja je pokrivala Graceino lice i palcem joj nježno protrljao obraz. 40


Ostani sa mnom, Grace. Drži se. Nisi osoba koja odustaje, zato mi nemoj sad jebeno odustati. Ne sad kad te konačno vodim odavde. Svidjet će ti se gdje te vodim. Nećeš raditi ništa nego se odmarati, jesti dobru hranu i oporavljati se. Nije bilo odgovora, nikakva komešanja u njegovoj glavi. Nije ga ni očekivao. Grace je prešla granicu izdržljivosti. Nije bio uvjeren da će preživjeti bez obzira koliko to želio. A sad kad je doznao da je i Titan uključen, znao je da oni nikad neće odustati. Ništa ih neće zaustaviti. Ubit će ili će biti ubijeni, nije bilo trećega. Nisu više bili suočeni s nekom bezimenom, nedefiniranom organizacijom bez lica i identiteta. Titan je bio vlada. Zakopan tako duboko da su rijetki uopće znali za njega. Vrhunski obučena ekipa. Najbolji od najboljih. Imali su financije i podršku. Bili su nepobjedivi. I dobili su naredbu da se domognu Grace. “Rio, tko je bio onaj tip?” pitao ga je Diego. “Nisi rekao ni riječi. Moramo znati što se događa, a ti šutiš kao zaliven. Jasno mi je da je loše, ali moramo znati koliko loše.” “Gore ne može”, rekao je Rio smrknuto. “Sranje.” Provukao je ruku kroz kosu. Nekoliko je pramenova ispalo iz gumice kojom mu je kosa bila zavezana u rep na zatiljku. Gurnuo je jedan iza uha i zagledao se u malu izbočinu u vreći za spavanje. Grace Peterson nije mu bila samo jedna misija u nizu, nije bila samo još jedna žrtva u nizu. Osjećao je da je osobno upleten, a nije mogao objasniti zašto. Dobrovoljno se javio za ovaj posao. Sam je bio spreman poslati Steelea i njegov tim da pronađu Sheinu sestru, ali kad je Rio vidio snimku na kojoj je Grace snimljena kamerom za videonadzor neposredno prije nestanka, sam se javio za zadatak. Zapravo nije Samu uopće dao mogućnost izbora. Rekao mu je da on i njegov tim kreću u potragu za njom i odmah zbrisao. Nije bilo šanse da će dopustiti Titanu da se dočepa Grace. Ne zato što bi joj naudili. Zapravo je bio siguran da su dobili stroge upute da joj se ništa ne smije dogoditi. Ali kad bi dobili nešto u zadatak, bili su neumorni. Neuspjeh nije dolazio u obzir i sve one godine koje je Rio radio s njima nisu zabrljali nijedan jedini zadatak. Njihov posao nije uključivao osuđivanje. Zapravo nisu ni imali savjest. Nije bilo na njima da odlučuju što je ispravno, a što nije. Oni su samo slijedili naredbe. Savjest je za slabiće. Funkcionirali su kao strojevi bez emocija i upravo ih je to činilo tako jebeno opasnima. Umorno se protrljao po licu. Znao je da će Hancock svim silama krenuti za njim. Zbog toga mu je bilo još draže što je izbrisao sve tragove za sobom kad je konačno otišao. Rio je cijeli život živio u sjeni. Nije ni znao drukčije živjeti. Imao je pravu utvrdu u Belizeu i do nedavno nitko osim njega nije uopće znao za nju. 41


A sad je KGI znao. Resnick je bio nepredvidiv faktor. Ponovno mu je glavom prošlo Steeleovo upozorenje. Kako je Resnick uključen u sve i može li mu se vjerovati? Morao se čuti sa Samom i upozoriti ga. Ako je Titan tražio Grace, onda su sigurno pratili i Sheu. Rio je trebao informacije i to što prije. “Okej, znači loše je. Daj mi nešto više od toga, šefe. Hoće li mi trebati lubrikant za ovo jebanje u dupe?” Rio se namrštio na Diegov sarkastičan humor. “To je prokleto duga priča i neću je pričati više od jednom. Kad se izvučemo odavde, svima ću vam sve ispričati. Krajnji rezultat je da ćemo morati paziti na sebe, a ako Grace preživi do sutra, morat ćemo se vraški potruditi da je sačuvamo od opasnosti.”

42


9. POGLAVLJE

ČIM SU DOŠLI do prvog većeg grada, riješili su se terenca i Diego je ukrao jedan SUV. Voziti ukradeno vozilo bilo je posljednje što je Rio želio - Titan koji im diše za vratom bio je dovoljan problem. Nije im trebala još i lokalna policija. U Teksasu je Rio imao svoje veze, ljude na koje je mogao računati. A dotad su se morali nadati da će do tamo doći u jednom komadu. Kad se pobrinuo da je Grace udobno smještena koliko je to bilo moguće, prvo je nazvao svoga kompića Lazara i javio mu da dolazi i da mu treba avion za Belize. A onda je nazvao Sama. “Rio, slušam te”, rekao je Sam umjesto pozdrava. “Ne, ja tebe slušam, jebote” uzvratio mu je. “Što se događa s Resnickom i kako je on uključen u cijelu priču?” Slijedila je duga stanka i Rio je točno mogao zamisliti duboko mrštenje na Samovu licu. Sigurno mu se nije sviđalo što su mu vođe njegovih dvaju timova komunicirali iza leđa, ali što je, tu je. Steele sigurno nije bio Riova najdraža osoba na svijetu, ali znao je da mu čuva leđa i on je čuvao njegova. “Imaš li Grace?” pitao je Sam odsječno. “Želim čuti koji se vrag događa.” “Resnickova upletenost nije posve jasna”, konačno je rekao Sam. “Sigurno je da je uključen. Zgrabio je Sheu iz KGI-jeva sjedišta jer je glupi majmun pokušavao zaštititi nju i Grace. A dobio je to da su je oteli seronje koji i nju i Grace žele iskoristiti za svoje eksperimentalne projekte. To je duga i komplicirana priča, ali Resnick ima neke veze s laboratorijem u kojem su Grace i Shea rođene. Odnosno, bolje je reći da su proizvedene spajanjem jajne stanice i spermija od donora s posebnim darom ili sposobnostima. Resnick je bio jedan takav neuspjeli eksperiment.” “Koji vrag?”

“Slušaj me. Petersoni su uzeli Grace i Sheu iz laboratorija. Pobjegli su i nastavili bježati većinu svoga života. Resnick ih je poslije financirao, ali onda su Petersoni ubijeni, a Grace i Shea su pobjegle. I nije ih samo Resnick pokušavao uloviti, nego i seronje koji su htjeli iskoristiti njihove posebne moći.” “Na čijoj je onda Resnick strani?” pitao je Rio. Sam je uzdahnuo. “Tko će ga znati. Kaže da ih želi zaštititi. Puno je pomogao Shei kad ju je spasio u Novom Meksiku. Kune se da će prije izići u javnost nego dopustiti da im se nešto dogodi.” 43


“Vjeruješ mu?” Sam je otpuhnuo. “Vjerujem li ikome tko radi za Ujaka Sama?” Olakšanje je malo ublažilo Riovu napetost. Nije želio sumnjati u motive braće Kelly, ali nije bio ni blesav. Istina je da su mu potpisivali čekove za plaću i bio im je duboko odan, ali nikome nije slijepo vjerovao. Čak ni njima. “A sad da čujem tvoje informacije” rekao je Sam nestrpljivo. “Grace je sa mnom”, rekao je Rio tiho. “Nije dobro. Nimalo dobro.” Sam je jedva čujno opsovao. “To će dokrajčiti Sheu, a ni sama se još nije oporavila.” “Slušaj me, Sam. Imamo posla s prilično opakim sranjem. Ima stvari koje ne znaš. O meni, o mojoj prošlosti.” Slijedio je težak muk. “Znam da si radio mnogo toga neslužbeno” rekao je tihe. “Titan. Pitaj svoga kompića Resnicka za Titan. Vjerojatno će znati o čemu je riječ. Nemam vremena za objašnjavanje, ali Titan je uključe. Tajna grupa. Sve neslužbeno. Ti momci su prava stvar. Nema zajebancije. I sasvim sigurno nisu amateri. Oni su jedni od najbolje istreniranih operativaca koje ćeš ikad sresti, i dobili su zadatak da dovedu Grace.” “Sranje.” “Upravo tako, sranje. Slušaj, ako žele Grace, velike su šanse da neće zaboraviti i Sheu. Moraš pripaziti na sebe i svoje. Razmisli o tome da premjestiš Sheu, a onda si dobro čuvaj leđa. Ovi ljudi učinit će sve što treba da ostvare zadatak koji su dobili. Zadatak je jedino što im je važno. To je jedina stvar. Staneš li im na put za čas će te eliminirati. Ja vodim Grace sa sobom. Reci Shei da... Pas mater, laži joj. Zasad joj samo reci da je Grace na sigurnom i da je sa mnom. Reci joj što god trebaš. Ali u povjerenju, ne znam koliko će Grace još izdržali, ali Shea to ne mora znati.” “Kriste”, promrmljao j e Sam. “Steele i njegov tim su na zadatku. Nešto jednostavno unutra-van. Spašavanje talaca. Nešto što obave zatvorenih očiju. Očekujem ih natrag za dva dana.” “Možda nemaš dva dana.” “Onda ćemo učiniti što treba”, rekao je Sam ozbiljnim i odlučnim glasom. “Obavjestiti ću braću i odvest ćemo Nathana i Sheu odavde.” “Dobra odluka. Ja ću učiniti isto s Grace.” Slijedila je još jedna, upadljiva stanka. “Čuvaj se na putu, Rio. Ako ti zatreba podrška, dobit ćeš je. Steele će biti dostupan za otprilike 48 S ati. Poslat ću Joea i Swannyja s Nathanom i Sheom tako da budu zaštićeni, ali znaš da Van, Garrett ili Ethan mogu doći čim se javiš.” “Ako drukčije ne bude nužno, pritajit ćemo se. Bez komuniciranja. Javit ću se kad budem mislio da je sigurno i nikako prije.” 44


“Ne vjeruješ mi potpuno”, rekao je Sam. “Vjerujem ti koliko i svakom drugom.” Sam se nasmijao. “To baš i ne znači mnogo, gade jedan. Samo mi nemoj poginuti.” “Ti zaštiti svoju obitelj”, rekao je Rio tiho. “A ja ću zaštiti ono što je moje.”

GRACE je otvorila oči i zatreptala od navale snažne sunčeve svjetlosti koja je ulazila kroz prljavi prozor. Čelo joj se nabralo i žmirkajući je pokušavala izoštriti pogled na okolinu. Zadnje čega se sjećala bilo je kad su došli do Riovih kolega iz tima i kad ju je napustio posljednji atom snage. Gdje je sad? Podignula je glavu, šokirana količinom truda koji je morala uložiti. Bila je na stražnjem sjedalu nekog SUV-a. Pogledala je naprijed gdje su Rio i njegov tim bili natiskani u srednji red i na prednja dva sjedala. Pokušala se uspraviti kad se Rio okrenuo prema njoj i jednim je pogledom zaustavio na mjestu. “Kako se osjećaš?” pitao je. Polako se spustila natrag, a dah je u snažnom naletu izletio iz nje. “Ne znam. Naknadno ću ti dati tu informaciju.” Nasmiješio se i toplina mu je preplavila tamne oči. “Gdje smo?” slabašno je upitala. “Prije nekoliko sati smo ušli u Novi Meksiko. Dobro nam ide. Nastavimo li ovim tempom, do zalaska smo u El Pasu.” “Što je u El Pasu?” Pomaknula se i ponovno se pokušala pridignuti, ali Rio je pružio ruku preko sjedala i stavio joj je na rame. “Nemoj. Samo polako. Lezi gdje jesi i budi što mirnija da se oporaviš.” Malo se okrenula tako da je više ležala na boku, a onda uzdahnula kad je ponovno našla udoban položaj. “A što se tiče El Pasa, ondje imam prijatelja koji će nam srediti avion za Belize.”

Oči su joj se raširile i začuđeno ga je pogledala otvorenih usta. “Belize? Zašto u Belize?” “Ondje imam kuću” rekao je. “Na sigurnom je, zasad. Barem ćemo imati mjesto gdje se možeš oporavljati dok ne smislimo sljedeći potez.” “Nemam nikakav dokument, ni putovnicu, ni vozačku dozvolu. Ništa.” Terrence se okrenuo i široko se osmjehnuo. “Vrsta prijevoza kojim mi idemo baš i nije American Airline, ako me kužiš. Nitko od tebe neće tražiti putnu kartu.” “Oh.” 45


Rio joj je kliznuo prstima po ruci. “Ne želim da se brineš. Želim samo da se usredotočiš na ozdravljenje. Mi ćemo se pobrinuti za ostalo.” Shvativši da ni nema drugog izbora, samo je kimnula. Bila je u milosti i nemilosti tog čovjeka, a već je donijela odluka da će mu vjerovati. Dobro je znala koja je alternativa i nije dolazila u obzir. Rio je barem nije zaključao u neku hladnu, sterilnu sobu i natjerao je da se izliječi kao dresirana lutka. Barem ne još. Spustila je glavu na sjedalo i zatvorila oči. Belize. Nasmrt se bojala pomisli na izlazak iz Sjedinjenih Američkih Država. To se činilo nekako trajnim, kao posljednji čavao u lijesu. U stranoj zemlji nije imala nikakvu pomoć ni resurse. Nije imala putovnicu, ni dokaz o državljanstvu. Kad bi se za ove ljude ipak ispostavilo da su joj neprijatelji, što bi uopće mogla učiniti? Ne, nije smjela razmišljati o tome jer je sa svakom minutom koja je prolazila u njoj bujala panika. Ovo su dobri momci. Morala je vjerovati u to. Jer kad bi se pokazalo da su istoga kalibra kao i oni koji su je danima držali zarobljenu, to bi značilo njezin kraj. Prošlo je neko vrijeme i Rio ju je prodrmao da je probudi. Protrljala je oči, potpuno nesvjesna da je ponovno zaspala. Vozilo je bilo obavijeno tamom. I polako je usporavalo, a onda stalo. “Ostani ležati, Grace”, promrmljao joj je Rio. “Ostani dolje dok ti ne kažem da se digneš, može? Najprije želim provjeriti situaciju.” Izišao je iz automobila pa dao znak Terrenceu i Diegu da pripaze na Grace, dok su Alton i Browning zauzimali položaje svaki s jedne strane vozila. Zatim je krenuo prema trošnom skladištu koje je služilo i kao “ured” Lazarove prijevozničke tvrtke. Čim se približio, čuo je izdajnički klik otpuštanja kočnice na puški. Izvadio je svoje oružje i viknuo: “Ja sam, paranoidni gade. Spusti tu prokletu pušku prije nego što nastradaš.” Slijedio je trenutak tišine, a za njim zvuk šuškanja. Visok i mršav muškarac malo je otvorio škripava vrata i gurnuo pušku kroz procjep. “Rio? Ti si?” “A tko bi bio? Nazvao sam te prije sat vremena i javio ti da smo blizu.” Lázaro je kliznuo kroz vrata, ne ispuštajući sačmaricu iz ruku, ali usmjerio ju je uvis, a ne više prema Riju, na čemu mu je ovaj nesumnjivo bio zahvalan. Lázaro je bio napet kao struna. Nije uopće bilo nemoguće da slučajno opali. “Avion je spreman?” pitao je Rio. Lázaro je kimnuo i pokazao palcem preko ramena. “Iza je. Pilot dolazi za pet minuta. Zaustavit ćete se u Belizeu, što neće biti uneseno u plan leta niti igdje zabilježeno, a onda će avion nastaviti dalje dostavnom 46


rutom prema Peruu. Već sam sredio papirologiju i napravio da sve izgleda službeno. Pod uvjetom da ne napravite dramu kad dođete u Belize, nitko ne bi trebao ništa znati. Imam kompića tamo koji je spreman zataškati stvar. Nikakva evidencija o slijetanju aviona, ako me razumiješ.” Rio je potapšao Lazara po leđima. “Pravi si. Znao sam da mogu računati na tebe.” “Počnite se ukrcavati” odgovorio mu je Lazaro. “Nemate mnogo vremena.”

47


10. POGLAVLJE

“KAKO to jebeno misliš pobjegli su s planine?” urlao je Gordon Farnsworth. “Angažirao sam vas jer ste najbolji. Ovo je neprihvatljivo. U svakom pogledu.” “Ne uzbuđujte se” odgovorio je Hancock hladnokrvnim glasom koji se Farnsworthu nikako nije sviđao. Bio je previše sabran. Previše “jebe mi se što ti misliš ili govoriš”. Farnsworth je na neki način znao da treba nastaviti oprezno. S Titanom je bolje ne zajebavati se, ali očajan je čovjek sklon činiti i govoriti gluposti. “Idioti koji su prvi angažirani da je dovedu sjebali su stvar. Sad su ti glupani razbacani po cijeloj planini, a mi moramo čistiti nered za njima. Grace Peterson je pobjegla jer nije sama. Netko joj pomaže. Netko jako dobar.” Farnsworth je opsovao. “Tko? Reci mi tko joj pomaže. Ja ću to srediti.” “Nije važno tko”, odgovorio je Hancock mirno. “Ja ću pronaći Grace Peterson i dovesti je. Vama je najbolje da se ne miješate i da prepustite nama da riješimo stvar.” To je bilo najbliže što se itko ikad usudio govoriti Gordonu Farnsworthu što da radi. Ali u glasu toga čovjeka bilo je nešto zbog čega je oklijevao. Farnsworth je prvi put u životu okusio strah i nije mu se nimalo svidjelo. “Pobrinite se da bude tako”, rekao je ljutito. “Nemam vremena na bacanje. Nemam tjedne ni dane. Možda imam samo sate, a svaki sat koji prođe a da ona nije ovdje, to je sat koji si ne mogu priuštiti da ga izgubim.”

Iz mobitela nije dolazio nikakav zvuk i zapanjeno je shvatio da je Hancock prekinuo vezu. Oštro je opsovao pa gurnuo mobitel u džep i zaputio se hodnikom prema kćerinoj sobi. Na vratima je zastao i teško udahnuo, tjerajući iz sebe bijes i onaj grozni okus straha u ustima. Morao je biti jak za Elizabeth. Otvorio je vrata i ugledao medicinsku sestru koju je zaposlio da danju i noću sjedi pokraj njezina kreveta i provjerava joj vitalne znakove. “Kako je?” šapnuo je, bojeći se odgovora. Sestra je zatresla glavom. “Nema promjena. Odmara se. Disanje je zasad dobro. Temperatura nije povišena.” Farnsworth joj je mahnuo da iziđe, a onda se smjestio na stolac pokraj kćerina kreveta. Uzeo je njezinu sitnu, slabašnu šaku i pognuo glavu zagledavši se u svoja stopala. Zatvorio je oči obuzet hladnim gnjevom pomiješanim s paralizirajućim strahom. 48


Nije ju mogao izgubiti. Bila je jedino dobro u njegovu životu. “Tata?” iznenada je šapnula. Podignuo je glavu, iznenađen što je vidi budnu. “Što to radiš?” Stavio joj je drugu ruku na obraz i trljao ga palcem, a knedla koju je osjetio u grlu postajala je sve veća. “Došao sam provjeriti kako si i zaželjeti ti laku noć. Kako se osjećaš?” “Dobro sam.” To je bio njezin uobičajeni odgovor bez obzira na to kako se zapravo osjećala. Ljutilo ga je što ga je pokušavala zaštititi. Nikad nije htjela da zna ako je umorna ili je boli. A trebalo je biti obrnuto. On je trebao štititi nju i pronaći način da je izliječi. “Drago mi je”, rekao je pa joj premjestio ruku na čelo i odmaknuo joj zlatni pramen. “Izdrži još malo. Našao sam nekoga tko će ti pomoći.” Elizabeth ga je sumnjičavo pogledala. Isto joj je rekao već stotinu puta prije, a onda bi doveo novog liječnika i rezultat bi uvijek bio isti. Ništa se nije moglo učiniti. “Ovaj put će biti drukčije”, obećao joj je. Nagnuo se i poljubio je u čelo. “Ova će ti osoba pomoći da ozdraviš, a onda zamisli samo sve one divne i zabavne stvari koje ćemo zajedno raditi. Želim da napraviš popis. I odradit ćemo sve stog popisa.” I učinit će to. Nema tog novca koji ne bi potrošio da je usreći. “Sutra ću, tata. Večeras sam umorna.” Stisnuo joj je ruku. “Naravno da hoćeš. Zajedno ćemo sastaviti popis. Što kažeš na to? Možda bismo mogli naručiti pizzu i napraviti zabavu u sobi.” Elizabeth je zatvorila oči. “To bi bilo sjajno. Možda ću se dotad osjećati bolje.” Kapci su ga pekli od suza i divlje je zatreptao da ih otjera. “Spavaj, dušo. Tata je s tobom. Neću otići dok ne zaspiš.”

49


11. POGLAVLJE

SLETJELI su u Belize usred noći. Rio je pomogao Grace da iziđe iz aviona nakon što ju je zamotao u tamni ogrtač s kapuljačom. Topao, vlažan zrak bio je dobrodošla promjena hladnoći Stjenjaka. Prigrlila ga je i udisala kako bi barem malo ublažila hladnoću koja joj se uvukla u kosti. Šok je djelomice popustio i glava joj nije više bila onako maglovita kao prije, ali s novom svjesnošću došle su i posljedice. Strah da je vjerovala pogrešnim ljudima. Sjećanja na užase koje je proživjela. Fantomska bol pomiješana s vrlo stvarnom boli njezinih trenutačnih ozljeda. Sve se to pomiješalo i uskovitlalo u njezinu umu i tijelu i potpuno je preplavilo. Lucidnost joj nije donijela ništa dobra. Rio ju je poveo u mračni, ofucani kombi i rekao joj da legne u teretni dio. Istinu govoreći, zadnjih tko zna koliko sati nije radila ništa drugo doli ležala na leđima. Upuzala je unutra, ali nije legla, nego je sjela naslonjena na bočnu stranu kombija. Rebra su je i dalje užasno boljela, ali činilo joj se da normalno diše. Možda ne onako snažno i duboko kako bi trebala i osjećala je da su joj udasi plići nego inače. Ali barem je bila u ranoj fazi oporavka i već je primjećivala razliku. Spustila je pogled na ruku pa kliznula prstima po dijelu na kojem je bila slomljena. Istegnula je prste i zadovoljno zaključila da više nisu obamrli kao prije. Premda je vraški boljelo, jako joj je pomoglo to što je Terrence namjestio prijelom. Da to nije učinio, možda bi izgubila ruku prije nego što bi joj tijelo počelo proces zacjeljivanja. Ruka je još bila malo natečena i nesumnjivo bolna, ali nije bilo onog zvuka škripanja koji bi upozorio na slabost u prijelomu. Bude li imala dovoljno vremena za odmaranje, već bi sutra trebala pokazivati vidljiv napredak. Trenutak poslije Rio je uskočio u stražnji dio kombija i vrata su se zatvorila. Kad su se jedna od prednjih vrata otvorila, upalilo se svjetlo iznad njih i Rio ju je prijekorno pogledao. “Zar ti nisam rekao da legneš? Ne želim da si pogoršaš ozljede.” “Bit ću dobro”, tiho je odgovorila. “Kako ti je disanje?” “Dobro”, zadihano je rekla. Još uvijek nije mogla udahnuti punim plućima, ali nije bilo ništa strašno. Već je preživjela potpuno nezamislive stvari. 50


Svjetlo se ugasilo kad su se vrata zatvorila i kombi se počeo kretati. Automobil je prelazio preko brojnih izbočina drmusajući nju i Rija u stražnjem dijelu. “Koliko ti je daleko kuća?” pitala ga je. “Uzvodno rijekom”, kratko je odgovorio. “Kratkom vožnjom do mjesta gdje ćemo se iskrcati.” “Vozit ćemo se rijekom?” “Tako je, ostatak puta idemo brodom.” Iznenada ju je pogodila strašna hladnoća. Ovila je ruke oko struka i pokušala ignorirati blago protestiranje slomljene ruke. Nikako nije uspijevala otresti nelagodu. Rio joj je dosad dokazao da je čovjek od riječi, ali što ju je dalje odvodio od civilizacije i svega što je poznavala, to se panika u njoj povećavala. Na teži način je naučila da nikome ne može vjerovati. Provela je cijeli život u bijegu, seleći se iz grada u grad, iz kuće u kuću, uvijek obavijena tajnošću. A kad su joj roditelji ubijeni, ona i Shea su se razdvojile i bježanje im je postalo stvarnost. Je li jedan pakao zamijenila drugim? Kako je mogla znati da Rio zapravo ne radi za ljude koji su, kao i oni prije njih, željeli unovčiti njezin talent? Možda ju je upravo vodio prema nekom izoliranom laboratoriju, tako dobro skrivenom da je nitko nikad neće pronaći. Počela se tresti i zgrbila se prema naprijed, pa povukla koljena na prsa ignorirajući bol koju su ti pokreti izazvali. “Grace?” Ignorirala je pitanje u njegovu glasu i položila čelo na vrh koljena pa duboko uvlačila dah. Provukao joj je ruku kroz kosu, nježno i utješno. “Hej, što se događa? Treseš se kao prut.” Podignula je glavu i zagledala se u mrak. “Bojim se.” Povukao se bliže njoj sve dok joj nogom nije dodirnuo stopalo i osjetila je kako je obavija njegova toplina. “Čega?” Ponovno je udahnula i otvorila mu se, nadajući se da će dobiti nešto od njega, neki nagovještaj pravih namjera ili barem znak je li iskren prema njoj. Rekao joj je da ju je čuo, mentalno, i ona se sjećala njegova glasa u svojoj glavi, ali nije mogla biti sigurna da joj se nije samo pričinilo. “Tebe, njih, svega ovoga. Bojim se da sam jedan pakao zamijenila drugim. Isti zatvor. Isti horor. Samo drugi čuvari.” U prvi tren pomislila je da ga je naljutila. A onda je pretpostavila da će je brže-bolje pokušati utješiti. Ali nije učinio ništa od toga. Samo je šutio. “Pametno je da si sumnjičava”, naposljetku je rekao. Njegova ju je izjava iznenadila. Nije bila ono što je očekivala. “Svašta si prošla. Što god 51


da kažem, neće promijeniti ono što misliš. Morat ćeš vidjeti svojim očima i odlučiti vjeruješ li mi.” Nije rekao ništa što nije već znala, ali ipak se činilo nekako drukčijim kad je došlo od njega. Pretpostavljala je i da je njemu ionako svejedno vjeruje li mu ona ili ne. Pretpostavila je da je plaćen za ovo što radi, a ne da to radi zbog svoje dobrote. Zato nije bila potpuno sigurna što je on zapravo, tko je, ni kako je točno povezan s njezinom sestrom. Otvorila je usta namjeravajući ga pitati upravo to kad se kombi iznenada zaustavio. Koju sekundu poslije stražnja vrata su se otvorila i vidjela je Diega kako im maše da iziđu. Rio je krenuo prvi, a ona je otpuzala za njim. Kad je došla do ruba, obojica su ispružila ruke da je spuste iz kombija. Nježno je stopalima dodirnula tlo. “Možeš li izdržati?” pitao ju je Rio. “Mogu.” Zagledala se u okolinu i vidjela vodu rijeke crnu poput tinte koja je vijugala kroz krajolik. Mjesec im je bio visoko iznad glava, ali prekriven tankim slojem oblaka i hitro se kretao po nebu. “Idemo”, promrmljao je Rio i uhvatio je za ruku. Poveo ju je do ruba vode pa u aluminijski brod s izvanbrodskim motorom upravljanim ručnom polugom. Zakoračila je u njega i zaljuljala se kad se brod zanjihao. Terrence je već bio u brodu, brzo ju je uhvatio i držao je za ruku dok nije došla do prednjeg dijela. Diego joj je pokazao da se smjesti na klupu točno u sredini. Rio je sjeo kraj nje, Diego i Terrence sjeli su naprijed, a Alton i Browning smjestili se otraga. Alton je zauzeo položaj s kojeg se upravlja brodom i nekoliko trenutaka poslije polako su se udaljili od obale pa kliznuli nizvodno. Vožnja mračnom vodom bila je jeziva. Jedino svjetlo bacao je komadić Mjeseca vidljiv kroz maglovitu navlaku od oblaka preko njega. Preplavila ju je nelagoda i oprezno je gledala s jedne na drugu stranu, ali nije vidjela čak ni rub rijeke. Samo mutne obrise stabala pokraj kojih su prolazili i, koliko je uspijevala vidjeti, bujnog terena koji je izgledao kao džungla. Strah joj je oblikovao knedlu u grlu. Teška je tišina bila gusta poput magle. Mirnoću noći prekidalo je samo nježno predenje brodskog motora dok su napredovali sve dalje nizvodno. Srce joj je počelo lupati i adrenalin joj je jurnuo u žile kad je s desne strane zapazila jako svjetlo. Brzo se okrenula i vidjela kako je zapaljena baklja napravila dva kruga u mraku, a onda se ugasila. Rio je ispustio nekakav životinjski poklič, premda Grace sasvim sigurno nije znala koja se životinja tako glasa niti se žurila doznati. S obale je netko uzvikom odgovorio na Riov, a onda je zvuk polako utihnuo i vožnja se nastavila. 52


“Što je to bilo?” šapnula je. “Šššš” rekao je Rio. “Ne sad. Budi tiha.” Ukorena, Grace se šćućurila i samo gledala ravno ispred sebe. Cijela ova scena bila je kao iz horor filma ili neke užasne verzije Anakonde. Gotovo da je očekivala da će nešto iskočiti iz vode i rastrgati im brod na komadiće, a onda ih sve progutati. Mrzila je mrak. Mrzila je strah i mrzila je pomisao na ono što bi moglo biti u vodi ispod njih. Samo se nadala da to mjesto na koje su išli, kakvo god bilo, nije daleko. Nekoliko trenutaka poslije molitve su joj uslišane kad je brod napokon skrenuo i ulazao u mračnu uvalu, malo dalje od glavnoga toka rijeke. Alton ih je usidrio, a Diego i Terrence brzo su iskočili i povukli brod dalje na obalu. “Idemo”, rekao joj je Rio kratko. Požurivao ju je naprijed, a Diego je čekao da je podigne i spusti s broda. Rio je sišao za njom, zatim Alton i Browning. Na trenutak je zastala da se pribere i da zaustavi neprestano drhtanje koljena i nogu. Rio joj je stavio ruku na rame da je stabilizira. “Nije daleko”, tiho je rekao. “Moramo samo proći kroz 400 metara džungle. Nisam želio da se iskrcamo u uvali koja je najbliža kući. Zaokružit ćemo je i ući jednom ratom za bijeg.” Pogledala ga je podignuvši jednu obrvu. “Zvuči kao da imaš kuću sličnu onoj mojih roditelja.” “Moglo bi se reći. Ne vjerujem baš u paranoju. Očekivanje najgoreg u mom ti poslu može spasiti dupe.” Nije mogla reći ništa protiv toga. Ponovno ju je pogurao naprijed, ali zadržao joj je ruku na laktu, a Terrence i Diego hodali su ispred njih. Svako malo bi zastali i povukli zapletene grane da Grace može proći, a onda bi nastavili pješačenje kroz mrak. Bilo je tako mračno da je jedva razabirala Terrenceovu golemu figuru ispred sebe. Nekoliko minuta poslije su stali, Terrence i Diego su se sagnuli, povukli nešto što je izgledalo kao kamuflažna mreža i otvorili drvena vrata u tlu. Grace su podsjetila na bunker za zaštitu od oluja, samo što je ovaj otvor bio u ravnini s tlom i teško vidljiv. Diego je prvi skočio, a Terrence je čuvao stražu na ulazu pokazujući ostalima da krenu prije njega. Rio je držao Graceinu ruku dok se polako provlačila kroz otvor, a Diego je čekao s rukama oko njezinih nogu dok nije stopalima dodirnuh dno. Osjetila je težak miris zemlje i blata. Strop je bio nizak i, premda je bila niska, morala se sagnuti da ne udari glavom. Ovaj tunel za bijeg nije nimalo nalikovao onome koji je njezin otac dao izgraditi koristeći 53


najsuvremeniju tehnologiju. Bio je samo izdubljen u zemlji, bez podrške i bez ikakve rasvjete.

Prešla je rukom po bočnoj stijenci tunela i osjetila zemlju i zapleteno korijenje. A onda je Rio uključio ručnu svjetiljku i na trenutak je zaslijepio. Predao ju je naprijed Diegu koji ju je usmjerio ispred njih da im osvijetli put. Rio se premjestio ispred Grace pa krenuo za Diegom, ali pružio je ruku iza leđa i uhvatio njezinu. Povlačio ju je za sobom, a ona je u njegovoj gesti pronašla neobičnu utjehu. Čvrsto joj je stisnuo šaku i isprepleo prste s njezinima dok su ponirali sve dalje. Nekoliko minuta poslije su stali, Rio se progurao ispred Diega i u elektroničku tipkovnicu unio šifru. Barikada koja je izgledala kao masivni zid od čelika iznenada se razdvojila. Rio je ponovno posegnuo za njezinom rukom i povukao je kroz vrata. Našli su se u prostoru koji je izgledao kao obično predsoblje. “Izuj cipele”, rekao je Rio, a jedan kut usana izvio mu se u osmijeh. “Ne volim da su mi podovi prljavi.” Nije bila posve sigurna je li ozbiljan sve dok ostali nisu počeli izuvati čizme. Skinula je svoje iznošene tenisice, a Rio je otključao još jedna vrata. Ovaj put su zakoračili u prostranu sobu koja je po svemu izgledala kao normalan stan. Bila je dnevna soba s kaučima, niskim stolićem i golemim kaminom, premda je Grace primijetila da nije onaj tradicionalni u kojem gore drva, nego je izgledao kao plinski kamin. U prostoriji je bilo i mnogo kožnatih naslonjača koji su djelovali vrlo udobno i golem televizor postavljen iznad kamina. Izgledala je kao prava muška špilja, savršeni brlog neoženjenog muškarca. Rio je pritisnuo niz prekidača i jedno za drugim palila su se svjetla u kući, a Grace je brzo zatreptala privikavajući oči na njih. “Dobro došla u moj dom”, rekao je svečanim tonom. Ispružio je ruku prema njoj i dramatično zamahnuo. “Mi casa es su casa”. Moja kuća je tvoja kuća, odnosno osjećaj se kao kod kuće.

54


12. POGLAVLJE

SAM Kelly stajao je na terasi s pogledom na jezero Kentucky i čvrsto se držao za ogradu nagnut prema naprijed. Čekao je da ga Resnick nazove i shvatio je da nema dovoljno strpljenja za tu igru čekanja. Kad je bila riječ o njegovoj obitelji i članovima njegovih KGI timova, imao je neumoljiv zaštitnički nagon. A poslije Riova kriptičnog poziva, znao je da su i jedni i drugi u opasnosti i da svi moraju biti oprezni na svakom koraku. Nathana i Sheu već je poslao odavde. Shea je još uvijek bila krhka i ranjiva, premda joj je svakim danom bilo sve bolje. No Sam se brinuo da bi ovo unazadilo njezin napredak. I njezin i Nathanov. Umorno je uzdahnuo. Znalo se dogoditi da ga težina tolike brige potpuno potroši. Teret je dijelio sa svojom braćom, ali to mu nije mnogo olakšavalo. Vrata koja su vodila na terasu iznenada su se otvorila, čuo je lagane korake, a onda osjetio dodir tople, utješne ruke na leđima. Sophie. Njegova žena. Majka njegova djeteta. Kako je moguće da mu je svakim danom značila sve više? Okrenuo se tražeći utješnost zagrljaja koji je znao da ga čeka. I kao što je pretpostavio, omotala mu je vitke ruke oko struka i priljubila se uz njega zakopavši mu lice u prsa. Namjestio joj je glavu pod svoju bradu i udisao slatki miris njezine kose. I nje. Ništa se nije činilo tako ispravnim kao Sophie u njegovim rukama. Odmaknula se i podignula bradu da ga može pogledati u oči. “Zbog čega se ti to ovdje brineš?” Usta su mu oblikovala mrgodnu crtu. “Mrzim ovo, Soph. Sve mrzim. Nekad se pitam hoće li ova obitelj ikad pronaći istinski mir. Gdje je kraj?” Dodirnula mu je prstima čeljust i povlačila ih po njoj dok se nije zaustavila na bradi. “Znam da se brineš za Nathana i Sheu, a sad i za Rija i još ne znaš gdje je on. Ali Nathan će biti dobro. Joe i Swanny su s njim.” Uzeo joj je ruku i ljubio joj meku kožu dlana. “Volim te, znaš to.” Nasmiješila se. “Znam. Ne volim te vidjeti ovakvog. Uvijek sam nosiš teret odgovornosti. A toliko je drugih koji su ga spremni podijeliti s tobom. Garrett, Donovan, čak i Ethan. Tvoji roditelji. Mi smo tim, sjećaš se? Obitelj. A obitelj podržava obitelj.” 55


Zarobio ju je u zagrljaj i pustio ruke da labavo padnu oko njezina struka. A onda se nagnuo i poljubio je. “Kako ste postali tako vraški pametni, gospođo Kelly?” Oči su joj vragolasto zaiskrile. “Otkad sam se vratila u tvoj život, stalno slušam o obitelji i svemu što ona znači. Možda je vrijeme da počnem i ja propovijedati ono što mi stalno govore.” Spustio je glavu tako da su im se čela dotaknula. “Posebna si žena, Sophie. Moja žena. Moja zakonita. Moja ljubav. Ne želim da to ikad zaboraviš.” “A ti si moj, Sam Kelly. I bolje vam je da nikad ne zaboravite tu činjenicu, gospodine.” Zasmijuljio se, a onda je opet poljubio. Baš je namjeravao predložiti da se vrate u kuću i prepuste se izvannastavnim aktivnostima kad se oglasio satelitski telefon. Namrštio se. “Moram se javiti. Očekujem poziv od Resnicka. Moram mu reći što sam čuo od Rija.” Sophie se povukla nekoliko koraka unatrag, ali još ga je držala za ruku. “Čekat ću te unutra.” Gledao ju je kako odlazi, a srce mu je skočilo u grlo, kao što je bilo svaki put kad ju je gledao. Ljubav je bila vječno promjenjiva emocija. I svakog dana sve jača. Bezvoljno je izvadio telefon. Radije bi sad bio u kući i vodio ljubav sa svojom ženom nego razgovarao s čovjekom za kojeg nije više bio siguran može li mu vjerovati. Resnick je u prošlosti bio solidan. Osigurao je KGI-ju brojne misije. Uvelike je bio zaslužan za uspjeh Samove ideje o obiteljskom biznisu. Ujak Sam je tijekom godina nesumnjivo gurnuo dovoljno novca u KGI-jev džep. Ali bome su i zaradili svaki peni. “Trebam informacije” rekao je Sam bez uvoda čim je stavio telefon na uho. Nije bio raspoložen za ćaskanje, premda to ne znači da bi ga inače bilo. Resnick je bio odgovoran za to što je Shea pala u ruke gadova koji su je lovili, a onda su je praktički mučili, spojili je za aparat koji joj je pratio moždanu aktivnost pa bi, svaki put kad bi svojim umom pokušala kontaktirati Nathana, primila jedan električni šok. Premda je u danima poslije Sheina spašavanja KGI pomogao Resnicku, sasvim sigurno mu nisu oprostili. Niti su mogli biti sigurni koliko je zapravo dobronamjeran. “Što ti treba?” pitao je Resnick. Sam je mogao točno zamisliti nervoznog, uzrujanog gada kako pali cigaretu i uvlači je kao kurva kad puši mušteriji. “Titan”, rekao je Sam. 56


Slijedila je duga tišina. Preduga. Kroz liniju je prolazilo samo Resnickovo disanje. “Što s njima?” napokon je pitao. “Moram čuti sve što znaš o njima, i to odmah.” “Što se jebeno događa, Sam? Reci mi istinu. Titan je, odnosno bio je ozbiljno sranje. Ozbiljno da ozbiljnije ne može. Ali nisu više.” “Kako to misliš nisu više?” “Prvo mi reci zašto”, Resnick je bio uporan. Samu su se nosnice raširile od ljutnje. “Slušaj me dobro, seronjo. Dužan si mi. Dužan si KGI-ju, i to više nego što bi ikad mogao vratiti. Da nisam maknuo Nathana od tebe, ubio bi te bez razmišljanja. Kvragu, da ga pustim, i sad bi bio tu i mlatio te po zubima. Ne igram nikakve igrice s tobom. Moram znati što je Titan i zašto bi oni pokušavali uhvatiti Grace, a možda i Sheu.” “Jebote” rekao je Resnick tiho. Glas mu je drhtao. Sam je čuo uvlačenje dima cigarete i onda snažan izdisaj. “Slušaj, Sam. Titan je prije bio opasan igrač. Kad nitko drugi ne bi mogao obaviti posao, zvali bi njih. Počistili bi nered. Ili ga stvorili. Obavili bi sve što bi vojska ili vlada tražili od njih, i to bez pitanja. Njihovi su otisci prstiju po svim najvećim svjetskim prevratima. Ali nikad nisu postojali.” “Da, znam kako to ide”, rekao je Sam sarkastično. “Službeno nikad nisu postojali, ali evo u čemu je stvar, Sam. Otprije dvije godine ne postoje više ni neslužbeno. Raspušteni su, umirovljeni, nazovi to kako jebeno hoćeš. Nekoliko političara koji su htjeli izgraditi vlastito ime malo im se previše približilo, pa je Titan ukinut.” Sam se namrštio. “Nazvao me Rio i ispričao mi drugu priču. Rekao mi je da Titan traži Grace i da bi im Shea također mogla biti meta. Rekao mi je da se pobrinem da Shea bude na sigurnom, a da će se on pobrinuti za Grace.” “Čekaj malo”, rekao je Resnick zainteresirano. “Grace je s njim? Pronašao ju je? Je li dobro? Kad će je dovesti?” “Neće.” “Što?” “Rio neće riskirati s njezinom sigurnošću. On misli, a ja se slažem, da bi bilo glupo staviti sad djevojke na isto mjesto. Upozorio me na Titan. Rekao mi je mnogo istih stvari kao i ti, što mi govori da iz prve ruke zna o njima. Ako kaže da su mu za petama, ja mu vjerujem.” “Sranje, Sam. Sranje, sranje, sranje. Ovo nije dobro. Ako je u pravu, znači da se Titan odmetnuo ih radi za novac. Što znači da nemamo pojma za koga rade ni što im je cilj. Mogli bi raditi za bilo koga na svijetu.” “Upravo tako. Prioritet mi je sigurnost moje obitelji i mojih timova. Poduzeo sam korake da im zajamčim sigurnost. Grace je s Riom. Vjerujem da bi prije umro nego dopustio da joj se nešto dogodi.” 57


“Nadam se da si se spreman kladiti u to njezinim životom” rekao je Resnick. “Jer znaš tko je bio taj tvoj čovjek Rio? Titanov glavni čovjek od njegova nastanka pa sve dok prije nekoliko godina nije napustio organizaciju. Možda bi trebao razmisliti o tome i o tome trebaš li mu povjeriti ženu za koju tvrdi da je se Titan želi domoći.”

58


13. POGLAVLJE

ŠTO BI sad trebala raditi? Izvaliti se na kauč? Gledati televiziju? Grace je ukočeno stajala dok su drugi ulazili za njom, bacali ruksake na pod, odlagali puške i razgovarali. Znala je što želi, ali nekako joj se činilo... nepristojnim. Zamalo se nasmijala na pomisao da se i poslije svega što je prošla zamara time da bude Gospođica Bonton. Htjela je krevet, bilo kakav krevet. Kvragu, i pod bi poslužio. Samo se htjela opustiti i osloboditi se barem dijela grozne napetosti i straha. Htjela je spavati negdje gdje se osjeća sigurno i zaštićeno. Rio je zakoračio prema njoj i nježno joj položio ruku na rame. “Diego će te pregledati. Mislio sam da bi se najprije htjela istuširati. Imam tuš-kabinu i kadu. Možeš li sama ili trebaš pomoć?” Toplina joj je zapalila obraze i usne su joj se na trenutak paralizirale. Što bi uopće trebala reći na to? Čak i da baš nikako ne može sama ući pod tuš i izići iz njega, sasvim sigurno ne bi tražila njega da ide s njom. “Snaći ću se”, tiho je odgovorila. “Okej, onda ću ti pokazati sobu u kojoj ćeš spavati. Kad iziđeš iz kupaonice, Diego će te pregledati, a ja ću ti dotad spremiti nešto za jelo. Sigurno umireš od gladi.” Zbunjeno je zatreptala. Toliko je vremena prošlo otkad je pojela normalan obrok da je zaboravila kako uopće izgleda. Smršavjela je i mogla je napipati rebra odmah ispod kože. Vjerojatno je izgledala kao ispijeno strašilo za ptice. Protrljala se po mršavom trbuhu i zagledala se u njega gotovo kao da čeka neki znak života iz želuca. Iskreno, uopće joj se nije sviđala pomisao na hranu, ali znala je da bi se trebala barem potruditi. “Idemo”, rekao je Rio nježno. Pustila je da je vodi kroz dnevnu sobu pa niz hodnik pokraj niza soba. Na kraju hodnika otvorio je vrata, upalio svjetlo i pokazao joj da uđe. Soba je bila jako velika. Zapravo golema. I djelovala je muževno. Tad je shvatila da je to vjerojatno njegova soba. Odmahnula je glavom i povukla se korak unatrag. “Ne mogu uzeti tvoju sobu. Sigurno ima neka druga za mene.” Rio se nasmijao i zatresao glavom. “Nema. Momci su zauzeli sve ostale, osim ako ne želiš dijeliti krevet S jednim od njih.” Čelo joj se nabralo i Rio se nasmijao pa je odmah shvatila da je izrazom lica otkrila jezu koju je ta ideja u njoj probudila. 59


“Mogu i na kauč. Treba mi samo deka. Ili čak ni to. Kauč će mi doći kao raj.” “Grace” rekao joj je i prstom joj lagano dodirnuo usne. “Šuti. Ostat ćeš ovdje sa mnom.” Raširila je oči i noge su joj se počele tresti. “Ne boj se, ja ću spavati na podu pokraj kreveta. Ostali će biti malo niže niz hodnik. Želim da se osjećaš sigurno i bit ćeš sigurna. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da budeš zaštićena.” “Ne možeš spavati na podu”, zabrinuto je rekla. Podignula je ruke da ih nervozno spoji. Pomisao na to da on leži na podu dok ona spava u toj prekrasnoj udobnosti ispunjavala ju je osjećajem krivnje. Već je toliko učinio za nju. On se ponovno nasmijao. “Dušo, pod u mojoj kući bolji je od mnogih mjesta na kojima sam u životu spavao. A imam i prilično kvalitetnu posteljinu. Poplun od paperja i nekoliko paperjastih jastuka, i mislit ću da sam odsjeo u hotelu s pet zvjezdica. A sad se prestani prepirati sa mnom i idi pod tuš. Šaljem Diega unutra za pola sata, pa ako ne želiš da vidi što ne bi trebao, bolje ti je da požuriš. Ja dolazim odmah poslije njega s hranom.” Oči su joj se sumnjivo navlažile i nadlanicom je brzo obrisala jedno oko. Rukom koja je bila prljava i drhtava. “I da mi se nisi usudila rasplakati”, upozorio ju je. “Žena koja je preživjela sve ono što si ti preživjela sigurno ne plače. Ima uzdignutu glavu i prkosno izaziva svijet oko sebe da se ne zajebava s njom.” Usne su joj se trznule u osmijeh, ah od njegova je nježnog prijekora samo još više poželjela zaplakati. Na Graceino iznenađenje, nježno je ovio ruke oko nje i zagrlio je. Okružile su je njegove velike ruke, a prsa su joj poslužila kao čvrst zid podrške. Držao ju je tako i gladio je rukom po leđima da je utješi. “Sve će biti u redu, Grace.” Sasvim jednostavne riječi, a opet tako moćne. Pune obećanja i ohrabrenja. Nije ni bila svjesna koliko su joj očajnički trebale. Zatvorila je oči i namjestila glavu ispod njegove brade. A onda mu je oprezno ovila ruke oko struka i priljubila se više uz njega, uživajući u utješnosti tuđeg dodira. “Hvala ti” šapnula je. Provukao joj je prste kroz kosu, a onda se nježno odmaknuo, no rukom joj je i dalje micao kosu s lica. “Idi sad. Otuširaj se i opet ćeš se osjećati kao ljudsko biće. Pripremit ću ti nešto što možeš odjenuti.” Više od svega htjela se nagnuti opet u njegove ruke i ugnijezditi se u toplini i udobnosti njegova zagrljaja. Čeznula je za dodirom. Za ljubavlju. Za ljudskim kontaktom koji joj nije bio nametnut. Nedostajala joj je njezina sestra i upravo je ovdje, stojeći pred ovim muškarcem koji ju je zagrlio, gubitak svoje sestre osjećala jače nego ikad prije. 60


“Rekao si da si obećao Shei”, progovorila je promuklo. “Znači da je poznaješ. Vidio si je i razgovarao s njom. Kako je ona? Je li na sigurnom?” Riov se pogled smekšao i ponovno ju je dodirnuo kao da je znao koliko žudi za time. “Što kažeš na to da ti ispričam sve o tome kad se pobrinemo za tvoje ozljede i kad nešto pojedeš. Ili još bolje, razgovarat ćemo za večerom.” Grace je kimnula i polako se okrenula prema kupaonici. Pronašla je prekidač za svjetlo i teška koraka ušla unutra. Jedva da je zamijetila ljepotu prostorije. Nije ju zanimalo ništa osim tuša i kreveta. Bacila je pogled na golemu kadu, no brzo je zaključila da bi kupanje u njoj predugo trajalo. Nagnula se u veliku tuš-kabinu, otvorila toplu vodu da teče, a onda se povukla natrag da sa sebe skine otrcanu odjeću. Izgledala je kao lik iz neke zombijevske apokalipse. Zakoračila je u kabinu i bokom slučajno zakačila vrata. Bol joj je proparala rebra i, namrštivši se od muke, odgurnula se pod mlaz pa dugo nepomično stajala ispod njega, a prsa su joj se nadimala od dubokih udisaja. Bol je napokon popustila i počela je s napornim sapunjanjem kose i tijela. Kad je konačno završila, bila je iscrpljena naporom koji je morala uložiti u nešto tako jednostavno. Pažljivo je ručnikom obrisala cijelo tijelo. Nije postojao nijedan dio koji je nije na neki način bolio. Ruka joj je i dalje bila slaba, ali s olakšanjem je primijetila da se oteklina smanjila i da su modrice već počele blijedjeti. Smetalo joj je samo kad bi istezala i savijala prste. Zamotala je ručnik oko glave, a onda još jedan veliki i meki ručnik oko tijela i vratila se u spavaću sobu. Vidjela je odjeću položenu na krevetu i krenula prema njoj. Bila je na polovici sobe kad je shvatila da nije sama, te je naglo stala. Stegnuvši ručnik još čvršće oko sebe, oprezno je pogledala u Diegovu smjeru. “Oprosti ako sam te uplašio”, rekao je blago, gotovo kao da pokušava umiriti divlju životinju. “Mislio sam da ti je Rio rekao da ću te pregledati.”

“D-da, rekao mi je...” Čvrsto je zatvorila usne da zaustavi njihovo drhtanje, a onda pokušala ponovno. “Nisam odjevena. Hoću reći, rekao je da će mi pripremiti odjeću.” “Moram te pregledati prije nego što se obučeš”, rekao je. Instinktivno je zakoračila unatrag. Diego je podignuo jednu ruku. “Hej, u redu je. Pozvat ću Rija. Trebao je već biti ovdje s hranom. Nisam te htio prestrašiti. On je trebao biti ovdje kad te budem pregledavao. Evo kako ćemo. Ja idem vidjeti što 61


ga je zadržalo. A u ormaru je ogrtač koji možeš odjenuti dok ne riješimo ovo.” Otvorio je vrata ormara i trenutak poslije vratio se s debelim, bijelim kućnim ogrtačem. Stavio ga je pokraj njezine odjeće na krevetu, ohrabrujuće joj se osmjehnuo i krenuo prema vratima sobe. Graceina su ramena potonula. Brzo je dohvatila ogrtač i požurila natrag u kupaonicu prije nego što još netko ne ude u sobu dok na sebi ima samo ručnik i ništa više. RIO je koračao hodnikom kad je naišao na Diega. Stao je i namrštio se. “Mislio sam da ćeš pregledati Grace?” “Da, a ja sam mislio da ćeš dovući guzicu natrag prije nego što ona iziđe iz kupaonice. Sledila se od straha kad me vidjela. Izišla je iz kupaonice omotana samo ručnikom jer si joj ostavio odjeću na krevetu. Nije me očekivala u sobi, a kad sam spomenuo da ne smije biti odjevena dok je pregledavam, zamalo je pošizila.” Rio je opsovao ispod daha. Posljednje što je želio bilo je da je uplaši. Provukao se pokraj Diega i ušao u spavaću sobu, no bila je prazna, a odjeća je još uvijek ležala na krevetu. “Dao sam joj ogrtač”, rekao je Diego iza njega. “Bila je samo u ručniku i izgledala je kao da joj je hladno i da je nervozna. Mislio sam da će se zbog ogrtača osjećati manje ranjivo i možemo izvesti stvar tako da bude uglavnom odjevena osim onog dijela koji joj budem pregledavao, pa tako naizmjence.” Rio je gurnuo pladanj prema Diegu. “Drži ovo. Ja ću je dovesti iz kupaonice.” Diego je uzeo pladanj, a Rio je odmah pohitao prema vratima kupaonice i nježno pokucao na njih. “Grace? Dušo, možeš izići. Donio sam ti hranu. Samo dopusti Diegu da te pregleda pa ćemo ga se riješiti da se možeš opustiti i jesti, a onda ćemo razgovarati o Shei.” Rio se okrenuo i vidio Diegov ljutit pogled. “Hvala, stari” nečujno je oblikovao usnama. Vrata su se odškrinula i Rio se okrenuo natrag prema njima. Grace je provirila kroz procjep i gledala ga raširenih i sumnjičavih očiju. “Hej”, nježno joj je rekao. “Spremna si? Samo se moramo pobrinuti da si dobro i da ti ne treba neko drugo liječenje osim onoga što ti možemo pružiti. Bit će brz.” “Želim da budeš tu”, rekla je jedva glasnije od šapata. Prsa su mu utonula od ranjivosti u njezinu glasu. Bez obzira je li ona toga bila 62


svjesna ili želi li to priznati ili ne, između njih je već postojala nit povjerenja. S njim se osjećala sigurno. I to je bio početak. “Ne idem nikamo”, obećao joj je. “Iziđi da obavimo što treba prije nego što ti se hrana ohladi. Našao sam gumbo gulaš u zamrzivaču pa sam ga podgrijao. Izliječit će sve što te boli. Nema bolje utješne hrane od gulaša.” Ispružio je ruku taman do procjepa oškrinutih vrata tako da ju je mogla vidjeti. Polako je otvorila vrata još šire i stavila šaku u njegovu. Bila je meka u onoj njegovoj hrapavoj. Baršunasta. Rukom mu je prošao elektricitet i naježio mu dlačice sve do zatiljka. A onda je malo čvršće omotala tanke prste oko njegovih. Na sebi je nosila njegov kućni ogrtač. Rukavi su joj dosezali do sredine prstiju, a dolje se vukao po podu. Morala ga je gotovo dvaput omotati oko struka i nasmiješio se kad ju je vidio takvu, vlažnu, sjajnu i odjevenu u njegovu odjeću. Prizor mu se sviđao i osjećao se prilično glupavo zbog toga. Trgnuo se iz ošamućenosti i povukao je u spavaću sobu. Diego je stavio pladanj na noćni ormarić i stajao sa strane kao da ne želi opteretiti Grace više nego što je nužno. Rio ju je poveo do kreveta, a onda zastao. Stavio joj je jednu ruku na rame i okrenuo je tako da ga je gledala ravno u oči. “Sad mi ti reci kako želiš da ovo obavimo, može? Ja mogu otići, mogu i ostati, mogu sjediti kraj tebe i ne gledati. Držat ću te za ruku. Znat ćeš da sam tu, ali neću činiti ništa od čega će ti biti neugodno.” “Samo ostani kraj mene. Osim ako ti to nije neugodno”, brzo je dodala. A onda je zatvorila oči. “Baš sam glupa. Žao mi je. Mogu ja to.” Rio joj je stavio prste ispod brade i gurnuo je uvis. “Grace, proživjela si zlostavljanje onih okrutnih ljudi kojem nije bilo kraja. Bio bih malo zabrinut da te ovo nije baš nimalo izbezumilo. Nisi glupa.” Duboko je udahnula, a onda nervozno pogledala prema Diegu. Ramena su joj potonula i počela je odvezivati ogrtač. “Završimo s tim konačno.” Diego je zakoračio naprijed i nježno stavio ruku na Graceinu da je zaustavi. “Otiđi do ruba kreveta. Odveži ogrtač. Rio i ja okrenut ćemo leđa dok se namještaš na krevet, a kad legneš, pokrij se ogrtačem. Otkrit ću samo onaj dio koji trebam pregledati, može?” Kolebljivo mu se osmjehnula. “Može.” Rio je poslušno okrenuo leđa dok je Grace hodala prema krevetu. Trenutak poslije čuo ju je kako liježe na krevet. “Možete se okrenuti”, tiho je rekla. Obojica su se okrenula, premda Diego nije trošio vrijeme na zurenje. Hitro je zaobišao krevet, brz i koncentriran samo na zadatak 63


ispred sebe. Rio je na trenutak zastao zureći u ženu pokrivenu ogrtačem sve do brade. Samo su joj gola stopala i dio nogu virili ispod njega. Izgledala je... Izgledala je uplašeno i nervozno, a on je više od ičeg želio da može izbrisati sve što se dogodilo. Otišao je do suprotne strane kreveta i popeo se na njega. Stavio si je jastuke iza leđa da bi mogao leći pridignut kraj nje, a onda ju je uhvatio za ruku i stisnuo je. Njezin mu je osmijeh izazvao čudan osjećaj u grlu i prsima. S njezine druge strane Diego joj je pregledavao ozlijeđenu ruku, podignuo je, tražio od nje da savije i ispravi prste, zatim zapešća, a onda i da savije ruku u laktu. Slušala ga je bez ijednog prigovora, premda joj je uhvatio laganu grimasu na licu kad je stegnula šaku. Diego joj je nježno spustio ruku na krevet, a onda podignuo ogrtač taman dovoljno da joj ogoli dio trupa. Pregledao je taj mali dio, zastao da pita boli li je, a onda nastavio s ostatkom abdomena. “Je li se većina ovog dogodila kad si pala?” pitao je Diego. “Ili si se ozlijedila i prije toga?” Uzdahnula je. “Teško je objasniti.” “Probaj, nema žurbe.” Pogledala je u Rija koji joj je ponovno stisnuo šaku dajući joj tako do znanja da je sve u redu. Okrenula je glavu, zagledala se u strop i duboko udahnula. “Prije pada sam bila bolesna, ozlijeđena, povrijeđena, nazovi to kako hoćeš, jer sam u vrlo kratkom vremenu izliječila mnogo ljudi. Nisam imala predaha. Slijedili su jedan za drugim, kao beskonačna litanija boli i ludila. Bila sam slaba i sigurna da ću umrijeti. No, kad sam pala, te su ozljede bile... u stvarnom vremenu. Premda to ne znači da druge nisu. Ali bile su drukčije. Dogodile su se direktno meni, a ne zato što sam ih apsorbirala od nekog drugog. I da odgovorim na tvoje pitanje, ozljede od pada samo su bile sličnije pravim ozljedama, ali druge su već počele zacjeljivati, barem koliko je to bilo moguće s obzirom na okolnosti.” Rio i Diego su se pogledali. Dala je vrlo konkretno i jasno objašnjenje, ali očaj i muka u njezinu glasu izbijali su na površinu i nije ih mogla sakriti. Mnogo je propatila. I premda će tjelesne ozljede zacijeljeti, emocionalne su bile duboke i ostat će u njoj zauvijek. “U redu, Grace, još malo pa gotovo. Ali moraš mi reći što si sve ozlijedila kad si pala. Prije toga si bila malo izgubljena. Spomenula si rebra i ruku. A što je s glavom? Boli li te još negdje?” Napućila je usne i zamišljeno naborala čelo. A onda je polako odmahnula glavom. “A kako ti se sad čini? Osjećaš li da se oporavljaš? Treba li ti dulje nego inače?” “Sporije je. I više me boli. Osjećam se... krhkije. Kao da sam još uvijek na neki način slomljena”, prošaptala je. 64


Rio joj je stavio ruku oko ramena i nagnuo se prema njoj. Odmah je uvukla glavu ispod njegove brade. Kvragu, i bila je slomljena. Duhom i tijelom. Bilo mu je neshvatljivo kako je i dalje bila tako odlučna i držala se na nogama. Osjetio je da se pomirila sa sudbinom, no istodobno kao da nije znala kako odustati. Čak i kad je pomišljala na smrt, nadljudskom bi se snagom tjerala da nastavi. Preko svih granica izdržljivosti, preko točke u kojoj bi gotovo svi drugi jednostavno dignuli ruke. Diego je pažljivo vratio ogrtač preko nje. “Rekao bih da si izvanredno dobro s obzirom na to da sigurno imaš slomljena rebra i probušena pluća. Zvukovi udaha znatno su ti se smanjili na jednoj strani, a sad zvuče gotovo normalno. Imaš pun raspon pokreta rukom, a ne mogu ni točno odrediti gdje je slomljena. Prilično nevjerojatno.” “Čini se da jednostavno ne znam umrijeti”, rekla je pokislo. Rio se namrštio, a ni Diegov izraz lica nije bio ništa bolji. Što kažeš na to da ne govorimo o umiranju, nego da se usredotočimo na to da ojačaš”, rekao je Rio. “Počevši od dobrog jela. Diego, gotov si?” Diego je kimnuo i krenuo prema vratima. “Diego?” pozvala ga je Grace. Zastao je i okrenuo se. “Hvala ti.” Nasmiješio se. “Nema na čemu. Nevjerojatna si žena, Grace. Nikad neću shvatiti kako si se živa izvukla s one planine u stanju u kakvom si bila, ali vraški sam ponosan na tebe što si uspjela.” Obrazi su joj se zarumenjeli od njegove pohvale, a na usnama joj je zatitrao osmijeh kad se on okrenuo i izišao iz sobe. “Okrenut ću se i pripremiti pladanj s hranom”, rekao je Rio. “Mogla bi odjenuti trenirku i majicu koje sam ti izvadio i zatim se smjestiti u krevet. Namjestit ću ti jastuke da se nasloniš na njih i jedeš s pladnja.” Uspravila se na krevetu čvrsto stežući ogrtač na prsima. “A onda ćemo razgovarati o Shei?” Rio je kimnuo. “Tako je, reći ću ti sve o Shei.”

65


14. POGLAVLJE

GRACE se žurno odjenula, nervozna zbog činjenice da joj je Rio bio blizu dok je ona bila posve gola. Premda se nije trebala brinuti da će doći u iskušenje ili da će ga preplaviti požuda. Zadnja je godina bila okrutna prema njoj, a naročito zadnjih nekoliko mjeseci. Tek kad je povukla preveliku majicu preko glave, shvatila je da je zabrinuta zbog toga kako izgleda... Riju. Ne drugima. Samo Riju. Sram joj je zategnuo obraze. Od svih stvari o kojima bi mogla ili trebala razmišljati, to kako izgleda ovome muškarcu nikako ne bi trebala biti jedna od njih. “Gotova si?” Lecnula se, a onda shvatila da već dugo stoji na mjestu i šakama stišće rub majice. Okrenula se i brzo otpuzala natrag na krevet. “Gotova sam.” Rio se okrenuo, ali Grace se osjećala tako glupo da ga je jedva mogla pogledati u oči. Bila je odrasla žena koja se ponašala kao neodgovorna šiparica. Nije ju bilo samo sram. Bila je ljuta na sebe što je odlučila svojoj ženskoj strani dati makar kratki trenutak slobode. Kad se iz svega ovoga izvuče živa, i ako se izvuče, rezervirat će si cijeli dan u nekom spa centru da joj naprave manikuru i pedikuru i uživat će u pravom ženskom zadovoljstvu. A onda će možda pronaći neku zgodnu i muževnu kopiju Rija i pustiti mašti da se razbukta. Ali dotad se morala usredotočiti na to da ostane dovoljno dugo živa da bi se poslije mogla brinuti o tome kojim će lakom nalakirati nokte na nogama. Pomogao joj je da se nasloni na naslon kreveta i stavio joj nekoliko jastuka iza leđa. Stavio joj je jedan i u krilo pa dohvatio poslužavnik s noćnog ormarića. Smjestio ga je na jastuk, i miris gulaša dolebdio joj je do nosnica. Želudac joj se napokon probudio i imala je osjećaj da je iznenada kapitulirao i počeo urlati. Na čelu joj je izbio znoj, a želudac joj se divlje grčio. Drhtavim je rukama posegnula za žlicom. Iznenada je Rio stavio šaku na njezinu i zaustavio je. Nježno joj je izvadio žlicu iz stiska i promiješao gumbo. Podignuo je žlicu do svojih usta i okusio gulaš. A onda ju je približio njezinim usnama. Bila je previše iznenađena da bi se bunila i topla joj se tekućina izlila u usta. Poput raja u žlici. Toplina joj je putovala niz grlo i sve do želuca. 66


Kad je krenuo ponoviti cijeli postupak, napokon je uspjela progovoriti. “Rio, nemoj. Mogu sama jesti. Bože, osjećam se suludo. Ovo je stvarno neugodno.” “Ruke ti se tako tresu da bi bilo pravo čudo da ti išta od ovoga gumba završi u ustima. Bio bi svuda po tebi i po krevetu. A sad šuti i jedi”, rekao je blago. Dodatno potvrđujući to što je upravo rekao, prinio joj je još jednu žlicu usnama i ona ju je uvukla uživajući u eksploziji okusa. Poslije te žlice, promijenio je položaj tako da je bio nagnut prema njoj, a ne pokraj nje. “Moraš piti puno vode”, rekao je promuklim glasom. “Nisi bila dovoljno hidrirana i ne želim da te opet uhvate grčevi.”

Automatski je posegnula za otvorenom bocom s vodom na pladnju i nekoliko puta zaredom otpila iz nje. Jednom kad je počela, nije više mogla stati. Skapavala je od žeđi. Nikad prije ništa nije imalo tako dobar okus. Rio je pažljivo povukao bocu dok je nije spustila kraj sebe. “Polako. Pozlit će ti. Želim i da pojedeš nešto.” Nastavio ju je polako hraniti, žlicu po žlicu, a drugu je ruku stavio na njezinu slobodnu šaku. Palcem joj je trljao vrhove prstiju. Njegov je dodir bio dovoljan da je umiri i opusti, a ona strašna napetost koja joj je grčila mišiće vrata napokon je počela popuštati. bolje.”

“Dobro je?” pitao je. “Odlično”, tiho je rekla. “Mislim da nikad nisam okusila ništa

“Reci mi kad osjetiš da si sita ili ti počne biti muka. Ne želim da pretjeraš.” Već je bila blizu te točke, ali pojela je još koji zalogaj jer je hrana bila prefina da bi joj odoljela. Naposljetku je uzdahnula i naslonila se na jastuke. “Dosta mi je. Neću više.” Rio se povukao unatrag na krevetu, kliznuo s njega pa dohvatio poslužavnik. Bez riječi je izišao iz sobe i ostavio Grace samu u tišini. Naprezala se da čuje neki zvuk u kući. Možda druge muškarce. Ali čula je samo potpunu tišinu. Vjerojatno su svi već otišli na spavanje. Osjetila je val krivnje sjetivši se svega što su žrtvovali da je dovedu na sigurno. Žele li joj doista pomoći? Imala je bezbroj pitanja, više nego što ih je njezin umorni um uopće mogao uobličiti. Podignula je pogled kad je Rio ponovno ušao u sobu. Trenutak je oklijevao, a onda rekao: “Obećao sam ti da ćemo razgovarati, i hoćemo, ali rado bih skočio pod tuš prije toga ako ti ne smeta. Gotov sam za pet minuta. Misliš da ćeš izdržati toliko budna?” 67


Opet je osjetila krivnju što ju je stavljao prije svega ostaloga, čak i svoje ugode. Još uvijek je bio u istoj odjeći koju je nosio sve vrijeme otkad je s njim.

“Idi, molim te”, tiho je rekla. “Ne žuri se. Bit ću budna. Važno mi je znati što se dogodilo Shei i kako je ona.” “Okej, daj mi pet minuta i eto me.” Otišao je do svoje komode, izvadio čistu odjeću i nestao u kupaonici. Kroz zatvorena je vrata čula otvaranje tuša. Utonula je dublje u krevet nadajući se da mu nije lagala kad je rekla da će ostati budna.

KAD je točno četiri minute poslije Rio izišao iz kupaonice, još uvijek je ručnikom trljao kosu. Nije se želio dugo zadržavati jer je Grace izgledala kao da će svake sekunde zaspati. Nasmiješio se pogledavši prema krevetu gdje je doista zaspala, glave i tijela opasno nagnutih na rub naslaganih jastuka koji su je držali u pridignutom položaju. Bacio je ručnik u stranu i tiho došetao do ruba kreveta pa sjeo na njega i nježno je protresao. “Grace”, šapnuo je. “Probudi se, dušo. Samo toliko da se uvučeš ispod pokrivača i udobno namjestiš, može?” Odmah je otvorila oči i prenula se. Pod prstima koje joj je držao na zapešću osjetio je kako joj se puls naglo ubrzao. “Oprosti, nisam te htio uplašiti.” Uspravila se i odgurnula se o jastuke da sjedne uspravnije. “Ne, u redu je. Ionako nisam htjela zaspati.” “Vjerojatno je dobra ideja da se odmoriš. Smlavljena si.” Lice joj se snuždilo. “Rekao si da ćemo razgovarati.” “Jesam”, nježno je rekao. “I hoćemo. Ali možda ne večeras. Iscrpljena si, Grace. Nije mi jasno kako si uopće pri svijesti. Svaka bi normalna osoba bila već u komi.” Usne su joj se zategnule u tvrdoglavu crtu. “Dobro sam. Želim znati što je s mojom sestrom. Spavat ću kad porazgovaramo.” “Uredu, ali želim da se najprije udobno namjestiš.” Pružio joj je ruku da joj pomogne sići s kreveta, a onda je povukao pokrivač, namjestio jastuke i pokazao joj da se vrati natrag u krevet. A kad se smjestila, otišao je oko kreveta na drugu stranu i sjeo na suprotni kraj tako da su bili dijagonalno okrenuti jedno prema drugome. “Otkud poznaješ moju sestru?” pitala je prije nego što je Rio stigao otvoriti usta. “Prije nekoliko mjeseci pomogla je jednom američkom vojniku da pobjegne iz zatočeništva.” 68


Grace je kimnula. “Znam za to. Na neki način sam bila prisutna kad su stvari krenule po zlu. Bojala sam se da će Shea stradati. Telepatija je na duže vrijeme uvijek oslabi, a usto je i apsorbirala svu njegovu bol.” Rio je nakrivio glavu. “Shea se kune da je jako drukčija od tebe. Kaže da samo privremeno može ukloniti nečiju patnju, ali da nikoga ne može potpuno izliječiti.” “Točno”, rekla je Grace tiho. “U nekim stvarima smo drukčije, ali u drugima smo iste. Njezine su sposobnosti nasumične, što ju je uvijek frustriralo. Nikad ne zna s kime će se povezati, koga će čuti, tko će moći čuti nju.” “A ti? Ti imaš sposobnost usredotočiti svoju telepatiju?” Grace je spustila pogled na svoje ruke, a Rio ju je odmah poželio dodirnuti. Nekako napraviti kontakt. Povući je u zagrljaj i samo je držati dok ne bude znala da je sigurna. “Imala sam. Nisam sigurna imam li još. Zapravo je kaotično. Nisam sigurna kako će na mene dugoročno utjecati ono što su mi učinili. Prekinula sam kontakt s Sheom jer sam je htjela zaštititi. Ali kad sam joj se pokušala ponovno javili, nisam mogla. Sad mi se čini nasumično. Čula sam onog muškarca na planini. Emitirao je jako puno ljutnje, toliko da sam ga doslovce mogla i osjetiti i čuti. Ali sad je sve tiho oko mene. Naučila sam usredotočiti svoj talent bolje od Shee. Ali sad nemam istu kontrolu kakvu sam prije uvijek imala. Možda nikad i neću.” Usne su joj potonule u nesretni izraz mrgođenja od kojeg je osjetio stezanje u prsima. Glas joj je bio natopljen očajem i umorom. “A taj vojnik kojeg je Shea spasila... Poznaješ ga?” Rio je kimnuo “Radim s njegovom braćom. Svi su bivši vojnici. Vode grupu za posebne operacije koja uzima opasne poslove koje nitko drugi ne može ili ih nije voljan obavljati. Nekad radimo za vladu i preuzimamo vojne zadatke u kojima vlada ne smije službeno sudjelovati. A u drugim situacijama određujemo poslove iz privatnog sektora, poput spašavanja talaca, pronalaženja žrtava otmice, zaštite, zapravo svega što zahtijeva mnogo snage i tajnovitosti.” Grace je raširila oči. Nervozno je vrtjela šake ispred sebe i mogao je vidjeti da je njezina nelagoda eksplodirala. Nije trebao biti ekstra pametan niti telepat da bi zaključio što joj je prolazilo glavom. “Grace, slušaj me. Ljudi koji te traže možda imaju podršku vladine grupe. Moguće je da smo na papiru svi isti tim, ali postoji bezbroj tajnih grupa s vlastitim agendama i svaka služi drugome gospodaru. Mi ne radimo za vladu. Nismo u vlasništvu vlade. Surađujemo s Ujakom Samom na nekim zadacima. Ali ne napadamo nevine civile.” “Gdje je Shea sad?” nervozno je pitala. Rio se nasmijao. “Da moram pogađati, rekao bih da je s Nathanom i da on budno pazi na nju. Ne može biti u sigurnijim rukama. On je voli. Zajedno su prošli pakao.” “Ali ona je dobro?” pitala je Grace. “Da, sigurna je s Nathanom i ostatkom KGI-ja.” 69


“KGI?Je li to ime tvoje... organizacije?” Opet je kimnuo. “Znaš li tko želi uhvatiti mene i Sheu?” Riove su se usne zategnule. “U tome je problem. Nisam siguran da ne postoji više od jedne frakcije koja te traži. Vidio sam snimku nadzorne kamere kad si otišla u kuću svojih roditelja. I Shea ju je vidjela. Otišla je s Nathanom tamo da te nade. Obećao sam joj da ću te vratiti kući.” Grace je zatvorila oči i naslonila glavu na dlan kao dodatni oslonac “Kako da živimo kad nas svaki trenutak netko traži i želi nas uništiti za svoju korist?”

Kad je ponovno otvorila oči, Rio je užasnuto vidio da svjetlucaju suzama. Prokletstvo. Počne li sad plakati, bit će totalno sjeban. “Što se dogodilo nakon što si otišla u roditeljsku kuću, Grace?” pitao je nadajući se da će joj skrenuti pažnju. “Jesu li te tad oteli? Ili si uspjela pobjeći?” Uzdahnula je. “Shea je imala pravo. Vjerojatno je bilo glupo što sam pokušala pronaći odgovore. Ali bila sam strašno frustrirana našim životima. Odnosno time što nismo imale život. Bježale smo punih godinu dana. Nikad se nismo viđale. Uvijek nasmrt upašene da će oni koji su nam ubili roditelje uhvatiti i nas. Trzala sam se na vlastitu sjenu. Nikome nisam vjerovala. Netko bi mi se nasmiješio, a ja bih odmah postala sumnjičava i brže-bolje pobjegla. Netko bi mi rekao 'bok', a ja bih se sledila. Netko bi me predugo gledao i bila bih uvjerena da me prati. To nije bio nikakav život. Nedostajala mi je sestra. Htjela sam normalan život za obje. Zato sam počela tražiti odgovore. Pronašla sam majčin dnevnik, odnosno dnevnik žene za koju sam mislila da mi je majka”, ogorčeno je rekla. “Ali bila je samo znanstvenica koja je stvorila mene i Sheu u laboratoriju, a onda se sažalila nad nama i odgajala nas kao svoju djecu.” “Shea nam je ispričala” rekao je Rio tiho. “Pronašla je dnevnik koji ti je ispao u tunelu za bijeg.” Grace je razjapila usta. “Znači, sad i ona zna istinu.” Rio je kimnuo. “Što se dogodilo kad si otišla? Uspjela si pobjeći?” “Taj put jesam. Ali bili su blizu, a ja sam bila glupa i uhvatila me panika. Nisam dovoljno dobro izbrisala tragove i pronašli su me nekoliko tjedana poslije. Ne mogu ti čak ni reći gdje sam bila. Većinu vremena sam bila nadrogirana. Sve dok nisu počeli dovoditi testne subjekte da ih izliječim. Onda su htjeli da budem potpuno prisebna i u stanju izvršavati zapovijedi.” Rio je osjetio mučninu. Nije mogao ni zamisliti što je sve bila prisiljena učiniti i doživjeti. Možda se nikad neće potpuno oporaviti od posljedica koje je to ostavilo na njoj. Glupi kreteni nisu ni shvatili kakav 70


su vrijedan dar dobili. Bili su previše zauzeti pokušajima da je unište ni ne znajući što zapravo čine. Grace se namrštila. “Rekao si da me možda traži više od jedne skupine.” Rio je kimnuo. “Ne znam sigurno, ali iz onoga što znam, mislim da je moguće.” “Onog dana kad sam pobjegla, ustanova u kojoj su me držali bila je bombardirana. Sjećam se da sam čula pucnjeve. Nastupio je kaos. Ćelija u kojoj sam bila se srušila, a ja sam uspjela ispuzati i pobjeći, ali mnogi su istraživači poginuli, a ja mislim da to nije bilo od eksplozija koje sam čula. Posvuda je bilo krvi, kao da su bili zaklani.” Zašutjela je i stavila ruku na glavu pa se zatvorenih očiju njihala naprijed-natrag. Rio je zabrinuto pružio ruku da dodirne njezinu, ali ona se odmah povukla. “Daj mi samo minutu. Na trenutak sam nešto vidjela, kratko sjećanje iz tog dana. Osjetila sam nešto od muškarca u blizini. Sjećam se da sam osjetila hladnoću i da me jako uplašio. Točno sam osjetila njegovu odlučnost da me pronađe i da uništi one koji su znali za mene.” Ponovno je podignula pogled na Rija. “Što to znači? Zašto bi to učinio?” Rio je frustrirano izdahnuo. “Titan.” “Titan?” Ovo je bio dio koji je najviše mrzio. Nije ju želio uplašiti, ni šokirati, ali namjeravao je biti posve iskren prema njoj jer bi laganje dugoročno samo izazvalo još više problema. Posljednje što mu je trebalo bilo je da mu neočekivano zbriše jer joj se čini da je pokušava prevariti. Nije više mogao sjediti mirno pa se odgurnuo od kreveta i koračao gore-dolje sobom. “Titan je specijalizirana vojna grupa za tajne operacije. Službeno uopće ne postoji. To su momci kojima se javiš kad je sve drugo propalo. Momci koje pozoveš da počiste nered, momci koje nazoveš jer nemaš drugog izbora.” Čelo joj se nabralo od zbunjenosti. “Kako onda znaš toliko o njima?” “Jer sam bio jedan od njih.” Na trenutak je bila potpuno mirna, kao da nije zapravo shvatila što je rekao. A onda joj je u očima buknula uzbuna i priljubila se uz jastuk iza leđa. Ali, što je za svaku pohvalu, nije pošizila. “Kažeš da si bio”, rekla je mirnim glasom. “Zašto više nisi?” Prestao je hodati i pogledao je u nju. Postavila mu je pitanje, a u njemu nije bilo osude. Divljenje koje je prema njoj osjećao samo je poraslo. Bila je čvrsta kao stijena, osoba koja nije pucala pod pritiskom ni popuštala u krizi. Nije mislio da je ikad sreo ženu sličnu njoj, a upoznao je 71


sve žene iz obitelji Kelly. I nesumnjivo su bile izvanredne. Pravi borci, hrabrije od većine muškaraca. Ali bilo je nešto u vezi s Grace zbog čega se izdvajala od drugih. Polako je sjeo na rub kreveta. “Zaključio sam da neupitna, bespogovorna lojalnost nije za mene.” Nagnula je glavu na jednu stranu. “Neki bi rekli da to uopće nije loša osobina.” “Slijepa vjera nikad nije dobra stvar. Biti dio jedinice sastavljene od automata istreniranih da slušaju naredbe, bez savjesti, bez pitanja... Nisam to više mogao. Izgubio sam veliki dio svoje duše za to vrijeme koje sam proveo u Titanu. Nadam se da nisam izgubio cijelu.” “Tako je loše?” tiho je pitala.

Provukao je ruku kroz još uvijek vlažnu kosu. “Ne sve, ovisi o tome na kojoj si strani. Uvijek postoji i dobro i loše, ovisno o perspektivi. Ima li stvari zbog kojih žalim? Ima. Ali ima i stvari zbog kojih ne žalim. Bilo je vrijeme da krenem dalje ili da potpuno izgubim sebe.” “A KGI je bolji?” “Drukčiji”, odgovorio je Rio. “Sami odlučujemo koje ćemo misije uzeti i na koju ćemo stranu stati. Kelhijevi su... pravedni, časni. Imaju integritet i principe. Zato i radim za njih. Zato moj tim radi za njih.” Izgledala je kao da joj je laknulo što to čuje. “Shea je u vrlo dobrim rukama, Grace. Nathan je doista voli i štitit će je do posljednjeg daha.” Ispustila je uzdah pun sjete. “Drago mi je što je sretna i što je izvan opasnosti. Oduvijek sam to htjela za nju — za nas. Normalan život, ništa drugo.” Pružio je ruke preko popluna i uzeo njezinu. “Doći ćeš do toga. KGI neće odustati.” “Hvala ti. Ne znam što bih učinila da me nisi našao onda. Bila sam...” Zatvorila je oči i pognula glavu. “Bila sam spremna umrijeti. Mislim da sam čak i htjela. Bila sam previše umorna. Ne mogu ti ni objasniti kako sam se osjećala.” Rio je podignuo ruku da joj dodirne kosu i pustio jedan vlažni pramen da mu klizne preko prstiju. “Nije sramota priznati da si dotaknula dno. Svi smo to prošli.” Podignula je glavu i uhvatila njegov pogled. “Kad si ti dotaknuo dno?” Nervozno je progutao jer je bol zbog Rosalinine smrti još bila živa u njemu. Sestra je bila jedino što je još imao. I nije je zaštitio kao što je trebao. Ona mu je zapravo bila najveći poticaj da ode iz Titana. “Moja mlada sestra je umrla”, tiho je rekao. “Bila je trudna. Pretukao ju je njezin ljubavnik, djetetov otac. Samo zato što je razgovarala s drugim muškarcem.” 72


Graceino se lice izvilo od suosjećanja. “Žao mi je. Što se dogodilo? Je li kažnjen za to?” “Mrtav je”, rekao je Rio bez okolišanja. Oči su joj se raširile. Ugrizla se za usnu i zagledala se u njega, kao da je znala i htjela ga pitati, ali je oklijevala. Poštedio ju je te odluke. Trebala je znati kakvom je čovjeku povjerila svoju sigurnost. Trebala je čuti sve činjenice. “Ja sam ga pronašao i ubio.” “Odlično”, rekla je Grace ljutito. “I nadam se da je potrajalo.” Rio je iznenađeno trepnuo, a onda prasnuo u smijeh. Lice joj se namrštilo, a nos joj se nabrao uvis zbog čega je izgledala nekako... slatko. “Potrajalo je.” “Svaki muškarac koji zlostavlja bespomoćne i slabije od sebe zaslužuje da mu se odrežu jaja.” Rio se nasmijao. “Upravo tako. Poštedjet ću te detalja, ali dobio je nešto slično.” Činilo mu se da mu je srce malo lakše. Ne onako teško kakvo je uvijek bilo kad bi govorio o svojoj sestri. Grace je izgledala kao da bi najradije potražila gada i iznova ga ubila. Takva mu je srčanost bila vrlo privlačna na ženi. “Drago mi je”, rekla je. Protrljala se po rukama kao da joj je hladno. “Nema bespomoćnijeg osjećaja na svijetu od onoga kad se ne možeš zauzeti za sebe.” “Nisi više bespomoćna, Grace. Sad imaš mene.” Stisnula mu je šaku i čvrsto omotala prste oko nje. “Uzeli su mi nešto, Rio. Nešto što možda nikad neću dobiti natrag. Mrzim ih zbog toga.” Povukao se još bliže njoj i povlačio joj ruku dok je nije položila na vrh njegova bedra. “Što?” Lice joj se naboralo od bola. “Moju sestru. Uzeli su mi telepatsku vezu s njom. Nisam ni bila svjesna koliko sam se oslanjala na tu vezu i na nju dok je nisam izgubila. Mrzim ovu tišinu. Osjećam se strašno... sama.” Rio se opustio, pustivši i svoju i njezmu glavu da utonu dub,e u jastuk. Pokraj njega se doimala jako mala i sićušna, što ga je podsjetilo na njezinu krhost,ali i na njezinu unutarnju snagu. Spustio je usne niže dok joj nisu dodirnule kosu. “Laku noć, Grace , šapnuo je.

73


15. POGLAVLJE

GRACE se probudila s pulsirajućom glavoboljom. Čelo joj se naboralo od napora koji je morala uložiti da otvori oči. Na trenutak je samo ležala procjenjujući svoje tijelo i ozljede, a onda je podignula ruku i pogledala mjesto gdje je kost bila slomljena. Savijala je i istezala prste, ali osim malo ukočenosti sve se činilo u redu. Snovi su joj bili razlomljeni, mješavina stvarnosti i njezinih strahova. Više puta je pokušala uspostaviti kontakt sa sestrom i već se počela nadati da joj to nije uspijevalo jer bi se Shea jako uplašila za Grace, a posljednje što je Grace željela bilo je da je uznemiri. Posebice sad kad joj je Rio rekao da je sretna. Zaljubljena. Zaštićena. Zavist ju je ugrizla kao zmija, a onda je nahrupila krivnja jer jc makar na trenutak pomislila da je ljubomorna na ono što njezina sestra ima. Uspravila se i shvatila da je Rio vjerojatno već odavno otišao iz kreveta. Svjetlost je ulazila kroz jedini prozor na vrhu zida. Bilo joj je čudno što su svi prozori u kući tako visoko. Kroz nijedan se nije moglo vidjeti van. Niti su bili dovoljno veliki da se čovjek provuče kroz njih. Pitala se je li Rio razmišljao o tome kako bi pobjegao u slučaju požara. Zatresla je glavom. Nije mislila da bi on zanemario takav detalj. Doimao se previše usredotočeno i proračunato da bi mu promaknulo nešto tako jednostavno. Polako se pomaknula, premda se osjećala nešto bolje i ne više onako slomljeno. Ali nije htjela ništa uzimati zdravo za gotovo. Htjela je i trebalo joj je - da bude ponovno cijela, i to ne samo fizički. Trebalo joj je da bude žena kakva je bila prije nego što je počela ova noćna mora. Na komodi je pronašla traperice i običnu majicu. Namršteno je prešla prstima po iznošenoj mekoći tkanine. Iznenadio ju je osjećaj čežnje, tako jak da je naglo povukla ruku i pokrila prste dlanom druge ruke. Vjeđe su je zapekle dok je zurila u tu odjeću. Shemu odjeću. Kad je ona bila ovdje? Kako je Rio došao do njezinih stvari? Srce joj je snažno udaralo u prsima dok joj se nije zavrtjelo i zanijelo je na jednu stranu. Mrzila je tjeskobu koja bi je uhvatila svaki put kad bi pomislila da previše vjeruje Riju i njegovu timu. Što ako su oni ljudi kojih bi se trebala najviše bojati? Bila je u Belizeu, na nekoj rijeci usred ničega. 74


Zatvorila je oči i ponovno dotaknula Sheinu odjeću pa je privila na grudi tražeći utjehu. Na trenutak se osjećala kao da je ponovno u sestrinu zagrljaju. Provela je noć u Riovim rukama jer je bila usamljena, uplašena i vjerovala mu je. Sad se pitala nije li bila nevjerojatno glupa, ali to je ionako bila rasprava koju je sama sa sobom vodila još otkad su bili na onoj planini. Više od svega, bojala se da će donijeti pogrešnu odluku i vjerovati pogrešnim ljudima. Dugo nije htjela nikome vjerovati. Samo Shei. A sad nije više bila povezana s njom. Povukla je majicu preko glave i niz tijelo. Inače joj sestrina odjeća nikad nije pristajala jer je Shea bila sitnija i niža, manje mišićava od Grace, ali Grace je mnogo propatila zadnjih mjeseci i sad joj je sestrina majica visjela niz tijelo. Zatim je navukla hlače i osim što su joj bile malo kratke, dobro su joj pristajale. Dosta je smršavjela. Bojala se znati koliko. Zatvorila je oči i udahnula. Mogla je namirisati Sheu. Osjetila ju je omotanu oko sebe. Ako je Rio radio za organizaciju koja je čuvala Sheu, onda bi ona trebala moći razgovarati s njom, nije li tako? Tako bi imala barem jednu brigu manje. Treba li sumnjati u Rija i njegov tim i jesu li oni u ovoj priči doista pozitiva. Ali ako i nisu bili pozitivci, zasad su je tretirali neizmjerno bolje od onih koji su je prije držali zarobljenu. Barem dosad... Vrtjela se po kupaonici dok nije našla dezodorans, četkicu za zube i četku za kosu. Kosa joj je bila zapetljana od prošle večeri kad ju je samo oprala i otišla ravno u krevet. Sjela je na krevet i počela otpetljavati kaos na glavi. Sjedeći prekriženih nogu na madracu, nije joj promaknula normalnost tako običnog čina kao što je češljanje kose. Bilo koji drugi put u žurbi to bi joj promaknulo i ne bi razmišljala o nečem tako svakodnevnom. A sad je bila zahvalna na tome. Zatvorila je oči, provlačila četku kroz kosu i pokušavala okupiti razbacane emocije. Mislila je na Sheu, jako se fokusirala na poznati mentalni put, ali svaki put kad bi krenula prema njemu, tama bi joj zatrla svijest. Svakim propalim pokušajem da se ponovno poveže sa svojom sestrom bila je sve očajnija. Žao mi je, Shea. Ja sam kriva. Isključila sam te. Ali sad te trebam. Ruka kojom je držala četku usporila je na putu prema dolje, a na rubovima očiju osjetila je vruće suze. Oštro je udahnula kroz nos i zatreptala da ih otjera. Udahnuvši nekoliko puta da se smiri, podignula je glavu i na vratima ugledala Rija. Samo je stajao i zurio u nju. “Osjećaš se bolje?” pitao je. 75


Polako je kimnula i nastavila češljati kosu uživajući u umirujućem ritmu pokreta. “Izgledaš uznemireno.”

Uzdahnula je, spustila četku i prebacila kosu preko jednog ramena. Položila je ruke na prekrižene gležnjeve i nervozno isprepletala prste. “Moram razgovarati sa Sheom. Ne mogu se mentalno povezati s njom pa želim da je nazoveš. Rekao si da je s ljudima s kojima radiš, je li tako? Želim razgovarati s njom.” Rio se naslonio na okvir vrata, nakrivio glavu na jednu stranu i dugo je promatrao. Onda se lagano nasmiješio, a oči su mu zasjale kao da se zabavlja. Osjećala se nelagodno od njegova osmijeha. Kao da zna neku tajnu koje ona nije bila svjesna. Vrpoljila se pod njegovim ispitivačkim pogledom, ali nije ustuknula. “Ne vjeruješ mi, zar ne?” Već je zaustila da čim prije zaniječe, ali nije mu htjela lagati. Nije to učinila, nego ga je pogledala ravno u oči. “Još ne znam. Ali kad bih imala priliku razgovarati sa sestrom, to bi mi prilično ublažilo brige.” Osmijeh mu je postao još širi. “Neki bi rekli da nisi u poziciji za cjenkanje.” Obrazi su joj se zažarili, ali nije htjela dopustiti da izgubi ovaj tihi rat gledanja u oči dok netko prvi ne trepne. Neće više nikad moliti. Molila je dok nije ostala bez glasa. Molila je za milost, za slobodu, ali molbe su joj ostale neuslišane. Nikad to više sebi neće dopustiti. “Moram razgovarati s njom”, rekla je kontroliranim glasom. “Ako nisam zarobljenik, onda mislim da ne tražim previše.” Rio je podignuo jednu obrvu. “Zarobljenik? Dušo, na leđima sam te nosio preko Stjenjaka. Da si zarobljenik, natjerao bih te da ga sama prehodaš kako znaš i umiješ.” “I jesam hodala!” rekla je ozlojeđeno. “Sama sam ga prešla. Bez tvoje pomoći. Možda ne ispočetka, ali na kraju sam uspjela sama.” Riovo se lice smekšalo, ali oči su mu i dalje bile sjajne od zabavljanja. “To je istina, Grace.” Došetao je naprijed, a onda sjeo na rub kreveta i okrenuo se tako da može gledati u nju. “Ne mogu ti zajamčiti da ću te spojiti sa Sheom. Mogu pokušati. Moraš razumjeti da je ona također u velikoj opasnosti.” Grace se namrštila, a zabrinutost joj je kliznula niz kralježnicu. “Moram se čuti s njom, Rio. Neće razumjeti zašto je dugo nisam kontaktirala. Vjerojatno je luda od brige. Moram znati da je dobro, ali moram i ja njoj javiti da sam dobro.” Rio ju je pogledao, blaga izraza lica, ali prodornih očiju. Izgledao je kao da razmišlja o tome, a Grace nije ni bila svjesna koliko je blizu onome 76


što se zaklela da neće učiniti. Ugrizla se za usnu potiskujući nagon da počne moliti. Prokleta bila ako će ikad više za išta moliti. “Mogu pokušati”, napokon je progovorio. “Nisam posve siguran gdje je ona zapravo. Mogu nazvati Sama da vidim što se može učiniti. Ali pod nekim uvjetima.” Grace je podignula obrvu. “Kojim uvjetima?” “Moram čuti da pristaješ na uvjete prije nego što ga nazovem.” Frustriranost je proključala u njoj i morala je uložiti svu snagu da ga ne napadne. Ostala je mirna i usredotočena ne skidajući pogled s njega. “Kojim uvjetima?” protisnula je kroz zube. Zatresao je glavom. “Ja držim sve karte, Grace. Ne pokušavam biti seronja, ali želim li te sačuvati od opasnosti, prijeko je potrebno da pristaneš na moje uvjete bez obzira na to smatraš li ih nerazumnima.” Najiskrenije joj je došlo da ga udari. Čvrsto je stegnula prste u pesnicu i morala je staviti drugu šaku oko nje da ne eksplodira od bijesa. Bila je umorna od osjećaja bespomoćnosti, od izloženosti hirovima i kontroli drugih. Kao da je točno znao s čime se u sebi bori, pružio je ruku prema njoj i nježno podignuo njezinu čvrsto stegnutu šaku. Palcem je protrljao bijele zglobove i zagledao joj se u oči. “Bi li se osjećala bolje da me udariš? Možeš ako želiš. Samo daj, opali me najbolje što možeš.” Gledala je u njega kao da je poludio. Nije bio ljut. Zapravo je bio izrazito smiren. Nikako nije mogla shvatiti što to čini. Ruga joj se? “Udari me”, ponovio je. “Vrati kontrolu, Grace. Zauzmi se za sebe. Jesi li se osjećala slabo i bespomoćno kad su te držali? Jesi li željela više moći? Da im možeš uzvratiti? Ili si se možda previše bojala. Jesi li se stisnula u kutu i čekala da te netko spasi?” Zapljusnuo ju je vruć, zasljepljujuć gnjev. Zamahnula je šakom i udarila ga u bradu. Glava mu je odletjela unatrag, a njoj je bol proletjela zglobovima prstiju. Na trenutak je bila previše zapanjena da bi shvatila što je upravo učinila. Rio je spustio glavu i uhvatio se za bradu. Nasmijao se nakrivljenim osmijehom i protrljao si čeljust. “Dobar pogodak. Poradit ćemo na tome da ti udarac bude snažniji, ali nije uopće loše.” Šokirano je razjapila usta. “Jesi ti lud?” Nagnuo je glavu na jednu stranu. “Rekli su mi to više puta. Ovisi o tome kako definiraš ludost.” “Upravo sam te udarila. Zar nisi ljut?” “Osjećaš li se sad bolje?” Namrštila se. Poželjela ga je opet udariti. Bio je tako prokleto miran. Postoji li išta što ga može uzrujati? Savila je prste, a onda pogledala njegovu čeljust i malu crvenu točkicu na tamnoj koži. “Da, osjećam se bolje.” 77


I doista se osjećala donekle bolje. Onaj intenzivan bijes i ljutnja malo su popustili čim je eksplodirala. Rio se nasmiješio. “Misija ostvarena.” Zatresla je glavom. “Nisi normalan.” Spustio joj je ruku i nagnuo se unatrag. “Mogu ti pokazati nekoliko poteza za samoobranu. Imaš mnogo snage s obzirom na to da su ti rezerve potrošene.”

“Samo želim razgovarati sa svojom sestrom”, nestrpljivo je rekla. “Ako pristaneš na moje uvjete, učinit ću sve što mogu da ti to omogućim.” “Koje uvjete?” razdraženo je pitala. “Ne mogu pristati ni na što dok mi ne kažeš koji su to uvjeti.” Podignuo je jednu obrvu. “Upravo suprotno, dok ne dobijem tvoj apsolutni pristanak, nećeš razgovarati sa Sheom.” Iznenada ju je ispunila bol. Na trenutak nije uspjela smisliti nikakav odgovor. Kako je mogao koristiti njezinu sestru kao sredstvo za cjenkanje? “Baš si kreten.” Slegnuo je ramenima. “Govorili su mi i gore stvari. Ali ja sam kreten koji će te sačuvati od opasnosti.” Bio je nepomičan poput planine. Mislila je da ženske suze ne bi ni načele njegovu odlučnost, iako nema šanse da bi se spustila na tu razinu manipulacije. Bila je preponosna. Sve joj je bilo oduzeto, njezino dostojanstvo, volja za životom. Bilo je trenutaka kad je mislila da je i dušu izgubila. Ali nije se htjela odreći svog ponosa. “Dobro, pristajem”, rekla je poraženo. “Na sve.” Pripremila se na to što bi ti uvjeti mogli podrazumijevati i nadala se da nije upravo pristala na sporazum s vragom. Rio je kimnuo, ali nije djelovao samodopadno zbog pobjede. Lice mu se uozbiljilo. “Znam da ti je sestra i da imaš potrebu podijeliti sve s njom. Međutim, ne želim da bilo što kompromitira našu trenutačnu lokaciju.” Graceino se čelo izbrazdalo. “Zar oni ne znaju gdje živiš? Hoću reći, ovo je tvoja kuća, zar ne?” A onda se sjetila odjeće koju dosad nije spomenula, i rekla: “Osim toga, Shea je bila ovdje. Ovo je njezina odjeća. Odakle ti?” Podignuo je obje ruke. “Jedno po jedno. Da, to je Sheina odjeća. Ne, ona nije bila ovdje. Zadnji put sam je vidio kad su se ona i Nathan vratili iz kuće vaših roditelja, nedugo nakon što si je zadnji put kontaktirala. Imali smo snimku nadzorne kamere na kojoj si u kući. Shea je tražila pomoć KGI-ja da te nađe, a ja sam se javio za zadatak.” 78


Iznenađeno ga je pogledala. “Zašto?” Izvio je jednu obrvu. “A zašto ne?” “Zašto bi se dobrovoljno javio? Zašto bi ti uopće bilo stalo do žene koju ne poznaješ?” Jedan kut Riovih usana izvio se prema gore. “Jasno mi je da si većinu života provela susrećući ljude bez časti. Ali nisu baš svi kreteni. Želio sam pomoći Shei i tebi. Ništa drugo.” Grace je posramljeno spustila pogled, ali joj je Rio brzo gurnuo bradu prema gore. “A što se tiče ostalih pitanja, točno je da KGI zna za ovu lokaciju. Tek su nedavno doznali za nju. Ali to što znaju da posjedujem ovu kuću ne znači da znaju da smo ovdje. I radije bih da ostane tako.” “Zar im ne vjeruješ? Radiš za njih, zar ne?” “Ne vjerujem nikome” rekao je iskreno. “Ne kad je riječ o nečem tako važnom kao što je tvoja sigurnost. I zato, budeš li razgovarala sa sestrom, razgovor ne smije uključivati ništa osim komentara da si dobro i ostalih općenitih stvari o kojima ćete razgovarati. Htjet će da dođeš kući. Htjet će da budeš s njom.” “Zašto ne mogu biti?” tiho je pitala Grace. “Kad si me tek našao, nisi li mi rekao da si me došao odvesti kući ?” “To nam je cilj. Kad prođe opasnost i kad budemo nedvojbeno znali da je sigurno. A dotad je posljednje što tebi i Shei treba to da budete zajedno jer time olakšavamo posao neprijatelju.” “Dakle, trebam se samo složiti da joj neću reći gdje sam i dopustit ćeš mi da razgovaram s njom?” Kimnuo je. “Naravno, ja ću slušati razgovor. Ako u bilo kojem trenutku skreneš u zabranjeni teritorij, odmah ga prekidam.” Otvorila je usta da mu se usprotivi, ali onda se sjetila da je ovo bila situacija “uzmi ili ostavi”. Rio nije pokazao ni najmanji znak da ga se na nešto može nagovoriti. “U redu”, naposljetku se složila. “Pristajem.” On je ustao s kreveta i stao uz njegovo dno. “Onda dobro. Iziđi iz sobe, pojedi nešto i obavit ćemo poziv.”

79


16. POGLAVLJE

GRACE je bosa hodala hodnikom i gurala nožne prste u raskošan tepih. Kad je došla do dnevnog boravka, tepih je zamijenilo ulašteno drvo i bilo joj je hladnije pod stopalima. Zakoračila je nekoliko koraka u prostoriju i stala ugledavši gomilu muškaraca izvaljenih na foteljama i kaučima po cijeloj prostoriji. Gledali su nogometnu utakmicu na velikom ekranu i raspravljali o klađenju i nogometnim videoigricama. Sve je izgledalo nekako... normalno. Kao da je zalutala u neki momački stan, a ne da je okružena plaćenicima unajmljenima da je čuvaju. Terrence je skrenuo pogled s ekrana i prvi je primijetio. Podignuo je mišićavu ruku - veliku gotovo kao njezina glava - i mahnuo joj. “Dođite, gospođice Grace. Ne smijete propustiti važnu utakmicu.” Osvrnula se naokolo automatski tražeći Rija. Našla ga je iza šanka u kuhinji gdje je pripremao ručak. grizu.”

Trznuo je glavom u Teerenceovu smjeru. “Sjedni s njima. Ne

Trljajući ruku niz traperice, kolebljivo je krenula prema gomili tcstosterona. Uslijedilo je mahnito premještanje dok su svi sjedali uspravnije i pravili joj mjesta na kauču pokraj Terrencea. Smjestila se u kut, zahvalna što joj je samo s jedne strane bio muškarac, a s druge naslon za ruku. “Kako se osjećaš?” pitao ju je Terrence. Grace je kimnula. “Bolje. Hvala.” Diego ju je postrance pogledao i dugo je proučavao sve dok joj nije došlo da brže-bolje pobjegne s kauča. “Boja ti se popravila”, napokon je rekao. “Još si malo blijeda, ali bolje je.” “Hvala, bar mislim” promrmljala je. “Mogu li te nešto pitati?” javio se Browning. Zatreptala je i pogledala u njegovu smjeru. Sjedio je bočno na fotelji s jednom nogom prebačenom preko naslona za ruku, pivom u jednoj ruci i drugom oslonjenom na naslon fotelje. “Hmm, mislim da možeš.” “Ono tvoje liječenje. Kako to radiš?” Toliko je bila naviknuta na rezerviranost na svaki spomen svojih sposobnosti da se odmah napela i postala oprezna. Terrence je namršteno pogledao Browninga. “Ne budi seronja.” Diego je slegnuo ramenima. “Čovjek samo pita ono o čemu svi razmišljamo. Svi smo upoznali Sheu i znamo što je učinila za Nathana. 80


Shea nam je rekla da je upravo Grace pomogla Swannyju kad su on i Nathan bježali iz Afganistana. Nije čudno da smo znatiželjni.”

Grace se gotovo panično okrenula tražeći pogledom Rija. Stajao je na istom mjestu kao prije i miješao nešto na štednjaku, ali gledao je u nju, čvrstim i nečitljivim pogledom. Kao da joj je govorio da je prepuštena sama sebi i da mora sama voditi svoje bitke. Na trenutak ju je razljutilo što joj nije priskočio u pomoć, ali brzo je shvatila da je vidio ono što ona nije htjela. Da mora očvrsnuti. Mora vratiti samopouzdanje i hrabrost. A kako će to učiniti ako se stalno oslanja na njega? Vratila je pogled na Riove momke i prisilila se da se opusti. Naravno da su znatiželjni. Svaka normalna osoba bi bila. I možda su mislili da im duguje nekakvo objašnjenje budući da su riskirati svoje živote da joj spase guzicu. I vjerojatno su bili u pravu. Duboko je udahnula. “Ne znam kako to radim. Jednostavno oduvijek... jesam. Prvo sjećanje na liječenje koje imam je iz ranog djetinjstva kad sam našla pticu slomljena krila koja se koprcala na zemlji. Podignula sam je i sjećam se da sam svim srcem poželjela da joj mogu pomoći.” I ostali su je muškarci počeli slušati pa su se nagnuli na sjedalima prema njoj. “I jesi li? Jesi je izliječila?” pitao je Browning. Kimnula je. “Neko je vrijeme samo mirovala, potpuno nepomična u mojim skupljenim dlanovima. A onda je počela mahati i bacakati se pokušavajući pobjeći, pa sam raširila ruke i pustila je da odleti. Ali u sljedećem sam trenutku osjetila strašnu bol u ruci. Doslovce sam osjetila kako mi kost puca. Premda sam od straha. Potrčala sam majci koja mi je rekla da to nikad više ne učinim. Shea je bila s majkom i ona je uzela moju bol. Sjećam se da sam sjedila u majčinu krilu i da je Shea stavila šake oko moje ruke. Lice joj je bilo vrlo ozbiljno. I danas se sjećam što je rekla. Ja ću ti pomoći, Grace.”I pomogla mi je. Barem privremeno.” “Vau, stvarno opako”, rekao je Decker. “Nevjerojatno je što vas dvije možete.” “S godinama sam mogla sve bolje fokusirati svoju sposobnost. Usmjeriti je. Ne znam kako bih to točno objasnila. Mogla sam biti jako daleko od nekoga, ali ako bih osjećala mentalnu vezu s tom osobom, mogla sam je izliječiti. Kao što sam preko Sheine povezanosti s Nathanom učinila s čovjekom kojeg ste vi nazvali Swanny.” “Nikakvo prokleto čudo da postoje ljudi koji te se pošto-poto žele domoći”, rekao je Terrence turobnim glasom. “Mogućnosti su beskonačne. Bila bi od koristi vojsci ili bilo kojoj radikalnoj skupini.” 81


“Nezaustavljiva borbena sila”, ubacio se Diego. “Netko dobije metak, a Grace ga telepatskom vezom izliječi i već je spreman za povratak u akciju.”

Grace je odmahivala glavom prije nego što je Diego završio. “Nisam vidovnjak. Hoću reći, ne mogu predviđati događaje ni budućnost. Ne čitam tuđi um u smislu đa mogu razabrati misli. Nekako je... drukčije. Ja sam tebpat, što znači da mogu komunicirati mentalno. Mogu liječiti na daljinu, odnosno, kako bi se reklo, telepatski.” “Znači ne možeš nam čitati misli?” pitao je Browning. Upravo se on doimao najzainteresiranijim za. njezine sposobnosti. Sve vrijeme razgovora bio je vrlo zamišljen, čela nabranog u koncentraciji. “Ne ako se ne povezem s nekim.” “Možeš li se povezati s bilo kime?” pitao je Decker. “Shea je rekla dia su njezine sposobnosti nasumične.” “Prije sam mogla”, tiho je rekla. “Nisam sigurna da još uvijek mogu.” Svi su je radoznalo pogledali. Slijedila je neugodna tišina. “Vratit će ti se.” Grace se okrenula i ugledala Rija iza kauča gdje je stajao točno iza nje. “Uz odgovarajuću brigu i oporavak, vratit ćeti se.” “Nadam se da si u pravu.” Uzdahnula je i ramena su joj potonula kad se okrenula natrag. Ostala je okrenuta malo bočno da bi i dalje vidjela Rija, ali i sve ostale. Prije sam mislila da ne želim imati svoj dar. Da bi bilo lakše - i da bi mi život bio lakši - kad bih imala tišinu u glavi. Kad ne bih čula druge ljude i kad ih ne bi mogla izliječiti.” “A sad?” pitao je Diego. “Nedostaje mi moja sestra”, odgovorila je Grace. U prsima joj se skupljala bol od pomisli na izgubljenu vezu s njom. “Protekla je godina bila vrlo teška. Shea se trudila održavati komunikaciju na minimumu jer se uvijek bojala znati previše o meni i o tome gdje se nalazim. Nije htjela da je iskoriste protiv mene ili da me preko nje namame iz skrovišta.” “Kako si je izgubila?” pitao je Decker. “Ne razumijem. Što se dogodilo?” Grace je zanijemjela kad su sjećanja na sve što je proživjela silovito nahrupila na nju. Ostaci stare boli odjekivali su joj zglobovima i mišićima. Glasovi u njezinoj glavi počeli su vrištati. I prije nego što je shvatila što čini, stavila je dlanove na sljepoočnice i zatvorila oči u pokušaju da ih otjera. “Dosta je”, rekao je Rio odrješito. “Grace, vrijeme je da nešto pojedeš. Moraš ojačati.” 82


Nervozno je progutala shvaćajući da ju je Rio ovaj put izvukao iz neugodne situacije i prepoznala je važnost stajanja na vlastitim nogama i toga da nije stalno tako prokleto slaba. Prošlost joj nije mogla nauditi. Uspomene joj nisu mogle nauditi. To mogu samo sadašnjost i budućnost. Morala se prestati bojati duhova. Svi su i dalje zurili u nju. Pročistila je grlo i otjerala zaostale sjene.

“Kad su...” Opet je duboko udahnula. Grace, saberi se. Nije ništa strašno. “Kad su me natjerali da izliječim sve one testne subjekte, to mi je jako naštetilo. Ne samo fizički, nego i mentalno. Kad nekog izliječim, preuzmem njegovu ozljedu ili bolest. Ona postane moja. Kao da je izvadim direktno iz te osobe i apsorbiram u sebe. Ta osoba ode dalje slobodna i izliječena, a ja se moram sama oporaviti. Neki od tih subjekata bili su vrlo teški. Sa svakim sam postajala sve slabija, dok na kraju nisam bila uvjerena da ću umrijeti. Prekinula sam vezu sa sestrom jer nisam htjela postati tako slaba da joj se javim, a da toga nisam ni svjesna. Nisam htjela da me vidi onakvu i nisam je htjela ugroziti.” Terrence se jako namrštio. Diego se također namrgodio, a Decker i ostali i dalje su imali zbunjene izraze lica. “Samo si je prekinula? Možeš to?” pitao je Decker. Grace je kimnula, a oči su joj se napunile suzama. “To mi je bilo najteže što sam u životu učinila. Bila je... bila je dio mene. Uvijek je bila sa mnom, a onda sam iznenada ostala sama i uplašena. I polako sam umirala.” “Prokleto nevjerojatno” progunđao je Diego. “Što su se uopće nadah dokazati? Da te mogu ubiti? Kako bi im tvoja smrt koristila? Ako su htjeli iskoristiti tvoje moći, zašto se nisu bolje brinuli za tebe?” Neprimjetno je obrisala obraz i laknulo joj je kad na njemu nije našla ni traga suzama. “Mislim da nisu razumjeli. Kako i bi? Pretpostavljam da su mislili da glumim jer nisam htjela raditi što mi kažu. Tek kad. Zatresla je glavom i čvrsto stisnula usne. Nije htjela govoriti o tome. I dalje se sramila premda je znala da to što je učinila nije učinila ona i da nije imala kontrolu. Rio se nakašljao. “Dosta je bilo. Grace, dođi jesti.” Zahvalno je pogledala prema njemu, dopustivši mu da je ovaj put spasi. Odgurnula se s kauča i uvukla drhtave ruke u džepove traperica kako bi sakrila koliko je još uvijek traumatizirana proteklim tjednima. Šokirala se kad je Terrence ustao, nakratko se nadvio nad njom kao div, a onda je čvrsto zagrlio. Stajala je ondje priljubljena uz prsa toga golemog čovjeka, otvorenih usta jer je istisnuo sav zrak iz nje. Dirnuta tim iskazom podrške, polako je ovila ruke oko njega i uzvratila mu zagrljaj. Povukao je svoju veliku šaku niz njezina leđa, a onda je nespretno potapšao po ramenu pa se odmaknuo od nje. 83


“Tvrd ste vi orah, gospođice Grace” rekao je promuklo. “Ne dajte da vam itko kaže drukčije.” Nasmiješila mu se. “Hvala ti, Terrence. Jako si ljubazan.” “Idemo jesti. Rio nije uopće loš kuhar kad se domogne svoje kuhinje.” Dopustila je Terrenceu da je povede prema kuhinji i do velikog otoka na sredini s barskim stolicama. Osvrnula se oko sebe jer je sinoć samo letimično pogledala stan. Kuhinja je bila kao iz snova. Chefova kuhinja, mislila je da se tako zove. Najmoderniji uređaji, golemi plinski štednjak sa šest plamenika, dvostruka pećnica. Sve od nehrdajućeg čelika. Nije se nikako uklapalo. S tim je ljudima provela vrijeme na planini u najgorim mogućim uvjetima. Rio je bio frajerčina, mračan, turoban tip koji je izgledao kao da mu se nitko živ ne usudi zamjeriti. Ali ovdje? Ovdje je bio opušten. I ako je suditi po kući uređenoj po mjeri, kuhinjskim uređajima i drugim luksuznim predmetima, volio je fine stvari i udobnost. Posteljina na kojoj je spavala bila je čisto savršenstvo. Grace nikad nije bila u hotelu koji je imao bolju posteljinu. Rio je očito bio čovjek koji je volio živjeti dobro kad ne bi bio negdje u akciji spašavajući svijet i izmičući mecima. Bilo joj je teško pomiriti ovog čovjeka koji je stajao pred njom s čovjekom koji ju je nosio preko planine zavezanu za svoja leđa. Terrence ju je posjeo na stolac blizu ruba stola, a onda sjeo do nje. S njezine je druge strane ostalo samo jedno mjesto, vjerojatno za Rija jer su njegovi timski kolege zauzeli sva ostala. Rio je stavio tanjur ispred nje i miris joj je nahrupio u nosnice. Želudac joj je odmah zakruljio i zatvorila je oči uživajući u činjenici da može sjesti i u udobnosti doma uživati u jelu. Kad je poslužio i ostale, sjeo je na stolac pokraj nje i pogledao je. “Jedi”, nježno je rekao. “Čim završiš, pokušat ću dobiti Sheu na telefon.

84


17. POGLAVLJE

OBROK je bio prilično jednostavan. Pečena piletina, povrće i riža te vruća peciva ravno iz pećnice. No Grace se nije mogla sjetiti kad je zadnji put pojela nešto nalik na normalan obrok. Uživala je u prozaičnosti sjedenja za kuhinjskim stolom, rezanja piletine, eksplozije topline i okusa na jeziku. Namjerno je jela polako jer nije htjela požurivati trenutak. Pronalaženje takvog užitka u oduljivanju obroka vjerojatno je bio znak da je potpuno prolupala. Ali za nju je taj obrok bio poput Božića i Dana zahvalnosti zajedno. Nedostajala je jedino Shea. Sjetivši se Riova obećanja, bacila se brže na hranu, ali nije htjela protratiti nijedan zalogaj. Već je bila sita, ali kao da ju je nešto tjeralo da sve pojede. Kad čovjek koji je tako dugo bez hrane napokon dobije nešto za jelo, ne uzima to zdravo za gotovo. Progutavši i posljednji zalogaj, podignula je pogled i vidjela da su ostali već gotovi i sa zanimanjem je gledaju. Odmah je postala nesigurna i odgurnula je tanjur, a obrazi su joj se zarumenjeli od njihovih pogleda. “Bilo je jako fino, Rio. Hvala ti.” Samo ju je nastavio gledati, čvrsto stisnutih usana. Nagnuo je glavu na jednu stranu i pokazao ostalima da odu. Kad su otišli, uzeo je njezin tanjur pa ga zajedno s ostalima složio u sudoper. Zatim joj je uhvatio pogled i dugo ga držao. “Koliko je prošlo otkad si zadnji put jela?” pitao je bez okolišanja. “Mislim na pravo jelo, Grace. Gledao sam te sinoć i danas opet i ni u jednom trenutku nisi odvratila pogled od hrane. Kao da si se bojala da će ustati i odšetati s tanjura.” Ugrizla se za donju usnu i pognula glavu da izbjegne njegovo ispitivanje. “Smršavjela si. Čak i otkad sam te vidio na onoj snimci. Bila si vitka i snažna. Imala si više mišićne mase. Sad izgledaš kao da su te izgladnjivah.” Njegove su je riječi zapekle premda je znala da im nije bila namjera da je omalovaže. Bio je ljut. Ne na nju. Ona je znala kako izgleda. Kao netko tko je bio blizu smrti, najbliže što možeš biti a da ne padneš u grob. Bilo je trenutaka kad se mogla zakleti da osjeća kako je prekriva hladna zemlja i okružuje je tama. Sve je bilo u njezinoj glavi. Glava joj je postala pakao umjesto utočišta. “Uglavnom su mi davali intravensku tekućinu”, tiho je rekla. “Da budem iskrena, ni ne znam što su mi sve davali. Ti su mi tjedni u magli, odnosno bili su. Ali sasvim sigurno mi nisu donosili redovite obroke koje sam sama jela, ako si na to mislio.” 85


Riovo je lice postalo još olujnije. Oči su mu se smračile tako da su postale gotovo crne. “Spremat ću ti posebne obroke dokle god si ovdje. Nećeš više biti gladna, Grace.” Iznenađeno je trepnula, a onda se osmjehnula jer je njegovo srčano obećanje malo rastjeralo sjene. Fina hrana i luksuzno okruženje baš i nisu zvučali kao pokora. “Možeš... Hoćeš li mi sad nazvati Sheu?” nervozno je pitala. Lice mu se uozbiljilo. “Moraš razumjeti da to možda neću uspjeti ostvariti.” Usne su joj se objesile i nije uspjela suzdržati nesretno mrgođenje. “Učinit ću što mogu. Znam da ti je važno.” Zaobišao je otok u kuhinji i pružio joj ruku. Kliznula mu je prstima po dl anu, ispreplela ih s njegovima i dopustila mu da je povuče sa stolca. Odveo ju je iz kuhinje u malen zatvoreni prostor nalik na dvorište, samo što je bio odvojen od vanjskog prostora. Prozori su bili zamračeni, izgledali su debelo i kao da su iskrivljavali pogled. Ali iza njih je vidjela bujan i lijepo uređen vrt. Mali ribnjak s japanskim koi ribicama imao je kaskadni slap koji je klizio preko niza kamenja, a onda se razbijao u vodu u kojoj su ribe plivale u lijenim krugovima. “Što je ovo?” pitala je Grace gledajući ograđeni prostor oko sebe. “Ovo je sigurna soba. Mjesto za uživanje u otvorenom prostoru a da zapravo nisi na otvorenom. Iza ugla je i unutarnji bazen, iza istog neprobojnog stakla koje nas sad okružuje.” Oči su joj se raširile. “Zar imaš toliko neprijatelja?” “Da.” Nije očekivala tako iskren i kratak odgovor, a ako je mislila da će ponuditi neke detalje ili dodatno pojašnjenje, i u tome se prevarila. Nije više ništa rekao, nego je izvadio telefon i počeo utipkavati seriju brojeva. Čekao je da se uspostavi veza i kutom oka promatrao Grace. Okrenula mu je leđa, ali držanje joj je bilo vrlo ukočeno. Isijavala je nemirom, gotovo opipljivim u tišini. Zatim je napravila nekoliko koraka, okrenula se i vidio je da su joj ruke čvrsto stisnute. Kad se linija otvorila, Rio je izgovorio lozinku i čuo Samov glas, odmah odrješit i poslovan. “Rio, koji vrag se događa? Gdje si i je li Grace dobro?” Rio je podignuo jednu obrvu. “Postoji li razlog zašto ne bi trebala biti? Sa mnom je i oporavlja se.” “Nazvao me Resnick. Čini se da imaš problem koji nije isključivo vezan uz Grace.” Rio se zamalo nasmijao. Kao da je to nešto novo. 86


“Skrati priču, Sam. Sano mi reci što ti je rekao. Pretpostavljam da si mu spomenuo Titan.” “Aha. Rekao je da otpije dvije godine ne postoje više ni neslužbeno. Raspuštenisu i umirovljeni.” Rio je zajedljivo otpuhnuo. “To je prilično naivna izjava od nekog tko bi trebao zna:i bolje. Zar on doista misli da će tek-tako nestati samo zato što vlada više nema svrhu za njih, da će pronaći normalne poslove, kupiti kuće s drvenom ogradom i odgajati čopor djece?” Slijedila je duga tišina “Rekao je da si ti bio jedan od originalnih članova Titana.” Rio je već zaključio da će stvar izići na vidjelo. Nije ga iznenadilo. Nije mu padalonapamet potrošiti ni minutu na ispričavanje ili objašnjavanje svoje prošlosti. “Što želiš reći?” pitao je Rio. Sam je glasno uzdahnuo. “Ništa ne želim reći. Gledaj, znam da si tajnoviti gad, ali zar ne misliš da to nije nešto što sam ja trebao znati? Ako je sve što ste Resnick i ti rekli o Titanu istina, onda si doveo KGI u vrlo opasnu situaciju. Takve grupe ne puštaju ljude da jednostavno odšetaju, kako je to Resnick elokventno sročio. Što znači da su ti cijelo vrijeme za petama.” “Da me žele ubiti, uopće ne sumnjam da bih već bio dva metra pod zemljom. Ili negdje raskomadan.” “Misliš da su tako dobri?”

“Ti ljudi znaju što rade, Sam. Nisu nekakvi amateri ili gomila momaka koji glume da su G.I. Joe. Siguran sam da me drže na oku, ali tip koji ih je preuzeo nakon mog odlaska mi je dužan. Spasio sam mu život. To je jedini razlog zbog kojeg sam još živ.” “Važno mi je znati gdje leži tvoja lojalnost”, rekao je Sam tiho. Rio je na trenutak šutio. Nije volio da ga se ispituje, čak i ako je znao zašto je to Sam morao učiniti. “Ovdje sam, Sam. Obavljam posao. To bi ti trebalo biti dovoljno lojalnosti.” “Trebao bi dovesti Grace.” “Ne slažem se.” Sam je uzdahnuo. “Ne možeš je zauvijek držati.” “Ne, ali mogu se barem pobrinuti da je ne dovedem u još veću opasnost tako da je izložim i učinim upravo ono što očekuju, a to je da je ponovno spojim sa sestrom.” “Pristat ću da radimo po tvome. Zasad”, rekao je Sam. “Želim da mi redovito javljaš novosti. Obećali smo nešto Shei, a ja ne želim pogaziti obećanje. Ne poslije svega što je učinila za Nathana i Swannyja.” “Grace im je također pomogla”, rekao je Rio mirno. “Ne bi se izvukli da nije bilo nje.” “Ne kažem da nije tako. Samo želim biti siguran da ćemo učiniti pravu stvar za obje”, rekao je Sam. 87


“Zasad će ostati sa mnom. A sad Grace želi razgovarati sa Sheom.” Rio je gotovo mogao čuti vrtnju kotačića u Samovoj glavi. “Ne može koristiti telepatiju”, dodao je Rio tiho, nadajući se da ga Grace ne čuje. “Previše je oštećena. Ali očajnički želi razgovarati s njom i obećao sam joj da ću to pokušati ostvariti.” Sam je opsovao. “Ne mogu to napraviti. Ne još.” “Kako misliš da ne možeš?” prasnuo je Rio. “Nije da ne želim. Poslao sam Nathana i Sheu odavde. Kako si mi ti predložio, dodao bih. Nisu mi se još javili. Još su na putu. Čim mi se jave, sredit ću da se čuju. Imaš moju riječ.” Rio je tiho opsovao i ponovno krišom pogledao prema Grace. Zurila je u njega očiju punih nade. Nade koju je sad morao zdrobiti. “Treba mi brzo”, rekao je Rio još tiše. “Dobit ćeš. Samo mi daj vremena.” “Nemam ga.” “Ne mogu ništa učiniti, stari. Reći ću Shei što se događa istog trena kad je čujem i dogovorit ću poziv.” Rio je progunđao da se slaže i završio poziv. Čak i prije nego što se potpuno okrenuo prema Grace, osjetio je njezino razočaranje. “Što se dogodilo?” pitala je drhtavim glasom. “Je li ona dobro? Zašto ne mogu razgovarati s njom?” Stavio joj je ruke na ramena i stisnuo ih. “Nathan ju je odveo negdje na sigurno. Sam će joj reći da želiš razgovarati s njom čim mu se jave. Znam da je želiš čuti, Grace, ali tvoja je sigurnost - i tvoja i njezina prioritet.” Hrabro je progutala, ali u očima joj je vidio tugu i razočaranje. A onda se okrenula i otišla do stakla koje je gledalo na vrt. Naslonila je čelo na njega, zatvorila oči i vidio je kako joj se na čelu oblikuju crte od naprezanja. Neka mu je nelagoda zagolicala zatiljak. Pogled mu se suzio dok je gledao u nju. Pritisnula je dlanove na staklo, a onda čvrsto stegnula šake. Stisnula je oči, cijelo joj se tijelo napelo i savilo prema unutra. Tiho je zavapila i iznenada omlohavila. Suze su joj kliznule niz obraze kao srebrni potoci. Okrenula se i spuštala se niz staklo dok nije sjela na pod. Povukla je noge na prsa, zakopala lice u koljena i tihi su joj jecaji zatresli ramena.

88


18. POGLAVLJE

BOL joj je odjekivala glavom, bol za koju je ona bila odgovorna jer je nastavila pokušavati, odbijala je prihvatiti da ne može ponovno izgraditi stazu do svoje sestre. “Grace.” Ime joj je bilo izgovoreno sasvim tiho, tako nježno i neprimjetno da ga zamalo nije čula. Ali osjetila ga je. Poput toplog dodira koji je malo olakšao tminu u njezinu umu. Smirio joj je divlje, kaotično brujanje u glavi. Jedva je uspjela podignuti glavu i ugledala je Rija kako čuči na podu ispred nje, čela nabrana od zabrinutosti. “Što je? Što se dogodilo?” pitao je. Opet je naslonila čelo na koljena i nekoliko puta duboko udahnula da se smiri. “Ne uspijeva mi. Jako sam pokušavala, ali jednostavno je nema. O, Bože. Rio, što da radim?” “Čega nema?” tiho je pitao. “Veze”, rekla je frustrirano. Podignula je glavu i preplavljena beznađem pogledala ga u oči. “Telepatske veze sa sestrom, koju sam uništila. Nema je, potpuno je nestala. Ne mogu se usredotočiti. Ne mogu se povezati ni sa kime. Kao da mi je u glavi zjapeća, crna rupa koja me guta.” Umjesto da nešto kaže, Rio je ustao pa ispružio ruku. Povlačio ju je prema gore sve dok nije popustila i dopustila mu da je povuče na noge. “Trebaju ti cipele”, rekao je i odvukao je prema dnevnom boravku. Zbunjeno ga je gledala. “Kamo idemo?” Bez riječi je prolazio kroz kuhinju i zatim prema ormaru pokraj dnevne sobe. Pustio joj je ruku da bi mogao preturati po ormaru, a onda se vratio s parom cipela koje su izgledale kao da bi joj mogle pristajati. Bacio ih je na pod kraj njezinih stopala. “Obuj ih.” Jedan trenutak je samo stajala na mjestu pitajući se što joj je promaknulo, ali kad je vidjela odlučan izraz njegova lica, uzdahnula je i učinila kako joj je rekao. Kad je obula obje cipele, otišao je do stalka s oružjem pokraj stražnjeg ulaza u kuću i s jedne police izvadio pištolj. Ubacio je klip, stavio još dva u džepove pa posegnuo za još jednim pištoljem. Ponovio je isti postupak, namjestio futrole za ramena i u njih spremio oba pištolja. Pogledao je u njezinu smjeru i prešao preko prostorije, uzeo je za ruku pa je poveo prema drugom dijelu kuće. Zatresla je glavom da je razbistri. Nije joj bilo jasno što ga je potaknulo na takvu reakciju. “Rio, kamo idemo?” “Vidjet ćeš.” 89


Spustili su se kratkim stubištem u prostor koji je izgledao kao podrum. Na njezino iznenađenje, Rio je stao, pritisnuo gumb i otvorila su se vrata dizala. Zapanjeno je zinula, a on ju je brzo poveo unutra. Pritisnuo je još jedan gumb i dizalo se počelo spuštati. Pokušavala je ne razmišljati o onome što je dolje jer to znači da je ispod tla. Daleko ispod. Iznenada joj se javila histerična misao da je vodi negdje gdje će je smaknuti. Kad su iskoračili iz dizala, okružila ih je potpuna tama, a kad su joj se oči polako prilagodile na mrak, razabrala je slabašno svjetlo ispred njih. Uhvatio ju je za ruku i poveo prema dalekoj iskri. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati kako to svjedo dolazi iz dugačkog cjevolikog otvora u stropu tunela. Bio je hladan i pomalo vlažan, kao da je špilja, i pretpostavila je da se doista nalaze u špilji. Nekakvoj umjetnoj, ali svejedno špilji. Zadrhtala je premda joj nije bilo nimalo hladno i Rio ju je automatski povukao prema sebi kao da želi podijeliti svoju toplinu s njom. Muškarci koji su činili takve stvari za ženu ne bi se onda okrenuli i ubili je, zar ne? Zar bi ga bilo briga što joj je hladno? Da je mrtva, bila bi itekako hladna. Zakašljala je da prekrije histeričan smijeh koji joj se stvarao u grlu. Potpuno je prolupala. Rio je nije planirao ubiti. Da je htio, imao je već dovoljno prilika. Osim toga, jako je ružno od nje što je to mislila s obzirom na to koliko je bio dobar prema njoj. Kvragu, riskirao je vlastiti život i članovi njegova tima riskirali su svoje živote. A ona je bila totalna kukavica jer ju je vodio u neki mračni tunel tko zna koliko metara pod zemljom. Nastavili su hodati tunelom dok nije bila sigurna da su daleko od kuće. Aprimijetila je i da su se postupno penjali. Čula je slabašan zvuk u daljini i naborala čelo koncentrirajući se na njega. Nije uspijevala razaznati o čemu je riječ. Bilo je to nejasno brujanje koje je svakim njihovim korakom postajalo glasnije. A onda je iza velikoga kamenog bloka ugledala tračak svjetla. I zrak je postao nekako drukčiji, vlažan. Onaj zvuk bio je voda, mnogo vode. Rio ju je povukao prema zvuku i shvatila je da je ondje otvor u stijeni, dobro skriven od pogleda. Pogledavši prema van, vidjela je da izlaze iza slapa. Očarano je hodala za Riom, pogleda prikovanog za prekrasnu vodu koja je kaskadno padala iz stijene iznad njih i stropoštavala se u bazen ispod slapa. Stajali su u velikoj šupljini iza slapova, a mala je staza vodila oko ruba i dalje od padajuće vode. “Vau”, zadivljeno je rekla. Rio se nasmiješio pa joj pokazao prema stazi. Priljubila je leđa uz stijenu i polako izlazila iz špilje da je prskanje slapa ne smoči. Kad je napokon izišla, pogledala je naokolo upijajući spokojni raj oko njih. 90


“Prekrasno je!” “Stvarno je, je l' da? Ovo je moje privatno utočište. Cesto dolazim ovamo kad se moram sabrati.” Kad se mora sabrati? Taj je čovjek u svakom trenutku djelovao čvrsto kao stijena. Nije izgledao kao da ima niti napuklinu, a ona sasvim sigurno nije vidjela nijednu. Bio je čvrst, pouzdan, proračunat i... samopouzdan. To je bila riječ koja joj je izmicala. Bio je samopouzdan, ali ne na onaj arogantan način nekog seronje. Očito je bio svjestan svoje kompetencije - zapravo ne, ne kompetencije. Ta riječ zvuči kao da je bio jedva adekvatan. A on je svakako bio više nego samo kompetentan i adekvatan. Bio je... Prelazila je pogledom po njemu i upijala svaki detalj. Njegovo držanje, njegovu tihu snagu i njegovu pribranost. U njemu je bilo nešto magnetično, a ona nije mogla uprijeti prstom u ono što ga je činilo takvim. Pogled joj je pao na pištolje na njegovu trupu i namrštila se okrećući se oko sebe i promatrajući nadstrešnicu džungle koja je djelovala kao barijera od ostatka svijeta. Svijeta koji se iznenada nije više činio onako idiličnim. Jer je znala da zlo vreba. Uhodi je. “Jesmo li ovdje sigurni?” Povukao ju je dalje stazom, spuštajući se spiralno do razine tla gdje se bazen mreškao i zatim vodio do male rijeke koja je rasijecala teren. “Volim biti pripremljen. Tunel vodi do stražnje strane vodopada. Ne kažem da slapovi i bazen nisu pristupačni, ali bilo bi vraški teško, a ja bih sigurno znao da mu se netko približio. Ovdje je džungla jako gusta i potpuno nedirnuta. Zarasla je i okružuje kamenu liticu gdje voda pada preko ruba. Nije vidljivo čak ni iz zraka jer je u ovom području nadstrešnica jako gusta. I jesmo li onda sto posto sigurni? Nikad nisam tako naivan. Ali rekao bih da smo prilično blizu devedeset i devet posto.” Pogledala ga je i vidjela da mu se jedan kut usana trznuo. Oči su mu zaiskrile, a onda mu se osmijeh raširio licem. Bila je opčinjena tom njegovom transformacijom iz ozbiljnoga, opakog tipa koji pregledava teren u nekoga tko je u idućem trenu spreman na šalu i opušten razgovor. Mahnuo joj je rukom. “Dođi, znam savršeno mjesto na koje možemo sjesti i uživati u slapu.” Hodala je za njim do ruba vode i vidjela da je od jednog debla izrezbario klupu. Bila je potpuno šarmirana. Sjela je na glatko drvo i duboko udahnula upijajući ljepotu i spokoj oko sebe. On se smjestio pokraj nje tako da su im se noge gotovo doticale. Dugo je samo zurio, isto kao i ona, u očaravajući prizor vode koja se izlijevala u bazen. “Želim da učiniš nešto za mene”, progovorio je. 91


Okrenula se i vidjela da je gleda onim svojim intenzivnim, mračnim očima, gotovo kao da joj ljušti slojeve duše. “Zatvori oči i usredotoči se prema unutra. Zamisli gdje se nalaziš. Dobro pogledaj, ali onda zatvori oči i osjeti prostor oko sebe osjetilima. Pomiriši zrak. Poslušaj ne samo vodu, nego i druge zvukove oko sebe. Osjeti vlagu na koži i toplinu zraka. Potisni bol, strah i tjeskobu iz svijesti. Usredotoči se na svoju sestru i na onu stazu koju si godina koristila. Ona je još tu, Grace. Samo je moraš ponovno pronaći.” Oči su je zapeckale i postale vruće. Bila je u napasti da ih protrlja, ali nije htjela pokazati još više emocija. Dodirnuo joj je lice kao da je razumio. “Ne tvrdim da znam mnogo o telepatiji. Kvragu, nisam znao ni da postoji osim u filmovima dok nisam upoznao Sheu. Ali razumijem da je um iznad materije. Razumijem da i um mora biti snažan i fokusiran da bi tijelo bilo snažno. Mora se izliječiti isto kao tijelo. Um je vrlo osebujan. Mozak se zna sam zaštititi i zaštititi tebe od potpunog uništenja. Bila si na granici i zato se ugasio da te zaštiti. Sad mu samo moraš dati vremena da zacijeli i da se ona staza prema tvojoj sestri ponovno otvori.” “Zbilja misliš da će upaliti?” šapnula je, previše uplašena da bi se ponadala, ali duboko u srcu već je osjetila lagano komešanje, onu malu navalu uzbuđenja koju nije mogla kontrolirati. Nadu koja je istodobno bila dar i prokletstvo. “Mnogo bi ljudi odmahnulo rukom na spomen stvari poput meditacije, ali najsnažniji ratnik zna da je njegovo tijelo jako samo onoliko koliko mu je jak um. Fizički slabija osoba može svladati mnogo snažnijeg protivnika ako je mentalno jača.” Bojažljivo mu je dodirnuh obraz kao što je on učinio njoj. “Kako znaš sve te stvari? Sve ima smisla kad mi objasniš. Ne osjećam se onako... ludo.” Nasmijao se. “Nisi ti luda, Grace. Samo si ranjena. Ali pravi si borac i izgurat ćeš sve.” Ponovno se okrenula prema slapu, osjećajući se nekako... sigurnije. Malo vedrije i, čak bi rekla, optimističnije. Kad je posljednji put osjetila nadu? Gledala je oko sebe pamteći svaki detalj ovoga malog komadića raja, a onda je učinila što joj je Rio rekao, zatvorila oči i usmjerila svu pozornost prema unutra. “Kontroliraj disanje”, tiho je rekao. “Udah, izdah, duboko. Drži ga. Opusti se i ispusti ga. Fokusiraj se na opuštanje svakog dijela tijela, a onda pusti da se dogodi.” Glas mu se stišao i nestao u daljini. Držala je sliku ove prekrasne okoline, a onda je udahnula, uvukla miris vode, biljaka, čak i zemlje i zatim slabašni slatki miris, poput nekog egzotičnog cvijeta. Postupno je mogla odvojiti huku vode od drugih zvukova i usredotočila se na njih. Ptice. Kukce. Čak i nešto što je zvučalo kao 92


majmun u daljini. Mnogo ptica. Počela je razlikovati njihovo glasanje i uočavati barem šest-sedam različitih ptičjih zvukova. Okrenula je lice prema gore osjećajući kako joj sitne kapljice vode padaju na kožu, hlade je i osvježavaju. I napokon je ušla u svoj um, kolebljivo se pokušala progurati tražeći onaj put prema sestri. Tmina je bila zastrašujuća, ali nije odustala. Nekoliko dugih minuta silila se da ostane posve mirna. Plutala je u toj tami koja joj je omotala um i pokušala se pomiriti s njom. Što je duže sjedila ondje, to su tama i tišina postajale manje tegobne. Umjesto da se osjeća bespomoćno i uplašeno, mir se spustio na nju poput sunca u toplo ljetno poslijepodne. Uhvatila se za to i čvrsto držala. Odbijala je pustiti i ponovno zaroniti u užase proteklih mjeseci. Makar na trenutak biti slobodna od straha koji je davi, od očaja i frustracije, značilo je provesti nekoliko sekundi u blaženstvu. Nije znala koliko je dugo sjedila ondje. Možda satima, a možda samo nekoliko minuta. Kad je otvorila oči, Rio je i dalje sjedio na istom mjestu i gledao u daljinu. Strpljiv. Čekajući nju. Kao da je osjetio njezin pogled, okrenuo je glavu i upitno izvio jednu obrvu. “Osjećaš se bolje?” “Nevjerojatan si, Rio. Bio bi izvrstan terapeut, možda instruktor joge ili stručnjak za meditaciju. Ili već nešto. Kvragu, ne znam ni sama. Užasno mi je teško uskladiti ovog muškarca koji je sad sa mnom s onim ratnikom koji me spasio iz pakla. Ne mogu spojiti te dvije slike u glavi.” “I mi smo ljudi”, rekao je, premda mu u glasu nije bilo ukora. “Svi moji momci. Oni su najbolji od najboljih, nema im ravnih. Kladio bih se u svoj i tvoj život da je tako. Ali imaju i ljudsku stranu koja nema nikakve veze s krvlju, smrću i strahom.” “Nisam htjela implicirati drukčije”, rekla je sažaljenjem. “Kako ti je sad glava? Još te boli? Napeta si?” Brzo je procijenila situaciju i polako odmahnula glavom. “Dobro sam. Doista. Osjećam se... nekako prazno. Lijepo je. Kao da me ništa ne pritišće.” “To je dobro. Idući korak je da razgovaraš o tome.” Iznenađeno je vratila pogled na njega. “Da razgovaram o tome? Stvarno počinješ zvučati kao neki priučeni psiholog.” Ignorirao je njezinu obrambenu reakciju i nagnuo glavu u stranu, pa se zagledao u nju dok se nije počela vrpoljiti na improviziranoj klupici. Što si im ono namjeravala reći prije ručka? Kad su te momci pitali o svemu što se dogodilo. Rekla si da se nisu brinuli za tebe sve dok... Sve dok što, Grace? Što se to dogodilo zbog čega su shvatili da te polako ubijaju?” 93


Pognula je glavu, a sram joj je odmah nahrupio u svijest. Čvrsto je zatvorila oči kao da može otjerati sjećanja. Ali uporno su se držala, kao okrutan podsjetnik na osobu koja je za to kratko vrijeme postala. “Čega se bojiš?” pitao ju je. “Ne mogu ti više nauditi. Preživjela si. Nisu te slomili.” “Ali jesu!” naglo je rekla. Suze su je pekle dok ih više nije imala snage potiskivati. Klizile su joj niz obraze kao potoci kiseline i gušila je potrebu da vrisne. Bože, ništa nije htjela više nego zavrištati. Rio joj je uzeo jednu ruku i nježno je okrenuo dlanom prema gore, ali Grace ju je odmah pokušala povući. Čvrsto ju je držao, stiskom koji nije bio bolan, ali nije bio ni popustljiv. Vukao je prst po tankoj, izblijedjeloj crti na zapešću. Dugo joj je trebalo da zacijeli, toliko je rana bila strašna. Čvrsto je stisnula šaku i zapešće joj se zategnulo pod njegovim prstima. Zatvorila je oči kao da će ga jakom željom natjerati da odustane od te teme. “Što se ovdje dogodilo, Grace?” tiho je pitao. “Imaš gotovo identičan ožiljak i na drugom zapešću. A s obzirom na tvoju sposobnost zacjeljivanja, ovo su sigurno bile strašne rane.” “Slomili su me”, ponovila je poraženim i tihim glasom. “O Bože, Rio, bilo je strašno. Pokušala sam se ubiti. Užasno se sramim onoga što sam učinila. Jedva su me spasili. Da su došli do mene samo koju minutu kasnije, izgubila bih previše krvi, a najviše me sram činjenice da mi je, kad sam se osvijestila, prva misao bila žaljenje jer nisam uspjela. Ali, Bože, to nisam bila ja. Kunem ti se da to nisam bila ja, ali svejedno sam žalila što nisam uspjela.” Ovio je cijelu šaku oko njezine i palcem joj trljao ožiljak koji je još zacjeljivao. “Što se dogodilo?” “To je bio test”, rekla je ogorčeno. “Već sam bila prošla mnogo toga. Bila sam i mentalno i fizički iscrpljena. Stalno sam trpjela bol. Bilo mi je mučno od bezbroj različitih bolesti. Boljelo me čak i disati” “Kakav test?” nježno ju je ispitivao. “Doveli su ženu koja je bila zatvorena u instituciji jer je bila opasna za samu sebe. Bila je duševno bolesna i suicidalna. Već se mnogo puta pokušala ubiti pa je bila pod stalnim nadzorom i na lijekovima. Doveli su je meni i prisilili me da je izliječim.” “Oh, Grace.” Ton mu je otežao od tuge. Nastavio joj je gladiti zapešće i shvatila je da joj to više ne smeta kao koji trenutak prije. “Bio je pakao”, šapnula je. “Nikad prije nisam osjetila takav očaj. Zapljuskivao me kao val za valom i potopio me. Glasovi koji su mi govorili da sam bezvrijedna, da sam nitko i ništa i da ću svijetu učiniti uslugu ako se ubijem. Da ne zaslužujem biti živa. Isprva sam se odupirala. Znala sam da je to ona preuzela vlast nada mnom. Znala sam 94


da to nisam ja, ali poslije nekog vremena nisam više mogla razaznati gdje ona završava, a ja počinjem. Čula sam samo da trebam umrijeti, da moram umrijeti.” “Žao mi je”, rekao je Rio, glasa promukla od emocija. “Dušo, strašno mi je žao.” “Uspjela sam otkinuti jedan komad okvira kreveta. Imao je šiljak koji sam zarila u zapešća i počela kidati kožu. Kao da me uhvatila kompulzija koju nisam više mogla ignorirati. Nisam joj mogla odoljeti. Preuzela je vlast nada mnom i bila sam samo marioneta kojom upravljaju duhovi u mojoj glavi. Kad su me našli, bila sam gotovo bez svijesti i preklinjala sam ih, preklinjala sam da me puste da umrem.” Rio je pružio ruke prema njoj i pažljivo je privinuo u zagrljaj. Gladio joj je kosu provlačeći je kroz prste i samo je držao dok mu je prepričavala užase koje je proživjela. “Premda sam znala da to nisam ja, svejedno me bilo sram jer sam htjela umrijeti. Odustala sam. Samo sam odustala i izabrala sam kukavički izlaz.” Okrenula je lice prema njegovu ramenu i ovila ruke oko njega čvrsto ga zagrlivši. Promijenio je položaj da bi je mogao jače privinuti na prsa. Trenutak poslije odmaknuo ju je od sebe, stavio joj obje ruke na lice i nagnuo se tako da je približio usne njezinima. Grace je zatreptala i zadržala dah, šokirana onime što će se dogoditi. Šokirana koliko jc to željela. Njegove su usne dodirnule njezine. Tople, senzualne. Električne. Pritisnuo ih je jače i cijelo joj je tijelo potresla drhtavica. Ruke su mu bile poput žiga na njezinoj koži, poput napada na sva njezina osjetila. A onda je produbio poljubac i jezikom joj kliznuo po rubu usana. Jednom, dvaput, vrući je dodir nagovarao i tražio ulaz u njezina usta. Zadihano je uzdahnula i predala mu se nagnuvši se prema njemu. Osim telepatske veze sa svojom sestrom, to je bila najbliža veza koju je ostvarila s drugom osobom. Žudjela je za time. Za jednostavnom intimnošću, gestom brižnosti. Spoznajom da je barem na trenutak važna. Disali su sporadično. Razlomljeno, neravnomjerno i kaotično. Nije ju više zadovoljavalo da samo sjedi mirno kao pasivni sudionik. Htjela ga je dodirnuti, okusiti. Htjela ga je upiti svim osjetilima dok ne postane sve što vidi, osjeća i miriši. Kad se napokon odmaknuo, bila je omamljena. Izbačena iz ravnoteže. Kao da ju je val srušio na zemlju i još se nije uspravila na noge. Blago joj je pomilovao kosu, gladio joj dlanovima glavu i nježno je gledao u oči. 95


“Ti si iznimna žena, Grace. Nisi samo preživjela, pobijedila si. Prošla si nezamisliv pakao, no uspjela si izići iz njega.” Naslonila se na njega i zatvorila oči preplavljena užitkom njegova dodira.

Prislonio joj je usne na čelo i poljubio je najnježnije što je mogao. “Vodit ću ljubav s tobom, Grace. Ne sad. Neću te požurivati ni navaljivati. Ali od trenutka kad sam te vidio na onoj nadzornoj snimci, bila si moja. Ne mogu to objasniti. Nc mogu ni reći da razumijem tu povezanost između nas. Ali ona postoji, a mislim da je i ti osjećaš. Spreman sam čekati pravi trenutak, ali moja si.” Mozak joj je zacvrčao i gotovo pregorio. Otvorenih je usta zurila u njega šokirana riječima koje je upravo čula. Bila je potpuno zbunjena njegovom smionom izjavom. Nije ju uobličio u pitanje niti ju je izrazio kao želju. Rekao je to jednako hladnokrvno kao što izdaje zapovijedi svojim ljudima. A kako je tek zurio u nju... Ako je imalo sumnjala u istinitost njegove izjave, pogled u njegovim očima uvjerio ju je da je stajao iza svake riječi. Bol joj je počela duboko u srcu. Još dublje, u samoj duši. Čežnja je rasla brzo i prodorno. Koliko dugo je sanjala o takvoj bliskosti s muškarcem? S nekim za koga se nije morala brinuti da će doznati njezine tajne. Rio ih je već znao. I prihvaćao. Rekao je da je njegova. Nikad nije doista pripadala nikome. Čak ni ljudima koji su tvrdili da su joj roditelji i koji su je veći dio života odgajali. Uvijek je imala samo Sheu. Nitko drugi nikad nije došao ni blizu. “Ne znam što bih rekla”, napokon je uspjela izustiti. Riov je osmijeh bio blag, ali samouvjeren. “Nema se što reći, Grace. Moja si. Od početka si bila moja. Nisi imala nikakve šanse od trenutka kad sam odlučio da ću biti čovjek koji će te dovesti kući.”

96


19. POGLAVLJE

GRACE je bila nestabilna na nogama, vrtjelo joj se u glavi, a ostaci boli ili tuge zbog neuspjelog povezivanja sa sestrom potpuno su nestali. U glavi joj je brujala samo Riova odvažna izjava. Što je značila? Što je točno značila? Nije mogla uopće pojmiti posljedice ili razloge zašto. Do prošle bi godine za sebe rekla da je dovoljno privlačna žena. Je li ijedna žena doista za sebe mislila da je lijepa? Ali Grace nije imala većih problema sa samopouzdanjem. Samo je bila sramežljiva i nespretna kad je bila riječ o bilo kakvoj vrsti osobne veze. Odrastajući na način na koji su odrastale ona i Shea, nikad nije bilo prilike da izgradi prijateljstva ih da ima dečka, a kamoli ozbiljnu vezu. Ali u zadnjih je godinu dana izgubila mnogo snage i čvrstoću mišića. Nije nimalo sumnjala da ju je plan vježbanja kojeg se prije uvijek pridržavala spasio jer da nije bila onako snažna na početku, ne bi bila dovoljno jaka da preživi nezamislivo. Sad je bila mršavija, izmučena, kao da su je stalno pritiskali strah i umor. Muškarce nije privlačio plašljivi mali miš, zar ne? U najmanju ruku su htjeli nekoga tko je stabilan, a ne totalnu luđakinju koja se pokušala ubiti i još žali za time što nije uspjela. Osim svega toga, kako bi ona ili on uopće mogli pomisliti na bilo kakvu vrstu... zapravo bilo čega! Pomilovao joj je obje strane lica. “Nisam sve to rekao da bih te uplašio, Grace. Suptilnost i taktičnost dvije su stvari za koje me nikad nitko nije optužio. Iskren sam i ne volim igre, niti ih igram. Jedino takav znam biti i žao mi je ako ti je od toga nelagodno.” Nije imala odgovor na to. Što bi uopće mogla reći? Ponovno joj je nježno poljubio usne, a onda riješio problem odgovora koji nije uspijevala smisliti tako što ju je okrenuo prema stazi koja je vo dila do slapa. “Trebali bismo krenuti natrag. Ovdje jesmo sigurni, no ipak te ne želim predugo izlagati. Ali želim da poradiš na stvarima o kojima smo razgovarali. Isprobaj meditaciju i mentalne vježbe koje sam ti pokazao. Nastavi raditi na ponovnoj izgradnji veze između sebe i sestre. S vremenom će se vratiti.” Povukla ga je za ruku da ga zaustavi na putu iza slapa. Kad se okrenuo i upitno je pogledao, podignula se na nožne prste i poljubila ga. 97


Poljubac joj je bio stidljiv, nespretan i ni približno uzbudljiv kao Riov. Zapravo, čim je usnama okrznula njegove, odmah se brže-bolje povukla. Ali on je djelovao kao da mu ni najmanje ne smeta njezino neiskustvo. Iznenađenje na njegovu licu zamijenilo je čisto zadovoljstvo. “Hvala ti”, rekla je ozbiljnim glasom. Upitno je podignuo jednu obrvu. “Na svemu.” Zamahnula Je rukom prema slapu i području oko njega. “Na ovome, na razumijevanju. Na tome što si sve riskirao da me spasiš. Na tome što mi želiš pomoći, što ne vjeruješ u ono najgore niti me osuđuješ zbog stvari koje sam učinila. Ni sama ne znam kako bih izrazila zahvalnost koju osjećam, ali više je od toga i nemam riječi kojima bih objasnila što sve osjećam. Samo želim - i treba mi - da to znaš.” “Znaš li što meni treba da ti znaš?” pitao ju je ozbiljno. Naborala je čelo i nakrivila glavu na jednu stranu. “Što?” Vrhom prsta dodirnuo joj je nos. “Da znaš koliko si posebna, Grace Peterson. Mislim da već dugo ne vjeruješ u to. Možda nikad i nisi. Ali ja to vidim, a sad želim da i ti vidiš.” Jednostavno je bilo previše. Kako je mogao tako zaviriti u nju i vidjeti što joj najviše treba? Netko tko vjeruje u nju. Netko tko je ne pokušava iskoristiti. Netko tko misli da je posebna, ne zbog njezinih moći, nego zato... jednostavno zato što je Grace Peterson. “Opet ću te poljubiti”, šapnula je. Oči su mu se zamračile i ukipio se. Uhvatio ju je za ruku i isprepleo prste s njezinima. “Samo naprijed, u tvojoj sam milosti.” Kolebljivo se nagnula prema njemu i podizala na prste sve dok mu grudima nije dodirnula prsa. Ali onda joj je ovio ruke oko struka, spustio ih preko krivulje stražnjice pa se nagnuo. Poljubila ga je jednom, ali je kratak dodir nije potpuno zadovoljio. Htjela je još. Ovaj put je htjela istraživati. Prošh put je on sve učinio, a ona je samo stajala, zapanjena i preplavljena intenzitetom. Ovaj put je htjela polako i bez žurbe. Htjela ga je okusiti, dati sebi vremena i uživati u intimnosti blizine, njegovih ruku na njezinu tijelu. Opet ga je poljubila i zadržala usne na njegovima. Nervozno je vrhom jezika prešla rubom njegovih usta. Odmah je razdvojio usne i pozvao je unutra. Ostao je miran, naizgled zadovoljan što je ona preuzela vodstvo. Čvrsto ju je držao, s rukama još uvijek posesivno smještenima na njezinoj stražnjici, ali nije se pomaknuo. Nije pomaknuo nijedan mišić dok je ona nastavljala nježno istraživanje njegovih usta. S većim samopouzdanjem i osjećajući se malo odvažnije, digla je ruke i provukla mu prste kroz kosu. Danas je bila raspuštena, a ne kao prije zavezana u rep na zatiljku. 98


Bila je duga i svilenkasta, taman dodirujući vrhove ramena. Bila je i blago valovita, taman dovoljno da bude neposlušna, ali ne i kovrčava. Pustila je da joj pramenovi klize kroz prste, a onda je napokon smogla hrabrost i spustila mu ruke na prsa. Napipala je nabrekle mišiće jedan ispod drugog poput namreškane površine vode. Učinilo joj se da su mu široka ramena zadrhtala, a disanje mu se promijenilo iz ravnomjernog i mirnog u povremeno i ubrzano. Polako se odmaknula, ali nije ju pustio. Ostavio je ruke priljubljene na njezinoj stražnjici i poništio taj korak unatrag koji je napravila. “Sviđa mi se kad me iskorištavaš”, rekao je s blagim osmijehom. “Slobodno to ponovi kad god osjetiš potrebu.” Obrazi su joj se odmah zapalili i pognula je glavu. Zahihotao se i pustio je kliznuvši prstima preko njezinih kukova, a onda napokon spustio ruke niz tijelo. Ponovno je podignuo jednu ruku, stavio joj prst pod bradu i nježno joj gurnuo glavu gore. “Moja si”, opet je rekao. “Doći ćemo do toga, Grace. Nisam još siguran gdje je to točno, ali doći ćemo do toga zajedno.” Skupivši svaki atom snage za koju je mislila da je odavno nestala, polako je kimnula osjećajući se kao da je upravo osvojila svijet. Oči su mu zasjale divljim sjajem. Blistale su od trijumfa, a osmijeh mu je otkrivao potpuno zadovoljstvo. Imao je izraz lica pobjednika u teškoj bitki. Samo što nju baš i nije bilo teško osvojiti. Bez obzira što je ovo između njih, bez obzira na opasnosti s kojima su bili suočeni i bez obzira što se dogodilo sutra, danas ih je povezalo gotovo nijemo slaganje. Veza koja je možda nastala i prije nego što su se upoznali i zacementirala se kad ju je povukao s ruba smrti. Bilo je važno da sad nije sama. Nije više slijjepo bježala luda od straha. Došlo je vrijeme da se zauzme za sebe, a ovaj će muškarac stajati uz nju. Kako bi mogla izgubiti?

99


20. POGLAVLJE

“ŠTO ćemo sad, Rio?” pitala je Grace sa svog mjesta na kauču. Smjestila se u kut, prekriženih nogu, okružena punašnim jastucima. To je bilo njezino gnijezdo u koje se ukopala i nije se imala ni najmanju želju maknuti iz njega. Drugi su povremeno ulazili i izlazili. Diego je otišao na plivanje i Grace je imala priliku dobro pogledati toga zgodnog muškarca u kupaćim gaćama. Izgledao je kao da se pridržavao strogog rasporeda vježbanja. Premda bi se teško moglo reći da je drugima nešto nedostajalo, ali Diego je bio... jako lijep prizor. Terrence je došao poslije njega, odjeven u majicu bez rukava i kratke hlače za vježbanje. Razrogačila je oči od pogleda na njegove ruke koje su izgledale kao balvani. Kvragu, čak su i njegovi mišići imali mišiće. Način na koji se kretao više je sličio šepirenju nego hodanju, i to ne zbog urođene arogancije. Ne, frajer je jednostavno bio tako velik da se njihao dok bi hodao. Diego im je u prolazu kroz kuhinju rekao da su Decker, Alton i Browning u izvidnici.

Rio je podignuo pogled s daske za rezanje na kojoj je u kuhinji sjeckao povrće. Nevjerojatno je kako je taj opaki ratnik izgledao tako opušteno obavljajući obične kućanske stvari poput pripremanja ručka. I jedna joj je stvar vrlo brzo upala u oko, a to je da je bio vrlo pedantan u brizi za sve svoje stvari. Bez obzira je li riječ o ručniku koji treba uredno objesiti u kupaonici ili brisanju otisaka prstiju s vrata hladnjaka. Nikad nije ostavljao ništa neobavljenim. Usto, imala je dojam da je i svoje momke istrenirao prema svojim očekivanjima jer su i oni radili to isto. Tim ju je podsjećao na dobro podmazan stroj. Uglađen, uigran, kao da jedni drugima čitaju misli. Ta ju je misao nasmijala. Možda su zapravo oni bili telepati. Zar to ne bi bilo genijalno? “Grace?” Trepnula je i vratila pozornost na Rija koji je s iščekivanjem zurio u nju. Sudeći po izrazu njegova lica, očito to nije bilo prvi put da ju je zazvao. Dok je ona analizirala njega i njegove momke, on joj je pokušavao privući pozornost. “Tu si”, rekao je uhvativši joj pogled. Odmah se zarumenjela. “Oprosti, što si rekao?” 100


Zatresao je glavom kao da se zabavlja. “Pitala si me što ćemo sad. Samo sam te pitao na što misliš.” Na trenutak se namrštila jer se nije sjećala što je htjela pitati. Ali prisjećajući se svega što je vidjela s njegovim ljudima i činjenice da se sve činilo potpuno obično i svakodnevno, shvatila je da je upravo to htjela pitati. Mahnula je rukom pokazujući po prostoriji kao da će time nekako otkriti svoje misli. “Pitala sam što ćemo sad. Otišli smo iz SAD-a i došli ovamo. Što dalje? Kad ću vidjeti Sheu? Rekao si kad bude sigurno, ali hoću li ikad biti sigurna? Premda cijenim sve što ste ti i tvoj tim učinili - i nikad to neću zaboraviti - ne možeš me zauvijek držati ovdje izoliranu od svijeta. Ti imaš život. Ja ga baš i nemam, ah jednog dana bih voljela.” Zaobišao je šank u kuhinji. Pomislila je da će doći do mjesta gdje je ona sjedila, ali samo se naslonio na šank, gurnuo palčeve u džepove traperica i proučavao je. “To je dobro pitanje. Nisam još posve siguran.” Čelo joj se naboralo. Nije mislila da će to reći, ali barem joj nije lagao. Još nijednom. Nije je zaklanjao od istine koliko god ona katkad bila neugodna. Nije joj davao lažnu nadu i nije zaobilazio probleme. Privinula je jedan jastuk na grudi i nagnula se naprijed tako da je bradu smjestila na njegov tvrđi rub. “Opet odlazimo?” Od pomisli na odlazak iz ove kuće naglo je postala tjeskobna. Što je bilo glupo jer je u njoj boravila tek manje od dvadeset i četiri sata. Ali osjećala se sigurno. A sigurno je bila riječ kojom već jako dugo nije opisala kako se osjeća. Zaboravila je kakav je osjećaj spustiti obrambene zidove makar na pet minuta. Rio je odmahnuo glavom. “Ne, barem ne još. Ispitujem situaciju. Tražio sam nekoliko usluga. Ono što zasad znam jest da te Titan traži. Upozorio sam Sama da se pobrine da Shea bude izvan opasnosti i da budu spremni na sve.” Namrštila se i spojila obrve. “Sam je tvoj šef, je li tako? Onaj koji vodi KGI? Je li on Nathanov stariji brat?” A onda joj je sinula potpuno nepovezana misao. Iznenadila ju je i na trenutak je paralizirala. Pogledala je u Rija i čvrsto stisnula obje šake. “Je li Shea već udana? Rekao si mi da su ona i Nathan zajedno. Da je on voli.” Pomisao da je propustila sestrino vjenčanje bila je više nego što je mogla podnijeti. Morala je uložiti svu snagu da se ne raspadne u bujicu suza. Jedino što ju je u tome sprječavalo bilo je to što je znala da, počne li, neće moći stati. To bi bila posljednja kap. Još jedan dokaz da su ona i Shea sad živjele potpuno odvojene živote. Ovaj put se Rio premjestio do kauča na kojem je sjedila. Polako se spustio i bedrom joj okrznuo koljena. Uzeo joj je jednu ruku i nježno joj razdvojio prste. Zatim joj je rukom kliznuo po obrazu i palcem obrisao 101


kut oka kao da provjerava ima li u njemu suza. To ju je natjeralo da ponovno digne pogled i uhvati njegov. “Ne bi se vjenčala bez tebe”, tiho je rekao. “Ti si jedino o čemu je razmišljala. Vratila se u onu prokletu kuću u koju nisi trebala ulaziti jer je znala da si bila tamo, znala je da si u nevolji i sve bi bila učinila da te spasi. Osjećala se krivom jer je ona bila na sigurnom, okružena ljudima kojima je stalo do nje, a nije imala pojma gdje si ti. Jesi li uplašena i sama, ozlijeđena ili u opasnosti. Stalno je pokušavala uspostaviti kontakt s tobom. Kad sam se javio da ću povesti svoj tim u potragu za tobom, preklinjala me da te čuvam. Ne želi ništa nego da se vratiš kući i da budeš s njom.” Zapekle su je suze, ali ipak se nasmijala kroz bol jer je predobro znala kako je Shea vatrena kad je riječ o ljudima koje voli. Uvijek se zaštitnički odnosila prema njoj premda je Grace bila godinu dana starija. Ali Shea je na mnogo načina bila... Grace nije znala koju riječ traži. Događaji iz prošle godine dramatično su promijenili njezinu sestru. Nije više bila ona slatka, naivna i nježna žena koja ne bi mrava zgazila. Bila je čvršća i mnogo ciničnija, a Grace su te promjene beskrajno brinule. “Pričaj mi o Nathanu i njegovoj obitelji”, rekla je glasom u kojem je još bilo boli. Bilo je i u njezinoj duši. “Jesu li dobri prema njoj? Je li sretna? Želim samo najbolje za nju. Zaslužuje najbolje. Kad su nam roditelji ubijeni, rekla sam joj neke neoprostive stvari. Ali da nije bilo nje, sumnjam da bismo se žive izvukle iz one kuće. Samo želim da bude sretna. I voljena.” Rio je pružio ruku preko naslona kauča, ovio je oko njezinih ramena i povukao je prema sebi tako da je smjesti ispod svog ramena. “Nathan je obožava. Ne znam cijelu priču jer sam otišao brzo nakon što se on vratio s njom u Tennessee. Ti si joj bila najveća briga i prioritet. Nije htjela otići iz Oregona jer je bila sigurna da si negdje u blizini. Ali Nathan ju je ipak odveo na mjesto na kojem joj je mogao zajamčiti sigurnost i dobro je da je to učinio. Nathan, a preko njega i Sam, dali su joj obećanje. Obećanje koje će ispuniti KGI, da ćemo učiniti sve što je potrebno da te vratimo kući. Da nećemo odustati dok ne budeš na sigurnom. Ja sam tražio da mi dodijele taj zadatak.” “Zašto?” šapnula je. “Jer sam na onoj snimci nadzorne kamere vidio ranjivu ženu sa strahom u očima. Ah vidio sam i snažnu ženu koja je borac, ženu koju sam želio bolje upoznati, koju sam smatrao svojom od prvog trenutka kad sam je ugledao.” Grace je držala dah dok joj se nije zavrtjelo, a onda ga je ispustila u dugom izdahu koji ju je zamalo bacio na koljena. 102


“A što se tiče Nathana, on je prošao gadne stvari, stvari koje mu je Shea pomogla da izdrži. Ona ga je spasila. Dva mjeseca su ga držali zarobljenog u Afganistanu i uz njezinu je pomoć napokon uspio pobjeći. KGI je uspio doći do njega jer nam je Shea pomogla da nabavimo informacije. Ali sad je dobro. I njega i Sheu čeka dugo zacjeljivanje, ali barem su zajedno. Mislim da ih ne bi nitko uspio razdvojiti ni kliještima. Ideja srodnih duša zvuči malo patetično kad se izgovori naglas, ali nema drugih riječi za njihovu povezanost.” “Ne zvuči patetično”, tiho je rekla. “Zvuči prekrasno.” “U dobrim je rukama, Grace. Kunem ti se. Nathan nikad ne bi dopustio da joj se nešto dogodi. Umro bi za nju, a ima i petoricu starije braće koji su i više nego spremni sve učiniti za njega. Na raspolaganju su i Steeleov i moj tim. Prilično sam izbirljiv oko toga kome vjerujem i koga nazivam obitelji, ali ako postoji itko koga bih nazvao svojom obitelji, to su Kellvjevi.” “Zvuče stvarno super” rekla je sjetno. “Svidjet će ti se, a i ti njima.” Nakratko se namrštila jer joj se nisu činili stvarnima. Samo kao tema razgovora, ali jednog dana... Jednog će dana ponovno vidjeti svoju sestru, a ako se Shea uda za Nathana, oni će preko nje postati i njezina obitelj. Ideja da bi mogla imati tu golemu, zaštitničku obitelj nikako joj se nije činila stvarnom. Ali zvučala je tako lijepo da ju je zaboljelo u prsima. No oni nisu bili njezini. Bili su Sheini. Ona je imala Nathana. Grace je bila presretna zbog svoje sestre i osjećala je olakšanje. Ali bila je i zavidna jer je očajnički htjela imati sve ono u čemu je Shea uživala. Ljubav, podršku, stabilnost, normalan život, smijeh, djecu, veliku obitelj... Da bude sposobna disati. Smijati se. Živjeti bez straha. Zatvorila je oči i pokušala ponovno kontaktirati sestru jer je čežnja za njom bila poput opipljivog živog bića. Shea. Molim te, javi se. Na trenutak se mogla zakleti da je čula jeku u glavi. Samo slabašan glas, jako sličan Shei. Kao da joj doziva ime. I odmah je nestao. Ali osjećaj se zadržao nešto duže i Grace je osjetila kako joj utjeha kaplje u svijest i ublažava tugu. Otvorila je oči i vidjela da Rio zuri u nju, pogleda nježnog i punog razumijevanja. “Bila je tu”, rekla je napuklim glasom. “Samo na trenutak, ali kunem se da sam je čula. Možda sam umislila, ali kunem se da sam je osjetila.” Trljala se dlanovima po rukama, a onda omotala ruke oko sebe kao da će, ako se čvrsto zagrli, spriječiti sestrinu auru da izblijedi i nestane. 103


Rio ju je povukao dublje u svoj zagrljaj i držao je čvrsto privinutu na prsa. Položila je obraz na njegovu izblijedjelu majicu, upijajući toplinu i utjehu koju je nudio, a on joj je spustio obraz na glavu. “Doći ćeš do toga, već si ostvarila velik napredak. Nimalo ne sličiš onoj poraženoj, slomljenoj ženi koja me prije samo koji dan molila da je pustim da umre. Sišla si s one proklete planine svojim snagama, a imala si slomljenu ruku, slomljena rebra i podnosila nezamisliv mentalni i fizički napor. Služio sam s muškarcima koji ne bi mogli napraviti ono što je tebi uspjelo. Zato ne budi tako stroga prema sebi.” Nasmijala se primajući njegov oštar prijekor kao da je nježno tapšanje po leđima. Sviđao joj se Rio kad bi se nabrusio i ponašao se šefovski. “I što ćemo sad?” pitala je vraćajući razgovor na početak. Provukao joj je ruku kroz kosu igrajući se pramenovima. “Čekat ćemo.” Malo se odmaknula da ga može pogledati u oči. “Čekati što?” Ozbiljno ju je promotrio i odgovorio joj, kao i uvijek, iskreno. “Čekat ćemo dok ne bude sigurno da možemo otići ili dok oni ne povuku potez. Ili ćemo dovesti borbu njima ih ćemo ih pustiti da je oni dovedu nama. Kako bilo da bilo, obračun je neizbježan. Pitanje je samo kad će se dogoditi i gdje.” Grace je duboko udahnula i uložila golem napor da se ne trese, ali znala je da je podbacila. “Titan je tako opasan?” “Titan ne igra po pravilima”, rekao jc Rio hladnokrvno. “U njihovu svijetu postoje samo pravila koja sami sebi postave. Neuspjeh ne dolazi u obzir. Jedino što znaju jest ostvariti svoj cilj. A u ovom slučaju cilj si im ti.” Bespomoćnost ju je stisnula poput okova i istjerala joj sav zrak iz pluća. “Što se onda može učiniti? Kako ćemo se boriti s njima kad su tako prokleto nepobjedivi?” “Nisam rekao da ih je nemoguće pobijediti. Samo ti kažem da su ozbiljna prijetnja. Želim da ti to bude jasno. Da znaš, da živiš s tim i da si u svakom trenutku svjesna toga. Da ni na sekundu ne zaboraviš na oprez.” “Znači, možemo ih pobijediti?” Pokušala je ukloniti nadu iz glasa jer nije željela zvučati očajno premda se upravo tako osjećala. “Nemamo drugog izbora” rekao je Rio sumornim glasom. “KGI ima resurse, ali nismo na okupu. Ne možemo ostaviti Sheu, a ja sasvim sigurno neću ostaviti tebe. Što znači da će se samo polovica nas suprotstaviti cijelom Titanu. Ali trebaš znati i da KGI nikad ne gubi. Ne postoji grupa ljudi koja ima više srca, odlučnosti ili hrabrosti. Nigdje na 104


svijetu. Borimo se zato što vjerujemo u ono što radimo, a Titan se bori jer je za to plaćen.” Napetost koja joj se skupila i ukopala u trbuhu popustila je i postupno nestajala. Ispružila je ruku i dodirnula tvrde crte njegova lica.

“Znaš li što ja mislim?” Podignuo je obrvu. “Što?” “Mislim da si prilično poseban.” Izgledao je posramljeno, kao da nema pojma što bi odgovorio. Anije mu ni dala priliku. Nagnula se, stavila mu ruku na obraz i okrenula mu glavu tako da ga može poljubiti. S njim je bila nekako odvažnija, sigurnija u sebe. Vjerovala je u sve što je rekao o njoj. Zbog njega je vjerovala u to. Zbog njega se osjećala... vrijedno. Nikad u životu nije zapravo razmišljala o tome da bude s muškarcem, osim onih djevojačkih fantazija i hihotavih razgovora sa Sheom koja je bila malo hrabrija kad je riječ o seksu. Grace je bila previše plaha. Previše se bojala približiti nekome jer bi je roditelji opet odvukli kad bi došlo vrijeme za novu selidbu. Čeznula je za time da pusti korijenje i izgradi vezu, ali strašno se bojala pokušati s nekim uspostaviti vezu od straha da će je izgubiti. Sad vjerojatno nije bio pravi trenutak, ali kad se zadnji put osjećala sigurno kao sad? S Rijom se nije samo fizički osjećala sigurno i čuvano. Davao joj je više od fizičke zaštite. Zbog njega se osjećala cijela. Živa. Uzbuđena. Zbog njega se osjećala... dragocjena. Malo se pridignula i snažnije pritisnula usne na njegove. Uzbuđivalo ju je što je ona ta koja povlači potez. Kao da je izišla na slobodu poslije dugog zarobljeništva. Ona je donosila odluke. I kontrolirala svoju sudbinu. A ono što je sad htjela, više od ičega na svijetu, bilo je da je ovaj muškarac voli. Htjela se na nekoliko sati izgubiti u njegovim rukama, sakriti se od svijeta. Istraživati njegovo tijelo i pustiti one divne, grube ruke da klize po njezinu. Maštarija je bila tako živa da je zamalo zastenjala od čistog užitka koji joj je potekao venama. Rio se iznenada odmaknuo i u trenutku joj ugasio euforiju. Oči su mu buktjele, a prsti su mu bili čvrsto - i bolno - stisnuti za njezinu bradu jer ju je držao da je može gledati u oči. “Grace”, rekao je hrapavim glasom. “Ovo mora prestati. Osim ako... Osim ako ne želiš. Ali moraš znati kamo ovo vodi. Jer ako mi odmah sad ne kažeš da nisi htjela ništa osim poljupca, vodim te u spavaću sobu i vodit ću ljubav s tobom dok oboje ne padnemo s nogu.” “Želim više”, šapnula je. 105


Čim je izgovorila te riječi, zapljusnulo ju je mnoštvo emocija. Strah, užas, nervoza... Ali i zadovoljstvo zbog činjenice da je rekla što misli i pokazala hrabrost. Odvažila se i riskirala odbijanje. Cijeli joj je život bio ispunjen nesigurnošću i suzdržavanjem. Nikad nije riskirala. Nikad nije htjela ni na trenutak zakoračiti na sunce i uzeti ono što želi. “Koliko više?” pitao je Rio, tako intenzivna pogleda da joj je palio kožu poput plamenika. “Sve. Bilo što. Sve što mi možeš dati. Molim te, Rio. Nemoj da moram preklinjati, već mi je dovoljno teško.” Tiho je izgovorio nešto što je zvučalo kao psovka, a onda snažno pritisnuo usne na njezine, tako intenzivno da ju je progutao. Njegova su usta zaposjela njezina. U poljupcu koji nije bio nježan zahtjev, nego pečat posjedovanja. Obećanja onoga što će slijediti. Kad ih je napokon odlijepio, prsa su mu se nadimala od zadihanosti. Oči su mu sjaje, a ruka mu se tresla na njezinu licu. “Nikad nećeš preklinjati. Ni mene ni nikoga. Dat ću ti što želiš, Grace. Samo želim biti potpuno siguran da znaš u što se upuštaš.” Usne su joj drhtale, a koljena opasno klecala. Koža joj je bila rumena od vrućine. Bolna i živa. “Reci mi što želiš”, rekao je glasom koji je zvučao kao rezanje. “Želim to čuti od tebe.” To je vjerojatno bila najhrabrija i najteža stvar koju je ikad učinila, ali riječi su izišle iz nje bez trenutka oklijevanja. “Želim da vodiš ljubav sa mnom, Rio.”

106


21. POGLAVLJE

MORAO se svim silama obuzdati da je ne prebaci preko ramena i ne potrči prema spavaćoj sobi. Posljednje što je sad želio bilo je da je uplaši. Da preklinje? Zar je doista mislila da će ga morati preklinjali da vodi ljubav s njom? Kvragu, nije bio daleko od toga da se spusti na koljena i preklinje je da mu dopusti da je dodirne. Da ga pusti da joj pokaže nježnost koja joj je dugo bila uskraćena. Nije znao ni odakle bi počeo, toliko je bio zadivljen tom prekrasnom, hrabrom ženom koja je stajala pred njim i izgledala kao da se boji da će joj reći “ne”. Opet ju je poljubio, samo zato što nije mogao odoljeti. Bila je slatka, topla i neopisivo meka. Sviđalo mu se kako bi joj usne postale podatne u dodiru s njegovima, kao da potpuno upija trenutak. Spustio joj je ruke niz tijelo dok mu se prsti nisu isprepleli s njezinima. Zatim je zakoračio unatrag i povukao je za sobom. Pustio joj je jednu ruku, ali je drugu i dalje čvrsto stiskao, okrenuo se i zaputio prema spavaćoj sobi. Na trenutak je oklijevala i Rio je zamalo opsovao. Prokletstvo, izgubio ju je. Predomislila se i ono je očito bila impulzivna izjava, a ne nešto što je doista mislila. “Što je s ostalima?”

Odmah je osjetio olakšanje. Nije odustala. “Znaju da me ne smiju ometati. Bavit će se svojim poslom dok im ne kažem drukčije.” Dodirnuo joj je lice i nježno joj pomilovao liniju jagodica. “Vjeruj mi, Grace.” Oči su joj se zagrijale, a plavetnilo postalo tamnije. “Vjerujem ti.” Stisnuo joj je ruku i produžio prema sobi. Osjećaj nervoze kad su se našli iza zatvorenih vrata bio mu je potpuno nepoznat. Većina njegovih ljubavnih susreta, ako ih se može tako nazvati, bili su brzi. Večernji izlazak koji bi završio u hotelskoj sobi. Najčešće bi već idućeg dana nestao na zadatku. Volio se opustiti kao i svaki drugi muškarac, ali nikad nije dopuštao da mu se seks ili žena upletu u posao. Ali što je, kvragu, trebao učiniti sad kad mu je žena bila posao? I ne bilo koja žena. Nije bila netko koga je želio poševiti da što prije svrši, a onda se izvući iz kreveta i uskočiti u vojničke čizme. Želio je ići polako i obasuti je pažnjom koju je zasluživala. Želio je dodirnuti i okusiti svaki centimetar njezina prekrasnog tijela. Ali i više od 107


toga, želio joj se uvući u um i napuniti ga prekrasnim stvarima koje će zamijeniti sve ono zlo kojem je bila izložena. Povukla je ruku iz njegove i odvratila pogled grizući se za donju usnu. Izgledala je neodlučno i neodoljivo sramežljivo, tako da ju je poželio povući u zagrljaj i obećati joj cijeli svijet. “Grace.” Podignula je pogled, a brada joj je malčice zadrhtala. “Sad ću ti skinuti odjeću, ali ti mi moraš reći je li to u redu. Ako želiš da se ja prvi skinem da ti bude manje neugodno, može i tako. Reci mi što želiš i bit će tako.” Čelo joj se naboralo i izgledala je potpuno zbunjeno. Tada je shvatio da bi za nju najviše učinio kad bi jednostavno preuzeo stvar u svoje ruke tako da se ona sve vrijeme osjeća sigurno. Ne čekajući odgovor, približio joj se i uvukao joj ruke ispod ruba majice. Prelazio je dlanovima preko njezina mršavog trbuha i prema gore, vukući majicu za sobom. “Digni ruke.” Polako je podignula obje ruke i Rio joj je povukao majicu preko glave. Pogled mu je pao na meke nabrekline njezinih grudi. Punašnih i privlačnih. Savršeno ženstvenih. Bila je mršava zbog izgubljene težine pa su joj dojke na sitnom tijelu djelovale još punašnije. Bile su savršene veličine, taman dovoljno velike da mu stanu u šake. A bradavice su joj bile divno ružičaste. Meke oko sredine, a onda tvrde i uzdignute, nabrekle kao da preklinju za njegovim ustima. Počela se sramežljivo pokrivati, ali Rio ju je odmah zaustavio. “Nemoj, Grace, prekrasna si. Jako lijepa. Nemaš se razloga skrivati. Svakako ne od mene.” Osmijeh joj je bio kolebljiv, ali u očima joj je zaiskrilo. Gledala ga je kao da je jedini čovjek na svijetu, kao da je netko vraški poseban. Otkopčao joj je hlače i spuštao ih dok joj se nisu skupile oko gležnjeva. “Sjedni na rub kreveta”, rekao je. Držao ju je za ruku da se ne spotakne tih nekoliko koraka unatrag. A kad je sjela na rub, povukao je traperice s nje. Nosila je samo obične bijele pamučne gaćice, ali na njoj su izgledale kao najseksi komad iz Victorias Secreta. “Spusti se na leđa”, rekao je hrapavim glasom. Polako se spuštala dok nije legla na leđa, a kosa joj se raširila po krevetu. Noge su joj visjele s ruba kreveta i vrhovima prstiju dodirivale pod. Klizio joj je rukama uz noge, počevši od koljena pa prema bokovima. A kad je uvukao palce ispod ruba gaćica, sagnuo se i poljubio joj plitku udubinu pupka. 108


Zadrhtala je i koža joj se posvuda blago naježila. Polako joj je spuštao gaćice preko kukova otkrivajući tamne kovrče na vrhu bedara. Nastavio ih je povlačiti sve dok ih nije skinuo i bacio na pod. Ponovno joj je pronašao pogled i pročitao ranjivost u očima. “Voljet ću te, Grace. Okusit ću te i dodirnuti i osjećat ćeš se jako dobro. Ali moraš mi reći učinim li bilo što od čega ti je nelagodno. Obećaj mi.” “Obećajem”, šapnula je. Poljubio joj je jedno pa drugo koljeno. Zatim je uvukao ruku između njih i nježno ih razdvojio. Uživao je u svilenkastoj koži na unutarnjoj strani bedara. Poput satena. Klizio je dlanovima prema točki u kojoj joj se bedra spajaju, širio je sve više dok mu se njezina meka ženstvenost nije otkrila pred očima. Nježno je spustio usne umirući od želje da ih stavi na nju. Samo da je okusi na jeziku. Polako ju je jagodicama palaca otvorio još više, a ona je nekontrolirano zadrhtala i noge su joj se zategnule. Na trenutak ju je milovao, zadovoljan time da joj istražuje meke nabore. Dodirnuo joj je klitoris, samo jednim jednostavnim dodirom, a onda ga malo jače pomilovao. Ovaj put je podignula kukove, a šake jako stisnula s obje strane tijela. Kad je zagolicao meso u zategnuti pupoljak, prešao je jezikom po njemu. Grace je zavapila, ali nije dizao glavu da joj vidi reakciju. Napetost koja joj je odmah prostrujila tijelom otkrila mu je da joj se svidjelo.

Nježno je sisao, kvrcajući vrhom jezika po grumenu živaca, gladeći i izazivajući. “Rio!” Ime mu je zvučalo kao zadihani uzdah. Ona vrsta zvuka koji godi muškarčevu egu. Koji mu govori da ugađa svojoj ženi. Da u tom trenutku ne misli ni na koga drugog. Spuštao se sve niže, uživajući u njezinu okusu i načinu na koji se izvijala prema njemu. Liznuo joj je otvor, a onda približio ruku i uvukao jedan prst u nju. Malo mu je nedostajalo da ne zastenje. Bila je tako prokleto uska, a samo je prst uvukao u nju. Kako će tek biti veličanstvena kad se stisne oko njegove kite? Premda mu je tijelo vrištalo da skine proklete hlače i uđe u njezinu toplinu, znao je da ne smije nagliti. Grace je zasluživala bolje od brze ševe. Želio joj je dati više. Želio je da ovo bude... Pa, kvragu. Želio je da bude posebno. 109


Nema ništa gore nego brinuti se oko izvedbe kad shvatiš da nemaš mnogo vremena. Kita ga je upravo upozoravala da će, ako uskoro ne ude u završnu fazu, stvar vrlo brzo završiti. Duboko je udahnuo uvlačeći njezin miris i zamalo je odmah svršio u hlače. Morao se riješiti proklete odjeće. Mislio je da će iskočiti iz vlastite kože od nestrpljenja. Ponovno ju je poljubio, izvukao prst i pogledao u nju. Grace je zurila u njega, smušena izraza lica i očiju koje su gorjele od želje. “Da se nisi pomaknula”, uspio je protisnuti. Na brzinu se skinuo ili je barem počeo. Baš je vukao majicu preko prsa kad je čuo njezin hrapav glas. “Ne, nemoj žuriti. Molim te. Želim te gledati.” Morao je zatvoriti oči da se pribere. Sve što je radila i govorila dodatno ga je palilo. Nije se mogao sjetiti žene koja je bila tako radoznala i željna da ga vidi i uživa u njemu. Njegovu tijelu. Obično im se žurilo jednako kao i njemu. To je bio seks. Vruć, znojan, brzi seks. Da je bilo po njegovu, rastegnuo bi ga na cijelu večer. Usporio je i nastavio polako vući majicu preko prsa, ogoljavajući se centimetar po centimetar njezinu pohlepnu pogledu. Na trenutak ju je izgubio kad je napokon povukao majicu preko glave, ali kad mu je pogled opet pao na nju, milovala ga je očima. Bilo je posve očito koliko uživa u njemu. Vidio joj je u očima. Bilo je to jasno divljenje bez ispričavanja. Došlo mu je da isturi prsa ili zauzme neku drugu, jednako nezrelu mačo pozu. “A sad hlače”, šapnula je. Kad je izrekla taj zahtjev, pridignula se na jedan lakat pa se odgurnula drugom rukom tako da ga može cijeloga vidjeti. Da bude siguran da je potpuno zadovoljna, odmaknuo se korak unatrag da ga cijelog vidi. Kad je rukama krenuo prema patentu, čuo je kako joj je dah malo preskočio. Uživjevši se u striptiz, polako je otkopčavao rasporak i povlačio zatvarač bez žurbe. Nije odvajao pogled od njezina i uživao je gledajući svaku njezinu reakciju. Pitao se je h uopće svjesna koliko je ekspresivna i da joj se gotovo svaka misao reflektira u očima. Otkopčavši rasporak, uvukao je palce ispod ruba hlača, zastao na trenutak, a onda ih počeo polako vući dolje. Čim mu je kita iskočila, oči su joj se raširile. Podignula je pogled da uhvati njegov, a onda ga spustila pa opet podignula. Nije si mogao pomoći. Licem mu se raširio možda najsamodopadniji osmijeh u povijesti osmijeha. “Sviđa ti se što vidiš?” pitao je rastežući riječi. “Nisam mislila da si tip koji ne nosi donje rublje.” Podignuo je jednu obrvu. “To je sve što imaš za reći? Provokatorice jedna mala.” 110


Grace se nasmiješila i zarumenjela. “Samo mi je drago da mi ne možeš čitati misli.” Oči su mu se suzile i krenuo je naprijed, a kita mu je još više poskočila. Bila je tako napeta i nabrekla da mu je čak i hodanje bilo bolno. Osjećao se kao da će popucati po šavovima. Nikad u životu nije bio tako napaljen. Spustio je ruke na krevet sa svake strane njezinih kukova i spuštao se dok im usta nisu bila sasvim blizu i dok nije osjetio njezin dah na svojim usnama. “Reci mi o čemu si razmišljala, Grace.” Oči su joj se opet raširile i još jače je pocrvenjela. “Reci mi. Želim čuti svaku prljavu misao koja ti je prošla glavom.” Zjenice su joj se raširile, a oči potamnjele do tamno-plave boje. “Pitala sam se kako ćemo si odgovarati”, šapnula je kao da mu odaje tajnu. Nasmijao se i poljubio je. Strasno. Osmijeh mu je i dalje bio na licu kad se odmaknuo. “Odgovarat ćemo si, Grace. Vjeruj mi, pobrinut ću se za to.”

111


22. POGLAVLJE

OČI su joj se opet raširile i spustila je pogled kao da traži potvrdu. Omotao je ruku oko kite i trljao je gore-dolje dopuštajući joj da sama vidi pravu veličinu. “Vidiš? Nije loše” rekao je zafrkantski. I dalje nije izgledala uvjereno, ali ako se bude brinula oko veličine njegove kite i kad uđe u nju, zaključio je da će to značiti da ionako sve radi pogrešno. Lagano je stisnuo vršak kako bi odgodio vrhunac koji mu se bližio, a onda stavio ruke na njezina ramena i ponovno je usmjerio niže prema krevetu. Ovaj put se želio počastiti onim savršenim grudima. Želio joj je oblizati jednu stranu tijela od gore prema dolje pa se obrnutim putem vratiti na drugoj strani tijela. I premda je volio grudi kao i svaki drugi muškarac, umirao je od želje da joj pogladi stražnjicu i posveti neko vrijeme proučavanju svake obline njezine slasne pozadine. Zaobljena stražnjica uvijek bi ga dovodila do ludila i premda je Grace bila mršava od svega što je proživjela, i dalje je imala stražnjicu za poludjeti. Već je više puta fantazirao o tome da je zgrabi dok nasrće u nju. Ili da stavi dlanove na nju dok je uzima odostraga. Kvragu, razmišljao je čak i o tome da je uzme analno zbog čega mu je došlo da se nazove raznoraznim gadnim imenima. Bila je tako slatka, nježna i prekrasna, a njemu su kroz glavu prolazile slike iz prljavog pornofilma. Smjestio joj se između nogu i sagnuo se da joj konačno stavi usne na nabrekle bradavice. Kitom ju je okrznuo između nogu i ostala je stisnuta između njihovih tijela, a vrhom je dodirivala meku kožu njezina trbuha. Namjestio se tako da joj je mogao dotaknuti obje dojke a da se ne pomakne. Sviđao mu se osjećaj da mu okružuje kitu. Neumorno se izvijala ispod njega i znao je da postaje nestrpljiva. Nije bila jedina. Liznuo je jednu tvrdu bradavicu, liznuo je opet, a onda nježno uvukao u usta. Ona mu je provukla prste kroz kosu i iznenadila ga divljinom svog stiska. Prsti su joj bili stegnuti oko njegovih dugih pramenova, a šaka čvrsto stisnuta na njegovoj glavi. Kvragu, mogla bi mu počupati svu kosu, a njega ne bi bilo ni najmanje briga. Može je cijelu iščupati ako će vikati njegovo ime dok to bude radila. “Sviđa mi se”, zadihano je rekla. 112


Nasmijao se iznad njezinih grudi, a onda podignuo glavu da je pogleda u oči. “I meni se sviđa. Imaš prekrasne grudi, Grace. Cijeli paket je prelijep izvana i iznutra.” Vlažnost joj je zasjala u očima i sagnuo se da je poljubi u usta. “Nisam to rekao da te rasplačem. To je živa istina.” Pomilovala mu je obraz i mekim prstima trljala hrapavu čeljust. “Hvala ti na tome. Što mi vraćaš dio onoga što sam izgubila.” “Bude li po mome, sve će ti se vratiti.” Opet joj je poljubio usne, a onda se nagnuo prema drugoj dojki. Pokrio ju je dlanom i stiskao da bradavica što više iskoči. Pažljivo je klizio zubima po njoj i nježno je gricnuo prije nego što ju je cijelu uvukao u usta. Opet ga je uhvatila za kosu usmjeravajući mu pokrete. Vrlo brzo je shvatio da joj se sviđaju laki dodiri za kojima slijedi snažno sisanje. Trljao je kitu između njezinih nogu, zatim po trbuhu, oponašajući pokrete koje će njihova tijela uskoro izvoditi. Svaki put kad bi joj posisao bradavicu, postala bi mu vlažnija i skliskija oko kite. Definitivno joj je pronašao slabu točku. Pohlepnije je reagirala na dodire i poljupce po dojkama nego kad joj je gurnuo jezik u picu, premda je teško mogao reći da joj se i to nije svidjelo. “Izluđuješ me”, rekla je povlačeći ga natrag na svoje grudi. Nasmijao se i trznuo kad ga je još jače uhvatila za kosu. Na početku je na spomen vođenja ljubavi bila sramežljiva i plaha, ali kad je došlo do toga što joj se sviđa, nije ni najmanje oklijevala. Zadržao je usta na njezinim grudima, ali je jednu ruku spustio niže između njihovih tijela. Provukao je prste kroz vlažnost njezina otvora i testirao je li spremna. Bila je vruća i vlažna i čim joj je samo vrškom jednog prsta prošao kroz ulaz, izvila se prema gore i zastenjala. O da, spremna je. Poljubio ju je još jedanput, a onda je povukao niže na krevetu tako da joj je stražnjica bila taman na rubu i upravo na pravoj visini i pod pravim kutom da je uzme. “Omotaj noge oko mene”, rekao joj je. Nije želio da joj bude neudobno, a ako joj ne bude nekako držao noge, to što je bila na samom rubu kreveta značilo bi da joj neće biti baš udobno. Spremno ih je ovila oko njegova struka, a on joj je uvukao ruke ispod stražnjice uživajući u osjećaju onih bujnih guzova u svojim dlanovima. Izvukao je jednu ruku, uvukao prst u nju da je bolje pripremi, a onda uzeo kitu u ruku i namjestio je na otvor. Gurnuo je naprijed samo milimetar i njezina ga je vrućina odmah obavila. Natečeno ga je tkivo čvrsto zagrlilo i otežalo mu ulazak dublje. 113


očiju.

To je bio jebeno najnevjerojatniji osjećaj koji je ikad doživio. Ali ona je izgledala nesigurno i napeto i gledala ga je razrogačenih

Povukao se premda nije ni glavićem ušao u otvor. Spustio je ruku i milovao je između nogu, izazivao jer je želio da se opusti. Bila mu je vlažna pod prstima i počela se izvijati uvis reagirajući na nježne dodire. Opet joj je našao otvor i gurnuo naprijed, a ona se odmah ponovno napela. Čelo joj se nabralo i izbrazdalo od straha i u tom je trenutku iznenada shvatio. Odmah je izišao iz nje, ne trudeći se sakriti svoju šokiranost. “Grace?” Zurila je u njega plavim očima koje su bile staklaste od suza. Osjetio je mučninu. Naudio joj je. Naudio joj je, a to je bilo posljednje što je želio učiniti. Bila je djevica, a on nije ni znao. Malo je nedostajalo da ode predaleko, zamalo je nasrnuo u nju jednim potezom jer je toliko strasno želio do jaja uroniti u njezinu slatku vrućinu. Razderao bi je u svojoj žurbi. “Zašto mi nisi rekla?” promuklo je pitao. “Ovo je definitivno razgovor koji smo trebali prije obaviti.” Zarumenjela se i odvratila pogled, a oči su joj se napunile sramom. Ali sagnuo se iznad nje, pritisnuo tijelo na njezino i stavio joj ruke na lice prisilivši je da ga pogleda u oči. “Nemoj me pogrešno shvatiti”, srčano je rekao. “Nije stvar u gađenju ili u tome da te ne želim. Riječ je o tome da ti ovo želim učiniti najboljim mogućim iskustvom. Nisi doživjela ništa osim boli i zlostavljanja. Ovo nije samo tvoj prvi put, Grace. I meni je prvi put. Moj prvi put s tobom i želim da se oboje ovog iskustva sjećamo samo kao nečeg prekrasnog.” “Ti ga činiš prekrasnim” šapnula je. “Zbog tebe se osjećam lijepom. Željenom. Zbog nikog se nikad nisam osjećala kao s tobom, Rio. Molim te, nemoj stati. Žao mi je što ti nisam rekla. Trebala sam ti vjerovati dovoljno da otpočetka budem iskrena. Ah jako sam te željela i nisam htjela da činjenica da sam djevica izazove nelagodu između nas. A možda... možda sam mislila da me nećeš toliko željeti kad čuješ da nemam iskustva”, dodala je s grimasom na licu. Da je neće željeti? Kvragu, primitivnije špiljski čovjeku njemu upravo pobjednički urlao i lupao se u prsa poput prokletog neandertalca. Glupa je činjenica da mu je bilo drago što Grace nije imala druge ljubavnike. Da nikoga nikad nije željela dovoljno da mu se preda. “To je bila glupa misao”, rekao je namrgođeno. Usne su joj se izvile u osmijeh i oči su joj zasvjetlucale. Podignula je ruke do njegova lica i stavila ih na njega kao što je on njoj učinio, a 114


onda približila usne njegovima. “Onda vodi ljubav sa mnom”, promrmljala mu je na usnama. “Molim te.” Otklizao je tijelom niz njezino zastavši da joj jezikom dodirne bradavice. “Čim te opet natjeram da poludiš od požude.” “Već jesam”, rekla je bez daha. Ali on ju je strpljivo zavodio, svojim ustima, slatkim riječima, nježnim milovanjima. Ljubio ju je po trbuhu, a onda kleknuo na dno kreveta tako da su mu usne bile točno između njezinih bedara. Jedan poljubac. Samo jednostavan poljubac koji joj je utisnuo u drhtavo meso i mislila je da ju je pogodio grom. Izvila se u zrak i hvatala dah dok joj je jezikom kružio oko klitorisa i neumorno ga izazivao. Koljena su joj se tresla. Cijelo joj je tijelo drhtalo dok je on nastavljao ustima voditi ljubav s njom. Poljubio joj je otvor. Slatkim, nježnim poljupcima isprike kao da govori da mu je žao što mu je naudio. A onda se odmaknuo i gurnuo prst u nju testirajući otpor. Lagano ga je pomicao prateći reakcije na njezinu licu. Kad se namrštila, odmah se povukao i spustio usta da joj olakša bol. “Rio, molim te!” Uspravio se iznad nje i pogledao je ozbiljnim očima. “Rekao sam ti da me nikad nećeš morati preklinjati, Grace. Ni za što.” Kliznuo joj je dlanovima po trbuhu pa gore prema grudima i obje ih pokrio šakama. Zagledao se u njezine prekrasne oči i spustio jednu ruku da joj se ponovno namjesti između bedara. Protrljao joj je palcem klitoris, a onda ravnomjernim pritiskom počeo ulaziti u nju. Nije želio samo odjednom navaliti, ali ni odgađati neizbježno pa joj odugovlačenjem nanijeti još više boli. Popustila je njegovu neumornu pritisku i čuo je kako je tiho uzdahnula. Napela se oko njega. Oči su joj se raširile, a usne razdvojile u tihom vapaju, ali onda se jako ugrizla za usnu kao da obuzdava provalu. On je napeto progutao i zategnuo čeljust upregnuvši svu odlučnost da zadrži kontrolu. Mislio je da će iskočiti iz vlastite kože. Bila je vruća i natečena oko njega i držala ga tako čvrsto da je gotovo otupio od užitka. U cijelom životu nije osjetio nešto tako ugodno. Ali kad ju je pogledao u oči i vidio suze koje se hrabro trudila zadržati, bol u prsima mu je rasla sve dok od nje nije mogao disati. “Dušo, žao mi je”, šapnuo je. Poljubio joj je čelo, obraze, nos i obje vjede. Poljubio joj je kut oka odakle je jedna suza uspjela pobjeći i zatim je polizao. “Neću ti više nauditi, kunem se.” Podignula je bradu uvis i gladno potražila njegova usta. “Molim te, samo nemoj stati. Nemoj... otići. Nisi mi naudio. Samo sam bila u šoku, a onda me shrvalo. Preplavile su me emocije, ništa drugo.” 115


“Šššš, dušo”, tješio ju je. “Ne idem ja nikamo.” Maknuo joj je jedan pramen s obraza i opet je poljubio, polako i tako nježno da ga je zaboljelo. Kao da ju je mogao ostaviti. Nije išao nikamo dok ona ne bude i više nego zadovoljena. Samo bi mrtav ostavio stvari u sadašnjem stanju. Toliko mu je pitanja prolazilo glavom da mu se zavrtjelo od njih. Najvažnije je bilo kako je ova žena došla do sadašnjeg trenutka, a da nijedan muškarac prije njega nije vodio ljubav s njom Jesu li svi bili totalni idioti ili se ona namjerno držala na distanci? A ako je odgovor ovo drugo, zašto je odabrala njega i zašto sad? Bilo je glupo i besmisleno iščitavati previše iz činjenice da je upravo njemu dala svoje djevičanstvo. Nikom drugom nego njemu. Dobio je dragocjen dar i zbog toga osjećao divlje zadovoljstvo. Nitko drugi neće nikad dobiti ono što je njemu dala. Samo je njegovo. “Pogledaj me” rekao je. Kad mu je udovoljila, ponovno ju je poljubio i ostao sasvim nepomičan. Bojao se pomaknuti prerano, prebrzo ili joj nanijeti još više boli. “Ići ćemo lijepo i polako.” Kimnula je i vidio joj je bljesak olakšanja u očima. “Podignut ću se taman dovoljno da opet stavim usta na te predivne grudi. Želim da se što više opustiš. Želim da uživaš u ovome. Sviđalo ti se kad sam ti dirao grudi i bradavice.”

Jako se zarumenjela, ali lamanjem je potvrdila. “Kad sam to maloprije učinio, navlažila si se. Sad ćemo to ponoviti i zatim ću ići jako polako i bit ću ekstra nježan dok se ne ufuramo, može?” Opet je zasuzila i zamalo mu iščupala srce iz vražjih grudi. A onda je ispružila obje ruke i stavila ih na njegovo lice. Povukla ga je prema sebi na divlji poljubac koji ga je ostavio bez daha. A imao je još jednu nezgodnu posljedicu - još više ga je ukrutio u njoj. Trzala se i vrpoljila ispod njega kao da pokušava pronaći pravo mjesto dok se prilagođava njegovoj veličini i navikava na muškarca ondje gdje još nijedan prije nije bio. “Hvala ti što je zbog tebe ovo savršeno”, rekla je prigušenim glasom. Tim ga je riječima ostavila bez teksta. Otvorio je usta, ali iz njih nije izišlo ni slovo. Savršeno? Zurio je u nju kao da je prolupala, ali ona se samo nasmiješila i opet ga poljubila. “Ne mogu zamisliti da bi itko drugi bio tako nježan i drag. Prava si enigma, Rio. Izvana tvrd, ali znaš što? Mislim da si iznutra mekan kao mačić.” “Kao mačić?” Bio je prestravljen. Mekan kao mačić? Ako njegovi ljudi to ikad čuju, jebeno je nadrapao. Nikad mu neće dopustiti da zaboravi i do besvijesti će ga zadirkivati. 116


A kad bi za to doznao onaj drugi tim, Steeleov tim... Nije mogao ni zamisliti što bi uslijedilo. Steele bi mu to idućih deset godina nabijao na nos. Njezin je osmijeh postao još veći. “Da, mačić. Slatki, prekrasni mačić.” “Kvragu.” Nasmijala se, a on je zaključio da mu je taj smijeh na njegov račun ipak draži od onih suza prije nekoliko minuta. “A sad, ako se dobro sjećam, spomenuo si nešto o mojim grudima”, promrmljala je. Podignuo je jednu obrvu. “Da, gospođo. Sviđa mi se kad mi šefujete.” “Poljubi ih”, tiho je zamolila. “Volim tvoj jezik i tvoja usta i kad ih sišeš. Ne mogu ni opisati koliko je osjećaj dobar.” Njezine su riječi prozujale poput ugodne glazbe preko njegovih ušiju i niz tijelo izazivajući drhtavicu do kostiju. Kita mu je nahrupila naprijed i baš se namjeravao ispričati kad je ona nježno zastenjala, zatvorila oči i nakrivila grudi prema gore kao da ga nijemo poziva.. Osjećajući olakšanje jer je ono najgore naizgled prošlo, rado joj je udovoljio. Polizao je jednu bradavicu pa se prebacio na drugu i dao joj isti tretman. Grickao ih je, sisao i lizao, prebacivao se s jedne na drugu dok se Grace nije počela previjati pod njim. Pretpostavljao je da nije bila uopće svjesna da sama obavlja sav posao oko njegove kite i pustio ju je da to radi svojom brzinom premda ga je ubijalo što nije mogao samo silovito navaliti. Izvijala je kukove uvis, uzimala ga dublje, a gležnjevi su joj bili prekriženi na dnu njegovih leđa. Tako je čvrsto bila omotana oko njega da je bio siguran da će još danima imati otiske njezinih peta na guzici. “Rio, molim te.” “Što me moliš, dušo?” “Ne znam!” jauknula je. “Treba mi...” Zatvorila je oči i ponovno podignula kukove. “Molim te.” Bila je potpuno mokra oko njega. Klizava i vruća, i nije više bila tijesna kao prije. Bila je blizu orgazma i želio joj je priuštiti nešto jebeno genijalno. “Drži se, dušo, je li može? I vjeruj mi da ću te odvesti gdje želiš.” Smjesta mu je stavila ruke na ramena. Zarila mu je nokte u meso i pogledala ga. U očima joj je sjalo povjerenje, kao svjetlo u najmračnijoj noći. Pogodilo ga je u utrobu. Laskalo mu je što mu je toliko davala. Čvrsto ju je stisnuo u zagrljaj i počeo spor i odmjeren ritam nasrtaja. Uzdahnula je i zastenjala. Ispuštala je sitne uzdahe i jecaje. Bila je glasna i nemirna, i uživao je u svakoj sekundi. “Još”, tražila je. 117


Nasmijao se, poljubio joj ona sočna usta i zatim počeo nasrtati u nju, duboko, jako, pokazujući joj da je njegova. “O, da”, zadihano je izgovorila. “Sviđa mi se i to.” “I meni, dušo, i meni.” Mišići su mu se napeli i izbočili. Čvrsto je stisnuo zube, odlučan u namjeri da ona bude prva zadovoljena. Oči su joj se raširile, tijelo zategnulo, a pica joj je vibrirala oko njegove kite tjerajući ga sve bliže ludilu. “Hajde, dušo. Prepusti se. Ne odupiri se. Samo pusti neka se dogodi.” Rastopila se, kao tekuća svila, okružila ga i okupala ga svojom slatkoćom. A onda je osjetio kako se steže oko njega. “Kvragu, i ja ću svršiti. Ne daj da te ozlijedim.” Viknula mu je da ne prestaje. Izgovorio je njezino ime svršavajući u valovima. Nekoliko dugih trenutaka poslije još je svršavao kad je ona omlohavila ispod njega. Nabijao se u nju opet i opet izlijevajući se unutra. Još uvijek drmajući kukovima, spustio se i legao na nju. Bože, kako je samo dobra. Nije se želio nikad izvući iz nje. Kita mu se još trzala i cijedila, ali bio je duboko u njoj i nikad se u životu nije osjećao tako prokleto zadovoljno. Povukao ju je bliže sve dok se nije zabrinuo da neće moći disati, ali bila je pritisnuta uz njega, oko njega, njezina koža uz njegovu i ništa drugo nije bilo važno. Trenutak poslije okrenuo ih je na bok, ignorirajući njezin pospani protest. Zbog tog je pokreta kliznuo iz njezine topline i oboje su zastenjali premda, pretpostavio je, iz različitih razloga. Sigurno je bila nadražena poslije ove epske ljubavne sesije. A on nikad u životu nije proveo toliko vremena u nekoj ženi tijekom samo jednog seksualnog susreta. I još je bila djevica. Spustio je pogled na kitu i namrštio se kad je na njoj vidio krv. Nije mu se sviđala pomisao da joj je bilo kako nanio bol. Već je imala dovoljno boli u životu. “Ostani na boku”, šapnuo joj je na uho. “Idem po krpu da počistim, a onda možeš spavati ako želiš.” “Mmm-hmmm”, promrmljala je. Nasmijao se pa se spustio s kreveta i otišao u kupaonicu da se očisti mokrim ručnikom. Pustio je vodu da teče dok nije bila jako vruća, a onda smočio još jedan ručnik i ocijedio ga. Kad se vratio, oči su joj bile zatvorene, ali čim se popeo na krevet, pronašla ga je pogledom. “Raširi noge za mene”, nježno je rekao. Sramežljivo je razdvojila noge, jednu podignula uvis pa savila koljeno da osloni stopalo o drugu nogu. 118


Uzdahnula je kad joj je pritisnuo topli ručnik na kožu. Bilo je nešto izrazito intimno u činjenici da je brisao dokaze svoga posjedovanja. Ručnik je cijeli bio zamrljan njezinom krvlju i njegovom spermom. Dugo je zurio u njega, postajući svjestan njegova značenja. Bila je djevica, a on joj je bio prvi. A nije se ni sjetio staviti kondom. Još neodgovornije od činjenice da nije upotrijebio kondom bilo je to što ga nije bilo briga što ga nije stavio. U njegovoj je glavi ona bila njegova. Što god se dogodilo kao rezultat njihova vođenja ljubavi, zajedno će se nositi s time. Kao što su se nosili s opasnostima koje su ih pratile. Bacio je ručnik na pod te se uvukao pokraj nje ispod pokrivača, stisnuo je uz svoje tijelo i namjestio joj glavu pod svoju bradu. Bilo je mnogo toga o čemu je trebalo razmisliti. Mnogo odluka za donijeti. Ah neke su već bile donesene. Poput prvog puta kad je vidio Grace Peterson i zaključio da je njegova. Tražio ju je. Zakleo se da će je zaštititi. Bila je ovdje u njegovim rukama, u njegovu privatnom utočištu. Njemu je to bilo ravno prosidbi.

119


23. POGLAVLJE

GRACE je spavala laganim snom, čvrsto ušuškana u Riov zagrljaj. Nikad nije zapravo spavala, nego bi egzistirala u nekom stanju nalik na san. Bila je klonula i potrošene energije, ali na čudesno dobar način. Uživala je ležati tako priljubljena uz njega. Bio je snažan, tvrd kao cigla, ali topao i utješan. Osjećala se voljeno, a bila je slaba na taj osjećaj. Htjela je nekoga tko će joj pokazati onu vrstu brige koja premašuje nepristranu i neosobnu vezu. Protrljala je obraz o njegova prsa i uzdahnula. “Čemu taj uzdah?” Podignula je glavu i vidjela da je budan i da je znatiželjno promatra. Naslonila je glavu na dlan i gurnula lakat pod jastuk da ga može vidjeti, a da mu ipak ostane što bliže. “Došlo mi je”, rekla je jednostavno. Dodirnuo joj je obraz i zatim kosu, lagano je gladeći dok ju je i dalje proučavao. A onda je nakrivio glavu na jednu stranu. “Zašto ja?” Toplina joj se polako uvukla u obraze. Nije namjerno pokušala pogrešno protumačiti njegovo pitanje. Nije bila potpuno sigurna koliko bi trebala biti iskrena. Njezin odgovor na to pitanje mogao bi promijeniti mnogo toga između njih. Ili neće promijeniti ništa. “Moraš znati kako je moj život izgledao”, tiho je rekla. “Uvijek u pokretu, uvijek bez prijatelja. Nikad nisam mogla vjerovati nikome. To je bilo toliko ukorijenjeno u Sheu i mene da nam je poslije nekog vremena postalo prirodno živjeti kao vukovi samotnjaci. Shea... Shea je bila malo bolja u tome od mene. Odnosno, više se trudila. Htjela je normalan život i mislim da je na početku bila malo naivnija jer je mislila da će moći imati tu normalnost. Obje smo poricale okolnosti u kojima smo bile, ali ona je više od mene ignorirala stvarnost onoga tko smo i što smo. Mislim da je Shea mislila da ta realnost neće postojati ako se ona bude ponašala kao da ne postoji. Za mene je to bila svakodnevna bitka. Stalno sam gledala druge kako pate. Znala sam za bolesnu djecu. Živjela sam znajući da im mogu pomoći. Da mogu napraviti razliku, a ipak nisam to nikome mogla reći i ako bih pokušala ostvariti kontakt s nekim od njih, time ne bih razotkrila samo sebe, nego i svoju sestru.” “To je golema odgovornost s kojom je trebalo živjeti”, promrmljao je Rio. “Mrzila sam samu sebe.” Kliznuo joj je rukom po licu i ostavio je na obrazu gledajući je ravno u oči. “Nemoj mrziti sebe.” Poljubio ju je i zadržao usne na njezinima dok joj je milovao kosu. “Ne možeš biti odgovorna za cijeli 120


svijet. Ne možeš svima pomoći. Znaš kako to utječe na tebe. Kako ćeš ikome pomoći ako umreš?” “Ali frustrira me, razumiješ? Osjećam kao da sam dobila taj izvanredan dar, ali ne mogu ga koristiti jer bih mogla pretjerati i umrijeti. Koja je onda poanta i svrha tog dara? Ako ga ne koristim, to se čini neodgovorno i sebično. A ako ga koristim, ugrožavam sebe i sestru. Što god učinila, nije dobro.” Opet je bila na rubu suza i umjesto da ponovno pokaže slabost, okrenula je lice prema jastuku i ukopala se bliže Riju tako da joj je glava bila zgurana između njegove brade i jastuka. Nastavio joj je gladiti kosu provlačeći prste kroz pramenove. Dugo je šutio i u prostoriji se čuo samo zvuk njegova disanja.

Kad je progovorio, glas mu je bio poput tihe tutnjave, ozbiljan no ipak miran. “Nemam odgovor na to, Grace. Možda tvoja prava svrha još nije otkrivena. Možda trebaš preživjeti do dana kad ćeš doznati zašto si dobila taj dar.” Upila je njegove riječi i umirila se. Polako je podignula glavu i zagledala mu se u oči. “Misliš da je tako?” Slegnuo je ramenima. “Doista vjerujem da sve ima svoju svrhu. Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme” Oči su joj se raširile kad je shvatila da je upravo citirao odlomak iz Biblije. Zadirkujuće ju je pogledao. “Što je? Misliš da nisam religiozan tip?” Nije znala što bi odgovorila pa je samo šutjela. “Ono što želim reći jest da su čak i u davna vremena najmudriji ljudi vjerovali da svatko ima svrhu i da sve ima svoje vrijeme. Sad je tvoje vrijeme da zacijeliš, da ojačaš. A jednog će dana doći vrijeme kad će se tvoja svrha otkriti. To možda neće biti danas, ni sutra, ni čak iduće godine. Ali ne vjerujem u slučajnosti u prirodi. Dobila si taj dar. I tvoja je sestra dobila istu sposobnost. Sigurno postoji razlog.” Usne su joj potonule prema dolje. “Ali mi nismo rođene, nismo uopće Božje kreacije. Začete smo u Petrijevoj zdjelici u nekom hladnom, sterilnom laboratoriju gdje su htjeli replicirati slučajeve posebnih sposobnosti koji se javljaju u ljudskoj populaciji. Nadali su se da će kombiniranjem pravih gena stvoriti nešto izvanredno.” Rio se nasmiješio i stavio joj prst na usne. “I misliš da On nije imao prste u tome? Samo zato što nisi začeta na tradicionalan način ne znači da tvoja svrha nije ništa veća. Što ako je On odlučio uzeti nešto loše i pretvoriti to u dobro? Pogledaj što je Shea učinila za Nathana, i za Swannyja. Živi su zahvaljujući njoj. Nikad ne podcjenjuj svoju vrijednost, 121


Grace. Ni svoju svrhu. S razlogom si došla na ovaj svijet. I sad si ovdje sa mnom iz nekog razloga.” Omotao je debeli pramen njezine kose oko prsta i lagano ga povukao. “Je li ti ikad palo na pamet da si ovdje zbog mene?” Upitno je podignula obrve. Što da kaže na to? Nije imala odgovor pa je odlučila obrnuti stvar. “A možda je tvoja svrha da me spasiš.” Nasmijao se. “Možda da. Možda ćemo na kraju spasiti jedno drugo.” “Zašto tebi treba spašavanje, Rio? Tko si ti? Je li ti Rio uopće pravo ime?” Svjetlost u očima kao da mu je malo potamnjela, a usne mu se stisnule u ravnu crtu. Zašutio je i polako odlutao prstima iz njezine kose. A onda se namrštio. “Pravo ime mi je Eduardo Bezerra. Eto, rekao sam ti nešto što većina ljudi ne zna.” Čelo joj se naboralo. “Ne izgledaš kao Eduardo. Rio ti bolje pristaje. Ali kako si dobio to ime?” “U vojsci prije ili kasnije svatko dobije neki nadimak. Otac mi je bio Amerikanac, a majka Brazilka. Rođen sam u Rio de Janeiru, ali preselili smo se s ocem u SAD kad sam bio jako malen. Otišao sam u vojsku čim sam završio srednju školu. Kad sam ušao u grupu za tajne operacije, prestao sam postojati kao Eduardo Bezerra i svima koji su ga poznavali rečeno je da je poginuo u borbi.” Implikacije onoga što joj je upravo rekao snažno su je pogodile. Namrštila se i zagledala u njega tražeći potvrdu. “Ali što je s tvojom obitelji, tvojim roditeljima? Rekao si mi da si imao sestru. Nisu valjda i njima rekli da si poginuo?” Bol mu je potopila oči i samo se okrenuo na drugu stranu. Pridignuo se povlačeći plahtu sa sobom i pognute glave sjedio na rubu kreveta nagnut prema naprijed. Grace je nespretno kleknula na koljena osjećajući se izloženo i ranjivo. Ali bilo je nešto u njegovim očima što ju je snažno pogodilo. Osjećala je njegovu bol. Na trenutak kao da joj je um opet otvorio onu mentalnu stazu i uspjela je zaviriti u njega. Bio je izmučen. Prepun krivnje. Gomile krivnje i tuge. Bojažljivo mu je dodirnula rame. Ustuknuo je, mišići su mu se trznuli i stegnuli pod njezinim prstima, ali nije odmaknula ruku. Omotala je ruke oko njega, spustila mu glavu na rame i čvrsto ga zagrlila pritisnuvši grudi na njegova leđa. Poljubila mu je zglob ramena i klečala tako držeći ga u rukama. “Jesi li vidjela sve? Na trenutak sam te osjetio u glavi”, rekao je ogorčeno. Ponovno ga je poljubila i ignorirala oštrinu u njegovu glasu. “Ne. Ne bih to učinila čak ni da mogu. Ne uspostavljam veze s ljudima s kojima 122


nisam bliska. To bi bilo kršenje privatnosti, a ja nikad ne bih zadirala u tvoju.” Podignuo je ruku i stavio je na njezinu koja mu je bila na prsima. “E pa sad si me bome stavila na mjesto. Puknuo sam jer si mi u glavi, a s druge strane mi se ne sviđa što si rekla da ne bi ulazila u nju jer ne uspostavljaš veze s ljudima s kojima nisi bliska. Čini se da ne mogu imati i ovce i novce, je li tako?” Spustila mu je bradu na rame i uzdahnula. “Reci mi što ne valja, Rio. Ne mora biti tako teško da ti moram čitati misli ili ulaziti u um. Trebaš mi samo reći što je. Rekli su tvojim roditeljima da si umro?” Čvršće joj je stisnuo ruku, a onda pažljivo opustio stisak. “Tako je. U to sam vrijeme bio mlad i idealist. Sve sam radio za veće dobro. Morao sam umrijeti kako bih služio svojoj zemlji. Nisam smio imati nikakve spone s drugima. Trebao im je pravi vojnik. Bez obitelji, bez prtljage, bez ičega što bi ga sputavalo. Ništa što bi bilo veći prioritet od misija. Moji su roditelji imah Rosalinu i mislio sam da će sve biti dobro.” Duboko je udahnuo i prešao rukom po licu pa je gurnuo dalje u kosu i ostavio je na zatiljku dok mu zglobovi nisu pobijeljeli od stiskanja. “Bio sam sebična budala u potrazi za slavom.” Grace se lecnula na samoosudu u njegovu glasu. “A sad? Znaju li da si živ?” “Znaju”, odgovorio joj je Rio, ali tako tiho da ga je jedva čula. “No za njih sam i dalje mrtav.” Grace je trepnula jer nije bila sigurna da ga je dobro čula. “Ne razumijem.” “Taj dio već znaš. Moja se sestra spetljala s muškarcem koji je bio sasvim pogrešan za nju. Bio je stariji i kontrolirao ju je. Prvoklasna gnjida od čovjeka. On ju je ubio.” Premda joj je to već prije rekao, ipak je zadrhtala na to kako je ležerno spominjao nasilje. “Da sam bio tamo, to se ne bi dogodilo. Otac mi je pretrpio srčani udar, a ja nisam ni znao. Bio sam previše zauzet spašavanjem svijeta ili sam barem tako mislio. A zapravo sam se utapao u nijansama sive, tako mutnima da sam gazio kroz vodu koja je bila potpuno neprozirna. Majka se bojala Rosalinina muža, a otac nije mogao mnogo učiniti zbog narušenog zdravlja. Taman sam bio između dviju misija i posumnjao sam u svoju svrhu. Morile su me sumnje jesam h učinio pravu stvar. Nisam više vjerovao u ono što smo radili. Nisam čak ni bio siguran kojem smo gospodaru služili. Otišao sam u sestrinu kuću i namjeravao sam vidjeti samo nju. Nisam znao ni ima li djecu. Samo sam je želio vidjeti, provjeriti je h sretna i zdrava. A našao sam trudnicu pretučenu tako brutalno da mi je umrla na rukama misleći da sam jebeni duh.” 123


Ostao je bez glasa i pokrio dio lica rukom. “Zakleo sam se da ću se osvetiti. Nisam znao što bih drugo učinio. Osjećao sam strašnu krivnju i odgovornost. Jedina misija u životu postalo mi je da natjeram toga gada da plati za ono što je učinio. Našao sam ga i ubio. Ne kajem se zbog toga. Patio je jednako kao što je Rosalina patila. A kad sam završio, otišao sam majci i ocu i ispričao im što sam učinio. Sve.”

Grace je ostala bez daha i potpuno se umirila prislonjena uz njega. Čvršće ga je zagrlila jer je osjetila da je ovo dio u kojem priča kreće nagore. Držala je dah strepeći od onoga što će sljedeće reći. “Nikad neću zaboraviti kako me majka gledala. Sa strašnom tugom i razočaranjem. Otac je izgledao iscrpljeno i sivo. Rekla jc da njezin sin nikad ne bi pustio obitelj da oplakuje njegovu smrt i da joj njezin sin ne bi došao u kuću krvavih ruku zaudarajući na osvetu. Zatim mi je rekla da u njezinim očima nisam ništa bolji od čovjeka koji joj je ubio kćer i da je njezin sin već godinama mrtav.” “Oh, Rio”, šapnula je. “Strašno mi je žao.” “Zaslužio sam to” rekao je turobno. “Nitko ne zaslužuje da mu se uskrati oprost.” “Okrenuo sam leđa svojoj obitelji.” Nije mu proturječila. Mnogo toga je mogla reći, ali na kraju to ne bi ništa promijenilo. A nisu mu trebale otrcane fraze. Neke vrste boli morale su zacijeljeti s vremenom i nikako drukčije, a nekim je ranama trebalo mnogo duže da zarastu. Ali mogla ga je barem utješiti, ponuditi mu istu utjehu koju je on dao njoj. Spustila se s kreveta pa mu se popela u krilo, opkoračila ga i omotala mu ruke oko vrata. Zagledao joj se u oči, a pogled mu je bio ozbiljan i intenzivan. “Moraš nešto razumjeti, Grace. Nikad ti neću okrenuti leđa. Ne idem nikamo. Zakleo sam se da ću te zaštititi i prije ću umrijeti nego pogaziti riječ. Nikad neću dopustiti da se ono što se dogodilo mojoj sestri i mojoj obitelji dogodi i tebi.” Prešla mu je rukom po čelu odgurujući mu kosu s lica. Nježno ga je milovala nadajući se da mu je: njezin dodir utješan kao što je njegov bio njoj. “Jesi li već napustio Titan kad si otišao u Rosalininu kuću?” “Nisam još bio donio konačnu odluku. Kao što sam rekao, bio sam između dviju misija. Kad je ona umrla, otišao sam i idućih godinu dana proveo loveći onoga govnara. A poslije konfrontacije s obitelji, znao sam da to ne mogu više raditi. Nisam se mogao vratiti. Činilo mi se kao izdaja premda su se roditelji ponašali kao da sam mrtav. Ali bez obzira na to, nisam se pridružio KGI-ju zbog njih, nego zbog sebe. Jer sam želio biti 124


čovjek koji se može svakog jutra pogledati u zrcalo i prepoznati osobu koja ga iz njega gleda. I biti u miru s njom.” “Jesi li zato uzeo misiju da mene pronađen?” znatiželjno je pitala. “Je li to bila neka vrsta pokore? Osjećao si da se moraš iskupiti za prošlost?” Namrštio se i lice mu je poprimilo intenzivan izraz. Jednom joj je rukom uhvatio bradu i držao je čvrsto na mjestu, a vrućim joj pogledom klizio po licu. “Jebote ne. Ti nisi predmet čija je svrha da mi ublaži krivnju. Zar si to mislila? Jer ako jesi, nisi rmogla biti više u krivu. Dobrovoljno sam se javio da te niađem jer sam, kad sam te ugledao, vidio svoju budućnost. Kao da mi je šok-granata bljesnula pred licem. U glavi mi je sve došlo na svoje mjesto. Nisam mogao otići ni da sam htio.” Zurila je u njega potpuno šokirana. Protrljao joj je palcem donju usnu i nagnuo se da je poljubi. “Ne očekujem da razumiješ. K vratu, ni sam ne razumijem. Ali očekujem da to prihvatiš. I mene. Jer, dušo, bila ti toga svjesna ili ne, odsad ću biti stalna pojava u tvom životu. Pitanje je samo kako ću se i gdje uklopiti kad ovo sve završi, ali odmah ti kažem da ne idem nukamo.”

125


24. POGLAVLJE

RIJA je pomalo zabavljalo što je Grace bila potpuno zbunjena njegovim riječima. Otvoreno joj je rekao da je njegova i da je ne pita za mišljenje o tome. Što ne znači da ga nije imala. Nije bio dovoljno dobar za nju i znao je to. Trebao joj je netko mnogo bolji od njega. Zasluživala je bolje. I ako mu kaže da prošeće... Pa, lagao bi kad bi rekao da bi pristojno popustio i odustao.

Za neke se stvari vrijedi boriti, a Grace Peterson jedna je od njih. Ali znao je i da je pred njima dug put, s vidljivim preprekama i onima koje se još nisu vidjele. Neće biti lako i neće biti gotovo preko noći. Međutim, koliko god ga zabavljalo, toliko ga je i ljutilo što je bila tako zbunjena činjenicom da ju je netko želio. Ponašala se kao da osim sestre nikad nije imala nikoga kome je stalo do nje. Zaboljelo ga je u prsima samo od pomisli da je imala takve misli. Bio je krajnji čas da netko počne cijeniti tu nevjerojatnu ženu. Opet mu je dodirnula lice onim svojim mekim prstima i nije si mogao pomoći. Jednostavno je reagirao na nju. Kita mu se promeškoljila i ukrutila. A budući da mu je sjedila u krilu, nije baš mogao sakriti tu činjenicu od nje. Kvragu, pritiskao joj je tu vražju stvar o stražnjicu. “Nikad ne znam što bih ti rekla, Rio. Stalno mislim da ništa od ovoga nije stvarno. Da je samo neki bizarni plod moje mašte, da ću se probuditi u zatočeništvu i da će sve ovo biti samo lijep san. Ovakve se stvari jednostavno ne događaju.”

Nasmijao se. “Dušo, poslušaj što govoriš. Skeptična si i kažeš da se ovakve stvari ne događaju. Znaš li koliko to apsurdno zvuči od žene obdarene izvanrednim sposobnostima? Ja sam taj koji bi trebao vrištati da s ovakve stvari ne događaju u stvarnom životu. Ali zapravo se događaju. Meni. Tebi. Ja stalno idem na zadatke i to nije ništa novo. Ono što je u ovom slučaju drukčije jest to što me bacilo na dupe kad sam na nadzornoj snimci vidio ženu za koju sam odmah znao da je njezin život neobjašnjivo isprepleten s mojim. E takve se stvari ne događaju svaki dan. A sve ostalo? Sve ostalo je potpuno normalno.” Poljubila ga je. U jednom je trenutku nešto govorio, a već mu je u idućem poklopila usne svojima i gladno ga uzela. Zamalo je izgubio ravnotežu i pao na leđa, koliko je bila strastvena. Ovila mu je ruke oko vrata, uvukla mu prste u kosu i stegnula jednu šaku držeći ga na mjestu. Kao da bi inače pomaknuo ijedan mišić. Kad bi ga nastavila ljubiti ovako, sjedio bi ovdje cijelu noć. 126


Zamalo je zacvilio kad se odmaknula. Nastavila mu je milovati lice i došlo mu je da zaprede. Bio je izgubljen slučaj. Zapitao se je li svjesna da bi bilo dovoljno da ga malo pomazi, da ga pogleda na određeni način, i položio bi joj cijeli svijet pod noge. Bilo je ludo. Sve ovo. Nikad prije nije izgubio glavu za nekom ženom. I sigurno ne u roku od nekoliko dana. I sasvim sigurno ne prije nego što ju je uopće upoznao. Ali jebeš mu sve, potpuno je izgubio glavu za Grace Peterson. Polako mu je kliznula iz krila i prije nego što se stigao usprotiviti, spustila se na koljena točno između njegovih bedara. Omotala mu je prste oko erekcije i klizila nježno gore-dolje, pohlepno zureći u nju i gledajući je kako postaje sve tvrđa. Kvragu, ovo će biti mučenje. Grace je izgledala kao da želi istraživati, kao da ispituje situaciju i eksperimentira. Nije se bunio, ali ovo će biti pravi test njegove izdržljivosti. Ako uspije izdržati a da se ne osramoti, ne gine mu medalja. “Rio?” Ime mu je izišlo zadihano i s oklijevanjem, ali i malo uzbuđeno, od čega je on postao jako uzbuđen. Ali prisilio se da zadrži kontrolu i trudio se ne misliti na činjenicu da mu je kita u njezinoj ruci i da ga svakim pokretom tjera u ludilo. “Da, dušo.” “Ne znam kako se ovo zapravo radi, ali voljela bih znati. Hoću reći...” Utihnula je i luđački pocrvenjela, a onda pognula glavu. “Možeš li mi pokazati kako se to radi?” Osim ako nije potpuno promašio smisao njezine izjave, klečala je ispred njega, s rukom oko njegove kite i pitala ga da joj pokaže kako da mu popuši. Jedan dio njega govorio mu je da ne bude seronja i da je podigne, raširi je poput gozbe i pokaže joj kako bi dobar bio osjećaj njegovih usta na njoj. Nema šanse da bi ušao u nju kad je do prije samo sat vremena bila djevica i vjerojatno je još bila nadražena od tog iskustva. Onaj drugi dio njega, onaj koji mu je vrištao u glavi, govorio mu je da joj točno pokaže kako voli da se to radi. Presudilo je kad je podignula glavu i pogledala ga onim svojim prekrasnim plavim, molećivim očima i rekla: “Želim te okusiti, Rio. Kao što si ti mene. Znam da muškarci to vole, ali nemam pojma što bih trebala raditi ni kako.” Zagundao je. “O da, dušo, itekako to volimo.” Nasmijala se. “Onda mi pokaži.” Kliznuo je rukom po njezinoj glavi, a onda joj uvukao prste u kosu. Drugom joj je rukom nježno uzeo kitu iz ruku i nekoliko je puta potegnuo da se ukruti. 127


“Podigni se više na koljena”, rekao joj je. Stavik je oba dlana na vrhove njegovih bedara i oslonjena na njih odgurnula se s poda. Protrljao joj je rukom zatiljak, nježno je masirajući i milujući da je opusti. Namjestio je kitu tako da joj je stajala točno u ravnini usta. “Sad ih otvori”, blago je rekao. “Poliži glavić. Nemoj ga još uzeti u usta. Zadirkuj me. Volim da me se zadirkuje. Gledaj na to kao na koketiranje. Samo mi daj naslutiti kako može biti.” Ružičastim je jezikom prešla preko usana, a onda mu bojažljivo dodirnula vrh kite. Oštro je uvukao dah i potisnuo jecaj agonije. Prokletstvo, jedva da ga je dodirnula, a već je bilo tako dobro. “Još malo”, poticao ju je. Kružila je jezikom oko glavića, a onda ga dodatno pogladila i s donje strane. Sranje, obožavao je to. To mu je bilo najdraže mjesto. Čvršće je stegnuo kitu i povukao se dalje od nje. Grace se namrštila i izgledala je tako razočarano da je odmah požalio. “Nešto ne valja?” “Ma kakvi. Htio sam ti reći kako dobro radiš.” Podignuo je kitu i prstima prešao cijelom dužinom do rastegnute donje strane točno ispod nakrivljenog vrha krune. “Tebi su grudi osjetljiva točka. Meni je ovaj ovdje dio. Volim kad me se tu dira. Možeš ga sisati ili lizati, što god želiš i garantiram ti da će mi se svidjeti.” “Oh”, rekla je nasmiješeno. Uhvatio ju je za kosu i usmjerio je natrag. “Opet ih otvori.” Ovaj je put pokazala više inicijative. Zadirkujuće mu je polizala vrh kite, zatim oko vrha, pa zastala da se posebno posveti onom dijelu koji joj je pokazao. Zatvorio je oči i pustio je da se neko vrijeme igra. “Sad me uzmi dublje. Jako polako. Pazi na zube i neka bude čvrsto. Lagano siši dok me uzimaš, ali ne prejako.” Uvukao joj se cijelom dužinom dublje u usta. I sve to vrijeme nije odvajao pogled od njezina. Pažljivo ga je gledala kao da procjenjuje njegovu reakciju na svaki dodir, svako sisanje i svaki put kad bi senzualno khznula jezikom niz njega. “Ići ćemo lijepo i polako. Ne želim te uplašiti”, rekao je. “Kad se malo navikneš, pokazat ću ti još toga. Zasad samo nadi svoj ritam i način da možeš disati. Udiši kroz nos kad sam duboko u tebi, a kad ga izvučem, diši oko mene. Za minutu ću htjeti da ga uzmeš najdublje što možeš. Nemoj paničariti. Ti si za volanom. Uzet ćeš ga onoliko koliko ti bude ugodno, u redu?” Kimnula je i tim mu pokretom kliznula jezikom po donjoj strani erekcije. 128


“Pridigni se malo na koljenima da budeš iznad mene. Maknut ću ruku, a ti preuzmi. Malo ću se nasloniti unatrag i pustit ću te da radiš što želiš.” Nervozno ga je pogledala, ali on ju je ohrabrio pogledom. Kvragu, nisu joj ni trebale instrukcije, ali morao je priznati da je strašno napaljujuće imati gotovo djevicu između nogu koja sluša sve njegove upute kako da ga zadovolji.

U njemu je budila fantazije za koje nije ni znao da ih ima. Čim je rukom kliznula po njegovoj, olabavio je stisak i pustio je da preuzme. Naslonio se unatrag, oslonio se dlanovima na madrac, a ona se nadvila nad njim. “Pomiči ruku u ritmu s ustima”, rekao je. “Kad me uvučeš duboko, spusti ruku skroz do dna, a kad me pustiš van, klizni rukom do vrha i dobro je stisni.” “Ovako?” nevino je upitala. Pojačala mu je stisak oko kite, a onda polako usisala krunu u usta, ali nije stala. Povukla je ruku dolje i zatim je pratila ustima uzimajući ga duboko, istodobno vršeći pritisak i rukom i ustima. Jebote. “Točno tako”, promuklo je rekao. Osjetio je njezin osmijeh oko erekcije, a onda je krenula natrag klizeći mu toplim, vlažnim ustima cijelom dužinom. Stala je na vrhu, držala glavić na jeziku i zaokružila oko njega kupajući mu dno i zadirkujući to područje serijom pokreta jezikom. “Jako brzo učiš”, rekao je kroz stisnute zube. Čeljust mu je bila potpuno zategnuta i izbočila se prema van od potiskivanja orgazma. Maknula je usta, ali nastavila ga je gladiti rukom. Podignula je pogled prema njemu i vidio je da su joj usne natečene od pažnje koju mu je posvetila. “Sviđa mi se tvoj okus”, rekla je slatkim, sramežljivim glasom od kojeg je opet zastenjao. “Tvrd si, ali ipak potpuno mekan. Baš je zanimljivo.” “Zanimljivo?” zakreštao je. “Kakav je okus kad svršiš?” Zakašljao se i ponovno se pridignuo. “Nikad se nisam okusio pa ti ne mogu odgovoriti na to.” Nasmijala se. “Je li ti problem da svršiš, u moja usta, hoću reći? Ili je prerano? Čula sam da frajerima treba dugo da... znaš već... da se oporave poslije seksa. Čitala sam da žene mogu mnogo brže svršiti i ne treba im toliko vremena za oporavak između dva puta.” “Što si ti to, dovraga, radila? Tražila knjige u knjižnici na temu seksa?” 129


“Sve možeš naći na Googleu” rekla je i nasmijala se. “Smeta ti?” Zabrinut joj se prizvuk ušuljao u glas i Rio je zamalo povikao “ma kakvi” ali uspio se zaustaviti. Jedva. Smeta li mu? Sigurno se šalila. Kad bi mu sad mogla zaviriti u um, doživjela bi šok života jer je ondje zamislio vrlo živopisnu sliku sebe u kojoj joj je tako duboko u ustima da mu jaja stoje na njezinoj bradi dok svršava. Čak je uspio zvučati mirno kad je napokon odgovorio. “Nimalo mi ne smeta. Samo želim biti siguran da to želiš.” Kimnula je i nastavila ga trljati. “Želim. Sviđa mi se ideja... Odnosno, pretpostavljam da zvuči glupo, ali ima nešto jako... intimno u tome, slažeš se?” Zatvorio je oči i jedva kimnuo jer nastavi li raditi to što je radila neće joj ni stići ući u usta, a već će svršiti. A kad samo pomisli da ju je brinulo vrijeme oporavka. Nije znao treba li se uvrijediti ili nasmijati. Očito nije znala mnogo o seksu, ali je to pokušala ublažiti i naučiti što više teoretskih stvari prije nego što ih prvi put primijeni u praksi. Ovaj put je razdvojila prste tako da joj šaka nije bila stisnuta oko njega, nego ga je držala samo vrhovima prstiju. Zatim ga je polizala od dna, prešla jezikom preko jaja pa cijelom dužinom sve do glavića. I prije nego što je stigao zamisliti što će sljedeće učiniti, uvukla ga je duboko u usta. Došao joj je sve do stražnje strane grla i automatski se izvio s kreveta jer nije više bio u stanju kontrolirati reakciju. Ponovno ga je obujmila, stabilizirala se i polako krenula istim putem. Ovaj put nije više izazivala, nego je ustima i rukom uhvatila postojan ritam i svakim potezom radila sve čvršće. “Uhvati mi jaja drugom rukom” rekao je napetim glasom. “Stisni ih, ali ne prejako. Diraj ih dok me sišeš.” Njegov je sirovi, prljavi jezik jednako djelovao na oboje. Grace je zadrhtala. Bradavice su joj se zategnule i postale kruti, uzdignuti vrhovi koji su se njihali gore-dolje ispred njega. Predsjemena joj je tekućina iscurila u usta i Rio se zabrinuo da će zaključiti da to nije ono što je zamišljala i odustati. Ali ona je samo usporila i izgledala je kao da se sladi, gotovo kao da pokušava odlučiti sviđa li joj se ili ne. Vrtjela je jezikom naokolo i hvatala svaku kap tekućine prije nego što se vratila sporim pokretima sisanja. Omotala je obje šake oko njega, jednu oko jaja, gdje ga je nježno masirala i stiskala, a drugu je smjestila oko baze i pomicala je gore-dolje u ritmu s ustima. “Dublje”, poticao ju je. “Uzmi me duboko, dušo. Drži me tako. Vidi koliko me duboko možeš uzeti.” 130


Nije želio preuzeti uzde i tjerati je na bilo što. Radije će je pustiti da sama odredi brzinu, istražuje kako joj odgovara i radi ono što joj se čini prirodnim. Bilo je vraški seksi otkrivati oralni seks zajedno s njom. Na mnogo je načina imao osjećaj kao da mu je prvi put. Mogao bi reći da nikad nije doživio ništa bolje od ovoga sad i ovdje, sa ženom koja ga je više od svega željela zadovoljiti. Uvlačila ga je duboko sve dok mu bradom nije dodirnula jaja, a nos prislonila na njegove prepone. Zatim je progutala, grlo joj se zatvorilo oko njega i izgubio je posljednje tragove kontrole. Izvio se prema njoj, jedva u stanju izustiti oštro upozorenje da će svršiti. Počeo joj se izlijevati u usta, ali ona je nastavila sisati i pomicati ruke kao da ni ne primjećuje naglo i snažno ejakuliranje u usta. Ispružio je ruku da joj provuče prste kroz kosu dodirnuvši je nježno i s ljubavlju dok je usporavala kretnje. Osjetio je da je progutala i zastenjao znajući da je upravo uzela sve što joj je dao.

Kao da je instinktivno znala da je sad mnogo osjetljiviji, popustila je stisak i sisanje sve dok ga nije nježno izvadila iz usta. Erekcija mu se objesila na jednu stranu, i dalje poluuzdignuta, a Grace ga je pogledala u oči. Usne su joj još blistale od njegove sperme. “Bilo je nevjerojatno”, rekao je promuklo. “Hvala ti.” Zarumenjela se, ali se široko osmjehnula i oči su joj zasvjetlucale. “Dođi ovamo”, rekao je, pronašao joj ruke i povukao je prema sebi. Ovio je ruke oko nje i spustio se na leđa povlačeći je za sobom. A onda se okrenuo na bok tako da su bili priljubljeni jedno uz drugo i isprepleo noge s njezinima. “Hvala ti. To je bilo jako lijepo od tebe. Mislim da nikad nisam bio sa ženom koja mi je toliko htjela ugoditi.” Podignula je bradu tako da su joj usne bile blizu njegova uha i šapnula kao da mu otkriva najveću tajnu. “Sviđa mi se tvoj okus. Mogu li ponoviti?” Ponovno je zastenjao. Zar je doista mislila da će joj reći “ne”?

131


25. POGLAVLJE

GRACE je probudilo drmanje i kad je otvorila oči, iznad sebe je vidjela Riovo namršteno lice. Odmah se razbudila i treptanjem otjerala slojeve sna. Kroz visoki je prozor ulazila svjetlost i nježno obasjavala sobu jutarnjim suncem. “Moram u izvidnicu”, rekao je kratko. Pridignula se u sjedeći položaj. “Što to znači? Moram li s tobom?” Pružio joj je ruku. “Ne, ne. Ostani ovdje. Browning će ostati s tobom. Ja idem s Terrenceom, a Decker, Diego i Alton će se raširiti u krug oko kuće da nitko ne može proći.” “Netko je tu?” pitala je. “Što se događa, Rio?” “Možda nije ništa, ali neću riskirati. Browning je upravo došao sa straže i prijavio neko kretanje u južnom sektoru koji graniči s rijekom. Rekao je da ne izgledaju kao lokalno stanovništvo. Opet kažem, možda nije ništa, ah moram provjeriti.” Ugrizla se za usnu i samo kimnula.

“Slušaj me. Želim da sad ustaneš, obučeš se i budeš spremna na sve. Ali ostani u ovoj sobi dok se ne vratim. Osim ako ti Browning ne kaže da iziđeš. Ako se iz nekog razloga ne budem mogao vratiti po tebe, a moramo krenuti, on će te jednim od tunela za bijeg dovesti k meni.” Puls joj je podivljao izvan kontrole tako da ga je mogla osjetiti u sljepoočnicama. Iskobeljala se iz kreveta, pogledala lijevo pa desno kao da ne zna što zapravo traži. Stavio joj je ruke na ramena i okrenuo je prema sebi da ga pogleda u oči. Pognuo je glavu pa je brzo i snažno poljubio. “Nemoj šiziti. Trebaš mi mirna. U ormaru ćeš naći odjeću, uzmi što ti treba. Vraćam se čim budem mogao.” Poljubio ju je još jednom za kraj i nestao prije nego što mu je stigla reći da bude oprezan. Nije bilo nikakve šanse da se poslije ovakvog buđenja uspije opustiti. Premetala je po ormaru dok nije našla majicu i kratke hlače s vrpcom u struku. Savršeno. Namrštila se razmišljajući da li da se nabrzinu istušira ili ne. Rio vjerojatno još nije stigao otići. Ako naleti na nevolje, to neće biti baš tako brzo, zar ne? Napokon je odlučila riskirati, te je postavila brzinski rekord u tuširanju i pranju kose. Obrisala se ručnikom, odjenula se i počela sušiti kosu. Raščešljala ju je, ostavila je uglavnom vlažnu i zavezala gumicom koju je pronašla u pretincu u kupaonici. 132


Ne bi pobijedila ni na jednom natjecanju ljepote, ali bila je spremna na sve. Znala je da joj je jutro već propalo i da mora naći način da se opusti, pa se popela na krevet i odradila vježbe koje joj je Rio dan prije pokazao. Napetost se postupno otopila i uspjela se usredotočiti. Mirnoća se spustila na nju. Kao da joj je um bio uže s čvorovima koje se polako razmotavalo, olabavljalo i konačno postalo slobodno. Kolebljivo je pozvala sestru pokušavajući pronaći put natrag na onu poznatu telepatsku stazu koju je godinama koristila. No promijenila se. Um joj je bio drukčiji. Ona je bila drukčija. Ništa nije bilo kao prije i morala je ponovno pronaći svoj put. Prizvala je sliku Sheina lica i pustila da sve ostalo nestane. Prizvala je zvuk sestrina glasa. Onakav kakav joj je odjekivao u sjećanju, kako je zvučao kroz telepatsku vezu. Toplina joj se raširila tijelom, utješna i ugodna. Doslovce je mogla osjetiti sestrin osmijeh. A onda je čula tih odjek, tako tih da je mislila da ga je umislila. Grace. Njezino ime. Shea ju je zvala. Taman joj je htjela odgovoriti kad su se iznenada otvorila vrata i u sobu je uletio Browning smrknuta lica. “Idemo. Moramo se naći s Riom.” Srce joj je lupalo kao da će izletjeti iz grudi, skočila je s kreveta, uvukla stopala u cipele koje su stajale na podu i požurila za Browningom koji je već bio na hodniku. “Što je bilo? Što se dogodilo?” pitala ga je. “Ne znam detalje. Rio kaže da te dovedem i to radim. Dočekat će nas u sjeverozapadnom kutu.” Grace se namrštila. To je bilo daleko od rijeke. Jesu li došli po nju? Zar su je tako brzo našli? Browning ju je poveo kroz tunel u kojem dosad nije bila. Završavao je u maloj špilji, više nalik na izdubljenu rupu na litici obrasloj tankim granama i gustom mahovinom, oko jednog metra iznad tla. Prvi se bacio, a onda joj pokazao da skoči za njim. Uhvatio ju je kad je skočila pa je uzeo za ruku i povukao je dublje u bujno raslinje. Grane i grmlje udaralo ju je po licu, prsima i nogama. Nekoliko se puta zaplela u nisko raslinje i zamalo pala. Zateturala je u Browninga koji je djelovao nestrpljivo i razdraženo njezinim sporim hodanjem. Nekoliko je puta izgledao kao da će nešto reći, ali čvrsto bi stisnuo usne i požurivao je dalje. 133


Imala je dojam da je prošlo već sat vremena koliko ju je gotovo pa vukao za sobom kroz džunglu, kad su napokon iskoračili na čistinu. Ispred njih, točno na obali rijeke, vidjela je malo naselje. Browning je rekao sjeverozapad, ali sjeverozapadno od kuće nije bilo rijeke. Jedva je držala ritam s njim, a kad je iz skromnih koliba podignutih nedaleko od obale izišlo nekoliko ljudi, povukla ga je za ruku. “Browning, što se događa? Što radimo ovdje?” Namrštio se i zgrabio je za zapešće. Držao ju je tako čvrsto da ju je boljelo, ali kad je pokušala izvući ruku, samo je pojačao stisak. “Žao mi je, Grace” rekao je sasvim tiho. “Morao sam to učiniti. Rio će pobjesnjeti jer sam mu lagao da bi on i ostali otišli iz kuće, ali morao sam to učiniti jer te inače nikad ne bi pustio.” Strah joj je zapalio želudac. “Što to govoriš?” Pokušala je zakoračiti unatrag, ali nije joj puštao ruku. Počela se otimati, no Browning je izvadio pištolj. Samo se ukočila, kao da ne vjeruje vlastitim očima. Što se događalo? Browning je usmjerio pištolj u nju. “Grace, nemoj. Molim te. Neću te ozlijediti ako ne budem morao. Samo me slušaj, može? Nemamo mnogo vremena.” U tom je trenutku neka mlada žena dotrčala do Browninga i izbrbljala bujicu riječi koje Grace nije razumjela. Browning je podignuo ruku kojom je držao pištolj da ušutka ženu, ali onda ju je povukao prema sebi i držao je, čak i dok je drugom rukom istodobno stezao Graceino zapešće. Grace se krv sledila u žilama i panika joj je stegnula grlo. Nije ni posumnjala u Browninga. Rio joj je rekao da pođe s njim ako joj tako kaže. Vjerovala je Riovim momcima jer su bili produžetak njega. No što je trebala učiniti kad joj je sam Rio rekao da učini upravo ono što je i učinila? Browning je podmetnuo Riju i ostalima da bi mogao izvesti Grace iz kuće. Ali zašto? Rekao je nešto mladoj ženi i pokazao joj da ode. Zatim se ponovno usredotočio na Grace. “Trebam tvojupomoć.” Ton mu je bio molećiv, ah Grace je bila bijesna. “Lagao si mi, vukao me kroz džunglu i mahao pištoljem prema meni. To baš i nije način da zatražiš moju pomoć.” Znakovito je spustila pogled na svoje zapešće. “Boli me.” Malo je olabavio stisak, ali nije ju pustio. Stalno je gledao u smjeru u kojem je žena potrčala i trenutak poslije olakšanje mu je preplavilo oči. Grace je pratila njegov pogled i vidjela onu ženu kako žuri prema njima s bebom u naručju. Nekoliko se seljana razmjestilo u krug oko njih i skupljalo ih se sve više. Mumljali su nešto tihim glasovima, a nekoliko ih je sućutno pogledalo u smjeru mlade žene s djetetom. Drugi su odmahivali glavama i gestama pokazivali da misle da je luda. 134


Žena je usporila približavajući se Grace. Imala je molećiv izraz lica i obratila j oj se na lošem engleskom. “Molim te, nemoj se ljutiti na Mitcha. Molila sam ga da to učini. Nema drugog načina. Ti si nam jedina nada.” Grace je zbunjeno pogledala u Browninga. “Mitch mi je ime”, promrmljao je. “Koji vrag se događa?” pitala je, kako joj se činilo, već stoti put. “Zašto sam ovdje?” Napokon joj je pustio ruku, ali onda je primijetila da joj je nekoliko mještana i iza leđa. Čak i kad bi odlučila pobjeći, nije imala kuda. Uhvatila se za ruku i rastreseno trljala crvene tragove Browningova stiska čekajući da joj netko kaže što se događa. Browning je povukao mladu ženu do sebe pa joj posesivno ovio ruku oko struka. U izrazu njegova lica bilo je vatrenosti koju je Grace odmah prepoznala jer je tako i Rio gledao nju. “Ovo je Sumathi, moja žena, i naša kći Ana. Ana je...” Zastao je, a glas mu je pucao od emocija. “Bolesna je. Umire.” Sumathi se ponovno ubacila. “Molim vas, morate joj pomoći. Nemamo što učiniti. Jako je slaba. Bojim se da će umrijeti danas ako joj nikako ne pomognemo.” Graceina je ljutnja malo popustila i gledala je dijete u Sumathinu naručju. Bilo je jako sitno, nimalo slično onim bucmastim, ružičastim bebama dobrog zdravlja. Ova je beba beživotno ležala pokrivena dekicom. “Što joj je?” pitala je Grace Browninga. “Liječnici to zovu nenapredovanjem, ali nitko zapravo ne zna. Jednostavno ne jede. Nema snage. Polako nestaje i ne znam što da radim. Želio sam je odvesti u SAD i smjestiti u bolnicu. Htio sam pitati Rija za pomoć i znam da bi mi pomogao. Ali nisam ni znao do nedavno, a sad mislim da ne bi preživjela put. Sumathi ju je odvela ovdašnjim liječnicima, ali oni joj samo kažu da je nahrani. Da joj daje posebne formule. Sve je probala, čak je dala drugoj ženi da je doji. Ali ona umire.” Očaj u njegovu glasu ublažio je Graceinu ljutnju. Bespomoćno je pogledala bebu i znala je da mora pokušati, znajući što će joj to učiniti i da možda neće moći podnijeti još jedno izlječenje. Nije bila sigurna ni može li to učiniti. Glas joj je napuknuo. Emocije i strah stegnule su joj grlo. “Moraš znati da nisam sigurna da mogu. Nisam se uspjela povezati sa svojom sestrom još... otkad se sve ovo dogodilo. Nisam pokušala liječiti. Ne znam mogu li još.” “Tražim samo da pokušaš”, rekao je Browning nježnim glasom. “Mi tražimo samo da pokušaš.” 135


Grace se osvrnula naokolo po znatiželjnoj publici i osjetila nelagodu. Jesu li svi ovi ljudi znali što Browning traži od nje? Oštro ga je pogledala. Zatresao je glavom. “Rekao sam im da si liječnica i da si specijalizirana za ovakve slučajeve. Ne znaju što možeš učiniti. Možda sam sebični, lažljivi gad, ali ne bih te tako izložio.” “Želim samo privatnost” rekla je. “I onda ćeš pokušati?” Provala nade u njegovu glasu bila je dirljiva. Sumathine su oči bljesnule i suze su joj zamutile vid. “Hvala vam” šapnula je Sumathi. “Neka vas Bog blagoslovi do kraja života.” Kako toj ženi reći da bi kraj njezina života mogao biti upravo ovdje i da je lako moguće da će svoj život dati za život tog djeteta? Ali dok je zurila u taj mali život, slabašan i na izmaku, Grace je znala da ih ne može odbiti. Ne može okrenuti leđa i otići bez obzira na posljedice koje će to na njoj ostaviti. Dijete je nevino i zaslužuje priliku da odraste i postane netko izvanredan. Možda je njezina svrha da spasi ovo dijete. “Dođi ovamo”, rekao je Browning i poveo je prema kolibi u daljini. “Zašto su oni ovdje?” pitala je Grace. Zašto nisu s tobom u SAD-u gdje mogu dobiti pravu skrb?” Browning je uzdahnuo. “Nisam znao da je Sumathi trudna. Upoznali smo se između dvaju zadataka kad sam bio ovdje s Riom. Idući put sam je uspio vidjeti samo na nekoliko trenutaka jer smo sudjelovali u novoj misiji, a Riova nam je kuća bila sigurno mjesto. Ovaj put sam je došao vidjeti jer sam htio da se vrati sa mnom u SAD. Htio sam joj kupiti kuću da budemo prava obitelj. Već sam propustio jedan dio Anina djetinjstva. Možda... Možda da sam došao ranije, možda sam mogao nešto učiniti. Odvesti je liječnicima u SAD-u. Ali sad nemamo vremena i ti si nam jedina nada.” Grace je zatvorila oči. Čula je tu priču već bezbroj puta. Bila je nečija jedina nada. A tko bi trebao biti njezina? Kad su došli do kolibe, zakoračila je unutra, a Browning je ušao za njom i zatvorio vrata. Sumathi je nervozno stala sa strane držeći Anu u naručju i zureći u Grace očiju punih nade. “Znaš kako ovo djeluje na mene” rekla je Grace tiho. “Ne možeš me samo ostaviti ovdje. Bit ću potpuno bespomoćna.” “Što god mislila o meni, nikad te ne bih samo ostavio. Rio će znati gdje da te nade.” To je bila slaba utjeha i još uvijek je osjećala strah i nesigurnost. Borila se s posljedicama. Prije ne bi ni trenutka oklijevala. Bila je tako 136


iscijeđena, tako slomljena da bi bez trenutka oklijevanja odabrala dati ovom djetetu život po cijenu svojega. Ali sad su stvari bile drukčije. Zar nije tako? Nekome je stalo do nje. Rio je rekao da će biti dio njezina života. Ah onda je pogledala Sumathino lice puno suza i vidjela majčinsku ljubav i očaj koji je bljeskao u gotovo crnim dubinama. Kako bi mogla živjeti sama sa sobom kad bi pustila ovo dijete da umre u majčinim rukama? Ne bi bila ništa bolja od čovjeka koji je ubio Riovu sestru. “Dovedi mi je”, rekla je pomirena s odlukom. Sumathi je pohitala prema njoj i spremno stavila dijete u Graceino naručje. Grace je kleknula na pod i namjestila dijete da mu bude toplo i udobno.

Bilo je posve obamrlo. Kao da je već odustalo od borbe. Grace je mislima krenula prema bebi nadajući se da će uspjeti uspostaviti vezu. Učinila je taj kontakt najnježnijim što je mogla. Zatvorila je oči i suzila fokus samo na dijete ispred sebe. Blokirala je okolinu, udaljene zvukove, čak i zabrinute roditelje koji su se nadvili nad njom. Staza je bila tako slabašna da ju je Grace jedva osjećala. Javio se samo neznatan znak života i znala je da je gotovo prekasno za ovo dijete. Čim je uspjela osjetiti stazu, koncentrirala se na odvlačenje slabosti iz djeteta i tame koja mu je okruživala dušu. Smrt je došla po njega i Grace ju je morala odmah zaustaviti. U blizini se čak osjećao miris smrti. Grace ga je uvukla u sebe, odvlačeći svu crninu od djeteta i zamjenjujući je nježnom toplinom, ohrabrenjem i dobrotom koja se Grace do prije nekoliko dana činila strašno dalekom. Crpila je iz snage koju joj je Rio dao. Iz volje za životom koju je on nadahnuo u njoj. A ona ju je sad davala ovom djetetu. Slabost joj je nahrupila u tijelo i zastenjala je pod njezinom težinom. Kao da ju je gušila i neumorno je pritiskala. Očaj ju je povlačio za ruku, uvlačeći je u crnu rupu za koju se zaklela da se nikad više neće vratiti u nju. Zaljuljala se i osjetila da je Browning pridržava i diže na noge. Ali nije bilo koristi. Nije više imala snage ni uspraviti glavu. Grace nije više bila Grace, nego ovo malo dijete koje se jedva držalo na životu. Bila je svjesna potrebe da se otrgne i skupila je posljednje komadiće snage da prekine vezu između sebe i djeteta. Energični je plač proparao zrak i Sumathi je zinula u čudu. Grace je obamrlo zurila u dijete na podu koje se koprcalo i mahalo rukama kao 137


da zahtijeva da ga se odmah nahrani. Djevojčici se boja popravila i nije više izgledala kao da gubi bitku sa smrću. Ali kad je pogledala u Browninga i vidjela njegovo blijedo lice i užas u očima, znala je da je smrt našla novu žrtvu.

138


26. POGLAVLJE

STRAŠAN gnjev, izvan kontrole, vodio je Rija dok je probijao put kroz džunglu. Terrence je jedva držao korak s njim, Decker, Alton i Diego hodali su neposredno iza njih, ali nitko nije uspijevao pratiti ritam timskog vode. Poruka je bila jednostavna. Browning je oteo Grace i sad je Grace trebala Rija. Browning je zvučao turobno i rezignirano kad se javio. Rio je osjetio strah kakav nikad prije u životu nije doživio, a pratio ga je crni gnjev jer ga je izdao čovjek kojem je vjerovao. Član njegova tima. Nisu bili samo tim. Živjeli su i udisali isti zrak, vezalo ih je nešto što većina ljudi nije mogla razumjeti. Pa ipak je upravo Browning oteo Grace. Izložio ju je nezamislivoj opasnosti. Lagao je Riju. Lagao je kolegama iz ekipe. To je bilo dovoljno da zasluži smrt. Ali Browning je i ugrozio Grace. Jedino što je Rio smatrao svojim. Ženu za koju bi umro da je zaštiti. Stavio je ruke na Grace. Uplašio je i tko zna što je još učinio. Dotaknuo je ono što je pripadalo Riju. “Rio, čovječe, moraš usporiti”, povikao je Terrence. “Ubit ćeš ga prije nego što čujemo cijelu priču.” Rio je stao taman dovoljno da hladno pogleda svoga najbližeg suradnika, čovjeka kojem je bespogovorno vjerovao, ali brzo je naučio i da se povjerenje može slomiti jednako lako kao kost. “Umrijet će. Oko toga nema sumnje. Pitanje je samo koliko će kurvin sin dugo patiti prije nego što ga ubijem.” Diego je opsovao i pohitao naprijed pokušavajući prestići Rija. Ali Rio je nastavio onom neumoljivom brzinom kroz džunglu i prema jugoistočnom riječnom nasipu. Puls mu je poput čekića divljački udarao u venama. Što je Browning učinio? I zašto? Već je proanalizirao bezbroj scenarija. Da je Browning zapravo izdajnik i da je predao Grace u Hancockove ruke. Ali zašto bi onda rekao Riju gdje je ona i da ga treba? Jurišao je kroz posljednji komad gustog raslinja koji ga je razdvajao od sela smještenog nizvodno od njegova posjeda. Pogledom je klizio u krug oko sebe, s podignutom puškom i spreman eliminirati svaku prijetnju. Seljani su se brzo raštrkali na sve strane. Odjeknuli su zvuči panike i straha, a djeca su brzo potjerana prema zaklonu džungle. Ali Rio nije mario za njih. Pogledom je pronašao Browninga koji je stajao ispred jedne kolibe, nenaoružan, ukočen i uspravan kao da čeka presudu. Rio je pojurio prema njemu, ali Browning nije ni ustuknuo. Nije se ni pokušao obraniti kad ga je Rio srušio na pod. 139


“Gdje je ona?” zarežao je Rio. Glas mu je zvučao kao da je opsjednut. Natopljen njegovim demonskim gnjevom i strahom za Grace. Zgrabio je Browninga za majicu i povukao ga uvis tako da su im lica bila centimetar jedno od drugog. “Unutra”, odgovorio je Browning, glasa nabijena tugom. Rio ga je pustio i uspravio se pa potrčao prema vratima. Snažno ih je otvorio i ugledao Grace na podu i mladu ženu nadvitu nad njom. Na maloj slamarici nasuprot Grace ležalo je dijete zamotano u dekicu. “Miči se od nje”, zarežao je. Spustio se na koljena i gotovo odgurnuo uplašenu ženu od sebe.

Grace je ležala potpuno nepomična, blijde, disala je tako plitko da joj je jedva vidio dizanje i spuštanje prsa. Opipao joj je puls i osjetio da kuca lagano, kaotično i slabašno. O, Bože. Što je to učinila? Pogledao je prema vratima koja su se otvorila i ugledao krivnju u Browningovim očima. Terrence je stajao iza njega, a lice mu je bilo poput gnjevne maske.

Terrence ga je progurao kroz vrata. “Reci mu što si učinio.” Žena se brzo podignula s poda i potrčala prema Browningu. Bacila se između njega i Rija i svom snagom se uhvatila za njega kao da ga želi zaštititi. On ju je nježno odvojio od sebe i odgurnuo je. “Ne, Sumathi. Znala si da će se ovo dogoditi. Razmjena. Moj život za život moje kćeri. Znala si da će me ubiti zbog ove izdaje.” Pogledom punim kajanja i tuge pogledao je prema mjestu gdje je Grace ležala. “Nisam joj želio nauditi. Nisam znao što drugo učiniti.” Rio je ustao i ruke su mu se tresle. “Ti si joj ovo učinio? Poslije svega što si vidio, natjerao si je da to učini?” Sumathi je prkosno podignula bradu. “Ne! Nije je on natjerao. Sama je izabrala oveo ju je ovdje, ali oa je izabrala!” “Sumathi, ne govori ništa”, rekao joj je Browning tihim, čvrstim glasom. “ Uzmi našu kćer i idi. Otiđi u kolibu svojih roditelja i ostani ondje dok ne bude gotovo.” Zaustila je da se pobuni, ah Browning ju je ušutkao pogledom i podignutom rukom. Sumathi je pohitala prema uspavanom djetetu, privila ga na grudi, te, pogledavši još jednom žalosno prema Browningu, izišla iz kolibe. Rio nije shvaćao što se događa. Mnogo toga nije znao, ali jedino na što je mogao misliti bila je činjenica da je Grace ležala metar od njega i da je bila u vrlo lošem stanju. A krivac za to bio je član njegova tima. 140


“Imaš trideset sekundi da sve objasniš!” protisnuo je Rio kroz zube. Browning je pokazao u smjeru u kojem je Sumathi pobjegla. “To mi je žena i rodila mi je dijete. Anu. Ali dijete je od rođenja bolesno. Nikako ne dobiva na težini. Svakim je danom sve slabije. Liječnici kažu da ne napreduje i da učinimo ovo i ono, ali ništa nije pomoglo i umiralo je.” Frustracija u njegovu glasu rasla je i odjekivala malom prostorijom. “Kad smo odradili misiju i spasili Grace, osjetio sam nadu. Kad sam čuo što može učiniti, pomislio sam, Bože, ona je pravo čudo. Mogla bi mi spasiti kćer. I tad sam znao da ću učiniti što god treba, čak i tebe izdati, samo da je spasim.” Riov se želudac stegnuo u bolni čvor. “Natjerao si je da to učini? Cime si joj zaprijetio?” Browningova je glava poletjela u zrak i oči su mu bljesnule. “Nisam joj prijetio. Dao sam ti lažne informacije da bih je dobio priliku odvesti iz kuće tako da nitko ništa ne posumnja. Doveo sam je ovdje i onda joj objasnio zašto. Isprva je bila uplašena i zbunjena, a onda je djelovala rezignirano. Kad je vidjela Anu, nije mogla odbiti. Znao sam da to nije trebala učiniti. Bože, sve sam znao, ali nije me bilo briga jer sam znao i da mi je to kćerina jedina šansa.” Na licima Riovih ostalih momaka miješale su se emocije. Ljutnja, izdaja, ah i razumijevanje. I neodlučnost. Kao da nisu mogli odlučiti trebaju li osuditi čovjeka koji je očajnički želio spasiti svoju kćer. Ali Rio nije mogao prijeći preko toga. Ne kad je ono što je učinio značilo da bi Grace mogla umrijeti. Da možda već sad umire. Browning je prekršio timsko povjerenje. Sve ih je izdao. Kako da mu ikad više vjeruju? Kako bi ikad više mogao staviti Grace pod Browningovu zaštitu sad kad je pokazao da ju je spreman žrtvovati za svoj cilj? Želio je iskaliti ljutnju na njemu. Želio ga je ubiti. Ali nije se mogao natjerati da se prepusti tom nagonu kad su Browningove oči bile pune rezignacije. Čovjek je spreman svašta učiniti da zaštiti ono što je njegovo. Rio nije kritizirao Browningovu namjeru, ali se sasvim sigurno nije slagao s njegovom metodom. Ali znao je da se mora pobrinuti za Grace, pa se okrenuo i nije više nijednom pogledao svoga bivšeg kolegu iz tima niti na bilo koji način pokazao da ga primjećuje. Teška se srca sagnuo i nježno podignuo Graceino mlohavo tijelo s prostirke na podu. Krenuo je prema vratima kolibe, a Diego, Alton, Decker i Terrence odmaknuli su se u stranu oslobađajući mu prolaz. Browning je nepomično stajao, a Rio je prošao pokraj njega bez pogleda i bez riječi. Browning je donio svoju odluku. Odluku koju je imao pravo donijeti, ali Rio mu bez obzira na to nije mogao oprostiti. Ne kad je ono što je volio žrtvovano za ono što je Browning volio i držao vrijednim. 141


A Browning će živjeti s posljedicama. Kao i Rio. Terrence, Decker, Diego i Alton u tišini su krenuli za Riom iz kolibe i ostavili Browninga unutra. Rio je iskoračio na sunce i pričekao Terrencea da ga dostigne. “Vidi ima li kakav brod da nas vrati. Želim prebaciti Grace što je moguće bezbolnije, a ne da pješačimo kroz džunglu istim putem kojim smo došli.” U tom im je trenutku prišao jedan stariji čovjek, naborane i ogrubjele kože od života provedenog na suncu. Nosio je vrećaste, pokidane hlače i prljavu majicu. Nije imao barem dva prednja zuba, ali ozbiljnim se izrazom lica obratio Riju. “Ja imam brod.” “Moja je žena vrlo loše” rekao je Rio tiho. “Dobro ću ti platiti za vožnju.” Starac je zatresao glavom i zakoračio naprijed. Spustio je dlan na Graceino čelo i tiho mumljao neke riječi koje su zvučale kao obredna recitacija. Zatim se odmaknuo i pokazao Riju da krene za njim. “T., ti ideš sa mnom”, rekao je Rio Terrenceu, a onda se obratio ostalima iz tima: “Nađemo se natrag u kući. Želim da prostor oko nje bude osiguran.” Brod je bio malen i imao je štapove za upravljanje premda je uz rub rijeke bilo parkirano nekoliko motornih čamaca. Rio je pažljivo zakoračio u brod trudeći se zadržati težinu na sredini i polako se spuštao držeći Grace čvrsto u naručju. Terrence se ukrcao za njim, a poslije njega i starac koji je mahnuo jednom mladiću da im se pridruži. Momčić se uspentrao na brod i hitro otišao na stražnji kraj. Starac i mladić radili su usklađeno, namjestili su štapove i odgurnuli brod u riječnu struju. Nisu se previše udaljavali od ruba obale gdje je voda bila plića i gdje su mogli spretno rukovati štapovima. “Kako je ona?” pitao je Terrence tiho. Rio se zagledao u Graceino mirno lice. Bila je potpuno nepomična, toliko da joj nije primjećivao dizanje ni spuštanje prsa. “Ne znam. Nije bila dovoljno jaka za ovo, Terrence. Mogao bih ubiti Browninga. Već je toliko toga prošla. Kako je mogao tražiti od nje još? I tražiti da riskira svoj život?” Terrence je uzdahnuo i odvratio pogled. Veliki je čovjek bio na mukama. Rio ga je predobro poznavao da to ne bi vidio. “Reci što ti je na umu”, rekao mu je Rio mrgodno. Terrence je vratio pogled na njega. “Nema nikakve dvojbe da je to što je učinio pogrešno. Vezao sam se za ovu damu. Snažna je ona, pravi borac. Sviđa mi se njezin stil. Jedan dio mene želio je gaziti Browningovu bijednu guzicu dok se ne pretvori u paštetu i nahranite njime krokodile.” “A drugi?” “Razumio je zašto je učinio to što je učinio.” 142


Rio je kimnuo. “Pošteno. Da je samo to, progledao bih mu kroz prste. Ali izdao je tim. Radio je protiv nas. Izabrao je nečasnost iznad jedinstva. To mu ne mogu oprostiti.” “Istina, ne mogu se ne složiti, ali razumijem zašto je to učinio.” “Nisam ga ubio”, rekao je Rio jednostavno. “Slobodan je graditi život sa svojom ženom i djetetom. Ali nikad više neće raditi za mene.” “Pošteno”, rekao je Terrence. “Neki ne bi imali toliko razumijevanja.” Riove su se usne izvile u zajedljiv osmijeh. “Želio sam ga ubiti jer se usudio taknuti Grace, jer ju je uplašio i jer je zbog njega makar na minutu posumnjala u mene. Jer ju je odveo po mojoj zapovijedi. Rekao sam joj da pode s njim ako joj tako kaže. Ja sam joj rekao da to učini. A sad sigurno misli da sam je bacio vukovima. On ima sreće što mi je zabrinutost zbog Grace zasjenila gnjev jer sam mu želio proliti krv.” “Neće to misliti”, rekao je Terrence tiho. “Koju god glupost da joj je rekao, kad je došla tamo, sigurno je znala da je ti nikad ne bi poslao da to učini.”

Rio je vratio pogled na Grace, a onda se sagnuo i poljubio joj čelo. “Nadam se da si u pravu, T.” Čim se brod približio pristaništu u riječnoj uvalici koja je vodila prema Riovu posjedu, starac se nagnuo naprijed, čekao da brod dođe dovoljno blizu, a onda iskočio na dotrajalo drvo i držao brod štapom blizu ruba da se ostali iskrcaju. Terrence je krenuo prvi i sagnuo se da uzme Grace iz Riovih ruku. Zatim se i Rio izvukao iz broda i zastao kraj starca. “Hvala vam. Cijenim vašu pomoć.” Starac je samo službeno kimnuo. “Ana mi je unuka. Ova mi ju je žena vratila. Moj je dug još uvijek velik. Neka Veliki duh bude s njom na njezinu putovanju.” “Ne ide ona nikamo”, progunđao je Rio. Starac ga je jedan dugi trenutak proučavao, a onda raširio ona krezuba usta u osmijeh. “Ne, izgleda da ne ide.” Skočio je u brod, a onda su ga on i momak usmjerili natrag u glavni riječni kanal vraćajući se uzvodno prema selu. Rio je koračao prema Terrenceu koji ga je čekao dalje na pristaništu i još uvijek držao Grace. Pažljivo ju je uzeo od njega i priljubio je na prsa. Naslonio je bradu na njezinu tamnu kosu i počeo se penjati kamenim puteljkom koji je vodio do prvih sigurnosnih vrata. Petnaest minuta poslije ušao je u kuću i tjeskoba je malo popustila. Bio je kod kuće. Tu se osjećao najsigurnije. Vratio je Grace gdje pripada, a sad se još trebao pobrinuti da ozdravi. 143


Polegnuo ju je na krevet na kojem je tek jučer vodio ljubav s njom, pa joj pokrivačem zagrnuo hladnu kožu i dobro je ušuškao. Nije znao što bi učinio za nju. Nije ni približno znao koliko je zapravo bolesna. Sjetio se što mu je govorila o drugim bolestima i ozljedama koje je izliječila i pretpostavio je da je oslobodila dijete bolesti i unijela je u sebe. Ako dijete nije napredovalo i raslo, Grace će neko vrijeme teško napredovati i preživjeti. Morao se samo nadati da ima snage boriti se dovoljno dugo da ne podlegne izgubljenoj bitki.

144


27. POGLAVLJE

IDUĆA dva dana Rio se nije ni na trenutak odvajao od Grace. Sjedio je s njom i spavao samo u naletima. Pokušao joj je dati jesti i piti, ali kao što je bilo i s djetetom koje je spasila, nije išlo. Nije imala snage ni volje za životom. Znao je da nije problem u njoj. Nije ona ta koja želi odustati. Ali morala se boriti ne samo sa slabošću i bolešću, nego i s djetetovom voljom. Nije mogao ni zamisliti pakao koji je proživljavala. Nijednom se nije maknuo od nje. Držao ju je cijelu noć. Preko dana joj je pričao, uglavnom budalaštine, ali nije želio da ni na trenutak pomisli da ju je ostavio. Ako bi joj nekako mogao posuditi svoju snagu dajući joj do znanja da se bori zajedno s njom, naravno da će to učiniti. Jutro nakon što ju je vratio, Rio je nazvao Sama. Kratko ga je obavijestio da im manjka ljudi. Kad je Sam pitao, Rio mu je rekao samo da razlog nije nikakav sukob s neprijateljem. Sam je bio dovoljno mudar da upravljanje Riovim timom prepusti njemu. On je trenirao svoje ljude i vjerovao im je. On je rješavao svaki problem koji bi se pojavio. Riovi ljudi slušaju njega i samo njega. Ne dobivaju zapovijedi od Sama ni od KGI-ja. Samo od Rija. “Poslat ću ti nekoga”, rekao je Sam. “Ne”, odvratio je Rio kratko. “Treba mi nekoliko dana ovdje, a onda ćemo se premjestiti. Dotad će se Steele vratiti sa zadatka, osim ako ga nisi odredio za nešto drugo.” “Ne, trenutno nemamo ništa. Možeš dobiti što god trebaš.” “Trebat će mi podrška kad zbrišemo odavde. Ne želim privlačiti pozornost tako da svi nahrupite ovamo. Najbolje je da se nađemo s timom na drugoj lokaciji.” “Samo reci gdje i sredit ću da te ljudi dočekaju”, rekao je Sam. “Što je sa Sheom? Volio bih prenijeti Grace neku dobru vijest kad se izvuče iz ovoga.” Slijedila je duga stanka. “Koji vrag se dogodio? Kad smo se posljednji put čuli Grace je bila bolje. Tako si barem rekao.” “Bit će joj bolje”, odgovorio je Rio odlučnošću koja je odjekivala duboko iz njega. “Neću dopustiti da bude ikako drukčije.” Slijedilo je još nekoliko trenutaka tišine, a onda je Rio mrgudno progovorio: “Morat ćemo u borbu, Sam. Ne može se izbjeći. Titan sigurno neće odustati, a mi ne možemo vječno bježati. Kupujem koliko god mogu vremena jer mi treba da Grace bude u što boljoj formi prije nego što sve 145


ode kvragu. Ali sukob će se dogoditi i ne mogu ništa učiniti da ga spriječim.”

“Nema šanse da nas neka pišljiva nadrigrupa za specijalne operacije može zajebati”, zarežao je Sam. Rio se nasmijao njegovoj aroganciji. Titan je bio mnogo više od nadrigrupe za specijalne operacije, ali Riju se ipak sviđala uvreda koju im je Sam dodijelio. “A sad mi reci što je sa Sheom da kažem Grace nešto kad dođe sebi.” “Trenutno nije pretjerano oduševljena nijednim od nas dvojice”, rekao je Sam. “Kad sam joj rekao da si zvao, odmah je htjela razgovarati sa sestrom. A kad je čula da to nije moguće jer zapravo ne znam gdje ste, to mi baš i nije bio jedan od najdražih trenutaka u karijeri vođe.” Rio se nasmijao. “Da, ne čudi me.” “Ah ona je dobro. Reci Grace da joj je sestra mnogo bolje od nje, kako se čini. Nathan se odlično brine za nju. Očajnički se želi povezati sa sestrom i tražila je od mene da joj prenesem da je više puta osjetila da se približila stazi. Želi da Grace nastavi pokušavati.” “Reći ću joj”, rekao je Rio turobnim glasom. “Grace je pokušavala. Boli je što nije uspjela ponovno uspostaviti vezu. Ako budeš opet razgovarao sa Sheom, reci joj... Čuj, znam da Grace nije željela da Shea vidi sve što je proživljavala. Ali Grace treba pomoć. Ne bi htjela da to kažem. Ne bi htjela da uplećem Sheu, ali u ovom trenutku uzimam što god mogu. Nije joj dobro, Sam”, rekao je otvoreno. “Ako se Shea može ikako probiti do nje, mislim da bi to mnogo pomoglo. Treba mi... Učinit ću što god treba da je vratini.” “Koji vrag se tamo dogodio?” Rio je trenutak oklijevao, a onda rekao: “Netko kome sam vjerovao iskoristio je Graceine moći. Stavio ju je u položaj u kojem nije mogla reći ne', a nije bila u stanju da može ponovno nekoga liječiti. Zamalo je umrla kad sam je našao, a sad leži ispred mene lebdeći između života i smrti, bijući bitku u kojoj joj ja nikako ne mogu pomoći.” “Stalo ti je do nje. Više nego što misija zahtijeva.” Rio je šutio odbijajući priznati ono što je Sam upravo shvatio.

“Trebalo mi je biti jasno kad si onako skočio u ovu misiju”, promrmljao je Sam. “Stari, žao mi je što stvari nisu dobre. Odmah.ću razgovarati sa Sheom. Sigurno bi htjela znati. Nathan neće biti oduševljen, ali ne može joj ni reći da ne smije pomoći sestri. Naročito jer je Grace pomogla Nathanu i Swannyju kad se Swanny ozlijedio u bijegu.” 146


“Cijenim to, Sam”, rekao je Rio tiho. Mrzio je tražiti bilo što, ah za Grace je spreman zaboraviti na svoj ponos. Sve će učiniti da je vrati. “Javit ću se.” “Reci mi kad. Pripremit ću ljude da budu spremni na tvoj znak.” “Javit ću se za četrdeset i osam sati. Nadam se da će se dotad situacija promijeniti nabolje.” “Čekat ću”, odgovorio je Sam. “Svi ćemo čekati.” Rio je prekinuo vezu i vratio se do kreveta gdje je Grace ležala tiha i nepomična. Sjeo je na rub i nagnuo tijelo tako da joj je mogao vidjeti lice. Pružio je ruku da je dodirne, no ustuknuo je od hladnoće njezine kože, od blijeda i prozirna lica. Izgledala je ranjivo i bespomoćno premda je on znao da nije ništa od toga. Imala je hrabrost i žilavost najjačih ratnika. Nikad prije nije vidio ništa slično. “Vrati mi se, Grace”, šapnuo je. “Neću dopustiti nikome da ti naudi. Ovdje si sigurna. Samo mi se vrati. Pobijedi ovo, dušo. Pobijedi još samo ovo. Vrati se ljudima koji te vole.”

GRACE je znala da umire i to ju je razljutilo. Kao da je njezino tijelo prihvatilo tu činjenicu i ležalo kao da je već mrtvo, a mozak još nije dobio poruku. Kao da je pretrpjelo dovoljno i konačno se ugasilo. Njezina prirodna sposobnost samoizlječenja nije reagirala kao inače. Tamne sjene smrti prilijepile su se za nju i ovile je svojim neugodnim zagrljajem. Što je duže lebdjela kao sad, to se sve više oko nje skupljala tama, dok naposljetku nije bila u potpunome mraku. U svijetu bez svjetala. Kao da je u najmračnijoj prostoriji koja postoji, spavaćoj sobi bez najmanjeg noćnog svjetla. Bilo je jezivo i zastrašujuće, a što je duže trajalo, to joj se činilo da lebdi sve dalje od mjesta na kojem je željela biti. Bilo joj je teško razdvojiti sebe od djeteta koje je spasila. Nije više znala gdje ono prestaje, a ona počinje. Bila je neopisivo umorna. Bilo bi lako samo se prepustiti i otplutati na mnogo ugodnije mjesto. Sjene su joj šaptale, nježno je pozivale, kao da tiho pjevuše uspavanku koja joj je krijepila dušu. Ali svaki put kad bi pomislila da će popustiti, nevidljiva bi je sila povukla natrag. Neka volja mnogo jača od njezine. Bila je neugodna, gruba i nepopustljiva. A ipak je gravitirala prema njoj jer je osjećala da tamo treba biti. Ne na ovom mračnom tihom mjestu, nego tamo. A onda je u tami osjetila nečiju blagu prisutnost, kao tračak svjetlosti. Toplina ju je preplavila i barem malo ublažila onu duboku hladnoću koja joj je okovala tijelo. Grace. 147


Trznula se začuvši svoje ime. Pokušala je odgovoriti, ali nije znala kako. Čekala je da ga opet čuje, ali tišina se spustila oko nje i vratila se hladnoća. Ne! Došlo joj je da zaplače. Na trenutak je osjetila pravu utjehu. Osjetila je toplinu i nježnost. Osjetila je ljubav i znala je da je ta ljubav za nju, usmjerena prema njoj, da se netko bori za nju. Grace, prokletstvo. Da nisi jebeno odustala. Nemampojma možeš li me čuti. Ne znam radim li ovo kako treba, ali da me nisi ostavila. Namrštila se jer je to bio netko sasvim drugi. Zbunjivalo ju je što su je povlačili u dva različita smjera, a ipak su je oboje zvali s istog mjesta. Dvoje odvojenih ljudi borilo se... Za nju. Grace. Znam da si tu negdje i da me trebaš. Tu sam. Volim te. Molim te, bori se. Shea. Slomilo ju je što je poslije dugo vremena napokon čula sestrin glas. Smrvio joj je srce u komadiće, razgolio je do duše. Osjetila je vlažnost suza na obrazima, toplih suza na hladnoj koži. Grace, čuješ lije? Razgovara li Shea s tobom? Plačeš, dušo. Znam da možeš čuti barem jedno od nas. Bori se. Želimo da nam se vratiš. Bori se, Grace. Da nisi odustala. Jača si od toga. Ništa te ne može slomiti. Čuješ li me? Ništa te ne može pobijediti osim tvoje vlastite volje. Rio. Grace, razgovaraj sa mnom, molim te. Reci mi kako da ti pomognem. Uvijek si bila jaka za nas obje. Pusti me da sad ja budem jaka. Pusti me da ti pomognem. Shea? Uložila je svu snagu u pokušaj da odgovori sestri. Strah ju je paralizirao jer ako se ne uspije povezati s njom, ako joj ne uspije odgovoriti, znala je da će je to slomiti. Grace! Čujem te! Čujem te, Grace. Jedva. Zvučiš jako slabo, ali ojačat ćeš. Razgovaraj sa mnom. Nemoj se pustiti. Reci mi što ti treba. Nisam htjela da me vidiš ovakvu. Suze su bile jake u poruci koju je poslala svojoj sestri. Najboljoj prijateljici koju je imala. Jedinoj osobi koju je voljela i koja je nju bezuvjetno voljela. Oh, Grace. Zar ne znaš koliko te volim? Koliko si voljena? Obje smo toliko htjele zaštititi onu drugu da smo zaboravile da smo najbolje kad smo snažne. Zajedno. Jedna uz drugu. Nećemo se više isključivati. Čuješ li me? Odsad smo ti i ja protiv ostatka svijeta. Grace se nasmijala žestini u sestrinim riječima. Toplina joj se širila umom i srcem. Sunce je zamijenilo tamu i tjeralo sjene koje su se tvrdoglavo držale za nju, kao da se još ne žele odreći vlasti koju imaju nad njom. 148


Strašno sam umorna, Shea. Hladno mi je. Nikad se nisam osjećala ovako slabo. Ne želim odustati, ali ne znam imam li još snage za borbu. A onda je osjetila još nečiju prisutnost. Toplu, ali drukčiju. Snažnu i neodoljivu. Okružila ju je sa svih strana. Dizala ju je i davala joj snagu koja joj je očajnički trebala. Ja sam tu. Mi smo tu. Mogu ga osjetiti tamo s tobom. Osjećaš liga ti? Osjećam ga kroz tebe. On je jak, Grace. Dovoljno je jak za vas oboje. Osloni se na njega. Osloni se na nas. Rio. Poslala je tu jednu riječ otpustivši je iz najdubljeg dijela duše. Bila je vapaj u noći za kojim je došlo obećanje zore. Tu sam, Grace. Točno tu, dušo. Neću te pustiti. Uzmi što ti treba. Predugo si bila sama. Nikad se nisi oslanjala ni na koga. Ovaj put budi dovoljno snažna da pitaš za pomoć. Upila je svaku kap utjehe. Apsorbirala je svjetlo i prigrlila ga da otjera tamu. Zgrabila je nadu i ljubav koju su joj spremno ponudile dvije osobe koje su je voljele. Toplina joj se proširila u svaki dio tijela. Bila je poput električne struje koja joj je tekla kroz svaki mišić oslobađajući tijelo od tvrdoglavih ostataka bolesti, ludila i izgubljene nade. Drago mi je da ste tu. Poruku je poslala i Shei i Riju premošćujući jaz, stvarajući neponištivu stazu između svih troje. Nemojte me pustiti. Ne želim otići. Ovaj su put glasovi bili jači. Glasniji u njezinoj glavi. I jako bhzu. Nitko te ne pušta, draga. Ovdje sam, Grace. Uvijek sam ovdje. Uvijek sam s tobom, rekla je Shea. A onda su bol i očaj iznenada počeli blijedjeti. Apsorbirala ih je Shea koja je imala sposobnost preuzeti tuđu bol i emocije i prenijeti ih u svoje tijelo. Kao što je učinila za Nathana kad su ga mučili. Kao što je učinila mnogo puta poslije. Zato Grace i nije htjela da Shea zna. Nije htjela da vidi dubinu njezine boli i očaja. Ne! Shea, prestani! Da nisi to radila. Dovoljno je da si ovdje. Ne radi to. Čuješ li me? Nemoj patiti zbog mene. Prošla si dovoljno. Suze frustracije zapekle su joj oči. Nije htjela da dođe do ovoga. Pusti je da ti pomogne, Grace. Riova je naredba bila stroga, uvjerljiva. Bio je odlučan i nepopustljiv. Čvrsto ju je uhvatio i nije ju puštao, gotovo kao da je zarobio dio nje. Ne želim da ona ikad osjeti ovo, jedva je izustila Grace. 149


Ima ljude koji će joj pružiti podršku. Nathan je s njom. Nije sama. A sad nisi ni ti. Ne budi tako tvrdoglava. Osloni se na nas i pusti nas unutra. Dopusti nam da ponesemo teret umjesto tebe dok ne budeš dovoljno jaka da ga nosiš sama. Kroz vezu sa Sheom pristiglo je još topline i ljubavi. Grace se osjećala obavijena svojom sestrom, osjećala je da je čvrsto drži i ljuljuška je u naručju kao da je dijete koje treba utješiti. Prilijepila se za sestru, uzvratila joj zagrljaj i bojala se pustiti da se veza ne bi ponovno prekinula. Shea ju je nježno poljubila u čelo i odmaknula joj kosu s lica. Spavaj sad, Grace. Odmaraj se da ti se tijelo može oporaviti. Kad se probudiš, bit ćeš snažnija i ponovno ćeš biti ona stara. Zatim je osjetila još jedan poljubac. Intimniji, pun ljubavi. Poljubac ljubavnika. Toplo milovanje, nježan dodir. Njegove su ruke zamijenile Sheine i povukle je u zagrljaj. Snažan. Zaštitnički. Zagrljaj koji je bio pregrada između nje i tame. Sve je u redu, Grace. Imam te. Bit ćeš dobro. Spavaj sad i znaj da ću biti tu kad se probudiš.

150


28. POGLAVLJE

KAD je otvorila oči, Grace nije bila posve sigurna gdje se nalazi. Izoštrio joj se pogled na strop, a onda je vidjela visoki prozor i nježno svjetlo koje je ulazilo u spavaću sobu u kojoj su Rio i ona vodili ljubav. Trenutak poslije postala je svjesna da nije sama. Ne samo da nije bila sama, nego je Rio bio omotan oko nje kao da je štiti od svijeta. Noga mu je bila prebačena preko njezinih. Jedna mu je ruka posesivno ležala preko njezina trbuha, a druga ispod njezine glave tako da je bila ušuškana uz njega. I bila je potpuno gola. Nasmijala se. Vratila se. Živa je. Izvukla se. Nije bilo sumnje da je bila slaba poput tek okoćenog mačića. Osjećala se mlohavo poput raskuhanog rezanca i u glavi joj je bio kaos. Ali osjećala je obnovljenu snagu, snagu koju prije nije imala i svjesnost koju prije nije osjećala. Shea! To je bila svjesnost o sestrinoj prisutnosti u njezinu umu. Uvijek u njemu, kao što je prije bila. Oči su joj se napunile suzama i ugrizla se za usnu jer ju je bilo strah pozvati je, strah da je samo sanjala da se ponovno može povezati sa sestrom. Grace, ovdje sam. Miran zvuk sestrina glasa poslao joj je val sreće kroz dušu. Zabrinula sam se da sam samo sanjala. Drago mi je da si tu. Strašno si mi nedostajala. I ti si meni nedostajala, Grace. Volim te. Predugo je prošlo. Sad možemo biti zajedno. Stvari su drukčije. Sad možemo imati... život. Ne želim više biti bez tebe. Ne postoji razlog za to. Nathan i njegova obitelj obećali su mi da će paziti na tebe. A sad imaš i... Rija. Znaš da ćeš mi morati govoriti o njemu. Grace se nasmijala kroz suze. Suze sreće. Bilo je kao u staro doba kad su sve dijelile. Dogovoreno. Čim mi ti ispričaš sve o Nathanu. Osjetila je Shein osmijeh. Razgovarat ćemo kad malo ojačaš, Grace. Sad samo želim da se usredotočiš na to da ti bude bolje. Volim te. I ja tebe. Premda je njihova komunikacija završila, Grace je i dalje osjećala sestrinu prisutnost. Nije ni bila svjesna koliko joj je nedostajala dok nije trajno nestala. “Lijepo si porazgovarala sa Sheom?” Okrenula se i shvatila da je Rio budan te da je nečujno promatra. Nasmijala se. “Jesam. Ne mogu vjerovati da se vratila. Mislila sam da nikad više neću moći telepatski razgovarati s njom.” 151


Poljubio ju je nježno i s puno ljubavi. Dugo se zadržao na njezinim usnama, čak i kad je prekinuo poljubac. Čelo mu je ostalo prislonjeno na njezino i stavio joj je dlan na bradu. “Meni je drago da si se ti vratila. Prepala si me, Grace. Mislio sam da sam te izgubio.” “I ja sam mislila da sam izgubljena”, iskreno je rekla. Odmaknuo se malo, ali joj je i dalje držao bradu pa je nagnuo da je pogleda u oči. “Zašto si to učinila?” Uzdahnula je i zatvorila oči. “Nisam željela umrijeti, ako to misliš. Zamalo sam odbila jer sam se bojala da ću doista umrijeti.”Riovo se lice ukrutilo, a oči su mu postale hladne. “Browning je rekao da ti nije prijetio. Je li to točno? Je li ti naudio?” Mogla je samo zamisliti što je Rio učinio svome kolegi iz tima. Nije bila sigurna želi li uopće znati. Zatresla je glavom, osjećajući čvrst otisak njegovih prstiju na svome licu. Donosili su joj utjehu. U njegovu je dodiru bilo snage, ali i posjedovanja. Jasne poruke da je smatra svojom. “Mislim da se uplašio. I pomirio se sa sudbinom. Kao da je znao posljedice onoga što je učinio. Znao je da ćeš pobjesnjeti. A i ja sam bila prilično ljuta. Ali razumjela sam zašto je to učinio. Ne mogu ni zamisliti kako bih se osjećala da je riječ o mom djetetu i da mu ne mogu pomoći. Lagala bih, varala, krala, prijetila ili otela bilo koga tko bi mogao pomoći.” “Zato si to učinila? Jer si ga razumjela?” Naslonila je čelo na njegove usne i svidjela joj se toplina njegovih usta na koži. “Učinila sam to jer sam znala da umire čim sam je vidjela. Znala sam da neće još dugo izdržati. Smrt ju je okružila i znala sam da ću biti odgovorna za njezinu smrt ako joj ne pomognem, a ne bih mogla pogledati Browninga i Sumathi u oči i reći im da neću pomoći njihovoj kćeri jer se bojim smrti sad kad sam napokon pronašla razlog za život.” Ruka mu se umirila u njezinoj kosi. Povukao ju je unatrag tako da su se gledali u oči. “Koji je to razlog, Grace?” To jednostavno pitanje zapravo nije bilo nimalo jednostavno. U njemu je bilo nade, znatiželje, malo straha. Zar nije shvatio? Pretpostavila je da nije. Stvari su išle vrlo brzo. Nije bila previše otvorena kad je riječ o njezinim osjećajima, a nije bila ni sigurna što osjeća. Cijeli joj se svijet preokrenuo naglavačke. Zadnjih godinu dana jedva je postojala, pa ipak usred svega toga, kad joj je život bio u ruševinama, pojavio se ovaj čovjek. Poticao ju je, tjerao je naprijed i nije joj dopuštao da odustane. Zašto? Što je vidio u njoj već onaj prvi put da ju je toliko želio pronaći? Dodirnula mu je lice i gladila hrapavu čeljust. Nije se obrijao pa ju je njegova brada bockala pod prstima. Izgledao je grozno. “Koliko sam spavala?” šapnula je. 152


Suzio je oči znajući da izbjegava njegovo pitanje. Ali još nije našla prave riječi kojima bi mu odgovorila. “Tri dana.” Šokirano je razjapila usta. “Tri dana?” Smrknuto je kimnuo.

“A što je s djetetom?” pitala je s oklijevanjem. Usne su mu se suzile u crtu. “Ne znam, pretpostavljam da je dobro.” Htjela je pitati za Browninga'i što se dogodilo s njim. Rio je uzdahnuo. “O čemu razmišljaš?” Zagrizla je donju usnu. “O Brownifl£u i njegovoj obitelji. Jesi li ga ubio?” “Što ako jesam? Gad je zaslužio.” Nezadovoljno se namrštila. “Samo je štitio svoju kćer.” “Da, riskirajući ono što pripada meni. I izdao je tim.” “Jasno mi je zašto si ljut.” “Stvarno, Grace? Jasno ti je zašto sam ljut? Bio sam jebeno bijesan. Ne razumiješ, zar ne? Uzeo je ono što je moje. Uzeo je ono što mi je važno i iskoristio te. Mogao te ubiti. A tebi je jasno zašto sam ljut.” “Izdao te” tiho je rekla. Pridignuo se na lakat, a oči su mu bile kao buktinja. “To nema nikakve veze sa mnom, prokletstvo! Zar ne razumiješ? Ja te volim, a on je pokušao isisati život iz tebe. Da, izdao me, ali htio sam ga ubiti jer mi te zamalo uzeo.” Progutala je, otvorila usta, a onda ih brzo opet zatvorila. No nije joj dao drugu priliku. Uvukao joj je ruku iza glave i povukao je da je poljubi. Poljubac je bio vatren i posesivan. Osjećala se obilježeno i žigosano. Poljubio ju je kao da ju je cijelu progutao, proždirao je i uvlačio u sebe. Okrenuo ju je na leđa i legao na nju, pa vruć i tvrd počeo ulaziti u nju. Uklizao joj je u tijelo, zaključao ih zajedno, a onda se zagledao u nju. Oči su mu gorjele od emocija. “Razumiješ li sad, Grace? Moja si. Nikad se nisam osjećao ovako s nekom ženom i ne sviđa mi se u kakvog se vražjeg luđaka pretvaram.” Nasmiješila se i izvila se prema njemu da ga uzme dublje u sebe. “Drago mi je da je tebi to smiješno” rekao je ljutito. Osmijeh joj je postao još širi. Ovila mu je ruke oko vrata i povukla ga prema sebi da ga poljubi. “Bi li pomoglo kad bih ti rekla da sam ja jednako luda za tobom?” šapnula mu je. “Možda.” “Ili da sam prilično sigurna da te jednako volim?” “Sad je već bolje” progunđao je. 153


Pogladila mu je lice, a onda omotala noge oko njega kao da joj još nije dovoljno blizu, kao da želi pronaći onu toplinu koja je gorjela iznutra. “Ili da si ti razlog zbog kojeg sam pronašla volju za životom nakon što sam željela umrijeti?” Oči su mu potamnjele i ukočio se iznad nje. Beskonačno dugo samo je zurio u nju kao da se pokušava sabrati. Još uvijek je bio duboko uronjen u nju. Stegnula se oko njega, a on kao da je nabreknuo veći premda se još nije ni pomaknuo. “Ne znam što bih rekao”, promuklo j e progovorio. “Nikad nisam nikome bio važan. Ne ovako. Nitko nije emocionalno ovisio o meni. O meni ovise za vodstvo i snagu, za disciplinu i odlučnost. Nitko me nikad nije trebao zbog onoga tko sam. Samo zbog onoga što sam.” “Jesam ja”, šapnula je. “Trebam te, Rio. Spasio si me. Nikad nisam bila nikome važna osim sestri. Nitko nikad nije mario za mene ili što će se sa mnom dogoditi. Nitko prije tebe. Tebi nisam bila samo netko s posebnim sposobnostima. Vidio si pravu mene i stalo ti je do mene, a ne do onoga što mogu učiniti za svijet ili za nekoga koga poznaješ. Pogledao si ispod površine i vidio mene” Spustio je čelo do njezina i spojio ih. “Reci ih. Reci te riječi, Grace. Nije samo da ih želim čuti. Trebam ih čuti. Trebam... tebe.” Nasmiješila se i srce joj se napunilo ljubavlju. “Volim te, Rio.” Nosnice su mu se raširile, a čeljust zategnula kao da se trudi zadržati kontrolu i pribranost. Tamne su mu oči bile pune ranjivosti i tad je shvatila da je, bez obzira na snagu i hrabrost, bez obzira na to kako se zaštitnički i posesivno prema njoj ponašao, on iste te stvari trebao od nje. “I ja tebe volim, Grace Peterson.” Izvukao se iz nje pa ponovno nasrnuo, ovaj put nježnije i bez žurbe koju je pokazao prvi put kad ju je uzeo. Poljubio joj je usne, pa se prebacio na obraze i poljubio je u oba. Zatim joj je poljubio nos, vjeđe i na kraju obje sljepoočnice. Istodobno je nastavio nježno ulaziti u nju, klizeći unutra pa van, čineći je svojom. Polako joj je spuštao ruke niz tijelo pa ispod njega da je uhvati odostraga. Držao ju je na mjestu i namještao je za svoje nasrtaje ulazeći sve dublje. “Nikad više nemoj tako riskirati život”, prekorio ju je. “Ne možeš svakoga spasiti, a ja te neću izgubiti da bi ti spasila jednu osobu više. Možda je to sebično od mene, ali baš me briga.” Nasmijala se oštrim njegova tona jer se ispod nje skrivao strah. Strah za nju, strah da će je izgubiti. Ponovno ga je poljubila dok su joj se tijelom valjali prvi valovi orgazma. Držala se za njega, svoje sidro, osobu koja ju je više od jednom vratila s ruba smrti. On će je zaštititi. Potpuno mu je vjerovala. Kako i ne bi? Zbog nje se suočio sa smrću i pobijedio. 154


29. POGLAVLJE

“BOLJE ti je da imaš dobru vijest”, zarežao je Farnsworth u telefon. “S obzirom na to koliko te plaćam, trebao si mi još prije nekoliko tjedana dovesti Grace Peterson.” “Ne reagiram dobro na prijetnje, gospodine Farnsworth. Bilo bi dobro da to zapamtite.” Farnsworth se smrznuo na hladnu prijetnju u Hancockovu glasu. Mrzio je to što ga je taj čovjek plašio. I nije ga samo plašio, nego mu je tjerao strah u kosti, a to ga je ljutilo jer se inače nije bojao nikoga. Drugi su se bojali njega. Osim ovog čovjeka koji je vodio Titan. Farnsworth je bio siguran da na svijetu nije postojao nitko koga se Hancock bojao. “Onda? Jesi li je locirao?” “Jesam”, odgovorio je Hancock kratko. “Šuška se da je izliječila neko dijete u selu na rijeci u Belizeu i da ju je to zamalo ubilo. Ništa se ne zna o njezinu trenutačnom stanju, ali otkrio sam joj lokaciju. Moj kontakt kaže da će je ubrzo premjestiti. Budem li strpljiv, doći će k meni.” Farnsworth je divlje opsovao. “Ne mogu si priuštiti ni minute čekanja. Što ako se glupača ubila pokušavajući izliječiti to dijete? Ako će umrijeti liječeći nekoga, onda će to biti samo moja kći.” “Razumijem vaše nestrpljenje” rekao je Hancock blagim tonom. “Ali nestrpljenje vam neće ništa brže donijeti ono što želite. Unajmili ste me da obavim posao. Ne postoji zadatak koji nisam uspješno izvršio. Razmislite o tome kad se razbacujete praznim prijetnjama jer će mi inače idući zadatak biti da krenem za vama nastavite li s ovakvim stilom razgovora.” “Samo je dovedi ovamo. Ponestaje mi vremena. Platit ću ti dvostruko. Koliko to koštalo. Možeš dobiti sve što imam jer, ako mi kći umre, ionako neću imati ništa.” “Vaša odanost kćeri je za svaku pohvalu i već sam rekao da ću joj na vrijeme dovesti Grace Peterson. Neće mi pobjeći. Predobro poznajem čovjeka koji je čuva. Znam kako razmišlja. Već mu znam idući potez. I trebao bih, jer on me naučio sve što znam.” Veza se prekinula i Farnsworth je bacio mobitel preko sobe. Mrzio je kako se zbog ovog plaćenika osjećao beznačajno i bespomoćno. Kao da je Hancock držao sve karte i dobro je to znao. No vremena je bilo sve manje. Danas ju je ponovno posjetio liječnik i dočekao Farnswortha smrknuta lica i odmahujući glavom. Nijje joj ostalo još dugo. Sve je slabija. Tijelo joj se nije više moglo boriti s 155


podmuklim rakom koji je rastao i umnožavao se alarmantnom brzinom. I ništa se nije moglo učiniti. Imala je dane, možda tjedne, ali ništa više od toga. Mogla bi umrijeti večeras ili idući tjedan. Bojao se ući u njezinu sobu da je ne bi našao mrtvu. Srušio se u stolac, ukopao lice u šake i prvi put otkad je doznao za kćerinu bolest zaplakao.

156


30. POGLAVLJE

“RIO, savršeno sam sposobna sama hodati”, bunila se Grace dok ju je iz spavaće sobe nosio u dnevni boravak. Samo ju je ignorirao, a ona je uzdahnula premda joj zapravo nije smetalo da je nosi. Još uvijek je živjela pod dojmom novog i blistavog otkrića da je ovom čovjeku stalo do nje. Bilo je malo zastrašujuće, ali osjećala se i uzbuđeno poput tinejdžerice koja se prvi put zatreskala. Strašno se bojala da će nešto probušiti taj balon. Nisu živjeli u svijetu iz snova. Nije sve bilo divno i bajno. Izdubili su si malu nišu, privremenu stanku od stvarnosti, ali stvarni je svijet čekao na njih poput predatora. Zao i škrgućući zubima. Oni koji su je tražili sigurno nisu odustali. Niti će ikad odustati. Uskoro će se vratiti u tu grubu, hladnu realnost, u kojoj su ljudi umirali i u kojoj nisu marili za čovječnost. Držat će je u kavezu, iskorištavati je, tretirati je poput majmuna kojeg izvedu kad je vrijeme za predstavu, a onda ga bace natrag u hladnu, bezličnu tamnicu. “Grace.” Riov joj se nestrpljiv glas probio kroz melankolične misli i shvatila je da ju je već više puta pokušao dozvati. Zbunjeno je treptala i postala svjesna da ju je spustio na kauč i čini se da joj je već neko vrijeme pokušavao privući pozornost. “Koji vrag se događa u toj tvojoj glavi?” Jako se namrštio, a usne su mu se stisnule u tanku crtu. Bilo je jasno da mu se nije sviđao izraz njezina lica ili se možda crnilo njezinih misli prenosilo i na njega. Izgledao je zabrinuto i malo ljutito. Buntovno je zatvorila usta jer nije htjela kvariti atmosferu. Ionako je već znao sve njezine misli. To je bila realnost s kojom je živio svakoga dana. Nije mu trebalo da mu ona svojim cviljenjem dodatno povećava brigu. Uzdahnuo je. “Ozbiljno moramo poraditi na komunikaciji. Izluđuje me kad te pitam o čemu razmišljaš, a ti se ovako zatvoriš. Ja sam tip koji je orijentiran na rezultate. I kad nešto pitam, nisam navikao na odgovor ne'.” Grace se nasmijala. “Za sve postoji prvi put.” Namršteno ju je pogledao. “Ja nisam jedan od tvojih ljudi ni jedan od tvojih podređenih”, rekla je frknuvši nosom. “Ne podnosim baš dobro da mi se izvikuju naredbe. To je zato što sam buntovnica. Shea mi je stalno pokušavala šefovati, posebice kad smo se razdvojile i iz sigurnosnih razloga otišle svaka svojim putem. Vidiš kako je to dobro ispalo.” 157


Rio joj je podignuo bradu tako da ga je pogledala u oči. “Jedina situacija kad očekujem da mi bez oklijevanja budeš poslušna jest kad ti je život ugrožen i borimo se s nekim. Ostatak vremena potpuno si slobodna raspravljati koliko hoćeš. Ali odmah ću ti reći, ako ti kažem da učiniš nešto kad je važno, a ti me ne poslušaš, dobit ćeš po dupetu. Neću ti progledati kroz prste samo zato što si prekrasna, a ja zaljubljen u tvoje dupe.” Hihot joj j c pobjegao s usana i brzo ih je pokrila rukom. “Hoćeš li mi sad reći zbog čega si maloprije izgledala onako zabrinuto? Nema nikakve veze s time da si podčinjena bahatom i arogantnom meni. Ne mogu te utješiti kad nemam pojma zbog čega si zabrinuta.” Srce joj se smekšalo i ispružila je ruku da mu dodirne obraz. “Volim to što ne želiš da se brinem, ali dok ovo ne bude gotovo, dok ne budem sigurno znala da sam izvan opasnosti i da mogu živjeti normalnim životom, sigurno ću se brinuti. Jer se sad ne brinem više samo za sebe i Sheu. Sad se brinem i za tebe i tvoje momke, za Sheinu novu obitelj i njezine voljene. Svi ste uključeni i mrzim to što sam odgovorna za toliko opasnosti u kojoj je tako mnogo ljudi.” Zaustio je da se pobuni, ali ušutkala ga je prstom na usnama. “Pitao si i iskreno sam ti rekla. Znam da smo sad u ovom balonu u kojem vrijeme stoji i da ćemo uskoro, u bilo kojem trenutku i svakako prebrzo, biti gurnuti natrag u grubu stvarnost mog postojanja. I mrzim to. Strah me toga. Luda sam od brige. Prije sam bila spremna umrijeti. Već sam odustala. Nije me bilo briga što će se sa mnom dogoditi jer nisam mogla ni zamisliti da bih ikad bila slobodna i radije bih umrla nego nastavila živjeti u zarobljeništvu gdje su me svakog dana iskorištavali. Ali sad imam ljude koji su mi važni, do kojih mi je stalo. I ne želim da umru za mene, da se žrtvuju za mene. Zato se bojim gubitka ovog privremenog predaha, maštarije normalnog života s muškarcem koji me voli. Jer znam da već sutra svemu tome može doći kraj.” Rio joj je stavio obje ruke na lice i pogledao je očima punim vatre. “Neću ti lagati, Grace. Ne znam što će se dogoditi. Neću ti ništa jamčiti i reći da ćemo te zaštititi od svake prijetnje ili da ti nikad više ništa neće nauditi. Ne mogu ti to garantirati. Znam s čime smo suočeni, ali mogu ti obećati da ću, sve dok dišem, učiniti sve što mogu da te zaštitim. I s posljednjim ću dahom stajati između tebe i onoga što ti prijeti. A ako te, ne daj Bože, ikad odvedu od mene, ići ću do pakla i natrag da te vratim.” Povukla ga je prema sebi, snažno ga poljubila i dopustila silini svojih osjećaja da se izlije iz nje i fizički i emocionalno. Otvorila je put između njih, pokazujući mu ne samo svojim tijelom nego i svojim umom što joj je njegova izjava značila. Ćuti toga ponosnog ratnika kako posvećuje svoj život cilju da nju sačuva od opasnosti bilo je više nego što je mogla pojmiti. 158


Nije bila dostojna toga. Nije bila hrabra poput njega. Nije imala ni četvrtinu njegove odvažnosti i nije znala zašto je od svih žena na svijetu izabrao baš nju. Ali bila je luđački sretna što jest i nije ga namjeravala nikad pustiti. Rio se trznuo unatrag, a oči su mu zaiskrile od bijesa. “Glupost.” Zatreptala je, a onda su joj se oči raširile. “Nisi dostojna? Nisi me vrijedna? Nemaš moju hrabrost ni odvažnost? To je najveća hrpa gluposti koju sam u životu čuo.” Šokirano je razjapila usta. Da, otvorila je mentalnu vezu, ali nije uzela u obzir posljedice toga da on tada može doznati baš svaku njezinu misao. “Slušaj me dobro, Grace. Ja nisam dostojan tebe. Znaš li uopće stvari koje sam učinio? Koji je tvoj najgori grijeh? To što si htjela odustati radije nego da provedeš život u boli i očaju i da se jad drugih ljudi bez prestanka tovari na tebe? Pogledaj stvari koje si učinila, svojevoljno ili ne. Dala si ljudima novi život. Spasila si dijete koje bi inače bilo mrtvo i riskirala si vlastiti život za njega jer ti je srce premekano da bi rekla ne”. Ne znaš ništa o stvarima koje sam ja učinio, odlukama koje sam donio. Većinu života proveo sam u sferama tako sivim da je svjetlo odavno pobjeglo iz njih. Uvijek u sjenama. Za upitne ciljeve. Kvragu, pa ja sam plaćenik, Grace. Što znači da ću obaviti svaki posao za koji mi netko dovoljno plati. Ne želiš ni znati kakve sam sve poslove u životu prihvaćao. Tvoje bi meko srce zaplakalo nad stvarima koje sam učinio i odlukama koje sam donio. A sve u ime većeg dobra. Jebeš to. Dobra za koga? To je uvijek pitanje. Netko se uvijek okoristi, a netko uvijek pati. Nema načina da svi budu sretni, ili sigurni, ili zadovoljni. Za neke sam svetac, a za druge utjelovljenje vraga. Sve ovisi o tome na kojoj se strani kovanice nađeš. Zato mi nemoj pričati te gluposti da nemaš moju hrabrost ili odvažnost jer će me to samo razljutiti. Ti imaš nešto što ja nikad neću imati. Dobrotu koja te cij elu prožima, nepokolebljiva uvjerenja i empatiju prema drugima. Ti imaš dušu, Grace. Ja sam svoju izgubio kad sam dopustio da umrem i da mojim roditeljima kažu da me više nema. Izgubio sam je kad mi je sestra umrla na rukama jer nisam bio ondje da je zaštitim.” Grace ga je ušutkala poljupcem. Zgrabila mu je lice i pritisnula usne na njegove hraneći se gladno njegovim ustima. Suze su joj slobodno potekle niz obraze sve dok oboje nisu osjetili blagu slanost na jezicima. “Prestani, samo prestani”, šapnula je slomljeno. “Ne mogu podnijeti da sam sebe tako vidiš.” Nježno se odmaknuo, a oči su mu bile prazne dok je ustajao. Svim je srcem vjerovao u sve što joj je rekao. A ona je to mrzila. Povukla se naprijed na kauču, kao da ga nije spremna pustiti da joj pobjegne. Pokušao je ustati, ali nije mu dala, nego ga je povukla natrag 159


dok se nije našao na koljenima ispred nje, lica samo koji centimetar od njezina. Pogladila mu je lice objema rukama, milovala mu bradu i obraze kao da mu mahnito želi ublažiti bol i samoosuđivanje koje mu se prelijevalo iz duše. “Želiš li znati što ja vidim kad te pogledam?” pitala je s knedlom u grlu. Pokušao je odvratiti pogled, ali čvrsto ga je držala, okrenula mu lice i nije mu dopuštala da izmakne njezinu pogledu. “Vidim muškarca koji je častan, koji da je sve od sebe za cilj u koji vjeruje. Vidim muškarca koji je, kad je shvatio da put koji je izabrao nije više u skladu s principima u koje vjeruje, napustio taj put i izgradio novog sebe u ulozi zaštitnika, spasitelja, vođe i, da, junaka. Možda ti se ne sviđa ta etiketa, Rio, ali ipak si junak. Moj junak. Moj si spasitelj i zaštitnik. Tko bi drugi došao po mene da nisi ti? Tko bi se drugi borio za mene i odbijao me pustiti? Svi griješimo, Rio. No čovjekova se veličina očituje u tome kako se iskupio za te pogreške, a nema sumnje da si ti odradio svoju pokoru.” Prislonio je čelo na njezino i na trenutak su sjedili tako u tišini, a njihovo je disanje bilo jedini zvuk u prostoriji. “Evo kako ćemo se dogovoriti”, tiho je rekla. “Ja neću misliti da nisam dostojna tebe ili tvoje ljubavi ako ti nikad više nećeš posumnjati u to da si dostojan moje. Dogovoreno?” Nasmijao se. Ljubio ju je dugo i slatko tako da su se jezicima nadmetali i zadirkivali. Laganim, nježnim dodirima. Ruke su mu bile na njezinu licu, kao i njezine na njegovu. Držale ga, dodirivale, milovale. “Dogovoreno”, odgovorio je hrapavim glasom. “A sad želim da ostaneš sjediti dok ti pripremim nešto za jelo. Moraš vratiti snagu za ono što nam slijedi. Pridružit će nam se i ostali jer moramo isplanirati odlazak.” Pokušala je ne klonuti. Znala je da je ovom idiličnom bijegu iz stvarnosti morao doći kraj. Znala je da bi se sve moglo promijeniti i da bi već za jedan dan mogla sve izgubiti.

160


31. POGLAVLJE

ČLANOVI Riova tima dočekali su Grace s mnogo entuzijazma. Svi su se skupili i sjeli za šank u kuhinji dok je Rio pekao pljeskavice. Nekoliko su je minuta ispitivali kako se osjeća i hoće li biti okej. Smijala se i objasnila im da će biti dobro. Rio ih je pustio da neko vrijeme obasipaju Grace pažnjom, a onda je iznenada objavio da odlaze odavde i time učinkovito okončao neobavezno i opušteno ćaskanje. Muškarci su se odmah uozbiljili i usredotočili. “Kakav je plan?” pitao je Terrence. Rio je stajao pokraj štednjaka i ozbiljnim pogledom promatrao svoj tim. “Mislim da nam se približavaju. Imam takav predosjećaj i ne želim riskirati. Glavni razlog za dolazak ovamo bio je da omogućim Grace vrijeme za oporavak. Ovo nije mjesto na kojem se želim sukobiti s Titanom. Naravno, postoje neke prednosti. Na svom smo terenu i dobro ga poznajemo. Ali nemamo dovoljno ljudi, a ako Sam pošalje Steelea ili cijeli KGI ovamo, ako Titan dosad nije znao da smo ovdje, to će im biti više nego jasan znak.” “Ima smisla”, složio se Diego. “Osim toga, imamo čovjeka manje”, rekao je Alton turobno. “Nije važno”, dodao je Decker. “Obavit ćemo posao.” “Dobri smo” rekao je Rio trezveno. “Ali ne tako dobri. Protiv grupe kao što je Titan trebat će nam svi ljudi koje možemo okupiti. Možete se kladiti da se ne dolaze suočiti s nama sa samo nekoliko dobrih ljudi. Doći će s najboljima i doći će po pobjedu. Upravo zato ćemo se naći sa Samom. Uložit ćemo sve što imamo.” Grace je zbunjeno skupila obrve. Podignula je ruku da si izmasira sljepoočnicu jer je od svega što je čula mislila da će poludjeti. Riove su riječi zvučale kao da planiraju krenuti u rat ili nešto slično. Kad nabrojim do tri, svi počnite pucati. Nešto u tom stilu. Zvučalo je... stvarno ludo. “Ne razumijem”, konačno je progovorila. “Kad to tako kažeš, sve zvuči organizirano. Kako ćemo znati kad i gdje će se to dogoditi? Hoću reći, zar ćete zaista odabrati mjesto i početi pucati jedni na druge?” Nije uspjela sakriti užas u svome glasu. Posljednje što je željela bilo je da netko umre zbog nje. Okrenula se prema Riju i pogledala ga molećivim izrazom lica, ali obratila mu se telepatijom jer nije htjela da je ostali čuju. Otidimo odavde, Rio. Samo ti i ja. Zašto ne odemo negdje gdje nas ne mogu naći? Zašto moramo uplesti toliko ljudi? Ne želim da umru zbog mene. Ne želim da itko umre. 161


Rio je uzeo lopaticu i izvadio posljednju pljeskavicu iz tave, a onda je stavio na pladanj i zaobišao šank do mjesta na kojem je Grace sjedila. Stavio joj je ruke na lice i pogledao je u oči. Pogled mu je bio intenzivan i pun iskrenosti. “Ovo ne uključuje samo tebe, dušo. Da je tako, onda bi to što predlažeš bila najbolja opcija. Ali uključuje i Sheu i preko nje sve u KGI-ju jer ste ti i tvoja sestra sad jedne od nas. A mi ne bježimo od borbe. To nije KGI-jev stil. KGI se temelji na obitelji, na zaštiti onoga što nam je najvažnije, na tome da nikad ne dopustimo nikome da uzme nešto naše. Ti i Shea ste sad naše i štitit ćemo vas do zadnjeg daha.” “Točno tako”, promrmljao je Terrence. Diego, Decker i Alton složno su kimali glavama. Grace je otresla Riove ruke s lica, ali jednu je nastavila držati i spustila je u krilo. Tješila ju je. Samo to što ga je mogla dodirnuti smirivalo ju je više nego što je mogla i zamisliti. “Bojim se”, priznala je. “I ne samo da se bojim, premirem od straha. Zadnjih godinu dana živjela sam iz dana u dan, nikad nisam gledala naprijed niti znala hoću li dočekati sutra. Ali sad... gledam u budućnost. I tu budućnost želim više nego što mogu riječima izraziti. I užasno se bojim žrtvovati nečiji život za blistavu budućnost o kojoj sad sanjam.” Diego je dugo gledao u nju. “Da nisi već imala moje poštovanje i divljenje, sad bi ga upravo osvojila. Samo doista nesebična osoba može priznati da joj tuđi život vrijedi više od njezinih snova. Ali evo u čemu je stvar i možda ti to već znaš. Nitko nas nije natjerao na ovu misiju. Rio je naš vođa, to je točno, i idemo za njim. Ali činimo to jer želimo. U svakom trenutku možemo otići, nitko nas ne posjeduje. Ne dajemo slijepo svoju lojalnost. Ona se može samo zaslužiti, a Rio i KGI zaslužili su našu. A sad si i ti. I zato, premda je dirljivo to što ne želiš da bilo tko od nas žrtvuje nešto za tebe, nama bi bilo draže da šutiš i jednostavno prihvatiš stvar jer ne namjeravamo odustati.” Decker se nasmijao, a Alton je potapšao Diega po leđima. Čak se i Terrence nasmijao. “Diego inače nije pričljiv tip, ali kad konačno progovori, onda je to obično nešto legendarno”, rekao je Alton kroz smijeh. I Rio se smijao kad se Grace okrenula prema njemu, potpuno zbunjena njihovom reakcijom. “Vidiš?” rekao joj je. “Sad si jedna od nas. Nikad ne bismo ostavili jednog od nas da se bori sam, pa sasvim sigurno nećemo ni tebe napustiti. Zato ti je bolje da se navikneš. Nećeš nas se riješiti, a pogotovo nema šanse da ćeš se mene riješiti.” 162


Prpošno joj je olakšanje ispunilo srce i dušu. Nasmijala se, a osmijeh joj je postajao sve veći dok je pogledom prelazila preko Riovih ljudi za šankom. “Onda, kad krećemo?” pitala je.

RIO je toga poslijepodneva nazvao Sama. Želio je dati Grace još vremena da se odmori pa ju je smjestio u krevet. Ali instinkt mu je sve glasnije govorio da moraju odmah krenuti. Nisu sebi mogli priuštiti nekoliko dana da se ona potpuno oporavi. Izvukla se iz onih planina samo zahvaljujući svojoj odlučnosti i srčanosti. Zapravo je bila gotovo pa hodajuće truplo. Ako je to izdržala, onda će podnijeti i ono što ih je čekalo. “Ovakav je plan”, rekao mu je Sam. “Naći ćemo se na zračnoj luci u Virginiji. Uzet ćemo oba mlažnjaka do Kodiaka, a onda idemo brodom do Afognaka. Znat ćemo ako se pojave. Borit ćemo se pod svojim uvjetima, na svom terenu.” “A tvoja obitelj?” pitao je Rio. “Smjestio sam ih u Fort Campbell i dobro osigurao. Nitko nije toliko lud da pokuša napasti američku vojnu bazu.,Ne pada mi na pamet sigurnije mjesto na kojem bi mogli biti. Shea će također ostati. Trebao bi razmisliti o tome da pošalješ Grace k njoj.” Premda se stavljanje Graceine sigurnosti u bilo čije ruke osim njegovih protivilo svakom Riovu principu, znao je da je to doista najsigurnije mjesto za nju. Neće j oj se svidjeti, ali neće joj ni dati mogućnost izbora. Osim toga, spomene li joj ponovni susret sa sestrom, bit će joj mnogo teže usprotiviti se njegovoj odluci. “Moramo onda izvesti da izgleda uvjerljivo”, rekao je Rio. “Mislimo li namamiti Titan na otok Afognak, moramo se pobrinuti da misle da je Grace s nama. Inače je pokušaj posve besmislen - oni će ostati gdje jesu, čekati pravi trenutak i napasti kad se opustimo.” “Da, znam. Već sam razmišljao o tome. Poslat ćemo RJ. kao zamjenu za Grace. Slične je građe, slične boje kose. Ubit će je što će se morati odreći vojničkih čizama i oružja, ali obavit će posao.” “A kako planiraš prebaciti Grace iz Virginije u Fort Campbell?” pitao je Rio. “Imam pilota u Fort Campbellu koji mi je dužan uslugu i ići će s nama, a onda vratiti Grace natrag u bazu gdje će je čekati Shea.” “To nije dovoljno”, rekao je Rio odlučno. “Treba joj više od obične pratnje. Jedan vojni pilot neće biti dosta nalete li na Titana.” Sam je na trenutak šutio. “Što onda želiš?” “Želim barem još dva čovjeka s njom. I to ne policiju. Već imam čovjeka manje, ali ako Steeleov tim i ostatak KGI-ja ide, onda mogu 163


odvojiti dvojicu svojih da idu s Grace. Jedino sam je njima spreman povjeriti ako već nije sa mnom. Terrence i Diego će ići s njom. Prije će umrijeti nego dopustiti da joj se bilo što dogodi.”

“U redu”, odgovorio je Sam. “Onda smo se dogovorili. Možeš li biti n Virginiji do sutra u četiri popodne?” “Bit ćemo tamo”, odgovorio mu je Rio.

ADAM Resnick nije ni znao da mu je netko u kući sve dok nije osjetio hladnu oštricu noža na vratu. Ruke su mu se smrznule na tipkovnici ispred računala i potpuno se ukočio kako nijednim pokretom ne bi natjerao oštricu dublje u meso. Krv je već potekla i počela mu kapati niz vrat. Već joj je osjećao miris. Bio je dovoljno discipliniran da se ne trese, ali to nije značilo da mu puls nije već gotovo eksplodirao u glavi. “Jako dobro”, promrmljao je čovjek iza njegova uha. “Većina ljudi bi se uspaničila i umrla zahvaljujući vlastitoj gluposti.” “Što želiš?” pitao je Resnick, i dalje ne mičući ruke. “Koliko razumijem, dobro si povezan s KGI-jem. Trebam informacije. Uskoro kreću u pokret, a ja ih želim zaustaviti.” “Tko?” Gurnuo mu je nož jače u vrat i Resnick je zaškrgutao zubima od boli. “Nećemo se igrati. Dobro znaš tko sam. Ja znam tko si ti. Znam da imaš KGI u stražnjem džepu, a znam i da imaš informacije koje želim.” Resnickove su se usne izvile od bijesa, ali nije ništa rekao. Razljuti li tog čovjeka bez lica, to može rezultirati samo prerezanim vratom i ničim više. A onda je nož odjednom nestao i na zatiljku je osjetio tvrd vrh pištolja. “Ustani. Polako, bez naglih pokreta. Moj prijatelj je majstor za računala. Vole ga. Uvijek mu kažu ono što ga zanima. Imam osjećaj da će nam tvoje reći sve što trebamo znati o KGI-ju.” Resnick je zatvorito oči znajući da nema izlaza. Mogao bi umrijeti, ali oni bi i dalje imali pristup njegovu računalu i Titan bi našao nekoga tko se može probiti u najbolji sustav. Prosječan stručnjak za računala ne bi imao šanse hakirati Resnickove dokumente, ali Titan na svom platnom popisu sigurno nema nikog prosječnog. Polako je ustao držeći ruke visoko da ih mogu vidjeti. Nečija mu se ruka ovila oko njegove i povukla ga u stranu. Zapeo je za nogu stolca, a onda se brzo uspravio prije nego što su mu naredili da stane okrenut leđima prema stolu. 164


“Ruke iza glave, prsti isprepleteni. Bolje ti je da te ne čujem ni kako dišeš, inače si mrtav čovjek.” Ionako je bio mrtav čovjek. To je bila jednostavna istina koju je prihvatio bez ikakvih emocija. Trebao je već umrijeti. Bio je obilježen i to nije učinio Titan, nego njegova vlastita vlada zbog onoga što je učinio da pomogne Shei i Grace Peterson i preko njih KGI-ju. Razotkrio je tajno istraživanje koje je ponovno pokrenuto poslije nekoliko godina neaktivnosti. Čak je i sad u gornjim ešalonima vojske i američke vlade trajala istraga o tome tko je odgovoran za grupu koja je stajala iza stvaranja dviju žena s izvanrednim moćima. A Resnick je čekao dan kad će umrijeti zbog jednostavne činjenice što je znao previše. Zatvorio je oči i slušao lupkanje prstiju po tipkovnici. Dvojica muškaraca nisu ništa govorila, nisu komunicirala verbalno sve do kraja, kad je pridošlica rekao: “Našao sam.” “Hvala vam, gospodine Resnick, na vašoj službi”, rekao je onaj koji mu je držao pištolj na vratu. Slijedio je samo kratak i prepoznatljiv zvuk prigušivača. Resnick je osjetio kako mu bol probija leđa i nastavlja prema prsima. Koljena su mu popustila i posrnuo je naprijed, a agonija mu je nadzvučnom brzinom trgala tijelo. Krv je bila topla, odvratna mirisa i prolila se svuda oko njega natopivši tepih. Trenutak poslije bol je nestala i zamijenila ju je potpuna tupost. Nije mogao disati. Svaki put kad bi pokušao, iz grla bi mu eruptirao zvuk grgljanja, a metalni okus krvi cijedio mu se niz jezik. Pokušao se okrenuti i malo pomaknuti, ali čak je i povlačenje ruke po tepihu iziskivalo nezamislivu snagu. Telefon. Morao se domoći telefona. Morao je upozoriti Sama.

165


32. POGLAVLJE

RIO je nježno zatresao Grace da je probudi u trenutku kad je avion dotaknuo pistu privatnog aerodroma koji je posjedovao i održavao KGI. Strepio je od pomisli da se odvoji od nje, posebice kad nije ni znao hoće li se vratiti živ. Ali njezina je sigurnost najvažnija i nije želio da bude nigdje u blizini kad se Titan konačno pojavi. Grace se uspravila i pospano protrljala oči, a onda je pogledala Ilija i tuga joj je prekrila lice kad je shvatila gdje se nalaze. “Ne budi tužna”, rekao joj je tjerajući se na osmijeh. “Vratit ću se po tebe prije nego shvatiš da me nema. A i vidjet ćeš Sheu.” Kimnula je. “Jedva čekam da je vidim, ali ne želim da ideš, Rio. Mrzim što ćeš biti tako daleko i neću znati što je s tobom.” Usnama je dolaknuo njezine kad se avion zaustavio blizu hangara. “Znat ćeš. Povezani smo na način koji udaljenost ne može prekinuti. I dalje ćemo biti zajedno.” Nasmiješila mu se i stisnula mu ruku. “Volim te, znaš to. “Da, znam. Uspjet ćemo, Grace. Idi vidjeti svoju sestru i ozdravi za mene, može? Želim da budeš u punoj snazi kad se vratim.” Rio je ustao pa dao znak AJtonu i Deckeru da krenu za njim. Grace je također ustala, ali joj je Rio spustio ruku na rame i nježno je gurnuo natrag. “Ne želim da se iskrcaš” rekao je. “Terrence i Diego ostat će ovdje s tobom dok se avion napuni gorivom i zatim odmah nastavljate dalje. Imate dozvolu za slijetanje u Fort Campbellu. Sam je doveo vojnog pilota koji će vas prevesti u Kentucky.” Panika joj je bljesnula u očima kad su se vrata aviona otvorila i kad su bile postavljene pokretne stube. Rio se sagnuo još jedan, posljednji put, snažno je poljubio i ne osvrćući se izišao iz aviona. Da je pogledao preko ramena, znao je da ne bi bio u stanju nastaviti. Na asfaltu ga je dočekao ostatak KGI-ja. Bili su impresivan prizor. Sam i njegova braća Garrett, Donovan, Ethan, Nathan i Joe skupa sa Swannyjem, najnovijim članom družine, stajali su pokraj Steelea i njegova tima. Dolphin, Renshaw i Baker stajali su s jedne strane vođe, a Cole je stajao kraj P.J. Rutherford, jedine žene u KGI-ju. PJ. je bila u civilnoj odjeći, premda nije izgledala previše sretno zbog toga. Kosa joj je bila raspuštena i počešljana tako da nalikuje Graceinoj. Nosila je traperice, majicu i jednostavne tenisice. 166


Čim ga je ugledala, krenula je prema njemu. Kad mu se približila, nasmiješila mu se i progovorila kroz stisnute zube. “Bok, srce. Čujem da idemo na ljubavni izlet bogu iza nogu, na Aljasku.” Rio se nasmijao. “Smijem li primijetiti da divno izgledaš, PJ”. “Zovem se Grace, tupane. Ne smijemo sebi dopustiti da nešto sjebemo i zato nemoj griješiti.” Rio je pogledao iza PJ. i prema Samu koji je stajao kraj Garretta. “Spremni za pokret?” Što su duže stajali na mjestu, Rio je bio sve nemirniji. Utroba mu je panično vrištala, a dlačice na zatiljku dizale se uvis. No u tom prizoru nešto nije bilo kako treba. Upravo je zaustio povikati upozorenje kad je na zatiljku osjetio dodir cijevi pištolja. Krajičkom oka vidio je da su ljudi koji su točili gorivo u mlažnjake izvukli automatske puške i usmjerili ih prema okupljenoj družini. Reakcija je bila trenutačna. Steele i njegov tim bacili su se iza gomile torbi i kutija. Sam i njegova braća raštrkali su se naokolo. Neki su se bacili na zemlju, a drugi potrčali u zaklon iza jednog od zrakoplova. Na sve strane bljeskalo se izvađeno oružje. Hancock je zgrabio RJ. za kosu i povukao je unatrag, a onda pogledao postrance u Rija. “Misliš da sam tako glup?” “Stvarno želiš odgovor na to?” progunđao je Rio. “Ne radi ništa glupo”, povikao je Hancock. “Ovo može biti krvavo ili civilno koliko ti odlučiš.” “Nećeš je dobiti”, protisnuo je Rio. “Nećeš otići odavde živ”, javio se Sam iza bačve. Dolphin je izjurio iza zaklona i naciljao puškom u Hancocka. Odjeknuo je pucanj koji je odbacio Dolphina nekoliko metara dalje i snažno ga tresnuo na zemlju. “Majku mu!” povikao je Dolphin. “Jebote, pogođen sam! Prokletstvo!” “Vraćajte ga natrag!” viknuo je Steele. “Vodite ga odavde!”

Cole ga je zgrabio za majicu i odvukao u zaklon. “Snajperist na šest sati!” povikao je Garrett. “I na devet, podne i na tri”, mirno je odgovorio Hancock. “Okružili smo vas sa svih strana. E da, možemo se međusobno gađati koliko hoćemo, ali na kraju ćete svi biti mrtvi, a ja ću opet dobiti djevojku. Ako ja umrem, svejedno će je odvesti. Misija ostvarena. Možda vas Rio nije informirao, ali Titan uvijek uspije obaviti posao.” “Gomila jebenih gadova”, progunđao je Donovan. 167


“Kako onda želite da ovo odigramo?” povikao je Hancock. “Grace, znam da me čuješ. Želiš li ti ovo? Želiš li da svi umru ni za što? Podeš li sa mnom, neće biti potrebe za krvoprolićem. Moja misija nije da ubijem sve ove ljude, nego da tebe dovedem. Kako god to ostvario. To znači da je odluka na tebi. Možemo ovo obaviti lakšim putem ili težim.” “Jebi se!” zarežao je Rio. “Grace, da nisi to učinila, čuješ li me? Ostani gdje jesi.” Grace se u avionu tresla tako jako da je uspjela zatresti i Terrencea koji ju je pokrio. Istog trenutka kad su odjeknuli pucnjevi, Terrence i Diego povukli su je preko sjedala i sakrili je ispod sebe. Čučali su iza reda sjedala koristeći ih kao zaklon, s puškama usmjerenim prema vratima. Vrata su bila širom otvorena. Mogla je čuti sve što se vani događalo. Znala je da je jedan član KGI-ja pogođen. Možda je već i mrtav. Otvorila je um i usmjerila svu snagu i energiju na bacanje mreže tako široko da obuhvati cijelu okolinu. Odmah ju je zapljusnulo mnoštvo adrenalina, ljutnje, straha i nečija mirna samouvjerenost. Usredotočila se na onog smirenog. On je diktirao akciju. On joj je ponudio izbor. Dođi mirno ili trpi posljedice. Potpuno se usredotočila na njega. Um mu je bio fascinatno drukčiji od drugih. Sličniji stroju nego čovjeku. Imao je cilj i bio je nepokolebljiv u odlučnosti da ga ostvari. Ali Grace je vidjela i bez imalo sumnje znala da je krajnje ozbiljan kad kaže da će ubiti do zadnjeg čovjeka koji stane između njega i njegova cilja. Čak i da umre pokušavajući do tog cilja doći, bio bi u miru s takvim ishodom. Ali pretvorit će aerodrom u ratnu zonu i ukloniti svaku prijetnju svom konačnom uspjehu. Uspaničeno se odgurnula od Terrencea, a Diego se odmah okrenuo prema njoj. Lice mu je bilo poput maske ljutnje i odlučnosti. “Zar doista misliš da bi te Rio pustio da odšetaš u ruke neprijatelja? Razmisli o tome što radiš, Grace. Poludjet će i poginuti. Je li to ono što želiš?” “Poginut će kako god da okreneš”, rekla je tjerajući se da ostane mirna. Morala je uvjeriti Terrencea i Diega da je ovo jedina mogućnost, jedina opcija. “Pogledala sam mu u glavu, Diego. Ne razumiješ. Vidjela sam ga. Znam kako razmišlja. Vidjela sam njegovu odlučnost. Ima osjećaj časti, koliko god izopačen, ali ima ga. Jedini mu je cilj da se domogne mene. Kako god to ostvario. Apsolutno je spreman izdati naredbu da ubiju svakog čovjeka vani.” “Nemaš nimalo vjere u nas”, progundao je Terrence. Ponovno se odgurnula od njega i počela se dizati prema sjedalu. “Vjera nema ništa s tim. Ono što vam pokušavam reći jest da je on spreman umrijeti. Nije mu uopće važno ako umre jer iza sebe ima ljude koji će dovršiti misiju. Ras168


poredio je snajperiste oko nas. Već su pogodili jednog vašeg čovjeka. Koliko ste ih još spremni žrtvovati? Taj čovjek nije normalan. Na njega ne djeluju prijetnje. Nije ga briga hoće li KGI uzvratiti paljbom, hoće li se suprotstaviti. Elimirat će svakoga tko mu stane na put. I hoće li na kraju pobijediti? Možda. Ali po koju cijenu? Koliko će obitelji izgubiti svoje muževe, očeve, sinove, braću ? Je li jedna osoba vrijedna toliko smrti? Ne, nije. A vi ne uzimate u obzir i ne shvaćate da me ne namjeravaju ubiti. Žele me zbog onoga što mogu učiniti. A to će vama, Riju i KGI-ju kupiti neko vrijeme. Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za suprotstavljanje. Oni su u prednosti.” “Kurvin sin”, opsovao je Diego. “Prokletstvo, Grace. Ne možemo te tek tako pustiti da odšetaš u kandže toga kurvina sina. Zar se ne sjećaš što su ti učinili?” “Preživjela sam” mirno mu je odgovorila. “Već sam preživjela i opet ću. Osim toga, sad imam mnogo više razloga za život. Ako mislite da dižem ruke i odustajem, gadno se varate. Odlazim, ali očekujem da vi pokrenete guzice i spasite me prije nego što postane preteško. Samo nam kupujem vrijeme, ništa drugo.” Terrence je napeto zurio u nju, očiju punih poštovanja i divljenja. “Nikad nisam upoznao ženu s većim mudima, gospođice Grace.” Natjerala se na osmijeh. “Hvala ti. Barem mislim.” Polako se odgurnula uvis i ovaj je put nisu pokušali spriječiti. Diego ju je uhvatio za ruku i okrenula se prema njemu. “Ovo je stvarno hrabro što radiš. Nikad to neću zaboraviti, a pobrinut ću se i da nitko drugi ne zaboravi. Idi s Bogom, Grace, i bori se k'o sam vrag.” Slabašno mu se osmjehnula, a onda se okrenula prema Terrenceu. “Daj mi svoj pištolj.” Čudno ju je pogledao, ali nije oklijevao. Izvukao je manji đevetmilimetarski pištolj iz futrole na gležnju i pružio joj ga. Kliznula je prstima oko drške, ubacila metak u bubanj i palcem otpustila kočnicu. Zatim je duboko udahnula i zakoračila na platformu koja je bila postavljena do vrata aviona. “Ovdje sam”, mirno je objavila. “Prokletstvo, Grace, vraćaj se u jebeni avion!” Ustuknula je od Riova bijesnoga glasa. Stajao je malo dalje od aviona, pokraj neke žene koja je bila odjevena i počešljana tako da sliči na nju. Ženina je kosa bila čvrsto zategnuta oko šake muškarca koji ju je držao da se nije mogla pomaknuti, a drugom je rukom držao pištolj na Riovu zatiljku. Napravila je jedan korak naprijed i uhvatila pogled čovjeka iza Rija. Zastala je i nije više odvajala pogled od njegova. 169


“Želim da mi daš svoju riječ. Ići ću s tobom i nitko neće stradati. Znam mnogo o tebi, Hancock. Ušla sam ti u um. Znam kako radi. Zato ćeš možda cijeniti posljedice onoga što ću ti reći.” Cijela je pista utihnula, kao da je bila zarobljena snagom njezinih riječi. Podignula je pištolj koji je držala u ruci spuštenoj niz tijelo, ali nije naciljala ni u koga. Medu Hancockovim je ljudima počelo komešanje i oštro im je viknuo da ne pucaju. Ne, neće pucati u nju. A to je itekako radilo u njezinu korist. Mogla bi sad ubiti jednog od njih i svejedno ne bi pucali u nju. Samo bi joj pred očima ubili sve ostale. Polako je dizala pištolj dok ga nije prislonila na sljepoočnicu. S obje je strane čula niz uzdaha, psovki i šokiranih komentara. “Što to radiš, kvragu?” povikao je Rio. “Spusti pištolj i vraćaj se u avion.” “Evo kako ćemo, Hancock”, rekla je istim onim arogantnim glasom kakvim je on nekoliko trenutaka prije govorio. “Pustit ćeš sve ove ljude da odu dok ne ostanemo samo ti i ja.” “A ako neću?” U glasu mu je bilo više znatiželje nego stvarne prijetnje. Bilo je očito da ga je iznenadio njezin pristup. Možda je očekivao da će plakati ili vrištati, ili se skrivati iza Terrencea i Diega. “Ako to ne učiniš, upucat ću se i imat ćeš sjebanu misiju koja je završila neuspjehom.” Riov bespomoćan urlik odjeknuo je i pomiješao se s drugim uzvicima i povicima iznenađenja.

Hancock se nasmijao. “Blefiraš i luda si. Nitko ti ovdje ne vjeruje. Ja držim sve karte, Grace. Ti nemaš nijednu.” Pogled joj je postao još hladniji. Zurila je u njega dok nije ustuknuo i nakratko odvratio pogled. “Stvarno?” rekla je hladnokrvno. “Ušla sam ti u um, Hancock. Znam da govoriš istinu kad kažeš da ćeš pobiti sve ove ljude da ostvariš cilj. Znam i da ti je tvoja smrt beznačajna. Tvoj osjećaj časti, koliko god bio izopačen, nalaže ti da je misija iznad svega. Ona je najvažnija, važnija od života. Čak i tvoga. Nije te briga ako umreš jer će me netko od tvojih ljudi isporučiti i misija će biti ostvarena. Ali znaš što? Pustit ću te u svoj um pa ćeš vidjeti da sam i ja smrtno ozbiljna. Posljednje što želim jest vratiti se onom beskonačnom mučenju kojem sam bila izložena. Ali učinit ću to ako ću time spasiti ljude do kojih mi je stalo. Ako ih ubiješ, ionako mi neće ostati ništa za što bih živjela i donijelo bi mi veliki užitak da ti uskratim ono što želiš više od ičega.” 170


Prvi put mu je licem preletio bljesak nesigurnosti. Otvorila mu se i intenzivno se fokusirala na mentalnu stazu koju je prije samo nekoliko trenutaka osjetila prema njemu. Vidjela je njegovu neodlučnost i neobično divljenje koje je prema njoj osjećao. Vidjela je nevoljko poštovanje jer mu se usprotivila i pokušala se cjenkati za tuđe živote. Tada je zatvorila oči i dopustila mu da osjeti njezinu odlučnost. Pustila ga je da osjeti očaj i bespomoćnost koji su je dugo pritiskali, da vidi prošlost i koliko je puta poželjela umrijeti. A onda mu je pokazala svoju hladnu odlučnost. Svoju odluku da će radije umrijeti od vlastite ruke nego dopustiti tom pokvarenom kurvinu sinu da pobijedi. Osjetila je njegov šok kad je shvatio da je ozbiljna. Osjetila je i brzu promjenu u njemu i iznenadnu žurbu da udovolji njezinim zahtjevima. Nije želio da se Grace ubije jer bi to značilo njegov neuspjeh, a neuspjeh je smatrao najvećom zamislivom sramotom. Vidjela je i potvrdu da bi prije okončao vlastiti život nego se ikad suočio sa sramom takve nečasnosti. Zurila je u njega s podrugljivim osmijehom na usnama. “Čini se da smo oboje spremni umrijeti, premda iz različitih razloga.” “Povucite se”, povikao je Hancock. Zatim je gurnuo Rija naprijed, a ostatakljudi iza njega raširio se usmjeravajući pištolje u članove KGI-ja. Rio, ne ljuti se, nježno je izgovorila u njegov um. Zašto? Zašto si to učinila? Glas mu je bio slomljen i drhtav, a očaj ga je trgao na komadiće zbog nemoći da je zaštiti. Žrtvovala je sebe za ostale. To ga je razgnjevilo, ali istodobno je bio zadivljen njezinom hrabrošću. I napokon, napokon je osjetila da je dostojna tog poštovanja. Zauzela se za sebe. Nije više bila žrtva.

Jer je to jedini način. Ne želim da svi umrete ni zbog čega. Uzet će me ovako i onako. Ne možeš mi pomoći ako si mrtav. Na tebi je da me pronađeš. Nemoj da čekam, Rio. Ne znam koliko ću ovaj put dugo izdržati. Moraš preživjeti, oštro joj je uzvratio. Učini štogod treba da preživiš. Ostani živa za mene. Nema te sile na ovom prokletom svijetu koja me može odvojiti od tebe. Samo učini što treba. Radi što ti kažu. I ostani živa za mene. Živi za nas oboje, dušo. fer dolazim po tebe i ići ću do pakla i natrag ako treba. Votim te. Bože, Grace, i ja tebe volim. Vraški te volim. Pobrini se da odu. Svi. Inače će te ubiti. Vidjela sam njegov um, Rio. Nije ga briga za tebe ni za bilo koga drugoga. Jedino do čega mu je stalo jest da izvrši naredbe. “Povucite se”, povikao je Rio ponavljajući Hancockovu naredbu. Okrenuo se i oštro pogledao u čovjeka koji je držao Graceinu sudbinu u svojim rukama. “Kako ćemo ovo odigrati, Hancock?” 171


“Reci svojim ljudima da iziđu iz aviona. Mi ćemo ga uzeti. Već mu je natočeno gorivo. Ako je Grace u njemu, sigurno ga nećeš pokušati srušiti.” Rio je kratko kimnuo i pozvao Terrencea i Diega. Trenutak poslije pojavili su se iza Grace, a ona se pomaknula da im oslobodi prolaz. Pištolj koji je držala u ruci nije ni na trenutak zadrhtao. Čvrsto ga je držala na sljepoočnici, a taj će prizor zauvijek ostati urezan u Riovu sjećanju. Nasmrt ga je uplašio jer je i on vidio Graceinu odlučnost. Toliko je bio zadivljen njezinom hrabrošću i odvažnošću da je jedva disao. Hancock je pustio P.J. i gurnuo je naprijed. Zateturala je i pala na koljena, ali onda polako ustala i ispružila ruke. “Svi u hangar” naredio je Hancock. “Bez iznenađenja ili dajem naredbu da počnu pucati. Uvijek sam mislio da bi bilo cool zaigrati onu igru do posljednjeg čovjeka.” Prokleti kurvin sin. Uvijek je bio morbidni gad, ali prije nije bio ovako jebeno lud. Možda bi i Rio bio takav da nije na vrijeme otišao iz Titana. Možda bi on bio taj koji bi bacio Grace vukovima. Ta ga je spoznaja zaboljela. I on je prije bio takav. Misija iznad svega. Bez savjesti, bez osjećaja za dobro i loše. Samo je naredba bila važna. Nije bilo na njemu da odlučuje što je dobro, a što loše. Sam je dao znak svojim ljudima da se povuku. Cole i Steele odvukli su Dolphina prema hangaru. Jako je krvario i Riju je srce potonulo. Nije želio izgubiti ni jednog čovjeka. Bio je budala. “Onesposobi druge avione” povikao je Hancock svojim ljudima. “Pobrinite se da ne mogu poletjeti njima.” Zatim se okrenuo prema Grace i Rio se jedva suzdržao da ne jurne prema njemu. “Onda, Grace? Što kažeš na to da mi daš taj pištolj?” “Jebi se”, zarežala je na njega. Jedan kut Riovih usana izvio se u poluosmijeh. Bila je jebeno nevjerojatna. Hancock je podignuo obje ruke. “Okej, okej, po tvomc ćemo. Reci mi što želiš.” “Ono što želim i ono što mogu dobiti dvije su različite stvari”, prasnula je. “Ne želiš zapravo znati što sad želim.” “Onda mi reci što je sljedeći potez. Lopta je na tvom terenu.” “Želim da tvoji ljudi odu, svi do posljednjega. Ako ih misliš ukrcati u avion, onda to napravi odmah. Imaš pet minuta ili ću ukrasiti asfalt svojim mozgom.” Rio je zadrhtao i zatvorio oči. Smiri se, Grace. Plašiš me. 172


Ignorirala je njegov prijekor i nastavila zuriti u Hancocka kao da je najgadnija životinja koju je ikad vidjela. “Pokreni ih, nemamo cijeli dan. Imaju ranjenog čovjeka kojem treba liječnik.” Hancock je naredio svojim ljudima na asfaltu da se ukrcaju u avion. Grace je brzo sišla i odmaknula se da joj se ne približe dovoljno i ne istrgnu joj pištolj. Rio je morao priznati da je cijelu stvar isplanirala zadivljujuće brzo i razborito. Nije im ostavljala nikakvu mogućnost, nikakvu priliku da se izvuku iz dogovora. Kad se ukrcao i posljednji čovjek, a na uzletištu su ostali samo Grace i Hancock okrenuti jedno prema drugome, Grace je rekla: “Sad ti.” “Ne ulazim u avion bez tebe.” Polako je spustila pištolj i pružila ga Hancocku. Rio je premro od straha. Terrence je ovio nabildane ruke oko njega kao da je znao da se sprema pojuriti prema Grace. “Ona zna što radi”, rekao je Terrence tiho. “Našao si stvarno vrašku ženu, Rio.” Da nisi mrdnuo, Rio. Ima snajperiste na sve strane. Barem pet ili šest. Ne mogu znati je li ih opozvao, ali kladim se da nije. Morat ćeš smisliti kako izići iz hangara, a da vas ne upucaju. naude.

Prepusti to nama. Ti samo radi što ti kaže i ne daj im razlog da ti

Volim te. Rio. Ne žalim ni zbog minute koju smo proveli zajedno. Ne bih promijenila ništa od onoga što mi se dogodilo jer nas je to makar nakratko spojilo. Hvala ti. Njezine su riječi previše zvučale kao prokleti oproštaj i Rio to nije mogao podnijeti. Glava mu je bila prepuna tuge i bijesa, toliko da joj nije mogao ni odgovoriti.

Vjerojatno će mi onemogućiti da komuniciram s tobom. Zna da imam telepatske moći i sigurno neće htjeti da prenosim informacije. Nemoj paničariti ako se ne javim. Kad i ako budem mogla, reći ću ti što mogu. Rio je zatvorio oči dok je Hancock polako uzimao pištolj iz Graceine ruke i pokazao joj da se popne stubama natrag u avion. Vrata su se zatvorila i kroz telepatsku vezu s Grace Rio je na trenutak osjetio navalu straha. A onda je, kao što je i predvidjela, osjetio iznenadni bljesak boli i tama mu je prekrila um. Avion je počeo rulati i uskoro je jurio pistom, u daljini se odvajao od tla sve dok svjetla na krilima nisu postala jedva vidljiva na nebu prekrivenom oblacima.

173


33. POGLAVLJE

STEELE je dobacio P.J. njezinu pušku. Spretno ju je uhvatila, provjerila spremnik i odložila je sa strane da preko žute majice koju je nosila pretvarajući se da je Grace navuče kamuflažnu majicu. “Nikad nisam mogla podnijeti žuto na sebi”, promrmljala je. “U njemu izgledam ispijeno.” “P.J. i Cole, pronađite te proldete snajperiste i eliminirajte ih”, naredio je Sam. “Renshaw, Baker i ja pokušat ćemo im privući pažnju. Kad počnu pucati, eliminirajte ih.” Rio je zaronio prema hangaru baš kad je u daljini odjeknuo pucanj. Metak se odbio o beton ni metar od mjesta na koje je pao i razbacao krhotinje kamenja. “Dobro si?” povikao mu je Ethan Kelly na uho. Bio je okružen Kellvjevima koji su ga povlačili dublje u hangar i sklanjali ga od opasnosti. Osjećao se kao da je pogođen u trbuh. Okrenuo se na leđa i zurio u lica koja su se nadvila nad njim. “Grace”, pjrotisnuo je. “Ne smijemo dopustiti onom gadu da ode daleko.” Nathan Kelly kleknuo je pokraj Rija, a Sam, Garrett i Donovan požurili su do ranjenog Dolphina koji je i dalje neumorno psovao. “Shea je također osjetila da je nestala”, rekao je Nathan tiho. “Pokušat će ostati s njom, ali to joj nije nimalo lako. Ona nije kao Grace. Nema Graceinu kontrolu ni fokus, ali nastavit će pokušavati. Rekla mi je da ti kažem da i ti nastaviš pokušavati.” Joe i Nathan pružili su ruke prema Riju da ga povuku na noge.

“Jedan dolje”, povikala je P.J. “Kurvin sin je ostao bez jaja i sad pjeva sopran.” “Isuse, ta žena je stvarno zlobna”, progunđao je Joe. “To je naša cura”, ponosno mu je viknuo Renshaw. “Začepi i radi svoj posao”, viknuo je Steele. “Imamo ranjenog čovjeka i ne namjeravam ga izgubiti. Moramo ga što prije odvesti u bolnicu.” “Dva dolje”, viknuo je Cole sa svog položaja u najdaljem kutu. Smjestio se kraj male rupe u metalnoj zgradi i gurnuo cijev puške kroz otvor. Bilo je taman dovoljno mjesta za njegov ciljnik, a da mu ništa ne zaklanja vid. “Nema šanse da budeš bolji”, promrmljala je P.J. “Treći dolje. Kvragu, eno i četvrtog. Na sedam sati, Cole, i brzo se miče. Sredi ga.” Cole je zapucao i zatim podignuo četiri prsta signalizirajući da je i četvrti riješen. 174


“Kad izbrojim do tri”, rekao je Steele. “Renshaw, ti idi desno. Baker, meni slijeva. Trčite prema mlažnjaku i zaklonite se. P.J., Cole, budite spremni. Ne smije biti pogreške. Ne želim dobiti metak zbog vas dvoje.” “Popuši mi”, ljutito mu je rekla P.J. “Još nikad nisam promašila.” Steele je počeo brojiti, a onda su on i njegovi ljudi potrčali, bacili se na zemlju i zakotrljali. Iz šumovitog područja oko njih odjeknuli su pucnjevi, a P.J. i Cole brzo su uzvratili. “Sredila dvojicu”, javila se P.J. “Cole?” “Jednog. Ne vidim ih više.” Swanny se prišuljao vratima i povirio van, neprimjetno pregledavajući okolinu. U daljini je vidio Steelea i njegovu dvojicu leđima okrenute bočnoj strani aviona i podignutih pištolja. Swanny je dao znak Ethanu i Joeu. “Idemo u drugu rundu da vidimo hoće li zagristi mamac. Ako ima još koji, PJ. će ga srediti.” “Čuo sam te, seronjo”, zarežao je Cole. Swanny se nasmijao i PJ. mu je otpuhnula poljubac. “Idemo”, rekao je Swanny. Ethan i Joe su se pogledali. “Otkad on izdaje naredbe? Samo je brucoš u ovoj operaciji”, požalio se Joe. Bez obzira na to, Joe i Ethan pognuli su glave i punom brzinom potrčali prema avionu. Iz šume nije ispaljen ni jedan metak što je značilo da su se snajperisti opametili i nisu više odavali svoje položaje. Druga mogućnost je da nije ostao nijedan živ, a treća da su se odlučili povući i zbrisali. Rio je obamrla srca stajao usred toga kaosa. Dah mu se smrznuo u prsima, a tama mu je ispunila um. Grace je nestala. Hancock ju je odveo. Kako je, kvragu, došao do njih tako brzo? Kako je mogao predvidjeti njihov potez prije nego što su ga uopće napravili? Kako je znao kamo idu? Ništa od toga nije imalo nikakvog smisla. Osim ako nisu imah prokletu krticu. Prije Browninga prebio bi svakoga tko bi makar natuknuo da u KGI-ju postoji osoba sposobna izdati tim. Ali sad nije više bio tako siguran. Sam je smrknuta lica skočio na noge. “Sredio sam helikopter za Dolphina i prijevoz za nas do najbliže bolnice. Prioritet nam je da se pobrinemo za njega. Onda se moramo regrupirati, razmisliti o opcijama i isplanirati sljedeći potez.” “Prioritet nam je Grace”, progunđao je Rio. 175


Sam je podignuo ruku. “Sve kužim, stari, ali imam ranjenog čovjeka. Oni neće ubiti Grace. Barem ne još. Nemaju vremena. Dolphin će umrijeti ako ga ne stabiliziramo. On je prioritet.” Rio je zatvorio oči jer je znao da je Sam u pravu. Tim iznad svega. Nikad ne ostavljaj ranjenika. To je bio njihov moto do kojeg su držali jednako strastveno kao što su obavljali sve ostalo. Ali prokletstvo, za njega se sve promijenilo onog trenutka kad mu je Grace ušla u život. Ništa - i nitko - nije mu bilo važno kao ona i ako joj se nešto dogodi, bio je gotov. “P.J., Cole, raširite se i izvidite područje. Pobrinite se da je potpuno sigurno za helikopter. Procijenjeno vrijeme dolaska je petnaest minuta pa morate biti brzi. Rio, trebam pomoć tvojih ljudi”, rekao je Sam. Terrence, Diego i Decker zgrabili su puške, a odmah za njima i Alton. Garrett je ostavio Dolphina i uzeo svoj pištolj. Šestorica muškaraca krenula su za PJ. i Coleom kroz stražnji izlaz i u tamu. Rio je pohitao prema mjestu gdje je Dolphin ležao. Krv mu je natopila cijela prsa. Metak je ušao pod kutom i provukao se ispod prsluka od kevlara. Prokletstvo. Nije izgledalo dobro i krvario je kao zaklana svinja. “Ne gledaj me tako”, zarežao je Dolphin. Rio nije mogao vjerovati da je još uvijek pri svijesti. “I reci onoj svojoj vražjoj ženi da odjebe od mene. Mogu izdržati sam. Ne želim biti odgovoran ako joj se nešto dogodi.” Rio je zurio u Dolphina, siguran da ga nije dobro čuo. “Što to govoriš, Dolphine? Zar si šenuo? Prestani govoriti gluposti.” “Ovdje je”, rekao je Dolphin teško dišući. “Osjećam je. Popravlja ovo sranje. Koma sam, stari. Nisam nikako mogao udahnuti. Pokušao sam je otjerati, ali rekla mi je da prestanem biti prokleto dijete i da budem muškarac.” Rio je odmah krenuo mislima prema njoj, poput strijele naciljane u samo srce njihove telepatske veze. Prokletstvo, Grace, prestani! Čuješ li me! Imamo situaciju pod kontrolom. Moraš čuvati snagu jer nemaš pojma na što će te poslije natjerati. Njezin je odgovor bio slabašan, jedva čujan, kao da nije potpuno pri svijesti. Nisam ga mogla pustiti da umre zbog mene. Rio je divlje opsovao. Čvrsto je stegnuo šaku izgarajući od želje da razbije nešto. “Ne trudi se, stari. Rekla mi je da ti kažem da ohladiš. Samo će zalijepiti flaster na mene dok me ne dopreme u bolnicu. Zapravo se ispričala što ne može učiniti više. Pas mater.” 176


Dolphin nije bio ništa sretniji zbog Graceine pomoći od Rija. Ali Rio je točno prepoznao trenutak kad se odvojila od Dolphina. Problijedio je i nemoćno se prevalio na beton. Kao da je sva snaga iscurila iz njega, ali barem nije kašljao krv i disao je snažnije i ravnomjernije. “U vražju mater”, promrmljao je Donovan. “Ovo je najluđa stvar koju sam ikad vidio.” Donovan je marljivo radio sa zavojima pokušavajući mu zaustaviti krvarenje. Do laktova je bio umrljan jarkocrvenom krvlju. Cijela mu je majica bila krvava. Krvi je bilo po podu. A ipak je sad usporila i polako curila. “Čujem helikopter” zaurlao je Steele s piste. Drugi su se okupili i oblikovali gustu liniju sve do sletišta za helikopter da bi Dolphina mogli nositi iza zaklona. Čim je helikopter dodirnuo tlo, Donovan, Garrett i Sam podignuli su Dolphina u zrak i požurili prema nosilima. Donovan je ušao skupa s drugim liječnikom i helikopter je odmah poletio zujeći preko drveća u daljini. Nekoliko trenutaka poslije pistom je zabrujao niz SUV-ova. “Stigao nam je prijevoz”, rekao je Sam. “Upadajte da nestanemo konačno odavde!” Rio nije pitao tko je došao po njih ni kako je Sam sve dogovorio tako brzo, ali znao je da Sam ima mnogo veza, posebice u vojsci. Samo je bio zahvalan što odlaze odavde jer će se onda moći regrupirati i smisliti kako pronaći Grace. Ponovno ju je pokušao kontaktirati jer mu je trebala potvrda da je dobro. Jesi li dobro, dušo? Znaš li kamo te vode? Odgovorio mu je samo slabašan šapat. Nadrogirali su me, ali moram se pretvarati da je jače nego što zapravo jest jer ne želim da znaju da još uvijek funkcioniram. Neko vrijeme sam se izgubila jer me udario po glavi. Ništa još ne znam. Ne pokušavaj me kontaktirati. Ne želim odati našu vezu. Javit ću ti se kad bude vrijeme.

Volim te, rekao joj je glasom nabijenim emocijama. Dolazim po tebe, Grace. Nikad te neću ostaviti. Sad se odmaraj i znaj da ćemo te izvući. Osjetio je da mu je odgovorila osmijehom punim ljubavi i povjerenja. Povjerenja. Udarilo ga je poput čekića. Imala je apsolutnu vjeru da će doista doći po nju, i nije ju namjeravao iznevjeriti.

177


34. POGLAVLJE

“RIO, ovo sigurno želiš čuti”, rekao je Sam turobnim glasom. Rio se okrenuo s mjesta gdje je stajao u bolničkoj čekaonici s ostatkom ekipe. Dolphina su pola sata prije odveli na operaciju i vjerojatno im je slijedilo dugo čekanje. Garrett je stajao pokraj brata, a Steele sa Samove druge strane. “Resnick je napadnut ranije danas u svojoj kući.” Rio je podignuo obje obrve. “Mrtav je?” Sam je odmahnuo glavom. “Kritično. Našao ga je Kyle Phillips. On mi je javio. On i njegov tim stalno su na straži jer se boje da je Resnick još uvijek meta i netko će vjerojatno htjeti dovršiti posao dok je u ranjivu položaju.” “Kakve to veze ima s ovim što se ovdje događa?” pitao je Rio nestrpljivo. “Ja sam bio posljednja osoba koju je Resnick pokušao kontaktirati, a kad ga je Phillips našao, na Resnickovu su računalu bili otvoreni svi dokumenti o KGI-ju koje je imao. Uključujući zračnu luku na koji smo sletjeli i lokacije većine naših sigurnih kuća. Phillips je na tipkovnici našao otiske prstiju koji nisu Resnickovi i otkrio je da pripadaju pokojnom bivšem članu Specijalnih snaga vojske. Prava slučajnost, zar ne?” “Jebote” opsovao je Rio. “Dočepali su ga se. Titan ga se dočepao i tako su znali gdje će nas naći. Prokletstvo, Sam, zašto Resnick uopće ima sve te informacije?” Sam ga je pogledao suženih očiju. “Znam da si ljut, ali moraš prestati. Radimo jebeno mnogo poslova za Resnicka. Kvragu, on nam je platio pola objekata, od sigurnih kuća do zračne luke koje danas koristimo. U prošlosti nikad nismo imali razloga da mu ne vjerujemo. Tek nam je nedavno dao razlog da to preispitamo.” Rio je zataknuo pramenove kose koji su mu ispali iz repa iza ušiju i bijesno otpuhnuo. “Mislim da bismo trebali posjetiti Resnicka i Phillipsa”, rekao je Garrett tiho. “Ako se Resnick osvijesti, možda nam kaže nešto što će nam pomoći da lociramo Grace.” Rio je izgledao razdraženo. “Koliko je daleko?

Gdje je on? “Jedan sat odavde. Možemo doći i brže”, rekao je Sam. “Idem reći ostalima što se događa. Želim da Dolphin bude zaštićen, ali želim i da budu spremni za pokret ako od Resnicka dobijemo informacije koje nam mogu pomoći.” 178


“Hvala ti”, rekao je Rio tiho. “Znam da mi je ovo postalo osobno. Ona mi nije samo misija. Ona mi je jebeni život.” Sam se osmjehnuo. “Svaka je misija osobna, Rio. Samo su neke osobnije od drugih.” Sam ga je pljesnuo po ramenu i otišao porazgovarati sa Steeleom. Iza Rija se odmah stvorio Nathan i povukao ga na stranu. “Što je bilo? Je li Shea čula što od Grace?” pitao je Rio nervozno. Nathan je zatresao glavom. “Gledaj, samo sam ti htio reći, odnosno objasniti nešto. Bilo je teško kad je Shea oteta. Mnogo teže jer ona ne može usredotočiti svoju sposobnost kao Grace. A usto su je i nadrogirali nečim od čega su joj pokušaji da komunicira telepatski bili nepodnošljivi i izazivali joj nezamislivu agoniju. Ovaj put imamo tu prednost da je Grace pametna. Stvarno je žilava, pravi borac. I može razgovarati s tobom, a i sa Sheom. Više-manje može razgovarati s kim god treba i to nam daje više mogućnosti. Preuzela je kontrolu nad situacijom i na mnogo načina ona vuče konce jer zna da je žele živu. Čim bude imala informacije koje nam trebaju, siguran sam da će ti se javiti. Shei je mnogo teže na duže vrijeme zadržati telepatsku vezu. Od toga oslabi i još uvijek se oporavlja od svega što je prošla s onim gadovima. Ali spremna je i voljna učiniti što god Grace treba, čak i ako to znači da će sebi naškoditi.” Rio je stavio ruku na Nathanovu. “Hvala ti, stari, cijenim to. Reci Shei da sam joj zahvalan. Želim i da joj kažeš da ću joj vratiti sestru. Baš me briga što će to zahtijevati. A ako ona čuje Grace prije mene, odmah mi javi. Idem sad sa Samom i Garrettom provjeriti jedan trag, ali javi mi isti tren kad nešto čuješ i reci Shei da ću učiniti isto.” Nathan je kimnuo. “One su posebne, Rio, ali ti to već znaš. Shea i Grace su vrlo posebne i ne zaslužuju ono što im se dogodilo. Žele samo živjeti normalnim životom, a ja ću to omogućiti Shei makar potrajalo ostatak mog života.” “Čini se da mislimo isto”, promrmljao je Rio. Uhvatio je Samov pogled preko prostorije i Sam je pokazao palcem preko ramena dajući mu do znanja da je vrijeme za polazak. “Vidimo se poslije, Nathane.” Nathan ga je pljesnuo po leđima dok je odlazio. “Sretno, stari. Znaš da ti čuvamo leđa.” RIO je mrzio bolnice, njihov hladan, sterilni miris. Uvijek je mislio da bolnice zaudaraju na smrad smrti. Sam je sredio da uđu u odjel intenzivne skrbi i što god da je rekao očito je ostavilo snažan dojam jer su bez rasprave pustili svu trojicu unutra. 179


Ispred vrata Resnickove sobe na dnu hodnika našli su Kylea Phillipsa koji je čuvao stražu. “Ima li promjena?” pitao je Sam mladog marinca. “Da, gospodine, donekle. Nakratko je došao svijesti. Stalno je ponavljao vaše ime. Bio je jako uznemiren. Htio vas je upozoriti.” “Moram ući unutra da ga vidim”, rekao je Sam. “Život jedne žene ovisi o tome.” Phillips je samo trenutak oklijevao, a onda otvorio vrata i pozvao svog čovjeka koji je bio na položaju uz Resnickov krevet. Kad je drugi marinac zauzeo Phillipsovo mjesto na hodniku, Phillips je dao znak Samu, Garrettu i Riju da udu u sobu i krenuo je za njima. Soba je bila posve tiha. Čuli su se samo mehanički zvukovi bolničke opreme. Rija je hvatala jeza od njih. Poželio je nestati odatle što je brže moguće. Želio je doći do Grace i završiti sa svime. Sam je zastao kraj uzglavlja kreveta i sagnuo se tako da je govorio Resnicku na uho. “Adame, ja sam, Sam. Došao sam. Moram razgovarati s tobom. Gracein život ovisi o tome.” Na trenutak Resnick nije uopće reagirao, ali onda se lagano promeškoljio. Otvorio je oči i umorno pogledao Sama kao da ga samo napola prepoznaje. “Titan”, promuklo je rekao. Rio je ključao od nestrpljenja. “Znamo da je Titan.” Sam ga je ušutkao mrkim pogledom i ponovno se usredotočio na Resnicka. Resnick je pokušao dignuti ruku da uhvati Sama za majicu, a Sam mu je uzeo ruku i držao je da se previše ne napreže. “Baš sam pratio jedan trag kad sam napadnut. Provjerite Gordona Farnswortha. Prljav je, ali dobro plaća za legitimnost. Upleten je u sve živo i neživo, politiku, vojsku, financiranje drugih država, drogu, trgovanje oružjem... Nema toga čime se nije bavio. Na svačijem je popisu, ali pravi je lisac i nitko mu još nije uspio ništa prikačiti. On je tip čovjeka koji može imati pristup Titanu i novac da plati njihove usluge.” Sam se namrštio. “Zašto bi on želio Grace? Zbog novca? Da je proda najboljem ponuđaču?” Resnick je polako odmahnuo glavom, a onda ispustio zvuk kao da se guši. Posivio je i Rio je na trenutak pomislio da su ga izgubili. Nagnuo se naprijed očajnički želeći znati što im Resnick može reći. “Ima kćer” jedva je rekao Resick. “Šuška se da je jako bolesna, a on je očajnički želi spasiti. Bez obzira na sav njegov novac, nijedan joj lijek 180


ne pomaže. Ona je jedino što voli, jedino što ga čini napola čovjekom. Ona mu je jedina slabost, jedina stvar koja se može iskoristiti protiv njega.” Rio se uspravio, lice mu se zategnulo, a nosnice raširile. Gad nije želio Grace za neko istraživanje. Nije ju želio u vojne svrhe ni za ono što bi mogla značiti za vojnike u bitki. Želio ju je da spasi svoju kćer. “Nadi ga”, šapnuo je Resnick. “Ako je on taj koji traži Grace, kladim se u sve što imam da je želi jer je ona jedina osoba koja mu može spasiti kćer.” Garrett se progurao naprijed. “Znaš li gdje je on, Adame? Imaš li bilo kakve informacije?” Resnick je utonuo u jastuk i dugo samo šutio, a disao je tako slabo da su mu se prsa jedva pomicala. Phillips ih je nervozno pogledao. “Možda biste trebali poći. Sestra bi poludjela kad bi znala da ga ovako opterećujemo.” Rio se nagnuo tako da je bio samo koji centimetar od Resnickova lica. “Stalo ti je do nje. Stalo ti je do nje i do Shee. Pokušao si ih zaštititi. Shea ima Nafhana, ali sad Grace ima mene. Vratit ću je, Resnick. Čak i ako moram okrenuti svijet naopačke, vratit ću je. A sad nam pomozi, prokletstvo. Bilo kako. Daj nam nešto od čega možemo početi. Sigurno znaš nešto. Ti si jebena knjižnica povjerljivih informacija.” Resnickove su se oči otvorile u uske proreze, kao da ih nema snage otvoriti do kraja. “Šuška se da ima otok u Sredozemlju, nedaleko od grčke obale. Darežljiv je prema lokalnoj ekonomiji, a s obzirom na trenutačno gospodarsko stanje u Grčkoj, njegov je novac kupio mnogo lojalnosti. Čak i ako znaju tko je i čime se bavi, nikad ga neće cinkati jer osigurava radna mjesta cijelom otoku i drži ekonomiju na životu. Dovodio je liječnike sa svih strana svijeta i navodno su mu svi rekli isto. Da nema nikakve nade i da joj nije preostalo mnogo vremena. Takva bi ga vijest sigurno učinila dovoljno očajnim da poduzme sve što treba da je spasi.” Resnick je zastao i mučio se udahnuti. Lice mu se napregnulo i bilo je očito da trpi veliku bol. Phillips je ponovno zakoračio naprijed kao da će okončati ispitivanje, ali Resnick je uspio malo podignuti ruku i zaustaviti ga. “Najznačajnije je da je CIA uspjela uhvatiti telefonski razgovor između Farnswortha i čovjeka za kojeg vjeruju da je vodio Titan dok je još postojao.” “Hancock”, promrmljao je Rio. “Prokleti Hancock.” Sam je stavio ruku na Resnickovu. “Hvala ti, Adame.” Resnick je podignuo pogled prema Riju. “Samo je vrati. Jako želim upoznati ženu koju smatram sestrom.” Rio je progutao i kimnuo. “Neuspjeh nije opcija.” 181


“Nažalost, to je i Titanov moto”, rekao je Resnick tiho. “Znam”, odgovorio je Rio mirno. “Ja sam im ga smislio.”

182


35. POGLAVLJE

POKUŠAŠ li komunicirati sa svojim dečkom Riom, jasno ti je da ćeš samo skriviti njegovu smrt.” “Odjebi”, uzvratila mu je Grace grubo, sjedeći na rubu kauča u avionu. Uzletjeli su s aerodroma u malom mlažnjaku koji je Hancock preoteo Riovoj grupi, ali sat vremena poslije sletjeli su negdje, ukrcali se u mnogo veći avion i odmah poletjeli. I dalje nije znala kamo idu i bila je dovoljno ljuta da nije osjećala strah. Još. Hancock se nasmijao. “Jasno mi je što vidi u tebi. Mislim da si baš odgovarate jedno drugom. Ne mogu zamisliti Rija s nekim delikatnim malim misom. Živu bi je pojeo.” Grace je prenaglašeno zijevnula. “Ne zanima me tvoja analiza Riova ljubavnog života. Želim znati kamo me vodiš i zašto.” Hancock ju je ignorirao i pogledao kroz prozor prije nego što je provjerio svoje ručne naprave. “Uskoro ćemo sletjeti.” “Uskoro? Uskoro bi bilo prije šest sati. Vozimo se u ovom avionu već cijelu vječnost.” “Stalno se žališ. Ne grizi ruku koja će te morati održati na životu jednom kad odradiš svoju svrhu” rekao je opasno nježnim glasom. Suptilna joj je prijetnja poslala trnce niz kralježnicu. Pogledala je prema prozoru, ali Hancock ga je odmah zatvorio i blokirao joj pogled. Znala je samo da je dan i da su nad velikom površinom vode. Neće još paničariti. Ima još mnogo vremena da skupi informacije koje će prenijeti Riju. Shea je bila tiha prisutnost u njezinu umu. Kao i Rio. Bili su jedini razlog zbog kojeg još nije potpuno izgubila pribranost. Nijedno od njih nije pokušalo razgovarati s njom. Izričito im je naglasila da ne koriste telepatsku vezu dok ona ne inicira kontakt. Poznavajući Rija, čekat će samo neko vrijeme prije nego što ga nestrpljenje ne nadjača, a onda će joj zavrištati u glavi pitajući je li dobro. Čudno, ali ta joj je pomisao donosila utjehu. Bilo je lijepo imati nekoga kome je stalo. Avion se nastavio oštro spuštati, a onda je čula zvuk spuštanja opreme za slijetanje. Instinktivno se pripremila i napeto čekala da dotaknu tlo. Sad joj je strah počeo ravnomjerno lupati u prsima. Pokušala ga je progutati, ali samo ju je ugušio ostavivši je bez zraka. 183


pakao.

To je to. Gdje god da ju je Hancock vodio, stigli su i čekao ju je

Grace, prokletstvo, mogu osjetiti tvoj strah. Reci mi koji vrag se događa. Gdje si? Možeš li mi reći bilo što o lokaciji? Riov joj je glas odjeknuo u umu i odnio dio straha koji je prijetio da će je preplaviti. Upravo smo sletjeli. Ne znam još ništa više od toga. Silom je tjerala smirenost u svoju poruku i pazila da uključi i Sheu. Nijednom od njih nije trebalo da postane histerična. Već su se osjećali dovoljno bespomoćno nc znajući njezinu sudbinu i ne znajući stoje čeka ni gdje se nalazi. Kad budem mogla, reći ću ti više. Molim te, budi strpljiv. On me gleda i zna kad komuniciram s tobom. Moram ostati prisebna ili ti neću moći dati nikakve informacije. Ubit ću toga kurvinog sina ako ti naudi, kipio je Rio. Ali Grace ga je isključila i natjerala se da izbriše sve s lica. Sve emocije. Da bude nedodirljiva. Neće pokazati svoj strah ovom čovjeku. Nikome neće pokazati koliko se boji. Završila je s ulogom žrtve i završila je sa željom da umre. Htjela je živjeti. I živjet će. Obećala je Riju da će učiniti sve što treba da preživi i to je bilo obećanje koje nije namjeravala prekršiti. Šokirala se kad ju je Hancock povukao na noge, izvio joj ruke iza leđa i stavio joj lisičine oko zapešća. Žurno joj je zavezao povez preko očiju, a onda su se vrata aviona otvorila za iskrcaj. Pazila je da drži emocije pod kontrolom jer bi inače samo opet uznemirila Rija, a Shea bi se zabrinula još više nego sad. Hancockovi su ljudi izišli iz aviona, a on ju je iznenađujuće nježno uzeo za ruku i poveo je prema stubama. “Pazi gdje staješ”, naredio joj je. “Sad će prva stuba. Drži se mene i ne žuri se.” “Ne bi valjalo da laboratorijski štakor slomi vrat prije nego što odradi predstavu”, rekla je Grace pakosno. “Slomiš li vrat, ja ostajem bez honorara.” “Nadam se da ćeš se udaviti svojim prokletim krvavim novcem.” Hancock se nasmijao. “U nekoj drugoj situaciji možda bi mi se čak i svidjela, Grace. Ali da budem iskren, otkad sam preuzeo ovu misiju, bila si samo gnjavaža i sa zadovoljstvom ću te se konačno riješiti.” “Osjećaj je u potpunosti obostran”, bijesno mu je odgovorila. Na pisti su je odmah ugurali na stražnje sjedalo automobila. Bilo je udobno. Skupocjena koža. Čak je i mirisalo na skupoću. Vožnja je također bila vrlo glatka. Za razliku od raznoraznih vozila kojima su je vozikali kad su je prošli put uhvatili. “Za koga radiš?” tiho je pitala. 184


“Uskoro ćeš ga upoznati.” Njega. Ne njih. Jedna osoba. Nije znala što da zaključi iz te informacije.

Mislim da ovo nije vlada ni nekakav laboratorij kao prošli put, Rio. Pokušala je isključiti zabrinutost iz poruke. Drukčiji je osjećaj. Nisam mnogo čula, ali iskrcala sam se iz aviona, a letjeli smo otkad smo vas ostavili u Virginiji. Hancock je upravo rekao “njega” kad sam ga pitala za koga radi. Ne “njih”. Znači da nije neka nedefinirana grupa. Rekao je “njega”. Ali imam povez preko očiju tako da ništa ne vidim! Stižemo, draga! Ne želim da se brineš, okej? Želim da što više odugovlačiš. Učini što moraš, ali nemoj ih razljutiti. Ako moraš izabrati između toga da im se pokoriš ili da ti naude, onda učini što traže od tebe. Razumiješ li? Bez obzira što se dogodilo, dušo, ti i ja ćemo se zajedno nositi s time. Uvijek ću biti ovdje za tebe. Nikad više nećeš biti sama. Zatvorila je oči jer je znala da ih Hancock ne može vidjeti ispod poveza. Točno je znala što joj Rio govori. Bez obzira što zatražili od nje da učini i bez obzira što njoj učinili, nije želio da odustane i odabere smrt. Želio je da živi. Čekat ću te. Znam da ćeš doći po mene. Stavila je svaki atom svog povjerenja i svoje vjere u tog čovjeka. Volio ju je. Nije uopće sumnjala. Bio je častan čovjek, bez obzira na ono što je mislio o samome sebi ili na stvari koje je u prošlosti radio. Bez sumnje je znala da bi preokrenuo nebo i zemlju da je vrati kući, k njemu. Činilo joj se da je prošla cijela vječnost do trenutka kad se automobil konačno zaustavio i vrata se otvorila. Osjetila je žurbu u pokretima ljudi oko sebe. Naredbe su se izdavale na engleskom jeziku, ali sa stranim naglaskom koji nije prepoznala. Hancock ju je grubo povukao iz automobila i gurnuo naprijed. Tenisice su joj zaškripale na šljunku po kojem je hodala, a onda je zamalo zateturala kad ga je zamijenio glatki pločnik. Hancock ju je ispravio i nastavili su naprijed pokraj zvuka pjenušanja vode. Fontana? Zrak je bio topao, čak i vruć. Osjećala je sunčeve zrake na rukama. Bio je težak od mirisa soli, a kad ju je zapuhnuo povjetarac, donio je osjećaj mora. Bili su blizu vode. Čim su zakoračili u zgradu, ili kuću, ili što god da je to bilo, zrak je postao mnogo hladniji. Prošla je kroz nekoliko hodnika prije nego što se Hancock napokon zaustavio. Čula je kad su se vrata ispred nje širom otvorila i instinktivno se povukla korak unatrag naletjevši na Hancocka. 185


“To je ona? Ona je ta?” pitao je muški glas koji joj je ponovno poslao trnce straha niz kralježnicu. Bilo je nešto u tom glasu. Zaudarao je na očaj. Bio je hladan, krut i odlučan. Zao. Puls joj se ubrzao i ruke su joj se počele tresti u lisičinama koje je još uvijek imala oko zapešća. “Ona je”, odgovorio je Hancock mirnim glasom. Ponovno ju je gurnuo naprijed i vrata su se za njom zatvorila. Iznenada joj je netko povukao povez s očiju i brzo je zatreptala prilagođavajući ih okolini. Nalazila se u velikoj radnoj sobi ili uredu. Izgledao je kao knjižnica, ali na drugom kraju je stajao veliki direktorski stol. Desno se nalazio golemi kamin u kojem je gorjela vatra premda je vani bila ljetna temperatura. Trudila se što brže upiti što više informacija. Pogledala je lijevo nadajući se da će vidjeti prozor i nekakav znak o tome gdje se nalazi, ali frustrirano je otkrila da prostorija nema nijednog prozora. Bila je poput mračne špilje u kojoj se skriva zvijer. Zatim se usredotočila na muškarca ispred sebe koji je jednako napeto zurio u nju kao i ona u njega. Za nekoga tko ju je samo svojim glasom onako prestrašio, izgledao je varljivo blago. Bio je prosječne visine, možda u kasnim četrdesetima. Očito je bio pomalo uobražen jer mu je svaka dlaka na glavi bila na svome mjestu, zahvaljujući proizvodima za oblikovanje kose vidljivim iz aviona. Nosio je skupu odjeću, dijamantne gumbe za manšete. Oko vrata mu je visio kičast zlatni lanac, a na jednom je uhu imao malu dijamantnu naušnicu. U nekoj drugoj prilici vjerojatno bi izgledao arogantno, ali sad je na njegovu licu bilo toliko olakšanja da je Grace ostala iznenađena. Izgledao je... sretno... što je vidi. “Skini joj lisičine”, naredio je muškarac. “Ne smijemo gubiti vrijeme. Trebam je odmah gore na katu.” Hancock je brzo otključao lisičine i Grace je povukla ruke ispred sebe pa si trljala zapešća oprezno gledajući muškarca ispred sebe. “Tko ste vi i zašto sam ovdje?” pitala je. “Nije važno tko sam. Važno je samo da je moja kći teško bolesna, a ti ćeš je izliječiti.”

186


36. POGLAVLJE

GRACE je bila šokirana očajem koji mu je gušio glas. Naravno da je očekivala da će netko htjeti iskoristiti njezine sposobnosti, ali nije očekivala... ovo. Čovjeka s misijom. Jednom jedinom misijom. Pokušala mu je ući u um jer je htjela potvrdu ili možda doznati namjerava li je iskoristiti za još nešto. Ponovno za neki eksperiment? Je li njegova kći zamorac i ako Grace bude uspješna, hoće li je onda predati nekoj vladinoj agenciji? Ili najboljem ponuđaču? Šokiralo ju je ono što je vidjela. Gordon Farnsworth nije bio dobar čovjek. Vidjela je stvari od kojih joj se ledila krv u žilama. Vodio je život ispunjen grozotama, krvoprolićima, prodao bi koga god je trebalo da ostvari svoje ciljeve. Nije se ni najmanje kajao ni ispričavao zbog svojih postupaka. Ali vidjela je i ožalošćenog oca čija je jedina kći umirala, a on je bio frustriran svojom nemoći da joj kupi zdravlje i sreću. Za njega je to bila surova spoznaja, da unatoč golemom bogatstvu ne može imati ono što najviše želi. Kćerin život. Premda je već znala odgovor na svoje pitanje, svejedno ga je postavila pokušavajući si tako kupiti nešto vremena, isplanirati idući potez i nekako se izvući iz nemoguće situacije. “Što joj je?” “Rak”, rekao je. “Naročito invazivan i agresivan oblik raka. Navodno rijedak. Svi liječnici imaju imena za njega. Ja samo znam da polako izvlači život iz moje kćeri. Počeo je na prilično bezazlenom mjestu, ali prije nego što je dobila tretman, već joj se proširio na jetra i zatim u kosti. Zahvaćena je rakom. Nema nijednog dijela njezina tijela do kojeg bolest nije došla. I u plućima joj je pa je povremeno moramo staviti na respirator da bi preživjela. Proširio se na mozak i u nekim trenucima padne u komu, potpuno nesvjesna okoline.” Krenuo je prema Grace i prvi put je vidjela kakav je taj čovjek ružna lica bio za ostatak svijeta. Hladan, zao, utjelovljenje sotone. “Ti ćeš je izliječiti. Znam tvoje sposobnosti. Dobro sam provjerio možeš li doista učiniti ono što je potrebno prije nego što sam te doveo ovamo. Ne bih povjerio svoju kćer nekome tko bi joj naštetio.” Grace je nervozno progutala i poslala Riju jednostavnu poruku. Gordon Farnsworth. Rio je šutio, ali sigurno je znao u kakvoj se opasnoj situaciji Grace trenutačno nalazila. Shea joj se promeškoljila u umu, ali također je ostala nijema, čvrsta potpora. 187


“Čini se, gospodine Farnsworth, da sam ja ta koja drži sve karte”, rekla je Grace hladno. “Ne držiš ti ništa!” Zgrabio ju je za majicu i povukao prema sebi dok joj lice nije bilo samo koji centimetar od njegova. Pljuvačka od njegove eksplozivne provale poprskala joj je obraz. “Izliječit ćeš moju kćer ili ću te natjerati da požališ što si se ikad rodila.” Obnovljenom je snagom uhvatila njegova zapešća i povukla ih dolje, odvajajući se od njegova dodira. Gadio joj se. Cijelo mu je biće vibriralo smradom zla i smrti. Gotovo ju je potopio. “Zakasnili ste”, rekla je tihim glasom. “Mnogo puta sam poželjela svoju smrt. Prijetnje mi ništa ne znače. Koliko vam vrijedi kćerin život?” Bilo je očito da nije to očekivao. Zakoračio je unatrag, a oči su mu se suzile od bijesa i iznenađenja. Izgledao je kao da ne zna što bi rekao, a onda ju je ponovno pogledao u oči i vidljivo se potrudio da se pribere.

“Misliš na novac? Želiš novac? Prodala bi svoju sposobnost da spasiš djetetov život?” Razljutila ju je osuda u njegovim riječima, i to opasno. Ali morala je ostati mirna. Nije mogla dopustiti vulkanskom bijesu da eruptira iz nje. “Nakon svega što ste učinili da me dovedu ovamo, nakon bezbrojnih dana agonije i boli koje sam proživjela kao rezultat vaših eksperimenata da budete sigurni da sam kvalificirana dodirnuti vašu kćer, usuđujete mi se obratiti svisoka i kritizirati me jer sam se spremna cjenkati s vama?” Podrugljivo se nasmijala. “Ne držite vi nijednu kartu, gospodine Farnsworth, a ako mislite drukčije, jednako ste u zabludi kao i vaš ego. Ubijte me. Samo dajte. Izazivam vas. Tko će vam onda spasiti kćer? Mučite me. Potrošite nekoliko dana da postanem dovoljno očajna da sam spremna učiniti bilo što. Vaša kći nema nekoliko dana. Ali nije me briga. Ne možete mi učiniti ništa što već nisam prošla. Nije moguće pretrpjeti više od onoga što sam ja već pretrpjela. Dok vam vaša uobraženost i arogancija govore da ste strašno moćni i utjecajni, sjetite se da bi vam kći za jedan sat ili jedan dan mogla biti mrtva. A vi stojite tu kao pompozni kreten i usuđujete se dovoditi u pitanje moju etičnost. Misliš da me briga što misliš o meni, bezvrijedni, gadljivi crve?” Hancock se zahihotao, što je samo dodatno razjarilo Farnswortha. “U pravu je, Farnsworth”, rekao je Hancock. “Jesam li ti rekao da je prijetila samoubojstvom ako ne udovoljim njezinim zahtjevima? Pogledao sam joj u um. Uvjeravam te da ne blefira. Dovoljno je luda da si raznese mozak samo da ti napakosti.” Farnsworth je gledao Grace pa Hancocka, oštro uvlačeći zrak kroz raširene nosnice. Zatim se vidljivo pribrao i okrenuo, pa pošao prema 188


stolu. Ponovno se okrenuo prema njima, sada mnogo smireniji, i zurio u Grace s proračunatim sjajem u očima. “U redu, gospođice Peterson. Što želite? Novac? Možete dobiti sve što imam u zamjenu za život moje kćeri. Učinit ću vas bogatijom nego što ste ikad mogli sanjati.” “Nemate vi pojma o čemu ja sanjam”, rekla je ogorčeno. “Reci mi onda. Što želiš?” “Mir.” Farnsworth je zbunjeno skupio obrve. “Želim život. Želim biti slobodna. Želim biti u stanju imati ono što takvi poput vas uzimaju zdravo za gotovo. Slobodu od gledanja preko ramena svake minute jer me neki seronja želi iskoristiti kao laboratorijskog štakora. Želim svoju slobodu i želim vaše jamstvo da ćete me prestati goniti kad vam izliječim kćer. Opozvat ćete Titan, i ne samo to, nego ćete se pobrinuti da ostanem izvan opasnosti, jer u suprotnom, znate što će biti?” Oči su mu se suzile od bijesa. “Usuđuješ mi se prijetiti?” Grace ga je mirno gledala. Morala ga je natjerati da povjeruje u ono što se spremala reći. I iskreno, tko kaže da ne bi to mogla učiniti? Nikad nije pokušala, to je točno. A s obzirom na njezine sposobnosti, nije bilo nezamislivo da bi to mogla i učiniti. “Dat ćete mi sve što želim, inače ću isisati život iz vaše kćeri.” Problijedio je. Čeljust mu se zategnula i ostao je bez riječi. “Objasnit ću vam kako djeluje moja sposobnost”, nastavila je Grace tihim glasom. “Apsorbiram bolest ili ozljedu iz pogođene osobe. Uzmem je od nje i učinim svojom. Ona ode sretna i izliječena, a ja ostanem osakaćena njezinom tegobom i treba mi dugo vremena da se oporavim. Ali kao što mogu preuzeti bolesti ili ozljedu, kao što mogu dati život, svoj život, osobi s kojom se telepatski povezem, isto tako mogu uzeti njezin duh, njezin život i dušu. I ne moram stajati pokraj te osobe, pa ako mislite daje možete sakriti od mene, ako mislite da je možete odvesti negdje gdje je nikad neću naći, gadno se varate. Jednom kad se povezem s njom, moći ću je locirati bilo gdje na svijetu i uzet ću vam ono do čega toliko držite.” Farnsworth je zurio u nju kao da joj pokušava zaviriti u um, kao da procjenjuje govori li istinu. Uzvratila mu je pogled bez najmanjeg trzaja. Zatim je pogledao u Hancocka kao da traži njegovo mišljenje. Ovaj je slegnuo ramenima i jedan kut usana izvio mu se u samodopadni osmijeh. “Rekao bih da te dovela pred zid, Farnsworth. Neki bi to nazvali šah-matom. Mislim da te drži za jaja.” “A dok vi stojite tu uvrijeđeni što mi je zapravo stalo do mog života i moje budućnosti, vaša kći umire na katu”, rekla je Grace. “Zato 189


predlažem da što brže dođemo do dogovora. Ili vam vaš ego možda vrijedi više od kćerina života?” Farnsworth je pobijelio i nagnuo se pa pljesnuo šakama po uglačanoj površini stola. U tom je trenutku prvi put doista povjerovala uvjerljivosti u njegovu glasu. “Ne postoji ništa. Ništa mi nije važnije od Elizabeth. Mislite da sam zao čovjek, gospođice Peterson. I u pravu ste, prvoklasni sam gad. Ali volim svoju kćer i sve ću učiniti da je spasim. Da čujem vaše uvjete. Učinit ću sve što treba da surađujete sa mnom.” “Želim da Rio bude tu”, mirno je rekla. Otvorila je svoj um i onu telepatsku stazu prema Riju da i on može čuti i vidjeti što ona govori. “Bit ću posve bespomoćna kad je izliječim. Vi biste tada mogli pogaziti svoju riječ. Ne bih se imala na koga osloniti.” “Misliš da ću se prepustiti nekom plaćeniku? Znaš li koliko me vladinih i nevladinih agencija traži? Potpuno si poludjela.” “Jebe mi se za vas”, odgovorila mu je bez uzbuđenja u glasu. “Stalo mi je samo do toga da budem u stanju otići odavde. Oprostit ćete mi na manjku povjerenja u vas, ali vaše mi obećanje baš ništa ne znači. Rekla sam da vam u bilo kojem trenutku mogu ubiti kćer, a to je samo motiv više da me ubijete kad obavim ono što želite.” Osjetila je Riovo meškoljenje, a onda i njegovu ljutnju i strah zbog nje. Ljutnju zbog toga što je provocirala Farnswortha i što se tako nepopustljivo cjenkala riskirajući upravo ono za što je maloprije optužila Farnswortha da je sposoban učiniti. “Oboje želimo iste stvari, gospodine Farnsworth. Nemam nikakve želje ponovno vas vidjeti. Recite da sam sebična, ali više me zanima imati normalan život nego vidjeti da ste vi kažnjeni za svoje zločine. Želim Rija ovdje. Želim da njegovom timu bude dopušteno doći. Oni su moja zaštita, moje jamstvo da ćete održati svoj dio nagodbe. A kad završim s izlječenjem, on će otići odavde skupa sa mnom jer vam se kunem svime što je sveto, ako me ubijete ih me pokušate ubiti, povest ću vašu kćer sa sobom.” Farnsworth je problijedio. Provukao je ruku kroz kosu i razbarušio si savršeno uređenu frizuru. A onda je naglo izvukao ruku. “Trebat će im predugo da dođu!” Grace se nasmijala. “Mislim da su vjerojatno bliže nego što mislite. Da vam doznam tu informaciju?” Rio, trebam te. Kupujem nam vrijeme, ali nemam ga još mnogo. Ako mu kći umre prije nego što dođeš ovamo, bit će izvan kontrole. Ubit će me, a i tebe. Jedino što ga zasad drži obuzdanim jest strah da će mu kći umrijeti. Ako se to dogodi, ništa mu više neće biti važno. Grace, na putu smo. Bila si dobra, draga. Užasno si me uplašila, ali bila si dobra. Tako si prokleto žestoka. Čak si i mene uspjela uvjeriti da ćeš povesti njegovu kćer sa sobom ako dođe do toga. Dobili smo informaciju 190


čak i prije nego što si mi rekla tko je on. Već smo u zraku. Reci mu da ćemo sletjeti na kopno i zatim helikopterom doći na otok. Ostali će doći brodom, ali on to ne mora znati. Tri sata, Grace. Kupi nam još tri sata i tamo smo. Vratila je pogled na Farnswortha. “Tri sata. Rio i njegov tim sletjet će helikopterom na otok. Neću ništa učiniti dok ga ne vidim.” Farnsworth je sklopio oči. “Hoćeš li... Hoćeš li je barem otići vidjeti? Hoćeš li ostati s njom? Želim da ima razlog izdržati, razlog za nadu. Naredit ću svojim ljudima da se povuku. Tvoj Rio i njegov tim imat će dozvolu za slijetanje i dopratit će ih do tebe čim se pojave.” “A poslije?” pitala je tiho. “Možete otići istim načinom na koji su oni došli. Imaš moju riječ.” Zavirila mu je u um, ali našla je samo iskrenost. Ni traga prijevari. Bio je previše fokusiran na to da mu kći ozdravi. Rado će pustiti Grace ako će to značiti da je Elizabeth ponovno normalna djevojčica. “Onda me odvedite do nje”, rekla je Grace tiho. Hancock ju je odmah zgrabio za ruku. Pokušala ju je istrgnuti, ali nije joj dao. Znakovito je pogledala u Farnswortha. “Mora li i on ići?” “Ti imaš svoje uvjete, a ja imam svoje. On će se pobrinuti da ti održiš svoju stranu dogovora.” “Ne mora me dirati da bi to činio”, ljutito je rekla. Farnsworth je dao Hancocku znak da je pusti. Poput njegova uma, i Hancockov je pogled bio hladan i nečitljiv. Imao je zavidnu kontrolu nad svojim mislima. Svaki put kad bi ga Grace pokušala pročitati, naišla bi samo na prazninu. Kao da je tako fokusiran i discipliniran da može isključiti baš sve osim onoga što mu je primarni cilj. To je već prije pomislila i još nije vidjela ništa što bi pokazivalo da to nije istina - bio je sličniji stroju negoli čovjeku i to joj je bilo užasno jezivo. Učinilo joj se da mu je u pogledu vidjela zlovolju, nekakvu iritaciju, kao da je mrzio slušati Farnsworthove naredbe, ali njegove se misli nisu nikako odražavale na njegovu licu. Pustio joj je ruku, ali ne dovoljno brzo za njezin ukus. Gorjela je od želje da mu smjesti koljeno ravno u jaja pa da onda vidi je li taj gad više stroj negoli čovjek. Farnsworth je hodao ispred Grace, tako da je bila u sendviču između njega i Hancocka. Popeli su se zavojitim stubištem i na drugom katu produžili do kraja hodnika. Kad je Farnsworth otvorio vrata, odmah je vidjela kako su mu se oči napunile strahom. Cijelo mu se tijelo napelo kao da se bojao da će čuti ono najgore. 191


Uz krevet djevojčice koju Grace još uvijek nije mogla vidjeti sjedio je muškarac sa stetoskopom u ušima, a s druge strane medicinska sestra. “Izlazite van”, rekao im je Farnsworth tihim glasom punim neumoljive odlučnosti. “Ali moramo biti uz nju”, pobunio se liječnik spuštajući stetoskop i ostavljajući ga da mu visi oko vrata. “Ne bi smjela biti sama.” “Izlazite. Van.” Farnsworth je posebno naglasio svaku riječ, s toliko prijetnje u glasu da je liječnik problijedio i odmaknuo se od kreveta. “Čeka vas helikopter koji će vas vratiti na kopno. Slobodni ste.” Mahnuo je rukom prema ženi. “Vi isto.” Brže-bolje su pobjegli iz sobe, a dok je prolazio pokraj Grace, liječnik je promrmljao nešto o “jadnoj djevojčici”. Farnsworth je odmah došao do Elizabethina kreveta i kleknuo. Stavio joj je dlan na čelo i nježno joj odmaknuo kosu s lica. “Elizabeth, dušo, doveo sam nekoga koga želim da upoznaš. Došla ti je pomoći.” Grace se znatiželjno primicala krevetu dok konačno na njemu nije ugledala sitnu, krhku djevojčicu. Izgledala je poput porculanske lutke. Bila je potpuno drukčija od svog oca. On je bio mračan i zlokoban i imao je onaj lažno ljubazni izgled prodavača rabljenih automobila, a Elizabeth je bila plava i blijeda. Jedva je otvorila oči i pokušala se usredotočiti na oca. “Tatice” šapnula je. “Tu sam, srce”, rekao je Farnsworth teškim glasom. “Uvijek to kažeš, da će mi netko pomoći, ali nikad ne pomognu.” “Ovaj put je drukčije. Ona je posebna. Zove se Grace. Obećala je da će ti pomoći.” Elizabeth je napućila usne kao da ozbiljno razmatra njegove riječi. “Grace. Sviđa mi se to ime. Možda ju je Bog poslao. Svima nam treba milost.” GRACEINO se srce stisnulo. Hladnoća kojom je Grace zaprijetila tom djetetu protivila se svemu što je ona bila i tko je bila, ali znala je da je to jedini način na koji se može spasiti. Čak je i sad očeličila lice trudeći se izgledati što ravnodušnije jer nije htjela da Farnsworth zna da joj je ta prekrasna, hrabra djevojčica već zarobila srce. Ne čekajući dopuštenje, krenula je naprijed. Dovukla je stolac s druge strane kreveta i smjestila ga točno uz Elizabethinu glavu. “Zdravo, Elizabeth”, rekla je tihim i utješnim glasom. “Zovem se Grace i ja popravljam ljude.” 192


Elizabeth se polako okrenula i usredotočila pogled na Grace, a oči su joj bile slabe i mutne. “Misliš, kao što to Bog radi?”

Grace se nasmijala. “Ne, ne kao Bog. Vjerujem da mi je On dao sposobnost i ne znam uvijek što da radim s njom. Netko mudar jednom mi je rekao da se moja prava svrha možda još nije otkrila. Ali učim i učinit ću sve što mogu da te izliječim.” Elizabeth je ozbiljno kimnula. “Želim da se moj tata ponovno smije. Tužan je. Ne želim umrijeti i ostaviti ga samoga. On me treba.” Farnsworth je ispustio zvuk pun bola, naglo ustao i okrenuo im leđa. Grace je stavila dlan na Elizabethinu ruku i lagano je stisnula. “Možeš li izdržati samo još malo? Čekam neke ljude koji trebaju doći. Liječenje druge osobe troši mnogo energije i oni će mi pomoći kad sve bude gotovo.” Elizabeth se namrštila. “Hoćete li biti dobro? Tata vam može pomoći, je li tako, tata?” Okrenula se u očevu smjeru. Farnsworth se polako okrenuo i teškom se mukom nasmiješio kroz vidljivu bol. “Naravno da hoću, srce. Dao sam joj svoju riječ da će sve biti sređeno. Ne želim da se zamaraš ničim i misli samo na to da ti bude bolje.” Grace je ušla u Elizabethin oslabljeni um i zamalo zaplakala kad je iz prve ruke vidjela sve što je to dijete u svom kratkom životu pretrpjelo. Ali bila je i zadivljena Elizabethinom odlučnošću, snagom njezine volje. To je bio jedini razlog zbog kojeg je još uvijek bila živa jer je njezino tijelo već odavno odustalo.

Kroz telepatsku vezu poslala joj je što više nade i topline nadajući se da će time osnažiti djetetov duh. Elizabeth je raširila oči i začuđeno pogledala u Grace. “Kako si to učinila? Osjetila sam te. U svojoj glavi. Bilo je prekrasno. Poput čarolije.” Grace se nasmijala. “Pretpostavljam da to na neki način i jest čarolija. Nitko zapravo ne zna zašto ili kako to mogu raditi.” “Trebala bi nešto pojesti” javio se Farnsworth. Isprva je Grace mislila da govori svojoj kćeri, ali gledao je izravno u nju. “Trebat će ti snaga. Pretpostavljam da već satima nisi jela.” Grace se okrenula prema Elizabeth. “Što kažeš ? Bi li pojela nešto? Možda bismo se obje trebale okrijepiti za ono što nas čeka.” Grace je osjetila komešanje u Elizabethinu umu. Mali tračak nade. Dijete se bojalo nadati. Toliko se puta razočarala da se već odavno 193


pomirila sa sudbinom. Nastavila se pretvarati radi oca jer je znala da bi bio slomljen, ali već je odavno prestala vjerovati u čuda. Nikad nemoj odustati od nade. Nekad je nada jedino što imamo. Elizabethin se osmijeh protegnuo, a oči su joj se raširile u čuđenju dok je bez riječi kimala na Graceinu nijemu komunikaciju. A onda se okrenula svome ocu. “Rado bih pojela malo juhe. Možeš li mi donijeti?” “Naravno da mogu”, rekao je Farnsworth drhtavim glasom. “Reći ću da donesu nešto za obje. Moraš se držati, dušo. Samo još malo i obećajem ti da će sve biti u redu.”

194


37. POGLAVLJE

HANCOCK je na trenutak prislonio ruku na uho i rekao: “Helikopter upravo slijeće.” Grace je podignula pogled i srce joj je skočilo u grlo. Iznenada je bila zahvalna što je jedva okusila hranu jer joj se želudac stegnuo u čvrstu kuglu. Elizabeth je također pogledala gore i čvrsto stisnula prste oko žlice kojom je jela juhu. U pogledu joj je bilo toliko nade i straha da je Grace poželjela oviti ruke oko nje i zagrliti je. Farnsworth je nervozno skočio na noge i požurio prema vratima kad je Hancock ispružio ruku da ga zaustavi. “Moji ljudi će srediti situaciju.” “Reci svojim ljudima da ih odmah dovedu ovamo”, zaprijetio je Farnsworth. “Moja je kći dovoljno dugo čekala.” Hancock ga je prostrijelio hladnim pogledom koji je odmah ublažio nešto ratobomosti u Farnsworthovu držanju. Grace je čvrsto stisnula šake i ustala. S iščekivanjem je zurila u vrata na kojima se, nakon naizgled beskonačnog čekanja, napokon pojavio Rio. Pogledom je odmah pronašao Grace i krenuo bi prema njoj da mu se nije telepatski obratila. Nemoj. Ne daj mu nikakav razlog da misli da sam ti nešto više od misije. Kao što je Hancock Farnsvjorthu. Ne daj mu ništa što može iskoristiti protiv tebe ili mene. Jesi li dobro? Čak i dok joj je šaptao te riječi u um, opustio se i pogledom preletio prostoriju, potpuno hladnokrvno tražeći potencijalnu prijetnju. Napokon se zaustavio na Hancocku i usne su mu se izvile od bijesa. “Zar je to način na koji se pozdravlja starog prijatelja?” zadirkivao ga je Hancock. Farnsworthov se pogled sumnjičavo suzio. “Vi se poznajete? Što se to događa?” “Ništa čime se vi trebate zamarati. Samo obnavljamo staro poznanstvo”, odgovorio mu je Hancock. Jedan po jedan, u sobu je ušao cijeli Riov tim. Elizabeth je utonula dublje u jastuk i Grace ju je odmah uzela za ruku. “Sve je u redu”, tješila ju je. “Nitko ti neće nauditi.” Uskoro je soba bila prepuna muškaraca. Tvrdih ratnika. Naoružanih. Grubih izraza na licima dok su gledali naokolo procjenjujući opoziciju. 195


“Evo kako će se stvar odigrati”, počeo je Hancock. Ali Grace je izvukla ruku iz Elizabethine i hrabro zakoračila naprijed pogledavši Hancocka ravno u oči. “Ne, ti ne donosiš odluke ovdje. Ovako će se stvar odigrati. Želim da svi iziđu van.” Odmah je osjetila Riovu pobunu, ali ušutkala ga je brzim mentalnim ukorom. “Ne želim da ovu djevojčicu plaši gomila nabildanih neandertalaca. Svi možete lijepo čekati u hodniku.” “Neću ostaviti svoju kćer”, rekao je Farnsworth odlučno. “Naravno”, tiho mu je rekla Grace. A onda je pogledala u Rija. “Provjeri da nije naoružan. Može ostati samo ako kod sebe nema ništa čime mi može nauditi.” “Kako bi se mogla obraniti od ičega?” rekao je Rio. “Bit ćeš bespomoćna. Mogao bi te golim rukama ubiti.” Elizabeth je panično zavapila i pogledala svog oca kao da ga pita što se događa. “On i ja imamo dogovor”, rekla je Grace mirno. “Svjestan je što će se dogoditi ako me pokuša ubiti.” Farnsw'oth je problijedio, ali samo je kimnuo. “Samo želim da moja kći opet bude dobro. Što će se dogoditi poslije toga nema veze sa mnom. Dao sam joj svoju riječ da će ona i svi koji budu s njom otići živi s otoka.” Rio je izgledao kao da bi još nešto rekao, ali samo je pogledao Grace. Volim te. Vatrenost u njegovoj izjavi dala je Grace snagu potrebnu za ono što je slijedilo. Da me nisi ostavila. Drži se. I ja tebe volim. Vjeruj mi. Vjerujem ti, draga. Da ti ne vjerujem, razmontirao bih ovo jebeno mjesto od vrha do dna. Ne želim da se brines. Cijeli KGI-jev tim je ovdje. Nećemo se predati bez borbe ako dode do toga. Grace je znakovito pogledala u Farnswortha. “Trošimo dragocjeno vrijeme.” On se trgnuo i naredio svima da iziđu iz sobe. Hancock je čekao da Rio napravi prvi potez i kad su se Rio i tim povukli iz sobe okruženi Hancockovim ljudima, Hancock je izišao posljednji i okrenuo se još jedanput. Ali nije pogledao Farnswortha. Pogledao je Grace. Pogled mu je bio intenzivan i bila je sigurna da skriva neko značenje koje nije uspjela pročitati. 196


Kad su svi nestali, Farnsworth je zatvorio vrata i okrenuo se prema Grace, pa pohitao prema krevetu. “Požuri, molim te. Što god trebaš, samo mi reci.” “Treba mi da sjednete tamo dalje”, rekla je i mirno mu pokazala na stolac pokraj prozora. “I ne miješajte se. Nije me briga što ćete vidjeti, što ćete čuti, ni što će se dogoditi. Ne miješajte se.” Farnsworth se nadvio iznad kreveta, zagrlio kćerino krhko tijelo i pritisnuo joj poljubac na čelo. “Volim te, malecka. Tata te voli. Želim da to uvijek znaš.” Elizabeth mu se slabašno osmjehnula. “I ja tebe volim. A sad idi da mi Grace može pomoći. Obećala je da će mi pomoći i vjerujem joj.” Djelovao je šokirano kćerinim riječima, ali odmah se povukao i sjeo na rub udaljenog stolca. Grace je duboko udahnula i smjestila se na krevet pokraj Elizabeth, uzela joj obje ruke u svoje i pokušala unijeti što više samopouzdanja u svoj osmijeh. Strepjela je od onoga što se spremala učiniti. Znala je da bi moglo biti previše. Dijete je bilo preblizu smrti, zahvaćeno rakom. Možda će obje umrijeti, ali barem će pokušati. Imala je mnogo razloga za život i znala je da će Riov život i životi svih njegovih ljudi biti izgubljeni ako ne uspije. “Zatvori oči”, rekla joj je Grace nježno. “I jako se koncentriraj. Osjetit ćeš me. Ne bori se protiv toga. Ali želim da se usredotočiš na to da ti bude bolje, na borbu s bolesti i na to da ozdraviš. Što si ti jača, i ja mogu biti sve jača.” Elizabeth je kimnula i stisnula Graceine ruke. Grace se nasmiješila djetetovu trudu da je utješi. Grace je još jednom duboko udahnula, zatvorila oči i usredotočila svu mentalnu energiju u telepatsku stazu prema Elizabeth. Zamalo je ustuknula od količine raka koji je izjedao Elizabethino tijelo. Bio je posvuda. Nije postojalo medicinsko objašnjenje zašto je ovo dijete poživjelo tako dugo. Držala ju je samo snaga njezine volje. Grace ga je počela izvlačiti, apsorbirala ga je u svoje tijelo i svakom je sekundom osjećala kako sve više slabi. Ali onda joj se pridružila Elizabethina čelična volja. Bila je poput svj etla u najmračnijem tunelu, poput zore koja je svanula nakon olujne noći. Snaga. Nada. Ljubav. Žilavost kakvu samo mladi imaju. Elizabethin je duh bio jak poput njezine volje. Njezina se duša nije predala. Ništa u ovoj djevojčici nije signaliziralo poraz. Sjedinjene, volje su im ojačale i svjetlo je postalo snažnije. Toplina i moć njihove kombinirane odlučnosti ulile su u Grace jako potrebnu podršku. Grace je polako tonula i sve teže je stajala uspravno. Mučila se da zadrži fokus i da ne izgubi bitku za Elizabethin život, a onda su se sitne ruke ovile oko nje, držale je i podupirale. 197


Čula je šapat na uhu. “Možeš ti to. Znam da možeš. Hvala ti.” Grace je posegnula prema posljednjem komadu tame, onim ružnim sjenama koje su se uporno držale i posljednjim ih atomima snage odvukla od Elizabeth pa ih uvukla u svoje tijelo. Srušila se na jastuke i čula Elizabethin panični povik. Molbu ocu da dođe u pomoć. Farnsworthove su je šake zgrabile za ramena i okrenule je tako da je ležala na boku. Lice mu je bilo smrknuto, ali puno nade dok mu je pogled letio s nje na njegovu kćer. Elizabeth se pridignula na koljena i zabrinuto gledala u Grace. “Pomozi joj, tata. Treba joj pomoć!” Farnswrorthove su se oči napunile suzama dok je zurio u svoju kćer, ružičastu i zdravog izgleda, očiju punih živahnosti koju dugo nije vidio. “Elizabeth”, šapnuo je. Na trenutak je pustio Grace i omotao ruke oko kćeri da je zagrli. Iz njega su eruptirali prigušeni jecaji dok ju je držao tako pritisnutu na prsa. “Dušo moja, dušo moja.” Elizabeth se odmaknula od oca i ponovno pogledala Grace koja joj se pokušala utješno osmjehnuti. Da, bila je slaba, ali nije bila potpuno onemoćala. To je mogla zahvaliti samo Elizabeth, jer je ona bila snažna i jer je njezina volja za životom bila tako jaka da je pomogla Grace da je izliječi. Posudila joj je svoju snagu da Grace ne bi morala ponijeti sav teret na svojim leđima. “Tata, treba joj pomoć. Idi po njih, oni joj mogu pomoći. Obećao si da ćeš ih pustiti.” Farnsworth je izgledao kao da je ne želi ni na trenutak ostaviti, ali odmaknuo se polako od kreveta i krenuo prema vratima.

RIO je nestrpljivo koračao ispred vrata Elizabethine sobe. Hodnik je bio prepun vojnika, plaćenika. Napetost se mogla rezati nožem. Pripadnici Titana uperili su pištolje u članove Pviova tima kao da ih izazivaju da naprave nešto. Bilo što. Izgledali su kao da jedva čekaju pritisnuti okidače. Rio se samo nadao da se ostatak KGI-ja dokopao obale nakon što ih je helikopter iskrcao i da su na dogovorenom položaju. Ovo bi sve moglo u trenutku odletjeti u zrak, a on sasvim sigurno nije želio biti bez podrške. Vrata su se otvorila i napetost u hodniku dosegnula je vrhunac. Farnsworth je iskoračio iz sobe i okrenut leđima prema Riju obratio se Hancocku. 198


“Gotovo je, ali treba joj pomoć. Slaba je. Neka je uzmu i odu. Obećao sam im siguran odlazak s otoka.” Hancock je bez riječi izvukao pištolj, naciljao u Farnswortha i opalio. Rio se instinktivno bacio u stranu i izvukao svoje oružje. Hodnik se u sekundi pretvorio u kaos. Odjeknuo je još jedan pucanj i Rio je osjetio probadanje boli u prsima. “Ne pucajte!” zaurlao je Hancock. “Prokletstvo! Nisam dao naredbu da pucate!” Bijesno se okrenuo i ispalio još jedan metak srušivši čovjeka koji je pogodio Rija. Zatim je podignuo pištolj visoko u zrak dok su svi članovi njegova tima pokrivali Riove momke i tako ih spriječili da bilo što učine. Rio je otklizao na pod, a krv mu je potekla iz prsa poput proklete rijeke i razlila se po podu. “Majku ti! Hancock, jebeni glupane! Koji kurac pokušavaš napraviti?” Hancock je gurnuo nogom Farnsworthovo tijelo kao da provjerava je li sigurno mrtav, a onda je čučnuo pokraj Rija. Nije izgledao nimalo sretno. “Jebeš mi sve, Rio. Ovo se nije trebalo dogoditi. Ovo je bio isplanirani manevar, a jedan od mojih momaka se uspaničio i olako pritisnuo okidač.” “Tata!” Prodoran, oštar vrisak odjeknuo je hodnikom. Elizabeth je potrčala prema ocu, ah Terrence ju je brzo zgrabio, priljubio je na svoja široka prsa i zaštitio je od jezivog prizora. “Gubite se odavde”, povikao je Hancock. “Očistite ovaj jebeni prostor.” A onda se obratio Riju: “Prokleto dobro znam da ti je i ostatak tima ovdje. Ako ne želiš da se ovo pretvori u krvoproliće, bolje ti je da ih brzo staviš pod kontrolu. Ne zanima nas KGI. Vi ste samo kolateralna žrtva.” “Diego”, povikao je Rio, a glas mu je blijedio sa svakim dahom. Majku mu, stvarno je boljelo. “Javi svima da se povuku. Nađi se sa Samom. Reci mu što se dogodilo. Zaboga, reci mu da ne pucaju osim ako netko prvi ne zapuca na njih.” Staklastim je očima pogledao Hancocka. “Bolje ti je da mi govoriš jebenu istinu. U suprotnom ti garantiram da nitko od vas neće živ otići s otoka.” Hancock je kimnuo. “Reci Grace...” Dahtao je i ljutio se jer nikako nije mogao uvući zrak u pluća. “Reci Grace da je volim.” “Rio!” Grace se stvorila u hodniku i pokušala odgurnuti Hancocka, ali zamalo je pala. Hancock ju je nježno uhvatio i uspravio. “Prekasno je”, rekao je Hancock. 199


Zapljusnuli su je strah i panika. Pala je na koljena i nesigurno se zanjihala. “Ne!” Spustila je obje ruke na ranu točno ispod Riova vrata. Krvi je bilo posvuda. Natopila mu je odjeću, njezine ruke i kapala po podu. Hancock ju je pokušao odvući, ali ona je bijesno vikala na njega. “Znaš što mogu učiniti. Prokletstvo, pusti me. Moram ga spasiti. Neću ga ostaviti ovako!” Hancock ju je odlučno pogledao u oči. “Ne možeš to učiniti, Grace. Preslaba si, a ovo je smrtonosna rana. Ne možeš ga spasiti. Moraš otići.” “Jebi se!” vikala je. “Nemaš pojma što ja mogu.” “Ubit će te”, rekao joj je. “Misliš da me briga? Misliš da bih mogla živjeti znajući da nisam učinila ništa da ga spasim? Misliš da želim živjeti znajući da je poginuo za mene? Miči mi se s puta. Ako mi nećeš pomoći, odlazi. Idi s ostalima. Ali sklanjaj mi se s puta.” Hancock je uzdahnuo i polako otpustio stisak na njezinoj ruci. Pala je na Riova prsa i čvrsto ga zagrlila. Rio, ne ostavljaj me. Slomljene su joj se riječi izlile iz najdubljeg dijela duše. Grace. Osjetila je slabašno komešanje kao da se jedva drži. Da nisi to radila. Odlazi. Idi Terrenceu. On će te odvesti na sigurno. Preslaba si, dušo. Ne radi to, molim te. Ignorirala je njegove molbe. Posljednjim ostacima snage nasrnula mu je u um. Nadvladala je njegovo protivljenje i nije odustala od svog nauma koliko god da ju je tjerao. Ništa i nitko neće je spriječiti u tome da ga spasi. Prokletstvo, bio je njezin i živjet će makar je to ubilo. Posegnula je duboko i pronašla rezerve za koje nije ni znala da ih ima. Očaj i ljubav prema tom muškarcu dali su joj snagu za koju nije ni sanjala da je posjeduje. Povlačila je, apsorbirala i što je to više radila, bol ju je sve jače razdirala, cijepala je i rezala kao da to radi tisućama noževa. Zadahtala je i klonula. Mislila je da je povikala, ali nije bila sigurna. Bila je posve usredotočena na njega, na zaustavljanje krvi, na liječenje te strašne rane koja će ga sigurno ubiti ako ga ne uspije na vrijeme spasiti. Miris krvi bio je jak, toliko jak da ju je tjerao na povraćanje. Tek tada je shvatila da to nije njegova krv. Njezina je. I bila joj je na jeziku. Kapala joj niz vrat.

Kako joj se njegova rana pod rukama zatvarala, tako se počela otvarati na njoj i probijala joj rupu u mesu. Vid joj se zamutio. Sve teže je disala. Sve teže i teže. Nikad prije nije osjetila takvu bol. 200


Njezino je tijelo, već oslabljeno i izmučeno Elizabethinom bolešću, došlo do granice. Nije si više ni sama mogla pomoći. Bila je samo mutno svjesna koraka koji su udarali hodnikom, pucnjeva u daljini, vike, izvikivanja naredbi. Posljednjim komadićem snage koja se gasila uspjela je zatvoriti ranu u Riovim prsima, a onda je još jednom drhtavo udahnula i nečujno pala na pod pokraj njega.

201


38. POGLAVLJE

RIO je snažno i halapljivo udahnuo trgnuvši se u svijest kao da mu je netko upravo defibrilacijom ponovno aktivirao srce i vratio ga iz mrtvih. Ruka mu je automatski poletjela prema prsima, prema strašnoj rani blizu grla. Ali nije našao ništa. Zjapeća je rupa nestala. No ruka mu je bila umrljana krvlju. Znači da je nije umislio. Ali nije više osjećao bol, mogao je disati i osjećao se kao da nikad nije ni bio ranjen. A onda se sjetio Graceinih molbi, njezina očaja da ga spasi. I kako ju je preklinjao da ga ne pokušava spasiti. Okrenuo se i odmah naletio na njezino beživotno tijelo koje je ležalo pokraj njega. Ona rana - njegova rana - sad je bila u njezinim prsima. Meso je bilo otvoreno, a krv je tekla u potoku koji je izgledao kao da mu nema kraja. “Grace.” Riječ je izišla iz njega jedva kao šapat. “Grace!” Podignuo se na koljena, stavio joj ruke na ranu i očajnički pokušavao zaustaviti krv. Panično je pogledao oko sebe. Nije znao što da učini ni kako da je spasi. Hancock se ugurao kraj njega i Rio je skočio da ga odgurne jer nije želio ni da dotakne Grace. Hancock ga je srušio, stavio debeli ručnik na Graceinu ranu i čvrsto je pritisnuo.

“Terrence!” vikao je Rio. “Diego! Bilo tko! Prokletstvo, trebam pomoć! Moramo je odvesti odavde!” Vratio se Grace i primijetio da je sasvim blijeda i potpuno nepomična. “Bože, Grace”, rekao je glasom koji je nemoćno pucao. “Ne, ne, dušo. Zašto. O Bože, zašto?” Ostatak je izišao u izmučenom jecanju. Hancock je i dalje držao ručnik čvrsto pritisnut na Graceinu ranu, a Rio ju je povukao u zagrljaj i ljuljao je dok su mu suze slobodno klizile niz obraze. Znao je. Znao je koliko ju je ovo koštalo. Osjećao je da ne diše. Nije osjetio njezin dah ni na nosu ni na ustima. Zakopao joj je lice u kosu i plakao jer je izgubio ono što mu je najviše značilo. Nije bila dovoljno jaka da ga izliječi. Rana je bila preteška, a ona ju je svejedno uzela umjesto njega svjesna žrtve koju podnosi. 202


Poljubio joj je sljepoočnicu i suzama joj navlažio kosu. Nježno je odgurnuo pramenove s njezina lijepog lica. Milovao joj je obraz i prešao prstima preko nepomičnih usana. “Volim te”, slomljeno je rekao. “Ne ostavljaj me, Grace. Molim te, ne ostavljaj me samoga.” Čuo je udaranje nečijih koraka na hodniku. Pojavio se Diego, a odmah za njim i Donovan. Donovan je odgurnuo Hancocka i žurno se bacio na zatvaranje rane. Uputio je samo jedan brz pogled prema Riju, pun kajanja i rezignacije. “Stari, loše je. Moramo odmah krenuti, helikoper nas čeka. Jedina nam je nada da je odvedemo u bolnicu gdje će je stabilizirati dovoljno dugo da se njezina prirodna sposobnost izlječenja aktivira.” Dok je to govorio, Donovan joj je pokušavao napipati puls. Prsti su mu se na trenutak zadržali na njezinu vratu, a onda je opsovao. “Rio, spusti je”, viknuo je. Rio ga je odmah poslušao i polako je spustio na pod. Srce mu je potonulo kad se Donovan nadvio nad njom, stavio jednu šaku na drugu i počeo joj pritiskati prsa. “Pritisni joj ranu”, naredio mu je Donovan. “Pazi da je dišni put zatvoren.” A onda se obratio Diegu. “Daj joj umjetno disanje. Moramo je vratiti.” Donovan joj je pumpao prsa pa podignuo glavu i pogledao niz hodnik. “Gdje je torba prve pomoći? Treba mi infuzija!” Čulo se još koraka u hodniku, ali Rio je vidio samo Grace i mogao se usredotočiti samo na njezinu borbu za život. Ušao joj je u um kao što je ona njemu prije učinila. Kvragu, Grace. Nemoj otići ovako. Drži se. Možeš pobijediti. Ne kajem se. Šapat mu je bio sasvim tih u glavi baš kad je Donovan povikao Terrenceu da stane. “Osjećam puls. Slab je i jedva primjetan, ali kvragu, osjećam ga. Donesi mi tu prokletu infuziju i idemo odavde!” Opet bih to učinila. Ne kajem se. Rio je obrisao suze koje su mu klizile niz obraze. Samo se drži, dušo. Molim te. Za mene. Ne odustaj.

Boli. Ta jedna jednostavna riječ rastrgala mu je srce na komadiće. Suze su mu zapekle oči i klizile niz obraze poput potoka kiseline. Garrett i Nathan bacili su torbu prve pomoći kraj Donovana i Nathan je hitro počeo namještati infuziju. Donovan nije gubio vrijeme. Gurnuo joj 203


je iglu direktno u vratnu žilu, zalijepio je i rekao Garrettu da drži vrećicu u zraku. Uzeo je još jedan komplet od Nathana i pronašao joj venu u ruci u koju je također gurnuo iglu. Izvukao ju je, namjestio kateter, brzo ga zalijepio i bacio Nathanu drugu vrećicu. “Vani je gadna borba pa moramo ovo brzo obaviti”, rekao je Donovan odrješitim glasom. Hancock je ustao, uzeo svoju pušku i pogledao u Donovana. “Moji ljudi i ja ćemo ovo srediti. Farnswrorfhovo osiguranje je smijurija. Pokrivat ćemo vas dok budete izlazili.” Donovan je podignuo Grace dok su Nathan i Garrett držali vrećice infuzije iznad nje. Rio se zaletio u Hancocka i odgurao ga uza zid. “Kurvin sine, imaš mnogo toga za objasniti.” Hancock mu se slabašno nasmiješio. “Vidjet ćemo se mi opet, Rio. Računaj na to.” Rio ga je odgurnuo, a onda produžio niz hodnik, podignute puške dok je zaobilazio Garretta da stane na čelo kolone. Nitko neće taknuti Grace a da prvo ne sredi njega. Kad su prošli kroz vrata koja su vodila prema sletištu za helikopter, sagnuli su se i potrčali, gurnuli Grace na pod helikoptera i popeli se za njom. “Sam je rekao da će nam on i ostali pokrivati izlaz i pobrinuti se za sve ovdje. Rekao je da se brinemo za Grace i da će nas oni dostići”, povikao je Garrett. Nathan se popeo u kokpit i helikopter se već za nekoliko trenutaka odvojio od tla pa poletio nisko i brzo iznad vode prema kopnu. Donovan je bio nadvit iznad Grace, ali Rio ju je držao u čvrstom zagrljaju. Uspjet ćemo, dušo. Ne puštaj se. Samo se ne puštaj. Učini to za mene. Trebam te, Grace. Trebam te. “Jebeno se nadam da netko zna grčki”, promrmljao je Garrett. “Ovo bi moglo biti teško objasniti.” “Ja se snalazim”, rekao je Diego. “Dobar sam s jezicima. Osim toga, pištolj je više-manje univerzalan jezik.” “Jebeno točno”, složio se Garrett. A onda se okrenuo i ljutito pogledao brata. “I da nisi rekao ni riječ mojoj ženi o tome kako se izražavam.” “Nathane, da čujem procijenjeno vrijeme dolaska” povikao je Donovan. “Samo sam je pokrpao i jedva se drži. Moramo što prije stići.” “Tjeram ovu kuju najbrže što može” odgovorio mu je Nathan iz kokpita. 204


Dvadeset dugih minuta poslije, Nathan je spustio helikopter nasred parkirališta bolnice. Ovaj put je Rio uzeo Grace u naručje dok joj je Donovan pritiskao ranu, a Garrett i Diego držali su vrećice s infuzijom i svi zajedno trčali prema ulazu. Zbog kombinacije faktora - ozbiljno ranjene žene koju su doveli, činjenice da su svi bili naoružani i Diegova lošeg grčkog - brzo su ih odveli u mali prostor za koji je Rio pretpostavio da je njihova verzija sobe za hitne slučajeve. Samo se nadao da nije povjerio Gracein život gomili nesposobnih nadriliječnika. Liječnički je tim brzo djelovao i preuzeo posao, ali Rio se nije želio maknuti. U jednom ga je trenutku jedna od sestara odgurala neumoljivim pogledom koji se mogao protumačiti samo kao “miči mi se s puta”. Jedan od liječnika izgovorio je Riju bujicu grčkih riječi, a on se okrenuo prema Diegu i pitao ga: “Što on to govori, jebote?” “Kaže da je moraju odmah operirati. Sumnja da će preživjeti. Želi da znaš da su šanse male, ali da će učiniti sve što može da je spasi.” “Jebeš to”, zarežao je Rio. “Reci mu da njegovo 'sve' nije dovoljno dobro. Ako je ne spasi, nadrljao je.” Diego je pogledao Rija kao da će se nasmijati i okrenuo se prema liječniku. Očito mu je dovoljno vjerno prenio poruku jer je liječnik problijedio i odmah počeo vikati naredbe svom osoblj u. Nekoliko trenutaka poslije Grace su na kolicima odvukli pokraj Rija, Donovana i ostalih. Rio je samo stajao na mjestu kao da je život iscurio iz njega. Srce mu je pucalo od pomisli da je to možda posljednji put da je vidi. Slomljenu, krvavu i blijedu kao smrt. Donovan ga je pljesnuo po ramenu. “Hajde, idemo zauzeti čekaonicu i prestrašiti sve u njoj da dobijemo malo privatnosti. Moramo se javiti Samu da zna gdje će nas naći i da provjerimo jesmo li izgubili kojeg čovjeka.” Rio je obamrlo kimnuo glavom i pustio da ga odvuku. Nathan je hodao uz njega i tiho mu rekao: “Shea se bori za nju, stari. Znam da si i ti. Grace je borac. Izvući će se.” “Mora”, odgovorio mu je Rio, a tama mu je polako curila u dušu. “Izgubljen sam bez nje.”

205


39. POGLAVLJE

ZAMIŠLJENO je stajao u kutu čekaonice i gledao kroz prozor s pogledom na more u daljini. Trebalo je biti mračno i kišovito, nebo prekriveno olujnim oblacima, ali bio je prekrasan mediteranski dan. Plavo nebo bez ijednog oblačića, more koje bljeska poput dijamanta i treperi na suncu. U prostoriju su jedan za drugim ulazili članovi KGI-ja. Većina ga je ostavila na miru i nije ga ometala u njegovoj zamišljenosti. Terrence je sjedio na drugoj strani čekaonice, pokraj Elizabeth, i utješnim glasom govorio nešto uplakanoj djevojčici. I Rio bi joj trebao nešto reći. Utješiti je. Nije bio baš toliki gad. Ali što da joj kaže? Boljelo ga je što je znao da je to dijete preživjelo zbog Grace, a da bi mu Grace svakog trenutka mogla biti uzeta. Zamor razgovora koji je odjekivao prostorijom iznenada je potpuno utihnuo. Riju su se sve dlačice na zatiljku nakostriješile i okrenuo se prema vratima gdje je ugledao Hancocka, još uvijek u vojničkom odijelu i krvlju - Graceinom krvlju - razmazanom po košulji i rukama. Hancock je zakoračio naprijed i stao na sigurnoj udaljenosti od Rija. Oprezno ga je gledao, bez one urođene arogancije koja se uvijek isticala u njegovu ponašanju. “Grace?” pitao je. “Na operaciji je”, odgovorio mu je Rio kratko. “Ne znamo još. Nisu nam dali mnogo nade.” “Prošetaj sa mnom. Želim ti objasniti neke stvari.” Nije rekao “trebam” jer Hancock nije bio tip koji bi ikad osjećao potrebu bilo što učiniti. Ako je želio da nešto znaš, rekao bi ti to, ali nikad se nije osjećao dužnim ponuditi bilo što. Riov je pogled kliznuo niže i Hancock se tiho nasmijao. “Da sam te mislio ubiti, odavno bi bio mrtav, prijatelju. Nisam naoružan, što ti mnogo govori jer sam ušetao u ovu bolnicu s više od deset ljudi spremnih da me živog raspore.” Rio je bacio pogled prema Nathanu koji je stajao najbliže njemu i Hancocku. “Bit ćemo malo dalje niz hodnik. Odmah dođi po mene ako jave nešto o Grace.” “Nema problema, stari”, odgovorio mu je Nathan. Rio je krenuo za Hancockom iz čekaonice pa dugim hodnikom i, kakva ironija, u kapelicu na njegovu dnu. Hancock je na trenutak zastao na vratima, prekrižio se i ušao. 206


Rio je također zastao i gurnuo ruku u džep u kojem je držao krunicu koju mu je majka jednom prigodom dala. Prekrižio se, poljubio krunicu i tiho izgovorio molitvu. “Nisam dobar čovjek. Mnogo je stvari zbog kojih nisam vrijedan. Ah Grace je sve što je d obro. Ona je jedna od tvojih. Dar mnogima. Moje svjetlo i moja nada. Molim te, nemoj mi je uzeti. Dat ću sve od sebe da je postanem dostojan. Samo mi je vrati, molim te.” Ušao je u kapelicu i sjeo u prvi red pokraj Hancocka. Neko vrijeme nisu ništa govorili. A onda se Hancock okrenuo i prvi progovorio. “Grace nikad nije bila meta. Bila je samo sredstvo da dođemo do cilja.” Riju su se usne zategnule. “Nije bila meta, a ipak ste je zamalo ubili. Kvragu, možda ste je zapravo i ubili.” Hancock je nastavio glasom bez emocija. “Farnsworth je uvijek bio glavni cilj. Bio je lukavi, oprezni gad koji je uvijek imao neobično šesto čulo kad bi mu netko bio za petama i začas bi nestao. Pomoglo je i to što je bio jedan od najparanoidnijih gadova ikad. Nikome nije vjerovao. Ali imao je slabost.” “Svoju kćer”, promrmljao je Rio. Hancock je kimnuo. “Kad se razboljela, Farnsworth je postao neoprezan. Nije bilo toga što ne bi učinio da je spasi, a ipak mu nitko nije mogao dati ono što je najviše želio. Njegov kontakt u vladi pobrinuo se da procure informacije o Grace Peterson za koju je vlada također bila prilično zainteresirana.” “Pa ste mu mahnuli s Grace pred nosom kao jebenom mrkvom.” “U načelu, da. Problem je bio u tome što Farnsworth nije nikad pristajao na sastanak 'licem u lice'. Da nije bilo toga, stvar bi se jednostavno odradila čim je angažirao Titan. Došao bih odmah do njega i nikad ne bismo upleli Grace u priču. Ali jedini način na koji smo mu se mogli približiti bilo je da mu predamo Grace. A da bismo to učinili, morali smo je uhvatiti.” Rio je zatresao glavom. “Zašto si nas onda pustio onaj prvi put?” Hancock je odvratio pogled prema križu smještenom iza male propovjedaonice. “Jer sam ti bio dužan. Spasio si mi život. Nisam potpuno lišen osjećaja časti. Znao sam da je Grace prošla pakao. Znao sam da će biti gotovo bezvrijedna ako je odvedem Farnsworthu u stanju u kojem je bila. Želio sam joj dati vremena jer sam znao da bi je liječenje njegove kćeri ubilo. A ako ne bi uspjela, on bi je ubio od bijesa.” “Tko je želio Farnswortha?” pitao je Rio bez okolišanja. “Za koga sad radiš? Posljednje što sam čuo bilo je da je Titan i neslužbeno prestao postojati.” Hancockove su se usne izvile u nakrivljeni osmijeh. “Ne vjeruj svemu što čuješ. Nisam baš do kraja izgubio vjeru u svoju zemlju ni u 207


načela koja su je učinila tako sjajnom. Farnsworth je bio pokvareni kurvin sin koji je zaslužio umrijeti. Odgovoran je za mnogo izgubljenih američkih života. Života vojnika, muškaraca i žena koji su dali najveću žrtvu za svoju zemlju. Nije imao časti ni principe. Neki bi isto rekli za mene i tebe, pa mi ipak znamo da je istina nešto drugo. Ono što smo radili i još uvijek radimo nije nužno korektno i ispravno, ali je nužno za veće dobro. Kad prestanem vjerovati u to, mogu slobodno umrijeti jer ne želim živjeti u svijetu za koji mislim da u njemu više nema dobra.” Njegove tihe, strastvene riječi pogodile su Rija u dušu. Kao da su ga vratile u prošlost, u one davne godine kad su se on i Hancock žestoko borili. Za neki cilj. Jer su vjerovali u ono što su radili. “Što sad?” pitao je Rio tiho. “Postoji li Titan i dalje? Jeste li sad neovisna organizacija?” “Postojimo. Uvijek postojimo. Rijetko vidljivi, ali uvijek prisutni. Zapravo smo vrlo slični, vi i mi. Titan i KGI. Vidimo svijet drukčijim očima. Borimo se za ono u što vjerujemo. Obavljamo poslove koje nitko drugi ne želi obavljati ili nema sredstva da ih obavi. Neki nas nazivaju zlima. Drugi nas zovu junacima. Ah važno je kako sami sebe zovemo, je li tako?” Na neki izopačen i sulud način, Hancock je zapravo bio potpuno u pravu. “Ako ti to išta znači, žao mi je. Nikad nisam želio da se nešto dogodi ni tebi ni Grace. Nisam ispalio onaj metak, ali došao je od jednog od mojih ljudi, ljudi koje sam trenirao, što ga čini mojom odgovornošću. Reagirao je bez razmišljanja, a to je pogreška koja će te svaki put skupo koštati. Kaznio sam ga zbog toga, ali to ne mijenja činjenicu da se žena koju voliš bori za život zbog pogreške jednog od mojih momaka.” Rio je kimnuo. Nije baš imao komentar na to. Čovjek je platio svojim životom. Što je još Rio mogao učiniti? U ovom trenutku u njegovu srcu nije bilo mjesta za gnjev i mržnju. Morao se usredotočiti na Grace, na svoju ljubav prema Grace. I na potpunu vjeru da će pobijediti u borbi za život. “A sad?” pitao je Rio. “Što će sad biti? Farnsworth je mrtav. Grace i Sheu će i dalje loviti. Nas dvojica možemo sjediti ovdje i cijeli dan civilizirano razglabati, ah vidim li te ikad da pokušavaš uzeti ono što je moje, ubit ću te bez mrve žaljenja.” Hancock se nasmijao. “Manje bih te cijenio da nije tako.” A onda se uozbiljio. “Moj će izvještaj uključiti sljedeće informacije. Da je Farnsworth eliminiran. Vlada će mu zaplijeniti imovinu. Mnogi će slaviti. U izvještaju će pisati i da je Grace Peterson, nažalost, preminula kao rezultat pokušaja da izliječi Elizabeth Farnsworth.” 208


Rio je duboko udahnuo i zagledao se u Hancocka razmišljajući što bi značilo za Grace da je “umrla” pokušavajući spasiti Farnsworthovu kćer. Značilo bi slobodu. “To znači da ćeš je morati pretvoriti u potpuno drugu osobu i morat ćeš se držati izvan vladina radara. Siguran sam da ti je neće biti problem skrivati u onom tvom prokletom brlogu u džungli. I siguran sam da novi identitet ne bi trebao biti problem s obzirom na veze koje KGI ima.” Nada je počela udarati divlji ritam u Riovim prsima. Život. Normalan život. Jedino o čemu je Grace ikad sanjala. Slobodna od straha, od vječnog osvrtanja preko ramena. Bila bi mrtva za ostatak svijeta. A on bi je zauvijek volio i čuvao. “A njezina sestra Shea?” “Bez Grace joj vrijednost pada. Učinit ću što mogu da ugasim svako zanimanje za Sheu, ali ne mogu ti ništa jamčiti. Ne sumnjam da će KGI paziti na nju.” “Hvala ti”, rekao je Rio tihim glasom. Bilo mu je teško reći te riječi tom čovjeku. Ali Hancock se pokušavao iskupiti, pokušao je spasiti Grace. Učinio je ono što je bilo nužno za ostvarenje misije i Rio bi nekad davno zapljeskao njegovoj odlučnosti i nepokolebljivoj upornosti. Divio bi mu se. Težio bi tome da postane poput njega. Stroj, a ne čovjek. Veće dobro iznad svega. Hancock je ustao i krenuo prema izlazu i Rio je bez sumnje znao da ga nikad više neće vidjeti. Osim ako to Hancock ne bude želio. Nestat će natrag u sjenama, natrag u život uronjen u sivo. Sivi svijet u kojem je i Rio egzistirao prije nego što se u njegovu životu stvorila Grace i sa sobom donijela boju, ljubav i razumijevanje. “Što će biti s Elizabeth?” viknuo je Rio za njim. “Što ćeš navesti o njoj u izvještaju?” Hancock je zastao i okrenuo se. “Što bi želio da navedem?” Rio je oklijevao i sjetio se te nevine djevojčice koja je bila pred vratima smrti prije nego što joj je Grace vratila život. Ponovno je pogledao u Hancocka. “Reci im... Reci im da je i ona umrla, da je Grace nije uspjela spasiti.” Hancock je kimnuo. “Ti poruči Grace... da je doista posebna žena. Držala je Farnswortha za jaja. Nikad nisam vidio ništa slično. Vraški je hrabra.” “Reći ću joj”, odgovorio mu je Rio, osjećajući prvi val nade koji mu se spustio na ramena. “Putuj sigurno”, rekao je Hancock za kraj i nestao u hodniku. “Putuj sigurno”, promrmljao je Rio u praznu prostoriju. 209


Požurio je natrag u čekaonicu, nestrpljiv da čuje ima li kakvih vijesti o Grace. Već je tri sata bila na operaciji i nije mogao pretpostaviti koliko će još potrajati. Čim je došao do vrata, znao je da nema novosti. Nathan je podignuo pogled i bez riječi odmahnuo glavom. Rio je snažno izdahnuo i potisnuo frustriranost, a ramena su mu potonula od umora i brige. Pokraj Terrencea je sjedila Elizabeth. Prizor sitne djevojčice pored te gromade od čovjeka u nekoj drugoj situaciji vjerojatno bi ga nasmijao. Ali onda je Elizabeth podignula pogled i uhvatila Riov, a tuga joj je potopila ekspresivne smeđe oči. Iznenadila ga je odbacivši deku kojom ju je Terrence ogrnuo i ustala. Lice joj je bilo ozbiljno, a oči tužne. Došla je do Rija, stala ispred njega i podignula glavu da mu uhvati pogled. “Znam da moj otac nije bio dobar čovjek. Žao mi je zbog onoga što je učinio Grace. Ona je divna osoba. Poput sunčeve svjetlosti i ljubavi pomiješanih u jedno.” Prokletstvo, Rio je opet osjetio peckanje suzau očima. Nježno joj je uzeo ruku i obavio je svojom. “Dođi sjesti sa mnom pa ćemo porazgovarati, Elizabeth.” Krenula je za njim do najdaljeg kuta, daleko od ostalih u prostoriji. Rio je sjeo, a ona je zbunjeno stajala kao da ne zna što da učini ili što bi trebala učiniti. Srce mu je pucalo od pogleda na nju jer se svim silama trudila biti hrabra dok joj se cijeli svijet rušio. “Dođi ovamo”, nježno joj je rekao. Ispružio je ruke prema njoj i spremno mu je zakoračila u zagrljaj. Privio ju je na prsa, a onda je posjeo na koljena. “U pravu si. Tvoj otac nije bio jako dobar čovjek.” Nije joj želio lagati. Elizabeth nije bila glupa, poznavala je svog oca. “Ali jako te volio. Ljubav te tjera da činiš razne stvari. Sve bi učinio da te spasi jer te svim srcem volio.” Potišteno je kimnula. “Mnogo puta sam poželjela da mi bude bolje. Stalno sam se molila za čudo jer sam htjela da on bude dobro. Molila sam se Bogu da me ozdravi pa da moj otac i ja odemo nekamo i počnemo ispočetka. Mislila sam...” Ugrizla se za usnu, ali Rio je svejedno vidio kako joj se usne tresu. “Što si mislila?” nježno ju je pitao. “Mislila sam da je moja bolest kazna njemu za sve loše stvari koje je učinio”, šapnula je. Rio ju je čvrsto zagrlio i srce mu je pucalo zbog tereta koje je to dijete dugo nosilo. Bila je samo dijete. Starije od svojih godina. “O, dušo, ne ide to tako. Tvoj je otac donio odluke. Bog neće tebe kazniti zbog odluka koje je on donosio. Bila si dar svojem ocu. Jako te volio. Loše se stvari stalno događaju dobrim ljudima. Nažalost je tako. Nema uvijek smisla. Ali pogledaj Grace. Užasno su je tretirali ljudi koji je 210


žele zbog onoga što može učiniti. A dobra je kao kruh. I toliko je propatila. Nije fer, ali život uglavnom nije fer. Važno je kako živiš, kako se nosiš s preprekama koje ti se pojave na putu.” “Nemam više nikoga”, tiho je rekla. “Nikad nisam znala tko mi je majka. Mislim da me otac uzeo od nje kad sam bila beba. Što će biti sa mnom, Rio?” Nježno joj se osmjehnuo i odmaknuo joj kosu s čela. “Imam jednu ideju i rado bih čuo tvoje mišljenje o njoj.” Čelo joj se naboralo i upitno ga je pogledala. “Što kažeš na to da se spustimo u prizemlje i nađemo nešto za pojesti pa ćemo porazgovarati o prijedlogu koji imam za tebe.” Oči su joj nakratko zaiskrile, ali iskra se brzo ugasila i pogledala je prema vratima kao da očekuje da se svakog trenutka netko pojavi na njima. “A Grace? Ne želim je ostaviti.” “Terrence će nas nazvati istog trenutka kad liječnik dođe i odmah ćemo se vratiti da budemo ovdje kad se probudi. “Može?” Elizabeth se nasmiješila i kimnula glavom. “Može.”

211


40. POGLAVLJE

GRACE se probijala kroz beskonačno more tame, kroz sjene koje su se pružale prema njoj i omotavale je poput grančica biljke penjačice. Tjerala je nasrnuli mrak i umjesto njega htjela upiti toplinu dalekog svjetla koje je s vremenom postajalo sve slabije. Znala je da nije mrtva, ali znala je i da umire. To je to. Epska bitka između života i smrti. Zvučalo je poetično, ali zapravo je bilo koma i nije bilo ničeg posebno poetičnog u umiranju. Rio? Šapnula mu je ime u svom umu. Nije znala ima li snage da ga izgura van, ali očajnički joj je trebala potvrda da je on živ i dobro, da nije podbacila. I trebala joj je utjeha njegove prisutnosti jer joj je um bio zastrašujuće prazan. Mračan, gol i hladan. Tu sam, dušo. Uvijek sam s lobom. Samo otvori oči, Grace. Tu sam. Otvori oči i pogledaj me. Čelo joj se naboralo i nos joj se nabrao prema gore. To što je rekao zvučalo je vrlo jednostavno. Nije imala pojma gdje se nalazi. Negdje između života i smrti, a njegove su riječi zvučale kao da treba samo otvoriti oči i stvar je riješena. Cijelo joj je tijelo bilo teško. Sporo je povezivala stvari, ali svakim trenutkom koji je prošao postajala je sve svjesnija. Smrzavala se jer je prostor u kojem je ležala bio poput hladnjače. Bilo je mračno jer ni uz sve napore nije uspijevala otvoriti oči. Čula je mnogo zvukova, grubih u njezinu tihom i mračnom svijetu. Čudnih pištanja i zujanja. Brujanje u daljini, nalik na razgovor, ali jako daleko.

Grace, ovdje sam. Vrati nam se. Samo otvori oči. Predugo si spavala. Sad si sigurna. S ljudima si koji te vole. Shea. Toplina joj se proširila tijelom i djelomice zamijenila onu duboku studen. Rio i Shea nježno su je držali u naručjima. Ljuljuškali su je u rukama. Bila je zaštićena, voljena. Pokušala je. Doista je pokušala otvoriti oči, ali bile su kao zacementirane. Dopustila je da se dio njezine frustriranosti prelije u stazu prema Riju i Shei. U redu je, dušo, tješio ju je Rio. Uspjet ćeš. Nemoj se previše naprezati. Opusti se. Prizovi najljepšu misao koju možeš zamisliti. A onda otvori oči da je vidiš. To je bilo lako. Najviše od svega htjela je vidjeti njega. Da zna da je živ i da je kraj nje. 212


Otjerala je sve osim snažne želje da otvori oči. Kao da je gurala kamen s grobnice. Težak i glomazan. Nikad se u životu nije osjećala tako slabom. Trepavice su joj zalepršale. Uzbuđenje joj je prostrujilo tijelom i shvatila je da je to Riovo uzbuđenje. To je to, Grace. Možeš ti to. Uspijeva ti. Samo još malo. Uložila je sve što je imala, svu snagu volje, da podigne kapke do kraja. Na trenutak je vidjela samo veliku mutnu mrlju. Ali onda joj se vid razbistrio i prvo što je ugledala bio je Rio, nadvijen nad njom i očiju prepunih radosti. Osmijeh mu je bio tako širok da je imao jamice na obrazima. Dotad nije ni znala da ima jamice. Kosa mu je bila raspuštena po ramenima i padala mu na lice. Suze su se skupile u onim njegovim dubokim smeđim očima, a ruka mu se tresla kad ju je podignuo da joj dodirne čelo. “Hej”, tiho je rekao. Pokušala se nasmiješiti i tek je tada shvatila da nešto nije u redu. Nije mogla micati usnama. Imala je nekakvu cijev u grlu. Uspaničila se i pokušala je istrgnuti, a onda je osjetila nagon za povraćanjem. Rio joj je zgrabio obje ruke i čvrsto ih držao viknuvši nekome preko ramena da mu pomogne. Bila je samo mutno svjesna riječi koje su govorili. Razabrala je nekoliko Riovih riječi. Probudila se, rekao je. Shvatila je da ima cijev za disanje. Možda je bila svjesnija nego što je mislila da će biti, ili se možda osvijestila prije nego što su očekivali. A onda je čula i medicinsku sestru koja je Riju govorila da će joj dati sedative da joj mogu izvaditi cijev, ali moraju čekati liječnikovo odobrenje. Moraju biti sigurni da može samostalno disati. Pokušala se usprotiviti, ali nije mogla govoriti od one proklete cijevi. Iz usta su joj izlazili samo prigušeni zvukovi davljenja. Rio se okrenuo natrag prema njoj i još uvijek joj čvrsto držao ruke. Sagnuo se i poljubio je u čelo. Moraš se smiriti, Grace. To je samo cijev za disanje, ništa drugo. Bila si u komi i nisi mogla sama disati. Izvadit će je. Sve će biti dobro.

Iznenada joj se svijet zamutio. I opet ju je uhvatila panika. Rio! Šššš, u redu je. Samo ti daju sedativ da ti mogu izvaditi cijev. Ne žele da je čupaš i napraviš još veću štetu. Bit ću tu kad se probudiš. Obećajem ti. KAD se ponovno probudila, odmah je otvorila oči. Nije se morala mučiti da podigne kapke. Osjećala se jače. Olakšanje joj je poteklo venama sve dok je nije potpuno ošamutilo. Htjela je ispuzati iz prokletog bolničkog 213


kreveta i pobjedonosno zamahnuti šakom po zraku. Tu je. Živa je. Uspjet će. Podignula je glavu i odmah potražila Rija. Namrštila se kad ga nije nigdje vidjela. Baš nema sreće. Napokon nije bila uspaničena, pošandrcala luđakinja, a njega baš sad nema. Shea? Odmah je dobila odgovor i osjetila sestrino olakšanje. Grace, budna si. Osjećam da sijača. Već ti je mnogo bolje. Hvala ti što si bila uz mene. Hvala ti na svemu. Ne bih uspjela bez tebe. Sad je gotovo, Grace. Jedva čekam da te vidim. Moraš doći na moje vjenčanje. Vjenčanje? Grace je osjetila Shein prekrasni osmijeh i njezinu sreću. Zadovoljna joj je toplina ispunila dušu. Nathan i ja vjenčat ćemo se isti dan kad i njegov stariji brat i njegova zaručnica. Mi smo razlog zašto su tako dugo čekali pa je prikladno da to obavimo zajedno. To je divno, Shea. Sretna sam zbog tebe. I naravno da ću doći. Ništa me ne može spriječiti. Idi sad. Znam da ne možeš dugo održavati vezu. Poslije ćemo razgovarati, a ja sad moram u potragu za jednim frajerom. Shein je smijeh odjekivao Graceinim umom dugo nakon što je njezina sestra napustila razgovor. Baš je namjeravala poslati Riju pitanje gdje je dovraga nestao, kad su se vrata otvorila i vidjela ga je kako proviruje unutra. Oči su mu se razvedrile od sreće i olakšanja kad je vidio da je budna i da gleda prema njemu. “Hej ti.” Nasmijala se. “Hej i tebi. Gdje si bio?” “Doveo sam nekoga da te vidi. Htio sam provjeriti jesi li u stanju. Samo te htjela poviriti dok spavaš.” Grace ga je upitno pogledala, a onda je zakoračio dublje u sobu. Za njim je ušla Elizabeth sa stidljivim osmijehom na licu i držala ga za ruku. Čim je vidjela da je Grace budna, lice joj se ozarilo. Pustila je Riovu ruku i potrčala prema krevetu. “Pazi!” upozorio ju je Rio na vrijeme. Elizabeth je odustala trenutak prije nego što se zamalo bacila na krevet, a onda stala uz krevet i poskakivala od uzbuđenja. No lice joj se brzo snuždilo. “Jako sam se brinula za tebe. Rekli su nam da ćeš umrijeti.” Grace se nasmiješila i podignula jednu ruku da je zagrli. Elizabeth nije trebalo tjerati i odmah se priljubila uz nju. “Pogriješili su”, relđa je Grace. “Imam previše razloga za život da bih sad umrla.” 214


Pogledom je pronašla Riov dok je to govorila i njegov joj je topli pogled nježno milovao lice. Zaobišao je krevet da dođe na drugu stranu, povukao stolac i sjeo na njega. Uzeo joj je slobodnu ruku, onu koja nije bila zauzeta grljenjem Elizabeth i prešao joj prstima po nadlanici, zatim po dlanu, pa opet ispočetka kao da samog sebe uvjerava da je tu i da je živa. “Kako se osjećaš?” Malo je razmislila, mentalno pregledala cijelo tijelo, testirajući što je boli, a što ne. “Umorno”, naposljetku je rekla. “Mentalno umorno. Kao da sam pregorjela, znaš? Mentalni je umor teži od tjelesne boli.” “Razumljivo”, nježno je rekao. “Mnogo si prošla. Nevjerojatno je da ti je razum još uvijek netaknut.” Elizabeth se čvršće priljubila uz Grace i spustila joj glavu na rame. Malom je rukom kliznula po Graceinu trbuhu dok je nije čvrsto ovila oko njega. Grace je krišom pogledala djevojčicu koja je u jednom trenutku izgubila i dobila mnogo. Oči su joj se već sklapale, kao da je i ona došla do svoje granice i sad se osjećala dovoljno sigurnom da se odmori. Grace se nasmiješila i nježno poljubila Elizabethinu kosu. Kad je bila sigurna da je djevojčica zaspala, okrenula se prema Riju i zabrinuto ga pogledala. “Što će biti s njom? Nema više nikoga.” Rio se nasmijao pa stavio obje ruke na Elizabethine. “Ima nas.” Na trenutak nije shvaćala što njegov odgovor znači, ali kad je shvatila, suze su joj zaškakljale kapke i snažno je zatreptala da razbistri vid. “A ja imam tebe”, rekao je Rio nagnuvši se naprijed da usnama dodirne njezine. “Imam sve što bih mogao poželjeti.”

215


41. POGLAVLJE

GRACE je frustriralo što će, poslije dugih godinu dana, svoju sestru prvi put vidjeti upravo na dan njezina vjenčanja. Htjela je doći čim su je pustili iz bolnice, ali Rio je odmah sakrio i nju i Elizabeth i inzistirao da nekoliko tjedana ne radi ništa, nego da se samo odmara i jede. Premda ju je to frustriralo, trebalo joj je vrijeme za oporavak. A trebalo je i Elizabeth. Još je tugovala za ocem, bez obzira na to što je znala kakav je čovjek bio, i morala se suočiti s osjećajem krivnje zbog svoje uloge u cijeloj toj groznoj priči. Proveli su lijepo vrijeme. Samo njih troje. Rio je bio divan prema objema. Još uvijek bi joj krenule suze kad bi se sjetila kako je bio nježan i pun razumijevanja prema njima i kako ih je razmazio. Pod njegovom grubom i frajerskom vanjštinom plaćenog ratnika skrivao se muškarac meka i zlatna srca. Upravo su ulazili automobilom na imanje Kelhijevih i Grace se divila veličini posjeda te sigurnosnim mjerama zbog kojih je nalikovao vojnoj bazi. Ali brzo je zaboravila na okolinu kad je vidjela svoju sestru kako trči u susret njihovu automobilu. “Stani!” viknula je Riju za volanom. Rio je zakočio i prije nego što je potpuno zaustavio automobil, Grace je već iskočila van i trčala prema sestri. Srele su se na sredini i Shea je ovila ruke oko Grace. Bila je sitnija, no svejedno je progutala cijelu Grace i stiskala je kao da je tri puta veća od nje. Grace joj je uzvratila zagrljaj i držala je. Samo ju je držala. Suze su joj slobodno potekle niz obraze. “Volim te”, rekla je kroz jecaje. “Ne mogu vjerovati da smo zajedno. Da smo ovdje.” Sheini su se prigušeni jecaji izgubili na Graceinu ramenu. Dvije su sestre stajale na suncu, zagrljene, nasmijane, uplakane. I nisu se prestale grliti. Cijela obitelj Kelly skupila se oko njih i svi su bili na broju za dvostruko vjenčanje. Zadovoljno su se smijali, a supruge braće Kelly i buduća mladenka šmrcale i brisale oči. Rio je izišao iz automobila pa se naslonio na haubu i nasmiješeno gledao sestrinski susret. Elizabeth mu se pridružila i stala kraj njega, a on ju je nježno zagrlio. “Sigurno su jako nedostajale jedna drugoj”, rekla je Elizabeth. “Da, jesu”, odgovorio je Rio. “Dugo su bile razdvojene.” Nekoliko minuta poslije konačno su se razdvojile i jedna drugoj brisale suze s lica. Naposljetku su odustale i razdragano se smijale. 216


“Dođi, želim te upoznati s mnogima”, rekla je Shea povlačeći Grace za sobom. Grace se okrenula prema Riju i Elizabeth. “Bez brige”, rekao joj je Rio. “Idi slobodno, doći ćemo za tobom.” Shea je povukla Grace prema skupini okupljenih ljudi malo dalje od njih. Sjala je od sreće gurajući sestru ispred sebe. “Grace, želim da upoznaš moju - našu - obitelj.” Grace se zamalo ponovno rasplakala jer ih je nazvala i njezinom obitelji. “Ovo je Rachel, Ethanova žena.” Lijepa je brineta toplih smeđih očiju srdačno zagrlila Grace. “Dobro došla u obitelj, Grace.” “A ovo je Samova žena Sophie i njihova kći Charlotte.” Sophie je zakoračila naprijed i široko joj se nasmiješila, a djevojčica joj se zalijepila za nogu. “Drago mi je da sam te napokon upoznala. Sretni smo što si ovdje i na sigurnom. Shea se jako brinula za tebe.” Grace joj je odgovorila osmijehom i grlo ju je boljelo od emocija. “Ovo je Sarah, Garrettova zaručnica i moja vjenčana sudružica. Nathan i ja stalno smo im remetili planove za vjenčanje pa znam da su sretni što će se stvar konačno obaviti.” Sarah se nasmijala i lagano lupila Sheu po ruci. “Vjenčanje će biti mnogo posebnije sad kad su svi kod kuće, gdje i pripadaju. Uključujući i tebe, Grace.” Sarah ju je čvrsto zagrlila i vratila se koji korak unatrag. Zatim joj je Shea predstavila jednog po jednog od braće Kelly, premda ih je Grace već sve upoznala ili vidjela, ali Shea je ipak inzistirala da ih upozna kad nisu u vojničkim odijelima i ne mašu puškama. Na kraju reda stajao je stariji par, osmijeha toplih poput sunca. “A ovo je dvoje najdivnijih ljudi na svijetu”, rekla je Shea glasom punim emocija. “Upoznaj Marlene i Franka Kellyja, odnosno mamu i tatu Kelly, kako ih često zovu. Oni su napravili sve ove momke, a usput i pokupili nekoliko lutalica.” Pokazala je prema dvojici muškaraca sa strane. “Ono su Sean i Swanny, jedni od Marleninih posvojenika.” “Sirota dušo”, rekla je Marlene povlačeći Grace u zagrljaj. “Toliko toga si prošla, a sad još i ovo. Ova bi obitelj svakome bila previše. Ali dobro došla u našu obitelj, tvoju obitelj. Sad si jedna od nas. Kao i Rio, premda bi on vjerojatno zadrhtao na tu ideju. Ali moj je jednako kao i oni koje sam rodila.” “Hvala vam” šapnula je Grace. Čim ju je Marlene pustila, Frank ju je snažno privinuo u zagrljaj. Nikad se nije osjećala voljeno kao u tom trenutku, okružena svim tim ljudima. Obitelji. Bilo je kao u snu. S Frankove druge strane stajala je mlada žena koju je pogurao naprijed. “Ovo je Rusty. I ona je Kelly. Jedina Kelly sestra u čoporu momaka.” 217


Rustyno se lice ozarilo i Grace se mogla zakleti da su joj oči zasjale suzama zbog načina na koji ju je Frank predstavio. “Upisala se na Teksaško sveučilište”, dodala je Marlene ponosno. “Dobro došla u kaos”, rekla je Rusty i zagrlila Grace. “Ovdje je prilično ludo i intenzivno.” A onda joj se pogled smekšao i pogledala je svoju obitelj oko sebe. “Ali ludo na najbolji mogući način.” “Idemo unutra”, predložila je Marlene. “Moramo se pripremiti za vjenčanje. Sigurna sam da je Grace umorna od puta i vjerojatno bi se rado istuširala i nešto pojela. Imamo samo još nekoliko sati, djevojke. Bolje da požurimo.” Svi su prasnuli u smijeh, a onda zborno odgovorili: “Da, gospođo.” “Nathan, Rio, trebam vas na trenutak”, tiho je rekao Sam. Rio i Nathan stajali su u Samovoj dnevnoj sobi i razgovarali dok su se žene spremale za obred i obojica su se okrenula prema Samu. Rio se namrštio. “Što je?” Mahnuo im je da krenu za njim i zajedno su iskoračili na drvenu terasu s pogledom na jezero u daljini. “Resnick je želio doći. Rekao sam mu da ne dolazi.” “Otkud sad to? Zar ne bi trebao biti u bolnici?” pitao je Nathan. Sam je slegnuo ramenima. “Vjerojatno, ali mislim da se više bojao ostati jer je tamo ranjiv. Radije će riskirati izlazak iz bolnice da se može zaštititi od pokušaja atentata.” “Nisi mu rekao za Grace.” Nije to oblikovao kao pitanje. Rio je to rekao vatreno, više kao zahtjev nego bilo što drugo. “Rekao sam mu ono što je Hancock iznio u izvještaju. Da je umrla”, tiho je rekao Sam. “Zato mu nisam dopustio da dode na vjenčanje. Ako ikad stupi u kontakt sa Sheom, ne smije mu otkriti da je Grace živa. Nije riječ o tome da mu ne vjerujem - premda mu ne vjerujem potpuno - nego ne želim nikakvo curenje informacija u vezi s Grace, a znam da se ti sigurno slažeš, Rio.” “Bome da”, zarežao je Rio. “Jako ga je pogodilo kad sam mu rekao da je Grace umrla. Osjećao se odgovornim. Pokušavao ih je zaštititi otkad su bile djevojčice. Dugo je sumnjao da im je možda biološki brat ili barem polubrat. Postoji vjerojatnost da Shea i Grace čak nisu prave sestre, možda čak ni polusestre.” “Nije im to važno”, rekao je Nathan tiho. “Znam da nije, ali želio sam vam obojici reći. Rio, morat ćeš odvesti Grace odmah poslije obreda vjenčanja. Ne želim riskirati jer ne znam hoće li Resnick prihvatiti odgovor 'ne'.” Rio je kimnuo.

218


Sam je gurnuo Rija u rame. “I, stari, ako ti to išta znači, vraški mi je drago da ti je spasila dupe.” Rio se samo blago osmjehnuo jer još uvijek nije mogao misliti na ono što je učinila bez da mu hladna šaka stisne utrobu. Čak i poslije toliko tjedana, odmah bi se preznojio od pomisli na to da je izgubi. Čim su ponovno ušli u kuću, Marlene je mašući rukama uletjela u dnevnu sobu. “Slušajte me dobro, predstava počinje. Svi van. Šu-šu.” Svi muškarci su se nasmijali, a onda u šali gunđajući pobjegli van. Vjenčanje je do zadnjeg detalja bilo u KGI-jevu stilu. Premda je bilo na otvorenom, prostor na kojem se održao obred bio je između Samove i Garrettove kuće, a s izloženih strana podignute su goleme staklene barijere otporne na metke, jedna okrenuta prema jezeru, a druga prema zgradi koju su zvali “ratnom sobom”. Nitko nije dopustio da im to pokvari raspoloženje. Obitelj je prošla toliko toga da nitko nije olako shvaćao sigurnost. Marlene je inzistirala da neprobojne barijere ođ jednog do drugog kraja budu prekrivene cvijećem. Postavljena je cerada s procvjetalim biljkama penjačicama od vrha do dna, a po stazi koja je od kuće vodila đo prolaza pod lukom gdje je čekao svećenik bili su poslagani redovi stolaca. Rio je poveo Grace u stražnji red i sjeo pokraj otvorene staze, a Grace smjestio s druge strane. Vjenčanje je bilo tako malo da nijedna mladenka nije imala goste sa svoje strane, ali odmah su zaskočile Elizabeth, prigrlile sramežljivu djevojčicu u društvo i objavile da je zadužena za bacanje latica cvijeća tijekom obreda. Elizabeth je bila lako uzbuđena da je gotovo doplesala do oltara bacajući putem latice ruže i kozje krvi. Nathan i Garrett čekali su na kraju staze i zadovoljno se smješkah dok se Elizabeth smještala kraj njih. A onda su Shea i Šarah krenule prema budućim muževima, s tako velikim osmijesima na licu da bi obasjale i najmrkliju noć. Rio je pogledavao oko sebe i upijao atmosferu. Stisnuo je Graceinu ruku, srca tako puna ljubavi da je jedva mogao izustiti ono što je želio. “Misliš da bi i mi mogli ovako jednog dana?” šapnuo je. Nagnula je glavu u stranu i pogledala ga podignutih obrva. “Pitaš me da se udam za tebe?” “Možda”, rekao je neodređeno. Izgledao je gotovo nervozno. “Da jesam, što bi rekla?” Grace se nasmijala. “Pa, govoreći hipotetski, da me, primjerice, zaprosiš, vjerojatno bih morala razmisliti o tome, ali budući da je ovo sve hipotetski, teško je znati što bih točno učinila.” Namršteno ju je gledao. “Baš me voliš mučiti, je li tako? Vrlo dobro znaš da te prosim.” Osvrnuo se oko sebe. Gledao je svu ljubav oko sebe, bezuvjetnu ljubav i podršku obitelji Kelly. “Želim ovo”, rekao je Rio tiho. “Želim ovo 219


što oni imaju. Želim da budemo obitelj, Grace. Ti, ja i Elizabeth. Nathan i Shea. Želim da nam djeca odrastaju zajedno. Ako mi se nešto dogodi, želim znati da ćeš se moći osloniti na njih. Znam da mnogo tražim. Mnogo toga bi se morala odreći. Uvijek ću se ponašati previše zaštitnički prema tebi i Elizabeth i drugoj djeci koju ćemo imati. Živjet ćemo u izolaciji u mom domu u Belizeu, u pravom pravcatom zatvoru. Morat ćeš postati druga osoba i nećeš moći tek-tako skoknuti u posjet sestri kad god poželiš. Ah nitko te nikad neće voljeti više od mene. Voljet ću te i čuvati do kraja života svakim svojim dahom.” Graceine lijepe plave oči napunile su se suzama. Dodirnuta mu je lice i nagnula se da ga poljubi, ne mareći za ono što se oko njih događalo, niti za to što se njezina sestra upravo udavala. “Da, udat ću se za tebe, Eduardo Bezerra. I nitko te nikad neće voljeti više od mene.” “To već znam”, rekao je. “Zamalo si umrla za mene i neću to nikad zaboraviti.” “Ali ti si mi dao razlog za život”, tiho je rekla. “Došao si mi kad sam bila na dnu i nisi mi dao da odustanem. Spasio si me, Rio. Ti si me učinio snažnom.” Poljubio ju je dugo i strasno. “Volim te, Grace. Već volim i Elizabeth. Osjećam kao da je moje dijete. Ali želim joj u budućnosti dati još kojeg brata i sestru.” Grace se nasmijala. “I ja bih to htjela. Mislim da bi bio pravi majstor u mijenjanju pelena.” Rio se opet nasmijao. “Možeš se kladiti u to.” Kraj

By glorija

220

Banks Maya- kgi 5.k- Odjeci u zoru  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you