Page 1

~1~


MAYA BANKS

Skrivena

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

~2~


Zahvale

Posvećeno Cindy Hwang zbog njezinog beskonačnog strpljenja s ovom knjigom i sa mnom dok sam se mučila da bude baš onakva kakva sam htjela da vam dospije u ruke. Posvećeno Kim Whalen koja mi uvijek nudi pomoć neumorno mi govoreći da ne budem pod stresom. Bit ću pod stresom, ali ti mi neizmjerno olakšavaš. Hvala ti. Posvećeno MB čitateljicama Annmarie, Valerie, Fatin i Lillie. Najbolje ste. Uopće vas ne zaslužujem. I, naposljetku, posvećeno T.J.-u koji dijeli sa mnom sve uspone i padove, sve dobre i loše trenutke uvijek me ohrabrujući i podržavajući me kad mi najviše treba. Ovo doista ne bih mogla bez tebe. Ti si zacijelo najvažniji dio mog života i karijere. Volim te zauvijek.

~3~


1. POGLAVLJE

MNOGO je ljudi bilo spremno obaviti bilo koji zadatak koji je Marcus Lattimer želio da se obavi. Lattimer je u životu zgrnuo golemo bogatstvo i stekao brojne veze od kojih je većina bila uronjena u mutne nijanse sive. Svi koji su radili izravno za njega bili su mu bezuvjetno odani - Lattimer ne bi tolerirao ništa manje od toga - ali nikad si nije dopustio da nekome potpuno vjeruje. Neki zadaci... Neki su zadaci zahtijevali osobnu zadovoljštinu. Ovo je bilo pitanje časti. Neki bi možda rekli da Marcus nije imao časti. Prema svojoj vlastitoj definiciji bili bi u pravu. Ali njega je obavezivao jak kodeks odanosti. Bila je važna njegova čast. Allen Cross bio je arogantni seronja koji je uspio u životu zahvaljujući drugima. Svijet bi bio bolje mjesto bez takve gnjide od čovjeka i Marcus je čvrsto naumio obaviti taj zadatak još danas. Spojio je prigušivač na pištolj i gurnuo ga ispod pojasa hlača. Zakopčavajući sako Armanijeva odijela, izašao je iz automobila i rekao vozaču da ga pričeka. Bez žurbe krenuo je prema ulazu u neboder u kojem je bila smještena tvrtka Cross Enterprises. Oko njega svjetla grada treperila su u sve mračnijem sumraku, a farovi automobila u prolazu bljeskali po uskim uličicama između zgrada. Ulice su uglavnom bile prazne, a u zgradi nije bilo ni traga hordama užurbanih radnika koji preko tjedna neprestano ulaze i izlaze iz nje. Zastao je neposredno ispred ulaza i pogledao na sat. Zaštitar koji je vikendom čuvao ulaz u zgradu bio je obiteljski čovjek i poput većine obiteljskih ljudi imao je nešto dugova i plaću koju je rastezao od prvog do prvog u mjesecu. Nakon ove večeri taj čuvar više neće imati financijskih briga tipičnih za njegovu klasu. Marcus se pobrinuo za to. Točno u ovom trenutku čuvar će napraviti stratešku stanku i napustiti svoj položaj, a u istom će se trenutku ugasiti nadzorne kamere. Novcem se štošta moglo kupiti. Lojalnost. Nelojalnost. Žmirenje na jedno oko. Trenutak distrakcije. Marcusu je trebalo samo petnaest minuta da oslobodi svijet Allena Crossa. Cross je bio rob navika. Dolazio je u ured svake subote nakon sedam i zadržao bi se do devet navečer, kad bi osobni vozač došao po njega i odvezao ga uvijek u isti restoran deset blokova od ureda. Volio je tih nekoliko sati samoće kad bi imao vremena pregledati papirologiju, ali možda je najviše volio slobodu da nekažnjeno napada bespomoćne žene. Marcusu se čeljust zategnula od bijesa. Predvidljivost se katkad plaća životom. A Cross će to upravo saznati. Marcus se popeo dizalom na dvadeset prvi kat i zakoračio na jeftin lažni talijanski mramor, stvarajući cipelama tihu jeku dok je koračao praznom recepcijom. Vrata Crossova ureda bila su odškrinuta i kroz otvor se naziralo slabašno svjetlo. Marcus je odgurnuo vrata i pustio ih da se nečujno otvore. Cross je sjedio za radnim stolom, udobno se zavalio u stolac, s čašom vina u jednoj ruci i snopom papira koje je čitao u drugoj. Marcus ga je gledao bez riječi i uživao čekajući da njegov plijen postane svjestan da je ulovljen. Trenutak kasnije Cross je spustio čašu i nagnuo se naprijed. Zastao je usred pokreta, brzo podignuo glavu i susreo Marcusov pogled. Oči su mu se raširile u panici, ali brzo se pribrao i usnama mu je preletio prezriv trzaj. “Tko si ti i kojeg vraga radiš u mom uredu?” Marcus je zakoračio naprijed, namjerno bezizražajna lica, i otkopčao sako. Cross je ustao i polako krenuo rukom prema interfonu na stolu. “Izlazi ili ću pozvati osiguranje.” Marcus se nasmijao. “Mislim da ćeš otkriti da nije dostupno.”

~4~


Drhtaj nelagode preletio je Crossovim licem kad se Marcus nastavio smješkati. Izvadio je pištolj uživajući u načinu na koji mu je drška kliznula u dlan. Palcem je otpustio kočnicu i usmjerio cijev prema Crossovim prsima. “Želiš li umrijeti stojeći ili sjedeći?” Cross je problijedio, zateturao i pljesnuo dlanovima po ulaštenom mahagoniju svog direktorskog stola. “Što želiš?” upitao je promuklo. “Novac? Imam ga. Samo mi reci koliko želiš. Reci cijenu. Dat ću ti koliko god kažeš.” Marcusove usne izvile su se u podsmijeh. “Ne možeš si priuštiti ni moje cipele.” Zategnuo je prst na okidaču i gledao svjesnost u Crossovim očima, paničnu spoznaju da će umrijeti. Cross se bacio u stranu i prostranim je uredom odjeknuo zvuk metka koji ga je pogodio u prsa. Pao je na pod, a jedna mu je ruka ostala ispružena u očaju. Kroz njegovu bijelu svilenu košulju curila je krv i natapala je dok se on borio za dah. Premda je Marcus želio gledati kako život polako nestaje iz gadovih očiju, morao je dovršiti posao. Podignuo je pištolj i naciljao Crossu između očiju. U pogledu svoje žrtve vidio je konačnost, mračno mirenje sa smrću. Povukao je okidač i zadovoljno se okrenuo prema vratima zbog toga što je pravda bila zadovoljena. TAKSI je naglo zakočio ispred zgrade u kojoj je Sarah Daniels radila šest mjeseci. Prošlo je godinu dana otkad je posljednji put bila u toj zgradi. Od same pomisli da zakorači u Cross Enterprises bilo joj je fizički loše. Bacila je taksistu dvadeset dolara i odbila njegovu ponudu da joj vrati ostatak. Nespretno otvorivši vrata, pojurila je iz taksija i potrčala prema neboderu. Predvorje je bilo prazno. Čak ni zaštitar nije bio na svome mjestu. Je li zakasnila? Što bi mu uopće rekla da je bio ondje? Da je njezin brat u zgradi i namjerava ubiti Stanleyja Crossa? Požurila se prema dizalu i pritisnula gumb za gore, moleći se da je dizalo u prizemlju. S olakšanjem je uzdahnula i zakoračila u dizalo čim su se vrata otvorila. Snažno je pritiskala gumb za dvadeset i prvi kat, a potom nekoliko puta stisnula gumb za zatvaranje vrata. Brže. Brže. Brže. Mora stići na vrijeme. Neće dopustiti Marcusu da ga ubije. Glupo. Jako glupo. Trebala je znati. Vidjela je bijes u Marcusovim očima. Bio je previše tih. Previše sabran kad joj je mirno rekao da će je odvesti iz grada. Nije se bunila. Dopustila mu je da sve isplanira. On je donio sve odluke. Nije znala čak ni kamo idu, samo da je Marcusov privatni avion spreman i da ih čeka. Vrata dizala napokon su se otvorila i izjurila je u prostor recepcije pa skrenula u smjeru Allenova ureda. Vidjela je da su vrata širom otvorena, vidjela je Marcusov profil, a potom i kako Marcus gura pištolj natrag ispod pojasa hlača. Spustila je užasnut pogled i ugledala Allena Crossa. Ležao je na podu, a bijela mu je košulja bila natopljena krvlju. Ruka joj je poletjela prema ustima i naglo je uzmaknula. O, Bože. O, Bože. O, Bože. Zakasnila je. Nije stigla na vrijeme. Allen je mrtav. Marcus ga je ubio. O, Bože. Mučnina joj je nahrupila u grlo. Zamalo se spotaknula dok je koračala unatrag. Morala je pobjeći odande. Uskoro će doći policija. Zar to nije logično? Zacijelo netko ne može tek-tako doći s ulice i ubiti nekoga u uredskoj zgradi. ~5~


Okrenula se i potrčala prema dizalu moleći se da je još na istom katu. Znala je da vikendom najmanje dva dizala uopće ne rade, što je značilo da su na ovoj strani zgrade radila samo dva. Palcem je udarala po gumbu za dolje držeći dah, spremna potrčati prema stubištu ako bude morala. Vrata su se otvorila, a ona se brže-bolje požurila u dizalo. Pritisnula je gumb za prizemlje i okrenula se točno u trenutku kad su se vrata počela zatvarati, a s udaljenosti od samo nekoliko metara gledalo ju je Marcusovo zaleđeno lice. “Sarah...” Vrata su se zatvorila i prekinula ga. Dizalo se počelo spuštati i izazvalo još veće komešanje u Sarahinu želucu. Nije mogla shvatiti što je upravo vidjela. Marcus je ubio Allena Crossa. Nije se mogla natjerati ni da osjeti žaljenje. Samo strah. Strah zbog Marcusa. Kako je mogao misliti da može učiniti nešto tako drsko i izvući se? Dizalo se zaustavilo i počela je gurati vrata kao da ih može natjerati da se brže otvore. Naglavačke je izletjela u predvorje i posrćući zamalo pala na pod. Baš kad se uspjela uspraviti, nečiji su se prsti omotali oko njezine ruke i povukli je uvis. “Kojeg vraga ti radiš ovdje?” Šokirano je zinula i pogledala u oči zla. Stanley Cross, Allenov brat, stiskao joj je ruku sve dok nije jauknula od boli. Oči su mu svjetlucale od bijesa, ali poručivale su joj još nešto. Upozoravale su je na to kakav je čovjek. Sarah je to dobro znala. Jecaji su joj nahrupili u grlo dok je gledala čovjeka koji je posljednju godinu bio glavni lik u njezinim noćnim morama. Nije ga vidjela od one večeri u Allenovu uredu kad su on i Allen zauvijek promijenili tijek njezina života. Mrzila ih je obojicu, više nego što je ikad mislila da može mrziti neko ljudsko biće. Strah ju je paralizirao, činilo se, beskonačno dugo. Grlo joj se stisnulo, a želudac joj se bolno grčio sve dok nije osjetila neizdrživu potrebu da povrati po Stanleyjevim cipelama. “Nešto sam te pitao”, prasnuo je Stanley. “Kojeg vraga radiš ovdje?” O, Bože, naći će Allenovo tijelo i mislit će da ga je ona ubila. Ili još gore, vidjet će Marcusa, a onda će Marcus završiti u zatvoru. Stanley bi ih oboje mogao povezati s mjestom zločina. Čak i ako nju ne optuže za zločin, mogli bi je natjerati da svjedoči protiv Marcusa. Nešto u njoj je puklo. Bijes je jurnuo i zakovitlao se poput tornada. Udarila ga je koljenom u prepone, stisnula šaku i zamahnula što je jače mogla baš kad je zaurlao od boli i presavio se. Šaka mu je sjetjela na čeljust i srušio se na pod. Dok se pokušavao pridignuti, Sarah je potrčala prema izlazu, izletjela u noć i pojurila ulicom. Vidjela je taksi izvan službe koji je skretao za ugao, istrčala pred njega i podignula ruku da ga zaustavi. Automobil je uspio zakočiti samo nekoliko centimetara od njezina koljena. Vozač je mahnuo šakom kroz prozor i počeo glasno psovati. Ne obazirući se na njegovu ljutnju, Sarah je snažno povukla stražnja vrata i ušla u automobil uz glasan tresak. “Vozi!” Taksist ju je ljutito pogledao u retrovizoru i potom naglo ubrzao, mumljajući nešto o ludim ženama dok se probijao kroz promet. “Gospodo, bio sam izvan službe.” “Dobro ću ti platiti. Samo vozi!” Razdraženo je uzdahnuo. “Kamo?” Na trenutak je čvrsto stisnula oči pokušavajući se pribrati. Kamo bi mogla poći? Razmišljaj. Bože. Što ljudi rade u ovakvim situacijama? Pogledala je torbicu obješenu oko vrata. Imala je nešto gotovine, putovnicu, kreditnu karticu, vozačku dozvolu. Pretpostavila je da se više ne može vratiti u svoj stan. Stanley je dosad zacijelo već pronašao bratovo tijelo. Vjerojatno je već obavijestio policiju. ~6~


Razmišljaj, Sarah, razmišljaj! “Aerodrom”, uspjela je protisnuti. Zazvonio joj je mobitel i prepao je. Preturala je po torbici i okrenula ga da vidi broj na zaslonu. Marcus. Suze su joj zapekle oči. Njezin brat. Jedina osoba na svijetu koja ju je voljela. Bio je sve što je imala, a sad je ubio za nju. Rasklopila je mobitel i prislonila ga na uho. “Sarah!” povikao je Marcus prije nego što se stigla javiti. “Marcuse”, rekla je napuklim i hrapavim glasom. “Sarah, dušo, gdje si?” “Nije važno. Ne mogu... Mi ne možemo... Ne smijem ostati ovdje. Moram otići.” Blebetala je, ali nije ju bilo briga. “Sarah, prestani. Slušaj me.” “Ne.” Prekinula ga je, ovaj put odlučnijim glasom. “Moram ići. Zar ti nije jasno? Znat će. Znat će da sam te vidjela. U zgradi su nadzorne kamere. Dovoljno je da premotaju snimku i znat će da smo oboje bili ondje. Moraš nestati odavde, Marcuse. Idi. I ja odlazim.” “Sarah, prokletstvo, slušaj me!” Zaklopila je mobitel i isključila ga da je ne bi ponovno nazvao. Naslonila je glavu na sjedalo i zatvorila oči. Nije znala kamo ide ni što će učiniti kad tamo stigne, ali nije mogla ostati ovdje. Nikad se neće moći vratiti. “Žao mi je, Marcuse. Ja sam ga trebala ubiti” šapnula je. GARRETT Kelly naglo se probudio napetih mišića i čela mokra od znoja. Disao je brzo i oštro. Na trenutak je samo ležao i izgubljenim pogledom klizio po prozoru iza kojeg je bila tama. U ušima su mu odzvanjale eksplozije. Zadrhtao je od rafalnog zvuka pucnjave, miris krvi i zapaljenog mesa napao mu je nosnice koje su se jako širile, a udasi su mu kidali pluća. Bože. Zatresao je glavom i protrljao oči kako bi otjerao san. Rame mu se pobunilo i razdraženo je progunđao zbog boli koja ga je još mučila. Preokrenuo se i uspravio na krevetu pa spustio stopala na pod. Stajao je tako s glavom obješenom prema koljenima i udisao snažno poput nekog mlakonje na osnovnoj obuci koji je jedva pretrčao tri kilometra pa je sad na rubu da izbljuje sve iz sebe. Ljutilo ga je kad bi ga stare uspomene napale iz zasjede. Slike mu već dugo nisu prekidale san. Ali nakon što je dobio metak spašavajući bratovu ženu, iz nekog je razloga teže spavao. Kao da mu je svijest bila osjetljivija na stvari koje je isključio. Bacio je pogled na sat. Neće se vraćati na spavanje, a ionako će za sat vremena svi biti na nogama. Možda bi mu trčanje razbistrilo glavu i ponovno potjeralo krv kroz tijelo. Uzdahnuo je pa krenuo prema tuš-kabini i otvorio hladnu vodu kako bi živnuo i otjerao miris krvi koji je još osjećao. Obrisao se i odjenuo pa tiho krenuo hodnikom prema ulaznim vratima. Još je bio mrak kad je počeo trčati zavojitom cestom usporedo s jezerom. Natjeravši da izađe iz rutine, jutros je duže trčao. U glavi je još čuo eksplozije i svoje kolege iz tima. Zatvorio je oči i ubrzavao sve dok mu pluća nisu počela vrištati, a trup mu je probadala bol. To je bilo iza njega. Davna prošlost. Morao je zaboraviti. I bio je zaboravio. Ovaj R&R 1, kako su to vojnici zvali, potpuno je bezvrijedan. Samo ga je učinio lijenim i besposlenim. Jebeš to. Želio je natrag u akciju. Želio je ići u misiju. Bilo što, samo da nema ovoliko prokletog slobodnog vremena. Kad se napokon vratio kući, jedva je disao. Nebo se razvedrilo i poprimilo boju lavande, a iznad jezera tvrdoglavo je stajala zvijezda veličine dijamanta, prekrivena nježnim nijansama svitanja. 1

R&R - engl. rest and recuperation (odmor i oporavak)

~7~


Stajao je na molu i promatrao vodu - glatku površinu koja se nije nimalo mreškala - i udisao čist nezagađeni zrak. Pustio je da ga obavija mir doma i jezera koje je volio dok nisu utihnuli i nestali svi zvukovi prošlosti.

~8~


2. POGLAVLJE

KAPLJICE znoja skupljale su se na Garrettovu čelu dok je završavao posljednji zgib na šipki. Brada mu je bila malo iznad šipke sve dok mu se mišići nisu zgrčili i za danas odradili svoje, a rame ga zapeklo. Usne su mu se zategnule, a nosnice raširile. Kad su mu se ruke počele tresti, pao je na pod i dlanom pokrio ožiljak na ramenu. Uzrujan zbog boli koja ga je neprestano probadala, bacio se na pod i počeo seriju sklekova. Izbacio je iz glave sve osim svog cilja - potpuni oporavak. Ali taj se proces već odužio za njegov ukus. Nakon što je jučer ujutro džogirao i cijeli dan bio na fizikalnoj terapiji, sinoć je spavao nešto bolje nego preksinoć. Ali još su ga mučile slike koje je vidio u snu. Snovi su ga bili prestali proganjati na neko vrijeme, ali sad su očito pronašli put natrag u njegovu svijest. “Hej, stari.” Garrett je ispružio ruke da zadrži položaj i okrenuo se, a na vratima podruma stajao je njegov brat Donovan. “Zašto me prekidaš dok vježbam, kvragu?” “Resnick nam dolazi u posjet. Trebao bi stići za nekoliko minuta.” Garrett je uzdahnuo i skočio u čučanj. Uspravio se i uzeo ručnik s kauča pa obrisao znoj s lica. “Kojeg vraga želi?” “Nije rekao. Ali znaš da ne bi dolazio bez razloga.” “Zar više nitko ne zna dohvatiti prokleti telefon i nazvati?” Donovan se nasmijao. “Bit ću u ratnoj sobi. Malo upozorenje. Sophie je pomahnitala u kuhinji.” Garrett je progunđao. Bratova je žena bila trudna i posljednjih tjedan dana mahnito je svijala gnijezdo. Već je očistila kuću od vrha do dna, a njezin najnoviji projekt bio je skuhati dovoljno hrane da mogu preživjeti armagedon. Otkad se udala za Sama, sve ih je tjerala na obiteljska druženja. Sad su bili njezina obitelj - na što ih je voljela neprestano podsjećati - i jest će kao obitelj, što je značilo da svi moraju biti za stolom u isto vrijeme. Mogli su propustiti obrok samo uz opravdanje da su završili u bolnici. Garrett i braća su joj udovoljavali jer Sophie nikad nije imala svoju vlastitu obitelj. Isprva je bila sva pod dojmom i uvijek na oprezu u društvu mnogobrojne obitelji Kelly, ali potom ih je prigrlila i prilagodila se novom životu poput ribe u vodi. Penjući se stubama iz podruma, Garrett je vrtio rame provjeravajući kako napreduje oporavak. Izašao je iz bolnice još prije nekoliko mjeseci, ali još nije bio zadovoljan kako je rana zarasla. Kad bi vježbao, osjećao je onu tipičnu bol od stare ozljede, a ako bi samo jedan dan preskočio vježbanje, rame bi mu se odmah ukočilo. Još je vrtio rukom kad je stigao u dnevnu sobu. Sophie je podignula pogled sa štednjaka i namrštila se. “Rame te još muči?” Ne čekajući njegov odgovor, požurila se oko ugla - brzo koliko je mogla u svom stanju - i stala ispred njega. Trbuh joj je bio golem i gotovo ga je udario u kuk. Izgledala je kao da je u trinaestom mjesecu trudnoće premda joj to ni u ludilu ne bi rekao. “Dobro sam, Soph” rekao je blago. “Opet si vježbao. Smiješ li se uopće toliko forsirati?” Zakolutao je očima i poljubio je u obraz. “Dobro sam. Nikad se neće vratiti na sto posto ako ga ne ojačam.”

~9~


Njezine su se plave oči naoblačile i nakratko je odvratila pogled. Garrett je uzdahnuo. Dobio je metak upravo zbog nje i ona to nikako nije mogla zaboraviti. Povukao ju je za kosu samo da je razljuti, a kad je vratila pogled na njega, namrgodio se. Bila je tužna čitave dvije sekunde. Ramena su joj se počela tresti, a usnice su joj se razdvojile u širok osmijeh. “Okej, okej”, rekla je i podignula ruke odmičući se od njega. “Prestat ću se kriviti i glumiti brižnu kvočku.” “Tako je, čuvaj se za klinku.” Vratila se u kuhinju, a Garrett je krenuo za njom njuškajući zrak. “Što to kuhaš? Fino miriše.” “Mislim da je pravo pitanje što ne kuham” Pokazala je rukom prema stolu pretrpanom hranom. Izgledalo je kao da je pomahnitali kuhar iskasapio kravu i opustošio vrt. “Spremam lazanje koje ću zamrznuti, piletinu i okruglice, nekoliko složenaca i gumbo. Gladan si?” Protrljao se po trbuhu. “Mogao bih jesti.” Sophie je pogledala na sat. “Ručak će biti na stolu za sat vremena.” “Natjerat ćeš me da čekam sat vremena?” užasnuto je upitao. Podignula je obrvu. “Ako te pustim da jedeš prije, onda će i Donovan i Sam htjeti jesti, pa neću imati društvo za ručkom kad sve bude gotovo.” “Ti si jedna okrutna, okrutna žena”, požalio se Garrett. “Ne znam zašto te Sam podnosi.” Pogledom mu je govorila da nije oduševljena što tako cvili. “Kad smo već kod Sama, gdje je on?” Sophie je povirila u lonac i pomirisala jelo. “Otišao je s Donovanom do ureda. Moraju obaviti neke pozive. Sam je rekao da bi radnici danas trebali početi kopati temelje za helidrom.” Garrett je zavrtio glavom kad je čuo kako ona opet uporno koristi riječ “ured”. “Idem i ja do ratne sobe. Što je za ručak? Smije li barem ranjenik birati?” “Aha, znači, sad te ne smeta sažaljenje”, progundala je. “Pretpostavljam da možeš. Što ti se jede?” Nasmijao se. “Piletina i okruglice. Dobra utješna nagrada nekome u mom stanju.” Okrenuo se prema vratima, potom je odgrizao komadić piletine koju je čistila od kosti i pobjegao pod paljbom prijetnji da će mu isprašiti tur. Smijući se, prešao je na drugu stranu prilaza i zaputio se prema zgradi na terenu neposredno uz kuću. Izgledala je vrlo strogo onako u potpunom kontrastu s ugodnom brvnarom u kojoj su stanovali on i braća, ugniježđenoj na obali jezera Kentucky. Bila je četvrtastog oblika i djelovala je gorostasno sa sivim zidovima od cementa ojačanog čelikom, bez prozora i sa sigurnosnim sustavom koji - zahvaljujući Donovanovoj tehničkoj stručnosti - ni CIA ne bi uspjela probiti. To je pak bilo smiješno s obzirom na to da je CIA trebala stići svakog trena. Utipkao je pristupnu lozinku i ušao kad su se otvorila vrata. Donovan je sjedio ispred Hossa računala koje je bilo ljubav njegova života - a Sam je stajao iza njega i čitao nešto sa zaslona. Garrett je pomislio da će mu nedostajati ta zgrada kad završi gradnja KGI-ova središta koje su dizajnirali on i braća. Svi su voljeli zafrkavati Sama zbog njegove paranoje, ali Garrett je smatrao bratovu ideju vraški dobrom. Želio je da obitelj bude zaštićena. Pogotovo nakon što im je majka bila oteta uza sve što se dogodilo posljednjih mjeseci. Ako će preseljenje KGI-a u dobro čuvan, vrhunski opremljen objekt omogućiti da svi Kellyjevi budu bolje zaštićeni, onda se Garrett bio spreman preseliti čim prije. No tako velik pothvat zahtijeva vremena. Proći će nekoliko mjeseci prije nego što sve bude spremno za useljenje. “Što Resnick sad hoće?” upitao je Garrett došetavši do braće. Sam se okrenuo. “Nemam pojma. Nazvao je i rekao da je dvadesetak minuta od nas. Zvučao je uzrujano.” “A kad on ne zvuči uzrujano? Kurvin sin uvijek je živčan.” ~ 10 ~


Donovan se okrenuo u stolcu, pogledao Sama i obojica su prasnula u smijeh. “Sto je?” upitao je Garrett. Sam je zatresao glavom. “Rugala se sova sjenici da je živčana.” Garrett im je pokazao srednji prst pa se okrenuo i bacio se na kauč. Što god da je Resnick htio, sigurno nije slutilo na dobro. Posljednji put kad su ga vidjeli, dogodila su se sva ona sranja sa Sophie. Otad se nije javljao. A Garrettu je tako bilo najdraže. S Resnickom su uvijek dolazile nevolje. Sam je slijedio bratov primjer i izvalio se na drugi kraj kauča. “Mama organizira zabavu za Rusty i jasno je dala do znanja da cijela obitelj mora doći.” Garrett je uzdahnuo. “Zabavu povodom čega? Slavimo što mjesec dana nije upala u nevolje?” Donovan je otpuhnuo i vratio se tipkanju na tipkovnici. “Slavi se što je krenula u četvrti razred. I moraš odati priznanje malom davežu, dobro joj ide otkad ju je mama uzela pod svoje i natjerala je da pohađa nastavu.” Garrett je progunđao. Istina, da, djevojka koju je njihova mama uzela pod svoje - još jedna lutalica po kojima je Marlene Kelly bila poznata - dovela se u red unatoč tome što je imala očajno loš stav i isto se tako izražavala. Ali Garrettu nije bilo do toga da joj čestita na nečemu što je ionako trebala činiti, dakle preuzeti odgovornost i ponašati se kao odrasla osoba. “Kriste, sad će joj vjerojatno i kupiti auto”, promrmljao je. “Već jesu!” doviknuo je Donovan. Na to je Sam hitro podignuo obrve. “Da? A kad to?” “Danas sam pričao s mamom i rekla mi je da je tata otišao kupiti auto. To bi trebalo biti iznenađenje na toj zabavi koju spremaju”, rekao je Donovan. Sam je zatvorio oči, a Garrett je zatresao glavom. “Isuse. Samo nam još to treba. Munjena tinejdžerica s vlastitim automobilom. Nadam se da će je vraški dobro osigurati. Skrivit će nesreću, a onda će mama i tata završiti na sudu i za nekoliko mjeseci živjet će na ulici.” “Uvijek možemo računati na to da ćeš ti naći nešto dobro u svemu”, rekao je Sam sarkastično. Zavladala je tišina. Garrett je naslonio glavu na kauč i sklopio oči. Malo je spavao i dva dana jako je mnogo vježbao, pa je bio slomljen. “Spavaš li dobro?” upitao ga je Sam. Garrett je otvorio oči i okrenuo glavu prema bratu koji ga je zamišljeno promatrao. “Da, dobro sam.” “Sophie mi je rekla da uopće ne spavaš.” Garrett se namrštio. Najveća mana života u prokletoj komuni. “Da se ona četrnaest puta tijekom noći ne diže i odlazi na zahod, ne bi ni znala da ne spavam.” Sam se zahihotao, ali potom se uozbiljio. “Nešto te muči, buraz?” Garrett se nestrpljivo uhvatio za kosu. Trebalo mu je dobro šišanje jer mu je kosa stršala s glave kao nekom nadobudnom surferu koji cijele dane visi na plaži. “Dobro sam, u redu?” Nipošto nije htio opet raspravljati o prošlosti. Bilo je dovoljno loše što su njegova braća morala popravljati štetu i pomagati mu da se oporavi kad mu je prije šest godina propala misija. Nije želio da ga ponovno dadiljaju samo zato što je nekoliko noći ružno sanjao. “Čuo sam od Sophie da radnici danas počinju kopati temelje za helidrom.” Sam je kimnuo. “Planiram otići tamo kad završimo s Resnickom. Malo ću razgledati i vidjeti kako napreduju ostali radovi. Rekao sam Sophie da prouči planove za kuću. Ne može se odlučiti koliko nam spavaćih soba treba jer premda želi još djece, kune se da bi nam ovo moglo biti jedino.” Garrett se nasmijao. “Ethan je rekao da je Rachel već odlučila kad je u pitanju njihova kuća.” “Da, a što je s tobom?” Garrett se namrštio. Kuća? Kvragu, uopće nije razmišljao o tome. Toliko je dugo živio s braćom da mu ideja o vlastitoj kući još nije sjela. Ali to bi bilo lijepo. Da, mora početi razmišljati o tome. ~ 11 ~


Zvuk interfona prekinuo ih je u razgovoru i Garrett mu nije odgovorio. Donovan je ustao od računala. “Čini se da je Resnick stigao.” “Ne trebaš ustajati”, rekao je Sam kad je Garrett ostao na kauču. “Ja ću mu otvoriti.” Garrett se nasmijao. “Hvala. Baš sam se udobno smjestio.” Sam ga je prostrijelio pogledom i otišao po gosta. Nakon nekoliko trenutaka vratio se s Resnickom. Tipično za Resnicka, imao je jednu ruku u kosi, a drugom je vrtio cigaretu koja mu je visjela iz kuta usana. Hodao je brzim kratkim koracima, a pogled mu je neprestano letio s jedne strane na drugu. Da, kurvin sin uvijek je bio nervozan i razdražljiv. Garrett je podignuo obrvu u Resnickovu smjeru. “Drago mi je što te vidim, Adame. Čemu dugujemo ovo neočekivano zadovoljstvo?” Resnick je zurio u Garretta, izvadio cigaretu iz usta i sad ju je držao između palca i kažiprsta. “Lattimer je napokon sjebao.” Garrett je na trenutak samo gledao drugog muškarca potpuno prazne glave. U ušima mu je odjekivao zvuk metaka, a miris krvi punio mu je nosnice. Vratio se šest godina u prošlost. Na mjesto i u vrijeme kad je njegovom timu smjestio upravo onaj čovjek kojeg su bili poslani spasiti. Bijes mu je jurnuo venama, no trudio se ostati hladan i ne dopustiti da ostali vide koliko ga je pogodilo samo spominjanje imena Marcusa Lattimera. “Prijeđi na stvar”, prekinuo ga je Sam. “Zašto si ovdje i što ima s nama činjenica da je Lattimer sjebao?” Resnick nije skidao pogled s Garretta. Znao je. Garretta je razbjesnilo što je Resnick znao probuditi njegovo zanimanje i iskoristiti njegovu slabost. “Nećemo dobiti bolju priliku da sredimo Lattimera. Trebaš mi za taj posao” rekao je Garrettu. Donovan je ustao sa stolca i stao uz onu stranu kauča na kojoj je sjedio Garrett. “Garrett je trenutačno izvan pogona. Nađi nekog drugog.” Garrett je podignuo ruku. Donovan je imao dobre namjere i Garrett se nije mogao ljutiti na njega. Sam se već mrštio i izgledao kao da je na dobrom putu da se ozbiljno razljuti. “Da čujem” Garrett je kratko rekao. “Po mogućnosti, skraćenu verziju.” “Nema skraćene verzije kad je riječ o Marcusu Lattimeru”, rekao je Resnick. “Ne moram ti prepričavati sva sranja u koja je upleten. Ili što je radio u prošlosti.” “Ne, ne trebaš. On je prokleti izdajnik i kurvin sin koji ne zaslužuje živjeti.” “I meni je ovo osobno”, Resnick je tiho rekao. “Ali nisam pravi čovjek za taj posao. Ti jesi.” Te su riječi probudile Garrettovo zanimanje. Nije ni sumnjao da je Lattimer tijekom godina razljutio i izdao gomilu ljudi. Nije ga iznenadilo ni to što je CIA bila prilično zagrijana za njega, ali Garrettu ništa nije bilo važno osim lica ljudi koje je izgubio onog dana kad je njegov tim krenuo u akciju Lattimerova spašavanja. “Zašto sam ja prava osoba za taj posao? I još mi nisi rekao kako je to Lattimer sjebao.” Resnick je ponovno stavio cigaretu u usta i nekoliko puta provukao ruku kroz kosu sve dok nije izgledala kao da je gurnuo prst u utičnicu. “Prije dva tjedna ušetao je u jedan neboder s uredima u Bostonu. Nakon petnaest minuta izašao je iz zgrade, a Allena Crossa pronašli su mrtvog u njegovom uredu. Nadzorna kamera podzemne željeznice snimila je Lattimera kako ulazi u zgradu i nakon petnaest minuta odlazi istim putem kojim je došao. Nemamo snimke kamera u zgradi jer je sustav, kakva slučajnost, pao čim je Lattimer kročio u nju. Još jedna zgodna slučajnost: čuvar koji je te večeri bio na dužnosti nestao je bez traga. Kao i cijela njegova obitelj.” “Aha, prilično zgodna slučajnost”, promrmljao je Garrett. “To je ogroman zajeb za nekog poput Lattimera”, rekao je Sam. “Zbog čega je Allen Cross tako poseban da je Lattimer odlučio sam obaviti posao?” ~ 12 ~


“To ne znam”, priznao je Resnick. “Još pokušavamo povezati sve što znamo.” “Kako se ja uklapam u to?” upitao je Garrett. Resnick je vrtio cigaretu i Garrett je bio u napasti da mu kaže neka napokon zapali tu prokletu stvar i neka se prestane igrati s njom. Ionako je več pušio kao dimnjak. “Doći ću do toga. Sarah Daniels, koja je prije radila za Allena Crossa, ušla je u zgradu vrlo uzrujana nedugo nakon Lattimera. Istrčala je iz zgrade nakon samo nekoliko minuta izgledajući kao da je sam vrag goni. Da bi već sjebana situacija bila još sjebanija, kamera je uhvatila Stanleyja Crossa kako ulazi u zgradu netom prije nego što je Sarah istrčala. On je pronašao bratovo tijelo i prijavio ubojstvo. Ali niječe da je vidio Sarah ili Lattimera.” Garrett je ispustio zvuk nevjerice. Resnick je kimnuo. “Aha. Pretpostavljam da ga se Lattimer dočepao i sad se boji progovoriti.” “Misliš da je vidjela da je Lattimer ubio Crossa?” upitao je Donovan. Resnick je udahnuo i zatim ispuhnuo zrak sa cigaretom u ustima. “Mislim da nije samo vidjela cijelu stvar, nego da je unaprijed znala što će se dogoditi.” “Vau, sad sam se izgubio”, rekao je Garrett. “Prilično nategnuta pretpostavka.” Resnick je podignuo ruku. “Dosad još nismo uspjeli povezati Sarah Daniels s drugima. Ne samo da je poznavala žrtvu, nego mislimo da je povezana s Lattimerom.” “Kako povezana?” ispitivao je Sam. “Želiš reći da je Sarah radila za Crossa, da je bila u romantičnoj vezi s Lattimerom i da je Lattimer ubio njezina šefa?” Resnick je odmahnuo glavom. “Ona je Lattimerova polusestra.” Garrett se nagnuo naprijed na kauču. “Ali on nema nikoga od obitelji. Kvragu, ubio je vlastitog oca i preuzeo njegov biznis. Majka mu je umrla kad je bio dijete i nije imao braće ni sestara. Valjda ja znam. Godinama sam tražio način da se dočepam tog gada. Čak ni Van nije ništa iskopao, a malo je toga što on ne može naći.” “Imali smo tajnog agenta u Lattimerovoj organizaciji”, odgovorio je Resnick. “Bili smo ovako blizu da sredimo Lattimera kad je postao sumnjičav i moj čovjek je nestao. Želim ga zbog toga. Jako ga želim. Prije nego što je nestao, agent mi je poslao informacije o Sarah. I evo u čemu je kvaka. Lattimeru je stalo do nje. Ponaša se zaštitnički prema njoj. Morao se jako truditi kako bi njegov odnos s njom ostao tajna jer ne želi da se njegova sranja dotiču nje. Nevjerojatno, zar ne? A ja bih se bio kladio da gad nema ni srca ni savjesti.” “Zatvorili smo krug oko Sarah i organizirali nadzor. Taman sam sređivao da joj počnemo prisluškivati telefon, kad se dogodilo ovo s Crossom. Bili smo u istom prokletom gradu kao taj gad, a kliznuo nam je kroz prste.” Garrett je odsutno trljao rame čekajući da se slegnu Resnickove riječi. Lattimer je imao slabost. Slabosti se daju iskoristiti. “Želim taj posao.” “Pričekaj jebenu minutu, Garrette”, rekao je Sam. “Još ne znaš ni o kakvom je poslu riječ.” “Nije važno. Što god bilo, želim ga.” Donovan se namrštio i zatresao glavom. “Nisi spreman za povratak u akciju, stari. Ne govorimo o nekom bezveznom poslu koji se obavi zatvorenih očiju, a da ne spominjem da ovo doživljavaš previše osobno.” Resnick je pročistio grlo. “Zapravo je savršen za taj posao. Zato sam i došao. Točno je da znam koliko mrziš tog gada, Garrette, i ja sigurno nisam tip koji bi se ustručavao iskoristiti to u svoju korist. A tvoja je ozljeda savršena krinka.” “Prijeđi na stvar!” ispalio je Garrett. “Nakon što je pobjegla iz zgrade u kojoj je Cross ubijen, Sarah je nestala. Trebalo nam je neko vrijeme da je nađemo. Uhvatila je let za Miami s pravim imenom, ali nakon toga postalo je pomalo zaguljeno. Morali smo kopati, ali uspjeli smo naći pilota koji ju je prebacio na Isle de Bijoux. Platila

~ 13 ~


je bankovnom doznakom i upotrijebila lažno ime. Očito je Marcus financira. Trenutačno je u jednoj kolibi u zabačenom dijelu plaže i ne mrda otamo.” Donovan je prekrižio ruke na prsima i sjeo na kauč na naslon za ruke pokraj Garretta. “Već vidim da mi se ne sviđa kamo ovo vodi.” “Zašto ne pošalješ nekog od svojih ljudi?” upitao je Sam. “Isle de Bijoux je malen otok, nema mnogo turista. Treba mi netko tko će se stopiti s okolinom. Netko tko ima razlog biti ondje. Osim toga, Garrett je motiviran. Mrzi Lattimera iz dna duše. I htio sam mu dati priliku da ga sredi”, dodao je mirnim glasom. “Stopiti? Misliš da će se on stopiti?” upitao je Donovan i nasmijao se. “Savršen je”, odgovorio je Resnick. “Već izgleda usrano. Trebao bi se obrijati i ošišati. Oporavlja se od ozljede. Unajmit će kolibu na plaži malo dalje od Sarahine. Malo će pecati. Provoditi vrijeme na plaži. Odmarati se. Kao da je na godišnjem. Samo će trebati paziti na Sarah Daniels dok se ne pojavi Lattimer.” Garrett je ustao i počeo brzo koračati gore-dolje ispred kauča. Rame ga je boljelo, ali nije bilo šanse da popusti nagonu da ga protrlja. Sam i Donovan odmah bi skočili na njega uvjeravajući ga da mora ići polako, a sad mu to nikako nije odgovaralo. Bio je prokleto umoran od ležanja kao da je invalid. Želio je natrag u igru. Vratiti se na posao. Čak i ako je ovo samo neko bezvezno dadiljanje. Njega je privlačilo nešto drugo. Plaža, sunce i pijesak ništa mu nisu značili. Ali prilika da se dočepa Lattimera? Nije ga bilo briga ako će zbog toga morati otputovati u neku afričku zabit. Zastao je u pola koraka i pogledao u Resnicka. “Siguran si da će se pojaviti?” “Jesam. Pojavit će se. Sarah mu je previše važna. Čini se da mu je na cijelom svijetu jedino stalo do te prokletnice. Ako se ne pojavi, kad-tad će je dovesti kod sebe. Kako bilo da bilo, pratimo li nju, doći ćemo do njega.” “Znači, to je to. Dođem na taj otok i držim je na oku. Čekam da se Lattimer pojavi i pribijem ga uza zid.” Resnick je snažno ispuhnuo zrak. “Kvragu, nije me briga hoćeš li spavati s njom ili glumiti svećenika, a ona časnu sestru. Samo želim da joj budeš dovoljno blizu da znaš kad se popisa. Želim znati javlja li joj se Lattimer ili ona njemu. I još nešto, Garrette. Ne želim da izgubiš prokletu glavu zbog ovoga. Odradi to kako treba. Nemoj se junačiti. Ako se Lattimer pojavi, nema glupih poteza. Želimo ga živog.” Sam je suzio oči. “Kakvu će podršku imati ako što krene po zlu? Ne sviđa mi se ideja da se jedan čovjek sam šalje na bilo kakav zadatak bez obzira na to kako jednostavno izgledalo.” “Imat će sve moje resurse” odgovorio je Resnick. “Sto god mu treba.” Garrett je pogledao najprije Sama koji nije izgledao baš oduševljeno, a zatim Donovana koji je izgledao jednostavno zabrinuto. Zatim je vratio pogled na Resnicka. “Imaš li Sarahin dosje? Fotografije? Znaš li njezinu dob? Navike?” Resnick je trznuo okom i ponovno posegnuo za cigaretom. “Naravno.” Uvukao je ruku u džep odijela i izvadio mapu. Gurnuo ju je prema Garrettu koji ju je uzeo i odmah otvorio. Za prvu stranicu spajalicom je bila pričvršćena fotografija. Sarah je bila prekrasna. Nije bila klasično lijepa i elegantna poput Rachel ili slatka i ljupka poput Sophie, već je imala onu samozatajnu ljepotu koja se nije nametala dok ste gledali fotografiju, nego vam se blago i ugodno uvlačila pod kožu. Imala je dugu kestenjastu kosu, nos posut pjegicama i tamno-zelene oči. Na fotografiji se nije smijala, ali Garrett bi se kladio u posljednji dolar da joj osmijeh razvedri cijelo lice. Prelistao je podatke o njoj i pogledao posao kojim se bavi. Bila je administrativna asistentica. Prije osamnaest mjeseci počela je raditi kao izvršna asistentica Allena Crossa, no zadržala se na tom mjestu samo šest mjeseci. Otad nije radila. Podignuo je obrvu na to. Možda joj je brat plaćao račune. Živjela je u Bostonu, ali rođena je i odrasla u Alabami. Nije imala braće ni sestara - barem ne službeno. Ni roditelje. Sudeći po njezinu dosjeu, većinu djetinjstva provela je u udomiteljskim ~ 14 ~


obiteljima. Namrštio se. Ako je bila Lattimerova polusestra, zašto je odrastala u udomiteljskim obiteljima dok je on odrastao sa srebrnom žlicom u ustima? Imala je stan u skromnom dijelu Bostona i živjela je sama. Imala je poznanike, ali ne i bliske prijatelje. Kad je prestala raditi za Crossa, čini se da je izgubila kontakt s ljudima s kojima se prije družila. Pratio je crte njezina lica na fotografiji. Bila je samotnjak. Vjerojatno se naviknula na takav život. Garrett je za sebe mislio da je u prošlom životu bio pustinjak, a kad bi mu dopustila njegova obitelj koja se petljala u sve, i sad bi živio u špilji. Garrett je protrljao vrat pa ponovno pogledao u Resnicka. “Ne skrivaš nikakve druge podatke od mene? Ovo je sve? Nadgledam Sarah Daniels i zgrabim Lattimera kad se pojavi.” “Ukratko, da. To je to. Smatraj to plaćenim godišnjim odmorom. I to u društvu zgodne žene.” Garrett je otpuhnuo. “U redu, kad želiš da krenem?” Resnick ga je pogledao sa žaljenjem. “Što kažeš na jučer...”

~ 15 ~


3. POGLAVLJE

RAJ je postao pakao. Unatoč ljepoti prirode koja ju je okruživala Sarah Daniels provodila je svaku minutu svakoga dana osvrćući se preko ramena i čekajući. Čekala je da je otkriju. Kad je tek stigla na otok, cijeli prvi tjedan provela je začahurena u maloj kolibi koju je unajmila, jedva u stanju spavati od straha da će je pronaći. Marcus se oduvijek htio brinuti za nju. Frustriralo ga je što nije prihvaćala njegove velikodušne darove, novac ili ponudu da joj kupi kuću zajedno s osobljem koje bi udovoljavalo svakoj njezinoj potrebi. Umjesto toga otvorio joj je bankovni račun i redovito stavljao novac na njega sve dok se nije nakupila poprilična suma. Premda nije htjela dirati te zalihe, sad mu je bila zahvalna na tome. Iskoristit će taj novac i zaštititi Marcusa, baš kao što je on štitio nju. Demoni, prošli i sadašnji, progonili su je u snovima sve dok je nisu potpuno iscrpili i potrošili. Osmoga dana samonametnute samoće ustala je u zoru i gledala kako se prve zrake sunca šire po tamnoplavom moru. Gledala je valove kako se lagano pjene na pijesku, kreću naprijed, a potom se povuku. Privučena mirom koji je naizgled nudilo more, bosa je došetala do pijeska i stala uz rub vode lica podignuta prema suncu. Ovdje njezina prošlost nije bila važna. Imala je priliku za ponovno rođenje. Samo ju je morala zgrabiti. Morala je vjerovati u to. Premda joj je sunce grijalo kožu, iznutra se još smrzavala. Bila je u modusu preživljavanja. Sve je potisnula. Nije osjećala. Nije mogla osjećati. Postupno je počela odlaziti u grad po namirnice jer je zaključila da će privlačiti više pozornosti ako je neprestano zatvorena u kolibi. Treba izaći među mještane. Otok je bio prelijepa mješavina kultura i imala je dojam da su ljudi sa svih straha svijeta doputovali ovamo u potrazi za novim početkom. Turisti još nisu otkrili to mjesto. Većina ljudi na otoku bila je ondje čitave godine; poslovnjaci koji su napustili užurban gradski život, umjetnici u potrazi za nadahnućem i samotnjaci poput nje koji su pronašli utočište na slabo naseljenom otoku gdje su se svi više-manje držali za sebe. Danas je izašla iz kolibe u majici s tankim naramenicama i širokim hlačama. Od cipela je nosila samo japanke i sandale, a kupila je nekoliko pari da se što bolje uklopi u sredinu. Danas je odlučila otići u kafić na rubu hridi iznad plaže kilometar i pol od kolibe. Kafić je bio popularno okupljalište. Kava je bila dobra, a nudio je i nekoliko vrsta sendviča i kroasana kao i besplatan Wi-Fi. Stavila je laptop u torbu i u džepu hlača napipala papir s uputama kako provjeriti račun e-maila preko kojeg je komunicirala s Marcusom. Premda im je to posljednjih nekoliko godina bio glavni način komuniciranja, još nije zapamtila sve zamršene korake. Marcus je padao u očaj zbog nje, izluđivalo ga je što je za sve pravila popise i bilješke. Držao joj je predavanja o papirnatim tragovima, ali ona se nikad nije obazirala na njegove prigovore. Nikad nije mislila da će se naći u situaciji u kojoj će se morati brinuti oko takvih stvari. Već je napravila jednu pogrešku. Putovala je s pravim imenom. Sa svojom putovnicom. Kako blesavo. Otišla je iz Bostona u takvoj žurbi da uopće nije razmišljala o onome čega se Marcus toliko bojao. Papirnatom tragu. Nije isplanirala čak ni kamo ide. Na šalteru u zračnoj luci pružila je svoju kreditnu karticu i tražila prvi slobodan let iz Bostona. Dakle, Miami. U avionu je sjedila pokraj starijeg bračnog para čije je konačno odredište bio otok Isle de Bijoux. Zvučalo je savršeno. Do slijetanja u Miamiju imala je vremena razmisliti o tome što radi, pa se odatle ukrcala na privatnu Cessnu prema otoku, upotrijebila lažno ime i platila bankovnom doznakom s računa koji joj je otvorio Marcus. Pilot je vjerojatno mislio da je dilerica drogom, ali nije odbio ponuđeni novac. Zatim je rezervirala mjesto na još jednom komercijalnom letu za Los Angeles premda bi netko kad bi se jako potrudio, zacijelo otkrio da se na njega nikad nije ukrcala. A nije im baš otežala ni da

~ 16 ~


otkriju da je odletjela za Miami. Ipak, osjećala je zadovoljstvo jer je s vrlo malo iskustva u prikrivanju tragova uspjela doći na ovaj otok i ne upadati previše u oči. Ali stres zbog toga što nije znala prati li je tko - vlasti ili Stanley Cross - dodatno ju je iscrpljivao, a već je bila u krhkom duševnom stanju. Zato je, kad je došla na otok, najprije procijenila ponuđene opcije i isplanirala rutu za bijeg. Zabavljalo ju je što se ponašala poput lika iz nekog apsurdnog špijunskog filma. Doletjela je na otok, pa žurno ukrcavanje na let odavde jednostavno nije dolazilo u obzir. Dođe li do toga da mora bježati, najbolji put za bijeg bio bi morem. Umjesto da se raspita kod dviju velikih čarterskih agencija, odlučila se za malu skromnu tvrtku s jednim brodom koja je izgledala kao da je većina ljudi zaobilazi u korist dviju većih agencija. Vlasniku je ispričala blesavu priču o tome da je spisateljica koja istražuje za kriminalistički roman koji pišu nastanku i da se želi dogovoriti s njim da ga u bilo kojem trenutku može nazvati neka dođe po nju na zapadni vrh otoka i prebaci je na susjedni otok. Dodatno ga je nasmijala kad je tražila od njega da podu na probnu vožnju. Vjerojatno ga nije bilo briga za to što se ponašala tako smiješno sve dok mu je dobro plaćala, a ona se pobrinula da mu se trud itekako isplati. No ostala je u ulozi, pa je čak ponijela bilježnicu i tijekom dvosatne vožnje do susjednog otoka neprestano se pretvarala da nešto zapisuje. Na njezino oduševljenje, na tom je otoku bilo nekoliko čarterskih agencija, a kad je saznala da jedna od njih redovito leti u Meksiko gdje opskrbljuje jednu trgovinu robom, gotovo je zaplesala od sreće. Nakon što je i tom pilotu prodala priču o istraživanju za triler koji piše, uvjerila ga je da joj dopusti da leti s njim kad bude spremna. Nije mu rekla da bi najviše voljela da nikad ne bude spremna, ali barem je našla izvedivu i donekle sigurnu rutu za bijeg s otoka ako bude potrebe. Vozeći se malim brodom natrag prema svom otoku, cijelim se putem tapšala po leđima i govorila sebi da premda je kad je u pitanju prijevara očita amaterka, ipak nije totalna idiotkinja. A kad je stigla na otok, provela je cijelo poslijepodne u kafiću proučavajući mogućnosti u Meksiku. Doista je mnogo napredovala od one nesigurne kukavice kakva je bila nakon što ju je Allen Cross silovao. Istina je da je jedno mjesto za skrivanje zamijenila drugim, ali ovdje je mnogo bolje držala uzde vlastite sudbine u rukama nego u Bostonu. I nije ih namjeravala ponovno ispustiti. Nakon tri tjedna na otoku Sarah je izgradila rutinu, ali još se nije usudila opustiti. Pogreške bi je mogle stajati života. Samo bi se budale usudile biti bezbrižne. Ali dopuštala si je nekoliko jednostavnih užitaka. Primjerice, kavu u kafiću u gradu i povremene odlaske na tržnicu da vidi ima li čega što joj se sviđa. Toliko je bila usredotočena na svoju situaciju da se jedva sjećala šetnje do kafića. Radije je hodala uskom stazom uz obalu, a ne vijugavom glavnom cestom s gomilom rupa koja je završavala samo nekoliko stotina metara iza njezine kolibe. Kad je stigla do raspadajućih kamenih stuba u podnožju trošne kućice kafića, zastala je i pogledala naokolo. Sve je izgledalo uobičajeno i Sarah se zadovoljno požurila puteljkom prema stražnjem ulazu u kafić. Čim je zakoračila unutra, okružio ju je miris kave i napunio joj nosnice. Udahnula ga je, a potom se smjestila za stol u najdaljem kutu, leđima okrenuta prema zidu. Marie, stalna konobarica s francuskim naglaskom, donijela joj je šalicu lokalne kave, nasmiješila se i zatim nestala jednako brzo kao što je došla. Sarah se to sviđalo. Svidjelo joj se što se nisu svi htjeli sprijateljiti s njom, saznati njezinu životnu priču ili zabadati nos u njezine stvari. Otpila je nekoliko gutljaja kave i otvorila laptop i potom oprezno izvadila presavijeni papir s uputama. Podignula je pogled provjeravajući da nitko nije u blizini pa brzo prošla kroz seriju koraka radi pristupa sigurnom serveru. Držala je dah čekajući da se stranica otvori, a tada je vidjela da nema samo jednu, nego nekoliko poruka. Desetak. Sve su bile od Marcusa i uglavnom su ponavljale istu stvar s vrlo malo varijacija. Kvragu, Sarah, gdje si?

~ 17 ~


Sarah, odmah mi se javi. Doći ću po tebe. Brinem se. Nisi trebala otići sama. Reci mi gdje si. I posljednja. Sarah, žao mi je što si ono vidjela. Nisam htio da budeš u blizini. To se moralo obaviti. Nije mi žao. Ne želim da me se bojiš. Nikad me se nemoj bojati. Ljudi će te tražiti. Zbog mene. Moral mi reći gdje si da sve dogovorim. Drhtavim je prstima natipkala odgovor na posljednju poruku. Dobro sam. Na sigurnom sam. Bolje je da ne znaš gdje sam. Ne želim da me iskoriste protiv tebe. Ne bojim se tebe. Bojim se za tebe. Ti si se jedini ikad zauzeo za mene. Vrijeme je da i ja to učinim. Obećavam ti da ću se javiti ako te budem trebala. Javi mi kad budeš izvan opasnosti. Odmah je zaklopila laptop. Osjetila je kako je stiska u grlu i zatvorila oči. Bilo je toliko mnogo onih “kad bi barem”. Letjeli su joj glavom poput ringišpila koji je izmaknuo kontroli. Ali bilo je vrijeme da sve te “kad bi barem” ostavi iza sebe. I krene naprijed. U novi život. S novom odlučnošću. ZVUK ju je trgnuo iz sna. Sarah se odmah razbudila i uspravila na krevetu, ruke su joj se tresle, a u želucu joj se skupljala mučnina. Na trenutak je bila paralizirana strahom, a potom je shvatila da je u sobi potpuni mrak. Pogled joj je mahnito poletio prema svjetiljci koju je uvijek ostavljala upaljenu. Okrenula se, pružila ruku prema njoj i, u žurbi da je ponovno uključi, zamalo ju je srušila s noćnog ormarića. Pritisnula je gumb, ali ništa se nije dogodilo. Možda je pregorjela žarulja? Zacijelo se ugasila nakon što je ona zaspala. Ramenom je okrznula knjigu koju je čitala i gurnula je pod jastuk. Napinjala je uši da ponovno čuje taj zvuk. Je li ga umislila? Prebacila je noge preko ruba kreveta i bosim stopalima dotaknula stari drveni pod. Pobunio se škripanjem kad je ustala i pružila je ruku prema jedinom sredstvu za samoobranu koje je imala staroj cijevi koju je pronašla ispred kolibe. Omotala je prste oko nje i povukla je na prsa dok je kroz otvorena vrata virila u hodnik. Vid joj se zamaglio, a zavrtjelo joj se prije nego što je shvatila da drži dah. Polako ga je ispustila, ali pobjegao joj je s usana poput mucanja i čvrsto ih je stisnula da ne proizvede nikakav zvuk. Šuljala se niz hodnik prestravljena od straha no ipak odlučna da neće opet biti bespomoćna žrtva. Kad bi barem mogla vratiti onaj trenutak. Bezbroj puta vrtjela ga je u mislima. Mogla se jače boriti. Mogla se bolje obraniti. Ali bez obzira na to koliko se vraćala u prošlost, rezultat je uvijek bio isti. Podbacila je. Neće ponovno podbaciti. S obnovljenom odlučnošću i hrabrošću čvrsto je stisnula cijev i ubrzala korak. Kad je došla do kraja hodnika, stala je kao da oklijeva i gledala u malu dnevnu sobu. Noćna svjetiljka uključena u zid bacala je svjetlo po prostoriji i ništa nije izgledalo drukčije nego inače. Tiho šuškanje iz kuhinje odmah joj je ubrzalo puis. Naslonila se na zid i brzo razmotrila mogućnosti. Mogla bi pobjeći kroz ulazna vrata, ali kamo? Na plažu? Bila je kilometar i pol od grada i barem dvjesto metara od najbliže kolibe u kojoj trenutačno nije bilo nikoga. Ipak, sve što je bilo vani bilo je dalje od onoga što je u njezinoj kuhinji, a izbjegavanje je uvijek bilo bolje od obračuna. Progutala je knedlu, zatvorila oči i potom ih opet otvorila gledajući prema ulaznim vratima. Imala su dvije brave sa zasunima, lanac i običnu bravu kojih se morala riješiti. Morala je biti brza jer će čim počne petljati oko vrata, privući pozornost uljezu. Prije nego što je stigla previše analizirati, bacila se na vrata i krenula prema prvoj bravi. Taman ju je otključala, kad je čula vrlo jasan mijau. Ukočila se. Mačka? ~ 18 ~


Hitro se okrenula i na vratima kuhinje ugledala čupavu kaliko mačku. Gledala je u nju, ponovno mijauknula i dotapkala po podu sve do Sarah pa joj se počela trljati o nogu. Preplavilo ju je takvo olakšanje da je samo potonula na pod još stežući cijev u ruci. Nagnula je glavu prema koljenima, zatvorila oči i nasmijala se. Smijala se sve dok joj niz obraze nisu potekle suze, a tada je popustila i zajecala. Toplo mačje krzno protrljalo joj se o ruku i čula je tiho predenje. Podignula je glavu i vidjela da mačka stoji na stražnjim nogama, sa šapama na njezinu bedru, i trlja glavu o Sarahinu kožu. “Nasmrt si me preplašila”, rekla je Sarah promuklo. “Kako si ušla u kuću?” Mačka je mijauknula i pognula glavu jasno dajući Sarah do znanja da želi da je pomazi. Sarah je spustila cijev na pod i počela češkati mačku iza ušiju, a ona je odgovorila još glasnijim predenjem i žuborećim zvukom zadovoljstva. Počela joj je gnječiti ruku šapama i Sarah je nježno maknula kandže s kože. Sažaljivo zahvalna na mačkinoj nježnosti, Sarah ju je podignula i prislonila na prsa. Mačka joj je gurkala bradu i udarala glavom u Sarahinu čeljust. “Gladna si? Zato si bila u kuhinji?” Zar je bila toliko izgubljena u mislima kad se vratila iz grada da nije primijetila kad je mačka ušla u kuću? Ili je prije toga ostavila vrata odškrinuta? Zabrinula ju je ta pomisao. Morat će biti opreznija. Ne može si ni na trenutak priuštiti da bude neoprezna. Mačka je odgovorila s još predenja i Sarah se nasmijala brišući suze s obraza. Smjestila je mačku pod ruku, ustala i krenula prema kuhinji. Upalila je svjetlo i namrštila se. Mačka je srušila čašu s kuhinjskog pulta i razbijeni komadići ležali su na podu, a rubovi su im svjetlucali na svjetlu. Sarah je uzdahnula i spustila mačku na pult da ne poreže šape na staklu. “Bila si zločesta maca”, ukorila ju je. “Stoj tu dok ja počistim ovaj nered i onda ću ti naći nešto za jelo.” Mačka se smjestila na bok, počela lizati šapu i trljati je o glavu. Sarah je donijela metlu i lopaticu za smeće iz ostave i pomela razbijeno staklo. Zatim je pregledala sadržaj malog hladnjaka i zaključila da su ostaci pilećih prsa najprikladniji obrok dok ne bude u mogućnosti otići na tržnicu po suhu hranu. Mačka je nekoliko puta pokušala gurnuti nos u piletinu dok ju je Sarah rezala na komadiće veličine zalogaja. Odgurivala joj je glavu tjerajući je od hrane, ali životinja je samo prela i trljala joj se o dlan. Smijući se, Sarah je složila piletinu na tanjurić i stavila ga ispred mačke. Umorno se naslonila na pult i gledala jadnu životinju kako guta jelo kao da joj je posljednje u životu. Nije mogla odoljeti, pa je kliznula rukom po mačkinu krznu i gladila je dok je ona tamanila hranu. Mačka bi svako toliko podignula glavu i nježno pogledala Sarah, a ona bi se odmah nasmiješila. “Ne izgledaš kao da imaš dom niti se tako ponašaš, slatkice. Želiš li ostati kod mene?” Sviđala joj se ideja da ima kućnog ljubimca. Koliba bi bila manje zastrašujuća, a pomisao na to da nije sama - čak i ako joj je mačka jedino društvo - bila je golemo olakšanje. Nakon što je slistila i posljednji zalogaj, mačka je oblizala tanjurić, podignula pogled prema Sarah i mijauknula. Sarah ju je podignula s pulta i krenula prema spavaćoj sobi. Osim hrane sutra mora nabaviti i posudu s pijeskom. A večeras se samo mora nadati da će mačka izdržati do jutra jer je namjeravala zatvoriti vrata spavaće sobe, štoviše, zaključati ih. Premda su se njezini strahovi pokazali neutemeljenima, Sarah je još bila potresena zbog šoka koji je večeras doživjela i htjela se osjećati što sigurnije. Spustila je mačku na krevet, potom se popela na madrac i uvukla ispod pokrivača. Na njezino iznenađenje, mačka joj je dotapkala do glave, lupkala šapama po pokrivaču sve dok ga Sarah nije odgurnula i potom se udobno smjestila ispod plahte, tik uz Sarah. Osjetila je kako joj mačka prede uz tijelo i nasmiješila se. Osjećaj je bio lijep. Jako lijep. Njih dvije sigurno će se dobro slagati. Sarah će maci osigurati hranu i sklonište, a ona će Sarah barem malo pružiti osjećaj tako potrebne normalnosti.

~ 19 ~


4. POGLAVLJE

GARRETT je dovukao dvije torbe kroz vrata kolibe i smrknuto pogledao oko sebe. Kad je zamišljao kuću na plaži s lijepim pogledom i samo nekoliko koraka od mora, predočio si je nešto malo modernije. Televizor s ravnim zaslonom, prednji trijem s visećom ležaljkom, potpuno opremljenu kuhinju i možda masažnu kadu s pogledom na plažu. Umjesto toga dobio je trošnu kolibu koja je izgledala kao da nije preživjela posljednju sezonu uragana, s oronulim prednjim trijemom i potonulim stubama. Iznutra je mirisala na kuću njegove bake. Ustajalo i staro. Namještaj je bio izlizan i star najmanje trideset godina. Kuhinja je dizajnirana u šezdesetima i imala je jednako stare aparate. Još gore, uopće nije bilo televizora, a njegova maštarija o masažnoj kadi brzo se rasplinula. Slegnuvši ramenima, spustio je torbe i počeo otvarati prozore kako bi prozračio sve sobe. Ipak je kao marinac boravio i na mnogo gorim mjestima od ovoga. Provirio je kroz prozor spavaće sobe prema plaži gdje se u daljini vidjela Sarahina koliba. Nije bio zadovoljan. Bilo bi mu draže da je bliže ženi koju je trebao pratiti, ali na ovom su dijelu obale kuće bile vrlo rijetke. Prvo je morao obaviti otići u grad po hranu. Planirao je krenuti stazom uz obalu koja je prolazila tik ispred njezine kuće. Nije želio odmah u startu biti preočit i nametati se, ali ako ona slučajno bude ispred kuće kad bude prolazio, to će biti dobra prilika da upozna susjedu. Kad se vratio prema ulaznim vratima i izašao na nakrivljeni trijem gledajući prema oceanu, shvatio je da ovo neće biti strašno kao što je mislio. Premda je uporno tvrdio da mu ne treba vrijeme za oporavak, iznenada mu tih nekoliko tjedana na plaži, vježbanje, dobra hrana i prilika da se ne spotiče o sve koji su trenutačno živjeli u njegovoj kući nisu zvučali nimalo loše. Ako će mu pomoći da ponovno bude sto posto spreman i da se napokon vrati na posao, neće se buniti zbog ovog odmora. Osjećao se malo blesavo u kratkim kaki hlačama za plažu, majici bez rukava i japankama, ali zbog dlaka koje su mu počele izbijati na bradi i činjenice da se nije ošišao prema svom uobičajenom rasporedu mogao je proći kao čovjek koji samo želi dignuti sve četiri u zrak i odmarati se. Sunce mu je grijalo ramena dok je hodao izlizanim puteljkom prema Sarahinoj kući. Istezao je ruku i sa zadovoljstvom primijetio da mu je rame gipko te da nije ukočeno bez obzira na dugo putovanje i činjenicu da je cijelo vrijeme bio stisnut na premalom avionskom sjedalu. Mali avioni nisu se proizvodili za ljude njegove veličine, a uz to su izazivali vrašku klaustrofobiju. Pijesak mu se uvlačio između nožnih prstiju te između tabana i japanki. Nikakva korist od te obuće. Povremeno bi zastao i istresao pijesak iz njih, a onda nastavio niz plažu. Približavajući se Sarahinoj kolibi, pazio je da ne pokaže preočitu znatiželju premda je zapamtio svaki detalj kuće koji je opazio krajičkom oka. Poput kolibe koju je on unajmio, i njezina je vidjela bolje dane, no barem je nedavno bila svježe obojena. Ipak, ne bi bio nikakav problem ući. Dobar udarac u vrata - kvragu, čak i u zid - i vjerojatno bi ih odmah srušio. Produžio je pitajući se je li bila bezbrižna kao što se doimala. Samo to što je unajmila kuću na plaži koristeći lažno ime nije joj jamčilo anonimnost. Bila je nemarna cijelim putem od Bostona. Nakon Miamija počela je bolje prikrivati tragove, ali ni tada nije bila nevidljiva. Resnick ju je uspio pronaći. No Garrett je nije mogao kriviti zbog toga. U školi vas ne uče kako se ponašati kao bjegunac. Premda ona službeno i nije bila bjegunka, ali kao i da jest. Bilo je dovoljno onih zainteresiranih za njezino mjesto boravka. Kako se bližio gradu, pješčani nanosi s njegove lijeve strane postajali su sve viši. Vidio je nekoliko loše napravljenih pješačkih staza preko dine do proširenja na cesti. Tim putem moglo se pristupiti plaži, ali hodajući prema gradu, Garrett nije susreo nijednog kupača na putu prema moru.

~ 20 ~


Pijesak se prostirao do visokih stijena u koje su bile urezane stube prema kafiću na vrhu hridi. Popeo se tim stubama, ali potom je zaobišao prednji dio kućice i prešao na drugu stranu ulice popločane oblim kamenjem do mjesta gdje se nalazila tržnica. Pred ulazom su bili štandovi sa svježim voćem i povrćem. Zasad ih je preskočio i ušao u potrazi za najvažnijom namirnicom. Crvenim mesom. Vrlo brzo shvatio je da lokalno stanovništvo pod “mesom” podrazumijeva ribu ili druge plodove mora. Nezadovoljno je pregledao ponudu mljevenog mesa i zgrozio se kad je našao samo dva odreska. Kupio je sve svinjske kotlete i prilično im stanjio zalihu pilećih prsa. Nije volio ribu. Naravno, nije imao ništa protiv toga da upeca pokoju, ali ne i da je pojede. Riba nije dovoljno zasitna. To ga je podsjetilo da bi doista morao posjetiti lokalnu ribičku trgovinu i kupiti štap za ribolov kako bi mogao na pecanje. Tako će imati dobru izliku da provodi vrijeme na plaži odakle može gledati Sarahinu kolibu i upoznati se s njezinom rutinom. Za razliku od mesa, lokalna je ekipa voljela pivo. Našao je golemu ponudu, a kad je bila riječ o pivu, nije bio baš izbirljiv. Uzeo je nekoliko pakiranja od šest limenki, ubacio ih u kolica i nastavio ih gurati između stalaža u potrazi za ostalim namirnicama koje će mu trebati da se neko vrijeme prehrani. Jaja, sve što mu treba za proteinske šejkove. Tada se namrštio. Koja je vjerojatnost da u kolibi ima mikser? Imao je sreće što je našao nekoliko posuda i tava za kuhanje. Sir, kruh, majoneza, senf i kečap. Kečap svakako. Može li obrok biti kompletan bez kečapa? Nasmiješio se kad se sjetio kako mu je majka uvijek prigovarala zato što sve što jede mora zaliti kečapom. Kad je napokon dogurao kolica do prednjeg dijela trgovine, privukao je nekoliko znatiželjnih pogleda. Tek tad je primijetio da su gotovo svi nosili košare sa zalihom hrane za najviše jedan dan. U trgovini je bila samo jedna prodavačica, pa se boravak na blagajni odužio, a iza njega se stvorio red jer su svi čekali da očita sve ono što je Garrett kupio. Kad je napokon platio, prišao mu je mladić koji je izgledao kao tinejdžer. “Želite li da vam ponesem kući to što ste kupili? Mogu pozvati prijatelje da mi pomognu. Jeftini smo.” Garrett je odmjerio revnosnog klinca. “Koliko jeftini?” “Dvadeset eura po glavi.” “Nisam od jučer” rekao je Garrett sarkastično. “Dat ću ti dvadeset dolara, a ti ih podijeli s prijateljima.” Klinac mu se široko osmjehnuo. “Dogovoreno.” Garrett je izvadio lisnicu. “Ja sam u posljednjoj kolibi na plaži, nakon kafića.” “Da, znam. Donijet ću stvari i ostaviti ih na trijemu. Nemojte dugo. Sigurno ne želite da vam se meso pokvari.” Ne, Garrett nije želio da mu se hrana pokvari. Tko zna koliko će trebati da u trgovinu stigne nova pošiljka mesnih proizvoda, bilo čega što nije riba. Budući da mu je klinac odnio kupljene stvari, Garrett se prošetao do trgovine s priborom za ribolov. Kad je ušao, ugledao je prodavača kako sjedi iza blagajne s nogama na pultu. Nosio je šešir sa širokim obodom navučen preko očiju i izgledao je kao da drijema. Garrett je već došao do njega kad je tip podignuo obod, hitro ga odmjerio pogledom i zatim kimnuo. “Slobodno razgledajte. Ako trebate pomoć, samo vičite.” Garretta je iznenadio muškarčev rastegnuti američki naglasak. I ne samo američki, nego očito južnjački. “Imate li kakvu preporuku za pecanje s obale?” Vlasnik je spustio noge s pulta i tresnuo njima o pod. Odgurnuo je šešir i bolje promotrio Garretta. Tada je progunđao. “Vojnik. Premda ne posljednjih nekoliko godina. Ozljeda ramena. Nedavna. Tražiš malo R&R-a i baš ti se ne sviđaju drugi ljudi. Imam li pravo?” ~ 21 ~


Garrett je podignuo obrvu i odmah postao sumnjičav. “Opusti se. Dobro čitam ljude. Kad nam završi ionako slabašna turistička sezona, nemam što drugo raditi.” Ispružio je ruku prema Garrettu. “Rob Garner. Umirovljeni vojnik. Otvorio sam trgovinu prije pet godina. Život je jeftin, a priroda nije loša. Kupio sam je u pravom trenutku. Za nekoliko će godina ostatak svijeta otkriti što imamo i cijene nekretnina skočit će u nebo. Tada ću je prodati i živjeti kao bubreg u loju.” Garrett je prihvatio ispruženu ruku. “Garrett Kelly. Marinski korpus. I, da, došao sam se malo odmoriti i oporaviti se i, ne, nisam baš lud za ljudima.” Rob se nasmijao i pljesnuo rukama. “Ni ja ih ne obožavam. E sad, želiš li pecati s obale, predložio bih ti štap koji ne zahtijeva previše posla. Možeš ga staviti u držač, izvaliti se s pivom i čekati da riba zagrize. Neprestano bacanje udice i namatanje, onako kako rade oni koji pecaju pastrvske grgeče, je za idiote. Pecanje bi trebalo biti opuštajuće.” Garrett se nasmijao. “Jebeno točno.” “Dođi. Naći ću ti sve što trebaš. Za mamac možeš staviti lojku ili škampa. Narezana riba također nije loša.” Garrett je gledao kako Rob skida štap dug gotovo četiri metra. Dodao mu ga je te krenuo prema drugoj stalaži po udice, utege i predveze. Nakon nekoliko trenutaka sve je naslagao na pult. “Spreman si. Naplatit ću ti i ako želiš, možeš pecati već danas popodne.” “Hvala. Baš bih i mogao. Pivo već imam. Možda ću ispeći odrezak na roštilju i večerati na plaži.” Rob je kimnuo. “Meni to zvuči kao vraški dobar dan. Uživaj. Zatrebaš li još išta, slobodno se vrati.” Garrett je presavio štap kako bi mu bio praktičniji za nošenje i uzeo vrećicu s ostalim potrepštinama. Kimnuo je gazdi i izašao iz trgovine. Nadao se da je klinac dostavio hranu dok je Garrett bio u trgovini s mamcima. Danas je doručkovao samo suho pecivo u avionu i želudac mu se ozbiljno bunio. Odrezak i malo pecanja zvučali su gotovo božanski. Bacio je pogled prema tržnici i ugledao ženu koja je taman izlazila s čvrsto stisnutom vrećicom na prsima. Kradomice je pogledala lijevo i desno i potom dugim koracima krenula prema kafiću. Puis mu se ubrzao. Ako se nije varao, upravo je prvi put uživo ugledao Sarah Daniels. Bez razmišljanja prešao je ulicu i krenuo u smjeru kafića. Namjeravao je pješke glavnom cestom natrag prema kolibi, ali sad kad je nosio ribički štap i opremu, imao je spremnu izliku za hodanje stazom po plaži. Zaobišao je kafić i vidio je kako se spušta kamenim stubama prema moru. Pričekao je trenutak kako bi joj dao veću prednost te krenuo za njom. Isprva nije ni primijetila da je prati, što je samo dodatno učvrstilo njegovo mišljenje da je bila beznadno naivna. Kad se konačno osvrnula preko ramena, u očima joj je buknula uzbuna. Zatim je uložila golem napor da sakrije svoju reakciju. Čak mu se i blago osmjehnula bacivši pogled na pribor za ribolov koji je nosio, a potom se ponovno okrenula i ubrzala korak. Još se dva puta okrenula taman dovoljno dugo da ga vidi i svaki put je ubrzala. Kad je stigla do svoje kolibe, vidio je da se uzrujala kad je shvatila da još hoda za njom. Pohitala je stubama i u žurbi da što prije otvori vrata jedna joj je vrećica ispala iz naručja. Snažno je gurnula vrata, okrenula se i pogledala u njegovu smjeru skupljajući stvari s poda. Nije skidala pogled s njega dok je trpala predmete natrag u vrećicu. Garrett se zatekao u stanju čudne paraliziranosti i kao da nije mogao odvratiti pogled. Fotografije nisu dočaravale njezinu ljepotu niti su uhvatile progonjene uplašene oči uokvirene sjenama. Izgledala je beskrajno krhko, luđački uplašeno, ali vidio je još nešto. Možda u načinu na koji je pokušavala ne izgledati uplašeno ili možda zbog toga što je blago ukrutila ramena i buntovno izvila usne. Bila je borac, a ne plah miš, kao što je zamišljao.

~ 22 ~


Naježio se od te spoznaje. Zategnule su mu se dlačice na zatiljku. Protrljao je stražnju stranu vrata u pokušaju da otjera iznenadni nemir. Istodobno se živcirao i zamislio nad tom svojom reakcijom. Prijateljski joj je mahnuo i nastavio svojim putem premda mu je bilo teško skinuti pogled s nje. Nije želio da se osjeća ugroženo njegovom pojavom jer ju je planirao još mnogo viđati.

~ 23 ~


5. POGLAVLJE

SARAH je virila između letvica drvenih roleta i gledala muškarca koji je džogirao plažom. Svako malo bi stao, bacio se na pod i napravio seriju sklekova. Znoj je bljeskao na suncu i na licu mu je vidjela kako se napreže tjerajući se na još veći napor. Otkad se prije dva dana uspaničila kad je shvatila da je prati, pomno je pazila na novog susjeda. Bila je svjesna svoje razuzdane mašte, ali nije si zamjerala što je bila previše oprezna. Bio je krupan muškarac. Prekrasan. Prekorila se zbog neozbiljnih misli, ali doista je bio prekrasan. Bio je krupne građe, vitak i mišićav, bez grama suvišnog mesa bilo gdje na tijelu. Crna kosa bila mu je neuredna na vrhu glave, kao da je prije nosio kratku vojničku frizuru, a sad ju je puštao da naraste. Sudeći po količini vremena koje je provodio vježbajući i načinu na koji je s grimasom na licu vrtio ramenom, zaključila je da je bio ozlijeđen. Možda je bio na dopustu ili je otpušten iz vojske zbog ozljede. A možda je ona samo pokušavala uvjeriti sebe da joj novi susjed ne predstavlja opasnost. Zatvorila je oči i pustila rolete da padnu. Nije baš svatko bio neprijatelj. Problem je bio kako zaključiti tko joj nije neprijatelj, a ona nije imala luksuz razlikovanja. Laknulo joj je kad je osjetila kako je taj muškarac pobudio zanimanje u njoj - ono žensko zanimanje. Uživala je već samo dok ga je gledala i čak je bila znatiželjna u vezi njega, što je bilo dovoljno da poželi pobjednički mahnuti šakom po zraku. Nosi se, Allene Crosse. Nisi pobijedio. Nisi me uništio. Tužno mijaukanje prenulo ju je iz razmišljanja. Okrenula se i Ugledala mačku kako sjedi na radnoj površini u kuhinji i s iščekivanjem je promatra. Sarah se nasmiješila, otišla do nje i pogladila je po glavi. “Morala bih ti dati neko ime. Ne mogu te nastaviti zvati samo mačka, zar ne?” Mačka je trepnula i zaprela, a onda odšetala do vitrine u kojoj je Sarah držala mačju hranu. Pridignula se na stražnje noge i lupkala šapama po vratima. Sarah se nasmijala i krenula udovoljiti gladnoj životinji. Njezin novi susjed već je stvorio rutinu. Osjećala se kao uhoda prateći svaki njegov pokret. Djelomice je bila oprezna, ali djelomice i znatiželjna. Ovdje nije bilo mnogo stvari koje je mogla raditi osim gledati more. Na ovom dijelu plaže nije bilo prometa jer su kuće bile rijetke i većina je bila za najam. Jedino je njega viđala, donekle redovito, na tom dijelu plaže i fascinirao ju je. Ustajao je rano ujutro, džogirao, a katkad i brzo trčao. Zatim bi nestao u kolibi i kasnije ponovno izašao na plažu s ribičkom opremom. Pripremio bi sve, otišao u dublju vodu baciti udicu, a potom bi se vratio i pričvrstio štap na nosač. Izvalio bi se na klimav sklopivi stolac, s putnim hladnjakom na podu pokraj sebe, i čekao. Divila se njegovu strpljenju. Sjedio bi jako dugo dok se vrh štapa ne bi presavio, a potom bi skočio sa stolca, namjestio udicu i počeo vući. Većina riba koje je ulovio bile su male, ali jedanput je pola sata stajala na prozoru i gledala ga kako dovlači velik ulov na obalu. Skinuo je ribu s udice, divio joj se, podignuo je prema suncu, a onda ju je vratio u more i oslobodio je. Zatim je počeo cijeli proces iznova. Zavidjela mu je na slobodi. Potpunoj bezbrižnosti. Nije izgledao kao da ga išta muči osim kako uživati u spokojnom danu na suncu. Nasula je mački hranu u posudicu i stavila je na pod, potom se odmaknula i gledala je kako je guta kao da je vrhunski odrezak. “Mrljica”, odlučila je. “Ime nije baš originalno. Sigurna sam da ima na tisuće kaliko mačaka s istim imenom, ali kladim se da si jedina na ovom otoku.” Mrljica nije dizala glavu od hrane.

~ 24 ~


Sarah se vratila do prozora provjeriti je li njezin susjed ponovno na vidiku. Iznenadila se kad je vidjela da se presvukao u kupaće gaće i da stoji uz rub vode. Valovi su mu zapljuskivali noge i pjenili se, a on je samo gledao u daljinu. Podignuo je ruke i počeo izvoditi seriju pokreta koji su izgledali kao neka borilačka vještina. Možda tai chi? Promatrala ga je opčinjena senzualnošću njegovih pokreta. Možda je očekivala da će muškarac njegove veličine biti nespretan, ali iznenadila ju je elegancija u načinu na koji se kretao. Lirski. Kretao se u skladu s morem, kao da je isključio sve osim ljepote neposredne okoline. U tom je trenutku bila luđački ljubomorna na mir koji ga je okruživao poput aure. Besramno ga je promatrala kako izvodi seriju pokreta. U jednom se trenutku okrenuo i mogla se zakleti da ju je vidio kako ga gleda, ali uvjeravala se da to nije moguće. Gledala ga je kroz otvor koji nije bio širi od palca i bio je udaljen barem pedeset metara od nje. Možda i više. Ipak, to je bilo dovoljno da je natjera da se makne od prozora. Morala se usredotočiti na nešto drugo. Izolacija ju je dovodila do ludila. Pogled joj je pao na torbu s laptopom. Izluđivalo ju je neprestano čekanje. Možda bi mogla otići u onu malu knjižaru na gradskom trgu. Na tržnici je vidjela kutak u kojem se iznajmljuju DVD-i. Otkad je stigla ovamo, nije ni uključila televizor kako bi provjerila radi li, kao ni DVD uređaj, ali filmovi bi joj dobro došli da joj malo odvrate misli od svega. I morala je izaći iz ove kolibe prije nego što potpuno poludi. Uzela je torbicu, pazila da mačka nije blizu vrata i izašla iz kolibe. Spuštajući se stubama prema plaži, pogledala je desno i vidjela susjeda kako snažnim zamasima ruku i nogu nestaje prema pučini. Stajala je i kratko ga gledala dok nije otplivao tako daleko da ga nije više mogla vidjeti, a onda je produžila plažom u suprotnom smjeru. Njezina prva stanica bio je kafić gdje se smjestila u svoj uobičajeni kut, uzela šalicu lokalne kave od Marie i zatim prošla sve potrebne korake za provjeravanje elektroničke pošte. Kao što je i pretpostavila, nije imala novih poruka. Mamila ju je ideja da potraži lokalne vijesti iz Bostona, ali bila je previše paranoidna. Nipošto nije željela da nekome nehotice otkrije gdje se nalazi. A tko zna što se sve moglo preko interneta? Da, bila je paranoidna, ali to je nije smetalo. Paranoja bi joj mogla spasiti život. Ali nije pomagalo što je bila prava idiotkinja kad je riječ o tehnologiji. Instinkt joj je govorio da se požuri s kavom, ode u knjižaru i što prije se vrati u kolibu. Ali potisnula je taj nagon i ostala sjediti pijuckajući kavu i promatrajući zbivanja u malom kafiću premda se nije mnogo događalo. Mrzila je pomisao na povratak u kolibu gdje će ponovno biti sama. Mrzila je biti sama. Bila je društvena osoba. Voljela je biti među ljudima, čak i kad ne bi imala previše kontakta s njima, voljela je velik grad s mnoštvom boja i kultura. Pogledala je kroz prozor kraj ulaza i promatrala prolaznike zamišljajući njihove živote, odakle dolaze i kamo idu. Kad joj je konobarica došla ponuditi još kave, nasmiješila se i prihvatila čvrsto odlučivši ostati i uživati u kratkom predahu od samoće. Nakon druge šalice postala je pomalo nemirna od dvostruke doze kofeina i jedva je dočekala da ode. Kliznula je sa stolca, oprezno spremila računalo u torbu i izašla iz kafića pa prešla na drugu stranu ulice do knjižare. Nalazila se dvoja vrata od tržnice, a razdvajala ih je samo trgovina s ribičkom opremom. Čim je zakoračila u trgovinu, zapahnuo ju je miris starih knjiga. S uživanjem je njuškala zrak i zaputila se prema policama pregledati ponudu. Starija gospođa topla osmijeha mahnula joj je sa stolca iza blagajne i Sarah ju je kratko pozdravila te se okrenula prema polici s knjigama ispred sebe. Bilo se lako izgubiti u knjigama. Prošlo je više od sat vremena prije nego što je napokon shvatila koliko dugo pregledava naslove. Sa žaljenjem je pogledala desetak knjiga koje je izdvojila i zaključila da će to zasad biti dosta. Tako će imati dobru izliku za povratak u knjižaru kad ih sve pročita. Dovukla je plijen do blagajne i spustila ga na pult ispred prodavačice.

~ 25 ~


“Zdravo, vidim da volite čitati”, rekla je žena veselo. “Većina kupaca koji dođu kod nas uzmu samo jednu ili dvije knjige. Zovu ih štivom za plažu. Ali ako mene pitate, svaka je knjiga dobra za plažu.” Sarah se nasmiješila. “Zaista uživam u knjigama. Mislim da mi ove neće dugo potrajati, ali ne mogu više ponijeti sa sobom.” “Ja sam Martine”, predstavila se žena i pružila joj ruku. “Ja sam... Sarah.” “E pa, Sarah, lijepo je upoznati još jednog knjigoljupca. Kad završiš s ovim knjigama, možeš ih vratiti. Dat ću ti popust na kupnju novih.” “Hvala vam, i hoću.” Martine je očitala knjige i Sarah joj je platila u gotovini. Spremila je sve knjige u plastičnu vrećicu i predala je Sarah, a ona je namjestila torbu s računalom prebacivši je još dalje preko ramena te uzela vrećicu od vlasnice knjižare. Mahnula joj je i krenula prema izlazu. Samo malo ljudske interakcije ugrijalo je Sarahinu dušu. Trebalo joj je to. Trebalo joj je povezivanje s drugim ljudima, makar i površno. Pognute glave skrenula je u uličicu koja je odvajala knjižaru od susjedne trgovine. Mjesto s DVD-ima nalazilo se iza tržnice. Na brzinu će svratiti, izabrati nekoliko filmova i bit će opskrbljena za zabavu idućih nekoliko dana. Tijekom stanki između promatranja susjeda kroz prozor, naravno. Toliko je bila zadubljena u misli da nije ni primijetila čovjeka ispred sebe sve dok se nije zaletjela u njega. Odskočila je od njega, a adrenalin joj je jurnuo venama. Glupačo, glupačo, glupačo! Prije nego što je stigla reagirati, pred licem joj je bljesnuo tup sjaj noža, a naramenica torbe u kojoj je nosila laptop zamalo joj je iščupala rame iz zgloba. Ispustila je vrećicu s knjigama na pod i zgrabila ručku prije nego što je napadač istrgne. Povukla ju je i zateturala unatrag, a onda se našla licem u lice s neurednim muškarcem koji je izgledao kao da je u ranim dvadesetima. Bio je prljav i neobrijan, pa su joj se nosnice raširile od strašnog smrada koji je dolazio od njega. “Daj mi torbu”, naredio joj je na odrješitom engleskom. Zgrabio ju je za kosu i povukao, povlačeći je sve bliže sebi - i nožu koji je držao ni dva centimetra od njezina nosa. Nije mogla ostati bez laptopa. Cijeli njezin život bio je u tom laptopu. U njoj su buknule panika i histerija, jurnule su joj venama snagom kamiona za miješanje cementa. “Ne!” Uzvik joj se dizao u grlu i izletio iz nje prije nego što je promislila što radi. Stegnuo je šaku kojom ju je držao za kosu, a onda je gurnuo na vanjski zid trgovine dovoljno snažno da joj je izbio zrak iz pluća i napunio oči suzama. Muškarac je nespretno pokušavao zgrabiti njezinu torbu i mahao joj nožem ispred očiju. Iskoristivši njegov neoprez, uhvatila ga je za zapešće i izbila mu nož iz šake. Odjednom je bila slobodna. Stajala je naslonjena na zid i divlje se tresla ne shvaćajući što se upravo dogodilo. S nevjericom je gledala kako je njezin susjed, koji se naizgled stvorio niotkuda, divlje zarežao i silovito opalio napadača šakom u lice. Metež je privukao publiku. Nekoliko se ljudi okupilo na dnu uličice i trenutak kasnije prema njima je već trčao pozornik. Za samo koji trenutak sve je bilo gotovo. Njezin je napadač ležao na tlu i krvario jadno moleći za milost. Susjed ga je povukao na noge i gurnuo ga u smjeru policajca koji im se približavao. A onda se okrenuo prema Sarah i čelo mu se nabralo od zabrinutosti. “Hej, jesi dobro?” Prišao joj je i uhvatio je za ramena. Lecnula se i pokušala se odmaknuti, ali čvrsto ju je držao i gledao je ravno u oči. “Ja... Ja.... Dobro sam.” “Je li te ozlijedio?” upitao ju je.

~ 26 ~


Zatresla je glavom i na njezino zaprepaštenje zubi su joj počeli cvokotati poput leda kad ga se sipa u čašu. Dodirnuo joj je obraz, a onda joj odgurnuo kosu koja joj je pala preko očiju. Odvratila je pogled od njega i vidjela kako pozornik stavlja napadaču lisice na ruke. “Imao je nož.” Pokazala je na pod gdje je nož pao. Susjed se sagnuo i dohvatio ga, visoko ga podignuo i pregledavao na svjetlu. Namrštio se i predao ga policajcu. “Ovaj put si pretjerao, Didiere” policajac je Ijutito rekao napadaču. Sarah se namrštila, odgurnula se od zida i zaobišla susjeda. “Kako to mislite? Poznajete tog čovjeka?” Policajac je uzdahnuo. “Uvijek izaziva nevolje. Pokupio sam ga već nekoliko puta, ali nikad prije nije bio nasilan. Samo bi nešto sitno ukrao.” Vrućina joj je oblila obraze. “Prijetio mi je! Nadam se da ćete ga ovaj put zatvoriti da ne može terorizirati druge ljude.” Policajac je smrknuto skupio obrve kao da mu se ne sviđa što mu ona govori kako da radi svoj posao. “Povukao je nož na gospođicu” ubacio se njezin susjed opasnim glasom. “Ako se vi nećete pozabaviti time, prijavit ću slučaj vašim nadređenima.” “Naravno da ću se pozabaviti time”, policajac je ljutito odgovorio. “Ide u zatvor. Pozvat će ga da se pojavi pred sucem.” Pogledao je Sarah pa njezina susjeda. “Morate oboje poći sa mnom da uzmem vaše izjave.” Puls na dnu vrata divlje joj je lupao. Zbog kukavičluka i srama prošli put nije prijavila zločin. S kakvom je samo ljutnjom rekla policajcu da ne želi da taj čovjek bude slobodan i terorizira druge ljude, pa ipak, kad je prije nekoliko mjeseci odbila prijaviti zločin koji je doživjela, dopustila je upravo to. Utučeno je pogledala u napadača dok joj se u svijesti gomilao sram odgurujući u stranu strah, ljutnju i sve ostalo. Bila je licemjerna. I kukavica. Nije zaslužila pravdu jer je nikad nije tražila za sebe. “Ne moraš se bojati”, šapnuo joj je susjed. “Ja ću poći s tobom.” Zapanjeno je koraknula unatrag i ponovno se našla priljubljena uza zid. Oprezno je promatrala krupnog muškarca koji joj je priskočio upomoć mrzeći nekontrolirani strah koji joj je pojurio kralježnicom. Nepomično je stajao i čekao, ne praveći nikakav pokret prema njoj, kao da je znao koliko ju je uplašio. Mirno ju je gledao, čekao, lutao pogledom po njezinu licu i upijao svaki detalj. Činio ju je nervoznom i otkrivao njezinu ranjivost. “Možete li odmah doći za mnom u postaju?” požurivao ih je policajac gurajući Didiera niz uličicu u lisičinama. “Moram napisati izvještaj da bi se poslije mogla podnijeti prijava.” Sarah je progutala mučninu koja joj se nakupila u grlu. U prsima joj je gorjelo žaljenje zbog pogrešaka u prošlosti. Ali neće ih ponoviti. Odigrala je svoju ulogu žrtve. Htjela je vratiti uzde u svoje ruke i bila je umorna od života u strahu. Susjed je pružio ruku prema njoj, s dlanom prema gore, i pogledao je bezizražajna lica. Kao da je namjerno želio djelovati što manje zastrašujuće, a ona je zaista htjela primiti njegovu ruku. Htjela se osloniti na nekoga, barem na nekoliko minuta. To je htjela najviše na svijetu. Obrisala je usne rukom kako bi sakrila da drhti i odvratila pogled. “Trebali bismo krenuti” rekla je pretvarajući se da nije vidjela kako joj je pružio ruku. Krenula je za policajcem i ostavila svog spasitelja iza sebe. Hodao je za njom pazeći da je između njih barem pola metra razmaka. Ipak, nadvijao se nad njom i zaklanjao sunce kad su zakoračili na ulicu. Ona je ubrzala korak. Bila je nervozna zbog njegove prisutnosti premda nije znala zašto. ~ 27 ~


Kad su došli do male policijske postaje na drugoj strani gradskog trga, susjed joj je otvorio vrata i poveo je unutra. Nije bilo klimatskog uređaja i u kockastoj zgradi bilo je toplije dobrih dvadeset stupnjeva nego vani. Nijedan prozor nije bio otvoren kako bi ušlo malo morskog povjetarca i nervozno je pogledala prema vratima. Neće izdržati na ovom mjestu bez daška vjetra duže od nekoliko minuta. Poludjet će. Za stolom je sjedio mlad policijski službenik i lijeno listao papire. Kad su Sarah i susjed ušli, podignuo je pogled prema njima. “Comment puis-je vous aider, madame?' “Engleski, molim vas”, rekla je. “Parlez-vous Anglais?” Službenik je kimnuo. “Naravno.” “Došli smo dati pozorniku svoje izjave”, rekao je susjed. “Aha, jako dobro. Slobodno sjednite i pridružit će vam se za pokoji trenutak.” Sarah je kimnula, sjela na jedan od metalnih stolaca i osjetila olakšanje što će napokon odmoriti noge. Ukočila se kad je susjed sjeo do nje i kad su im se noge dodirnule dok se on meškoljeći namještao u udoban položaj. “Ja sam Garrett.” “Sarah”, tiho je rekla. “Lijepo ime. Vrlo klasično. Ne volim pomodna imena.” Podignula je pogled prema njemu i nasmiješila se. Odgovorio joj je osmijehom i shvatila je da je očarana njegovim tamnoplavim očima. “Hvala.” Nakrivio je glavu. “Nema na čemu.” “Susjedi smo”, izbrbljala je. Ponovno se nasmiješio. “Znam.” “Pokušao mi je uzeti torbu. Nisam mu to mogla dopustiti.” Riječi su se samo izlile iz nje i namrštila se zbog toga što je zvučala tako obrambeno i blesavo. Kao da je ona učinila nešto loše. “Nije vrijedna tvog života” rekao je. Zatresla je glavom. “Ne možeš razumjeti. Sve mi je u toj torbi. Ne smijem... Ne smijem je izgubiti. A posebno ne da mi je ukrade neki glupi siledžija.” Garrett se nasmijao. “Nisam siguran ni da ti je uopće trebala moja pomoć. Razoružala si ga prije nego što sam se pojavio.” Napravila je grimasu. “Nisam znala za sebe od straha. Jako sam zahvalna što si se našao ondje.” Tada se namrštila. “Plivao si kad sam otišla iz kolibe. Kako si tako brzo došao u grad?” Podignuo je obrvu i oči su mu zasjale kao da se zabavlja. “Pratiš me?” Sarah se zarumenjela i spustila pogled. “Vidjela sam da vježbaš. Bio si u moru kad sam otišla.” “Krenuo sam u grad nakon što sam otplivao. Tek sam stigao, kad sam čuo metež u prolazu.” “Odlično si pogodio trenutak”, rekla je potišteno. U tom je trenutku u malu čekaonicu ušetao pozornik i mahnuo Sarah i Garrettu da krenu za njim. Sarah je ustala i nervozno protrljala dlanove o hlače. Sinulo joj je da koliko god bila ljuta i koliko god željela da gad plati za zločin, bilo je glupo što je privukla toliku pozornost na sebe. A još je gluplje davati službenu izjavu zbog koje će njezino ime i informacije o njoj postati javno dostupne. No jednostavno nije razmišljala. Samo je reagirala. Dopustila je emocijama da zasjene zdrav razum. “Predomislila sam se”, rekla je iznenada. “Ne želim podnijeti prijavu.” Ignorirajući policajčeva otvorena usta i Garrettovo mrko lice, istrčala je iz postaje i svakim korakom psovala sebe. Vrata su se zalupila za njom dok je hitala na ulicu. Nije prešla ni nekoliko metara, a Garrett ju je već sustigao. Nije ju dodirnuo, samo je stao ispred nje i zapriječio joj put. Lice mu je bilo posve smrknuto. “Hej, što se ondje dogodilo?” ~ 28 ~


se.”

Pokušala ga je zaobići, ali nije joj je ostavio mogućnost bijega. “Ništa, okej? Predomislila sam

“I pustit ćeš ga da se izvuče?” pitao je Garrett. Snažno je ispuhnula dah, a vene su joj se punile bijesom. “Slušaj, bilo bi mi draže da seronja trune u zatvoru, ali ne smijem privlačiti pozornost na sebe.” Zatvorila je oči. Kvragu, danas je doista bila hodajuća katastrofa. Nije rekla ništa pametno, sve same gluposti. Kako je krenula, mogla mu je jednostavno ispričati sve o svojoj situaciji. Već je posrnula i rekla mu svoje pravo ime. Ali to je bilo u redu. Sarah je bilo dovoljno često ime, a susjed joj nije izgledao kao tip koji će brbljati s mještanima. “Dobro, to razumijem.” Zapljusnuo ju je Garrettov duboki glas i umirio joj napete živce. Iznenadilo ju je što u njegovu glasu nije bilo prijekora. Samo intimna blagost od koje je zadrhtala. “Što kažeš na to da te otpratim kući?” predložio je. “Ionako idem u tvom smjeru.” Na trenutak je oklijevala i napućila usnice kao da razmišlja što bi rekla. Tada je shvatila da se ponaša blesavo. Išli su u istom smjeru. Hodat će zajedno prema svojim kolibama bez obzira na to prati li je on službeno ili ne. Opustila se i pokazala mu najuvjerljiviji osmijeh koji je uspjela namjestiti. “Vrlo rado. Hvala.”

~ 29 ~


6. POGLAVLJE

GARRETT je držao korak sa Sarah dok su hodali prema sredini gradskog trga. “Što kažeš na to da se vratimo plažom?” Kimnula je i skrenula prema kafiću ostavljajući ga iza sebe. Hodao je samo korak iza nje i iskoristio priliku da je prouči izbliza. Bila je izvan sebe od straha kad je maknuo onog kretena s nje u uličici. No još je bila uplašena. Trudila se pokazati hrabrom, ali bila je blijeda kao smrt i prsti su joj se nekontrolirano tresli. Morao je doći do satelitskog telefona i što prije razgovarati s Resnickom, ali prioritet mu je bio pobrinuti se da je ona na sigurnom. Još više od toga, želio joj je pružiti priliku da se smiri i da prestane izgledati tako uplašeno. Današnji napad nije bio jedino loše što joj se dogodilo. Poznavao je taj pogled. Vidio ga je u očima svoje šogorice, i to više puta nego što se volio prisjećati. Sarah je ustuknula kad ju je dodirnuo u onoj uličici i u svakoj se prilici trudila održati razmak između sebe i njega. Netko joj je naudio. Znao je samo da, onako kako većina ljudi nosi odjeću, ona oko sebe ima barijere. Imala je ono “ne diraj me” držanje koje se odražavalo u njezinu uplašenom pogledu. Premda Sarah nije podnijela prijavu i Garrett je razumio zašto, nije namjeravao dopustiti onom pizdunu da se izvuče i da ne plati za svoje djelo. Prepustit će Resnicku da se pozabavi tim kretenom. Hodali su u tišini i Garrett je nije pokušavao prekinuti. Želio je ostaviti dojam da je zabrinut, ali nije htio biti nametljiv. Bit će teže stječi njezino povjerenje nego što je mislio i morat će ići korak po korak. U suprotnom bi se mogla prepasti i pobjeći. Kad su stigli do njezine kolibe, koraknula je prema trijemu, ali onda je stala i okrenula se prema njemu. Osjetio je da joj je trebalo mnogo hrabrosti samo da stoji ondje ispred njega. Izgledala je kao da bi najradije potrčala prema kolibi i zaključala vrata. Ali samo je nepomično stajala, grizla donju usnicu i usmjerila pogled ravno u njega, a njezine su svijetlozelene oči uhvatile svjetlo i postale toplije. “Hvala još jedanput”, tiho je progovorila. “Zacijelo misliš da sam luda, ali hvala ti na svemu što si učinio i što si me dopratio kući. I... što me nisi silio da se vratim.” Ležerno joj se osmjehnuo i slegnuo ramenima kao da mu nije ni najmanje važno što je ona odlučila. “Nema na čemu. Drago mi je što sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme.” Nije želio da joj bude neugodno, pa se prvi odmaknuo i krenuo prema svojoj kolibi. Na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zamalo je prasnuo u smijeh zbog lakoće kojom mu je ta laž sišla s usana. Pratio ju je od trenutka kad je izašla iz svoje kolibe. Trebalo mu je samo dvadeset minuta da se vrati u svoju kuću, presvuče i krene za njom u grad. Ušao je u kolibu i odmah krenuo prema satelitskom telefonu. Najprije je nazvao Resnicka i prepričao mu što se dogodilo, napomenuvši mu ime pozornika i Sarahina napadača. Resnick će mu već za pola sata znati veličinu kite i kad se posljednji put pokenjao. Kasnije će ga i pratiti, za slučaj da Garrett bude trebao nešto poduzeti. Zatim je nazvao Sama i nestrpljivo čekao da brat podigne slušalicu. “Kako ide dadiljanje?” Sam se javio. “Dovoljno je i obično 'halo'“ Garrett je razdraženo uzvratio. “Ali nije ni blizu tako zabavno. Što ima? Je li sve u redu u raju?” Garrett je jednom rukom kopao po hladnjaku i izvukao pivo, potom je vratio ruku unutra i počeo tražiti sastojke za sendvič. “Nije loše. Malo sam pecao. Vježbao sam, plivao. Nije loše na odmoru.”

~ 30 ~


Sam je promrmljao nešto nerazumljivo i Garrett se nasmijao znajući da će se iživcirati što je on na tropskom otoku, a Sam je zaglavio kod kuće gdje nestrpljivo čeka rođenje svoje kćeri. “Hej, je l’ se Van vratio sa zadatka?” “Da, jutros”, odgovorio je Sam. “Spava.” “Probudi ga. Treba mi nešto obaviti.” “Zar ne može pričekati? Ovo mu je četvrti dan bez odmora.” “Ne, ne može pričekati”, Garrett je nestrpljivo rekao. “Ne bih ni zvao da može čekati.” “Nestrpljivi gad” progunđao je Sam. “Ako me zbog ovoga dovedeš u probleme sa ženom, razbit ću te. Trenutačno nema milosti.” Garrett se nasmijao. “Još nije izbacila klinku, znači?” “Ma kakvi. Ako uskoro ne izađe, ozbiljno razmišljam o tome da se odselim iz kuće.” Garrett je zakolutao očima. “Ne znam zašto govoriš ta sranja. Samo sereš i obojica to znamo.” “Čekaj, idem probuditi Vana.” Garrett je čuo prigušene glasove i jedno vrlo razgovijetno gunđanje. Nasmijao se. Donovan je obožavao spavati i neće mu biti drago što ga izvlači iz kreveta. Ali Garrett nije želio čekati još dvadeset i četiri sata dok se Donovan naspava da bi mu iskopao informacije koje su ga zanimale. “Koji kurac želiš?” Donovanov pospani glas potekao je kroz žicu. “Pozdrav i tebi. Trebaš mi nešto obaviti.” “I to nije moglo pričekati nekoliko jebenih sati?” Garrettu su skočile obrve. Mrzovoljan kurvin sin. Sigurno mu je gadno nedostajalo sna kad je ovako loše volje. “Ne, ne može čekati.” “E pa, kvragu”, promrmljao je Donovan. “Daj mi sekundu da odem do Hossa.” Garrett je strpljivo čekao lupkajući prstima po kuhinjskom pultu pokraj limenke piva. Odlučivši pametno iskoristiti vrijeme, smjestio je telefon između ramena i uha pa počeo slagati dva sendviča koja će pojesti uz pivo. Nakon nekoliko minuta začulo se kako Donovan zlovoljno gunđa. “Sto je, kvragu, tako važno da nisi mogao pričekati da odspavam barem nekoliko sati?” “Moraš mi iskopati neke informacije o Sarah Daniels.” “Molim? Već sam ti dao njezin dosje. Ne vjerujem svojim ušima.” Garrett je odgrizao komad sendviča pa nastavio govoriti mumljajući s hranom u ustima. “Ne, ne, trebaš kopati dublje. Mislim da nešto nedostaje. Provjeri ima li možda koji policijski izvještaj s njezinim imenom. Bolnička evidencija. Bilo što što bi dokazalo da je bila žrtva.” Uslijedila je duga stanka. “Žrtva čega, Garrette?” “To želim da otkriješ. U dosjeu koji nam je Resnick dao bile su samo informacije o njoj koje su imale veze s Lattimerom i tipom kojeg je navodno ubio. Moram znati više o Sarah kao osobi i zašto je takva kakva je. Užasno je uplašena, a danas je i napadnuta.” “Koji sad vrag?” ubacio se Donovan. “Je li sve u redu tamo dolje? Trebaš li nas?” Garrett je otpio velik gutljaj piva. “Ništa s čime se ne mogu nositi. Neki seronja joj je pokušao maznuti torbu. A onda se slomila. Naravno da je normalno da se uplašila, ali bilo je jako čudno. A kad smo došli u policijsku postaju, iznenada se predomislila, rekla da ne želi podnijeti prijavu i jednostavno otišla. Mislim da je to djelomice zbog toga što je u posljednjem trenutku shvatila da će privući neželjenu pozornost na sebe, ali mislim da ima još nešto i želim znati što. Trebat će mi sva municija koju mogu nabaviti jer sam siguran da će biti tvrd orah.” “Dobro, vidjet ću što mogu iskopati. Želiš li da te nazovem kad završim ili ćeš ti nazvati mene?” “Nazvat ću te za otprilike sat vremena”, odgovorio je Garrett. Donovan je frknuo. “Tako si siguran da ću dotad naći ono što ti treba?” “Ti si geek” “Gospodin Geek za tebe i možeš me poljubiti u dupe.” ~ 31 ~


Garrett je nekoliko puta zafrkantski cmoknuo u telefon i prekinuo vezu. Dovršio je napola pojedeni sendvič i popio pivo, a onda odšetao do prozora i pogledao niz plažu prema Sarahinoj kolibi. Namrštio se i nagnuo bliže prozoru kad ju je vidio kako pognute glave sjedi na stubama. Izgledala je potpuno poraženo. Ramena su joj bila pogrbljena, a oceanski povjetarac dizao joj je i nosio vrhove kose na sve strane. Je li uopće ušla u svoju kolibu otkad su se vratili? Nije bio siguran što ga je zapravo mučilo u vezi s njom. Možda je samo sjedila vani i uživala u danu, ali nakon onoga što se dogodilo ranije danas nije baš vjerovao u to. Očekivao bi da je neko vrijeme uopće neće vidjeti i da će se zatvoriti u kolibu. Iznenada se pomaknula, ali samo kako bi ukopala lice u dlanove, a onda otklizala prstima preko čela u kosu. Kvragu. Plakala je. Želudac mu se stegnuo i okrenuo se od prozora. Potresla ga je njezina očita patnja. Sad je savršena prilika da ode do nje i bude emotivan ili kakav god već žene vole da muškarac bude. Ali on bi radije odradio još jednu rundu s dupeglavcem Didierom nego se suočio sa ženskim suzama. Uzdahnuo je. Morat će otići do nje. Ako se doista zatvori u kolibu, vjerojatno je danima neće vidjeti. A kako će je onda držati na oku ako je i ne vidi? Bez obzira na sve ljepote odmora radije bi bio do koljena u džungli i promatrao svijet kroz nišan. U takvim je situacijama barem znao što mu je činiti. Najprije pucati, a potom bez pitanja. To je bilo lako. Ali smisliti kako steći povjerenje ludo uplašene žene? Da, u govnima je. Čokolada. Zar nisu sve žene pomahnitali predatori kad je u pitanju čokolada? Mnogo puta je mahnuo čokoladom pred Sophieinim nosom nakon čega bi mu oprostila raznorazne prijestupe. Otišao je u spavaću sobu i počeo kopati po torbi. Našao je hrpu proteinskih pločica, ali uvijek je nosio i zalihu dobrih stvari. Čokolada s karamelom. Ne, neće je žrtvovati za ovo. Odlučio se za običnu mliječnu čokoladu i bacio torbu natrag na krevet. Osjećajući se poput genija, izašao je na plažu i ponovno pogledao u Sarahinu smjeru. Nije se ni pomaknula, pa je brzim korakom krenuo prema njoj. Želio joj je prići što bliže prije nego što ga vidi i pobjegne u kuću. Bio je samo nekoliko metara od nje kad je podignula glavu i ugledala ga. Posegnula je prema torbi pod nogama i omotala šaku oko ručke kao da je mislila da će joj je pokušati ukrasti. Prevario se. Nije plakala. No ipak je bila uzrujana. Izgledala je potišteno, a oči su joj svjetlucale od... tuge? Polako je opustila stisak oko torbe. Protrljala se po licu i brzo odgurnula kosu s lica, a onda spustila dlanove na stube kao da se priprema za napad. Kvragu, nije ju mogao ni kriviti nakon onoga jutros. “Hej”, rekao je ležerno. “Vidio sam da si još vani. Donio sam ti poklon. Šogorica me naučila da žena nikad ne može odbiti muškarca s čokoladom.” Čelo joj se naboralo od zbunjenosti dok je gledala čokoladu u njegovoj ruci. Podignula je pogled na njegovo lice, a onda ga opet spustila na čokoladu, očito izgubljena. Tada se snuždila i ponovno pognula glavu. “Ne mogu ući u kolibu”, rekla je tiho. Sjeo je pokraj nje nadajući se da se neće stropoštati sa stuba odmičući se od njega. “U kolibu?” Kimnula je, a kosa joj je ponovno pala naprijed i djelomice joj zaklonila lice. Nije ni shvatio što radi, a već je podignuo prste i pomicao joj kosu s lica. Vratio je ruku u krilo i zagledao se u more. Nehajno je ispružio čokoladu tako da joj je prošla ispred očiju. Nakon kratkog oklijevanja ipak ju je uzela i držala je gladeći aluminijski omot. Osjećao se poput čovjeka koji hranom pokušava ukrotiti divlju životinju. “Da, u kolibu”, napokon je progovorila. “O, Bože, osjećam se tako glupo. Stajala sam ispred vrata i nisam mogla ući.” “Zašto?”

~ 32 ~


Pognula je glavu još niže i stisnula čokoladu s toliko snage da će, u kombinaciji sa sunčevom toplinom, uskoro imati pune ruke čokoladnog sirupa. “Strah”, odgovorila je bolnim glasom. “Bože, mrzim ga. Osjećam se tako... nemoćno.” Okrenula je glavu, a oči su joj gorjele dok je tražila njegov pogled. “Možeš li zamisliti kakav je to osjećaj?” Tada se podrugljivo nasmijala i ponovno pogledala na drugu stranu. “Vjerojatno ne možeš. Ne izgledaš kao da si se ikad ičega bojao.” “Bojim se uplakanih žena”, priznao je. Nasmijala se. “Na tvoju sreću, posljednjih sam mjeseci potrošila sve svoje suze.” “Bojim se raznih stvari. Bojim se trudnih žena.” Ponovno se okrenula prema njemu, a usne su joj se trznule. Iz očiju joj je nestalo ponešto divljine. “Počinjem misliti da se bojiš žena u svim izdanjima.” Slegnuo je ramenima. “One su razuzdanija vrsta. I nepredvidljive su. Radije bih se borio s divljom svinjom. Žene ne možeš upucati.” Ovaj put nasmijala se od srca. Bogato, grleno i tako jebeno prekrasno da je samo zurio u nju šokiran svojom reakcijom. “Okej, a sad ozbiljno. Zar se nikad ničega ne bojiš?” “Cesto se bojim” rekao je tiho. “Čak i kad ono čega se bojiš nema nikakve veze s logikom?” “Tad pogotovo. Iskustvo me naučilo da strah nema pravila. Ne možemo ga jednostavno isključiti jer smo shvatili da se ne trebamo bojati.” Kimnula je i tužno izvila usne. “Što kažeš na to da ja prvi uđem u kolibu? Provjerit ću sve prostorije dok si ti na trijemu. Namlatit ću svaku babarogu koju vidim, a onda ti možeš slobodno ući za mnom.” Hitro je podignula glavu i šokirala ga izrazom olakšanja u očima. Sranje, doista se prestrašila. Stisnula je prste u pesnice na krilu tako čvrsto da su joj pobijeljeli zglobovi. Vidio joj je kapljice znoja na čelu i uz rub kose. Ne, nije bila samo prestrašena. Bila je prestravljena. Nije mogao odoljeti i rukom joj je nesigurno dodirnuo rame. Premda nije odmah ustuknula kao prije, napela se i zadrhtala pod njegovim prstima. Nije joj želio priuštiti još stresa, pa se brzo povukao. Ustao je i pružio ruku da i njoj pomogne ustati. Stajao je na mjestu čekajući da prihvati njegovu gestu i dopuštajući joj da ga dodirne onako kako njoj odgovara. Naposljetku je dignula ruku i stavila vlažan dlan na njegov. Drugu je šaku omotala oko naramenice torbe i prebacila je preko ramena. Garrett je omotao prste oko njezinih i povukao joj ruku podižući je sa stuba. “Nije ti problem?” nervozno ga je upitala. Osmjehnuo se. “Ni najmanje.” Ramena su joj se podignula te potonula dok je ispuštala dah. “Hvala ti. Znam da je ovo glupo. Čak i iracionalno. Ja...” “Pssst” rekao je prekinuvši je usred brbljanja. “Nije glupo i nije iracionalno. Doživjela si velik šok. A sad pričekaj ovdje dok ja odem unutra.” Krenuo je prema vratima, kad je iznenada skočila za njim. “Zaboravila sam ti reći da imam mačku”, rekla je brzo. “Nemoj je pustiti van. Hoću reći, pripazi na nju. Zove se Mrljica.” Zašutjela je, a onda zakoračila unatrag i uzdahnula. “Opet lupetam.” Nasmiješio se pokušavajući je utješiti. “Pripazit ću na Mrljicu i pobrinut ću se da ni nju ne uhvati babaroga.” “Eh, da, ključ. Trebati će ti ključ.” Brže-bolje je uvukla ruku u torbu a na licu joj se pojavio namrgođen izraz. Naposljetku je izvukla kolut sa tri ključa i bacila ga prema njemu. “Svi će ti trebati. Na vratima su dvije brave sa zasunima i jedna obična brava.”

~ 33 ~


Upitno je podignuo obrvu, ali nije rekao ništa i samo se okrenuo prema vratima. Bila je oprezna. To joj je morao priznati. Nakon nekoliko trenutaka isprobavanja kamo ide koji ključ otvorio je vrata i zakoračio u kuću. Mrljica je mijauknula sa svog mjesta na kauču i brzo spustila uši kad je shvatila da je Garrett stranac. Pogledao je naokolo i primijetio da je prostorija gotovo prazna. Kuća nije bila mnogo modernija od njegove premda mu je upalo u oko da je prošla nešto bolje od njega. I imala je televizor. U kući je bilo sasvim tiho. Dok je išao hodnikom prema spavaćoj sobi, prostorom su odjekivali samo zvuci njegovih koraka. Povirio je u kupaonicu i iznenadio se što nije zatrpana ženskim stvarima. Zatim je ušao u sobu, primijetio uredno namješten krevet i činjenicu da na podu nije bilo ničega, čak ni para cipela. Fanatik za urednost. Pomozi mu, Bože. Nije bilo ni traga neredu. Zapravo, nije bilo traga ničemu. Pogledao je neraspakiran putni kofer pokraj njezina kreveta. Sve su joj stvari još bile u njemu. Nije izvadila čak ni kozmetiku niti ju je odnijela u kupaonicu. Bila je u svakom trenutku spremna na bijeg. Ako je prije mislio da nije potpuno svjesna situacije u kojoj se nalazi, prevario se. Resnick se prevario. Ova je žena vrlo dobro znala da možda nema vremena. Živjela je i disala u strahu, čekajući da joj se svijet svaki čas okrene naopačke. Isuse, kakav je to život. Ljutnja mu je proključala u grlu dok nije osjetio okus kiseline na jeziku. I frustraciju. Bio je neizmjerno ljut zbog činjenice da nije sve znao. Resnickje traljavo obavio svoj dio posla jer je Garrett imao posla sa ženom koja je skrivala tajne. A morao je znati svaki detalj iz Sarahine prošlosti kako bi našao najbolji način da joj se približi. Bila je svjedok ubojstva, ali njoj se još nešto dogodilo. Netko joj je naudio ili ju je strahovito uplašio i to ga je razbjesnjelo. Da, ona je bila posao, a Garrett je svakom poslu pristupao ozbiljno. Svoje obaveze shvaćao je prokleto ozbiljno. Ali navala zaštitničkog nagona koju bi osjetio svaki put kad bi pogledao tu uplašenu krhku ženu prelazila je granice posla. I to nije znao objasniti. Okrenuo se i dovršio pregledavanje kuće. Premda je vidio sve one brave na ulaznim vratima, prozori na kući bili su potpuno nezaštićeni. Ne bi bio nikakav problem provaliti kroz bilo koji od njih premda je primijetio da je premjestila komodu toćno ispred prozora u spavaćoj sobi. Zaklonila joj je pogled na more, ali ionako nije bila ovdje radi krajolika. Izašao je iz kuće i našao Sarah kako stoji na trijemu stišćući torbu kao da joj život ovisi o njoj. “Čisto je.” Ramena su joj potonula, a licem joj se razlilo olakšanje. “Hvala ti.” Čekao je njezin neminovni odlazak. Da prođe pokraj njega, uđe u kuću i zatvori vrata za sobom. Ali samo je stajala na mjestu i zurila u ulazna vrata kao da pokušava skupiti hrabrost za prvi korak. “Hej”, nježno joj je rekao. “Imam ideju.” Okrenula je pogled prema njemu i trepnula, kao da je zaboravila da je još uvijek ondje. “Kupio sam zalihu hrane kad sam stigao ovamo. Mislim da sam pokupovao cijelu ponudu mesa na tržnici. Što kažeš na to da odem kod sebe po sve što nam treba, vratim se i ispečem nam odreske? Voliš li pivo? Nakupovao sam i hrpu piva.” Njegova ponuda ju je iznenadila i nije znala što bi mu odgovorila. Namrštila se, a onda stisnula usne. Pogledala je prema njegovoj kući dalje niz plažu pa opet u njega dok se borila s neodlučnošću. “Mislio sam da bi ti godilo društvo dok se malo ne opraviš od današnjeg šoka. I koliba će ti biti manje strašna ako ne budeš sama.” “Da”, tiho je rekla i duboko udahnula. “Okej. Hvala. Odrezak zvuči odlično.” Osmjehnuo joj se i pazeći da joj se previše ne približi kako se ne bi uplašila, spustio se stubama prema svojoj kolibi. Kad je stigao do plaže, okrenuo se i vidio da ga gleda. ~ 34 ~


“Vraćam se za nekoliko minuta. Možeš me pričekati i ispred ako ne želiš sama ulaziti.” Osmijeh joj je zatitrao na usnama i podizao im kutove sve dok nije ugledao bljesak njezinih zubi. “Hvala.”

~ 35 ~


7. POGLAVLJE

SARAH je polako spustila torbu na stube i trljala dlanom o dlan da bi se ugrijala. Sunce ju je peklo, ali iznutra joj je još bilo hladno. Gledala je Garretta kako opušteno i bez žurbe korača plažom prema svojoj kolibi. Bio joj je zagonetka. Djelovao je tako veliko i moćno, a ipak je bio opušten i... ležeran. Neusiljen. Nije imalo smisla. Trebao ju je plašiti i na neki način i jest bilo tako. Pa ipak, pomisao na to da bude u njezinoj kolibi, barem nakratko, zapljuskivala ju je valovima olakšanja. “Spasio te, blentavice”, promrmljala je. “To je sindrom spašene osobe. S njim se osjećaš sigurno jer ti je spasio guzicu.” A sad ga je pozvala kod sebe. U svoju kuću. Onamo gdje bi se trebala osjećati sigurnom. Glupača. Ruke su joj se tresle, a oštra i silovita mučnina rasla joj je u želucu. Pogledala je u vrata svoje kolibe pa natrag u smjeru u kojem je nestao Garrett. U trenutku je donijela odluku, pohitala stubama, uletjela u kolibu i zatvorila vrata za sobom. Naslonila se cijelom težinom na njih, a srce joj je u lupalo u prsima kao da je netko iznutra udara šakom. Otvorila je jedno oko i vidjela Mrljicu na kauču. Oblizivala je šapu i gledala u nju. Otišla je do kauča i srušila se kraj mačke. Torba joj je snažno tresnula na pod, a ona je ostala nepomično sjediti, podignute glave i zagledana u strop. “U komi sam, maco. U totalnoj komi. Ne mogu ovako živjeti.” Suze su joj zapeckale kapke i treptala je ne dopuštajući nijednoj da padne. Završila je s plakanjem. Plakanje joj nikad nije donijelo ništa osim starog osjećaja potpune bespomoćnosti. Prenulo ju je kucanje na vratima. Zatresla je glavom na svoju glupost. To je samo Garrett. Garrett kojeg je trebala čekati na trijemu. Garrett s kojim je pristala večerati. Minutu je nastavila sjediti na kauču dok joj je neodlučnost razdirala um. “Sarah, ja sam, Garrett. Možeš li doći i pomoći mi s vrećicama?” Njegova je molba djelovala na nju poput šamara. Skočila je na noge i požurila se otvoriti mu vrata zaboravivši da se planirala sakriti u kući i ignorirati ga kad se vrati. Da, to je bilo baš zrelo. Otvorila je vrata i našla ga kako stoji na pragu natovaren gomilom vrećica. Uhvatila je najbližu vrećicu koja se opasno nagnula i uzela je. Zakoračila je unatrag, ali Garrett nije produžio u kuću. Samo ju je gledao kako se vrpolji poput idiotkinje. “Uđi”, pozvala ga je i odmaknula se u stranu. Nasmiješio se i prošao kraj nje. “Mogu li staviti vrećice na stol?” Požurila se oko njega i spustila vrećicu koju je nosila. “Naravno, samo stavi. Što god ti treba. Hladnjak je tamo.” Pokazala je rukom na vrlo očitu stvar i onda shvatila kako je blesava. “Naravno da je tamo. Nije ga teško vidjeti.” Garrett je spustio stvari na stol i okrenuo se prema njoj. Lice mu je bilo ozbiljno, ali nije joj se približavao. “Sarah, opusti se. Ne moraš biti nervozna. Ako ti nije ugodno što sam ovdje, otići ću. Nije problem.” Je li ovaj frajer ozbiljan? Bio je tako miran i... nimalo zastrašujući. A to joj je doista trebalo. Ne bi sad mogla podnijeti ništa zastrašujuće. Trebalo joj je nešto čvrsto. Nešto u što može vjerovati, makar i samo tijekom jedne obične večere. “Pomalo ludim”, rekla je napuklim glasom. “Želim da ostaneš. Naravno, ako i ti to želiš.” “Ja želim da se ne bojiš. Želim da se osjećaš sigurno.” Napravio je korak prema njoj, ali oklijevao je kao da iskušava je li ga spremna pustiti bliže. Tada joj je dodirnuo čeljust - samo vrhom prsta. Ali ona je taj dodir osjetila duboko u sebi. “Sa mnom si sigurna, Sarah. Neću dopustiti da ti itko naudi.” ~ 36 ~


Da je to rekao bilo tko drugi, zvučalo bi melodramatično i otrcano. Ali Garrett nije ni trepnuo dok je izgovarao te riječi. Bio je mrtav ozbiljan, a ona mu je potpuno vjerovala. Željela mu je vjerovati. Stajala je na mjestu i nije uzmicala od njegova dodira. Bilo je ... lijepo. Utješno na dubljoj razini koju nije sasvim razumjela. Prošlo je mnogo otkad je posljednji put uživala u muškarčevu dodiru. Samo jednostavna gesta, blag dodir njegovih prstiju. Pogodio je nešto u njoj što je dugo bilo paralizirano strahom. “Tko si ti?” iznenada je rekla. “Jesi li stvaran? Ili sam te umislila?” Djelovao je kao da su ga njezina pitanja iznenadila. Nagnuo je glavu i tiho se zahihotao. “Ne znam za sebe, ali hrana je stvarna.” Znatiželjno je pogledala vrećice na kuhinjskom pultu. “Što si donio?” Okrenuo se, otvorio jednu vrećicu i iz nje izvadio odreske. “Mislio sam da bismo mogli početi s malo mesa, nastaviti s još mesa i završiti s...” “Mogu li pogoditi. Još mesa?” Nasmijao se. “Još rastem. Treba mi bjelančevina.” Zakolutala je očima, a onda se namrštila kad joj je pogled pao na njegovo rame. “Kako si se ozlijedio?” Podignuo je obrvu i naslonio se bokom na kuhinjski element. Zarumenjela se. “Gledala sam te kroz prozor. Stekla sam dojam da te muči rame kad vježbaš.” Usiljeno se nasmiješio. “Istina, možda sam imao susret s pogrešnom stranom metka.” Iznenađeno je trepnula. “Zar postoji dobra strana metka?” Na trenutak je samo gledao u nju, a potom je zabacio glavu i prasnuo u smijeh. “Okej, sad si me uhvatila.” “I što se dogodilo?” “Recimo samo da su neki zločesti ljudi pokušali nauditi nekome koga volim.” “I usput su te upucali? Izgledaš kao vojnik. Bio si u vojsci?” Vidljivo je zadrhtao. “U vojsci? Nema šanse.” Proučavala ga je suženih očiju. “Marinci? Bio si marinac?” “Ja jesam marinac”, ispravio ju je. “Oh, znači, još si u službi? Na dopustu si?” “Bome, postavljaš mnogo pitanja. Osjećam se kao da igram odbojku.” Zarumenjela se. “Oprosti. Zanijela sam se.” “Sve okej. Ne, više nisam u aktivnoj službi. Ali nikad se ne nazivamo bivšim marincima.” “Ah, da. Jednom marinac...” Kimnuo je. Napućila je usne spremna postaviti novo pitanje, no ipak se predomislila. Nasmijao se. “Slobodno pitaj. Samo sam se šalio kad sam rekao da postavljaš mnogo pitanja. Odnosno, nisam se šalio, ali ne smeta me.” “Nevjerojatno si opušten”, rekla je. Zapanjeno ju je pogledao, a onda se opet nasmijao. “Što je smiješno?” “O, čovječe, moram ispričati svojoj braći što si mi rekla. Umrijet će od smijeha. Oni misle da sam najuštogljeniji kurvin sin na svijetu.” Razrogačila je oči od šoka. “Ti to ozbiljno? Ali meni izgledaš tako ležerno. Tako... smireno.” Provukao je ruku kroz raščupanu kosu i sjetno se nasmiješio. “Možda je to zbog odmora. Nisam bio na pravom odmoru.... Pa, ima već jako dugo. Teško je biti uštogljen kad oko sebe vidiš jedino more, kilometre pijeska i plavo nebo.” Svidjela joj se slika koju je opisao. Mir. Ta ga je riječ dočaravala. Čežnja se podignula poput divovskog vala i pala preko nje pa nije više bila svjesna ničeg drugog. Što bi učinila za mir? Istinski

~ 37 ~


mir. Onu vrstu mira koji vam se uvuče u kosti i nahrupi u vene sve dok zadovoljstvo ne postane gorko-slatko. Prodala bi dušu za samo jedan komadić mira koji je njega okruživao. “O čemu razmišljaš?” “O tome kako ti zavidim”, odgovorila je iskreno. Pogledi su im se sreli, njegove su plave oči zatreperile i tom malom reakcijom izdale što je osjećao dublje u sebi. Nije odgovorio. Nije joj ponudio neku otrcanu frazu. Samo ju je gledao i proučavao kao da su sve riječi suvišne jer je razumije. Zatresla je glavom tjerajući apsurdne misli koje su plesale u njoj. Kako je mogao išta razumjeti kad joj je bio potpuni stranac? Okrenula se na drugu stranu jer ga nije više mogla gledati u oči, u toliku toplinu. Od njega bi postala glupava. Baš glupava. Ali nije mu mogla progledati kroz prste samo zato što ju je spasio. Je li mu zahvalna? To da. Bila mu je neizmjerno zahvalna i ne samo na tome što ju je spasio, nego i na tome što se dodatno potrudio da se osjeća sigurnom. U glavi je povećala razmak između njih na otprilike dva metra i kad se ponovno okrenula prema njemu, usne su joj bile stisnute u čvrstu crtu. “Želiš li da spremim salatu?” “Ne treba. Pokvarila bi cijeli dojam. Ali možeš začiniti meso dok ja odem pripremiti roštilj.” Laknulo joj je što će imati što raditi i što će on nakratko izaći iz prostorije, pa je samo kimnula i otišla u malu smočnicu po začine. Kad se vratila do stola, Garrett je već nestao kroz ulazna vrata. Uzdahnula je od olakšanja i čučnula na pod naslonjena leđima na pult. Nikad prije nije doživjela tako zbunjujuću reakciju na muškarca. Garrett ju je plašio, ali istodobno je osjećala kao da joj se ništa ne može dogoditi dok je s njim. Bojala se dopustiti mu da joj se previše približi, ali nije htjela ni da ode. Nasmijala se kad je vidjela da je osim odrezaka donio pileća prsa i svinjske kotlete. Nije se šalio kad je predložio mesnu večeru u tri slijeda. Sudeći po tome koliko je vježbao i po njegovu mišićavu tijelu, vjerojatno je morao unijeti milijun kalorija na dan. I beskonačno mnogo bjelačevina. Obilno je začinila meso i oprala ruke u sudoperu. Kad je pogledala kroz prozor koji je gledao na trijem, vidjela je da je naložio vatru u malom roštilju. Stajao je pokraj roštilja i gledao plamen, a kad je konačno utrnuo, stavio je poklopac i krenuo natrag prema ulaznim vratima. “Sto kažeš na to da sjednemo na trijem dok se meso peče?” upitao ju je vrativši se u kuhinju. Odmah joj se svidio njegov prijedlog. Većinu vremena provodila je gledajući ocean iz sigurnosti svoje kolibe. Ali ideja da sjedi vani, miriše zrak i osjeća oceanski povjetarac na licu zvučala joj je prekrasno. Neće biti ranjiva i sama. Garrett je s njom. “Zvuči divno.” Čak se uspjela nasmiješiti dok je to govorila. Iznenada nestrpljivo želeći biti na otvorenom i slobodno uživati u poslijepodnevu, počela je kopati po vrećici tražeći pivo. Još je bilo hladno. Izvadila je tri limenke, sve tri različite, i upitno podignula obrvu u njegovu smjeru. Nasmijao se. “Uzmi bilo koje. Nisam izbirljiv.” Slegnula je ramenima i spustila jedno pivo na pult. Ostale je spremila u hladnjak za kasnije. Garrett je uzeo pivo i uzvratio joj upitnim pogledom. “Ti nećeš?” Nabrala je nos. “Bojim se da nisam baš neka ljubiteljica piva.” “Ah.” U toj je maloj riječi rečeno mnogo toga i pogled joj se zaoštrio. “Što je?” “Samo ah. Više mi djeluješ kao osoba koja voli vino.” “A što bi to trebalo značiti?” Nagnuo je glavu i proučavao je. “Imaš u sebi neku eleganciju i otmjenost. Kladim se da voliš klasičnu glazbu, operu, fino vino i pomodnu hranu.”

~ 38 ~


Zarumenjela se. “Misliš da sam snob?” Iznenađeno je raširio oči. “Uopće ne. I ne poznajem te. Samo nagađam. Jesam li pogodio?” “Hm, i da i ne. Volim klasičnu glazbu, ali iskreno mogu reći da nikad nisam bila na operi niti da pretjerano izgaram od želje. Uživam u vinu. Ali samo bijelom. A što se tiče hrane, bojim se da sam tip cure koja pada na hamburgere i pomirit.” Garrett se slobodnom rukom uhvatio za prsa i zateturao unatrag. “Smiri se, uzdrhtalo srce moje. Tu si na mom terenu. Spremam vrhunske hamburgere.” se.

“Znači, misliš da sam elegantna i otmjena? Je li to prikrivena uvreda?” upitala ga je smješkajući “Nije. Sviđa mi se elegancija i otmjenost. Ti izgledaš... klasično.” “Pa, hvala ti. Barem mislim.” “To je svakako bio kompliment. Jako si lijepa žena.”

Obrazi su joj se zapalili od njegova ispitivačkog pogleda i odvratila je pogled, iznenada nesigurna u sebe. Doslovno je tražila da joj udijeli kompliment i sad ju je bilo sram što je to bilo tako očito. Garrett je ispružio ruku iza nje i dohvatio pladanj s mesom. “Možeš li otvoriti vrata? Ne želim da mi ispadne pivo.” Sarah se zahihotala. “Ah, kakav bi to užas bio.” Krenula je ispred njega otvoriti mu vrata i oboje je iskoračilo na trijem ugrijan suncem. Dan je bio prekrasan. Nakon što je jutrošnji odlazak u grad završio onakvom katastrofom, nije imala priliku istinski uživati u danu. Sjela je na rub stuba dok je Garrett stavljao meso na roštilj. Nakon nekoliko sekundi sjeo je do nje i ispružio duge preplanule noge niz stube. Otpio je velik gutljaj piva i uzdahnuo. “Teško može biti bolje od ovoga.” Htjela se složiti s njim, ali nije mogla. U drugim okolnostima, da, ovo bi bio pravi raj. Promrmljala je nešto što se moglo protumačiti kao slaganje, a on je spustio pivo i pogledao je iskosa. “Sto si zapravo radila jutros u gradu? Trebalo ti je nešto? Mogu se vratiti do grada ako ti što treba.” Iznenađena njegovom obzirnošću, odmahnula je glavom. “Otišla sam u knjižaru po nekoliko knjiga. Ispale su mi kad me onaj idiot napao.” “Žao mi je, nisam ih ni vidio. Bio sam previše usredotočen na tebe.” “Sve je u redu. Možda za nekoliko dana odem po nove. Ako ikad skupim hrabrosti ponovno izaći iz kolibe.” Pružio je ruku prema njezinoj ruci koja je bila položena na vrhu stube i lagano je stavio na nju. “Bit ćeš dobro.” Kad nije skinuo ruku s njezine, Sarah ju je počela pomalo pomicati u stranu dok je nije oslobodila. Vratila ju je na krilo i čvrsto ispreplela prste. Pokušala je zamisliti kako bi prije godinu dana reagirala na Garretta. Bi li ga poticala? Bi li flertovala s njim i zaigrano mu se smješkala? Nije se mogla sjetiti kad se ponašala tako slobodno s muškarcem. Posljednju je godinu mislila samo na to kako sačuvati samu sebe, a njoj je to značilo izbjegavanje. Ali izbjegavanje nije odagnalo sram, česte napadaje tjeskobe ni besane noći. Bilo je dana kad se nije mogla sjetiti kako joj je život izgledao prije... Možeš to reći, Sarah. Silovali su te. Napali su te. Naudio ti je netko kome si vjerovala. Usne joj nisu htjele oblikovati te slogove, ali vrištali su joj uglavi sve dok nije zatresla glavom na jednu pa na drugu stranu kako bi se oslobodila te riječi, jednako brutalne kao i sam čin. A sad je sjedila na stubama pokraj čovjeka koji joj je bio stranac. Netko koga uopće nije poznavala. Netko kome nije vjerovala i nije znala ništa o njemu osim da je ovdje jer se oporavlja nakon što je zaradio metak. Ako je netko kome je vjerovala mogao učiniti nešto onako strašno, kako da vjeruje da joj potpuni stranac ne bi učinio isto? ~ 39 ~


8. POGLAVLJE

OSJETIVŠI njezinu napetost, Garrett je ustao i premda nije bilo potrebe za tim, otišao okrenuti meso. Vrtio se oko roštilja duže nego što je trebalo i bez žurbe promatrao Sarah. Pogriješio je kad ju je dodirnuo, ali nije se mogao oduprijeti potrebi da joj ponudi utjehu. Tješenje žena bilo mu je potpuno strano. Njegova su braća bila mnogo vještija u tome. Bio je nježan prema Rachel, to je istina, a sad i sa Sophie. Možda ipak nije bio totalni promašaj kad je riječ o ženama, ali to ne znači da ih je razumio. Ono što je znao o Sarah naizmjence ga je ljutilo i boljelo. Nije bilo opravdanja za to da se povrijedi žena. Nikad. To ga je moglo razbjesniti više od ičega. A Sarah je netko povrijedio. Znao je to. Osjećao je. Vidio je to u njezinim očima svaki put kad bi ga pogledala. Normalan muškarac sigurno bi joj postavio neka pitanja. A on je trebao biti normalan tip. Većina frajera bila bi znatiželjna kad je u pitanju žena kao Sarah. Možda bi se čak pokušali zbližiti s njom nadajući se kratkoj avanturi na odmoru. Izdahnuo je sjetivši se da je i Resnick to spomenuo. No Garrett nije bio normalan tip, u tome je bio problem. Bio je ovdje na zadatku i nije mogao glumiti neobavezno zanimanje. Ali on navodno nije znao ništa o Sarah i normalan bi se tip sigurno zamislio nad njezinim naizgled neobičnim ponašanjem. A Garrett? On ga je razumio. I predobro. Ipak, možda će djelovati čudno ako ne pokuša barem malo pronjuškati. Progunđao je ispod daha. Mrzio je takva sranja. Nikad nije išao na zadatke na kojima je trebao nešto glumatati. To je bila Samova specijalnost. Garrett je više volio otići na zadatak, razbiti loše dečke, vratiti se kući i popiti pivo. U ovom je slučaju barem imao pivo. “Idem po još jedno pivo. Želiš li ti što?” Okrenula se prema njemu, pogledala ga onim velikim očima i želudac mu se stisnuo. Kvragu. Morao je ohladiti tu bizarnu... privlačnost. Bez obzira na to što mu je Resnick predlagao, Garrett joj se neće pokušati uvući u gaćice samo da bi stekao njezinu naklonost. “Ne, ne treba ništa”, rekla je. Mrljica ga je dočekala u kolibi kad je ušao, odmah skočila na pult i gledala ga kako vadi još jedno pivo iz hladnjaka. “Želiš li i ti?” obratio se mački. Prijeteće ga je promatrala, a onda se okrenula fijuknuvši repom i prestala se obazirati na njega. Slegnuo je ramenima. Tipično žensko. Vratio se na trijem i ponovno sjeo pokraj Sarah. Nije se odmaknula, što mu je pričinilo neizmjerno zadovoljstvo. Otpio je gutljaj piva i zagledao se u valove koji su se valjali prema njima. “Što te dovelo ovamo? Na odmoru si?” Iznenađeno ga je pogledala. Odlično. Uhvatio ju je nespremnu premda je to bilo najbezazlenije pitanje koje je mogao smisliti. Možda nije razmišljala kako odgovoriti na njega, ali zar to nije bilo nešto što bi je svatko upitao? Sigurno se neće uklopiti ovamo ako se izbezumi svaki put kad se netko pokuša sprijateljiti s njom. “Da. Na odmoru sam. Morala sam se malo maknuti.” Kimnuo je. “Znam kako je. Odakle si?” Sa svakom joj je sekundom postajalo sve nelagodnije, ali ipak se uspjela nasmiješiti premda je taj osmijeh bio tako lažan da je mogla proći kao jedna od onih kraljica ljepote koje je Donovan rado gledao na televiziji. “Odasvuda, zapravo. Kao dijete sam se često selila.”

~ 40 ~


“Doista? Ja sam cijeli život proveo više-manje na istom mjestu. Osim kad sam bio u vojsci.” “Da? A gdje to?” Nije mu promaknuo vrlo očit način na koji je skrenula temu na njega ni njezino vidljivo olakšanje zbog činjenice da je izbjegla njegovo originalno pitanje. Ali pristao je na tu igru. Zašto ne bi malo glumio glupog turista. “Tennessee. Gradić na jezeru Kentucky. Cijela moja obitelj živi tamo.” Uzdahnula je. “Zvuči lijepo. Imaš li veliku obitelj?” “Moglo bi se reći. Mama, tata i petorica braće. Ja sam drugi po starosti. Imam i dvije šogorice od kojih bi jedna trebala svakog trena roditi. A tu su i posvojeni pilići moje mame. Najnovija je mrzovoljna tinejdžerica koju je mama čvrsto naumila izvesti na pravi put. Braća i ja dignuli smo ruke i poželjeli mami sreću.” Sarah se zahihotala. “Zar nisu sve tinejdžerice mrzovoljne?” “Kvragu, nemam pojma. Ali sve su ćaknute, ako mene pitaš.” Skrenuo je pogled na nju. “A što je s tobom?” Slabašan joj je osmijeh zaigrao u kutovima usana. “Prilično sam sigurna da sam i ja sa šesnaest godina bila ćaknuta.” “Pametnjakovićka. Mislio sam na tvoju obitelj.” Lice joj je poprimilo sjetniji izraz. “Odrasla sam u udomiteljskim obiteljima.” Neugodno se promeškoljio. Već je to znao, ali nije smio pokazati, pa je samo šutio i pravio se blesav. Gorio je od želje da je pita za Lattimera i kako je ako je bila njegova sestra i ako se tako zaštitnički odnosio prema njoj, odrasla bez svih pogodnosti koje je on imao? No nije to spominjao, nego joj je dao neki bezvezan odgovor koji je govorio da zapravo ne zna što bi joj rekao. “Ajme. Sigurno ti je bilo gadno.” “Nije bilo tako strašno. Ali mnogo su me seljakali. Većina smještaja bila je privremena dok se ne pojavi nešto trajnije. No problem je u tome što te trajne situacije nikad nisu bile... trajne.” Suosjećajno je izvio usne. “Sranje.” Slegnula je ramenima. “Nije strašno, nisu me zlostavljali. Imala sam hranu i odjeću. I krov nad glavom. Mnoga su djeca živjela u gorim uvjetima od mene. Sad kad sam odrasla, ne trošim vrijeme na naricanje zbog djetinjstva. Bilo je i dobrih trenutaka.” Nije bio siguran što reći na to. Sviđao mu se njezin stav. Sranja se događaju i nosite se s njima. To bi moglo proći kao drugi moto iza glavnog mota Kellyjevih. Nema zajebancije s Kellyjevima. “I koliko planiraš ostati na otoku?” Namrštila se. “Ne znam. Nisam još odlučila.” “Ah, to je onda produženi odmor. Sigurno ti je trebao. Radiš stresan posao?” Licem joj je proletjela napetost. “Sad sam u nekom prijelaznom razdoblju. Razmišljam o promjeni karijere. Možda bih htjela raditi nešto manje... stresno, kako si rekao.” “Imaš li kakvu ideju?” Sjetno se nasmiješila. “Ne. Baš i ne. Možda bih voljela biti učiteljica. Nešto s djecom. Malo mi je dosta odraslih.” “O, kvragu, i misliš da je rad u školi manje stresan? Mama mi je bila učiteljica, isto kao moja šogorica. Nikad nisam uspio dokučiti kako su uspjele sačuvati zdrav razum na tom poslu.” “Mogu li pogoditi? Bojiš se i djece, je li tako?” Namrgodio se. “Ne bojim ih se. Oprezan sam. Možda pomalo sumnjičav. Okej, djeca me prestravljuju. To su zapravo teroristi prerušeni u male slatke ljude.” Nasmijala se onim punim grlenim smijehom koji mu je poslao drhtaj uz kralježnicu. Prokletstvo, bila je prekrasna kad se smijala. Bljesnula bi poput božićnog drvca i oči bi joj zaiskrile. Prava šteta što nije bio duhovit. Sve bi dao da je može ponovno nasmijati.

~ 41 ~


“Nisu djeca tako loša. Samo im treba pažnje. I ljubavi. Kao i svima drugima.” “Ali drugi se ne izbljuju po tebi. Niti ti trljaju balav nos po majici.” Sarah se nasmijala. “Tomu služe antibakterijske maramice.” “Bolje je staviti oklop na cijelo tijelo”, promrmljao je Garrett. Zakolutala je očima. “Velik mišićav tip poput tebe da se tako strašno boji žena i djece. Kakva kukavica.” “Hej.” Pritisnuo joj je hladnu bocu na golu kožu noge i vrisnula je odmičući se od njega. “Ne moraš me vrijeđati.” Ponovno se nasmijala i, dragi Bože, sav se rastopio. Imala je pravo. Bio je prvoklasan papak. Namrštio se i zahvalio Bogu što njegova braća nisu ovdje da mu popiju krv. “Mogao bih provjeriti odreske. Grijeh je pustiti dobro meso da izgori.” Ustao je i pobrinuo se da je ponovno “slučajno” dodirne hladnom bocom. Nasmijala se i ustala za njim. Pratila ga je do roštilja i s uživanjem njuškala zrak kad je dignuo poklopac. “Miriše odlično.” “Da, gotovo je za minutu ili dvije. Želiš li da uzmemo tanjure i ovdje jedemo?” Pogledala je prema malom vrtnom stolu sa suncobranom koji se opasno naginjao. “Da, zvuči super. Donijet ću pribor i postaviti stol.” Jeli su u ugodnoj tišini dok se sumrak spuštao nad morem. Blistavo plavo nebo polako je postajalo bijede, a nijanse ružičaste i zlatne širile su se poput vilenjačkih krila po obzoru. Bilo je nešto u ovom R&R-u. Premda Garrett to nikad ne bi priznao svojoj braći. Ali, kvragu, zaista je uživao na ovom mjestu. I u društvu. Kad su odgurnuli prazne tanjure od sebe, oboje je nastavilo sjediti, a Garrett je zadovoljno slijedio Sarahin primjer. Izvalio se na stolac dok je more kako se približavala noć, polako postajalo sve tamnije. Mjesec je puzao po obzoru, no bio je jedva vidljiv. Za dva dana bit će pun, ali još je bilo vedro dok je klizio površinom oceana. “Predugo sam te zadržala”, rekla je Sarah i prekinula tišinu. U glasu joj je bio trag nelagode, ali ne zbog toga što je provela vrijeme s njim, nego neka nesigurnost koja je govorila da joj je žao jer misli da ga je ugnjavila. “Lijepo sam se proveo. Ugodno si društvo.” “Ti isto”, odgovorila je nakon stanke. “I ja sam se lijepo provela.” Ton njezina glasa dao je naslutiti da je bila iznenađena zbog toga. A vjerojatno i jest. Nije se lako na nekoliko sati opustiti kad u svakom trenutku gledaš preko ramena. Ustao je i počeo skupljati tanjure, ali Sarah je brzo ispružila ruku i stavila je na njegovo zapešće. Prsti su joj bili mekani i hladni, no ipak su mu palili kožu poput ugljena. “Ostavi to meni”, rekla je hrapavim glasom. “Ti si se već naradio.” “Sigurna si da ćeš biti dobro?” Kimnula je i pustila mu ruku. Želio ju je zgrabiti i vratiti da ga nastavi dodirivati. Sviđale su mu se njezine ruke. Bile su male, nježne i ženstvene. Imala je tanke prste i zašiljene nokte. A jagodice na vrhovima prstiju bile su joj glatke i neizmjerno meke. “Bit ću dobro i hvala ti još jedanput što si se toliko potrudio da se osjećam bolje. Doista to cijenim.” Zapitao se što bi učinila da joj sad kaže da je želi poljubiti. Premda to ne bi učinio. Ne bi joj rekao da je namjerava poljubiti. Želio bi da ne zna što je čeka. Da nema vremena razmišljati. Ali nije ju želio uplašiti. Zato je samo stajao na mjestu, gledao njezine usne i pitao se kakvog je okusa. “Zatrebaš li bilo što, nemoj oklijevati, okej? Ja sam samo malo dalje niz plažu. I kad kažem bilo što, mislim na doista bilo što. Ako se uplašiš, doći ću k tebi. Nije problem.”

~ 42 ~


Jedan dug trenutak samo je gledala u njega i srce joj se vidjelo u očima. Svjetlucale su na nježnoj mjesečini, a usne je stisnula kao da potiskuje bol. “Prestala sam vjerovati da postoje muškarci poput tebe”, rekla je glasom koji ga je pogodio u srce. “Hvala ti što si me razuvjerio.” Malo je nedostajalo da se vrati i ipak je poljubi. To je bilo najteže što je ikad učinio, no ipak se okrenuo i produžio plažom prema svojoj kolibi. Zastao je na pola puta i osvrnuo se, a ona je još stajala na istom mjestu, okupana srebrnim sjajem mjeseca. Podignuo je ruku i mahnuo pa ostatak puta prehodao u mraku. Ušao je u kolibu i odmah progunđao ugledavši satelitski telefon na kuhinjskom pultu gdje ga je ostavio. Ubit će ga Donovan. Bolje da ne odgađa taj poziv, a i zanimalo ga je što je njegov brat iskopao o Sarah Daniels. Utipkao je broj i čekao da se javi. Trenutak kasnije začuo je glas koji je vrlo očito pripadao ženi. “Halo?” “Sophie? Kojeg vraga se ti javljaš na ovu liniju?” upitao je Garrett. “Je li sve u redu tamo?” “Bok, Garrette.” “Još si trudna, zlato?” Proizvela je zvuk koji je zazvučao kao gunđanje. Možda je trebao držati jezik za zubima. “Gdje je Van?” “Zaspao je za računalom”, rekla je njegova šogorica. “Došli su Ethan i Rachel nakon što si ti zvao, pa nije ni otišao u krevet.” “Kako je Rachel?” “Čini se dobro. Otišla je plivati s Ethanom. Sam mi nije dao da i ja idem. Rekao je da ne postoji pojas za spašavanje u koji bih stala za slučaj da se počnem utapati.” Garrett je frknuo. “Kakav kreten. Želiš li da ga prebijem u tvoje ime?” Sophie se nasmijala, a onda se i Garrett osmjehnuo. “Rachel ga je lupila umjesto mene. Ja ne mogu dignuti nogu tako visoko, a da se ne srušim.” “Dobro pazi na sebe i na moju nećakinju. Očekujem telefonski poziv istog trena kad ti počnu trudovi.” “Mislim da će cijeli svijet znati kad taj dan napokon dođe”, rekla je umorno. “Mislim, sigurna sam da ni slonovi nisu ovako dugo trudni.” “Siroče malo. Reci Samu da ti izmasira stopala.” “Donovan se budi, a ja moram obrisati slinu sa stola. Želiš li razgovarati s njim?” upitala je Sophie. “Da, hvala. Pazi se, može?” Začuo je prigušene zvukove s druge strane telefona, a onda Donovanovo mrzovoljno gunđanje i Sophiein smijeh. “Za nekog tko je bio u onakvoj prokletoj žurbi, dugo ti je trebalo da me ponovno nazoveš.” Garrett se namrštio. “Sori, Van. Nešto je iskrsnulo. Imaš li što za mene?” Donovan je uzdahnuo. “Zapravo, nemam. Radio sam na tome cijelo popodne. Ako joj se nešto dogodilo, nigdje nije zabilježeno. Imam kontakt u Bostonu koji će još malo prokopati za mene. Raspitat će se kod njezinih susjeda, poznanika i kolega s posla da vidi može li išta naći, ali moramo biti oprezni jer je traži vraški mnogo ljudi.” Garrett je uzdahnuo. Nigdje nije bilo zabilježeno. Što znači da je ono što joj se dogodilo ostalo neprijavljeno. Došlo mu je da udari šakom u zid. Možda je bila u vezi s muškarcem koji ju je zlostavljao? Ili je bila slučajna žrtva zločina?

~ 43 ~


“Učini mi uslugu, Vane. Potraži njezine bivše veze. Muškarce s kojima je hodala ili povremeno izlazila, bilo što. Imam neke praznine koje treba popuniti. Resnick nam nije rekao cijelu priču ili je ni on ne zna, a to je teško povjerovati kad znamo o kakvom je pedantnom gadu riječ.” “Što zapravo tražiš, Garrette? Pomozi mi malo. Moram znati što da tražim.” Garrett je protrljao lice. “Mislim da je bila napadnuta. Možda silovana. Prilično sam siguran da je to učinio netko kome je vjerovala. Zato ne znam je li bila zlostavljana, možda ju je neki tip s kojim je hodala mlatio ili ju je seksualno napao. Postoji još nešto osim toga da je vidjela nečije ubojstvo.” “Isuse”, Donovan je tiho rekao. “Da, pričaj mi.” Svi su Kellyjevi imali izražen zaštitnički nagon kad je riječ o ženama i djeci, a Donovan je bio osobito slab na njih. Mnogo puta i na vlastitu štetu jer jednostavno nije mogao odbiti nijedan posao koji je uključivao ženu ili dijete u opasnosti. Žena ga je mogla vrtjeti oko maloga prsta. Obožavao je žene i one su obožavale njega. Garrett ga je zezao da je “ljepši spol” padao na geeka u njemu. Ali prava je istina da je Donovan bio iznimno inteligentan i dobar kao kruh. Žene bi to osjetile i skupljale se oko njega kao muhe. Bio je mirniji od braće. Nije bio krupan i širokih ramena kao ostali. Često bi se osjećao najugodnije kad bi se povukao i prepustio drugima neka vode. Stajao bi sa strane i promatrao. Upravo je zato Donovan imao više informacija o drugim ljudima nego što je Garrett mogao i zamisliti. I nije postojao nitko koga bi Garrett radije imao iza leđa. “Garrette, ono sranje koje je Resnick rekao... Ne možeš joj tako uletjeti ako joj je neki kurvin sin naudio.” Garrett je iskontrolirao ljutnju jer je znao da Donovan samo radi ono u čemu je najbolji. Brine se za ženu. “Znam to, Vane. Sarah... Ona je sad jako ranjiva. Treba joj prijatelj. Ja joj namjeravam biti taj prijatelj.” “Javi mi ako me zatrebaš, može? Tamo sam za jedan dan. U međuvremenu ću još kopati i javit ću ti što sam našao.” “Hvala ti, Vane. A sad se dobro naspavaj. Zvučiš očajno.” “Jebi se.” Garrett se nasmijao i prekinuo vezu. Protrljao je stražnju stranu vrata i zakopao prste u dno lubanje. Bio je umoran i sad mu je vruć tuš zvučao bolje od seksa. Morao se dokopati kreveta i odmoriti se jer je sutra rano ujutro imao nešto obaviti. Po mogućnosti prije nego što se Sarah probudi.

~ 44 ~


9. POGLAVLJE

SARAH je otvorila oči i zabljesnula ju je svjetlost koja je ulazila kroz prozor. Zatreptala je tjerajući pospanost i pogledala na sat. Bila je sigurna da ne vidi dobro kazaljke, pa se premjestila na lakat i škiljila da bi bolje vidjela. Deset sati? Nije mogla vjerovati. Mrljica je skočila na krevet i sumnjičavo je pogledala. Sarah bi svakoga dana prva ustala iz kreveta i mačka bi se uvijek bunila što je miče iz toplog položaja. Sarah se bacila natrag na jastuk i zagledala se u strop. Mačka joj se trljala o tijelo i glasno prela. Spustila je ruku, pomazila je po ušima i kao zahvalu dobila nježno mijaukanje. Otkad je stigla na otok, nije tako dugo spavala. Većinu noći bila je sretna ako bi odspavala nekoliko sati. Progonili su je snovi i bilo je trenutaka kad je odbijala zatvoriti oči jer bi učinila bilo što samo da otjera te demone. No danas nije samo odspavala cijelu noć, nego je spavala dugo nakon svitanja, sve do kasnog jutra. Rastegula se, a onda se ušuškala još dublje ispod pokrivača. Tek tada je shvatila da je panika koju je neprestano osjećala malo popustila. Tjeskoba ju je mučila već mjesecima, toliko da se nije sjećala kako joj je život izgledao bez nje. No jutros se osjećala izvanredno... Lagano. Ležala je još pola sata i samo uživala u miru. Kruljenje u želucu naposljetku ju je natjeralo u kupaonicu da se na brzinu istušira. Kad je završila, zamotala je ručnik oko glave i otišla u kuhinju. Stavila je vodu za kavu i dok je voda vrela i pištala, zagledala se kroz prozor. More je bilo tako plavo da su je boljele oči od pogleda na njega. Sunce je odskakivalo od površine i reflektiralo se poput milijuna sitnih dijamanata. Nigdje nije bilo nijednog oblaka premda se jučer u gradu pričalo o oluji koja se očekivala do večeri. Kad je aparat za kavu zapištao posljednji put, izvadila je posudu i nalila punu šalicu mirisne kave. Jutro je bilo previše savršeno da bi ga provela u zatvorenom. Ideja da sjedne na trijem s kavom doimala joj se božanstvenom, a možda će vidjeti i Garretta. Toplina joj je zagolicala obraze i zatresla je glavom. Ponašala se poput uzbuđene tinejdžerice koja se prvi put zatreskala u nekog dečkića. Ipak se nasmiješila otvarajući ulazna vrata kolibe. Pogled joj je poletio prema moru i zamalo se spotaknula o nešto na pragu. Zateturala je, a kava se prelila preko ruba šalice. Uspravila se, spustila kavu na prozorsku dasku, pogledala u pod i ugledala košaru. Zapanjeno je kleknula kraj košare, izvukla dvije boce bijelog vina i knjige koje su joj ispale u uličici kad je napadnuta. Nježno je milovala hrptove meko uvezanih knjiga i razdvajala ih pregledavajući svaki naslov. Osim onih koje je sama kupila, bilo je i nekoliko novih. Pokraj vina bilo je nekoliko čokolada i presavijena poruka s njezinim imenom. Stiskalo ju je u prsima i smijala se tako široko da su je obrazi zaboljeli. Drhtavim je prstima otvorila poruku. Rekli su mi da nijedna žena ne može odoljeti vinu, knjigama i čokoladi. Uživaj u danu. G Privila je poruku na grudi i ponovno pogledala košaru s poklonima. Otišao je u grad po njezine knjige! Bila je neizmjerno dirnuta pomišlju na Garretta kako ide u grad s ciljem da nađe njezine knjige te da joj kupi vino i čokolade. Oči su joj postale sumnjivo vodenaste dok je ustajala i podizala košaru s poda. Zaboravivši na kavu, smjestila je košaru na vrtni stol i počela pregledavati jednu po jednu knjigu. Kad je izabrala onu koju je prvu htjela čitati, pohitala je natrag u kolibu i stavila vino u hladnjak. Spremila je i čokoladu da se ne rastopi na vrućini, a onda se vratila vani knjizi.

~ 45 ~


Čitala je cijeli sat vremena, a onda otišla u kuću pripremiti ručak. Vino se ohladilo i natočila je čašu koju će popiti uz jelo. Nije se žurila i doista je uživala u hrani dok joj se koža natapala sunčevom toplinom. Danas... Danas nije bila u žurbi. Događaji od prethodnog dana kao da su isparili i prepustila se slobodi, samo je... uživala. Zakunjala je s knjigom na prsima i s nogama podignutim na stolac. Trgnula se iz drijemeža kad joj je teška kaplja kiše pala točno na čelo. Brzo je otvorila oči i ugledala sasvim drukčije nebo nego što je bilo kad je zadrijemala. Umjesto savršeno plavog platna pojavila se gomila ljutih grmljavinskih oblaka koji su se napuhivali na nebu poput golemih klobuka gljiva. Bilo je mračno i sjene su padale po plaži preobražavajući spokojni raj u nešto mnogo zlokobnije. More se valjalo, a zapjenjeni vrhovi valova kotrljali su se njegovom površinom, zapljuskivali plažu i širili se po pijesku. Spustila je noge na pod i protegnula ukočene mišiće. Uzela je čašu za vino i knjige i sklonila se u kolibu. Grizlo ju je razočaranje. Danas uopće nije vidjela Garretta. Garrett je stajao na prozoru i gledao kako Sarah ulazi u kuću. Malo je nedostajalo da ode do nje i probudi je prije nego što se oluja razbukta. Spavala je cijelo poslijepodne, a on ju je gledao iz daljine. Danas je namjerno ostao po strani kako bi joj dao vremena da razmisli o večeri koju su proveli zajedno. Želio je steći njezino povjerenje i shvatio je da je spreman na to da stvari napreduju sporo, koliko god je potrebno, kako bi ostvario taj cilj. Munja je proparala nebo, bljesnula i osvijetlila uzburkalo more. U daljini je odjeknula grmljavina. Oluja je dolazila brzo i sa svakom je sekundom bila sve bliže. Okrenuo se i pustio zavjese da padnu. Volio je dobru oluju. Večer je bila savršena za opuštanje uz pivo i slušanje kiše. Ubrzo se kiša pojačala i počela padati u ravnomjernom ritmu. Lupala je o limeni krov kolibe i prigušeno odzvanjala. Taj ga je zvuk tjerao na zijevanje, letargija mu se proširila tijelom i pretvorila mu mišiće u žele. Izvalio se na kauč i podignuo noge. Naravno, čim se udobno smjestio, zazvonio je satelitski telefon. Podignuo je glavu i pogledao na drugu stranu prostorije gdje je telefon ležao na stolcu pokraj prozora. Sve vrijeme gunđajući, odgurnuo se s kauča i otišao po telefon. “Nadam se da je nešto dobro” rekao je u slušalicu i ponovno se srušio na kauč. “I to mi kaže govnar koji me dva puta probudio?” Garrett se nasmijao. “Baš sam se udobno namjestio, čovječe. Taman sam legao na kauč.” Donovan je podrugljivo otpuhnuo, a onda nastavio. “Želiš li čuti što sam našao ili ne?” Garrett se uspravio na kauču i iznenada se uozbiljio. Želudac mu se zgrčio i duboko je udahnuo. Da, želio je čuti, ali istodobno nije bio sasvim siguran. Uzdahnuo je. “Da, slušam.” “Sarah Daniels živi vrlo običnim životom i stanuje u vrlo običnom stanu. Nitko nije imao reći nijednu lošu riječ o njoj. Koliko sam uspio saznati, u posljednje vrijeme nije bila u vezi. Nema nikakve medicinske dokumentacije osim nekoliko rutinskih pregleda. Upravo pokušavam doći do tih dokumenata, ali potrajat će neko vrijeme. Već je mjesecimabez posla. Nije rasipna, ali ima pozamašan bankovni račun, pa je očito da joj netko pomaže. Ja bih se kladio na Lattimera. Ali, ukratko, normalna je. Šokantno je savršena.” Ne. Nije savršena. Ranjena je. I beskrajno krhka. Garrett je snažno otpuhnuo. “Pa, koji onda kurac?” “Možda si pogrešno protumačio, Garrette. Vidjela je ubojstvo. Boji se svoga brata ili ga pokušava zaštititi. Jedno od to dvoje. To je prilično veliko sranje. Nikakvo čudo što je nervozna.” Gluposti. Da, bila je preplašena i oprezna, ali ima tu još nešto. Garrett je bio siguran da se ne vara. Dodirnuo ju je. Osjetio je koliko je napeta. Vidio je tugu i bol u njezinim očima.

~ 46 ~


“Ne varam se, Vane.” Donovan je uzdahnuo. “Ako je bila napadnuta, a to nikad nije prijavila, onda vjerojatno nije nikome ni rekla. Čak ni najbližima. Nažalost, zločini nad ženama često ostanu neprijavljeni.” Garrett je opsovao znajući da je Donovan u pravu. Ako je Sarah netko naudio, postojala je velika vjerojatnost da je nešto o tome znala samo... ona. I kurvin sin koji ju je napao. “Prokletstvo”, promrmljao je Garrett. “Ovo je zamršeno.” “Nastavit ću kopati. Nazvat ću te ako što pronađem.” “Hvala, stari. Kako je Sophie? I jesi li razgovarao s Rachel?” Donovan se zahihotao. “Uvijek te zanima što ima sa ženama.” Garrett se namrgodio. “Nisam stigao svratiti do Rachel prije odlaska. Samo želim provjeriti je li dobro. Brinem se za nju. I za Sophie. Kad sam otišao, izgledala je kao da je u četrnaestom mjesecu trudnoće.” “Stari, na razglasu si”, upozorio ga je Donovan. Garrett se trznuo. “Jebote. Nije valjda čula što sam rekao?” “Možda je upravo počela plakati, a Sam prijeti da će ti razbiti guzicu.” “Plače?” Kvragu. Morat će joj poslati čokoladu. Hrpu, hrpu čokolade. Trudne žene nisu uračunljive. “Zezam te”, rekao je Donovan smijući se. “Seronjo.” “Rachel je dobro. Zove barem jedanput na dan i pita jesmo li se čuli s tobom.” Garrett se raznježio. Obožavao je Rachel. Oduvijek. Pomisao na to da je bila zabrinuta za njega pomalo ga je raspekmezila. “A Sophie je napokon usporila, na moje i Samovo olakšanje. Danas je provela cijeli dan na kauču s podignutim nogama, a Sam je trčao oko nje. Umorna je i ako uskoro ne rodi, mislim da će Sam prolupati. Već je zaprijetio da će namlatiti liječnika ako joj ne inducira trudove.” Premda je jako volio svoje šogorice i svoju obitelj, Garrett je bio zahvalan što je u ovim trenicima daleko od Sama. Bio je previše osjetljiv na svoju ženu i sve dok ona ne rodi i porod ne prođe kako treba, Sam neće biti baš ugodno društvo. “Kako je tata? Odmara li se?” Donovan se nasmijao. “Mama i Rusty ga izluđuju. Zove ovamo najmanje dva puta svaki dan i moli da ga jedan od nas dođe spasiti. Ne daju mu da jede što on želi. Ne daju mu da radi u željezariji više od nekoliko sati na dan.” Garrett se nasmijao zamišljajući svog robustnog oca kako trpi maltretiranje ženskog dijela obitelji. Dakle, sve je po starom. Kad bi nešto odlučila, Marlene Kelly bila je nemilosrdna. Držala je muža i svih šestero sinova čvrsto pod kontrolom i svaki je pokušaj otpora bio uzaludan. Otkad je tata prije nekoliko mjeseci doživio srčani udar, mama ga je čvrsto držala na uzici i kontrolirala ga željeznom rukom. “A što je s Beavisom i Buttheadom? Još su na nekoj supertajnoj misiji za Ujaka Sama?” “Uh, kad smo već kod njih.” Trnci uzbune pojurili su Garrettovom kralježnicom. Njegova su dva mlađa brata još bila u aktivnoj vojnoj službi i uvijek se brinuo za njih. “Joj. Što je bilo?” “Ništa loše”, Donovan je brzo rekao. “Joe je jučer nazvao Sama. Rekao je da se on i Nathan ne vraćaju ponovno u službu i zanimalo ga je mogu li raditi za KGI.” “Pa, naravno”, rekao je Garrett i frknuo. Olakšanje mu je smanjilo pritisak u prsima. Naravno, KGI nije bio mačji kašalj. Često su obavljali vrlo opasne zadatke, ali Garrettu je bilo draže imati svu svoju braću ispred sebe da im može čuvati leđa.

~ 47 ~


“Da, to je i Sam rekao. Odlaze ponovno za tjedan dana. Joe nije rekao kamo, a to mi se ne sviđa. Inače mi uvijek kaže barem lokaciju. To mi govori da stvari nisu dobre. Ali obojica se žele vratiti kući kad završi ova tura.” “Mama će poludjeti od sreće”, Garrett je rekao sarkastično. Donovan se zahihotao. “Svi njezini pilići na jednom mjestu na duže od tjedan dana? To se nije dogodilo još otkad je Sam bio maturant. Dovest će nas do ludila.” “Bit će lijepo.” “Aha”, složio se Donovan. “Bit će lijepo.” “Okej, dosta čavrljanja. Moram ići. Imam spoj s kaučom”, rekao je Garrett. “Poljubi obje šogorice u moje ime.” “Upravo ti pokazujem srednji prst”, Donovan je progunđao. Garrett se nasmijao i bacio satelitski telefon na stolić za kavu. Kiša je još lupala po krovu, a munje su bljeskale s druge strane prozora poput stroboskopa. Tutnjava grmljavine djelovala je na njega kao sedativ mameći ga u obećanje dugog i ugodnog sna. Zijevnuo je. Vjerojatno bi trebao poći u krevet. Ali to bi zahtijevalo da se pomakne.

~ 48 ~


10. POGLAVLJE

IDUĆEG jutra Sarah je stajala na trijemu svoje kolibe, zagledana u plažu zatrpanu naplavljenim krhotinama i pjenušave valove koji su zapljuskivali obalu. Po pijesku je ležalo razbacano palmino lišće, grane stabala i razni komadi drveta koje je donijelo more, ostaci sinoćnje oluje. Danas je nebo bilo vedro, a lagani povjetarac nosio joj je kosu i bacao je po njezinu licu dok je nepomično stajala i gledala more. Pokušavala je skupiti hrabrost da se vrati u grad. Sama. Ne tražeći Garrettovu pomoć. Ležeći i slušajući kišu i vjetar prošle noći, odlučila je da želi učiniti nešto čime će mu se odužiti za ljubaznost i razumijevanje. Skuhao joj je večeru i vratio izgubljene knjige, a da ne spominje da joj je poklonio čokoladu i vino. Mislila je da te geste zaslužuju nešto zauzvrat i dosadilo joj je da se u njegovu društvu ponaša onako glupavo. Namjerava li dogledno vrijeme provesti skrivajući se na ovom otoku, potrudit će se da barem uživa. Sad joj je ostalo još samo prevladati strah od povratka u grad i spremna je. Duboko je udahnula i zakoračila na pijesak. Meso i pivo očito su bili put do Garrettova srca, ali namjeravala im je dodati nešto slatko. Prebacila je torbu s računalom preko ramena i prije nego što se stigne predomisliti, brzim korakom krenula plažom. Dok bude u gradu, usput može provjeriti e-mail i poslati Marcusu poruku da se ne brine. Nije htjela da postane nervozan i krene za njom. Sigurno je razumio zašto zasad moraju biti što dalje jedno od drugoga. Sve dok ona bude neprimjetna i daleko od Bostona, sve će biti u redu. Nikad ne bi riskirala da ponovno naleti na Stanleyja Crossa. Allen je bio mrtav - i nije se mogla natjerati da zbog toga osjeća ikakvo žaljenje. Jedino je žalila što je njegova smrt Marcusovo djelo. Trebala je odavno otići iz Bostona, ali zaključala se u svoj stan i bojala se proviriti. Bojala se živjeti. S tim je sad gotovo. Vrijeme je da ponovno živi svoj život. Makar bilo ovdje na otoku. Ionako je bila naviknuta iščupati korijenje i iznova izgraditi život na drugom mjestu. Od djetinjstva se selila i prilagođavala. Najprije je otišla u kafić. Uživala je u šalici kave dok je pregledavala elektroničku poštu. Srce joj se ubrzalo kad je vidjela novu poruku od Marcusa. Javi mi jesi li dobro. Brzo je natipkala odgovor uvjeravajući ga da je dobro. Čak se potrudila da odgovor bude malo rječitiji od prethodnih. Napisala ga je tako da zvuči kao da je na produženom odmoru. A možda je i bila. Tko je mogao reći da nije tako? Spremila je laptop u torbu, popila kavu i uputila se prema tržnici. Imajući na umu Garrettov ukus, izabrala je komad govedine, velike krumpire za pečenje i sve dodatke. Ona je više voljela jesti salatu uz meso, ali Garrett očito nije trošio prostor u želucu na laganiju hranu poput zelene salate i rajčica. Proučavala je razne vrste piva i mrštila se jer se nije mogla sjetiti koje je Garrett donio na večeru. Zaključila je da zapravo nije ni važno, izabrala tri različite marke i ubacila ih u košaru. Mali dio tržnice koji je imao funkciju pekare nije nudio ništa što je mislila da bi se Garrettu svidjelo. Sve je bilo previše lagano i voćno, a ona ga je više zamišljala kao tipa koji više voli čisti šećer. Torta će morati poslužiti. Nije imala vremena pripremiti nešto egzotično i složeno. Ne ako ga je namjeravala već danas pozvati na večeru. Kupila je smjesu za tortu i gotovu glazuru premda se inače zgražala nad takvim gotovim proizvodima. Zatim je krenula prema blagajni i platila dostavu teških namirnica do kolibe. ~ 49 ~


Putem kući iznenada je postala svjesna da tiho pjevuši. Zastala je nasred plaže i nasmijala se shvativši da osjeća potpuno blesavo uzbuđenje od pomisli na to da će ponovno vidjeti Garretta. Obujmila se i stisnula ruke, tako sretna i zahvalna što je pomisao na muškarca u njezinoj blizini nije više dovodila u stanje izbezumljenosti. Sarah nije mislila da je odjednom čudotvorno izliječena. Očito to nije mogao biti bilo koji muškarac. Garrett je bio drukčiji. Uz njega se osjećala sigurno. I prvi put otkad je bila napadnuta, osjetila je zanimanje za suprotni spol. Barem će na tome uvijek će biti zahvalna. Nastavila je hodati plažom s komičnim osmijehom zalijepljenim preko cijeloga lica. Dan je bio dobar. I postat će još bolji. Nakon dva sata stajala je na Garrettovu trijemu i preispitivala svoju optimističnu tvrdnju da je dan bio divan. Ruke su joj bile znojne, usta suha, a srce joj je divljački lupalo kao da će joj izletjeti iz grudi. Zašto je ovo tako teško? Nije se bojala Garretta. Nije ga se bojala! Kao da je njezina psiha odbijala suradnju i pritisnula gumb za paniku u njezinu mozgu. To je bilo potpuno iracionalno, ali već je znala da je strah bio sve, samo ne racionalan. I više nego ljuta što joj je panika ozbiljno kvarila dobro raspoloženje, odlučno je stisnula zube i snažno pokucala na vrata. Trenutak kasnije Garrett je otvorio vrata i raširio oči od iznenađenja. To ju je moglo obeshrabriti, ali onda se široko osmjehnuo i vidjela mu je zadovoljstvo na licu. Srce joj je poskočilo i veselo zadrhtalo. Bio je samo u kupaćim gaćama i tako joj izbliza priuštio vrhunski pogled na svoja prsa. Ista ona prsa za kojima je uzdisala iz daljine. Nije bio jedan od onih dotjeranih lijepih dečkića bez ijedne dlake, ravnomjerno preplanule kože, meke poput njezine. Ne, bio je neuglađen, svjetlije kože na trbuhu i prsima nego na rukama i licu. I bio je dlakav. Ali ne poput ružnog vukodlaka. Gornji dio prsa bio mu je posut dlakama, dovoljno da dobije grublji štih, a onda su se sužavale prema dolje u tamnu crtu prema pupku i dovoljno nisko da joj zapale maštu u vezi onoga što se nalazilo ispod pojasa njegovih kupaćih gaća. Lice joj je buknulo i obrazi su joj se tako zategnuli da je mislila da će eksplodirati. Ali nije znala je li to od srama ili uzbuđenja. Pogled joj je odletio prema svježem ožiljku na njegovu ramenu. Imao je i druge ožiljke. Mnogo starije. Neki su bili bljeđi, ali taj na ramenu bio je ispupčen i izgledao je bolno. Pratio je njezin pogled i kliznuo dlanom po ožiljku. Pokajnički se zacrvenjela. “Oprosti. Nisam htjela buljiti. Zapravo, izgleda da jesam. Bila sam znatiželjna. Ipak, oprosti. Još te boli?” Bože, nije prestajala brbljati. Baš je bila idiotkinja. Slegnuo je ramenima. “Nekad više, nekad manje. Hej, baš sam krenuo na plivanje. Ideš sa mnom?” Iznenađeno je zatreptala i zakoračila unatrag. “Plivanje?” Oči su mu zasvjetlucale kao da se zabavlja. “Da. Znaš, to je ona stvar koju ljudi rade u moru? Obično u kupaćim kostimima premda ne bih imao ništa protiv kupanja gol.” “Oh. Pa, zapravo, došla sam te pozvati na večeru.” “Doista? Vrlo rado. Ali nema razloga da se prvo ne okupamo. Osim ako ne spremaš odojka ili nešto slično, pa moraš već sad početi.” Bilo je očito da je zeza i ona se nasmijala kad se pod toplinom njegova osmijeha otopio dio panike koju je osjećala. “Svinju ne, ali kupila sam dosta dobar komad krave.” Protrljao se po trbuhu i uzdahnuo. “Zbilja znaš dovesti muškarca u iskušenje. Onda, što kažeš na plivanje? Pomoći ću ti s kuhanjem kasnije.” “O, ne, nećeš”, rekla je odmahujući glavom. “Prošli put si sve sam napravio. Ovaj put ćeš sjediti na trijemu s pivom koje sam ti kupila dok ja kuham večeru. Već sam ispekla tortu.” “Kvragu. Razmazit ćeš me, ženo.”

~ 50 ~


Obrazi su joj se ponovno zategnuli i toplina joj se proširila u prsa. “I, da, mislim da bih rado išla na kupanje. Idem se presvući pa se ponovno nađemo ovdje.” “Odlično. Čekat ću te na plaži.” Sarah je pohitala natrag prema kolibi i među svojim stvarima tražila kupaći kostim koji je kupila nekoliko dana nakon što je stigla na otok. Još ga nije obukla. Nijedanput. Ali iznenada je imala snažnu želju osjetiti ocean. Kostim je bio jednodijelan i čednog kroja, a to je značilo da je pokrivao sve. Rezan visoko uz vrat, širokih naramenica i sa suknjicom koja joj je padala do polovine bedara. Osjećala se poput bakice premda je sumnjala da bi većina baka ikad odjenula tako ružan kupaći kostim. Znala je da u tom kostimu ne izgleda baš ludo privlačno i mislila je da će joj zbog toga malko splasnuti entuzijazam, ali shvatila je da je jednostavno nije briga. Imala je dojam da Garretta ne smetaju njezina ekscentričnost i čudno ponašanje. Uživat će u današnjem danu makar je to ubilo. U mislima je pokazala Allenu i Stanleyju Crossu srednji prst dok se spuštala stubama s trijema i zakoračila na pijesak ugrijan suncem. Allen je već bio u paklu, a Stanley joj može poljubiti guzicu. Ima li pravde na svijetu, kad-tad pridružit će se bratu na istome mjestu. Kao što je i obećao, Garrett je čekao ispred svoje kolibe i preko ramena je imao prebačen ručnik. Usporila je nekoliko metara od njega shvativši da je zaboravila ponijeti svoj ručnik. “Baš sam blesava”, rekla je. Garrett je podignuo obrvu. “Zaboravila sam ručnik. Moram se vratiti po njega.” Nasmijao se. “Nema potrebe. Možeš uzeti moj. Idemo u more.” Pogledala je prema oceanu i prekrasnom platnu plavetnila koje je svjetlucalo poput kaskade dijamanata. “Je li hladno?” Preuveličano je zinuo kao da se šokirao. “Hoćeš reći da ne znaš je li hladno? Nisi se uopće okupala?” Odmahnula je glavom i namrštila se. “Toplo je. I prilično ugodno. Nema nikakvih sranja na dnu. Pijesak je gladak. Nema morske trave.” Prasnula je u smijeh. “E pa, hvala nebesima što nema sranja na dnu. To bi bilo koma.” Namignuo joj je. “Da si gacala kroz onoliko sranja kao ja, znala bi cijeniti lijepo i čisto more.” “Tko zadnji, magarac!” povikala je i u istom trenutku jurnula prema vodi. “Ma, gle ti nje!” povikao je Garrett. “Prevarantice!” Bacila se u vodu uz glasan pljusak. Garrett je uletio za njom i odmah je gurnuo u val. Izronila je pijuckajući vodu i s kosom zalijepljenom za lice, ali smijala se kao idiotkinja. “Pobijedila sam”, rekla je trijumfalno. “Varala si.” Šmrcala je i micala mokru kosu s lica. “Prema svojim pravilima sam pobijedila.” Garrett se nasmijao. “Naučio sam dovoljno da znam da sa ženom ne valja raspravljati o pravilima.” Okrenula se na leđa i ljuljuškala na blagim valovima gledajući u nebo. “Imao si pravo. More je odlično i nema sranja na dnu.” I Garrett se okrenuo na leđa i raširio ruke pa lijeno plutao uz nju. “Dobro je. Nisam mislio da će biti. Bio sam potpuno spreman na to da ću mrziti ovo mjesto.” Zbunjena njegovim komentarom, pokušala je pogledati u njega, ali joj je more potopila lice. “Zašto si onda došao ovamo?”

~ 51 ~


Neko vrijeme je šutio. “Recimo samo da me moja obitelj prilično jako pritisnula da odem na odmor. Ukrcali su me na avion i sad sam ovdje. Nije mi drago priznati, ali imali su pravo. Trebao mi je odmor. Ponovno osjećam da sam gotovo sto posto onaj stari.” “Gotovo?” “Da, sve sam bliže.” “I ja”, tiho je rekla. Mahao je rukama u vodi i prstima slučajno dodirnuo njezine. Uhvatio joj je jedan prst, samo jedan, ali nije ga puštao čuvajući tu povezanost između njih dok su ih valovi još nježno dizali i spuštali. U tom golemom morskom prostranstvu, gdje miljama naokolo nije bilo žive diše, Sarah se trebala osjećati izolirano i osamljeno. Ali nije. Prvi put u posljednjih godinu dana osjetila je povezanost s drugom osobom. I to s muškarcem. To je pomoglo da joj zacijeli jedan mali dio duše. Dio koji se pitao je li osuđena na to da se zauvijek zatvara kad je s drugim ljudima. Garrett ju je nakon nekog vremena povukao za ruku i primaknuo bliže. Okrenuo se i održavao se na vodi pokraj nje dok je ona još plutala na leđima. “Zabavljaš se?” Spustila je nogu i shvatila da ne može dodirnuti dno. Uhvatila se za njegovu ruku i uspravila se pa je bila iznad površine kao i on. “Aha. Hvala. Zabavljam se. Ovdje je... nekako mirno.” “Prilično smo se udaljili od obale. Misliš li da se možeš vratiti?” Podignula je pogled i zapanjeno zinula kad je shvatila koliko su daleko otplutali od plaže. Nije bila loša plivačica, ali čekao ih je dug put. Mokrim joj je prstom dodirnuo obraz. “Hej, ne brini se zbog toga. Nisam to rekao da te zabrinem. Trebaš se samo uhvatiti za moje rame i plutati. Ja ću odraditi sav posao.” Kao i uvijek. Uvijek joj je pomagao. Uvijek je preuzimao teret na svoja leđa. “Hajde” rekao joj je. “Uhvati se. Ogladnio sam.” Nasmijala se. “Ne možemo to dopustiti. S takvim si tijelom očito u opasnosti da umreš od gladi.” “Sviđa ti se moje tijelo?” Zamalo ju je uništio vragolast bljesak u njegovim očima. Bio je nepopravljiv. A njegova je obitelj mislila da je “uštogljen gad?” Nije imalo smisla. Možda ga obitelj nije razumjela, a možda su zapravo oni bili uštogljeni. Nikad nije upoznala tako ležernog muškarca i punog razumijevanja poput Garretta. Zakolutala je očima kad je shvatila da žica kompliment. “Znaš da imaš odlično tijelo.” “Promatrala si me”, rekao je samodopadno. “Ma, jok”, promrmljala je ispod daha. Uhvatio ju je za ruku i povukao je po tvrdom zidu mišića dok joj se prsti nisu zakvačili za njegovo rame. Prokletstvo, uživala je dok ga je dodirivala. “Drži se. Krećemo.” Zamahnuo je nogama i zaplivao. Ispočetka mu je pokušavala pomoći dok nije shvatila da mu mlataranjem nimalo ne pomaže, nego ga samo ometa. Odustala je i usredotočila se na to da ostane iznad površine, zadovoljna što sudjeluje u toj vožnji. Kad ih je doveo dovoljno blizu obale da je mogao stati na noge, prestao je plivati i počeo gaziti naprijed, a ona se još držala za njegovo rame. Nesigurno je kliznuo prstima po njezinoj nadlanici pa joj gestom pokazao da mu pruži i drugu ruku. Mahala je nogama da bi se tako bočno od njega dovukla iza njega i dala mu drugu ruku. Povlačio ju je sve dok joj obje ruke nisu bile oko njegova vrata i priljubila mu se uz leđa. Zatim je nastavio naprijed, povlačeći ih oboje kroz vodu bez imalo truda. Kako je voda postajala plića, Garrett je sve više virio iznad površine, a Sarah je morala sve više dizati ruke da bi se držala za njega. Stao je kad mu je voda počela dopirati do struka, potapšao je po

~ 52 ~


rukama dajući joj znak da se nastavi držati, a onda je ispružio ruke iza sebe i uhvatio je iza koljena. Podignuo ju je na leđa i omotao joj noge oko svog struka pa nastavio prema obali. Okej, sad je bilo očito da i ona može stati na noge, ali previše je uživala na njegovim leđima da bi mu rekla da dalje može sama. Bila je omotana oko njegova čvrstog tijela i njegove su joj velike šake palile bedra na mjestima gdje ju je držao iznad koljena. Izašao je iz mora i zakoračio na pijesak, ali još je nije pokušavao spustiti sa sebe. Nastavio je plažom prema njezinoj kolibi. Sarah je spustila bradu na vrh njegove glave i zadovoljno uzdahnula. Poželjela je da uspori kako bi ta vožnja što duže potrajala. Ali ipak je prebrzo došao do trijema, okrenuo se i iskrcao je na najnižu stepenicu. “Hvala”, rekla je ležerno. “Nema na čemu. Sad nemaš pijeska po sebi.” te.”

Spustila je pogled na njegove noge i stopala puna pijeska. “Ne miči se. Donijet ću vodu i isprati

Požurila se u kuću i napunila bokal vodom, a onda se vratila i našla ga kako sjedi na sklopivom stolcu. Poslušno je podignuo jedno stopalo pa drugo da ih ona polije vodom, a onda ih spustio natrag na pod. “Nakon onoliko rasprave o ručnicima ostavio sam svoj na plaži”, rekao je. Zatreptala je. Ručnik joj je bio posljednja stvar na pameti. “Nije problem. Skoknut ću unutra i donijeti ručnik. Ako možeš pričekati samo koju minutu, idem se presvući pa ću se vratiti.” “Ne idem ja nikamo”, rekao je lijeno i ispružio ruke iznad glave kao da hvata sunce. Stavio je ruke iza glave i sklopio oči, a ona je jedan dug trenutak stajala prikovana njegovom ljepotom. Bila je neizmjerno očarana njime. Pomisao da muškarac s tako grubim crtama i tijelom punim ožiljaka očito tijelom ratnika - može biti tako nježan i pun razumijevanja jednostavno ju je zapanjila. Prisiljavajući se da se pokrene, ušla je u kuću i požurila se prema spavaćoj sobi gdje je skinula kupaći kostim. Namrštila se kad je spustila pogled i vidjela da joj se pijesak skupio na nekim zanimljivim mjestima. Otišla je u kupaonicu, pustila vodu u tuš-kabini i zakoračila pod hladan mlaz. Sve vrijeme drhteći, brzo je isprala pijesak sa sebe i odlučila da će kad je već ondje, oprati i kosu. Nakon petnaest minuta i s osjećajem krivnje jer je ostavila Garretta da je tako dugo čeka, vratila se s ručnikom na trijem i našla ga u istom položaju u kojem ga je ostavila. Izvaljenog na stolcu, zabačene glave, zatvorenih očiju i potpuno opuštena. “Oprosti što si me čekao”, rekla je. “Imala sam pijeska po sebi, pa sam se istuširala.” Otvorio je jedno oko i zagledao se u nju. “Da, pijesak na osjetljivim mjestima je koma. Koža se može nadražiti od trljanja.” “Želiš li... Želiš li se možda istuširati kod mene? Vjerojatno i ti imaš problema s pijeskom.” Nasmijao se. “Da, dobro bi mi došlo da se na brzinu operem ako te ne smeta da ostanem na večeri u kupaćim gaćama. U suprotnom mogu skoknuti do svoje kolibe, istuširati se i preodjenuti.” Bilo je logičnije da jednostavno ode kući. Ionako je bio blizu. Ali mrzila je pomisao na to da ode, makar i na samo nekoliko minuta. je.”

“Ne smeta me. Možeš slobodno koristiti moj tuš i ručnike. Ali imam samo ženski sapun, žao mi “Samo ću se isprati ako ćeš moći podnijeti miris”, rekao je otežući riječi.

Bilo joj je navrh jezika da mu kaže kako miriše tako prokleto dobro da bi bio grijeh upotrijebiti bilo kakav sapun. “Počet ću spremati večeru dok si pod tušem.” Spustio je noge na pod i ležernim korakom krenuo u kolibu ispred nje. Nestao je u Sarahinoj spavaćoj sobi, a ona je otišla u kuhinju. Toliko joj je leptirića jurcalo trbuhom da joj se zavrtjelo.

~ 53 ~


U njezinoj spavaćoj sobi bio je muškarac. U njezinoj kupaonici. Tuširao se pod njezinim tušem. Gol. Točno u tom trenutku. Nasmijala se. A ona čak nije ni bježala u suprotnom smjeru, hiperventilirala ni šizila na bilo koji drugi način. I to je bio početak. Ovo bi se čak moglo nazvati spojem. Večer provedena u društvu prekrasnog primjerka muškog roda. Začinila je meso, oprala krumpire i sve stavila u pećnicu. Zatim je izvadila tri vrste piva i svoju bocu vina pa izašla na trijem pričekati Garretta. Pojavio se samo pokoju minutu kasnije, bosonog i u kupaćim gaćama. Izgledao je tako slasno da joj je došlo da ga poliže. Protrljao je vlažnu kosu, a kad je zatvorio staklena vrata za sobom, pogled mu je pao na pivo. “O, kvragu, nisi lagala u vezi piva. Osjećam se počašćeno što si ga kupila samo za mene.” Pokazala je rukom prema bocama. “Izaberi. Nisam imala pojma koju marku kupiti, pa sam uzela koliko sam mogla.” “Meni izgleda dobro. Mokro je i hladno, a to je jedino važno.” Sjedili su uživajući u popodnevu, Sarah s čašom vina, a Garrett s pivom. Sunce je zalazilo i uranjalo nebo u živahne nijanse zlatne, ružičaste i ljubičaste boje. Velika narančasta kugla reflektirala se i svjetlucala na vodi bacajući vatrene krakove po mirnoj površini oceana. “Ovo mi je omiljeno doba dana”, tiho je rekla. “Zalasci sunca prekrasni su ovdje na otoku. Svaki put me ostave bez daha.” “Mene podsjećaju na dom”, rekao je Garrett. “Braća i ja znali smo sjediti na stražnjem trijemu, popili bismo pokoje pivo nakon dugog dana i gledali zalazak sunca iznad jezera. Nismo to već jako dugo napravili. Mislim da bismo to trebali češće raditi kad se vratim kući.” Sarah se nasmiješila. A onda se sjetila večere. “Oh, sranje! Moram provjeriti meso!” Požurila se u kuću i čim je ušla, zapljusnuo ju je miris pečenog mesa. Mirisalo je slasno i domaće. I, što je najvažnije, nije zagorjelo. Izvadila je posudu za pečenje iz pećnice i spustila je na štednjak, onda je stavila zaštitnu rukavicu i izvadila dva krumpira iz pećnice. Meso je izgledalo savršeno. Moralo je nekoliko minuta odstajati, pa je stavila krumpire na pladanj skupa s maslacem, sirom i kiselim vrhnjem te ih odnijela van da Garrett može napuniti krumpir dok je još topao. Odmah se vratila u kuhinju i pripremila sebi malu salatu, uzela još jedno pivo za Garretta, narezala meso i umjetnički ga naslagala na okrhnut pladanj. Odgurnuvši vrata bokom, iznijela je hranu i piće na trijem i složila sve na stol da mogu početi jesti. “Odlično miriše”, rekao je Garrett s uživanjem njuškajući zrak. “Moramo brzo jesti ili će nam ovaj povjetarac prebrzo ohladiti meso.” Nasmijao se. “Nikad ne odugovlačim kad je riječ o hrani.” Sarah je sjela za stol i oboje je navalilo na jelo. Garrett je izvadio šokantnu količinu hrane, ali vidjela je kako izgleda njegova tjelovježba i bilo joj je jasno da mu treba mnogo kalorija. Kad su završili s večerom, sunce se još jedva držalo u daljini, a na istoku su na sve tamnijem nebu počele bljeskati zvijezde. “Imam i desert”, rekla je Sarah. Vidjela je kako je živnuo na te riječi. “Čokoladnu tortu. I preljev od čokolade. Unaprijed se ispričavam zbog činjenice da je preljev kupljen u trgovini.” “Nisam izbirljiv kad je riječ o šećeru.” Nasmijala se, a onda zastala kao da oklijeva. “Želiš li... Želiš li da uđemo i unutra pojedemo tortu? Komarci će nas izludjeti ako upalim vanjsko svjetlo.” “Vrlo rado”, rekao je blago. Ustala je i počela skupljati tanjure. Garrett ih je nekoliko naslagao u ruke i krenuo za njom u kuhinju. ~ 54 ~


“Sjedni”, rekla mu je. “Ja ću kasnije pospremiti nered.” Smjestio je krupno tijelo na drugi kraj šanka i gledao je kako vadi tortu i tanjuriće. Sebi je odrezala mali komad, a Garrettu jedan pozamašan i gurnula ga po površini šanka prema njemu. Odlučila je ostati na nogama da budu okrenuti jedno prema drugome. Istinu govoreći, uživala ga je gledati. “Hvala ti za ono danas”, rekla je. Podignuo je pogled i znatiželjno je gledao. “Kupanje. Baš sam se zabavila. Godilo mi je da se malo opustim. More je fantastično. Ovdje je sve fantastično.” Trudila se da joj glas zvuči što vedrije i da govori kao što bi bilo tko drugi pričao o godišnjem odmoru, ali nikako nije uspijevala ukloniti notu sjete iz glasa. Bilo joj je teško ne osjećati krivnju ili si dopustiti da makar na trenutak zaboravi na oprez kad je istina lebdjela tako blizu površine. Jedan je čovjek bio mrtav, a ona je bila upletena - odgovorna - bez obzira na to što nije povukla okidač. Vjerojatno ju je čak i sad tražio pozamašan broj ljudi. Među njima bio je i Marcus premda nije mogla zamisliti da je on ne bi uspio naći kad bi to zaista naumio. Mislila je da Marcus vjerojatno već zna gdje je, ali nije bio budala. Zacijelo je znao da nije pametno da mu bude blizu dok traje istraga Allenova ubojstva. U svojim prvim e-mailovima neprestano ju je pitao gdje je, a sad ju je samo pitao je li dobro. Da, vjerojatno je točno znao gdje je. Stanley Cross bio je sasvim druga priča. Drhtavica joj je prostrujala vratom. Nije bio tip čovjeka koji će mirno sjediti i dopustiti da organi vlasti sami istražuju ubojstvo njegova brata. On će je također tražiti, a Sarah je dobro znala na kakve je okrutnosti taj čovjek sposoban. “Ne izgledaš kao da misliš o nečemu fantastičnom”, progovorio je Garrett. Iznenađeno je vratila pogled na njega i vidjela da je zamišljeno promatra. “Oprosti. Na trenutak sam odlutala.” “Gdje god da si odlutala, rekao bih da izlet nije bio ugodan.” “I nije.” “Želiš li razgovarati o tome?” Nije mogla reći što ju je više iznenadilo. Njegovo otvoreno pitanje ili to što je na trenutak osjetila snažnu potrebu da se oslobodi tog tereta. Mogla je zamisliti kako bi taj razgovor tekao. Garrett joj je djelovao kao tip koji gleda na stvari crno-bijelo. Bez nijansi sive. A cijela njezina situacija bila je tako mutna da bi u usporedbi s njom močvarna voda izgledala poput kristalnog karipskog mora. “Ne želim uništiti dan, bio je savršen”, rekla je jednostavno. Napeto ju je gledao ravno u oči. “Svatko treba nekog s kim može razgovarati, Sarah. Ako se ikad predomisliš, ne smeta me da budem ta osoba.” Nasmiješila se, a iskrenost u njegovu glasu ispunila joj je tijelo toplinom sve do nožnih prstiju. “Hvala ti, Garrette. Bio si divan.” “Ne, hvala tebi” uzvratio je. “Večera je bila odlična. Desert je bio ukusan. A društvo je vrhunsko.” Ustao je izgovarajući posljednje riječi i Sarah je preplavila panika. A onda joj je došlo da se nasmije. Nije paničarila zato što je bio u njezinu osobnom prostoru, nego zato što se spremao otići. “To je najmanje što sam mogla. Mnogo si učinio za mene, Garrette. Zaista ti ne mogu dovoljno zahvaliti.” Nasmiješio se. “Nije to ništa. Možda se vidimo sutra.” Riječi su više zazvučale kao pitanje i shvatila je da je njoj prepustio odluku. “Voljela bih. Možda bismo ponovno mogli na kupanje.” Ispružio je ruku preko šanka i stavio je na njezine šake. Bila je topla i pomalo gruba. Osjećaj njegovih prstiju na njezinoj koži bio je električari. Vrućina joj se skupila u želucu i bila je šokirana svojom nagonskom reakcijom. I time što je bila u stanju reagirati. Poželjela je potrčati oko šanka i ~ 55 ~


zagrliti ga. Poželjela je učiniti mnogo više od toga, ali samo je stajala na mjestu, nepomično, sa željom da taj trenutak nikad ne završi. “Bit ću u blizini.” Maknuo je ruku s njezinih i savila je prste kako bi što duže zadržala taj osjećaj. Osmjehnuo joj se i veselo mahnuo, a onda izašao iz kolibe i ostavio je u kuhinji da zuri za njim još dugo nakon što je otišao.

~ 56 ~


11. POGLAVLJE

IDUĆEG dana stigla je nova oluja i do ranog poslijepodneva nebo je bilo prijeteće crno, a vjetar je bez prekida puhao iz smjera oceana prema obali. Sarah je bila nemirna. Jutros kad se probudila, bila je puna života i spremna za pokret. Isplanirala je odlazak u grad po potrepštine za piknik, a onda je namjeravala otići do Garrettove kolibe i pozvati ga na kupanje i kasni ručak. A sad je zaglavila u kući i gledala kako pada kiša, a htjela je biti vani. S Garrettom. Sklupčala se s jednom od knjiga koje joj je Garrett kupio i otvorila posljednju čokoladu. No u njoj je još gorjela nada da će se Garrett ipak pojaviti. Nije mogla točno odrediti trenutak kad je počela računati na njegovo društvo, ali nekako se došuljao, provukao se kroz njezine obrambene zidove i otkrila je da joj se to svidjelo - i to prilično. Bilo je lijepo imati prijatelja. Nekog s kime se mogla opustiti, makar i nakratko. Pojela je meso koje je ostalo od večere. Čak i jednu krišku čokoladne torte. A onda se vratila knjizi, ali kako je nebo postajalo sve mračnije, a vjetar sve jače puhao, počela je osjećati nemir. Naposljetku je odustala od pokušaja da čita kad je shvatila da je istu stranicu pročitala najmanje deset puta. Hodala je od prednjeg prozora koji je gledao na plažu do bočnog prozora koji joj je nudio pogled na Garrettovu kolibu, i tako bezbroj puta. Valovi su se ljutito razbijali o plažu, a more koje je dan prije bilo boje akvamarina, sad je bilo sivo i zlokobno. Ponašala se nerazumno i previše je dopuštala tjeskobi da je obuzima. Iznenada su svjetla u kući zatreperila i puls joj je pojurio za otprilike dvadeset otkucaja u minuti. Držala je dah dok podrhtavanje nije prestalo i izdahnula od olakšanja. Od stresa joj je lupalo u glavi. Trebala joj je tableta protiv bolova, popit će je, otići u krevet i nadati se boljem sutra. Nema razloga da sutra ne ode na to plivanje i piknik. Progutala je tabletu, popila čašu vode i presvukla se u pidžamu. Mrljica je već čekala na krevetu jer je odmah nakon prvog udara munje pobjegla sa svoga položaja pokraj Sarah na kauču. “Kukavice”, rekla joj je Sarah uvlačeći se ispod pokrivača. Mrljica ju je pogledala kao da joj dosađuje i počela lizati šapu. “Ako ništa drugo, mogla si mi barem praviti društvo.” Mačka je spustila bradu na madrac i zatvorila oči pokazujući Sarah koliko je zadivljena. Uzdahnuvši, Sarah je ugasila svjetiljku i ušuškala se ispod pokrivača. Dugo joj je trebalo da zaspi, a kad joj je san napokon došao na oči, bio je isprekidan slikama iz prošlosti koje su se miješale s događajima iz sadašnjosti. U snu je trčala, a Stanley je trčao za njom s krvavim nožem u ruci. Čak i dok se borila sa snom znajući da nije stvaran, nije mogla otresti veo sna sa sebe da slike prestanu bljeskati. Povikao je njezino ime. Glas mu je zvučao poput pucketavog šapata. Namrštila se. Imao je strani naglasak. Stanley nije imao naglasak. Ponovno ga je čula i ovaj je put širom otvorila oči baš u trenutku kad se nebom prolomio još jedan tutanj grmljavine. Nepomično je ležala, tako mirno da su joj se prsa jedva dizala i spuštala sa svakim dahom. Začula je škripanje u hodniku prema kuhinji. Skočila je s kreveta i zbacila Mrljicu s pokrivača. O, Bože, o, Bože! Kako će izaći ako je netko u kuhinji? Pogled joj je pao na klimavu komodu koju je dovukla ispod prozora. Iz sadašnje perspektive to baš i nije bila dobra ideja. Ipak, bude li posve tiha, moći će je odgurati dovoljno da se uspije provući kroz prozor i potrčati prema Garrettovoj kolibi. Tko bi uopće mogao doći po nju? Policija se sigurno ne bi šuljala po kuhinji. Samo bi upali u kuću, uhitili je i odveli. Ali što ako je to netko koga je Stanley poslao po nju? ~ 57 ~


Ta joj je misao poslala drhtaj jeze niz kralježnicu koji ju je gotovo paralizirao. Morala se prisiliti da se pomakne i prevlada paniku koja joj se širila tijelom poput požara. Odgurala je komodu od prozora, držeći dah i moleći se da nikakvim zvukom ne otkrije uljezu da bježi iz kuće. Prozor je kliznuo prema gore i zaškripao. Sarah nije čekala da otkrije je li uljez čuo taj zvuk. Bacila se kroz prozor i bolno doskočila na tlo. Kliznula je u blato pokušavajući se osoviti na noge, spustila ruke da se osloni, a onda se ponovno bacila naprijed. Potrčala je što je brže mogla prema plaži upadajući stopalima u natopljeni pijesak. Kiša je pljuštala po njoj i zalijepila joj kosu i pidžamu za tijelo poput druge kože. Jedino je mislila kako se što prije želi dovući do Garretta. TRNCI uzbune projurili su Garrettovim zatiljkom i digli mu svaku dlaku na glavi. Otvorio je oči samo nekoliko sekundi prije nego što je na ulaznim vratima odjeknulo glasno lupanje. Istog trena se razbudio, posegnuo za pištoljem ispod jastuka i skočio na noge. Bio je već na pola sobe, kad je začuo Sarahin glas. “Garrette!” Otvorio je vrata i ugledao je kako stoji na njegovu trijemu mokra do kože. Kosa joj je bila zalijepljena za lice, a s vrhova je kapala voda. Prije nego što je stigao bilo što reći ili upitati, bacila se na njega. Udarila je ravno u njegova prsa i ovio je ruke oko nje zaustavljajući ih oboje da ne padnu. Divlje se tresla i ukopala se još dublje u njega kao da traži način da se potpuno zakopa u njegovu zaštitu. Srce joj je lupalo na njegovim prsima. Premda je želio samo stajati ondje i držati je u naručju, morao je saznati što ju je to tako jako prestrašilo. Povukao ju je za sobom u kuću i zatvorio vrata za njom. Spustio je pištolj na stolić pokraj prozora i nježno je odmaknuo od prsa. “Sarah.” Stavio joj je ruke na ramena i natjerao je da podigne pogled. Nije znao je li mokra od kiše ili suza, ali oči su joj bile velike, a zjenice raširene. Dodirnuo joj je obraz i vidio da joj je koža hladna poput leda. Zadrhtala je od njegova dodira i pokušala mu se ponovno ugurati u naručje. “Sarah” ponovio je. Ovaj put odlučnije. “Sto se dogodilo? Što nije u redu?” Zabrinula ga je praznina u njezinu pogledu. Drhtanje nije prestalo i zapravo se samo pogoršavalo kako je postajala svjesnija što se dogodilo. Tako se jako tresla da su joj koljena popustila i srušila bi se na pod da je nije jače stisnuo za ramena i održao na nogama. Opsovao je i povukao je prema kauču pa je posjeo na njega. Ostavio ju je samo toliko dugo da dohvati deku, a onda je nježno omotao oko nje i namjestio joj rubove ispod brade da joj bude toplo. Usne su joj drhtale i zatvorila je oči, a lice joj se snuždilo. Pognula je glavu i zgrbila ramena kao da se zatvara od svijeta. Sjeo je kraj nje i povukao je u naručje pa je stisnuo uza se kako bi njegova toplina prešla na njezinu pothlađenu kožu. Zanemarivši činjenicu da je bila potpuno mokra, smjestio joj je glavu pod svoju bradu i gladio joj mokru zapetljanu kosu. “Hej, sve je u redu. Sad si sa mnom. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Na sigurnom si.” Priljubila se još više u njegov zagrljaj, izvadila ruke ispod deke i očajnički ga uhvatila za struk. Naposljetku je odustao od pokušaja da je zadrži na jednom mjestu i povukao je u krilo. Nagnuo se unatrag, jednom rukom povukao deku i oboje ih pokrio. Pomirio se s tim da iz nje neće izvući ni riječi dok šok malo ne popusti, pa se samo usredotočio na to da je ugrije i barem malo ublaži strašni strah u njezinim očima. “Sve je u redu”, ponavljao je gladeći je po ruci. “Na sigurnom si. Udahni duboko.” Drhtala je uz njega, a on ju je stisnuo još jače. Bili su tako čvrsto omotani jedno oko drugog da mu se odjeća potpuno smočila priljubljena uz njezinu.

~ 58 ~


Postupno su joj se otkucaji srca usporili i nije više osjećao kaotične udarce njezina pulsa. Udarila je u njegovu bradu dok je podizala glavu kako bi pogledala na drugi kraj prostorije prema stolu na kojem je stajao Garrettov pištolj. “Imaš pištolj”, tiho je rekla. Trznuo se. Nije ga iznenadilo što je primijetila taj detalj. Vjerojatno je bila jedna od onih žena koje su padale u nesvijest od pogleda na oružje. “Aha.” Odmaknula se od njegovih prsa i pogledala ga u oči. “Mogu li ga uzeti?” Kad je riječ o “koji kurac” trenucima, ovo je bio jedan od najvećih. Ali ona je bila smrtno ozbiljna. U njezinu je pogledu bilo odlučnosti koja mu je govorila da je doista željela da joj da svoj pištolj. Sranje. Dodirnuo joj je obraz i pustio prste da joj kliznu po čeljusti. Povukao je jedan mokri pramen koji joj se tvrdoglavo zalijepio za kožu i stavio joj ga iznad uha. “Sarah, dušo, reci mi što se dogodilo.” Duboko je udahnula i ponovno izdahnula. Dah joj je izašao poput isprekidanog mucanja preko usana. “Netko mi je bio u kolibi. Čula sam ga.” Garrett se uspravio i gotovo je srušio sa svog krila. Uhvatio ju je za ruke i povukao je natrag prema sebi, ali nastavio je sjediti uspravno dok je razmišljao o tome što je rekla. “Kako si, kvragu, izašla iz kuće? Je li ti naudio? Reci mi što se dogodilo. Sve.” “Ispuzala sam kroz prozor. Znam da zvučim kao najveća kukavica na svijetu, ali nisam mogla ništa drugo nego ležati, bila sam užasnuta. Morala sam se natjerati da ustanem.” Nesvjesno joj je spustio usne na kosu da je utješi. “Ne budi tako stroga prema sebi, srce. Strah je u stanju čak i najjaču osobu učiniti nepokretnom. Ispričaj mi ostatak.” “Odgurala sam komodu od prozora i ispuzala van.” “Gdje si čula zvukove?” Namrštila se. “U kuhinji. Čulo se škripanje. Kao da netko otvara kuhinjski ormarić. To me probudilo. Najprije sam mislila da sanjam.” “Je li moguće da si doista sanjala?” Hitro je podignula glavu, a u očima joj je buktjela vatra. “Nisam luda, Garrette. Bio je u kući. Čula sam ga.” “Pssst. Vjerujem ti, Sarah.” “Ne mogu ostati ovdje.” Izgovorila je kroz jecaje. “O, Bože, ne mogu to.” Udarala se šakom po prsima, a onda joj je glava pala naprijed na njegovo rame. Garrett je ovio ruke oko nje i zibao je u naručju šapućući joj utješne besmislice na uho. Podsjetila ga je na Rachel tako slomljena i uplašena. Sarah je hodala po rubu i zapitao se hoće li ovo biti posljednja kap zbog koje će konačno izgubiti pribranost. Slomit će se, prije ili kasnije. Nitko ne može tako dugo izdržati pod pritiskom. Ne nakon svega što joj se dogodilo. “Ne moraš biti u svojoj kolibi”, rekao joj je tiho. “Možeš ostati ovdje sa mnom.” Osjetio je kako se ukočila, a onda se odgurnula od njega. U tom je trenutku znao da je shvatila da mu je blizu. Da ga dodiruje. Dopustila mu je da je tješi. Njezin je početni strah dovoljno splasnuo da je ponovno dignula sve ograde i vratila se u mentalno stanje kad treba misliti kako sačuvati sebe. Oči su joj postale nemirne i pomicala se sve dalje od njega, ali Garrett je ovaj put ustrajao i nije ju puštao. Pažljivo ju je gledao tražeći znak da je doista uznemirena njegovim prijedlogom, ali zapravo je vidio nesigurnost, ne strah. “Sarah, slušaj me. Želim da ostaneš ovdje dok ja odem provjeriti što je s tvojom kolibom.” Odmahnula je glavom, ali stavio joj je prst na usne i ušutkao je. “Dok me ne bude, želim da odeš pod vruć tuš. Donijet ću ti stvari iz kolibe. Smrzavaš se.”

~ 59 ~


Uhvatila ga je za ruku i omotala hladne prste oko njegove šake. “Garrette, ne možeš ići! Što ako je još tamo?” “Bome se nadam da jest.” Podignuo ju je sa sebe i smjestio na kauč, a onda joj povukao deku preko koljena i ugurao joj rubove oko vrata. “Molim te, budi oprezan”, preklinjala ga je. “Ponijet ću pištolj. Najprije pucam, a tek onda postavljam pitanja. Želim da odeš pod vruć tuš dok se ne vratim. Razboljet ćeš se.” Prstima joj je pogurao bradu uvis. “Može?” Kimnula je i Garrett je ustao. Vratilo joj se nešto boje u obraze i izgledala je kao da je svjesnija svoje okoline. Bit će dobro dok on ode provjeriti stanje u kolibi. Ali nije namjeravao riskirati. “Zaključaj vrata dok si u kupaonici. Ne izlazi dok se ne vratim i kažem ti da je sve u redu.” Ponovno je kimnula, Garrett je uzeo pištolj i krenuo prema vratima. Otvorio ih je i stao, a onda se okrenuo prema njoj i ulio dovoljno čvrstoće u svoje riječi da ga smjesta posluša. “Idi u kupaonicu. Odmah.”

~ 60 ~


12. POGLAVLJE

SARAH je gurnula lice pod mlaz tuša. Umjesto da pusti što topliju vodu, ona se odlučila za hladnu kako bi se riješila strašnog straha koji joj se još tiskao uz rubove svijesti. Kad nije više mogla podnijeti da joj se hladna voda slijeva po koži, okrenula je na tako vruću da ju je pekla. Stajala je pod tušem i pokušavala se ugrijati dok se mala kupaonica punila parom. Zatvorila je oči i pustila vodu da joj pada po promrzloj koži zagrijavajući krv koja joj se sporo vukla venama. Je li poludjela? Je li ova večer bila samo jedna golema halucinacija? Ne, netko je doista bio u njezinoj kuhinji. U njezinoj kući. I nije to umislila. Predobro je poznavala svaki zvuk koji je proizvodila kuća. Znala je koje daščice škripe. Znala je kako zidovi stenju kad puše prejak vjetar. Zvukovi koje je večeras čula dolazili su od provalnika i odmah se probudila, nepokolebljivo uvjerena da nije sama. Dugo je ostala pod tušem i na čelu joj se počeo skupljati znoj od vrućine. Bila je potpuno mlohava i toplina je ulazila duboko do mjesta gdje ju je neumoljivo stiskala hladnoća. Podignula je ruku i zatvorila vodu, a potom je nekoliko sekundi samo stajala i duboko disala prije nego što je odgurnula zastor tuš-kabine i iskoračila na otrcani otirač. Uzela je jedan od uredno složenih ručnika s police iznad nužnika i omotala ga oko sebe. Uzela je još jedan pa ga čvrsto omotala oko kose, a onda odmotala onaj oko tijela kako bi dovršila brisanje. Sjetivši se što joj je Garrett rekao, zatvorila je poklopac na WC školjci, sjela na nju i čvrsto stegnula ručnik oko sebe. Što Garrett sad radi? Ne bi podnijela da mu se što dogodi. Što ako ga je poslala u klopku? Što ako onaj tko je bio u njezinoj kolibi još nije otišao, nego čeka da se ona vrati? Ako ga je Garrett iznenadio, možda će ga ubiti ili raniti. A ona je zatvorena ovdje. Sama. Nije smjela pustiti Garretta da ode. Mogli su pričekati do jutra da se razdani i da prođe oluja. Onda bi otišla po svoje stvari i izgubila se odavde. Vrijeme je prolazilo izluđujuće sporo. Nije više mogla podnijeti tako sjediti, pa je ustala i koračala gore-dolje malom prostorijom. Dva koraka do vrata. Dva koraka natrag do WC školjke. Gdje je on više? Skinula je ručnik s glave i provukla prste kroz mokru kosu namještajući pramenove oko lica. Još je izgledala poput mokrog uplašenog štakora, ali ona divljina u njezinim očima malo je popustila. Zjenice su joj bile normalne veličine i u obraze joj se vratila boja vjerojatno zahvaljujući vrućem tušu. Koliko je već prošlo? Mislila je da prošao cijeli sat, ali možda je bila riječ o samo nekoliko minuta. Ipak je ostala u kupaonici kako joj je Garrett rekao i nije otključavala vrata. Koliko god ju je plašilo što nije znala što se događa, pomisao na to da bude ranjiva ulijevala joj je još veći strah. Kosa joj je već gotovo bila suha kad je čula korake na hodniku. Zadržala je dah i potpuno se umirila napevši uši. “Sarah, ja sam. Garrett. Vratio sam se. Možeš otvoriti vrata.” Ispuhala se poput probušenog balona. Na trenutak je ostala sjediti, preplavljena tako snažnim olakšanjem da nije mogla skupiti snagu i ustati. Naposljetku je zateturala dok se dizala na noge, napravila dva koraka do vrata kupaonice i počela ih otključavati. Vrata su se otvorila i s druge strane stajao je Garrett s Mrljicom u rukama. Mačka očito nije bila oduševljena i bila je mokra od vrha repa do pokislih ušiju. Ni Garrett nije izgledao mnogo bolje. Brzo se okrenula po suhi ručnik, a onda uzela mačku od Garretta i privila je uz sebe. Garrett je ispružio drugu ruku u kojoj je držao njezinu torbu. “Spakirao sam ti odjeću. Odjeni se i dođi u kuhinju. Kad se presvučem, izvadit ću nam nešto za pojesti i popiti.”

~ 61 ~


Spustio je torbu pokraj njezih nogu i tek tada se sjetila da na sebi ima samo ručnik. I jako mokru mačku. “Želiš li da odnesem Mrljicu da se možeš odjenuti?” Bez riječi mu je vratila životinju i ručnik pa stavila obje ruke preko grudi da joj ručnik ne bi kliznuo s tijela. Povukao se bez ijedne riječi i zatvorio vrata za sobom. Brzo se odjenula ne zamarajući se time je li odjeća usklađena. Zanimalo ju je što je Garrett našao u kolibi. Nije djelovao previše uzrujano, pa je bilo moguće da je njezin posjetitelj već nestao. Ugurala je sve stvari natrag u torbu i objesila ručnik na stalak da se suši. Ne dirajući ništa od toaletnih potrepština koje je Garrett donio, požurila se iz kupaonice i zaputila se prema dnevnoj sobi. Mrljica je sjedila na kauču i čistila se, a Garrett je šuškao u kuhinji. Krenula je u njegovu smjeru pa zastala na vratima i gledala ga kako ulijeva čaj u dvije čaše. “Sto si našao?” Okrenuo se s čajem u ruci i pružio ga njoj. Uzela je hladnu čašu i stisnula je između obje šake pa otpila malo slatke tekućine. “Ništa”, odgovorio je. “Ništa? Otišao je? Pretpostavljam da je to dobro. Bojala sam se da ćeš doći u kolibu i iznenaditi ga”, brbljala je. Garrett ju je pogledao, a u očima mu je zaiskrilo suosjećanje. Nije joj se sviđao taj pogled. Prethodio je nečemu što nije željela čuti. Spustila je čaj na kuhinjski pult i ispravila ramena. “Što je?” Garrett se namrštio i stavio joj ruku na rame pa je poveo natrag u dnevnu sobu. “Dušo, nisam našao nikakav trag da je netko provalio u kuću.” Ljutito se okrenula prema njemu. “Sto to znači? Misliš da sam umislila? Misliš da sam luda, je li tako?” Namrštio se. “Sjedni i smiri se.” Iznenađena strogošću njegove naredbe, nesvjesno se pokorila i sjela na kauč pokraj Mrljice. “Ne mislim da si luda, okej? Samo kažem da nisam našao nikakav znak da je netko bio u kolibi. Ali vani pada kao ludo. Možda je kiša isprala tragove. Nisam baš dobro vidio, ali nisam pronašao ama baš nikakve tragove. Sutra ću moći malo bolje pogledati. Jedino ti mogu reći da ako je netko bio unutra, više nije tamo.” Još jedan udar groma bljesnuo je dnevnom sobom i tlo pod Sarahinim nogama je zadrhtalo. “Nisam umislila. To nije moguće. Ili jest?” Glas joj je napuknuo i posljednja je riječ izašla kao visok histerični ton. Garrett je uzdahnuo. Lagano joj je pridignuo bradu i zagledao joj se u oči tako da joj je duboko plavetnilo njegovih očiju palilo zjenice. “Sarah, slušaj me. Nisam rekao da ti ne vjerujem. Samo ti govorim što sam našao. Ili što nisam našao.” “Žao mi je”, rekla je tiho. “Žao mi je. Nisi ti kriv. Bože, pojavila sam se ovdje kao neka luđakinja. Probudila sam te. Natjerala sam te da izađeš na kišu, da hvataš nekog nepostojećeg provalnika.” Ustala je i Garrettova joj je ruka pala s lica. “Trebala bih poći. Najozbiljnije. Priuštila sam ti dovoljno muke.” Pokušala se progurati pokraj njega, ali zgrabio ju je za ruku i nježno ovio prste oko nje. Povukao ju je prema sebi i opasno približio svojim usnama. “Ne ideš ti nikamo. Ostaješ ovdje sa mnom.” Zaustila mu je odgovoriti, ali Garrett ju je šokirao poklopivši joj usne svojima. Poljubac je bio električan, poput munje kroz tijelo koja joj je spržila živčani sustav. Stavio joj je ruku oko vrata i zario prste u kosu držeći je na mjestu. Senzualno je klizio usnama po njezinima, nježno ali tako zahtjevno da su joj se koljena zatresla od snage njegova dodira. Nikad nije doživjela takav poljubac. Nije ju samo dodirivao usnama kao da je riječ o običnoj nježnoj gesti. Poljubac je bio požudan. Vruć i posesivan. Kao da je nečujno položio pravo na nju i to ~ 62 ~


ju je trebalo uplašiti. Trebala je vrištati iz petnih žila, ali samo je nijemo zurila u njega kad se odmaknuo, a oči su mu svjetlucale na slabom svjetlu. “Ostat ćeš” rekao je tonom glasa koji nije dopuštao raspravu. A ona je shvatila da kima. “Odlično. Sad kad smo to riješili, idem ti staviti čiste plahte na krevet.” Uhvatila ga je za ruku još tako šokirana da je jedva uspijevala oblikovati ono što je htjela reći. “Nemoj. Spavat ću ovdje na kauču.” Odmahnuo je glavom. “Možeš u krevet.” “Garrette, ne. Okej? Dobro sam. Kunem se. Nema šanse da ti staneš na ovaj kauč, a sasvim sigurno nećeš spavati na podu. Ja mogu spavati na kauču.” Nestrpljivo ju je pogledao, a onda uzdahnuo. “Što kažeš na to da oboje spavamo na krevetu?” Shvatila je da odmahuje glavom prije nego što je izgovorio rečenicu do kraja. Panika joj je proletjela kralježnicom. Trnci su iskočili i raširili joj se tijelom bockajući joj kožu poput sitnih žileta. Dodirnuo joj je obraz. “Sarah, slušaj me. Neću ti nauditi. Razumiješ li? Krevet je dovoljno velik. Možemo staviti jastuke između sebe. Ja ću se držati svoje strane, a ti svoje. Ne želim da budeš sama u dnevnoj sobi jer je kraj ulaza, a to nam ostavlja dvije mogućnosti. Ili ćemo oboje spavati na krevetu, ili ću se ja morati ispružiti na podu kraj tebe ako baš inzistiraš na tome da spavaš ovdje na kauču.” Ponašala se glupo. Znala je to, ali nije se mogla oduprijeti strahu koji ju je preplavio. Bio je iracionalan. Kao da je bila slijepa. Ali zar je strah ikad bio razborit? Željela je vjerovati tom čovjeku. Ni to nije imalo smisla, ali ipak je to željela. Problem je bio u tome što nije mogla tek tako odlučiti da mu vjeruje ili da mu želi vjerovati i nastaviti se ponašati poput normalne osobe. Njezina glava nije marila za ono što je govorilo srce. Glava joj je govorila da prestane biti blesava i da se urazumi. Garrett je dugo zurio u nju, a onda je zavukao ruku iza sebe i izvadio pištolj. Držao ga je za cijev i pružio dršku prema njoj. Gledala je u pištolj, a onda podignula pogled na njegovo lice i zbunjeno nabrala čelo. “Možeš spavati s ovim ispod jastuka. Tako ćeš biti sigurna od mene. Neću se cijelu noć ni pomaknuti. Ne samo da sam naviknuo spavati u jednom položaju, nego sasvim sigurno neću riskirati da te uplašim pa da mi odvališ jaja.” Pokušala se nasmiješiti, ali nije mogla prestati razmišljati o tome kako joj je život postao žalostan. Zar je jedino tako mogla dopustiti muškarcu da spava u istom krevetu s njom - ako joj ponudi pištolj za samozaštitu? Zatvorila je oči. Isuse. To ju je naljutilo. Vraški ju je naljutilo. Napokon je odmahnula glavom. Garrettov se pogled smekšao dok je gurao pištolj natrag u hlače. “Sarah, kunem ti se da me se nemaš razloga bojati.” Kimanjem je prihvatila njegovo obećanje i ponovno sjela na kauč. Mrljica je završila s uređivanjem pa joj je prišla i počela se trljati o Sarahinu ruku. Pomazila je mačku i pustila da joj ta jednostavna gesta smiri napete živce. I trudila se ne razmišljati o tome da će spavati samo nekoliko centimetara od Garretta.

~ 63 ~


13. POGLAVLJE

BLIJEDE nijanse svitanja bojile su sobu sjenama koje su postupno postajale sve svjetlije. Garrett je ležao na boku glave naslonjene na ruku i gledao preko pregrade od jastuka prema mjestu na kojem je Sarah spavala. Cijelu noć nije se ni pomaknula. Znao je jer je spavao laganim snom i redovito se budio provjeravajući kako je ona. Ležala je stisnuta na boku, okrenuta prema njemu, i povukla se što je više mogla do ruba kreveta, a da ne padne s njega. Mrljica joj je spavala uz prsa, sklupčana u krzneno klupko. Mačka je trenutačno bila budna i lijeno lupkala po pramenovima Sarahine kose koji su joj padali po ramenu. Premda je spavala, na Sarahinu licu nije bilo mira. Čelo joj je bilo naborano, a usne stisnute u čvrstu crtu kao da je svom snagom stisnula zube. Ispod očiju joj je vidio tamne mrlje, kao da noćima nije dobro spavala. Vjerojatno i nije. Bilo mu je drago što je ovdje čvrsto spavala. Možda se s njim osjećala sigurno. Ili barem onoliko sigurno koliko se to može sa strancem. Ispružio je ruku preko jastuka i prstom joj dotaknuo obraz, a onda ga nježno povukao niže prema bradi i usnama. Usnama koje je prošlu večer okusio. Glasno je uzdahnula i lice joj se opustilo, a napetost na njemu popustila. Bio je budala što se toliko zagrijao za ženu koja je očito vukla gomilu prtljage. Bilo je bezbroj razloga zbog kojih se prema ovome trebao odnositi kao prema bilo kojem drugom zadatku. Zacijelo je najveći papak na svijetu kad se toliko smekšao u odnosu prema njoj. Nažalost, čini se da je imao taj problem sa ženama. Rachel. Pa onda ch ia. I sad Sarah. Sophie mu se u početku čak nije ni sviđala, ali to ga nije zaustavilo da zaradi metak zbog nje. I sad je bio spreman učiniti bilo što za svoje dvije šogorice. Razlika je bila u tome što svoje šogorice nikad nije poželio poljubiti. Ponašao se jako zaštitnički prema njima, u to nije bilo sumnje. Ali sa Sarah je bilo drukčije. I nije mu se sviđalo. Ni najmanje. Ali nije si mogao pomoći. Kao da je s njom radio na autopilotu. Bez obzira na to što je mislio, onog trenutka kad bi pogledao u njezine oči, sve bi isparilo. “Ovo sranje mora prestati”, promrmljao je. Brzo je gubio objektivnost i, još gore, zaboravljao na svoj zadatak. A jedino je trebao paziti na njezinu sigurnost i čekati Lattimerov potez. Sunce se još nije dovuklo iznad obzora. Sarah će vjerojatno još neko vrijeme spavati. Ovo je dobra prilika da ode do njezine kolibe i ponovno je pregleda. Sinoć je tako pljuštalo da nije mogao naći nikakve tragove oko kuće, ali sad kad se polako razdanjivalo, detaljno će pregledati cijelu kolibu. SARAH je otvorila oči istog trena kad je čula zatvaranje ulaznih vrata. Izvukla se iz kreveta i pogledala kroz prozor. Vidjela je Garretta kako trči plažom prema njezinoj kolibi. Želi li nestati prije nego što se on vrati, morala je brzo djelovati. Možda je doista gubila razum. Možda sinoć doista nije bilo nikog u kolibi, ali nije namjeravala ostati oslanjajući se samo na tu malu vjerojatnost da je prolupala. Imala je plan za bijeg - i to prilično dobar s obzirom na resurse kojima je raspolagala. I bilo je vrijeme da zatraži Marcusovu pomoć, bez obzira na to što ju je ta pomisao ispunjala strahom. Otišla je do svoje torbe i izvadila još jedan komplet odjeće, ali nastavila je kopati sve dok prstima nije opipala ispupčenje u unutarnjem džepu. Izvukla je mobitel na bonove koji je dotad samo jedanput upotrijebila i utipkala broj koji je naučila napamet. “Allo?” “Frederick, Sarah je. Vrijeme je.” “D'accord.” ~ 64 ~


Zanemarila je podsmijeh u njegovu glasu i prekinula vezu. Srce joj je lupalo tako brzo i jako da nije uspijevala uvući zrak. Zatvorila je oči boreći se protiv vrtoglavice, a kad ih je ponovno otvorila, soba se vrtjela omamljujućom brzinom. “Saberi se”, rekla je sebi. Pogled joj je pao na poruku koju joj je Garrett ostavio. Zastala je, a onda se vratila do kreveta na kojem je Mrljica ležala i prela. Podignula je list papira i pogledom preletjela naškrabane riječi. Brzo se vraćam. Ne brini se. Ispustila je dug dah. Jedan dio nje mrzio je ono što slijedi. Možda je cijela noć bila samo njezina mašta, ali ipak ju je dovoljno uzdrmala da je znala da ne može ostati. Bojala se povratka u svoju kolibu, a nije mogla zauvijek ostati s Garrettom. Nije čak ni znala koliko on planira biti na otoku. A ako ipak nije umislila tog provalnika, samo će donijeti probleme Garrettu koji se tek oporavljao od ranjavanja i problemi su bili posljednje što mu je trebalo. Uzela je olovku s noćnog ormarića i okrenula papir na drugu stranu. Uzdahnula je. Kako da mu kaže sve što je željela reći? Da su joj dani provedeni na otoku s njim spasili život. Pa, ako preživi trenutačne probleme, doista ju je spasio. Okej, sad je već bila previše melodramatična. Jednostavno “hvala” morat će dostajati. Brzo je našvrljala poruku i stavila je pokraj mačke na krevet. Pogladila je Mrljicu po glavi i šapnula joj zbogom, a onda pohitala prema vratima. Kad je došla do plaže, okrenula se u suprotnom smjeru od grada. Hodajući u smjeru zapada, staza je postajala sve uža dok nije nestala, a pijesak je zamijenila stjenovita obala. Na najzapadnijem dijelu otoka uopće nije bilo kuća. Plaža je bila negostoljubiva i gruba i nije pružala mogućnost ležanja i sunčanja. Kad je stigla do mjesta sastanka, Sarah je bila uspuhana. Stala je držeći se za trbuh i uvlačila zrak. Pregledavala je vodu tražeći brod, ali vidjela je samo valove koji su udarali o visoke stijene. A onda je povjetarac donio dalek zvuk, sličan brujanju motora. Postajao je sve glasniji i ubrzo je vidjela nešto što je izgledalo kao čamac na napuhavanje s motorom kako zaobilazi krivinu i prolijeće između dvije visoke stijene. Jurio je prema plaži i kormilar je ugasio motor taman kad je nos čamca kliznuo na pijesak. Sarah je pohitala naprijed čvrsto držeći svoju torbicu i putnu torbu s laptopom. Frederick joj je mahnuo i nasmiješio se. Čovjek je mislio da je ona totalna budala - ali budala koja mu je dobro plaćala. Ispružio je ruku i pomogao joj da se popne na brod. Ukrcala se, pazeći da joj ne ispadnu torbe, i kormilar joj je pokazao da sjedne u sredinu. Počeo se udaljavati od plaže i oštro skrenuo taman kad je val naletio na njih. Prešao je preko vodenog nabora i ubrzao. Sarah se stisnula na svom sjedalu i čvrsto držala torbe dok je čamac poskakivao i njihao se na vodi. Osvrnula se prema otoku koji je ostajao u daljini i postajao sve manji. Grlo joj se stegnulo i protrljala ga je da ublaži bol. Bilo je blesavo osjećati ikakvo žaljenje za onim što je ostavljala iza sebe. Nije bilo ničega. Ništa je nije vezalo za taj otok. Ondje je bila samo kratko. Pa ipak, nije mogla otresti osjećaj tuge zbog toga što je ostavila Garretta - čovjeka koji joj je pomogao kad nije morao. Čovjeka koji je izgledao kao da razumije demone s kojima se borila. GARRETT je izašao iz policijske postaje u gradu i počeo trčati cestom natrag prema svojoj kolibi. Nakon što je detaljno pregledao teren oko Sarahine kolibe, našao je nekoliko otisaka stopala koje kiša nije uspjela isprati i prozor s blatnim otiscima prstiju. Prošlu noć nije proveo mnogo vremena oko kolibe jer je bio mrkli mrak, a on se želio što prije vratiti Sarah, ali netko je doista bio u kolibi i tko god da je to bio, nije bio baš oprezan. Zbog toga je zaključio da je vjerojatno riječ o nekom lokalcu koji se želio dočepati nešto gotovine ili neke dragocjenosti. Ali to nije moralo biti točno i provalnik je mogao biti netko sasvim drugi. Garrett si nije mogao priuštiti nikakve pretpostavke.

~ 65 ~


Sarah će zasad ostati kod njega, a to će mu vraški olakšati posao. A da ne spominje da će mu posao postati i mnogo ugodniji. Nakon nekoliko minuta dotrčao je do svog trijema i otvorio vrata. Unutra je bilo tiho, što je značilo da Sarah vjerojatno još nije ustala. Bilo je rano, a njoj je nedostajalo sna. Ipak, nešto ga je tjeralo da tiho krene prema spavaćoj sobi. Želio je samo provjeriti je li dobro. Ništa drugo. Sigurno je nije namjeravao gledati kako spava. Bez obzira na to što je većinu onih sati prije zore proveo radeći upravo to. Kad je gurnuo odškrinuta vrata, namrštio se ugledavši prazan krevet. Vidio je samo mačku koja je još bila sklupčana u klupko pokraj jastuka. Gurnuo je vrata do kraja. “Sarah?” Na krevetu je ležala poruka koju joj je ostavio, ali bila je presavijena tako da su njegove riječi bile s vanjske strane. Podignuo ju je i vidio da je s unutrašnje strane ona njemu nešto napisala. Garrette, hvala ti na svemu. Moram ići. Molim te, pobrini se za Mrljicu umjesto mene. Pogled mu je odletio prema mjestu na podu gdje je sinoć ležala njezina torba. Ali sad je bilo prazno. “Pas mater!” Bacio je poruku i dao se u trk. Provjerio je ostale prostorije u kući za slučaj da još nije otišla, ali sve su bile prazne. Izašao je na trijem i skočio preko stuba pogledom pretražujući plažu. Nije došla u grad glavnom cestom. Sigurno bi je vidio. I nije bilo otisaka stopala na stazi na plaži. Ali u smjeru zapada... Mali otisci u još vlažnom pijesku vodili su od kolibe prema zabačenijem rubu otoka. “Pas mater, pas mater”, nije prestajao psovati krećući se u tom smjeru. Kamo li je, kvragu, krenula? I kako će je sad zaštititi kad nije bila ondje gdje je može vidjeti u svakom trenutku? Prokletstvo. Taman ju je uspio uvjeriti da prespava u njegovoj kolibi i planirao je ustrajati na tome. Planirao se itekako pobrinuti da ostane pod njegovim budnim okom. Da, to je odlično ispalo. Sjebao je i ostavio je samu misleći da neće - da ne može - pobjeći tako brzo dok njega nema. Sa Sophie je, na teži način, naučio da se nikad ne isplati podcjenjivati ženu, a sa Sarah je učinio upravo to. Opet. Kriste, bio je najveći idiot na svijetu. Gospodin Faca Za Specijalne Operacije, a nije bio u stanju pratiti jednu bespomoćnu ženu. Kad će napokon naučiti da žene nikad ne ostanu tamo gdje ih se ostavi? Slijedio je zbrkane otiske i jedanput ili dvaput ih izgubio kad je put postao stjenovitiji. Morao se nekoliko puta vratiti, a posljednji trag posve je promašio. Tek kad se popeo preko visoke stijene i spustio na plažu, vidio je gdje se otisci nastavljaju. Samo što više nisu išli usporedo s obalom. Vodili su ravno u more i nestajali u valovima koji su zapljuskivali plažu. Stajao je na mjestu i gledao lijevo i desno, ali otisci su završavali upravo ovdje na rubu vode. Jebeno sranje. Netko je došao brodom po nju. To je bilo jedino objašnjenje osim ako nije potpuno skrenula s uma i ušetala u ocean. Možda je bila mnogo stvari, ali nema jebene šanse da je bila suicidalna. Ponovno je pogledao oko sebe, ali nije bilo ničega. Nije bilo kuća ni ljudi. Izabrala je najzabačenije moguće mjesto za bijeg, a to sigurno nije bila sretna slučajnost. Isplanirala je put kojim će pobjeći, no to planiranje nije bilo izvedeno u panici ni u posljednji trenutak. Imala je spreman plan za ovakvu situaciju. Da, nesumnjivo ju je podcijenio i to ga je ljutilo više od činjenice da je pobjegla. Osjećao se poput prvoklasne budale, a mrzio je kad bi se osjećao kao magarac. Isuse, dobio je ovaj mačji kašalj od zadatka, a na kraju nije uspio zadržati na oku jednu bespomoćnu ženu, izludenu od straha. Baš krasno. Zato je i otišao u vojsku. Misije koje je odrađivao u vojsci nisu podrazumijevale hvatanje neke vražje žene po cijelom svijetu. Okrenuo se i krupnim koracima krenuo natrag istim putem kojim je došao. Nije mogla stići daleko i, kvragu, kamo je uopće mogla otići? Jedino je imalo smisla da se prebacila na susjedni otok. Ako je postojala ikakva nada da je tamo uhvati, morao je odmah krenuti. ~ 66 ~


Kad je došao do svoje kolibe, ubacio je stvari u torbu i krenuo prema izlazu. Plačno mijaukanje zaustavilo ga je na mjestu. Prokleta mačka. Dugo je samo zurio u nju, a onda je zatresao glavom. Sagnuo se, podignuo mlohavo klupko krzna i gurnuo je u torbu. Jedanput je zatulila, ali povukao je patent na torbi ostavivši mali otvor da može disati i zaputio se prema gradu. Do trenutka kad je stigao do ulice s trgovinama, Mrljica mu je glasno davala do znanja da je nezadovoljna. Garrett je pogledao prema knjižari. Zar ne bi starije gospođe koje vode knjižare trebale voljeti mačke? Ušao je u trgovinu gurnuvši vrata tako snažno da zvonce iznad njih nije tiho zazveckalo, nego ljutito odjenulo. Vlasnica je stajala za blagajnom i uputila mu sumnjičav pogled dok je hodao prema njoj. Spustio je torbu na pult, a žena je zakoračila unatrag gledajući u njegovu torbu kao da očekuje da iz nje izleti antikrist. “Imam mačku”, počeo je Garrett. “Zapravo, bila je Sarahina. Ona je bila ovdje prije nekoliko dana, je li tako?” Gospođa je kimnula, ali još ga je gledala kao da je ubojica sa sjekirom. “Sarah je iznenada morala otići, a sad moram i ja. Nadao sam se da se možete pobrinuti za mačku?” Nasmiješio se s nadom da će malo ublažiti njezinu očitu sumnjičavost, ali osmijeh mu je više nalikovao na grimasu. Nije mogao vjerovati da stoji ondje s prokletom mačkom. Trebao ju je jednostavno ostaviti u kolibi. Mačke se mogu brinuti za sebe, zar ne? Dok je on stajao ondje i zajebavao se sa životinjom, Sarah mu je odmicala sve dalje. Povukao je zatvarač na torbi i spustio ruku iznad otvora da Mrljica ne bi izletjela na prvi znak slobode. Ali mačka ga je samo liznula i počela presti dovoljno glasno da je čuje i vlasnica knjižare. Žena je povirila preko ruba torbe i oči su joj se ozarile. “Oh, divna je!” “Znači, uzet ćete je?” upitao je Garrett pun nade. Žena je izgledala zbunjeno i kao da će ga odbiti. “Ne bih htio da umre od gladi. Slatka je maca. Vjerojatno dobro lovi miševe.” Mrzio je molećiv plačljiv način na koji je izgovorio te riječi. Da ga braća sad čuju, ne bi bilo kraja njihovu maltretiranju. Žena je pogledala mačku, a onda ponovno Garretta. Čvrsto je stisnula usne, suzila oči i naposljetku progovorila: “U redu, uzet ću je. Očito je da joj neće biti dobro u vašoj torbi.” Garrett nije ni trepnuo na negodovanje u njezinu glasu. Spasio je životinju od gladi, zar ne? Izvukao je Mrljicu iz torbe i otkvačio joj kandže sa svoje majice, a onda je gurnuo prema ženi. “Hvala vam, cijenim to.” Okrenuo se i otišao prije nego što je stigla odgovoriti. Učinio je ono što je Sarah tražila od njega i pobrinuo se da mačka dobije pristojan dom. Barem neće gladovati. Njegova iduća postaja bilo je pristanište gdje su se nalazile tri čarterske agencije. Raspitao se postavljajući u svakoj benigna pitanja, primjerice je li moguće unajmiti brod koji će ga odvesti na susjedni otok. Prva dva čartera bila su i više nego spremna ponuditi usluge i bili su na raspolaganju odmah. Ali kod trećeg žena ga je obavijestila da je njezin suprug već na putu prema idućem otoku i neće se vratiti još neko vrijeme. Kad ju je pritisnuo, nije više htjela reći ni riječi i gotovo ga je izgurala kroz vrata. Okej. Dakle, čini se da je Sarah dogovorila bijeg čarterom i da je to učinila mnogo prije nego što je zapravo otišla. Morao je stići na drugi otok mnogo brže od dvosatne vožnje brodom. Uskočio je u jedan od dva taksija na otoku i odvezao se do uzletišta na istočnom kraju otoka. Kad je tipu za šalterom rekao da želi unajmiti helikopter do susjednog otoka, i to odmah, odmjerio ga je s proračunatim sjajem u očima koji je Garrettu smjesta otkrio da će ga to skupo stajati. “Nema problema, mogu vas prebaciti. Mušterija mi je trebala doći na obilazak lanca otoka zračnim putem, ali mogu to otkazati ako je cijena dobra.” ~ 67 ~


Aha, kao da Garrett nije znao što slijedi. “Primate li kartice?” Tip mu se široko osmjehnuo. “Kako ne.” Garrett je izvadio novčanik i kreditnu karticu iz njega. KGI plaća, naravno. Sam će popizditi, ali što je, tu je. Uvijek to može staviti na Resnickov račun. “Kad možemo krenuti?” Tip je uzeo Garrettovu kreditnu karticu i nasmiješio se. “Čim provučem karticu.”

~ 68 ~


14. POGLAVLJE

LJUDI ne mogu tek tako nestati. Ili mogu? Garrett je bio umoran. I gladan. I bio je jebeno ljut. Prešao je svaki centimetar otoka i nigdje nije bilo ni traga Sarah. Nitko je u pristaništu nije vidio - tako su mu barem rekli. Nije se ukrcala ni na jedan let - barem koliko je on uspio saznati. Žena je jednostavno isparila s lica zemlje. Ništa nije želio više nego reći jebeš sve, otići kući i prepustiti Sarah Daniels Resnicku. To je i trebao učiniti. Njegova je šogorica svakog trena trebala roditi. Pojavi li se bilo kakav novi posao, Samu su ruke bile vezane jer se Garrett zajebavao u raju. I da bude iskren, sigurno bi se bolje zabavio dižući neka sranja u zrak nego igrajući se detektiva početnika. Kvragu, to je bio Donovanov posao. Trebao bi jednostavno otići kući i okončati stvar. Ali poljubio ju je. To je bila slabašna izlika. Ali da je nije poljubio, da joj se nije približio, da nije vidio koliko ju je bilo strah, da nije osjetio kako mu drhti pod prstima, da nije bila tako divna okusa... Da je nije poljubio, mogao bi otići kući i zaboraviti da je ikad postojala. Prepustio bi je Resnicku i ostatku društva. Ali nije mogao. Za samo nekoliko dana nekako je postala njegova. Njegova odgovornost. Morao ju je zaštititi. Scenarij je bio sjeban s koje god strane okreneš. Nije mogao donijeti drugačiju odluku koliko god se trudio. Jedino je znao da su on i Sarah Daniels nekako povezani. Ne, to mu se nije sviđalo. Ali ipak je bilo tako. Sve je izašlo na vidjelo, tako se on osjećao u ovom trenutku. Bio je sasvim ogoljen. Nijedan muškarac nikad se ne bi trebao tako vezati za ženu. Posebice za ženu koju jedva da je poznavao. Da, otići kući. Upravo to bi trebao učiniti. Kod kuće će se moći bolje pripremiti za to da je zaštiti. Dok Donovan otkrije gdje je Sarah nestala, Garrett taman stigne pripremiti arsenal i početi planirati što dalje. Nikad nije išao nikamo bez najmanje četiri puške i nekoliko pištolja. A evo ga sad, samo s Glockom i svojom pobjedničkom osobnošću da se izvuče iz problema na ovom usranom otoku. I morat će ostaviti Glock. Ljutito je ušetao na maleni terminal koji je služio kao šalter za prodaju karata, mjesto za prijavu prtljage i sigurnosnu provjeru, sve u jednome, i bacio torbu na pokretnu traku koja je zastajkivala. “Želim što prije nestati odavde”, rekao je zbunjenoj službenici. “Koji je prvi sljedeći let?” “Miami”, nervozno je odgovorila. “Prodano. Kad kreće?” “Za pola sata, gospodine. Ukrcavanje počinje za nekoliko minuta.” Garrett je preletio pogledom po čekaonici i vidio četvero drugih putnika koji su ga promatrali kao da je bombaš. Nasmiješio se kroz stisnute zube. “Ružan prekid. Djevojka me dovukla ovamo na odmor i onda me ostavila zbog prvog tipa u tajicama kojeg je ugledala.” Dvojica muškaraca suosjećajno su mu se namrštila, a dvije žene izgledale su kao da misle da ih to nimalo ne iznenađuje. Bacio je kreditnu karticu na šalter nadajući se da Sam nije već otkrio onu posljednju naplatu i zamrznuo račun. Službenica mu je brzo gurnula isprintanu ukrcajnu propusnicu preko pulta i potom otišla staviti naljepnicu s odredištem na Garrettovu torbu. “Rekli ste da imam pola sata? Kad je posljednji poziv za ukrcaj?” upitao ju je.

~ 69 ~


Pogledala je na sat. “Imate dvadeset minuta do posljednjeg poziva. Zrakoplov uzlijeće za trideset minuta.” Kimnuo je i ponovno izašao iz zgrade pa izvadio satelitski telefon. Ovaj put se Donovan odmah javio. “Imamo problem”, počeo je Garrett. “Mi?” ponovio je Donovan. “Ne vidim nikakvo 'mi' u toj jednažbi.” “Jebi se” zarežao je Garrett. “Treba mi tvoja pomoć.” Donovan je uzdahnuo. “Što je još novo? Što je sad, zaboravio si kupaće gaće? Zapravo, ne, čekaj, kremu za sunčanje? Čekaj malo. Počinjem iskreno suosjećati s tobom. Možda čak uspijem iscijediti i koju suzu.” je?”

“Jesi li završio?” Garrett je nestrpljivo upitao. “Sarah je nestala.” Uslijedila je tišina. “Zbrisala ti Garrett je zatvorio oči i pripremio se za ono što je slijedilo.

Čuo je Donovanov smijeh. “Provjeravam jesam li dobro shvatio. Cijeli tvoj posao sastojao se od toga da budeš u blizini lijepe žene. I da je nadgledaš. Čak i da se zbližiš s njom, ako je potrebno. A ona ti je zbrisala?” Garrett je čuo kako se budala od njegova brata smije u telefon. Stisnuo je vrh nosa između palca i kažiprsta i sklopio oči. “Razbit ću te kad se vratim kući.” “Čovječe, volio bih da sam tamo da to vidim”, rekao je Donovan. “I što ćeš sad?” “Nije važno što ću ja. Važno je što ćeš ti. Ja ću se ukrcati na avion i doći kući. Trebaš mi saznati kamo je, kvragu, Sarah nestala. Otišla je brodom na susjedni otok, ali izgubio joj se svaki trag kad sam stigao ovamo. Moram znati je li odletjela, otplivala, otišla brodom ili što već. Računam na tebe, Vane.” “E pa, kvragu”, progunđao je Donovan. “Sviđa mi se kako ti prihvatiš zadatak, a onda ja odradim sav posao.” “E, još nešto. Ne smiješ koristiti Resnicka ni njegove resurse. Ne želim da zna za išta od ovoga.” Ponovno je uslijedila duga tišina. “Želiš li mi objasniti zašto uskraćuješ informacije čovjeku od kojeg si preuzeo zadatak?” Garrett je pogledao na sat. “Gledaj, nemam mnogo vremena. Objasnit ću ti kad dođem. U međuvremenu ako se Resnick javi, pravi se glup. I saznaj gdje je, kvragu, Sarah.” Prekinuo je vezu i okrenuo se prema terminalu. Trebalo mu je najmanje dvanaest sati sna. Ali u avionu neće ni oka sklopiti. Mrzio je komercijalne letove. GARRETT se zaustavio na prilazu ispred svoje kuće i namrštio se kad nije vidio ni Samov ni Donovanov terenac. Sophiein je terenac bio ispod nadstrešnice i parkirao je iza njega. Gdje su, kvragu, svi? Bio je umoran od letova, nadrkan zbog svega što se dogodilo. Nazvao je Donovana čim je sletio u Nashville i javio mu da je na putu kući. Morao je ući u kuću, čuti informacije koje je Donovan prikupio i što prije se vratiti na put. Nadao se da će ovaj put biti dostupan jedan od Kellyjevih mlažnjaka jer je ovo prelaženje sigurnosnih kontrola na aerodromima bilo totalna gnjavaža. Otvorio je ulazna vrata i zakoračio unutra. “Zdravo? Ima li koga?” Gdje su, kvragu, svi? Frustracija mu je nagrizala već ionako potrošeno strpljenje. Nije imao vremena za ovo. “Garrette?” Okrenuo se u smjeru kuhinje i na vratima ugledao Sophie. Bila je posve blijeda, a ruka joj je bila na golemom trbuhu. Prešao je prostoriju do nje, zabrinut zbog njezina bljedila. “Hej, jesi li dobro, srce?” Zgrabila ga je za majicu kad se približio i nestabilno se zanjihala. “Nisam. Odnosno, jesam. Imam trudove. Moraš me odvesti u bolnicu.” ~ 70 ~


O, kvragu. “Gdje je Sam?” Namrštila se. “Ne znam. Ne javlja se na mobitel. Otišao je kod Ethana i Rachel, ali kad sam ih nazvala, nitko se nije javljao. Baš sam namjeravala nazvati Marlene kad sam čula da si ušao.” Vidio joj je zabrinutost na licu, stavio joj ruku oko ramena i utješno je stisnuo. “Sve je u redu. Ne želim da se brineš. Jesi li spakirala torbu za bolnicu?” “Kraj vrata je”, rekla je. Iznenada se ukočila i stisnula mu ruku s toliko snage da mu je zaustavila cirkulaciju. Kvragu, za tako sitnu ženu imala je opak stisak. Zatvorila je oči i nekoliko puta plitko udahnula kroz nos. Zar ne bi trebala dublje disati ili tako nešto? Panika ga je udarila u trbuh poput bejzbolske palice. Dajte mu jebeni rat, ali trudnu ženu koju su uhvatili trudovi? Oznojio se od same pomisli na to. Kad je trud prošao, Sophie je krenula prema vratima, a on se požurio za njom. Sagnuo se da joj uzme torbu i istodobno izvadio mobitel. Ovo je bio prokleto loš trenutak da se Sam izgubi u nekoj akciji. Koji vrag mu je uopće bio da ode? Sophie je mogla biti potpuno sama. I bila je sama dok se Garrett nije pojavio. Poveo je Sophie do svoga auta i umjesto da joj pomogne da se popne u njega, podignuo ju je i polako je spustio na sjedalo. Potom ju je nespretno potapšao po nozi i brzo zaobišao automobil do vozačkog mjesta. Najprije je nazvao Sama, a kad se nitko nije javio, nazvao je mamu. “Mama, je li Sam kod tebe?” upitao je čim se javila. “Garrette? Kod kuće si?” “Da, mama. Slušaj, ne želim biti grub, ali trebam Sama. Gdje je on, kvragu?” Uslijedila je stanka. “Pomaže tvome ocu i braći da pronađu Rusty. Danas nije došla kući nakon škole.” Sranje. Baš mu je to trebalo, da Rustyna neodgovorna guzica stvara probleme sad kad je već sve drugo krenulo nizbrdo. “Sophie ima trudove. Vozim je u bolnicu. Sam se ne javlja na mobitel. Mora dovući guzicu u bolnicu i biti sa svojom ženom.” Rusty može i krepati. Nije to rekao, ali njegova mama nije bila glupa. Mogla mu je čuti u glasu. “O, moj Bože”, rekla je Marlene uzbuđeno. “Doći ću nekako do njega. Nazvat ću tvog oca. Reci Sophie da i ja krećem. Reci joj da se ne brine.” Kako da ne, reći će trudnoj ženi da se ne brine što mora izgurati kuglu za kuglanje iz maternice. “Mama, moram ići. Nađi mi Sama. Ja ću se pobrinuti za Sophie.” Bacio je mobitel i pogledao u Sophie koja je čvrsto stiskala kvaku na vratima. “Bit će sve u redu.” Nadao se da ne laže. Što je on uopće znao o ženama u trudovima? “Mama će pronaći Sama. Doći će u bolnicu. Nema šanse da bi to propustio.” No morao joj je priznati da je izgledala manje zabrinuto nego što se Garrett osjećao. “Što se događa?” upitala je. “Vražja Rusty” ljutito je rekao. “Nije se vratila iz škole. Izgleda da su svi krenuli u potragu za njom.” Sophie se namrštila. “Oh, nadam se da je dobro.” Garrett je zatresao glavom. “Bolje joj je da ima vraški dobar razlog za ovo, a mislim da ga nema, osim ako ona nije završila u bolnici.” Sophie je položila ruku na njegovu. “Ja sam dobro, Garrette. Doista. Imam trudove, ali prilično sam sigurna da beba još neće izaći.” “Zar ne bih ja trebao tješiti tebe?” Nasmijala se. “Pa, da. Ne bih odbila suosjećanje ili malo tetošenja. Malo sam nervozna u vezi svega ovoga. Mislim da sam bila u stanju poricanja kad je riječ o samom porođaju. Ovo zbilja boli!” ~ 71 ~


Garrett se namrštio, a onda je uzeo za ruku i utješno je stisnuo. “Oprosti mi, srce. Ja sam bezosjećajan majmun, ali mislim da si to već znala. Mogu li išta učiniti da ti bude bolje?” “Možeš roditi umjesto mene.” “To nema šanse” promrmljao je. Nasmijala se. “Kakva kukavica. A kad si dobio metak, nisi ni zacvilio.” “Da, ali to je drukčije.” “Što onda kažeš na to da me samo što prije dovezeš u bolnicu? Možda sam već dovoljno blizu porođaja da mi odmah daju epiduralnu.” “To mogu.” Vozio je što je brže mogao, a da ih ne zabije u neko stablo. Do bolnice je bilo tridesetak minuta vožnje. Garrett je stigao za dvadeset. “Nemoj praviti veliku strku”, molila ga je kad je uletio na parkiralište. “Nećemo ući na hitnu pomoć. Samo parkiraj i ući ćemo u bolnicu kroz glavni ulaz.” “Zar ovo nije hitan slučaj?” upitao je. Stisnula mu je ruku i na trenutak šutjela. Tada je duboko udahnula i izdahnula. “Ne, ovo nije hitan slučaj. Ne želim izgledati kao imbecil. Samo parkiraj i pomozi mi da uđemo. Oni će me odvesti na pravi kat.” Garrett se namrgodio, ali učinio je kako mu je rekla premda se premjestio na drugo parkirališno mjesto neposredno ispred glavnog ulaza. Mogu mu poljubiti guzicu ili mu odnijeti terenac. Neće tražiti od Sophie da hoda preko cijelog parkirališta bez obzira na to što mu ona govorila. Iskočio je iz terenca i zaobišao ga do suvozačkog mjesta pa otvorio Sophie vrata. Pružila je obje ruke van kako bi se uhvatila za njega, ali on ju je ponovno podignuo sa sjedala i polako spustio na pločnik. “Dobro si?” upitao ju je. Kimnula je i zakoračila prema ulazu. Vrata su se otvorila, a ona je zastala i jedan dug trenutak nepomično stajala držeći se za Garrettovu ruku. “Okej, znam da nisam stručnjak za rađanje djece, ali jesi li sigurna da ova beba ne izlazi tako skoro? Čini mi se da su ti trudovi jako blizu jedan drugoga.” Otpuhnula je i ponovno počela hodati. “Nepravilni su. Neki su blizu, a neki su razmaknuti deset do petnaest minuta.” “A ti se uzdaš u klinku da će shvatiti da trebaju biti pravilni?” Zatresla se od smijeha taman kad je starija žena u volonterskoj uniformi pohitala prema njoj. “Dušo, imaš li trudove?” Sophie se namrštila i kimnula. “Ostani ovdje s mužem. Tražit ću da donesu kolica.” “Tako je” rekla mu je Sophie kad je volonterka otišla. “Budi dobar muž, stoj tu i ne dramatiziraj.” “Ubit ću Sama zbog ovoga. Zaradio sam metak zbog tebe. On bi barem trebao biti na porođaju.” Sophie se ponovno nasmijala. “Ne čudim se što ti je metak draži.” Stisnula mu je ruku, ali ovaj put ne zbog truda. “Hvala ti. Doista. Uplašila sam se sama kod kuće.” Zagrlio ju je i poljubio joj vrh glave. “Tome služi obitelj.” “A ti me neprestano podsjećaš na to.” Nakon nekoliko minuta u predvorju se pojavio bolničar s kolicima. Garrett je smjestio Sophie u njih, nekoliko sekundi je namještao, a onda koračao uz nju dok ju je bolničar gurao prema dizalu. Na katu ih je dočekala nasmiješena medicinska sestra koja je preuzela kolica i odgurala Sophie u malu prostoriju sa stolom za pregled koji je izgledao prilično neudobno. Zar ne bi trebali imati krevete? I to udobne? Bome, porođaji očito nisu bili za slabiće. ~ 72 ~


“Tamo ćete je smjestiti?” upitao je Garrett. Medicinska sestra se nasmiješila i stavila bolničku haljinu na “krevet”. “Ne, ovo je samo privremeno. Moramo vidjeti u kojoj je fazi. Zna se dogoditi da pošaljemo majke natrag kući na neko vrijeme. Možda je lažna uzbuna. Ali ako je dovoljno uznapredovala, premjestit ćemo je u rađaonicu.” Garrett se namrgodio. “Poslati kući? Ima trudove. Ne možete je poslati kući. Zar ne vidite da je boli? Zar joj ne možete odmah dati epiduralnu?” Sophie se nasmijala. “Garrette, smiri se. Sve je pod kontrolom. Obećavam ti.” Bolničarka je potapšala haljinu. “Ostavit ću vas da se presvučete. Brzo ću se vratiti pa ćemo obaviti pregled i spojiti vas na monitor.” Izlazeći iz sobe, pogledala je u Garretta s jedva prikrivenim osmijehom u očima, kao da se zabavlja. Sophie je podignula haljinu, a Garrett se zaledio. “Uh, ne treba ti valjda pomoć ili tako nešto? Hoću reći, bit ćeš u redu ako ja samo odem do...” Vrtio je glavom. Nije imao kamo otići u toj maloj sobi, jedino van. “Hm, izaći ću na hodnik, osim ako ne trebaš... pomoć.” 0, Bože, molim te da joj ne treba pomoć. “Možeš izaći ili se možeš okrenuti na drugu stranu”, rekla je Sophie mirno. “Treba mi samo sekunda da prebacim ovo preko glave.” Odmah se okrenuo prema vratima i podignuo pogled u strop. Gdje je, kvragu, više taj Sam? Čuo je šuškanje odjeće i premda joj je bio okrenut leđima, ipak je zatvorio oči i slušao hoće li čuti neki znak da se ne snalazi s haljinom. Ili tup udarac. “Okej, gotova sam”, rekla je. “Dobro bi mi došla tvoja pomoć da se popnem na krevet, ako ti nije problem.” Garrett se ponovno okrenuo prema njoj, ali gledajući u stranu taman dovoljno dugo da bude siguran da neće vidjeti ništa što ne bi trebao. Polako je pustio pogled da odluta gore i s olakšanjem vidio da joj haljina pokriva sve dijelove koje treba. Pokušavala se popeti na krevet, ali s onolikim trbuhom i držeći haljinu da se ne otvori, pokušaji su joj izgledali jako nespretno. “Ti drži haljinu, a ja ću te podignuti”, rekao je promuklo. Usne su joj sumnjičavo trznule dok je skupljala materijal u šake. Podignuo ju je na krevet i žurno namjestio plahtu da bude pristojno pokrivena. Nakon nekoliko sekundi začulo se kucanje na vratima i sestra se vratila. “Moram vidjeti koliko ste otvoreni”, rekla je. To nije dobro zvučalo. Garrett se trudio da mu oko ne počne trzati. Ali jedva mu je polazilo za rukom. “Pričekat ću vani” rekao je. Sophie mu je mahnula i izašao je iz prostorije. Naslonio se na zid preplavljen olakšanjem. Isuse, kako je mrzio bolnice. Nije čak ni želio znati što je to sestra radila unutra. Mašta mu je radila punom parom i pržila mu mozak. Čekao je. I čekao. Krenuo je izvaditi mobitel, kad je shvatio da ga je ostavio u terencu. Baš krasno. Ako ga je Sam pokušavao nazvati, dosad je vjerojatno već sišao s uma. Nakon nekoliko dugih minuta sestra je izašla na hodnik i pokazala Garrettu rukom da se vrati u sobu. “Već je otvorena do pet”, rekla je svakako preveselim glasom. “Premjestit ćemo je u rađaonicu, a dobra je vijest da može dobiti epiduralnu čim dobijemo anesteziologa na pager.” Garrett je pogledao Sophie, ali ona je bila usredotočena na monitor kraj kreveta. “Uh, koliko onda ima vremena? Mislim, koliko ima vremena do bebina dolaska?” Sestra ga je potapšala po ruci. “Ne može se točno znati. Može biti brzo, a može potrajati i nekoliko sati. Pratit ćemo kako se razvija situacija. Nemate razloga za brigu, tata!” ~ 73 ~


“Nisam joj ja muž. Hoću reći, ja nisam otac. Ja sam joj djever. Otac bi trebao stići svakog trena.” Gdje je on više, kvragu? “Oh, pa dobro, onda se samo opustite i pomozite Sophie da ostane mirna i da joj je udobno. Nema razloga za brigu. S bebom je sve u redu.” Garrett je začuo metež ispred vrata i okrenuo se. Uzdahnuo je od olakšanja kad je Sam uletio u sobu s luđačkim pogledom u očima. “Sophie? Dušo, jesi li dobro?” pitao je Sam hitajući prema njezinu krevetu. Sophie je podignula glavu i nasmiješila se. Cijela se ozarila i Garrett joj je na licu vidio kako napetost popušta. “Dobro sam. Ozbiljno. Garrett se dobro brinuo za mene.” Sam joj je uzeo ruku, a onda se sagnuo i poljubio je. “Žao mi je što nisam bio s tobom. Prokleti mobitel mi se ugasio, a bili smo vani u potrazi za Rusty. Nisam te trebao ostaviti. Mislio sam da me neće biti samo nekoliko minuta dok odem do Ethana i Rachel, a onda je mama nazvala.” Sophie mu je stavila prst na usne i nježno ih okrznula svojima. “Pssst. Dobro sam, Same. Garrett je bio super.” Sam se okrenuo i prvi put pogledao Garretta. “Hvala, stari. Drago mi je što si došao kući baš u pravom trenutku.” Dugo ga je proučavao pogledom. “Je li s tobom sve u redu?” Garrett je kimnuo. “Da, sad kad si ti ovdje.” Sophie se nasmijala. “Bojao se da će me morati voditi kroz porođaj. Neko vrijeme je bio prilično zelen.” Sam se smjestio na stolac pokraj Sophieina kreveta i isprepleo prste s njezinima. “Nema šanse da bih ovo propustio.” Pogladio joj je velik trbuh. “Jedva čekam upoznati našu djevojčicu.” “Žao mi je što vas prekidam, ali moramo premjestiti gospođu Kelly u drugu sobu”, rekla je sestra s vrata. Sestra je krenula naprijed i otkopčala monitor. Sam je pomogao Sophie da ustane s kreveta. Nespretno je hodala prema vratima iza sestre. Ne znajući što bi drugo, Garrett je krenuo za njima niz hodnik sve do veće prostorije koja je izgledala mnogo ugodnije. Krevet je svakako bio veći i nije izgledao poput ploče u mrtvačnici. Dok je sestra namještala Sophie na krevet, Sam se povukao na dno prostorije i stao kraj Garretta. Garrett se okrenuo prema bratu. “Vjerojatno bih trebao poći.” “Nećeš ostati na rođenju svoje nećakinje?” Garrett je nervozno progutao. “Želiš da gledam?” Pokušao je sakriti užas u glasu, ali znao je da je debelo podbacio u tom pokušaju. Sam se nasmijao i potapšao ga po leđima. “Možeš ostati dok ne počne gadni dio, a onda izađi na hodnik. Kvragu, pretpostavljam da će se cijela obitelj pojaviti ovdje prije nego što sve bude gotovo.” Garrett je provukao ruku kroz kosu. Morao se naći s Donovanom i saznati što je sa Sarah. I morao je natrag na put, ali kako da ode kad mu nećakinja treba svaki tren doći na svijet? Donovan će htjeti biti ovdje, a ne tražiti Sarah za računalom u ratnoj sobi. Sam ga je pogledao suženim očima. “Što se događa sa Sarah Daniels? Osim činjenice da ti je zbrisala.” “Netko joj je provalio u kolibu i utjerao joj strah u kosti. Zato je pobjegla.” “A zašto ne želiš da Resnick zna što se događa?” “A da se ti brineš za Sophie i pustiš mene da se bavim Resnickom i Sarah Daniels?” Sam se namrštio, ali medicinske sestre upravo su odlazile od Sophie i ona ga je tražila pogledom. Ostavio je Garretta i vratio se do njezina kreveta. Uzeo joj je ruku i ljubio joj svaki prst smješkajući se toplo i zadovoljno. Garrett se naslonio na zid pitajući se kako se, kvragu, našao usred nečijeg porođaja.

~ 74 ~


15. POGLAVLJE

SEAN Cameron skrenuo je patrolnim automobilom na još jednu pokrajinsku cestu koja je vodila od jezera, pogledom pregledavao okolnu šumu i područje dalje niz zemljanu cestu. Ljutilo ga je što je Rusty izvela takvo sranje nakon svega što su Kellyjevi učinili za nju. Ispitao je učenike iz njezine škole i saznao da se nakon nastave odvezla s Martom Winfreejem. Kad ih se dočepa, oboma će zaokrenuti vratom. Pogotovo Rusty. Marlene i Frank bili su ludi od brige, a sad je još Sophie završila u bolnici, spremna za porod. To bi trebala biti sretna prigoda za cijelu obitelj Kelly. Svi bi trebali biti u bolnici, a ne pretraživati okolicu u potrazi za tim nezahvalnim derištem. Taman je zaobišao kontejner, kad je zaplesao automobilom po cesti i naglo zakočio. Nedostajao mu je samo pokoji centimetar da pregazi osobu na cesti. Podignuo je pogled i ugledao Rusty. Zurila je u njega kroz vjetrobran. Kosa joj je bila raščupana, iz kuta usana curila joj je krv, a oči su joj bile raširene i uplašene. Čim ga je prepoznala, lice joj se stvrdnulo i zaledilo. Usne su joj se ratoborno izvile, prošla je kraj njega šepajući i nastavila cestom. Sean je izletio iz automobila i potrčao za njom. Zgrabio ju je za ruku i okrenuo. “Koji vrag se dogodio?” upitao ju je. “Gdje ti je auto?” Nosnice su joj se raširile. “Makni ruke s mene, murjačiću.” “Biraj između moje ruke i lisičina”, zarežao je na nju. Povukao ju je natrag prema automobilu i gurnuo je na vrata. Osjetio je kako mu drhti pod prstima pa ju je pustio i stao ispred nje prekriživši ruke na prsima kao da je pokušava zastrašiti. “Rusty, počni pričati.” Izbjegavala je njegov pogled. “Oko kilometar i pol dalje.” “Razbila si ga? Gdje je Matt Winfree?” Odmah je podignula glavu i vidio je da joj u očima gori bijes. “Što ti znaš o Martu?” “Znam da si otišla s njim nakon škole kad si se trebala vratiti kući. I da si otišla, a da nikome nisi rekla kamo ideš. Kvragu, Rusty, Kellyjevi umiru od brige zbog tebe. Sophie upravo rađa i obitelj bi trebala biti s njom u bolnici, a ne vani u potrazi za tvojom neodgovornom guzicom.” Lice joj se raspalo i prvi put iza one ratoborne fasade vidio je bol koja se skrivala duboko u njezinim očima. Namrštio se kad je osim krvi koja joj je curila iz kuta usana vidio i da joj je lice crveno. Spustio je pogled još niže i ugledao pokidanu košulju i podljeve na vratu. “U vražju mater”, protisnuo je. Rusty je ustuknula od njega i zacijelo bi bila pobjegla da Sean nije stavio ruku na automobil i zapriječio joj put. “Pričaj sa mnom, Rusty. Koji vrag se dogodio? Mali gad ti je naudio?” Buntovno je odmahnula glavom i Sean je frustrirano otpuhnuo. “Ulazi. Pokazat ćeš mi gdje je automobil.” Zaobišao je automobil kako bi je smjestio na suvozačko mjesto, a ona je nakratko podignula pogled dok je sjedala. “Nećeš me voziti straga kao ostale uhićene?” “Nisam te uhitio. Još.” Zalupio je vratima i krenuo prema svojoj strani. Morao je nazvati Marlene da je smiri, ali najprije je želio saznati koji vrag se zapravo dogodio. Rusty nije ništa govorila - doduše, to baš i nije bio neki šok.

~ 75 ~


Produžili su cestom i otprilike kilometar i pol dalje u dubokom jarku uz cestu ugledao je automobil stropoštan na nos. “Prokletstvo”, promrmljao je. “Je li Matt još unutra?” Na licu joj je bljesnula ljutnja i odmahnula je glavom. “A da mi kažeš gdje je?” “Otišao je.” Sean je parkirao pokraj slupanog automobila i ostavio ruku na upravljaču pa pogledao u Rusty; “Postoji li neki razlog zašto je otišao?” “Jer sam mu zaprijetila da ću te pozvati” ispalila je. Suzio je pogled. “Mene?” “Da, tebe. U redu? Blefirala sam. Prilično glupo. Ti se ne bi ni popisao po meni da gorim.” Sean je ispružio ruku i dodirnuo krv koja joj se sušila u kutu usana. Zatim je spustio ruku i povukao joj ovratnik košulje samo nekoliko centimetara niže ugledavši dijelove kože na vratu koji su već promijenili boju. Rusty mu je prkosno uzvratila pogled. Sean je izvadio telefon i utipkao Frankov broj. “Frank. Našao sam Rusty. Dovest ću je kući kad sve riješim. Ne, nemoj dolaziti. Ja ću to riješiti. Ti i Marlene se brinite za Sophie.” Prekinuo je prije nego što je Frank stigao postaviti više pitanja, a onda ponovno pogledao u Rusty. “Dva su načina na koja ovo možemo napraviti. Možeš mi reći što se točno dogodilo ili ću te odvesti u postaju pa ćeš mi tamo reći. Ti odluči. Ali ispričat ćeš mi sve što se dogodilo ili ću pronaći Matta Winfreeja da čujem njegovu stranu priče.” Rusty je zatvorila oči. “Nije važno. Nećeš mi vjerovati. Nitko mi neće vjerovati.” “Iskušaj me.” Okrenula je lice prema prozoru i zagledala se van. Na njezinu tanku vratu, prema uhu, Sean je vidio sjene još nekoliko modrica. Sa svakom je minutom bio sve ljući. A onda je spustila pogled i ramena su joj se zatresla kao da hrabro pokušava ostati pribrana. “Nisam htjela da se zabrinu”, rekla je napuklim glasom. “To je trebala biti samo obična vožnja kući. Matt Winfree je zgodan i popularan i mislila sam da ga zanimam. Pitao me hoću li ga odvesti kući. I pristala sam. A koja djevojka ne bi pristala? Kad smo se udaljili od škole, pitao me može li on voziti. Rekao je da je auto kul i želio ga je isprobati. Znam da sam mu trebala reći ne, ali htjela sam mu se svidjeti.” Bolna ranjivost u njezinu glasu stisnula je Seana za vrat. Kriste, bila je samo dijete. Nekad bi potpuno zaboravio na to, ali ipak je bila samo klinka od sedamnaest godina koja je proživjela prokleto težak život. “Stala sam uz cestu, rekla sam mu da može voziti do svoje kuće i to je to. Znala sam da će se Marlene brinuti ako ne dođem na vrijeme, ali mislila sam da pet minuta nije problem.” Utihnula je i kroz prozor zurila u neki udaljeni predmet. “Nastavi”, potaknuo ju je Sean. Provukla je ruku kroz kosu i vidio je da su joj dva nokta slomljena u korijenu i krvava na vrhovima. Imao je jako loš osjećaj u vezi ovoga. “Produžio je pored svoje kuće. Pitala sam ga što radi, a on se nasmijao i rekao da mi želi nešto pokazati. Bila sam ljuta jer sam mu već rekla da može voziti samo do svoje kuće. Dovezao nas je ovamo, a ja sam cijelim putem vikala na njega. Pokušao je...” Naslonila je čelo na staklo i pogrbila ramena kao da se cijela želi sakriti od Seana. “Sto je pokušao?” Sean je tiho upitao. Rusty se okrenula prema njemu očiju punih suza, ali u njima je gorio i plamen ljutnje. “Želio je seks, okej? Želio je da mu dam. Navodno svi u školi pričaju da mi svaki momak može ući u gaćice, pa je i on želio doći na red.” Sean je tako jako stisnuo čeljust da su ga zubi zaboljeli. “Je li te silovao?” ~ 76 ~


Rusty se sarkastično nasmijala. “Pokušao je. Pokušao je, okej? Rekla sam mu da ću reći tebi i nasmijao se. Rekao je da ćeš prije vjerovati njemu nego meni jer svi znaju kakva sam cura. Odupirala sam mu se i survao je automobil u jarak. A onda je otišao. Vjerojatno je nazvao prijatelja da dođe po njega. Ne znam. Nije me briga.” “Prevario se.” Pogledala ga je očima ispunjenim bolom. “Molim?” “Vjerujem ti.” U očima joj se vidjelo neizmjerno olakšanje. Suze su joj kliznule niz obraze, a kad su nahrupili jecaji, stavila je obje ruke na lice. Sean je ispružio ruku i dodirnuo joj kosu. “Neće se izvući iz ovoga, Rusty.” Ponovno je hitro podignula glavu. “Ne. Ne smiješ nikome reći. Nitko mi neće vjerovati. Nitko. Razumiješ li? Život će mi biti uništen. Neću se moći vratiti u školu.” Nažalost, imala je pravo kad je rekla da joj mnogi neće vjerovati. Ali to nije značilo da Sean i ostali Kellyjevci ne mogu zagorčati život tom malom nitkovu. “Neću podnijeti prijavu” rekla je odlučno. “Neću. Reći ću da se ništa nije dogodilo. Ne možeš me natjerati.” Sean joj je stavio ruku pod bradu i gurnuo je gore. “Vjeruj mi, Rusty. Znam da smo ti i ja kao pas i mačka. Znam da me mrziš. Ali vjeruj mi. Pobrinut ću se za ovo.” Nada u njezinim očima zamalo ga je slomila. Za tren je nestala i lice joj se ponovno smračilo. “Sad mi reci gdje si sve ozlijeđena. Trebaš li u bolnicu?” Zarumenjela se i zatresla glavom. “Nekoliko puta me udario. Pokidao mi je odjeću.” Dodirnuo joj je onu stranu vrata na kojoj su se već pojavile modrice. “Što se ovdje dogodilo?” Izvila se iz njegove ruke i podignula poderanu košulju pokrivajući modrice. “Nije ništa. Držao me za vrat dok mi je kidao košulju.” Sean je poželio staviti ruke oko Mattova vrata. “Onda mi reci što želiš da učinimo. Odvest ću te u bolnicu ako želiš.” “Želim samo Marlene”, rekla je nejakim glasom. “Onda ću te odvesti kući. Može? Nazvat ću je da budem siguran da je kod kuće.” “Zar neće biti u bolnici sa Sophie?” “Mislim da je tebi sad ipak potrebnija”, rekao je Sean nježno. Rusty je izdahnula od olakšanja, a onda ga pogledala. “Hvala. I nisi tako loš, znaš? Za jednog policajca.” Sean je zatresao glavom. “Mi nismo loši dečki, Rusty.” Pogledao je prema njezinu automobilu. “Treba li ti išta iz auta prije nego što krenemo?” “Torbica. I stvari za školu.” “Okej, ostani tu dok ja odem po to. Moram nazvati i vučnu službu da dođe po auto.” “Frank i Marlene će biti jako ljuti”, rekla je. “Tek su mi kupili taj auto i obećala sam da ću paziti na njega.” Sean je zastao, a onda se sagnuo natrag u automobil i pogledao u Rusty. “Bit će sretni što si ti dobro. Nije ih nimalo briga za auto.” Hodajući prema razbijenom automobilu, Sean je izvadio mobitel. “Marlene? Sean je. Da, Rusty je dobro. Slušaj, znam da si vjerojatno na putu za bolnicu, ali... Rusty te sad doista treba. Odvest ću je kući ako možeš biti tamo.”

~ 77 ~


16. POGLAVLJE

SEAN je parkirao patrolni automobil ispred kuće Marta Winfreeja i ostao neko vrijeme sjediti u njemu pokušavajući iskontrolirati svoju ljutnju. Tinejdžerski mangupi poput Matta nisu mu bili ništa novo, ali ovaj put se zbilja razbjesnio. Nije bila tajna da se on i Rusty ne obožavaju. Od prvog trenutka kad je čula da je Sean policajac, Rusty je prema njemu bila bezobrazna, svojeglava i buntovna. Polovinu vremena želio ju je dobro protresti da je urazumi, a drugu polovinu bilo mu je draže jednostavno je izbjegavati. Ali nije zaslužila ono sranje s Martom. Bez obzira na njezine mane, Sean je znao da se iza vanjštine žilave cure krije uplašena i nesigurna djevojčica koja je željela samo ono što su druge tinejdžerice uzimale zdravo za gotovo. Nekog tko će je voljeti i kome će biti stalo do nje. Izašao je iz automobila i krenuo prema ulaznim vratima. Bio je na pola prilaza kad je Mattov otac Tom otvorio vrata. “Seane”, pozdravio ga je. “Kako ti mogu pomoći?” Sean je zastao korak ispred prve stube. “Moram razgovarati s Martom, Tome.” Tom se namrštio i skupio obrve. “Nešto se dogodilo? Upravo je stigao iz škole. Piše zadaću u sobi.” “Moraš ga pozvati. Moram razgovarati s njim nasamo.” “Dovest ću ga, ali želim čuti što mu imaš reći.” Sean je slegnuo ramenima. “Ako baš hoćeš tako.” Stajao je ispred kuće s rukama u džepovima i čekao. Nakon nekoliko minuta Tom se vratio s Martom i obojica su izašla na trijem. Matt je nervozno gledao u svog oca pa u Seana, a onda su mu se usne izvile i krenuo je u napad. “Bez obzira što je ona kučka rekla, nisam ništa učinio.” “Pazi što govoriš”, prekorio ga je Tom. “Pokaži malo poštovanja.” Sean je nepomično gledao u Matta i uživao promatrajući ga kako se vrpolji. “Nisam još rekao ni riječi. Zanimljivo je što si se odmah počeo braniti, zar ne?” Tom je suzio oči i utihnuo gledajući netremice u sina. Zatim se okrenuo prema Seanu. “Što se događa, Seane? Reci mi. Što misliš da je Mart učinio?” “Ništa ja ne mislim”, rekao je Sean tiho. Prešao je pogledom s Toma na Matta, a onda napravio korak naprijed. “Možeš biti prokleto sretan što te neću odvući u zatvor.” Matt se usiljeno osmjehnuo, no oči su mu odavale paniku. “Rusty neće podnijeti prijavu premda sam je pokušao nagovoriti. Ništa mi ne bi donijelo veće zadovoljstvo nego da te strpam u zatvor. Ali zapamti što ću ti reći. Ako samo izgovoriš njezino ime -samo jedanput - pretvorit ću ti život u pakao. Je li to jasno? Nećeš govoriti o njoj. Nećeš se hvaliti kompićima da si bio s njom. Čujem li samo jednu riječ o tome da si učinio bilo što zbog čega bi mogla imati problema u školi, navalit ću na tebe tako jako da se nećeš moći ni popišati, a da ti ne dišem za vratom, a u tom se slučaju možeš pozdraviti s nogometnom stipendijom za teksaško sveučilište.” Matt je problijedio, a Tomov zbunjeni izraz lica pretvorio se u ljutnju. “Matte, o čemu on to, dovraga, priča? Što si učinio?” “Nisam ništa učinio”, brzo je odgovorio Matt. “Ta kučka je jebena provokatorica.” “Vidio sam joj modrice na vratu. Vidio sam joj pokidanu odjeću. Razbio si joj novi automobil, a to ćeš, usput rečeno, i platiti. Izbjeći ćeš odlazak u zatvor, što me jebeno ljuti. Ali stvar će završiti sad i ovdje. Ako misliš da nisam ozbiljan, slobodno me iskušaj. Mogu ti uništiti život i ne samo to, nego ću uživati u tome učiniš li bilo što zbog čega će Rusty imati problema.” ~ 78 ~


Tom je zatvorio oči i zatresao glavom. Boja mu je nestala iz obraza i Sean je suosjećao s njim. Tom je bio dobar čovjek. Bio je dugogodišnji član školskog odbora i od velike pomoći njihovoj srednjoj školi. Nije ni na trenutak pomislio da bi Tom mogao odobravati sinovo ponašanje. “Učinit će sve što bude trebalo da se iskupi”, Tom je promuklo rekao. “Imaš moju riječ.” Matt je pocrvenio i natekao od bijesa, ali očev ga je pogled spriječio da kaže što mu je na umu. “Želim da se ne približava Rusty i da drži jezik za zubima.” Tom je kimnuo. “Bit će tako.” Sean se okrenuo i počeo hodati prema automobilu kad je Mattova bijesna provala došla do njega. “Ona je nitko i ništa! Samo obična droljica. Što te boli kurac za nju?” Sean je stao, a onda se polako okrenuo. Prostrijelio je Matta punom snagom svog ljutitog pogleda sve dok nije vidio da mu je u očima bljesnuo strah. “E, tu se varaš, govno jedno malo. Poslušaj moj savjet. Zaboravi da si ikad čuo Rustyno ime. Ona je sad član obitelji Kelly, a znaš li bilo što o njima, znaš da ne podnose da im netko uvrijedi obitelj. Ona sad ima šestoricu starije braće koji bi jedva dočekali da se mogu loptati tvojom arogantnom guzicom po cijelom okrugu Stewart.” “Matte, za Boga miloga, šuti više”, progunđao je Tom. “Već si u dovoljno velikim problemima.” Sean je nakrivio šešir u Tomovu smjeru pa nastavio prema automobilu. Zadovoljan što je Martu Winfreeju dao dovoljno poticaja da drži jezik za zubima i pusti Rusty na miru, Sean se zaputio prema obiteljskoj kući Kellyjevih. Nakon nekoliko minuta parkirao je kraj Marleneina automobila i uzdahnuo. Kako god gledao na ovo, bilo je sranje. Posebice za Rusty. Ali barem se pobrinuo za to da se ne mora bojati da će današnji incident postati glavna priča u školi. Pokucao je i čekao da Marlene otvori vrata. Oči su joj bile bijesne. O, da, vidio je taj pogled već mnogo puta. Marlene je inače bila draga i brižna žena, ali neka Bog pomogne budali koja pokuša nauditi jednom od njezinih pilića. “Kako je ona?” tiho je upitao. Marlene je uzdahnula. “Uzrujana je, ali trudi se to sakriti od mene. Pravi se da to nije ništa, naravno, ali strašno se uplašila. Reci mi da si prebio tog malog govnara na mrtvo ime.” Seanu su se ramena zatresla od smijeha. “Možda sam mu zaprijetio da ću to učiniti.” Marlene je nezadovoljno progundala. “Smijem li je vidjeti?” upitao je Sean. Marlene je šire otvorila vrata. “Naravno. Uđi. U kuhinji je. Rekla sam joj da stavi led na modrice.” Sean se namrštio na spomen modrica. Poželio se vratiti odakle je došao i staviti pokoju modricu na lice Matta Winfreeja. Hodao je iza Marlene prema kuhinji i pripremio se za Rustyino ratoborno držanje. Ali kad je podignula pogled prema njemu, nije vidio ni traga ljutnji ili neprijateljstvu. Izgledala je... mlado i jako ranjivo. “Kako si?” upitao ju je. Naslonila se na sudoper i pustila ruku kojom je držala vrećicu s ledom da padne. “Dobro sam. Zahvaljujući tebi.” Zvučala je pokunjeno. Gotovo da mu je bilo draže kad je bila bezobrazna i drska. Nije znao kako se ponašati prema tihoj i utučenoj Rusty. “Samo sam ti svratio reći da se ne trebaš brinuti da će ti Matt Winfree ponovno stvarati probleme. Škola također neće biti problem. Neće ni zucnuti.” Oči su joj se raširile od iznenađenja i na njegovu veliku neugodu na njihovoj su površini zasvjetlucale suze.

~ 79 ~


“Što si učinio?” promuklo je upitala. Odmahnuo je glavom. “Nije važno što sam učinio. Važno je da ti on neće biti problem. I još nešto, Rusty. Ako me ikad zatrebaš, nazovi me. U redu? Izgleda da misliš da nitko nije na tvojoj strani i da se nemaš na koga osloniti. Dosad bi već trebala znati da to nije istina. Kellyjevi su uz tebe, a i ja sam.” U očima joj je vidio blag šok dok je bez riječi zurila u njega. Marlene je zazvonio telefon i razbio tišinu koja je uslijedila nakon njegove izjave. Podignula je slušalicu i čuo je kako se javila, a potom se široko osmjehnula. “Sophie je rodila!” rekla je sa slušalicom u ruci. Sean se nasmiješio. “Odlična vijest. Reci Samu da mu šaljem čestitke.” Marlene je još nekoliko sekundi pričala na telefon, a onda je poklopila. Imala je osmijeh od uha do uha. “Što kažete na to da odvezem vas dvije u bolnicu da vidite Sophie i bebu?” ponudio je Sean. Gledao je u Rusty dok je govorio. “Ovo mi se čini kao dobar trenutak da budete okruženi obitelji.” Osmijeh joj je lebdio na usnama i kutovi su joj se blago podizali, a oči ozarile. Marlene je pogledala u Rusty, uhvatila je za ruku i stisnula je. “Što kažeš, Rusty? Jesi li za to da odemo do bolnice i vidimo najnovijeg člana klana Kellyjevih?” “Voljela bih”, rekla je Rusty tihim glasom. “Hajde onda, idemo. Pokazat ću ti kako radi policijska sirena”, rekao je Sean s osmijehom na licu.

~ 80 ~


17. POGLAVLJE

“MEKSIKO? Što radi u Meksiku, kvragu?” upitao je Garrett. Donovan se protrljao po kosi i zijevnuo zureći umornim očima u računalo. “Da. Prevezao ju je pilot teretnog aviona. Masno mu je platila.” Garrett ga je pogledao suženih očiju. “Očito ne dovoljno da se ne bi izblebetao. Kako si to uspio tako brzo iskopati?” Donovan je podignuo obrvu. “Zar misliš da bih ti rekao? Ti i Sam samo mislite da vodite ovu operaciju, ali nema šanse da biste se snašli bez mene.” “Ne osjećaš da te dovoljno cijenimo, Vane?” “Jebi se.” Garrett se nasmijao. “Mislim da smo Sam i ja obojica svjesni tko je mozak u ovom taboru. A to sigurno nisam ja. Zato mi reci sve. Isuse, baš nisam imao nikakvu želju vratiti se ovako skoro u Meksiko.” “Hoćeš da idem umjesto tebe?” ponudio se Donovan. “Stigao sam se odmoriti. Ti možeš ostati ovdje i paziti na KGI dok Sam ne skida pogled sa svoje kćerkice.” “Nema šanse.” Donovan je podignuo obrvu. “Zašto ne? Osim toga, kako će izgledati kad se frajer koji ju je spasio na Isle de Bijouxu odjednom pojavi i u Meksiku? Nema tog objašnjenja koje će je uvjeriti da je to samo velika slučajnost.” “Morat ću joj lagati.” “Da, to će sigurno upaliti.” Donovan nije rekao Garrettu ništa što on nije već znao. Borio se sa savješću još od trenutka kad je Sarah pobjegla. Znao je da je na otoku stekao njezino povjerenje, barem donekle. Kad se ponovno pojavi na istom mjestu gdje je ona, morat će joj dati vraški dobro objašnjenje. Objašnjenje zbog kojeg mu neće zalupiti vrata pred nosom i prvom prilikom ponovno zbrisati. Garrett je ljutito otpuhnuo. “Reći ću da me Lattimer poslao. Da me od početka angažirao da joj budem blizu. To će je šokirati dovoljno da mi povjeruje jer nitko ne bi trebao znati za njih dvoje. Proveo sam mnogo vremena s njom na otoku. Mislim da nije u kontaktu s Lattimerom, pa mislim da ću tako kupiti nešto vremena. A ako se čuje s njim i spomene mene, još bolje jer će ga to izmamiti iz skrovišta.” “Plan je dobar”, rekao je Donovan. Zamišljeno se zagledao u Garretta. “Zašto si onda tako ljut?” “Jer joj mrzim lagati, prokletstvo”, eksplodirao je Garrett. Povukao je ruku po glavi sve do stražnje strane vrata i zatresao glavom. “Već su je jedanput sjebali. Mrzim pomisao na to da ću joj lagati i iskoristiti je, čak i ako cilj opravdava sva sredstva.” Donovan je polako kimnuo. “Da, jasno mi je, stari. Moja ponuda još stoji. Mogu ići umjesto tebe. Mene ne poznaje. Negdje ću je skloniti i možemo smjestiti Lattimera klopku i bez Resnicka. Ti ćeš dobiti djevojku. Ujak Sam dobit će Lattimera. I svi sretni i zadovoljni.” “Ne. Ja idem. Nadi mi mjesto gdje mogu sakriti Sarah na sigurno. Osjećao bih se bolje kad bismo skupili nekoliko članova tima i poslali ih u sigurnu kuću prije nego što se mi pojavimo. Možda ću morati lagati Sarah, ali to ne znači da je neću zaštititi kako god mogu.” “Reći ću ti nešto, Garrette, i vjerojatno će te raspizditi, ali mislim da ne bi trebao dalje sudjelovati u ovoj akciji. Cijelu stvar s Lattimerom doživljavaš osobno, a sad mi se čini da i to sa Sarah doživljavaš osobno. Ja mogu obaviti posao bistre glave. Ti ne možeš.” “Nećeš joj se ni približiti.”

~ 81 ~


U Donovanovim očima bljesnulo je iznenađenje. Garrett je bijesno pročistio grlo i odbijao je reći bilo što više na tu temu. Donovan nije bio glup. Znao je da je Garrett do grla upao u neko neugodno sranje. Ali to nije značilo da će se njegov brat odjednom raspričati o tome. “Trebat će mi oko sat vremena da sve dogovorim i da avion bude spreman” rekao je Donovan. “Nisam se ni raspakirao, tako da sam spreman krenuti čim mi daš zeleno svjetlo. A dok ti to obavljaš, skočit ću do bolnice, oprostiti se sa Sophie i vidjeti našu nećakinju. Na povratku ću svratiti do Ethana i Rachel da se Rachel ne zabrine.” Donovan ga je pozdravio salutirajući mu s dva prsta na glavi na što mu je Garrett odgovorio podignutim srednjim prstom. Bio je već na vratima kad ga je zaustavio Donovanov glas. “Garrette, pazi se. Ovo očito ide dublje nego što smo mislili. Otputuj dolje i učini sve što je potrebno da stekneš njezino povjerenje. A onda je zgrabi i što prije nestani iz zemlje.” to.”

Garrett se okrenuo rukom čvrsto stišćući okvir vrata. “Da, jasno mi je. I hvala ti, Vane. Cijenim

MARCUS Lattimer hladno je promatrao muškarca koji je stajao ispred njega. Po jedan Marcusov čovjek stajao je sa svake strane prljavog krvavog izdajnika i držao pištolj okrenut prema njemu. Marcusu su usne bile izvijene u izrazu gađenja. Nije podnosio nelojalnost. Ovaj se čovjek uvukao u Marcusovu organizaciju i stekao njegovo povjerenje, a sve to vrijeme zapravo je radio za CIA-u. Pustio je Douglasa Culpeppera da se neko vrijeme kuha, a onda mu se izravno obratio. “Dobro došao natrag, Douglase. Tražio sam te.” Douglasa je izdao trzaj u očima kad ga je Marcus nazvao njegovim imenom. Nije rekao ništa i samo je tupo zurio u Marcusa, a svjesnost o vlastitoj sudbini mogla mu se pročitati na licu. “Prodao si me, Douglase, ali reci mi jednu stvar. Jesi li prodao i moju sestru?” To je bila jedna od rijetkih pogrešaka kojih se Marcus mogao sjetiti da je ikad učinio. Cijeli život bio je oprezan. Ali Douglas je bio uvjerljiv. Marcus se opustio i ta ga je činjenica još ljutila. Rekao je Douglasu mnoge stvari. Stvari koje nije otkrio nikome iz svoje organizacije. Rekao mu je i za Sarah. Douglas je još šutio, a Marcusu se zgrčila čeljust. “Možda sam te mogao i pustiti da nije toga”, nastavio je Marcus. “Traže li je oni?” Douglas je stisnuo usne, a nosnice su mu se raširile. Marcus je skočio na noge i pljesnuo dlanovima o stol naginjući se prema Douglasu. “Progovorit ćeš, kurvin sine. Garantiram ti da ćeš progovoriti još danas. Reći ćeš mi sve što si ispričao svojim nadređenima.” “Jebi se.” “Ne”, rekao je Marcus. “Ti se jebi, Douglase.” Zamahnuo je rukom i tri Marcusova čovjeka smjesta su odvukla Douglasa iz prostorije. Marcus je pao na stolac i zavalio se na naslon, okrenuo glavu pa se zagledao kroz prozor. Douglas će propjevati. Premda to zapravo nije bilo važno. Marcus je morao djelovati uz pretpostavku da Sarah više nije tajna. A to je značilo da je u opasnosti. Ni CIA ni brojne druge oganizacije neće se ustručavati da je pokušaju iskoristiti kako bi došli do njega. Sarah je to također znala jer je naivno pobjegla pokušavajući zaštititi Marcusa. Nasmiješio se na ideju da bi ga zaštitila njegova mlađa sestra. Bio je jedan od najopasnijih ljudi na svijetu, a ta žena meka srca i s malo do gotovo nikakva znanja o tome koliko je svijet zapravo loš ipak si je utuvila u glavu da njemu treba njezina zaštita. Ne, nije bilo važno hoće li Douglas propjevati, ali sigurno će požaliti što je izdao Marcusovo povjerenje. Marcus nije želio da Douglasova patnja bude kratka vijeka. Naložio je svojim ljudima da ga što duže drže na životu. Naposljetku će umrijeti u najgoroj mogućoj agoniji, a dotad će sa svakim dahom moliti za smrt.

~ 82 ~


Marcus je otvorio prijenosno računalo i provjerio adresu elektroničke pošte na koju mu je Sarah slala poruke. Imao je jednu novu poruku od nje. Preplavilo ga je turobno zadovoljstvo dok je letio pogledom po sadržaju poruke. Napokon je tražila njegovu pomoć. Brzo je utipkao detaljan odgovor dajući joj sažete upute kamo da ide i što da radi kad tamo dođe. Kad je završio, zatvorio je računalo i nadao se da je bila dovoljno razumna da ga posluša. Ponovno se zavalio na naslon i proučavao uzorke na slici koja mu je ukrašavala zid. Zatim je polako otvorio ladicu u kojoj je, zaključanu u malom sefu, držao Sarahinu sliku. Nije mogao dopustiti da joj se išta dogodi. Već je previše propatila. Da je njihov otac obavio svoju dužnost, Sarah bi odrasla uz zaštitu i sve povlastice koje je zasluživala. Nadao se da taj gad trune u paklu. Skupa s Allenom Crossom. “Uskoro, Sarah”, tiho je rekao. “Pobrinut ću se da ti ništa ne nedostaje. Treba mi još samo malo vremena.”

~ 83 ~


18. POGLAVLJE

NIJE bilo pogleda na ocean. Nije bilo zvukova zapljuskujućih valova ni hladnog povjetarca iz smjera pučine. Bilo je vruće. I to onako vlažno i teško vruće, zbog čega je Sarah bila još napetija. Doputovala je jučer nakon što se skrivala u smiješno maloj trošnoj hotelskoj sobi u gradu kojem se nije mogla sjetiti ni imena. Kad je dobila Marcusov e-mail s jasnim uputama, istodobno je osjetila strah i olakšanje. Premda nije željela uplitati brata u svoj nered, trebala joj je pomoć, a on se odlično pobrinuo za to. Fiona, žena koja se brinula za kuću u Marcusovu vlasništvu, donijela joj je namirnice i sve ostale potrepštine i čim je Sarah stigla, diskretno je nestala, ostavivši za sobom samo telefonski broj na koji je Sarah može dobiti ako joj bilo što zatreba. Područje je bilo zabačeno, ali imalo je rute kojima se moglo pobjeći. Prvih nekoliko sati po dolasku svaki je trenutak provela pedantno planirajući rješenja za sve situacije. Bila je malo - u redu, prilično - naivna kad je prije nekoliko tjedana stigla na otok. Nije se moglo reći da nije bila izrazito oprezna, ali ipak se našla u situaciji koja ju je iznenadila i nije se znala zaštititi. Imala je rute za bijeg, to da. Pobrinula se za to istog trenutka kad je stigla na Isle de Bijoux. Ali nije mislila na svoju zaštitu. A s obzirom na njezinu situaciju, to je doista bilo smiješno. To više nije bio problem. Zahvaljujući Marcusu, sad je imala pištolj i premda ga nije bila u mogućnosti isprobati, pregledala je svaki njegov milimetar, punila ga i praznila, testirala krutost kočnice, procjenjivala težinu pištolja i kako joj je drška ležala na dlanu. Bio je veliki pomalo nezgrapan za nju, ali u nuždi će poslužiti. Podignula ga je, naciljala zamišljenog neprijatelja i testirala svoju odlučnost da ubije drugo ljudsko biće. Kad je sve drugo zakazalo, zamislila je Allena Crossa, sebe kako stoji suočena s njim oči u oči i ispaljuje mu metak u srce. Mogla se brinuti za sebe. Bilo je vrijeme da se pobrine za sebe i prestane biti uplašen bespomoćan slabić u kojeg se pretvorila posljednju godinu. U prošlom bi životu bila u stanju ostati na otoku i možda uživati u ljetnoj romansi s Garrettom. On se svakako doimao dovoljno zainteresiranim. Poljubio ju je. Vidjela je kako je gleda. Nije bila imuna na tog čovjeka bez obzira na blagu uzbunu koju je u njoj podizao svaki put kad bi joj bio blizu. Ne, nije ga se bojala kao nekog tko bi predstavljao moguću prijetnju njezinoj sigurnosti. Bojala ga se onako kako se boji žena kad nasluti muškarca koji bi joj mogao nadvladati razum i svesti njezine instinkte na nagone primitivnog bića. Osjećaj je bio opojan. Punio joj je um i dušu živahnošću koja je probudila duboku žudnju. Željela je posjedovati i da je posjeduju. Podrugljiv smijeh proključao joj je u grlu dok je promatrala bujno zelenilo oko kuće. Stajala je ispred prozora i trljala se po rukama. Bila je u bijegu spašavajući vlastiti život, a sad je stajala ovdje i razmišljala o flertu sa zgodnim frajerom i što je moglo biti od toga. Ali ohrabrila ju je privlačnost koja je planula među njima i činjenica da je bila sposobna razmišljati o zgodnom muškarcu, a da je ne nadjačaju strah i nepovjerenje. To je bio... korak u pravom smjeru. Napredak. Cijeljenje. Ugodno, ugodno cijeljenje. Usred tog kaosa i spoznaje da joj se život nepovratno promijenio gorjela je nada. Da njezina budućnost možda, samo možda, nije prazan horizont kao prije nekoliko mjeseci. To je bilo... oslobađajuće. Glad ju je odvela u kuhinju. Nevoljko se pomakla s mjesta na kojem je stajala, visoko uzdignutog iznad okolnog terena. Ondje se osjećala najsigurnije. Kad bi se netko pokušao približiti kući, s tog mjesta sigurno bi ga vidjela. ~ 84 ~


Premda je bila mala, kuhinja je bila dobro opremljena i iznenadilo ju je što je imala sve najnovije aparate. Bila je modernija od njezina stana u Bostonu. Nakon što je pregledala hladnjak i smočnicu, odlučila je ne komplicirati i napravila običan sendvič. Kuhat će poslije kad se ne bude osjećala ovako nemirno, kao da bi svakog trenutka netko mogao iskočiti iz šume i upasti u kuću. Natočila je čašu vina i krenula vratiti bocu na mjesto, no tada je zaključila da cijela boca uopće nije loša ideja. Barem će joj pomoći da se opusti nakon nekoliko dana neizdrživog stresa. Gurnula je bocu pod ruku, uzela tanjur sa sendvičem, a drugom rukom ponijela čašu s vinom. Vratila se u dnevnu sobu s velikim prozorima i smjestila se na položaj s najboljim pogledom. Do polovice sendviča već je dva puta ponovno punila čašu. Vino ju je opustilo i umor joj se prišuljao poput magle koja se polako spušta, kapajući joj u vene sve dok joj udovi nisu malaksali, a kapci postali tako teški da ih je jedva držala otvorenima. Bacila je cipele s nogu, nagnula se naprijed i spustila tanjur na stolić za kavu pokraj gotovo prazne boce vina. Na trenutak je gledala u čašu, a onda je iskapila i srušila se natrag na kauč i glava joj je nježno pala na debeo jastuk. Opijanje vjerojatno nije bilo najbolja ideja sad kad bi trebala biti na oprezu, ali nije spavala već tri dana i bila je slomljena. Poludjet će ako uskoro ne zaspi. No morala je obaviti još nešto prije nego što dopusti da je umor svlada. Dovukla je laptop do sebe s drugog kraja kauča i otvorila ga. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da pronađe bežičnu vezu i Sarah je držala dah nadajući se da je internetska veza dovoljno pouzdana da može provjeriti e-mail. Zaslon se zamutio, Sarah je protrljala oči i masirala čelo dok je drugom rukom tipkala i obavljala seriju koraka za pristup svom računu. Veza je bila spora i imala je dojam da se stranica otvara cijelu vječnost. Kad se napokon pojavio zaslon s porukom da ima nove e-mailove, nestrpljivo je lupkala po tipkovnici kako bi pristupila sadržaju. U prvom e-mailu bila je samo jedna rečenica. Javi mi jesi li sigurno stigla. Drugi je e-mail bio ispunjen nestrpljivosti i zabrinutosti za koje je znala da je Marcus sposoban osjećati. Kvragu, Sarah, što se događa? Javi se istog trena kad dobiješ ovu poruku. Brinem se. Natipkala je kratak odgovor. Stigla sam. Hvala ti. Molim te, ne brini se. Čekam kako si mi rekao. Poklopila je laptop i gurnula ga na drugi kraj kauča. Kapci su joj počeli padati još jače nego prije. Spavanje. Napokon ju je svladavao umor. Pogledala je prema malom stoliću desno od sebe i ispružila ruku da dohvati pištolj. Nakon što je provjerila je li kočnica sigurno zakočena, stavila ga je na stolić ispred sebe pokraj nedovršenog sendviča, tako da joj bude nadohvat ruke s kauča. Snažno je zijevnula i izrazila dobrodošlicu nadolazećem zaboravu sna. Nakon vina i trodnevne besanice potaknute adrenalinom samo je uklizala u carstvo snova. Ali bez obzira na sve, san joj je bio isprekidan, sanjala je tamne sjene i nešto sasvim drugo. Sanjala je Garretta. GARRETT nije odmah upao u Sarahino novo utočište. Prvi dan pregledavao je okolicu osluškujući što se događa i pazeći da bude potpuno siguran da ne ulijeće u klopku - ali i da kad se konačno pokaže ispred nje, već ima isplaniran put kojim će zajedno pobjeći. Donovan je bio siguran da je kuća u kojoj se Sarah skrivala Lattimerova, što je značilo da je Sarah bila u kontaktu s njim otkad je otišla s otoka. Morat će biti jako brz kad joj bude objašnjavao što radi ondje i pobrinuti se da Sarah ponovno ne kontaktira brata ili mu priča uopće neće držati vodu. Nije znao što ju je prije sprečavalo da prihvati bratovu pomoć, ali to je očito samo tako iščezlo čim se uplašila. A možda je ovo bio plan od početka. Tko je mogao znati kako Lattimer razmišlja. Garretta je ljutilo što je Sarah njezin brat tako dugo ostavio u ranjivu položaju dok je bila na otoku.

~ 85 ~


Ako mu je bila tako prokleto važna, trebao ju je prebaciti u jedno od svojih brojnih skloništa, bez obzira na to sviđalo se to njoj ili ne. Nakon što je Sarah pobjegla, Garrettu je zadala novu muku jer više nije imao pojma u što se upušta. Nije mogao biti siguran ni da Lattimer nije u kući s njom premda bi to značilo da je najgluplji kurvin sin na svijetu, a Lattimer ne bi poživio ovako dugo da je glup. Ipak, događale su se i čudnije stvari, a Garrett je u vojsci i misijama koje je KGI odradio tijekom godina između ostalog naučio da se luda sranja uvijek događaju i prvo pravilo glasi da moraš biti spreman na ama baš sve. Prebacio je ruksak i premjestio pušku u drugu ruku penjući se na još jedno brdo u šumovitom području oko Sarahine kuće. Već je pregledao teren sa svih strana i bližio se kraju izvidnice. Bio je zadovoljan onime što je dotad vidio. Nije bilo znakova nedavne aktivnosti i ničeg što bi upućivalo na to da ju je netko našao prije njega. Ipak je budno pazio i na najmanji znak ako još netko osim njega promatra kuću. Legao je na trbuh i uzeo dalekozor. Promatrao je brojne staklene prozore na kući. Malko ga je zabrinjavala otvorenost kuće, ali budući da je pripadala Lattimera, pretpostavljao je da je sve najsuvremenije proizvodnje i otporno na metke. Garrett se jače namrštio kad ju je pronašao kako stoji ispred jednog prozora i zabrinuto gleda van. Nije bilo važno je li staklo neprobojno ili nije. Paradirala je ispred stakla kao da otvoreno poziva one koji su je lovili. Morat će ozbiljno razgovarati s njom o sigurnosnim mjerama, i to čim joj objasni u kolikoj se zapravo opasnosti nalazi. Dovraga, svi su je se htjeli dočepati. Resnick je vjerojatno točno u ovom trenutku proživljavao živčani slom i sigurno će joj biti za petama. Ako ju je Donovan uspio pronaći, naći će je i Resnick. Nije želio ni razmišljati o tome tko bi je još mogao tražiti. Još ga je mučila ona provala u njezinu kolibu na otoku. Završio je s nadgledanjem i zadovoljno zaključio da nema neposredne prijetnje pa je sakrio svoju opremu između dvije stijene i počeo polako hodati prema kući. Vratit će se po opremu kad obavi dramatičan susret sa Sarah. Upadne li u kuću potpuno naoružan, samo će je prestrašiti, a ionako ju je čekao dovoljno velik šok kad ga ugleda. Ni ovaj put nije imao čokoladu kojom bi joj mahnuo pred nosom. Nije želio da na bilo koji način nasluti njegov dolazak jer bi vjerojatno ponovno pobjegla, pa se trudio neopaženo približiti kući i zaobišao je do stražnjeg ruba posjeda kako bi ušao na stražnji ulaz. Suptilnost nikad nije bila Garrettova jača strana, ali sad se dvoumio između ideje da pokuca na vrata poput običnog gosta - aha, moš mislit - i toga da provali sa stražnje strane i iznenadi je prije nego što joj neka ludost padne na pamet. Bio je siguran da može brzo govoriti kad se jednom nađe unutra. Želio je najprije ući, a tek potom objašnjavati. To je bilo više u njegovu stilu. Kad je došao do čvrstih drvenih vrata na stražnjoj terasi, za svaki slučaj povukao je okruglu kvaku. Barem se zaključala. Otišao je do prozora nekoliko metara dalje i povirio. Osjećao se poput ljigavog uhode, a da ga ona vidi, ne bi imala razloga pomisliti da je išta drugo, nego upravo uhoda. “Najprije uđi, a potom objašnjavaj”, promrmljao je u bradu. Ona je bila misija i ne bi trebao osjećati potrebu da se ispričava zato što želi da bude sigurna. “Nastavi si to govoriti, stari. Možda i povjeruješ u to.” Kriste. Pričao je sam sa sobom kao neka pičkica. Možda je ipak trebao prepustiti Donovanu ovaj posao. Bilo je očito da gubi razum. Provirio je kroz prozor, ali nije ju vidio. Vjerojatno je još stajala ispred prokletih prozora u prednjem dijelu kuće. Provjerio je prozor i vidio da je također zaključan. Ne samo zaključan, nego je između vrha prozorske daske i sredine imao kolce za dodatnu sigurnost. Nema šanse da netko uđe kroz takav prozor osim ako ne razbije okno. Nije bilo druge nego vratiti se prema vratima.

~ 86 ~


Izvadio je malu vrećicu u kojoj je držao svoj “alat”. Kvragu, prošlo je jako mnogo otkad je morao provaliti negdje bez eksploziva. Trebalo mu je duže nego što mu je bilo po volji, ali napokon je uspio provaliti bravu i oprezno otvoriti vrata. Tada je otkrio da ga dva lanca sprečavaju da otvori vrata više od nekoliko centimetara. “U vražju mater” promrmljao je. To se nije dalo odraditi tiho. Sigurno nije ponio rezač za lance. Bez obzira na njegovu čvrstu odluku da je ne prestraši, izgleda da će ga Sarah ipak čuti kad uđe. Odmaknuo se od vrata i nasrnuo ramenom na teško drvo. Trebala su mu dva pokušaja prije nego što su lanci popustili, a on je naglavačke uletio u kuću. Pao je na pod i otkotrljao se. I zaustavio se točno ispred ženskih stopala. Ako je očekivao da će vrištati, paničariti ili imati bilo kakvu sličnu ženskastu reakciju, gadno se prevario. Kad je podignuo pogled, gledao je ravno u cijev jebenog topa. Isuse, držala je jebeni Desert Eagle .50 cal. Kad je pogledao još više, ugledao je lice prilično nadrkane žene. Ponovno je spustio pogled na pištolj i vidio da nevješto stišće dršku i, još gore, kočnica je bila otpuštena, a prst joj je bio zavijen previše čvrsto oko okidača. “Sarah”, tiho je progovorio. “Gade jedan”, zarežala je. “To si bio ti sve vrijeme, je li? Nisi bio ondje na odmoru. Netko te poslao da me pratiš.” “Moglo bi se reći”, rekao je blago još ne skidajući pogled s njezina prsta na okidaču. “Ali da su me poslali da te ubijem, već bi bila mrtva.” Zbunjenost joj je preletjela licem. To očito nije očekivala čuti. “Marcus te poslao?” Zanimljivo što je mislila da ga je poslao netko drugi. Kasnije će se pozabaviti time. Sad je morao biti što uvjerljiviji. “Da. On me poslao.” Čelo joj se nabralo i zakoračila je unatrag premda je još držala prokleti pištolj naciljan u njega, a problem je bio u tome kamo je ciljala - premda mu nije padalo na pamet riskirati da je dodatno ražesti zamolbom da nacilja u neki drugi dio anatomije. Nije imao nikakvu želju unijeti takav ponižavajući podatak u svoj zdravstveni karton. Da mu je nadrkana žena metkom odvalila jaja. Oči su joj se sumnjičavo suzile dok je zurila u njega. “Tko je Marcus? I bolje ti je da znaš sve odgovore, inače ću pucati.” Brada joj je bila odlučno zategnuta. Usne su joj bile čvrsto stisnute, a oči su joj svjetlucale, ali ne od straha. Ne, izgledala je kao da ga je itekako u stanju upucati samo zato što je bila tako ljuta. “Mogu li ustati?” mirno je upitao. “Ne. Ostani na podu. Da čujem.” Uzdahnuo je. Morao je riskirati nadajući se da je Resnick znao o čemu priča i da nije pogriješio. “Tvoj brat me poslao. Ne želi da budeš nezaštićena.” Toliko je bila iznenađena da je izgubila stabilnost, a on se ukočio nadajući se da ga neće slučajno upucati. A onda su joj se oči ponovno suzile. “Zašto mi nije ništa rekao?” “A kad ste mogli obaviti taj razgovor?” Ponovno je riskirao i nadao se da nije pogriješio kad je zaključio da Sarah nije u svakodnevnom kontaktu s Lattimerom. Sudeći po tome koliko je bila fanatična kad je bio u pitanju onaj njezin laptop, pretpostavljao je da komuniciraju isključivo preko e-maila. “Tvoj brat nije tip čovjeka koji bi ti slao takve stvari e-mailom. Ništa nije sto posto sigurno, znaš to. Osim toga, nije želio da se brineš. Moj zadatak bio je da ti budem blizu i pazim na tvoju sigurnost.” Namrštila se. “Čemu onda ta komplicirana šarada? Nisi morao izlaziti sa mnom na spojeve da bi pazio na mene.” Susreo je njezin pogled i sjetio se njihova poljupca. Sjetio se kako ju je dodirivao i klizio dlanovima po njezinim oblinama. I ono što joj se spremao reći, premda laž, bila bi apsolutna istina da ga je njezin brat doista angažirao da je zaštiti.

~ 87 ~


“Želio sam provoditi vrijeme s tobom. Zaintrigirala si me.” “Znači, sva ona sranja na otoku zapravo su bila tvoje djelo, zato su nam se putevi neprestano presijecali? Da možeš odraditi svoj posao?” Bilo je teško ne primijetiti sumnju u njezinu glasu. I sarkazam. Ali primijetio je i mrvicu povrijeđenosti koja mu je još malo dublje zarila nož u utrobi. “Naravno da nije tako i mislim da ti to znaš.” Zatvorila je oči i na trenutak odmahivala glavom. Ruka u kojoj je držala pištolj opasno se drmala i Garrett je zgrabio priliku prije nego što nehotice povuče okidač i pretvori ga u ženu. Zakotrljao se i zgrabio je za zapešće usmjerivši pištolj prema zidu. A onda joj je stiskao ruku sve dok nije zacviljela od boli i ispustila pištolj iz ruke. Glasno je tresnuo na pod i Garrett je odmah opustio stisak, ali nastavio ju je držati dok ga je drugom rukom podizao s poda. Ne puštajući joj ruku, pridignuo se s poda, a onda joj okrenuo ruku i palcem protrljao trag koji joj je ostavio na unutrašnjoj strani zapešća. “Žao mi je. Nisam te htio ozlijediti.” Trgnula je ruku iz njegove i stisnula je na prsa, nemirnih očiju dok ga je nervozno gledala. “Tko si ti?” Izvadio je klip iz pištolja i spremio ga u džep, a potom stavio pištolj na stolić u blizini. “Zovem se Garrett. To ti nisam lagao.” “To mi ne govori ama baš ništa.” “Radim za razne ljude”, nastavio je. “Čuvam ljude. To mi je posao.” Podigla je tanku obrvu. “Plaćenik si?” “Ako me pitaš uzimam li novac za svoje usluge, odgovor je da. Ne radim besplatno.” Suzila je oči. “I koliko si plaćen da mene čuvaš?” “Zar je važno? Važno je da pazim na tvoju sigurnost. Očekivao bih da će te taj dio posebno zanimati.” “A ti očekuješ da ti vjerujem. Tek tako.” Morao se iskontrolirati da ne zadrhti. Da, želio je da mu vjeruje čak i dok joj je servirao golemu laž. Tada je krenuo u napad. “Da sam želio da umreš, bila bi mrtva”, rekao je otvoreno. “Sasvim sigurno ne bih prolazio onu kompliciranu šaradu da bih ti se približio i sasvim te sigurno ne bih poljubio.” Raširila je oči i Garrett je požalio što je spomenuo poljubac. Nije pokušavao manipulirati njome i skrenuti temu na emocije premda je zacijelo baš tako izgledalo. “Zašto si to onda učinio?” “Jer sam želio.” To je bila istina. Nije izgledala kao da zna što bi mu odgovorila. U očima joj je vidio zbunjenost, a onda se okrenula i počela trljati sljepoočnice prstima. Kad ju je zaobišao i ponovno je vidio, umor na njezinu licu bljesnuo je poput neonskog znaka. “Kad si posljednji put spavala?” upitao ju je. To ju je pitanje još više iznenadilo. Maknula je ruke s glave i zurila u njega kao da je on zagonetka koju ne uspijeva odgonetnuti. “Ne razumijem te, Garrette. Ne razumijem ništa od ovoga. Zašto si ovdje? Ne trebam te.” “Vraga me ne trebaš.” Ponovno je podignula ruku i pritisnula rašireni dlan na čelo. “Preoblikovat ću rečenicu. Ne želim te ovdje. Idi kući. Predomislila sam se. Ne želim uključivati Marcusa. Samo me ostavi na miru.” Frknuo je. Sa svakom je sekundom postajao sve ljući. “Doista misliš da možeš sama? Sarah, pitanje je trenutka kad ćeš stradati. Kvragu, stajala si ispred prozora i gledala naokolo poput idiotkinje.” ~ 88 ~


Hitro je podignula glavu i ljutito ga pogledala zabljesnuvši očima. “Gledao si me?” “Nego što nego sam te gledao. Već sam dva dana ovdje, pregledavam teren i pazim da te nitko ne prati. Nikome nisi baš previše otežala da te pronađe. Ne bi bilo ništa drukčije ni da si objesila neonski znak 'Sarah Daniels je ovdje' i nacrtala veliko crveno X na čelo.” Pokrila je lice rukom i zatvorila oči. “Bože, ali bila sam oprezna. Mislila sam da sam oprezna. Zavaravam li se? Ne znam ništa o skrivanju. Nikad se nisam morala skrivati.” Izgledala je opasno blizu sloma. Ramena su joj potonula kao da priznaje poraz i izgledala je strašno malo i ranjivo. Zakoračio je naprijed s namjerom da je zagrli, ali oklijevao je. Na otoku se ne bi premišljao ni sekunde, ali sad je bilo drukčije. Obmanuo ju je. Vjerojatno je mislila da je sve što se na onom otoku dogodilo bio samo pokušaj da stekne njezino povjerenje. I premda mu je to i bila namjera u početku, sigurno je nije zato poljubio. Nije zato umirao od želje da to ponovi. Samo što je sad povisio uloge. Prije ovoga nikad joj nije otvoreno lagao. “Sarah” rekao je tiho. Pogledala ga je ranjenim očima, a iz nje je gotovo vrištala iscrpljenost. “Ne očekujem da mi odmah počneš potpuno vjerovati, ali u ovom trenutku baš i nemaš mnogo izbora. Dok ne saznam kakva ti prijetnja visi nad glavom i dok je ne uklonim, zaglavila si sa mnom. To nema nikakve veze s tvojim bratom ni s bilo kim drugim. Ima veze s tim da želim da budeš sigurna i učinit ću sve što treba da se pobrinem da tako i bude.” “Zašto? Zašto te briga?” Pogledao je u nju i dugo je tako gledao. “Briga me. To je sve što ću reći.”

~ 89 ~


19. POGLAVLJE

SARAH je zurila u Garretta još pokušavajući shvatiti činjenicu da stoji u njezinoj kući. U Meksiku. Htjela je biti bijesna - i bila je bijesna - ali bila je previše umorna i zbunjena da bi mogla išta drugo osim buljiti u njega poput budale pokušavajući shvatiti što se događa. Tada je zatresla glavom. Zašto su, dovraga, stajali ondje i pričali o ljubljenju? Garrett je ispružio ruku i stavio je na njezin obraz. Dodir joj je prodrmao tijelo i poslao joj munju uzbuđenja niz kralježnicu. Palcem joj je trljao obraz i strugao jagodicom prsta po koži šaljući joj drhtavicu uz potiljak. “Moraš se naspavati, Sarah. Pazit ću na tebe. Nitko ti neće nauditi. Trebaš mi u najboljem mogućem stanju, a onda moramo otići odavde.” Zanjihala se hipnotizirana dubokom bojom njegova glasa. Tako lako mu je uspijevalo baciti čari na nju. “Što ti imaš od toga?” Ali tada je, kao da se sjetila, s gorčinom u glasu dodala: “Osim novca.” Ruka mu se umirila na njezinu licu i jagodicama mu je proletjela struja zbog napetosti. Izgledao je kao da se muči s pitanjem i zapitala se hoće li joj uopće odgovoriti. A onda joj je počeo spuštati palac prema usnama i nježno ih protrljao. “Tebe. Tebe imam od toga.” Zakoračila je od njega jer ju je zbunila ozbiljnost koju mu je čula u glasu. Krenuo je prema njoj. Sarah je ponovno uzmaknula i uzmicala sve dok leđima nije udarila u zid, a on je naletio na nju i pritisnuo tijelo uz njezino pa je njegova vrućina prelazila u njezine udove. Podignula je ruke s čvrstom namjerom da ga odgurne od sebe, ali zaustavile su se na njegovim prstima. “Sarah, opet ću te poljubiti.” “Ne, nećeš.” “Vraga neću”, progunđao je i u tom trenutku rastopio usne na njezinima. Ovo je bilo glupo. Ljubili su se. Maloprije mu je prijetila pištoljem. On je nju upravo nazvao idiotkinjom koja se igra svojim životom. Namjerno je došao na otok da bi se zbližio s njom. Njihov susret nije bio nikakva slučajnost. Lagao joj je. Ali i nije. Zapravo joj nije lagao. Bila je idiotkinja zato što nije bila opreznija. I nije joj uopće morao lagati jer ga nije nikad ništa ni pitala. Bio je ondje kao neka snažna i neprekidna prisutnost, a ona se uhvatila za njega poput patetičnog debila. Slično kao sad. Nepomično je stajala s čvrstom namjerom da ne pokaže nikakvu reakciju. Htjela je izgledati ravnodušno. Kao da je još ljuta zbog toga što ju je prevario. Ali on je bio strpljiv. O, da, čovjek je bio jako strpljiv. I smrtonosan. Zavodio ju je usnama, kušao je, ljubio svaki djelić njezinih usana, a potom ih nježno razdvojio i napravio prolaz za svoj jezik. Uživao je u njoj kao da je nešto dekadentno i slasno, toplim i mekim jezikom lagano je plesao po njezinom pa ga gladio. Sklopila je oči i izvila se prema njemu zarivši prste u njegova tvrda prsa. Ukočila se kad je pritisnula trbuh o njegove prepone i osjetila dokaz da se uzbudio. Bio je tvrd i vruć na njezinoj mekoći. Tiho je opsovao i odvojio usne od njezinih ostavljajući samo centimetar između njih. “Zanemari to”, rekao je. “Nisam te želio prestrašiti.” Nasmijala se. Nije si mogla pomoći. Ramena su joj se zatresla, spustila je pogled i ponovno se nasmijala. “Kvragu, što je tako smiješno?” upitao je. “Za muškarčev ego nije dobro kad mu žena pogleda kitu i prasne u smijeh.”

~ 90 ~


Ovaj put njezin je smijeh izašao u obliku zadihanih dahtaja. Smijala se tako jako da su joj se u kutovima očiju skupile suze i potekle niz obraze. Gledao je u nju, a sa svakom njezinom provalom smijeha pogled mu je postajao sve mrkiji. “Upravo suprotno”, uspjela jeprotisnuti. “Kažeš mi da zaboravim nešto što je tako očito?” “Nisam želio ispasti kreten” progunđao je. Iz nekog razloga to joj je bilo još smješnije. “Provališ mi u kuću. Istrgneš mi pištolj iz ruke. Priznaš mi da si mi lagao više-manje u vezi sa svime dok smo bili na otoku. Onda mi kažeš da sam idiotkinja koja se igra sa životom. I brineš se da ćeš ispasti kreten?” Otvorio je usta kao da će nešto reći, ali brzo ih je zatvorio. Odmaknuo se od nje i uzeo pištolj koji je ostavio na stolu. Preokrenuo ga je u ruci pa ponovno pogledao u nju. “Izbor nije loš, ali prevelik ti je. Nisi ga držala dovoljno čvrsto da te ne bi trznuo unatrag i vjerojatno bi te bacio na guzicu. Treba ti nešto manje što će ti bolje stajati u ruci. A .38 bio bi dobar izbor.” Namrštila se. “Držala sam ga dovoljno čvrsto da te upucam.” “Ciljala si mi u jaja”, rekao je nabrušenim glasom. “Oh.” “I ako se sad opet počneš smijati, isprašit ću te po toj maloj guzici.” Poklopila je usta rukom kako bi prigušila smijeh koji je prijetio da će pobjeći iz njih. “Moraš se odmoriti. Dok ti budeš spavala, ja ću odlučiti kamo idemo.” “Nisam rekla da idem s tobom”, rekla je tihim glasom. “Razgovarat ćemo o tome kad se naspavaš.” Bilo joj je zaista teško održavati privid ljutnje ili se prepirati s njim kad je željela samo leći i učiniti točno ono što joj je predložio. A ako je govorio istinu i zaista bio ovdje da bi je zaštitio, mogla je mirno spavati bez brige je li netko ili nešto vani. “Da, razgovarat ćemo”, rekla je u znak pristanka. “Želim sve znati.” Kimnuo je. “I ja to želim, Sarah. Želim li da oboje izvučemo živu glavu iz ovoga, mnogo toga moram znati.” Pazila je da izvana ne pokaže nikakvu reakciju, ali u želucu joj se skupljala panika. Odgovorila mu je samo kimanjem. Nije imala povjerenja u sebe, pa nije ništa rekla. Želio je znati sve, ali njoj je trebalo vremena da odredi koliki mu dio prave istine može reći, a da mu ipak ne kaže sve. “Pokaži mi kuću. Želim biti siguran da ćeš spavati na sigurnom, da ti izvana ne prijeti opasnost.” Još osjećajući bućkanje u želucu, povela ga je prema velikom otvorenom prostoru koji je imao dvostruku ulogu dnevne sobe i blagovaonice. Garrett je naizmjence odmahivao glavom i psovao ispod glasa. “Nećeš ulaziti u ovu prostoriju. O tome nema rasprave. I ne približavaj se prokletim prozorima.” “Ali ovdje provodim većinu vremena. Odavde sve vidim. Vidjela bih da se netko približava.” “Kao što si i mene vidjela?” upitao je zajedljivo. Zarumenjela se. “Ti nisi poput većine ljudi. Vjerojatno si se šuljao u grmlju, zamaskiran u kamuflažne boje i sa žbunom na glavi.” Zastao je i podignuo ruku, a Sarah se pripremila za predavanje koje je znala da slijedi. “Kao prvo, ako ti možeš vidjeti van, i oni mogu vidjeti unutra. Noću ionako ne možeš ništa vidjeti, ali kad ti imaš upaljena svjetla, oni te izvana vide kao da je dan. Drugo, ako te netko pokušava uloviti, budi sigurna da neće došetati i pokucati na ulazna vrata. Sakrit će se u grmlju i smjestiti ti metak u glavu iste sekunde kad proviriš glavom iz kuće.” Krv joj je nestala iz lica i zatvorila je oči. “U pravu si. U pravu si, okej? Nisam razmišljala... Hoću reći, ne znam razmišljati kao... ubojica.”

~ 91 ~


“Zato imaš mene”, rekao je. “A sad se konačno maknimo od ovih prozora. Odsad pa dok ne odemo odavde nema ulaženja u ovu sobu.” Kimnula je i krenula za njim prema hodniku odakle se ulazilo u dvije spavaće sobe. Provirio je u prvu i odmah se povukao odmahujući glavom. “Ova ne. Previše je izložena.” Sarah je uzdahnula. Otvorio je vrata na dnu hodnika, nekoliko minuta stajao na pragu i potom joj pokazao da ude. To je bila manja od dvije spavaće sobe, samo s jednim manjim krevetom, ali trenutačno je nije bilo nimalo briga za to. Imala je samo jedan prozor, mali četverokut na vrhu zida neposredno ispod stropa. Taman dovoljno velik da svjetlost ulazi u sobu, ali ne dovoljno velik da se kroz njega može provući čovjek, unutra ili van. Okrenuo se i zamalo udario u nju. Uhvatio ju je za ramena da ne izgubi ravnotežu i poveo je prema krevetu. “Želim da sad odspavaš. Probudit ću te za nekoliko sati i odmah ćemo krenuti na put. Radije se ne bih zadržavao u Meksiku ni minute duže nego što moram.” “Najprije ćemo razgovarati” rekla je blago. “A onda ću odlučiti idem li s tobom ili ne. Marcus mi je rekao da sam ovdje sigurna. Tek sam došla. Zašto bih odmah odlazila?” Pogledao ju je kao da joj govori da neće imati utjecaja na odluku. Odgovorila mu je mrkim pogledom i izvila usne pokazujući da je ljuta. No samo joj je namignuo i Sarah je zinula od šoka. Namignuo joj je? Takva vragolasta reakcija bila je potpuna suprotnost svakom mišljenju koje je dosad izgradila o njemu. A onda se namrgodila kad je shvatila da je zafrkava. “Samo za tebe” rekao je pa svečano pokazao rukom prema krevetu. “Ja ću se izgubiti iz sobe naravno, osim ako ti ne treba moja pomoć oko svlačenja.” “Ne provociraj”, promrmljala je pa se progurala pokraj njega i sjela na krevet. “Ionako sam previše umorna da bih se skidala.” Bacila se na madrac i zatvorila oči. Krevet je iznenada potonuo i Sarah je preplašeno otvorila oči. Garrett je bio na krevetu, nadvijao se nad nju, a ona je zurila u njegovo lice iznad sebe. Stavio je ruke s obje strane njezinih ramena i opkoračio je koljenima. Nagnuo se i usnama okrznuo njezine. Ovaj put se nije zadržavao. Nije se upuštao u dug i vruć poljubac kao maloprije. Prstom je dodirnuo mjesto koje je poljubio, a onda šapnuo: “Lijepo sanjaj, Sarah. Sad si sigurna.” Zatim je ustao s kreveta i izašao iz sobe, a da se nije ni okrenuo. Nepomično je ležala i bila je u šoku zbog spoznaje kako je reagirala na njega. I još više zbog čežnje koja joj je proletjela dušom, i to dovoljno snažno da je srce zaboli. Morala je poslati Marcusu e-mail i upitati ga za Garretta, ali laptop joj je bio u dnevnoj sobi, ispod jastuka na kauču. Javit će mu se čim se probudi. Možda će tada biti u stanju razmišljati. Možda je Garrett bio rješenje. Mogla bi prihvatiti Marcusovu zaštitu - preko Garretta - a da mu ne mora biti blizu. Tako će oboje biti sigurno.

~ 92 ~


20. POGLAVLJE

GARRETT se vratio u kuću noseći svoju torbu i pušku. Brzo je pregledao opremu i zakvačio većinu nje za pojas. Ugurao je dva noža u omče s obje strane hlača i pobrinuo se da je granata dobro pričvršćena. Još nije zaboravio kako je Sophie dignula granatu s njega kad se dogodilo ono sranje s njezinim ocem. Ponovno je pregledao cijelu kuću i usput pričvrstio razbijena stražnja vrata. Pripremio je zgodno iznenađenje bilo kome tko bi pokušao nenajavljeno ući. Šuljao se hodnikom pa lagano odškrinuo vrata Sarahine sobe i povirio. Naravno, nije imala kamo pobjeći. A nije očekivao ni da će je naći budnu. Bila je potpuno slomljena od umora, a s tamnim sjenama ispod očiju izgledala je ranjeno i poraženo, što mu nimalo nije popravilo raspoloženje. Ali nije zato povirio u sobu. Ne, volio ju je gledati kako spava. U njoj je bilo nešto neizmjerno krhko - i anđeosko. Nježne su joj trepavice dodirivale obraze, a blago i ravnomjerno dizanje prsa odavalo je da spava dubokim snom. Dugo ju je gledao, još zbunjen spoznajom da je onako utjecala na njega. Kad je trebao biti motiviran da je zgrabi i što brže zbriše iz zemlje, on ju je poljubio i ponašao se poput kretena u lovu na ljubavnu avanturu. Ali ona nije bila ljuta. Smijala se - Bože, tako se lijepo smijala čak i kad se smijala njegovoj prokletoj erekciji. Gunđao je, ali istina je bila da bi stajao ondje cijeli dan, s kitom koja leluja na vjetru, samo da joj pobudi takvo veselje u očima. Produžio je od njezine sobe i otišao u kuhinju namjestiti satelitski telefon i mali laptop koji je nosio sa sobom. Zatim je počeo s detaljnom pretragom kuće. Morao je pronaći njezin laptop. Nije bilo mnogo računala koje Donovan ne bi mogao zavesti poput ljubavnika. Nije mu trebalo mnogo da ga pronađe ugurano računalo ispod jastuka na kauču. Premda je Sarah bila potpuno iscrpljena, morao je djelovati brzo jer nije bio siguran koliko će spavati. Otvorio je njezin laptop pokraj svoje opreme na kuhinjskom stolu i nazvao Donovana. Javio se nakon treće zvonjave. No zvučao je rastreseno, a u pozadini su se čuli neki čudni zvukovi, poput mačke koja cvili. “Koji se vrag tamo događa?” upitao je Garrett. “Pričekaj minutu. Charlotte nije zadovoljna.” “Držiš bebu?” “Pa da, Sophie je morala odspavati, a Sam je probdio cijelu prošlu noć. Mislim da Charlotte treba promijeniti pelenu.” “Samo ti daj, nemoj da prekidam obiteljsku idilu”, Garrett je rekao sarkastično. “Zanemarit ćemo da sam u gužvi i da mi trebaš nešto što prije obaviti.” “Jesi li ikad pokušao promijeniti djetetu pelenu dok istodobno pokušavaš spasiti svijet? Nije lako. Ove bi stvari trebale dolaziti s priručnikom za uporabu.” Garrett je slušao i namrštio se kad je čuo nešto što je zvučalo poput Donovana koji guguće bebi. “Totalno si prolupao”, promrmljao je Garrett. Nakon nekoliko trenutaka zvukovi su utihnuli i Donovan se ponovno javio. “Gospođica Charlotte je zadovoljna. A sad, što mogu učiniti za tebe?” “Dočepao sam se Sarahina laptopa. Nadao sam se da možeš prokopati po njemu i pregledati njezine razgovore s Lattimerom.” Donovan je odmah počeo s nizom uputa od kojih se Garrettu zavrtjelo. Učinio je sve što mu je brat rekao i slušao njegove zadovoljne usklike kad je “ušao”.

~ 93 ~


Donovan je nastavio pričati sam sa sobom i s računalom na kojem je radio, a Garrett je skrenuo pogled i ugledao presavijeni komad papira koji je ispao iz laptopa kad ga je otvorio. Podignuo ga je i otvorio, a na njemu je bila gomila stvari koje mu nisu imale nikakva smisla. Ali bio je siguran da će Donovan znati o čemu je riječ. “Hej, Vane, možda sam nešto pronašao.” Počeo je čitati s popisa koji je nalikovao na upute i Donovan ga je uzbuđeno prekinuo. “Čekaj, vrati se. Kreni ispočetka. Zapisat ću.” Garrett je ponovio sve s komada papira i povremeno bi nakrivio glavu u smjeru Sarahine sobe da provjeri čuje li se išta, ali bilo je tiho. “Daj mi sekundu da dođem do stola. Mislim da si mi upravo dao pristup njezinom e-mail računu. Imam i još neke informacije za tebe.” Garrett je uzdahnuo i čekao da se njegov brat organizira. Premda mu nije mogao ništa prigovoriti jer je od svih Kellyjevih Donovan bio najorganiziraniji. Čak toliko da je to graničilo s nekim opsesivno-kompulzivnim poremećajem od kojeg ostatak obitelji sasvim sigurno nije patio. Sam je vjerojatno bio najbliži tome da bude pedantni gad poput Donovana. “Okej, dok ne uđem u ovaj račun, reći ću ti što sam još našao. Malo sam kopao. Tražio sam nekoliko jako velikih usluga - usluga zbog kojih bi ljudi mogli upasti u velika sranja, ako me razumiješ.” Na to je Garrett živnuo. “Što si tražio?” “Zanimalo me je li moguće da nam je Resnick ispričao hrpu gluposti. A želio sam vidjeti i mogu li odrediti Lattimerovu posljednju poznatu lokaciju. I koja je njegova veza s Allenom Crossom.” “Resnick je već počeo kokodakati. Nije povjerovao da si odustao od misije. Ljut je i diže frku. Prijeti Samu i KGI-u i šalje raznorazne gadne prijetnje.” Garrett je zakolutao očima. “Siguran sam da to slama srce Samu.” “U svakom slučaju, nisam imao sreće s lociranjem Lattimera. Resnick nema pojma, što mu baš i nije drago, pogotovo sad kad si ti nestao s radara skupa sa Sarah. Vidi svoju priliku da se dočepa Lattimera i želi ga pod svaku cijenu.” “Želim ga i ja”, promrljao je Garrett. Premda on nije bio spreman baciti Sarah vukovima kao Resnick. Garrett nije bio tip čovjeka koji se zadovoljava polovičnim. Zaključio je da ne postoji dobar razlog da ne sredi Lattimera i usput zaštiti Sarah. “Imamo nepoznanicu u jednažbi, Vane. Lattimer ne bi poslao nekoga da joj provali u kolibu i nasmrt je prestraši. A ne bi ni Resnick. Resnick će sjediti i čekati da upadne u klopku. Sarah se dovoljno uplašila da je odmah zbrisala s otoka. Imala je isplaniranu rutu bijega od trenutka kad je zakoračila na otok.” “Zapravo, imamo dvije nepoznanice. Osim ako tvoj tip s otoka nije isti trag koji ja imam.” Garrett je zatresao glavom. Nije se uopće začudio. Donovan je volio dobru priču. Garrett je više bio tip koji odmah prelazi na stvar, a Donovan je volio razvlačiti priču kako bi ostvario najbolji učinak. “O kome je onda riječ?” Garrett je umorno upitao. “O Stanleyju Crossu. Allenovu bratu. Iskopao sam da je Resnick otkrio da je Cross unajmio privatnu tvrtku koja bi mu trebala pronaći i dovesti Sarah. Zanimljivo je što Resnick nije smatrao potrebnim podijeliti taj detaljčić s nama. Stanley baca gomilu novca na to. Djeluje prilično očajno.” “Isuse, samo mi još to treba. Neki nadobudni plaćenik koji će se pojaviti, prebaciti Sarah preko ramena i odvući je kući poput neandertalca. Vjerojatno bi za sat vremena već bila mrtva.” “A ti je ne planiraš prebaciti preko ramena poput neadertalca?” upitao je Donovan ne mijenjajući ton. “Sa mnom barem neće poginuti.”

~ 94 ~


Donovan se nasmijao, a potom je smijeh utihnuo. “Resnick ne zna da ja znam. I ne pitaj kako sam saznao. Recimo samo ako me ikad budu tražili da doniram bubreg, neću imati izbora nego pristati. Resnick skriva informacije od nas, a zato te i nisam gnjavio zbog činjenice da i ti skrivaš stvari od njega. Zaključio sam da si ti na terenu i znaš bolje od ikog drugog, pa je odluka na tebi.” “Hvala na tome” Garrett je sarkastično rekao. “Želim što prije otići odavde sa Sarah. Što imaš za mene? Ne želim namamiti Lattimera na njegov teren. Želim ga negdje gdje smo mi u prednosti.” “Našao sam pravo mjesto. Nisam želio iskoristiti nijedno od KGI-ovih uobičajenih odredišta jer će tamo Resnick najprije tražiti. Bit će malo nezgodno doći tamo, ali moraš što prije nestati iz te kuće.” “Mrzim kad upotrebljavaš takve riječi. Obično opako ublažiš stvar. Da čujem koliko ću točno mrziti to mjesto?” “Otok Afognak uz obalu Aljaske. Nema ničega osim logora za sječu drva i nekorištene kolibe. Trenutačno nema nikoga na otoku. Lani su ugasili sve aktivnosti. Imam kontakt unutar plemena koje je vlasnik otoka i kolibe. A najbolje od svega je da će Lattimeru biti gotovo nemoguće kročiti na otok, a da to naš tim ne sazna.” 'Aljaska? Zar nisi mogao naći nešto još dalje?” “Aha, čekaj samo da ti objasnim zaobilazni put kojim ćeš doći tamo.” “Jebote. Previše uživaš u ovome.” “Ne uživam. Brinem se, Garrette. Ovo je totalni zajeb od situacije. Steele i dio njegova tima već su na putu. Pobrinut će se da otok bude posve osiguran prije nego što dođete ti i Sarah.” “Dobro.” “Dobro? Nećeš se prepirati, reći mi da odjebem i da dalje ideš sam?” “Jebi se, Vane.” “Osjećam tvoju ljubav. Prava si senzibilna dušica. Kladim se da čitaš Sarah poeziju.” Garrett se namrštio. Nije joj čitao poeziju, ali ostavio joj je košaru s vinom, knjigama i čokoladom na trijemu, a to nije bilo previše drukčije od poezije. “Možemo li se vratiti svom problemu? Što si dogovorio?” “Otputovat ćeš za Belize City. Tip iz Pedro Aira, privatne čarterske agencije, prebacit će te na Jamajku. Tamo ćeš se naći s Riom koji ima prijatelja s avionom i prebacit će te na otok Kodiak. Dalje ćeš hidroavionom do Afognaka.” “Oči mi bježe u križ čim razmišljam o tome. A što Rio radi na Jamajci?” “Garrette, pozvao sam sve koje sam mogao. Ta naizgled bezazlena misija vraški je složenija nego što smo mislili. Imam jako loš predosjećaj. Ne smijemo se ni na trenutak opustiti.” “Hvala. Cijenim što ću imati podršku.” “Šaljem ti GPS koordinate da znaš točno kamo ideš i šaljem ti sve kontakte i njihove informacije. Čarteri su teretni i neće biti popisa putnika, tako da tebe i Sarah neće moći lako pronaći. Osim toga, ti momci baš i nisu poznati po tome da posluju strogo po zakonu.” “Pazit ću. Sarah spava, ali krećemo čim sve pripremim. Hej, a što je s Lattimerom i Crossom, kako su oni povezani? Jesi uspio dokučiti?” Donovan je uzdahnuo. “Ne, ali sve više mislim da ima neke veze sa Sarah.” Garrett je imao isti osjećaj. Smjestio mu se duboko u trbuhu, kao da je pojeo lošu kinesku hranu. “Okej, ušao sam. Imao sam pravo. Ovo je zaštićeni e-mail račun. Morat ću biti vraški oprezan da obrišem otiske prstiju iza sebe.” “I što kaže? Piše li Lattimeru? Maloprije samo joj rekao da me on poslao. Moram znati koliko imam vremena prije nego što otkrije da sam joj lagao.”

~ 95 ~


“Možda bih ti mogao pomoći oko toga”, progundao je Donovan. “Ako mi daš otprilike sat vremena, mogu srediti da se njezini mejlovi preusmjeravaju meni. Onda joj mogu odgovoriti kao da sam Lattimer i usput ti spasiti guzicu.” “Idućih sat vremena neće nikome pisati”, rekao je Garrett. “Spava kao da je u komi. Što je sve dosad napisano i koliko su e-mailova razmijenili? Trebaju mi sve informacije koje mogu dobiti namjeravam li se pretvarati da radim za tog šupka.” “Ne previše. Ispočetka joj je mahnito pisao jer je želio saznati gdje je. A onda se ton promijenio kad je očito saznao njezinu lokaciju. Poslala mu je e-mail kad je zbrisala od tebe. Rekla mu je da je na putu za Meksiko i upitala ga za pomoć. Rekao joj je kamo da ide. Njegovi su e-mailovi kratki i precizni. Gad je jako oprezan. Govori joj samo ono neophodno. Nije ni ona mnogo bolja. Javila mu se kad je stigla, napisala da je dobro i da se ne brine. Ali zanimljivo je da u gotovo svim svojim emailovima spominje da ga želi zaštititi.” “Koji kurac? Što bi ona mogla učiniti da zaštiti njega?” Bilo mu je na vrh jezika da pita zašto bi htjela zaštititi Lattimera, ali već je imao odgovor na to. Bez obzira na sve, Sarah je bila odana i dobroćudna, a Lattimer joj je bio brat. Kvragu, možda nije ni znala da joj je brat toliki gad. Sasvim sigurno nije učinio ništa kako bi u djetinjstvu bila manje usamljena. “Razmisli malo o tome, Garrette. Ako je vidjela kad je ubio Crossa, a sve upućuje na to da je upravo tako bilo, može je se iskoristiti da ga se osudi. Očito to obitelj Cross misli. Velikom broju ljudi Sarah predstavlja siguran način da se dočepaju Lattimera, a i Resnick je jedan od njih.” I ja, pomislio je Garrett. Morao je i sebe ubrojiti medu one koji su spremni iskoristiti Sarah da bi se domogli njezina brata. Nervozno je progutao i odbio razmišljati o tome da se zbog toga osjećao kao totalni gad. Morao se samo nastaviti podsjećati da cilj opravdava sva sredstva. “Sarah to sigurno zna. Ako je ne mogu pronaći, ne mogu je natjerati da svjedoči protiv brata.” Garrett je ispustio dah. Da, to je zvučalo logično. Sarah bi sigurno bila vrlo odana, ali bio je razočaran činjenicom da bi u svojoj odanosti bratu bila tako slijepa da bi zanemarila hladnokrvno ubojstvo drugog ljudskog bića. Možda je njegov osjećaj za pravdu bio više crno-bijel nego Sarahin, ali smetalo ga je ako bi to učinila. “Ima smisla”, rekao je Garrett turobnim glasom. “Na neki bolestan izopačen način ima smisla. Hvala što si mi spasio dupe e-mailovima. To će mi kupiti malo vremena. Ako preusmjeriš njezine emailove i Lattimer ih ne bude više dobivao, to bi mi moglo koristiti jer mu više neće javljati da je dobro, a on će se zabrinuti. Neće više biti zadovoljan površnom potragom kao dok ga je uvjeravala da je sve u redu. Zeljet će je pronaći, a ja ću ga čekati.” “Ne zavidim ti, brate. Sarah neće biti sretna kad otkrije što se događa.” Ne, neće. Ali Garrett nije mogao sad razmišljati o tome bez obzira na to koliko ga je mučilo. Čekao ga je posao koji je trebalo obaviti. Morao se pobrinuti za pravdu čak i ako je Sarah to odbijala. Morao je ispuniti obećanje koje je davno dao poginulim članovima svog tima. Njegova čast ne bi dopustila ništa drugo čak i ako bi izgubio dio nje da to ostvari. Više dobro. Najvažnije je bilo više dobro. Ali iskorištavanje žene poput Sarah za to više dobro nije mu pričinjavalo nikakvo zadovoljstvo.

~ 96 ~


21. POGLAVLJE

SARAH je probudila nježna ruka na ramenu. Tresla ju je sve upornije pa joj se glava zaljuljala i podignula je kapke. “Hajde, Sarah. Vrijeme je da se probudiš. Čeka nas dug razgovor.” “Garrette”, šapnula je. “Da, ja sam.” Pridignula se na lakat i pogurala kosu s lica. Gledala ga je pospanim očima pokušavajući otjerati veo sna treptajima. “Znači, nisam te sanjala.” “Ne, osim ako nisi sanjala jako ugodan san o jednom zgodnom frajeru.” Premda mu je lice bilo potpuno ozbiljno dok ju je zafrkavao, u njegovim je plavim očima vidjela vragolast sjaj. Zatresla je glavom da razbistri um. Razgovor. Želio je razgovarati, a to je značilo da je želio odgovore koje ona nije bila spremna dati. Trebala joj je bistra glava kako ne bi upropastila stvar. “Stignem li se istuširati prije tog razgovora?” Dramatično je pogledao na sat. “Dajem ti pet minuta, a onda ćemo se naći ovdje u sobi. Ovo je najsigurnije mjesto u kući.” Namrštila se. “Pet minuta? Očito je da nisi oženjen i vjerojatno nikad nisi živio sa ženom. Ne možeš dati ženi samo pet minuta za tuširanje.” Nije djelovao zadivljeno njezinim odgovorom. “Pet minuta ili dolazim po tebe. Počevši od sad.” Dragi Bože, zaista je bio ozbiljan. I učinio bi to. Nije ni na trenutak sumnjala da ne bi. “Imaš još četiri minute i četrdeset pet sekundi.” Bacila se prema dnu kreveta i potrčala prema kupaonici, a njegov ju je smijeh pratio, kad je zamalo pala i razbila se izlazeći kroz vrata. “Pet minuta”, mumljala je otvarajući tuš. Vjerojatno je naviknuo na brzinsko tuširanje od tri minute u vojsci. E pa, ona nije bila u vojsci i, osim toga, trebalo joj je duže od pet minuta samo da opere kosu. Ipak, njegova joj je prijetnja još odzvanjala u ušima i nije bila posve sigurna da neće ući za njom u kupaonicu. Zato je stavila glavu pod mlaz vode da ispere šampon i istodobno trljala ostatak tijela. Nakratko se prepustila uživanju u potpunom blaženstvu vruće vode koja se slijevala po njoj. Umjesto da je tuš napuni energijom kao što se nadala, dogodilo se upravo suprotno. Poželjela je otpuzati natrag u krevet i spavati godinu dana. Ljutito je uhvatila ručicu i zatvorila toplu vodu. Iznenada ju je zalio hladan mlaz vode bockajući joj tijelo poput sitnih kuglica leda, pa je zacviljela od šoka. Ali barem je prestala maštati o tome kako bi bilo divno opet leći u krevet. Drhteći je iskoračila iz tuša taman kad je Garrett pokucao na vrata. “Sarah? Sve u redu unutra?” “Da, sve okej!” povikala je. Nipošto nije željela da Garrett ispuni svoju prijetnju. “Izlazim za minutu, obećavam.” Na brzinu se obrisala, a onda preko vlažne kože navukla donje rublje i traperice. Mučila se s grudnjakom i u žurbi ga je čak uspjela odjenuti naopačke. Bože, doista je bila u komi. Smijući se, namjestila je grudnjak kako treba i navukla majicu. Nije se namjeravala zamarati kosom. Ako je tako žarko želio da bude gotova za pet minuta, onda će morati prihvatiti da izgleda poput pokislog štakora. Ili kao da joj se čopor štakora nastanio u zapetljanim uvojcima. Još je jedanput obrisala kosu ručnikom da barem voda ne kapa s nje, a onda je odustala i otvorila vrata. Garrett je stajao naslonjen na zid nasuprot kupaonici i podignuo je obrvu.

~ 97 ~


Namrštila se. “Što je? Dao si mi pet minuta. Evo što se dogodi kad ženi daš samo pet minuta u kupaonici.” “Nisam rekao ni riječi.” “Nisi ni morao. Pogledao si me kao da si ugledao Meduzu.” Zahihotao se i odgurnuo se od zida. “Nisam ti gledao kosu.” “Što si onda, kvragu, gledao?” “Muškarac sam. Ne bi trebalo biti teško pogoditi.” Spustila je pogled i vidjela da joj se mokra majica priljubila uz grudnjak koji je također bio... mokar, a to mu je omogućilo prilično dobar pogled na njezine grudi i obrise bradavica. “Kvragu.” Okrenula se i pojurila natrag u kupaonicu po novi ručnik. “Za sve si ti kriv.” “Nisam te čuo. Što si rekla?” upitao je s vrata. Okrenula se prema njemu naoružana ručnikom koji je strateški smjestila na prsa. “Otvorila sam hladnu vodu da me razbudi. Rekao si da želiš razgovarati, a ja ne mogu razgovarati ako mislim samo na to kako bih se vratila na spavanje.” Zakoračio je natrag na hodnik i pokazao joj rukom da krene ispred njega prema spavaćoj sobi. Sjela je na krevet i zamijenila ručnik jastukom pa ga stisnula na prsa namještajući se udobno na krevetu. Garrett se nadvio - nije bilo druge riječi za to - iznad dna kreveta. Bio je krupan muškarac, a u toj maloj sobi imala je dojam da zauzima svaki slobodan centimetar. Činio ju je nervoznom. “Za Boga miloga, sjedni ili se već negdje smjesti. Ne mogu razmišljati kad tako lebdiš iznad mene.” Otpuhnuo je kao da mu je smiješno, ali joj je ipak udovoljio smjestivši se na dno kreveta. No sad joj je bio još bliže i cijela se situacija doimala vrlo intimnom. “O čemu želiš razgovarati?” Neko vrijeme ju je proučavao, a pogled mu je letio njezinim licem na takav način da je imala osjećaj da joj guli kožu. “Zašto si tako nervozna?” To je bilo glupo pitanje. To bi upitao totalno neupućen čovjek. Zato ga je ignorirala i nastavila ga gledati čekajući da on počne govoriti. “Ja sam stavio karte na stol. Vrijeme je da ti učiniš isto.” Raširila je oči, a onda ih je Ijutito suzila. “Nisi to učinio. Znam ti ime i to da te moj brat navodno poslao - a to, usput rečeno, namjeravam provjeriti.” Garrett je zatresao glavom i uzdahnuo. “Nemaš nimalo smisla za samoočuvanje, Sarah. Ti i ja moramo poraditi na tome.” “Sto bi to trebalo značiti?” “Da sam doista negativac koji ti je prodao priču da me tvoj brat poslao, upravo si mi otkrila što planiraš učiniti i upozorila me. Da me to može ugroziti, bilo bi se vraški jednostavno pobrinuti da se ne možeš javiti Lattimeru.” “Zašto mi to onda govoriš?” “Zato što sam pozitivac i želim te naučiti da ne radiš pogreške zbog kojih možeš poginuti.” Izgledao je popustljivo, kao da mora pokazati golemu količinu strpljenja prema njezinoj naivnosti. Okej, shvatila je. Bila je totalni kreten. Ali, u njezinu obranu, nisu postojali tečajevi na kojima bi čovjek mogao naučiti umijeće prijevare, trikove i sva ona sranja o tajnovitosti, tipična za špijunske trilere. Uvijek se spominjao zdrav razum, ali zdrav razum je vrijedio za opće stvari u životu. Nitko koga je poznavala nije imao iskustva s ubojstvom i skrivanjem od zakona.

~ 98 ~


“Pokaži malo razumijevanja”, progunđala je. “Znam da sam idiotkinja. Razumijem to. Doista.” Protrljala je rukom čelo i iznenada ju je poput tsunamija poklopio val bespomoćnosti. Koga je zavaravala? Nema šanse da sama uspije preživjeti. “Nisi idiotkinja”, rekao je Garrett tihim glasom. “Imala si normalan život koji se preokrenuo naglavačke. Donijela si neke loše odluke i nisi bila oprezna koliko si trebala, ali tad ja upadam. Učinit ću sve što mogu kako bih se pobrinuo da ti se ne dogodi ništa loše.” “Kad bi samo znao” tiho je rekla. A onda se sarkastično nasmijala. “Loše odluke. Kad bih se samo mogla vratiti u prošlost.” “Ne možeš tako razmišljati. Igraš s kartama koje dobiješ i ideš dalje.” “Izgledaš mi kao netko tko živi i ne žali ni za čim”, rekla je neizmjerno ljubomorna na to kako je uvijek djelovao prizemljeno i samosvjesno. Izgledao je iznenađen njezinim komentarom i nasmijao se, ali nije zvučao pretjerano veselo. “Moj stav nastao je iz nužde. I ja sam radio pogreške. Donosio sam odluke zbog kojih sam požalio. Znam kako je živjeti sa žaljenjem. Svaki dan živim tako. Ali kad bih dopustio da me taj osjećaj obuzme, ne bih mogao ni ustati ujutro iz kreveta.” Potresao ju je iskren i ranjen ton njegova glasa. Na trenutak je ugledala čovjeka iza samouvjerene i čvrste vanjštine. Nije znala zašto, ali to ju je malko utješilo i stavilo ih u ravnopravniji položaj. Zagledao se u nju i oboje je šutjelo. Ona nije htjela prekinuti kratak trenutak povezanosti - prave povezanosti - i uživala je u činjenici da je s njom podijelio nešto više od površnog razgovora. Nije rekao mnogo, ali važno je ono što je rekao. Nije samo ona griješila - premda su se njezine pogreške doimale mnogo većima, a posljedice dalekosežnijima, kako je mogla znati pravu dubinu njegovih pogrešaka? “Što se dogodilo u Bostonu, Sarah?” Garrett je gledao kako joj krv nestaje iz lica. Postala je bijela poput plahti zgužvanih na krevetu oko sebe. Stegnula je ruke oko jastuka koji je držala čvrsto na prsima i zakopala bradu u njega pa su joj samo oči svjetlucale iznad tkanine. Prokletstvo. Nije joj želio utjerati strah u kosti, ali morao je izvući iz nje ono što je znala. “Moram znati što si vidjela, Sarah” nježno je rekao. “Moram znati u kakvoj si opasnosti.” Postala je još bljeđa, ako je to uopće bilo moguće. Na trenutak je zatvorila oči, a kad ih je ponovno otvorila, u njima je vidio ranjivost, tako duboku da ju je poželio zagrliti. “Bilo je najbolje da odem”, napokon je progovorila. “Ne mogu se vratiti. Pomirila sam se s tim.” “I provest ćeš ostatak života u bijegu? Ne možeš tako živjeti, Sarah. Ne mora biti tako. Moraš...” Nervozno je provlačio ruku kroz kosu. Mrzio je licemjerstvo onoga što joj se spremao reći. Mrzio je što će je pitati da mu da nešto na što nije imao pravo jer joj je lagao. “Moraš mi vjerovati.” Pogledala ga je mračnim očima. “Ne vjerujem nikome.” Rekla je to tako čvrsto da su ga riječi snažno pogodile. Čak i kad joj je lice bilo blijedo i beživotno kao sad, na njemu se zrcalilo bogatstvo emocija. “Sarah.” Ponovno se usredotočila na njega i trepnula kad su im se pogledi susreli. “Meni možeš vjerovati.” I mogla je. Mogla mu je povjeriti svoj život. S njim je bila sigurna. Učinit će sve kako bi ona bila sigurna. Nije bio iskren prema njoj i morat će živjeti s time. Ali mogla je vjerovati da nikad neće dopustiti da joj itko naudi. Nekako će razdvojiti ono što mora učiniti kako bi uhvatio njezina brata i istodobno nju zaštitio. Ona će to shvatiti kao izdaju. Bila je previše odana, previše dobroćudna i brižna da bi prihvatila ono što je Garrett morao učiniti. Ali to je ipak bila ispravna stvar i nekako, na koji god način, čak i ako bude trajalo zauvijek, uvjerit će je u to. Nije imao izbora.

~ 99 ~


Vidljivo se mučila, vidio joj je na licu i u očima. Vidio je i snažnu želju da mu bude u stanju vjerovati. Bila je jako nepovjerljiva, ali žudjela je za nekim na koga će se osloniti. I, kvragu, on je želio biti ta osoba. “Sarah.” Vratila je pogled na njega. “Možeš mi vjerovati.” Laž koja nije bila laž. Je li ikad postojalo nešto jasno i nedvosmisleno? Život je bio spektar nijansi sive. Premda je Garrett imao običaj gledati svijet crno-bijelo, u ovom je trenutku razumio rastrganost između dobra i zla. Između onoga što je morao i želio učiniti. I nije mu se sviđalo. Nimalo. “Sad mi ispričaj što se dogodilo onog dana kad si ušla u zgradu u kojoj je ubijen Allen Cross.” Gledao ju je kako se bori sa suzama, ali tjerala ih je treptajima i progutala ih, a čeljust joj se zategnula. “Vidjela sam Allena Crossa kako umire. Nisam stigla na vrijeme. Nisam stigla na vrijeme”, bespomoćno je ponovila. Garrett se namrštio i nagnuo se naprijed. “Nisi stigla na vrijeme za što?” “Mogla sam to spriječiti. O, Bože, mogla sam ga zaustaviti.” Licem joj je prošao grč tuge. Nije mu je bilo lako gledati takvu. Poželio ju je privinuti na sebe i završiti s tom temom. Ali to je bila glupa emotivna reakcija - koju si nije mogao priuštiti. Previše toga bilo je na kocki. “Sarah, kako si to mogla spriječiti? Je li tvoj brat prijetio Crossu?” “Marcus nikad ne prijeti. Ne razbacuje se riječima. On djeluje.” Iz intonacije njezina glasa nije mogao zaključiti je li njezina izjava bila kritika ili jednostavno iskazivanje činjenice. U tim riječima nije bilo ponosa. “Kako si to onda mogla spriječiti?” ponovio je Garrett. Istina je da nije bio previše intuitivan kad je riječ o ženama, ali utroba mu je počela vrištati. Neki dijelovi slagalice počeli su se spajati. Nije znao zašto mu nije ranije kliknulo. Ali sad je znao činjenice, bile su rasprostrte ispred njega i imao je jako loš osjećaj da točno zna što je potaknulo Marcusa Lattimera da dođe u ured Allena Crossa i hladnokrvno ga upuca. Uhvatio je njezin pogled i vidio mnogo više nego prije samo pet minuta. “Tko ti je naudio, Sarah?” Lice joj je ponovno izgubilo boju, a u oči joj je ušla praznina, kao da se smrznula ili na trenutak isključila iz stvarnosti. “Ne znam o čemu govoriš.” Promucala je te riječi i zvučala je potpuno neuvjerljivo. Ispružio je ruku i uzeo njezinu. Pokušala se povući, ali čvrsto ju je držao i nježno joj palcem prelazio po prstima. “Bojažljiva si poput zlostavljane životinje. Netko ti je naudio. Mislim da napokon razumijem što se dogodilo i zašto.” “Zašto me onda pitaš kad sve znaš? Sve si sam odgonetnuo. Ne trebam ti onda prosipati svoju nutrinu.” Nije ga obeshrabrila gorčina u njezinu glasu. Lagao joj je za Lattimera, to je bilo točno, ali postojalo je nešto u vezi čega je planirao biti potpuno iskren s njom. “Moram znati”, rekao je jednostavno. “I moram znati jer ne mogu živjeti svaku minutu sa željom da te poljubim i da te dodirnem istodobno znajući da te netko natjerao da se bojiš. Ne samo mene, nego svih muškaraca.” Oči su joj se raširile i iznenađeno je zinula. “Sarah, ne želim da me se bojiš. I više od ičega želim da mi vjeruješ. Želim da budeš u stanju osjetiti moj dodir i da znaš da ti nikad neću nauditi. Želim da i ti mene dodirneš.” Nije ni bio svjestan koliko je želio da ga dodirne sve dok to nije izgovorio. Želio je osjetiti te meke ruke na koži. Prepone su mu pulsirale i boljele ga od želje. Želio je da mu omota prste oko ~ 100 ~


kite, da ga miluje dodirima laganima poput pera, a potom sve jače. Želio ju je na svakom centimetru svoga tijela. Želio je vidjeti kontrast njezine bljedoće na svojoj tamnoj koži. Želio ju je okusiti i želio je da ona okusi njega. Znoj mu se nakupio na čelu, a udasi su mu postajali sve plići sve dok mu nije postalo neugodno. Dahtao je za njom poput debila i pritiskala je svu njegovu dugmad, pa čak i neku za koju nije ni znao da je ima. Želio je voditi ljubav s njom. Želio je da mu vjeruje dovoljno da napravi taj korak. Želio joj je pokazati da joj nikad ne bi naudio. Njezina se iznenađenost pretvorila u povrijeđenost, a pogled joj se smračio. Mrzio je duboko ukorijenjenu tugu u tim očima. Kao da je gledao dan koji prelazi u noć kad se dio svjetla ugasio, a sjene su joj se raširile očima poput olujnih oblaka. Povukla je ruku iz njegove i ovaj put ju je pustio. “Imao si pravo, Garrette”, rekla je hrabrim glasom koji je drhtao od napora uloženog da mu to prizna. “Netko mi je naudio. Ne samo to, nego mi je oduzeo nešto za što se bojim da to nikad neću vratiti.” Teško je kontrolirao bijes koji je rastao u njemu sa svakim udahom. Natjerao se da ostane miran i da ne pokaže što osjeća. Djelovala je tako nesigurno - i ranjivo - kao da je očekivala da će pobjeći od nje kao da ima kugu. Ali on je znao. Prokletstvo, znao je da ju je Cross silovao. U jednom trenutku sve je sjelo na mjesto. Činjenica da je dala otkaz kod Crossa i da otad nije radila. Imalo je smisla čak i to što je Lattimer ubio kurvina sina i premda ga je Garrett mrzio, razumio je zašto je to učinio. Mogao je osuđivati Lattimera zbog mnogo stvari, ali ne i zbog ovoga. Sarah je okrenula uplašeni pogled prema Garrettu i vidio je kako se povlači. Dizala je zidove kao da se priprema da će je odbiti. Ali on je polako krenuo prema njoj pomičući se centimetar po centimetar dok ponovno nije stavio ruku na njezinu i zaštitnički je stisnuo u svoj dlan. “Vratit ćeš to.” “Silovao me”, iznenada je rekla. “Vjerovala sam mu, a on me silovao.” Garrett je poželio da je jedan od onih muškaraca koji uvijek znaju reći pravu stvar u pravom trenutku, ali nije to bio. Nije bio suptilan. Nije znao pokazati osjećaje i bio je grozan s riječima. Znao je samo djelovati. Bio je takva osoba. Ispružio je drugu ruku i nježno joj podignuo bradu pa su im se pogledi ponovno susreli. U njezinim prekrasnim očima svjetlucale su suze i sjetio se svih onih prethodnih puta kad je bila tako jaka, na rubu suza, ali nikad im nije dopustila da poteku. Je li ikad plakala zbog sebe? Je li si ikad dopustila da tuguje? “Dušo, dala si mu svoje povjerenje. On ga je izdao. To je njegova krivnja, a ne tvoja. Nipošto tvoja. Volio bih pronaći tog gada i odrezati mu jaja, ali znam da ti to sad ne pomaže.” Drhtavo se nasmijala i jedna joj je suza kliznula niz obraz. Uhvatio ju je palcem i obrisao, a potom joj nastavio milovati obraz. “Mrtav je”, šapnula je. “Marcus ga je ubio.” “Znam”, nježno je rekao. “Ali bilo je lijepo zamisliti tu sliku, zar ne?” Ovaj put nasmijala se srčanije i malo svjetla vratilo joj se u oči. Kvragu, kako ju je samo želio povući u naručje i reći joj da će sve biti dobro. Ali nije mogao znati da će doista biti tako. To su bile samo riječi, a njoj sad nisu trebale otrcane fraze. Već u idućem trenutku lice joj se snuždilo, izvukla je ruku iz njegove i obrisala oči. “O, Bože, ja se smijem, a čovjek je mrtav zbog mene. Jer se nisam zauzela za sebe.” “Zaslužio je umrijeti”, Garrett je žestoko rekao. “Svaki muškarac koji napadne ženu zaslužuje dugu i bolnu smrt. Ne zaslužuje tvoje žaljenje ni osjećaj krivnje.” “Nije samo on. Moj brat ga je ubio zbog mene. Razbjesnio se kad je saznao što je Cross učinio. Nisam mu trebala reći. Ali znao je. Znao je da se dogodilo nešto strašno.”

~ 101 ~


Sad je blebetala i govorila je tako brzo da su joj se riječi spoticale jedna preko druge, ali on je samo šutio i pustio je da izbaci sve iz sebe. “Bila sam slomljena. Nisam mogla izaći iz stana. Zar to nije smiješno? Bojala sam se izaći jer je to značilo da moram otključati vrata. Nisam htjela riskirati da ga negdje vidim premda tad kad više nisam radila za njega, šanse da ga sretnem bile su ravne nuli. Nisam otišla na policiju jer mi je Allen neprestano ponavljao da mi nitko neće vjerovati. Baš glupo. Zašto sam mu vjerovala? Zašto sam mu dopustila da tako ima utjecaja na mene, čak i nakon što je sve završilo?” “Nije glupo” rekao je Garrett. Oči su joj se zacaklile i bila je izgubljena u drugom vremenu i na drugom mjestu. Zaključala se u svoju prošlost. Proživljavala ju je iznova sa svakim dahom. Tražio je njezino povjerenje, ali nije bio svjestan koliko će je to stajati. Niti je bio svjestan koliko će mu biti bolno čuti njezinu priču. Premda je imao prilično jasnu pretpostavku o tome što joj se dogodilo. “Marcus nije dolazio u posjet. Barem ne često. Sigurno znaš da on...” Zatresla je glavom. “On ne provodi mnogo vremena u SAD-u. Ali često se čujemo e-mailom. Uvijek se brine za mene. Uvijek ga zanima treba li mi išta.” “Pokušavao je stupiti u kontakt sa mnom i zabrinuo' se kad me nije mogao dobiti, pa je došao do mog stana. Prošlo je nekoliko mjeseci. Mjeseci. A ja sam se osjećala kao da se sve dogodilo tek prije tjedan dana. Ispočetka nisam htjela reći Marcusu, ali nije popuštao. Bio je jako zabrinut. Želio me odvesti liječniku. Mislio je da sam bolesna. Kad sam mu napokon rekla, poludio je. Mislila sam da će to ostati samo na riječima. Ljudi često svašta kažu kad su ljuti, ali zapravo to ne misle.” “On je mislio.” “Mislio je” ponovila je rezignirano. “Proveo je toliko vremena sa mnom da se to nekako zaboravilo, te njegove prijetnje i riječi koje rekao u ljutnji. Vodio me posvuda. Tjerao me da jedem. Ponovno me nasmijao. Ne znam što bih učinila bez njega. Spasio mi je život. Znam da to zvuči dramatično i znam da misliš da sam vjerojatno još u komi poput malog uplašenog miša, ali tad je bilo neizmjerno gore. Kao da se nešto u meni slomilo i nisam znala kako to popraviti. Uvijek sam bila naivna. Znam to. Zvali su me Gospođica Dobrica. Gospođica Vidim Samo Najbolje U Svima. On mi je to oduzeo. Nisam mogla ni zamisliti da bi učinio tako nešto.” “Uvijek sam se smatrala dobrom osobom. Nikad nisam učinila ništa čime bi nekoga namjerno povrijedila. Nisam mogla vjerovati da mi se to dogodilo i pretvorilo me u osvetoljubivu osobu. Nikad nikoga nisam mrzila, ali kad sam ga vidjela kako leži na onom podu, bilo mi je drago” Garrett to nije više mogao podnijeti. Mogao je opipati bol u njezinu glasu i utučenost. Povukao ju je u naručje i pritisnuo njezin obraz na svoje grudi. Nije se opirala dok joj je provlačio ruku kroz kosu. Zatvorio je oči i poljubio je u glavu. Kad je ponovno progovorila, glas joj je bio prigušen njegovom majicom. Pomaknuo se i povukao je još čvršće uz sebe, ali okrenuo ju je da je može čuti. “Marcus je počeo kovati planove. Govorio je da će me odvesti iz grada. Prepustila sam mu sve odluke. Tada sam mislila da se još brine i da me želi odvesti nekamo gdje me može držati na oku. Da želi da se maknem od grada gdje se to dogodilo. Nisam shvatila što planira sve do dana kad smo trebali na put. Već sam se spakirala. Marcus je sve dogovorio. Čekao nas je njegov avion. Tada mi je rekao da u zadnji čas mora obaviti nešto. Rekao mi je da čekam i da će poslati vozača po mene čim završi pa ćemo se naći na aerodromu.” “Da nisam bila u takvoj magli, ranije bih shvatila da nema šanse da bi Marcus prešao preko toga. Bio je previše bijesan kad sam mu rekla. Ali u tome je stvar. Nisam razmišljala. Nisam mogla ni zamisliti...” Garrett ju je lagano stisnuo i milovao je po ruci nudeći joj utjehu koju je trebala. “Mislim da znam što je bilo dalje”, nježno je rekao. “Pokušala si zaustaviti Marcusa. Otišla si tamo, ali Allen je već bio mrtav. Mislim da znam zašto si pobjegla umjesto da si nastavila s planom da otputuješ s bratom.”

~ 102 ~


Pomaknula se i okrenula lice prema gore, a tijelo joj se tim pokretom još čvršće priljubilo uz njegova prsa. Uhvatio ju je želeći je zadržati tako, a ona je pogledom pronašla njegove oči. “Da sam ostala - da me netko vidio ili da me povezao s mjestom zločina - bila bih osumnjičena za ubojstvo ili prisiljena svjedočiti protiv Marcusa. Nitko ne zna za naš odnos. Nitko nas ne bi imao razloga povezati. Bilo je bolje da sam što dalje od njega.” Garrett je bio podijeljenog stava. Duboko podijeljenog. Da nije toliko mrzio Lattimera, pružio bi mu ruku i čestitao mu na tome što se pobrinuo za gnjidu koja je naudila Sarah. Pomisao na to da mu konačno stane na kraj iznenada mu nije bila privlačna kao prije. Sarah je gorko izdao čovjek kojem je vjerovala, a sad će ponovno biti izdana. Izdat će je čovjek koji je tražio od nje da mu vjeruje premda je znao koliko će je to stajati. Na trenutak je šutjela, a onda je opet spustila glavu na njegovo rame i nesigurno vukla prste po njegovoj ruci sve dok ih nije stisnula oko njegova drugog ramena. “Mnogo dugujem Marcusu. Ne mogu i neću dopustiti da me iskoriste protiv njega. Nije trebao učiniti ono što je učinio, ali učinio je to za mene. Jer me voli. Znam da nije savršen. Pretpostavljam da je učinio neke ne baš lijepe stvari, ali misliti i znati dvije su različite stvari. Bez obzira na to što je učinio, neću dopustiti da završi u zatvoru zbog mene.” Garrett se morao ugristi za jezik da ne kaže Sarah kakav je Marcus zapravo pokvarenjak. Već je doživjela velik šok, a prije toga i traumatičan napad. Nije joj mogao niti je namjeravao dodatno razbiti iluzije. Sve dok ne bude morao.

~ 103 ~


22. POGLAVLJE

BEZ obzira na razgovor s Garrettom, Sarah je izvukla laptop ispod jastuka na kauču gdje ga je sakrila i odnijela ga u spavaću sobu provjeriti e-mail dok se pakira. Ili joj je to bila izlika. Nije se ni raspakirala. Trebala je samo obuti cipele i bila je spremna za polazak. Ponovno. Ali ovaj put nije išla sama. Išla je s Garrettom. Olakšanje koje je zbog toga osjećala mnogo je govorilo. Bilo je čak i zapanjujuće. Bila je potpuno iscrpljena i umorna od straha koji kao da ju je svakim novim danom sve više opterećivao. Nije imala novi e-mail od Marcusa, pa natipkala najdužu poruku od svih koje mu je dosad poslala. Dopustila je da se nešto od emocija koje je čuvala dobro skrivene u sebi prelije u njezine riječi. Još je pazila da ne spominje nikakve detalje - nije mogla biti sto posto sigurna da im netko ne čita e-mailove. Ali nadala se da je ublažila Marcusove strahove kad mu je rekla da je pristala krenuti na put s muškarcem kojeg je poslao da je zaštiti. Podignula je pogled i vidjela Garretta koji se zaustavio na njezinim vratima i lagano pokucao na okvir. “Moramo krenuti. Trebaš znati da je obitelj Allena Crossa unajmila privatnu tvrtku da te pronađe. Njegov brat plaća sve troškove i izgleda da novac nije problem. Nije te bilo teško pronaći ovdje, pa pretpostavljam da će biti jednako lako bilo kome drugome tko je dovoljno motiviran.” Krv joj je nestala iz obraza i zaljuljala se dok je sjedila na rubu kreveta. Spustila je ruku na madrac da se smiri, a drugom rukom uhvatila laptop. “Nećeš im dopustiti da me nađu”, tiho je rekla. Nije namjeravala da to zvuči kao pitanje, ali izgovorila je te riječi tako bojažljivo da je otkrila svoju nesigurnost poput blještavog neonskog znaka. “Samo preko mene mrtva.” Ohrabrena potpunom sigurnošću u njegovu glasu, dopustila je da popusti dio panike u njoj. Nije se usudila reći Marcusu sve - da je i Stanley sudjelovao u napadu. Pogotovo ne nakon što je ubio Allena. Neće biti više krvi na bratovim - ni njezinim - rukama, ako ona bude ikako mogla utjecati na to. Krenula je prema svojoj torbi, kad je shvatila da uopće ne zna kamo zapravo idu. Garrett je prije nje dohvatio veliku torbu s njezinom odjećom i prebacio je preko ramena. Stala je pa ugurala laptop u futrolu i pogledala oko sebe kako bi provjerila da nije što zaboravila. “Kamo idemo?” upitala ga je. Vidjela je blag trzaj u kutu njegovih usana, gotovo kao da uživa u onome što će joj reći. “Na Aljasku.” Oči su joj se raširile, a potom iznenada suzile. “Aljasku? Radije bih ostala izvan SAD-a. Ne želim riskirati vraćajući se u zemlju.” “Ništa nije riskantnije od ovoga gdje si sad. Pronašli su te na oba mjesta koja si izabrala i sad je na meni red da biram. Sjećaš li se onog povjerenja o kojem smo pričali? Sad je trenutak da odlučiš. Neću učiniti ništa što će te izložiti riziku, Sarah. Članovi mog tima već su na putu. Osigurat će lokaciju i ostati u stanju pripravnosti dok smo mi tamo.” Spustila je pogled na svoju odjeću, majicu i kratke hlače i namrštila se. “Zar tamo nije hladno?” Garrett se nasmijao. “Ja ću te grijati.” Te riječi bile su dovoljne da joj pošalju eksploziju topline uz kralježnicu, kroz vrat pa preko obraza. Nije ga mogla ni pogledati u oči jer bi vidio kako je djelovao na nju. Zadirkivao ju je, ali kad je zamislila sebe stisnutu u njegovim rukama, na toplom i sigurnom - privlačnost tog prizora bila je tako jaka da je izgarala od želje pretvoriti fantaziju u stvarnost. Ispružio je ruku prema njoj. “Spremna? Moramo krenuti.”

~ 104 ~


To jednostavno pitanje obuhvaćalo je nekoliko drugih upita. Je li mu vjerovala? Hoće li poći s njim? Pristaje li na njegovu zaštitu? Stavila je dlan na njegov i dopustila mu da ispreplete prste s njezinima. Jednom ju je stisnuo, a onda se nagnuo i nježno je poljubio u čelo. Povukao ju je prema vratima i krenuli su zajedno niz hodnik. Skrenuo je prema stražnjim vratima i zaštitnički je smjestio iza sebe. “Parkirao sam terenac sasvim blizu vrata. Izlazim prvi i želim da si mi u svakom trenutku stisnuta uz leđa, da se zalijepiš za mene. Nemoj mahati nijednim dijelom tijela od kojeg se ne želiš oprostiti. U redu?” “Misliš da je netko vani?” nervozno je upitala. Slegnuo je ramenima. “Uvijek to pretpostavljam. Ne možemo si priuštiti nikakav rizik.” Progutala je i kimanjem potvrdila da se slaže. Odgovorio joj je na isti način i zatim otvorio stražnja vrata. Ispružio je ruku iza sebe i omotao je oko njezina struka pa je pritisnuo uz svoja leđa. Drugom je rukom izvadio pištolj i iskoračio u noć. I, tko je raspizdio Vana?” pitao je Cole ukrcavši se na hidroavion na otoku Kodiak skupa s kolegicom iz tima P. J. Rutherford te vođom tima Steeleom. “I zašto su Dolphin i Baker dobili poštedu od ove akcije?” “Zašto sad kukaš, Coletraine?” pitala je P. J. kliznuvši na sjedalo pokraj njega. Bacila je torbu na pod između svojih nogu, a onda se ispružila na sjedalu. Doduše, noge joj nisu zauzimale baš mnogo mjesta. Uvijek nečujni Steele smjestio se u kokpit s pilotom i okrenuo se prema P. J. i Coleu. “Svi spremni?” Kad su mu kimnuli, dao je pilotu znak da su spremni i on je pokrenuo motore pripremajući se za uzlijetanje. Zrakoplov je počeo kliziti po vodi i polako povećavao brzinu ostavljajući na smaragdno-zelenom moru pjenušavi trag. “Aljaska”, progunđao je Cole. “Ovdje je čak i ljeti jebeno hladno i dan traje predugo. Kako ćemo uopće spavati?” P. J. se nasmijala. “Mislim da je cijela poanta u tome da ne smijemo spavati.” ti.”

“Lako je tebi reći. Ti si prokleti robot. Nisi ljudsko biće. Nitko ne može izdržati bez spavanja kao Slegnula je ramenima. “Netko bi mogao umrijeti ako zaspim.”

Cole je zatresao glavom. P. J... P. J. je bila zagonetka. Već je nekoliko godina bila dio njegova tima, a on je još nije uspio pročitati. Nije znao gotovo ništa o njezinoj prošlosti osim činjenice da je došla iz S.W.A.T.-a i da je bila vraški dobar strijelac. Bolji od njega - mada to nikad ne bi priznao pred njom. Vladao je natjecateljski duh i volio ju je živcirati. Nije ju uvijek razumio, ali iskustvo ga je naučilo da su sve žene zapravo bića iz drugog svemira. Ali bila je pouzdana. Uvijek je mogao računati na nju. Ne samo on, nego cijeli tim. Avion je letio iznad vode i u daljini se vidio otok prema kojem su išli. “Što nas čeka ovdje, Steele?” upitao je Cole. Nisu imali vremena za pravi brifing. Steele je dobio poziv od Donovana i pozvao njega i P. J. Krenuli su odmah premda to nije bilo ništa novo. “Garrett će dovesti Sarah Daniels. Naš posao je da budemo nevidljivi i da se pobrinemo da nitko ne zakorači na otok”, odgovorio je Steele. “Pa, to je lijepo, ali tko je Sarah Daniels?” ubacila se P. J. Steeleov izraz lica ostao je nepromijenjen. “Zar je važno? Naš je posao da pazimo na njezinu sigurnost. I čuvamo Garrettu leđa. Obavit ćemo zadatak, kao i svaki drugi.” “Zar baš nikad nisi znatiželjan?” progunđala je P. J. Steele je podignuo obrvu i okrenuo se na sjedalu. Cole ju je pogledao s podsmijehom, a ona se namrgodila i pokazala mu srednji prst. ~ 105 ~


“Steele, znatiželjan?” nečujno je rekao Cole. P. J. je zakolutala očima i rekla dovoljno tihim glasom da je Steele ne čuje: “A rekao si da ja nisam ljudsko biće. On je stroj.” Avion je malo potonuo, P. J. se okrenula prema prozoru i vidjela da se počinju spuštati prema vodi. “Gle, ćelavi orao”, rekla je uzbuđenim glasom pokazujući prstom. Cole je pognuo glavu i nagnuo se naprijed da vidi. “Nisam imao pojma da si takva stručnjakinja za divlje životinje.” “A ti nisi domoljub ako ti nije uzbudljivo vidjeti ćelavog orla”, rekla je i gurnula ga u ruku. “Zar vi iz vojske ne biste trebali biti oduševljeniji nacionalnim simbolima?” Zadrhtao je, a potom zarežao kroz zube. “Ja nisam bio u vražjoj vojsci i ti to jako dobro znaš. Mornarica, P. J., bio sam SEAL, za Boga miloga. Pokaži malo poštovanja.” “Svi ste mi se pomiješali”, rekla je kao da se brani. “Tko, kvragu, može pratiti sve te grane vojske iz kojih ste zbrisali kao kukavice?” Cole ju je ljutito pogledao. Govorila je gluposti. Imala je slonovsko pamćenje. Ništa nije zaboravljala. Vjerojatno bi znala reći granu vojske, serijski broj i čin svakog člana KGI-a. “Aha, dobro, a koja je tvoja priča, Rutherford? Pljuješ po nama, a jedino što znam o tebi je da si pobjegla iz S.W.A.T.-a nakon što si bila prva žena u svojoj jedinici. Nisi mogla podnijeti pritisak ili što?” Premda ju je zadirkivao, njezine su smeđe oči odavale bol, a onda ju je brzo zamijenio led i toliko se raširio u njima da su mu se bradavice smežurale. Usne su joj se stisnule u tanku crtu, ali vidio je njihov izdajnički drhtaj. Tad je prvi put vidio iskrenu emociju na njoj. Mogla se šaliti i provocirati isto kao bilo koji frajer, ali uglavnom se držala za sebe i kad nikog nije zadirkivala, držala je jezik za zubima i slušala zapovijedi. Ispričao bi se, ali to bi je samo razljutilo, pa se pretvarao kao nije vidio njezinu reakciju i zaključio je tu temu. Ali zanimalo ga je. Vidio je prvu napuklinu u njezinu “jebe mi se” stavu. I to ju je na neki način učinilo ljudskijom. A on je poželio saznati više o misterioznoj P. J. Rutherford. Avion je kliznuo po površini vode, usporio i ušao u uvalu. Zaustavili su se uz stari drveni mol i pilot je iskočio privezati avion. Cole je izašao i okrenuo se po svoju torbu. Nije ponudio pomoć P. J. Već je jedanput napravio tu pogrešku. Uvijek je nosila svoje stvari i nikad nije tražila ničiju pomoć. Zbog toga je bila vraški dobar član tima, ali Colea je to užasno živciralo. A čak nije mogao reći točno zašto. Kad su izvadili sve torbe na mol, pilot im je mahnuo i vratio se u avion. Nakon nekoliko minuta krenuo je prema Kodiaku. Cole je stajao sa Steeleom i P. J. i trojac je pregledavao neposrednu okolinu. “Moramo prijeći velik teren”, Steele je smrknuto rekao. “Garretta očekujem za dva dana, možda i prije. Moramo biti spremni. Počet ćemo od kolibe u kojoj će boraviti, a potom ćemo proširiti opseg i obuhvatiti što veći dio otoka, koliko god uspijemo prijeći u dva dana. Razmjestit ćemo se u trokutu oko kolibe. Budite neprimjetni i ne privlačite pozornost. I ne zaboravite na oprez u svakom trenutku.” “A koga točno očekujemo?” upitala je P.J. “Ne znam” Steele je kratko odgovorio. Cole se namrštio. “Znamo li išta?” “Van ima loš predosjećaj. A instinkt mu je obično prokleto dobar i vjerujem mu. Garrett je uzeo posao da pronađe i zaštiti ženu koja je bila svjedok ubojstva u Bostonu. Ubojstva koje je počinio Marcus Lattimer.” “Jebote” promrmljao je Cole. “A što je, kvragu, Sam mislio kad je dopustio da G. preuzme zadatak? Mogao ga je obaviti netko od nas.”

~ 106 ~


P.J. je zbunjeno skupila obrve. “što propuštam u toj priči?” “Ništa važno”, rekao je Steele. “Samo je važno da Garrett misli da postoji još netko osim Lattimera tko želi pronaći Sarah Daniels. Problem je što ne znaju tko je taj čovjek. Zasad. Garrett će je sakriti ovamo dok ne otkriju s kim imaju posla. Naš je posao pobrinuti se da ona bude na sigurnom.” Cole je kimnuo. “Ništa posebno. Još jedan dan u uredu.” P. J. je prebacila torbu preko ramena, a Cole je učinio isto. Okrenuli su se prema strmini koja je vodila prema kolibi, kad je Cole viknuo za njima: “Još jedna stvar!” lica.

Cole i P. J. su se okrenuli i Colea je iznenadio veseo sjaj u Steeleovu inače uvijek stoičkom izrazu “Pazite na medvjede.” RJ. je razrogačila oči. “Medvjede?”

Steele je jedva uspijevao zadržati mirno lice. “Aha, ovdje ima kodijaka. Jebeno veliki medvjedi. U usporedbi s njima grizliji izgledaju skroz miroljubivo.” “E pa, sranje”, opsovala je P. J. “Nema ništa bolje nego biti zarobljen na otoku s JVM-ima.” Cole ju je prostrijelio upitnim pogledom. “Jebeno velikim medvjedima”, rekla je strpljivo ponavljajući kako ih je Steele opisao. Postrance ga je pogledala i nestašluk joj je zaplesao u očima. “Uvijek možemo iskoristiti Colea kao mamac za medvjede.” “Srce si, Rutherford. Baš si srce”, rekao je Cole. “VANE, kad si se posljednji put čuo s Garrettom?” upitao je Sam ulazeći u ratnu sobu. Donovan se zavrtio na stolcu i zagledao se u brata. “Javio se prije nekoliko sati. Rekao je da Sarah spava i da ih vodi otamo čim se probudi.” “Ispričaj mi sve što se događalo. Mrzim kad nisam upućen.” Donovan se nasmijao. “Tako ti je to s malom bebom.” Sam je protrljao neobrijano lice i jedva se suzdržavao da ne zijevne. Bio je lud za svojom tek rođenom kćerkicom, ali ona mu je bila potpuno novo životno iskustvo. Sophie je bila umorna i trudila se sve preuzeti na sebe jer nije htjela ometati rad KGI-a s obzirom na to da je Garrett otišao u misiju, ali Sam je to sasjekao u korijenu. Iscrpila se pokušavajući obaviti previše toga, i to tako brzo nakon porođaja, pa ju je Sam smjestio u krevet i preuzeo obaveze oko djeteta. Samo što Charlotte nije pokazivala previše zanimanja za spavanje. Naizmjence je galamila i razrogačenih očiju zurila u oca. Činila se savršeno zadovoljnom kad bi je držao na rukama. Čim bi je pokušao spustiti, počela bi vrištati, a Sam bi je smjesta pokušao umiriti da ne probudi Sophie. “Sve one godine provedene u vojsci nisu me pripremile za bebu”, rekao je Sam iscrpljeno. “Bebe nisu za slabiće, to je sigurno.” Donovan se nasmijao. “Zamisli kako je tek Sophie.” “Da, znam. Ne znam kako joj uspijeva. Morao sam je natjerati da se malo odmori. Potpuno se slomila pokušavajući pohvatati sve konce.” “Mislio sam da je lijepo od Rachel što je došla”, rekao je Donovan. “Moram priznati da sam bio pomalo zabrinut kako će prihvatiti da Sophie ima bebu. Bila je jako utučena kad se sjetila svog pobačaja.” Sam je prešao rukom preko lica tjerajući barem malo sna iz očiju. Žena njegova mlađeg brata provela je godinu dana zarobljena u Južnoj Americi, a Ethan i ostatak obitelji mislili su da je mrtva. Kad su saznali da je živa, KGI je krenuo u akciju sa svim svojim resursima i spasio je, ali vratila se kući ne sjećajući se života prije zarobljeništva - ni problema u braku s Ethanom. “I ja sam se brinuo. Nipošto je nisam želio povrijediti”, rekao je Sam. “I Sophie je bila zabrinuta. Nećkala se hoće li dovesti bebu kod mame jer se bojala da će povrijediti Rachel.” ~ 107 ~


“Sophie je divna” rekao je Donovan. “Sretan si što je imaš.” Sam se nasmiješio. “Da. Vraški sretan.” “A Rachel je to dobro podnijela. Ona i Ethan su mnogo bolje. U posljednje se vrijeme doima... jačom. Sve više vidim onu Rachel koju smo znali prije nego što je nestala.” Sigurnosna vrata su se otvorila i Sam se hitro okrenuo pa ugledao Ethana kako ulazi u ratnu sobu. “Hej, stari”, pozdravio ga je Sam. “Sto ti radiš ovdje?” “Imao sam dojam da sam na tvom platnom spisku čak i ako me trenutačno šaljete samo u pičkaste misije”, rekao je Ethan sarkastično. “Baš smo razgovarali o Rachel” rekao je Donovan kako bi suptilno podsjetio Ethana zašto je još uvijek odrađivao samo lagane zadatke. “A da? Ima li neki poseban razlog?” “Ne, samo smo primijetili kako se doima mnogo bolje”, rekao je Sam. “Bit ću iskren. Brinuli smo se kako će prihvatiti dolazak bebe. Bojao sam se da će je uzrujati. I da će joj vratiti ružne uspomene.” Ethan je gurnuo ruke u džepove i zaljuljao se na petama. Lice mu je bilo bezizražajno, ali Sam je vidio nelagodu u bratovu držanju. Rachelin je pobačaj pokrenuo niz događaja koji su naposljetku doveli do potpunog raspada Ethanova i Rachelina braka. Ethana je još mučio osjećaj krivnje zbog svega što je njegova žena prošla i s čime se još svakog dana borila. “Mislim da bi htjela pokušati ponovno zatrudnjeti.” Sam i Donovan iznenađeno su se pogledali, a onda je Sam vratio pogled na Ethana da vidi njegovu reakciju. Nije izgledao baš oduševljeno. “A što ti misliš o tome?” upitao je Sam. “Isuse, kako mrzim ovakve razgovore”, promrmljao je Ethan. “Nije ništa rekla. Samo imam takav osjećaj. A možda se još uvijek osjećam kao seronja, pa projiciram. Zar nisu divne sve te nove riječi koje čovjek nauči na terapiji?” Donovan se nasmijao. “Okej, ali nisi odgovorio na pitanje. Jeste li vas dvoje spremni za takav korak?” “Ne”, rekao je Ethan bez okolišanja. “Ona nije spremna. Kvragu, još je jako krhka. Kad... Kad bi ostala trudna i ponovno pobacila, ne želim ni zamisliti kako bi reagirala. Mislim da se ne možemo nositi s time sad kad je iz dana u dan sve bolje. To je kao da... Bože, ima trenutaka kad je sve kao nekada. Prije nego što sam sve sjebao. Osjećam kao da sam je dobio natrag, onakvu kakva je bila prije nego što je toliko toga zaboravila. Ne želim to pokvariti. Ne želim da opet pati. Samo je želim zaštititi i usrećiti.” “To je razumljivo” rekao je Sam. “Razumijem te, stari. Doista te razumijem. I ja bih učinio mnogo toga samo da Sophie bude sretna.” Ethan je stavio ruku na potiljak i pogledao u Donovana. “Nisam došao ovamo na bračnu terapiju. Htio sam provjeriti što ima s Garrettom i koji se vrag događa. Nitko mi nije rekao ni riječi osim da je Garrett prihvatio posao koji mu je ponudio Resnick.” Donovan mu je ispričao detalje dok je Sam stajao sa strane i slušao. Prokletstvo, kako je samo bio umoran. A ako je on bio tako umoran, nije mogao ni zamisliti kako je tek Sophie iscrpljena. Premda je porod brzo počeo, naposljetku je potrajao duže od očekivanog. A tada je došlo i do nekih komplikacija. Ništa ozbiljno, ali to ju je jako iscrpilo. Sophie i Charlotte bile su njegov svijet. A idućih nekoliko dana još će se bolje upoznati sa svojom kćeri jer njezina majka neće raditi ništa nego odmarati se, makar je morao zavezati za krevet. Trebao mu je trenutak da shvati da ga je Ethan nešto upitao. Zatreptao je i ponovno se uključio u razgovor. “Što si to rekao o Rusty?” “Čuo sam se jučer sa Seanom. Pitao sam je li ti ispričao što se dogodilo”, rekao je Ethan, a lice mu se smrknulo.

~ 108 ~


“Da je onaj mulac Winfree napao Rusty i slupao joj auto? Da, rekao nam je. Rekao nam je i da je zaprijetio malom kretenu i dobro ga zastrašio”, odgovorio je Sam. Donovanove su se oči ukrutile. “Želim i ja otići do njega. Istina je da se ne slažem baš s Rusty. Kvragu, većinu vremena se pitam je li mama sišla s uma kad se prihvatila tog projekta. Ali nema šanse da će se neki tinejdžerski govnar zajebavati s članom naše obitelji - bez obzira na to je li ona rođena Kelly ili ne - i još da se izvuče bez posljedica. Svakom frajeru koji pokuša napasti tinejdžericu treba odrezati jaja i ugurati mu ih u grlo.” “Djelomice smo i mi krivi” rekao je Sam mirnim glasom. “Nismo baš objeručke prihvatili Rusty. Većinom je ignoriramo, kao da ne postoji. To je dovelo do dva problema. Prvi je da ona ne osjeća da nam se može obratiti s takvim problemom. Kvragu, da Sean nije naišao na nju odmah nakon što se to dogodilo, vjerojatno ne bi nikome ni rekla. A gad bi je vjerojatno ponovno napao i drugi put bi uspio. Drugo, zato što je nismo prihvatili, ostali su registrirali naše nezanimanje. Time smo joj naštetili. Bez obzira na to odobravamo li je mi ili ne, dio je obitelji. Zaslužuje našu zaštitu i mora se osjećati kao da se može obratiti jednome od nas ako je maltretira neki kreten u školi.” Ethan je uzdahnuo. “Imaš pravo. Pretvorili smo je u autsajdera premda ju je mama proglasila članom obitelji. Bez obzira na to što mi osjećali, ostali moraju znati da je jedna od nas i da se nitko neće zajebavati s Kellyjevima.” “To zaslužuje jedno hooyah”, rekao je Donovan smijući se. Ethan ga je pogledao glumeći da je užasnut. “Garrett bi te razbio da te čuje. Marinac koji izgovara mornarički pozdrav?” “Garrett je previše zauzet hvatanjem i čuvanjem svoje dragane da bi se brinuo oko mene”, rekao je Donovan sa samodopadnim osmijehom. Sam i Ethan su se pogledali, a onda su obojica vratila pogled na Donovana. “Okej, što to znači? I bolje ti je da nam sve kažeš”, zaprijetio mu je Sam. Jedan pogled na zločest sjaj u Donovanovim očima i Sam je odmah osjetio sažaljenje prema Garrettu. Nije ni morao čuti o čemu je riječ. Što god bilo, Garrett se vjerojatno već naslušao Donovanova zvocanja. “Hajde, Vane, slušamo te”, rekao je Ethan. “Sarah Daniels natjerala je Garretta da si hvata rep vrteći se ukrug i to nije nimalo smiješno. Ponaša se jako čudno u vezi nje. Kad je bio kod kuće prije nekoliko dana, ponudio sam mu da ću preuzeti misiju i zamalo mi je odrubio glavu. Ponaša se kao posesivan špiljski čovjek.” Donovan je pogledao u Ethana i zasmijuljio se, a onda pokazao palcem prema Samu. “Znaš na što mislim, kao ovaj ovdje dragan kad nam se Sophie stvorila u stražnjem dvorištu.” Sam se namrštio. “Jebi se, Vane.” “To mi u posljednje vrijeme često govore” rekao je Donovan glumeći da je jako povrijeđen. Ethan je zamišljeno trljao čeljust. “Nije neobično za Garretta da postane takav zbog žene. Uvijek se ponaša vrlo zaštitnički prema Rachel. Skinuo bi nekome glavu kad bi joj na bilo koji način zaprijetio.” “Sophie mu se ispočetka nije sviđala” istaknuo je Sam. “Ovo je drukčije” Donovan je bio uporan. “Kažem vam. Nešto se događa s Garrettom. Postane jako napet kad je u blizini Sarah Daniels. Dok mi sad razgovaramo, oni su na putu prema Aljasci. Poslao sam Steelea i dio tima prije njih. Nemam dobar predosjećaj u vezi ovoga.” Sam se namrštio. “Misliš da bismo trebali i mi poći?” “Mislim da je vama dvojici zasad dobro tu gdje jeste” odgovorio je Donovan. “Vaše vas žene trebaju. Imam još Rija i njegov tim na raspolaganju, a i ja sam slobodan ako zatreba još tko. Steele, Cole i P. J. već su tamo i pobrinut će se za zaštitu. Imam puno povjerenje u njih da će se znati nositi sa svime što iskrsne.”

~ 109 ~


23. POGLAVLJE

SARAH se smjestila na prednje sjedalo crnog terenca i nakon što je zatvorio vrata za njom, nervozno čekala da Garrett zaobiđe automobil do vozačke strane. Zbog njegova opreza sad je bila uvjerena da je na svakom uglu netko čekao da iskoči iz žbunja. Garrett je bacio svoju i njezinu torbu na stražnje sjedalo, a onda sjeo za upravljač. Tiho je zatvorio vrata i upalio motor. Kad ga je ubacio u brzinu, pogledao je prema njoj. “Dobro si?” Nervozno je kimnula. “Udobno se namjesti jer nas čeka dug put, ali nemoj zaboraviti na oprez. Ako ti kažem da nešto učiniš, poslušaj me. Bez pitanja.” Ponovno je kimnula i Garrett je krenuo zaobilazeći sklonište od drveća gdje je parkirao terenac. Poskakivali su po cesti s napuklim asfaltom vozeći se prema malom naselju udaljenom nekoliko kilometara. Ali otprilike kilometar i pol nakon što su izašli iz grada, Garrett je skrenuo s te ceste i vozio još manjom jednotračnom zemljanom cestom prema sjeveru. Progovorio je kao da je predosjetio što će ga upitati. “Želim što manje voziti glavnim cestama i izvan gradova, ako je moguće. Ako sam te ja našao, znači da te mogu naći i drugi.” Namrštila se. “Zar sam ti toliko olakšala da me nađeš?” “Žao mi je, dušo, ali nije bilo baš teško. Nema toga što moj brat ne može saznati o nekome. Vjerojatno ti zna i veličinu grudnjaka.” Ljutito ga je pogledala. “Dakle, tako. A je li podijelio tu informaciju s tobom?” Garrett se nasmijao. “Nema potrebe. To planiram sam otkriti.” Raširila je oči, a potom se nasmijala zbog toga što je očito koketirao s njom. Baš kad bi pomislila da ga je uspjela pročitati, uvijek bi učinio nešto čime bi je izbacio iz ravnoteže. Naizgled se doimao uštogljen i mrzovoljan - kleo se da su ga njegova braća tako opisivala - ali bio je i zabavan i volio je koketirati. Bio je i vrlo osjećajan premda bi se vjerojatno upucao da mu to kaže. Ili bi upucao nju. “Bila sam jako oprezna. Ili sam se barem trudila. Još mi nije jasno kako me netko uspio naći na Isle de Bijouxu.” Pogledao ju je kao da joj govori da je pitanje glupo i da ne zahtijeva nikakav odgovor. “Očito nisam stvorena za život u bijegu.” “Zašto si uopće otišla na Isle de Bijoux? To je bio dobar izbor. Nepoznata lokacija. Ali nisi dobro sakrila tragove.” “Mislit ćeš da je glupo.” “Reci pa ću vidjeti.” “Došla sam taksijem u zračnu luku u Bostonu i kupila kartu za prvi let na kojem je bilo mjesta, a to je bio izravni let za Miami. Na putu prema tamo sjedila sam pokraj para koji je išao za Isle de Bijoux. Mislila sam da to zvuči kao dobar plan jer nisam nikad čula za taj otok. Budući da me bilo lako pratiti do Miamija, kad sam stigla onamo, unajmila sam privatnu Cessnu i platila bankovnom doznakom s računa koji mi je Marcus otvorio još prije nekoliko godina.” Namrštila se. “Tad sam prvi put iskoristila njegov novac. Prije mi je uvijek bilo neugodno zbog te ideje, ali bila sam očajna i znala sam da nemam izbora.” “Plan nije bio loš s obzirom na to da je napravljen u hodu” priznao je Garrett. “Nepredvidljivost je uvijek prednost. Ako ljude koji te prate možeš držati u neizvjesnosti, veće su šanse da ćeš zadržati prednost.”

~ 110 ~


Progutala je i oklijevajući zaustila iduće pitanje. “Možeš li srediti lažnu putovnicu, rodni list, vozačku dozvolu? I slične stvari?” Naglo je okrenuo glavu prema njoj i pogledao je. “Sad je malo kasno za razmišljanje o takvim stvarima.” Frustrirano je progunđala. “Da, jasno mi je. Vjeruj mi, dosad sam već shvatila. Sjebana sam. Užasna sam u trikovima. Ne znam lagati i nemam pojma kako se uopće brinuti za sebe. Ali, kvragu, možeš mi barem priznati da pokušavam. Nije baš da želim biti neka bespomoćna glupača.” Usne su mu se sumnjičavo trznule i zagledao se u cestu ispred sebe. “Samo sam htio reći da ti to sad nije potrebno. Ja ću se pobrinuti da imaš sve što ti treba, Sarah. Ne namjeravam ti dati alat koji će ti poslužiti da me ponovno ostaviš.” “Nije to bilo ništa osobno” tiho je rekla. “Nisam te htjela povrijediti. Nisam htjela sebe povrijediti. U tom trenutku mislila sam da si samo siroti bivši vojnik koji je ranjen i treba mu odmora. Nipošto te nisam željela uplesti u svoj kaos.” “Hej, i bio sam siroti bivši vojnik koji se oporavljao od ozljede”, pobunio se. “Nisam lagao kad sam ti rekao da sam dobio metak spašavajući svoju šogoricu. To nas je iskustvo povezalo.” Zakolutala je očima i zatresla glavom. “Jesi li siguran da te nije zapravo tvoja šogorica upucala? Imam osjećaj da si prilično nepodnošljiv kad se s tobom provodi mnogo vremena.” Nasmiješio joj se onim osmijehom koji je sumnjivo djelovao na njezinu utrobu. “Pa, pretpostavljam da ćeš saznati, zar ne?” Tako joj Bog pomogao, saznat će, a činjenica da se nešto u njoj ozarilo na tu pomisao izmamila joj je osmijeh na lice. Tada se namrštila. “O, moj Bože. Mrljica! Nisam te uopće pitala za mačku. Je li dobro? Jesi se pobrinuo za nju?” Izgledao je zbunjen iznenadnom promjenom teme. “Jesam, dao sam je gospodi iz knjižare. Siguran sam da je Mrljica jako sretna.” Uzdahnula je od olakšanja. Premda se činilo smiješno brinuti se zbog jedne mačke kad je imala toliko drugih problema, izjedala ju je pomisao na to da bi mogla biti sama i gladna. “Hvala. Lijepo od tebe.” Namrgodio se kao da je to posljednje što je želio da netko misli o njemu. “Znaš li kamo ideš?” upitala je gledajući sumnjičavo u noć. Ništa se nije moglo raspoznati oko njih, samo krajolik zaogrnut tamom. Nije bilo čak ni zvijezda na nebu. Magla je lebdjela nisko iznad tla i kovitlala se oko prednjih svjetala automobila, tako da nije bilo moguće vidjeti na veću udaljenost. Bilo je jezivo i to je samo dodatno potpalilo njezinu ionako previše bujnu maštu. “Ja ne znam, ali pouzdani GPS zna.” Dok je to govorio, lupio je prstom po GPS-u na instrumentnoj ploči i Sarah se ponovno osjećala kao idiotkinja. “Sad ću ušutjeti”, uzdahnula je. “Pokušaj se opustiti. Volio bih što prije izaći iz Meksika. Nadam se da si piškila prije polaska.” Zahihotala se i naslonila na kožno sjedalo. Vozili su se oko sat vremena, ali nisu daleko dogurali jer je cesta bila nemoguća, a vidljivost tako loša da Garrett većinom nije mogao voziti brže od četrdeset kilometara na sat. Taman je zatvorila oči, kad je čula kako je tiho opsovao. Automobil se iznenada zaustavio, a ona je otvorila oči i vidjela da je cestu ispred njih blokirala lokalna policija, ili kako su se već zvali meksički organi reda. Garrett je hitro gurnuo ruku u džep, izvadio malu elektroničku napravu, a onda uvukao ruku ispod svoga sjedala. Kad ju je vratio gore, bila je prazna. Kratko je pogledao u njezinu smjeru i potom se potpuno usredotočio na policijsku barikadu ispred njih.

~ 111 ~


“Sarah, slušaj me. Samo nepomično sjedi i ništa ne govori”, rekao je sasvim tiho. Mnogo ih je, a ja sam sam i ne želim učiniti ništa što bi te izložilo riziku. A to znači da ću morati surađivati s ovim seronjama.” Strah joj je nahrupio u želudac i počeo se dizati u grlo, stežući ga sve dok nije jedva disala. Surađivati? Mnogo ih je? To je zvučalo loše. Vrlo, vrlo loše. Tri su policijska automobila bila parkirana pod kutom i na cesti je stajalo najmanje sedam muškaraca. Počeli su se približavati njihovu terencu držeći visoko podignute automatske puške. Jedan je povikao nešto na španjolskom. Garrett je držao ruke na upravljaču i Sarah je ustuknula kad je jedan od muškaraca snažno otvorio vrata s njezine strane. U istom trenutku otvorila su se i Garrettova vrata i policajci su im oboma pokazali da izađu. Sarah je pogledala u Garretta, a srce joj je lupalo kao da će joj izletjeti iz prsa. Kratko joj je kimnuo i izašao iz automobila pazeći da su mu ruke cijelo vrijeme u zraku. “No habla espanol”, rekao je Garrett kad je jedan od muškaraca istresao na njega rafal španjolskih riječi. Sarah se užasnula kad je čovjek izvukao pendrek i opalio Garretta po trbuhu. Drugi ga je udario pendrekom po glavi i srušio ga na pod. Vrisnula je i pokušala potrčati prema Garrettu da ga pokrije i zaštiti od neočekivanog napada. No brzo je zaustavljena kad ju je snažna ruka uhvatila oko struka. Policajac koji ju je zgrabio povikao je grlenu naredbu koju nije razumjela, a ona se otimala i mlatarala rukama i nogama kao da je vrag ušao u nju. Nije bilo teško zaključiti da joj govori da prestane i neka se smiri, ali nije im namjeravala dopustiti da nasmrt prebiju Garretta. Okrenula mu se u rukama i zabila mu prste u oči. Zaurlao je od boli i ispustio je iz ruku kao kamen. Potrčala je prema Garrettu i bacila se preko njegova tijela točno u trenutku kad je drugi policajac zamahnuo da ga ponovno udari. Napela se, očekujući bol, ali bol nije došla. “Kvragu, Sarah, što radiš?” zasiktao je Garrett. “Spašavam ti guzicu.” “Dižite se”, rekao je jedan od muškaraca na engleskom s jakim naglaskom. “Polako, senor. Ne želiš da naudimo gospođici.” “Učini kako je rekao”, naredio joj je Garrett. “I, za Boga miloga, ne radi ništa što će ih naljutiti.” Snažni su se prsti ovili oko Sarahine ruke i odvukli je od Garretta. Zateturala je i gotovo pala kad su je gurnuli na haubu terenca. Garrett se podignuo s tla i kad se sasvim uspravio, tri su se puške okrenule u njegovu smjeru. Dva policajca otišla su do terenca i izvadila torbe sa stražnjeg sjedala. Počeli su bacati njihov sadržaj na tlo, a prvo je ispala Sarahina odjeća. Poniženje joj je palilo grlo dok su se muškarci smijali njezinom donjem rublju koje se prosipalo po tlu. Zatim su izvadili Garrettov arsenal, mrštili se i komentirali između sebe. Pokazivali su prema njemu i govorili nešto na španjolskom pregledavajući njegovo oružje. Još uvijek s puškama uperenima u Garretta, policajci su se okupili i pokazali mu rukom da se okrene prema vozilu. Počeli su ga prepipavati i čak je ona bila zapanjena koliko su komada oružja izvadili iz njegova pojasa, džepova i hlača. Panika joj je jurcala želucem dok joj nije došlo da povrati. Ovo nikako nije slutilo na dobro. Dva su muškarca zgrabila Garretta za ruke i gurnula ga prema stražnjem sjedalu terenca. Prije nego što su ga ugurali, lisičinama su mu zavezali ruke na leđima i zalupili vrata za njim. Iznenada su svi bili potpuno usredotočeni na nju, a ona nikad u životu nije bila tako uplašena. Jedan joj je uvukao ruku u kosu, zgrabio je i povukao prema drugim vratima na stražnjem sjedalu. Zateturala je za njim na vrhovima prstiju, a on ju je vukao za kosu prema gore. Otvorio je vrata i gurnuo je unutra, ali nije joj stavio lisičine kao Garrettu. Pala je i udarila u Garretta. Ostala je tako jer joj se više sviđala utjeha njegova tijela nego druga mogućnost.

~ 112 ~


Dvojica muškaraca sjela su na prednja sjedala, a drugi su se vratili u svoja vozila. Terenac je stao u red između dva policijska automobila i pojurili su uskom cestom, prebrzo za cestu u takvom stanju i u tim vremenskim prilikama. “Kamo nas vode?” Sarah je bojažljivo upitala. “Nisu nas tražili ni dokumente ni ništa drugo. Nisu rekli ni zašto su nas uhitili.” “Neće nam ni reći”, Garrett je smrknuto rekao. Glas mu je bio samo šapat na njezinu uhu i nije se pomaknula da ih muškarci ne bi čuli. “Ovo nije policija”, nastavio je Garrett. “Nisu baš diskretni kad međusobno razgovaraju.” “Mislila sam da ne znaš španjolski?” “To sam im rekao” šapnuo je. Koliko god da se trudila, nije mogla zaustavili podrhtavanje glasa. “Sto žele?” “Otkupninu. Ovakvi slučajevi nisu rijetkost. Ali, Sarah, slušaj me. Što god da se dogodi, ne radi ništa čime ćeš privući pozornost na sebe, razumiješ li me? Što god da meni učine, ne smiješ se miješati.” Glas mu je bio oštar i nije dopuštao raspravu. “Obećaj mi”, tražio je od nje. Kimnula je znajući da laže. Jedan muškarac se okrenuo i s pendrekom u ruci zamahnuo prema Sarah. “Tišina!” povikao je. Garrett ju je odgurnuo i okrenuo se pa je udarac sletio na njegovo rame. “Sagni se i makni mu se s puta”, naredio joj je. Nije htjela da Garrett više pati, pa se sklupčala na sjedalu i šutjela dok su nesmotreno jurili cestom. Prošlo je još najmanje sat vremena prije nego što su se zaustavili. Prednja svjetla automobila obasjala su kuću sa željeznim vratima, nalik na hacijendu. Trenutak kasnije kapija se otvorila i vozila su prešla kratku udaljenost do kružnog prilaza ispred kuće. Stražnja vrata ponovno su se otvorila i netko je izvukao Sarah iz automobila. Garrett nije prošao ništa bolje i muškarci su ga još nekoliko puta udarili odvlačeći ga prema ulaznim vratima. Bilo joj je muka od straha i ljutnje. Nije se mogao braniti jer su mu ruke bile lisičinama zavezane na leđima, a gadovi su to itekako iskorištavali. “Prestanite!” povikala je kad je jedan od muškaraca na stubama divljački udario Garretta pendrekom po leđima. Garrettu su popustila koljena. Uspravio se posrćući i prostrijelio je bijesnim pogledom. “Kvragu, Sarah, obećala si mi.” Ugrizla se za usnu zaustavljajući jecaje koji su joj navirali iz grla. Odvukli su je kroz ulaznu prostoriju i grubo je ubacili u stražnju sobu s cementnim podom i šipkama na prozorima. Po svemu sudeći našla se u zatvorskoj ćeliji. Uz jedan zid stajao je izlizan madrac, a na sredini madraca bilo je nešto nalik na staru mrlju krvi. O, Bože, u kakav su to pakao upali? Sa stropa je visjela jedna žarulja, muškarac je ispružio ruku i razbio je pendrekom, a sobu je odmah prekrio mrak. Smrznula se. Led joj je ispunio žile kad je čovjek povukao prste po njezinoj ruci. Strah. Panika. Užasan, beskrajan sram. Uspomene su joj nahrupile u svijest i poželjela ih je otjerati vrištanjem. Prije će umrijeti nego dopustiti još jednom muškarcu da uzme od nje ono što nije željela dati. No na njezino iznenađenje muškarac se odmaknuo i ostavio je da stoji na sredini sobe. Zatim je jednostavno otišao i zatvorio vrata za sobom.

~ 113 ~


Pričekala je nekoliko trenutaka, potom poletjela prema vratima i provjerila kvaku. Nije se dala okrenuti, no Sarah to nije ni očekivala. Pogledala je oko sebe privikavajući oči na tamu. Ispod vrata ulazio je tanak snop svjetla, ali ipak nije mogla ništa vidjeti. Rasvjeta izvan kuće bacala je taman dovoljno svjetla kroz prozor da je mogla razabrati oko sebe. Ali jedva. Počela je koračati gore-dolje, a u glavi joj je nastao kratki spoj zbog svega što se dogodilo. Ništa nije razumjela. I užasno se bojala za Garretta. Kamo su ga odveli? Što su mu radili? Što su htjeli? Čula je povišene glasove na španjolskom, a onda na lošem engleskom. Naprezala se da čuje. Nešto. Bilo što. Slušala je hoće li čuti Garretta, ali nije čula ni riječ od njega. Skočila je kad je začula tresak. Zvučalo je kao da je stolac pao na pod. Prošlo je još nekoliko dugih minuta. Tišina. Glasovi su utihnuli. Zatim je ponovno čula prigušene glasove. Prislonila je obraz na prljava vrata, napinjala se i slušala. Iz susjedne sobe do nje je dopirao zvuk. Ukočila se. Nije ni disala dok joj je u želucu rastao bolan čvor. Zvučalo je kao da... O, Bože, ponovno ga je čula. Nepogrešivi zvuk predmeta koji udara o meso. Bio je spor i metodičan. Gotovo ritmičan. Garrett nije ispuštao nikakav zvuk, a udaranje je postajalo sve glasnije i snažnije. Pokrila je uši pokušavajući isključiti strašnu stvarnost. Obamrla sve do nožnih prstiju, premjestila se na suprotnu stranu sobe bježeći što dalje od krvavog madraca. Oči su je pekle i napunile se suzama kad je ponovno odjeknuo isti zvuk. Skliznula je niza zid, čučnula i priljubila koljena na prsa. Nije plakala zbog sebe. Nije mogla. Ali kad je čula Garrettov prigušeni zvuk boli - prvi zvuk koji je ispustio - pognula je glavu, a jecaji su joj nahrupili u grlo. I zaplakala je.

~ 114 ~


24. POGLAVLJE

VRATA su se otvorila i Sarah je zaslijepio bljesak svjetla. Nije mogla odrediti koliko je prošlo, samo da se svaka minuta doimala kao vječnost. Lice joj je bilo poharano i bolno, a oči natečene. Ubacili su Garretta u sobu i Sarah se brzo dignula s poda. Vrata su se zalupila za njim i soba je ponovno pala u privremeni mrak. Požurila se prema njemu baš kad je pao na koljena. Spustio je jednu ruku na pod kako bi se oslonio, a drugom se držao za trbuh. “O, Bože”, šapnula je glasom hrapavim od plakanja. “Garrette, jesi li dobro?” Spustila se na pod i stavila ruke oko njega držeći ga da sasvim ne klone. Disao je tihim udasima natopljenima boli i neko vrijeme samo klečao na mjestu naslanjajući se na nju. “Što su ti učinili? Zašto su to učinili?” Jedva je izgovarala te riječi kroz jecaje. “Dobro sam”, rekao je tiho. “Daj mi samo minutu.” Mogla je osjetiti njegov napor dok se mučio vratiti kontrolu. A onda je polako stavio ruku oko njezina struka i povukao je bliže sebi. Naslonio je čelo na njezino rame i duboko disao kako bi se smirio. Prešla mu je rukama po leđima i bočnim stranama tijela, a onda se odmaknula i kliznula mu prstima po licu pa niz prsa opipavajući ima li gdje krvi ili oteklina. Kad mu je došla do usana, osjetila je da su joj prsti ljepljivi od krvi i srce joj se ubrzalo. “Krvariš. Gdje si još ozlijeđen? Što su ti učinili?” “Nije previše strašno. Pomozi mi da dođem do madraca.” Pokušala je ustati i istodobno ga pridržavati, no koljena su joj popustila. Uspjela je gurnuti jedno stopalo unatrag kako bi se oslonila i natjerala se da ne posrne pod njegovom težinom. Samo uz pomoć snage volje uspjela ga je dovući do krvavog madraca i duh joj je još više potonuo kad je shvatila da ovo nije prvi put da je netko pretučen i ostavljen u ovoj sobi. Spustio se na tanak madrac koji jedva da ga je zaštitio od tvrdog poda. Pokušala mu je pomoći da legne, ali spustio je ruku i zaustavio je. “Nemoj. Sam ću. Boli me kad se pokušam pomaknuti prebrzo.” Odmah se odmaknula jer mu nije htjela dodatno otežavati. Kad se smjestio na bok, ponovno se nagnula naprijed i kleknula iznad njega ne znajući što da učini ni što bi uopće mogla učiniti. Nikad se u životu nije osjećala tako bespomoćno. “Što su ti učinili?” ponovno je šapnula. “Pretukli su me na mrtvo ime”, protisnuo je. “Najviše po rebrima. Užasno me boli kad dišem. Ali sve ostalo je u redu. Ništa nije slomljeno.” Oči su joj se ponovno napunile suzama i nagnula se prema njemu pa ga nježno omotala rukama. Nije znala što bi drugo - ako već nije mogla ništa drugo, htjela ga je barem malo utješiti. Podignuo je ruku i pogladio je po obrazu brišući joj suze. “Ah, Sarah, ne plači zbog mene, dušo. Bio sam i u gorim situacijama. Ovo nije ništa. Vjeruj mi.” Nije htjela znati ništa o tim drugim situacijama. Nije ih proživjela s njim. Ali čula je zvukove dok su ga mlatili znajući da ne može učiniti ništa da ih zaustavi. Gnjev joj je jurio venama sve dok joj krv nije proključala poput vulkana koji se sprema eruptirati. “Gadovi”, bijesno je rekla. “Prokleti gadovi. Zašto su ti to učinili? Što žele?”

~ 115 ~


Rukom joj je odsutno prolazio kroz kosu tješeći je, a to ju je samo još više posramilo. Nije ona bila izložena takvoj brutalnosti. Uhvatila mu je ruku i držala je na svome obrazu trljajući se o njegov dlan. “Žele informacije”, rekao je. “Oni nisu policija. Barem ne u službenom obliku premda vjerojatno imaju prilično čvrstu kontrolu nad ovim dijelom regije. Žele novac. Žele znati tko sam i kakvu potencijalnu prijetnju predstavljam za njih. Žele otkupninu. Onakve cestovne blokade rutina su u nekim manje razvijenim područjima zemlje gdje je zakon vrlo mutan i prepušten onima koji ga provode.” “Što ćemo učiniti?” šapnula je. “Čekat ćemo”, odgovorio je jednostavno. “A u međuvremenu ti nećeš činiti ništa, ali mislim zbilja ništa čime bi ih razljutila. Postat ćeš nevidljiva, a ako te budu ispitivali, surađuj. Učinit ćeš sve što treba kako bi preživjela. Izvući ću nas odavde, kunem se.” Osjetila je kako je probija pogledom premda u mraku nije vidjela mnogo više od obrisa njegova lica. Milovao joj je obraz i palcem trljao kožu, a ona se nastavila trljati o njegov dlan. Znala je što joj govori da se ne bori. Čak i ako dođe do najgoreg. I znao je što traži od nje jer je znao što je već pretrpjela. Garrettova snaga oboje ih je držala čak i sad kad je bio divljački pretučen, i to je govorilo toliko toga. Ulijevala joj se u dušu i učvrstila njezinu odlučnost. Ako je on mogao toliko toga izdržati, moći će i ona. “Ti samo preživi, Sarah. Pusti da ja podnesem najgore. To nije ništa što nisam već preživio i vjerojatno ću ponovno. Posao me neprestano dovodi u teške situacije. Znam to i živim s tim svakog dana. Imaj vjere da ću izdržati i nemoj reagirati na ništa što mi učine.” Po prstima su mu kapnule vruće suze. “Ali ovaj put... Ovaj put si ovdje zbog mene.” “Nisi ti kriva za to.” Stavio joj je ruku oko vrata i povukao je prema sebi dok usnama nije dodirnuo njezine. Samo nježan dodir pri kojem je pazio da je ne dodirne onom stranom usta koja je krvarila. “Dođi ovamo”, zvao ju je povlačeći je niže prema sebi. “Ne želim te ozlijediti”, bunila se. “Nećeš. Lezi kraj mene. Dopusti mi da te držim.” “Ne”, rekla je. “Ja ću držati tebe.” Čula je osmijeh u njegovu glasu kad je progovorio. “Neću se buniti. Dođi i drži me.” Pažljivo se ispružila uz njega pazeći na njegova ozlijeđena rebra. Tek kad ju je namjestio još bliže, potpuno se stisnula uz njegovo tijelo. Ovila mu je ruku oko struka i priljubila mu obraz na prsa. “Zao mi je”, rekla je ne znajući što bi drugo rekla. Srce ju je boljelo i bila je tako prokleto ljuta da je htjela pobjesnjeti na gadove koji su mu to učinili. Kad je tek dobila pištolj, sumnjala je da bi bila u stanju upucati čovjeka, ali sad je bez najmanje sumnje znala da bi mogla. Bez oklijevanja. Mržnja je bila emocija bez koje je proživjela većinu života. Mrzila je Allena Crossa i njegova odvratnog brata onako kako je zamišljala da bi mogla nekoga mrziti, ali sad i ovdje njezina je ljutnja bila strašna i ružna. Posve ju je obuzela, a s njom je došla i mržnja za kakvu nije ni znala da je sposobna. “Pssst” rekao je, s usnama na njezinoj kosi. “Nema ti zbog čega biti žao.” “Što će sad biti?” upitala je tjerajući snagu u glas. Nije htjela ostaviti dojam cendrave glupače. Htjela je zvučati optimistično i sigurno poput njega. Mogla mu je barem pružiti što više podrške. “Vjerojatno će nas ostaviti ovdje. Bez hrane i vode. Pokušat će me slomiti. Vjerojatno će me još jedanput pretući. Ako ni to ne upali, iskoristit će tebe.” Premda je čvrsto odlučila ne pokazati slabost, nije uspjela iskontrolirati drhtavicu koja joj je potresla tijelo.

~ 116 ~


“Neće otići tako daleko. Moj tim će doći po nas, Sarah. Samo nam trebam kupiti dovoljno vremena dok moji ljudi ne stignu. Zato želim da se pritajiš. Doći će po nas. Pomoći ćeš mi budeš li radila ono što ti kažem.” “Dobro”, šapnula je. Malo ju je stisnuo, a onda se zategnuo od boli. Podignula je glavu i u mraku pronašla njegove usne. Nije ju bilo briga za krv. Bilo ju je briga samo da ga pronađe i pokaže mu svoju ljubav. I možda da mu da nešto od sebe kad je on njoj već toliko dao. Ljubav. Nije bila kao u filmovima ili knjigama. Nije bilo munje koja ju je pogodila s neba nakon čega je odmah shvatila da se zaljubila. Kao da je to nešto nasumično, poput dobitka na lutriji ili trenutačne euforije izazvane hormonima. Možda se počela zaljubljivati onoga dana kad ju je spasio na otoku. Ili kad joj je ostavio knjige s vinom i čokoladom na trijemu. Ili možda zbog načina na koji je bio nepokolebljivo predan želji da ona bude na sigurnom. Znala je da je Garrett dobar čovjek, čovjek kakvog je oduvijek maštala imati. Koji joj je odan i čuva je. Koji se spreman žrtvovati za nju. Ali ljubav je značila i da će se ona žrtvovati za njega, a bez obzira na ono što mu je obećala, nije mogla i neće dopustiti da je poraze bez borbe. Neće dopustiti da on beskonačno pati dok čekaju da ih netko spasi. Znala je da je pala i da još pada na opakog frajera velika srca i nježne duše. Šapnula je te riječi u svojoj glavi uživajući u njima dok je ležala u njegovim rukama. Ovo nije bio trenutak za emocionalne izljeve, ali kad budu na sigurnom - a bit će jer nije ni najmanje sumnjala u njega - tada će mu reći što misli o tome kakav je on muškarac. Da je muškarac kakvog traži. A ako je ipak ostavi, neće imati za čime žaliti. Ljubav je dar, ali na primatelju je da prihvati i cijeni ili da ga odbije. Ona ju je mogla samo davati bez zadrške. I prvi put otkad je bila napadnuta, shvatila je da može dati nešto što je mislila da nikad neće ponovno htjeti dati. Svoje povjerenje i ljubav.

~ 117 ~


25. POGLAVLJE

“PAS mater. Pas mater!” vikao je Donovan. Ustao je od stola i dao se u trk. Izletio je iz ratne sobe i potrčao prema kući. Uletio je u dnevnu sobu gdje je Sophie upravo hranila Charlotte. Sam je ležao na kauču pokraj nje i zabrinuto podignuo pogled kad je ugledao Donovana. Donovan nije gubio vrijeme pokušavajući zaštititi Sophieinu čednost. Niti se trudio suzdržati da je ne bi uplašio. “Imamo situaciju.” Sam je odmah skočio na noge. Sophie je zabrinuto raširila oči, a beba se pobunila tiho zacviljevši. “Garrett?” uplašeno je upitala. “Lokator mu je aktiviran prije nekoliko sati”, rekao je Donovan Samu. “Zašto mi to tek sad saznajemo, kvragu?” Sam je ljutito pitao. “Jebeš me ako znam”, odgovorio je Donovan. “Možda je signal bio prekinut. Možda zbog vražjeg satelita. Ali vremenski pečat bio je tijekom noći.” “Što to znači?” upitala je Sophie. “Je li u nevolji?” Sam joj je kratko kimnuo. Izraz lica mu se smekšao kad je pogledao svoju ženu i dijete. “Ne bi ga aktivirao da nije u nevolji i da ne treba pomoć. To je naš SOS sustav. Znači da je uhvaćen ili da je u velikim govnima.” “Idi”, rekla je Sophie. “Treba te. Ja ću biti dobro. Imam Marlene i Rachel.” Sam je samo kratko oklijevao, sagnuo se i poljubio Sophie, a potom Charlotte. “Dovedi ga kući, Same”, rekla mu je odlučnim glasom. “Hoću, dušo. Obećavam.” Donovan se već okrenuo i potrčao natrag prema ratnoj sobi, a Sam mu je bio za petama. “Rio će biti najbliži. Preusmjerit ću St chia lea i njegov tim s Aljaske, ali mi ćemo stići prvi nakon Rija”, rekao je Donovan. “Ne znam s čime imamo posla, ali pretpostavit ću najgore i pozvati svakog raspoloživog čovjeka da se nacrta dolje.” Dok je Donovan razgovarao sa Steeleom i davao mu naredbu da se povuče, Sam je podignuo telefon i utipkao broj. Nakon nekoliko minuta rekao je: “Ethane, Garrett je u nevolji. Trebamo te.” Donovan je već otvarao ormar s puškama. Izvadio je gomilu oružja i bacio dvije puške prema Samu. Kad su spakirali svu opremu, požurili su se van prema automobilu. “Ja ću voziti. Svratit ćemo po Ethana, a potom idemo na avion. Ti nazovi Rija i javi mu koordinate”, rekao je Sam. Vozili su se u tišini, ali Donovan je znao da je Sam jednako zabrinut kao on. Donovan je krivio sebe. Trebao je od prvoga dana poslati cijeli tim s Garrettom. Kad je nanjušio probleme, stavio je Rija i Steelea na zadatak, ali to je bilo premalo ljudi i bilo je prekasno. Trebao je učiniti sve da Garrett ne ode sam u Meksiko, čak ga i zavezati za stolac ako bi bilo potrebno. Najbezazleniji poslovi uvijek bi se pretvorili u najveća sranja. GARRETT je ležao držeći Sarah u naručju i slušao miran ritam njezina srca dok je spavala. Besramno joj je lagao u kakvom je stanju. Nije bio spreman za drveni sanduk, naravno, ali rebra su ga užasno boljela i nije mogao spavati od boli. Ali već je bila uplašena i nije htio pogoršati stvar. Bio je vraški ponosan na nju što nije potpuno poludjela. Bila je nasmrt preplašena, ali i jako ljuta. Brinuo se zbog tog dijela s ljutnjom. Ljute su žene bile nepredvidljive.

~ 118 ~


Izgubio je pojam o vremenu, ali pretpostavio je da bi uskoro trebalo svanuti. Sarah je tijekom noći pala u nemiran san i kad bi se promeškoljila, Garrett ju je umirivao i utišavao da se ne bi uznemirila, ali i da bi je spriječio da se previše pomiče uz njegova rebra. Nadao se da joj je rekao istinu u vezi s onim što će njihovi otmičari učiniti. Ponovno se javljao onaj čimbenik predvidljivosti. I premda je imalo smisla da ih ostave u toj sobi da se brinu i razmišljaju o svojoj sudbini, i da ih se tako iscrpi, već su se pokazali kao glupi kurvini sinovi. Nije imao previše vjere u njihovu inteligenciju. Nije im pružio otpor i to ga je izjedalo. Krotko se pokorio, poput janjeta koje vode na klanje, ali samo zato što nije želio riskirati da se nešto dogodi Sarah. Da su ga uhvatili samog, ozbiljno bi razbio pokoju guzicu i uživao u svakom trenutku. Ali Sarah je bila s njim, a on bi prije umro nego dopustio da se njoj što dogodi. Sve više ga je boljelo i morao je promijeniti položaj, ali nije želio probuditi Sarah. Napokon je uhvatila mirniji ritam i sviđao mu se osjećaj njezina toplog daha na vratu. Sinoć ga je poljubila. To je bio prvi put da je prva pokrenula intimnost između njih. Poljubac je bio nježan i tako prokleto ugodan da je na jedan kratki trenutak, kad su se njezine usne spojile s njegovima, uspio zaboraviti na bol. Kad nije više mogao ostati u istom položaju, pokušao se odgurati na bok da bi se više okrenuo na leđa. Ona se odmah probudila i glavom mu udarila u bolno rame. Nagnula se iznad njega, a kosa joj je pala na njegova prsa i zabrinutim se očima zagledala u njega. “Dobro si? Boli te?” “Nisam te htio pobuditi. Samo se moram malo okrenuti na leđa.” Rukama mu je lagano prešla po prsima pomažući mu da se za četvrtinu okrene na leđa. Kad je pritisak na rebrima djelomice popustio, odmah je osjetio olakšanje. Lakše je disao i nekoliko je puta duboko udahnuo. “Bolje?” “Bolje” odgovorio je. “Vrati se sad ovamo. Sviđa mi se kad si mi blizu.” Smjestila mu se ispod ruke i spustila glavu na njegovo rame. Rukom je lagano kružila po njegovim prsima i niže prema rebrima. Bila je hladna na vrućini njegova bolnog tijela. Poput ljekovitog balzama; zatvorio je oči ispunjen čistim užitkom zbog njezina dodira. “Boli li te kad te diram?” upitala ga je. “Ne, nemoj prestati. Osjećaj je prokleto dobar. Volim kad me diraš.” Na ramenu je osjetio kako joj se usne šire u osmijeh. Pažljivo ga je dodirivala preko majice tako lagano da je jedva osjećao njezine prste. Spuštala se prema trbuhu pa opet prema gore pazeći da izbjegava rebra. Potom je spustila cijeli dlan na njegova prsa točno iznad srca, kao da se uvjerava da je ondje s njom i da je živ. Ostala je tako neko vrijeme, a onda krenula istim putem prema dolje. Nije to više mogao podnijeti. Smetala mu je prokleta majica i želio je, više od ičega, osjetiti njezine ruke na goloj koži. “Gurni mi majicu prema gore”, rekao je. “Dodirni mene, a ne majicu.” Čekao je da vidi hoće li odbiti, ali podignula je donji rub majice i polako je vukla gore dok mu se nije nagužvala ispod pazuha. Spustila je dlan na njegova gola prsa i malo mu je nedostajalo da zastenje od zadovoljstva. Takva nježnost u situaciji punoj nasilja i boli. Topla i ugodna. Žedno ju je upijao želeći da ga njezini prsti okrijepe. Kad je odlutala još niže, sve do ruba hlača, tijelo mu je reagiralo. Kita se vratila u život i nabrekla preklinjujući da bude uključena u njezinu nježnu brigu. Kvragu, nipošto nije želio da je uplaši ili otjera od sebe. “Pazi na ruku”, promuklo je rekao. “Čini se da imam taj problem kad sam s tobom.”

~ 119 ~


Tiho se zasmijuljila i ponovno podignula glavu. “Nisam to očekivala, barem ne sad. Sigurno te sve boli.” “Nisam mrtav”, promrmljao je. “A kita se baš i ne zamara onime što osjeća ostatak tijela.” Iznenadio se kad se sagnula i spustila usne na njegova prsa. Nježno ga je poljubila, a onda se spustila centimetar i ponovno ga poljubila. Sve to vrijeme dlanom mu je trljala kožu na trbuhu, opasno blizu ruba hlača. Neugoda u preponama brzo je prestizala bol u njegovim rebrima. “Ne želim te ozlijediti”, šapnula je. “Reci mi da stanem ako te bude boljelo.” Kao da je postojala mogućnost da se to dogodi. Mogao bi biti bez noge i nema šanse da bi zaustavio njezino slatko zavođenje. Anđeo u paklu. To je jedini opis koji je mogao smisliti. Njegov slatki anđeo. “Mogu ti jamčiti da ti neću reći da prestaneš” zastenjao je. “Samo bih volio da mogu voditi ljubav s tobom. Prokletstvo, želim te dodirnuti.” Njezin hrapavi smijeh ponovno ga je zapljusnuo poput ljekovitog vjetra. Nježno je ljubila i milovala svaki dio tijela koji ga je bolio. Svaku modricu. Svaku posjekotinu. Mekim mu je usnama klizila kožom kao da upija njegovu bol. Smjestila je jednu ruku na drugu stranu njegova tijela, odgurnula se uvis pa je sad bila iznad njega, a kosa joj je padala oko njegova lica. A onda je polako spustila usne na njegove. Prvi je dodir imao okus ambrozije. Sladak. Prokleto sladak. Vatra mu je proletjela venama kad mu je vrhom jezika stidljivo pogladila usta. Podignula je ruku s madraca i stavila mu je na obraz. Prstima mu je nježno milovala čeljust i polako se penjala prema sljepoočnici ljubeći ga oko posjekotine u kutu usana. Sve bi dao da je može okrenuti, čvrsto je držati i uklizati joj između nogu. To mu je svakako bio dobar poticaj da se izgubi iz ove prljave rupe jer kad odu odavde, učinit će joj sve ono o čemu je sad mogao samo maštati. Nastavila je s nježnim njegovanjem, dodirivala ga i gladila, a onda pratila ta milovanja usnama. Nijedan dio njegova izudaranog lica i trbuha nije ostao izostavljen tijekom njezina nježnog obilaska. Ublažila mu je bolove, otjerala patnju i zamijenila je toplim užitkom. Naposljetku je položila glavu na njegova prsa i klizila mu rukom po trbuhu laganim i utješnim pokretima. Podignuo je ruku i uvukao joj prste u kosu uživajući u nečem tako jednostavnom poput običnog dodira. Nije mogao razmišljati. Mogao je samo osjećati. Smekšan i zadovoljan, sa svojom ženom na prsima, privijenom uz njegovo tijelo. Stavio je drugu ruku na njezinu i stisnuo je, a riječima nije mogao izraziti sve što je osjećao. Stisnula mu je šaku umjesto odgovora, kao da razumije njegovu tišinu. Ležali su tako isprepletenih prstiju i jedan kratki trenutak zaboravili na pakao koji ih je čekao.

~ 120 ~


26. POGLAVLJE

MARLENE je zaustavila automobil na Samovu prilazu i pohitala prema ulaznim vratima. Nije ni pokucala, nego je samo otvorila vrata i dozvala Sophie. Sophie se pojavila iza ugla noseći Charlotte u naručju i Marlene je odmah ugledala zabrinutost u njezinim očima. Ispružila je ruke i zagrlila snahu i unuku. “Kako se držiš?” upitala je Marlene Sophie. Sophie se hrabro osmjehnula. “Pitanje je kako ste vi? Ne mogu zamisliti kako tako često proživljavate ove situacije kad vam svi sinovi odu i ne znate jesu li dobro.” Kratak joj je drhtaj zatresao ramena i Marlene je pružila ruke da uzme Charlotte od nje. “Oh, ma, ja sam dobro. Zabrinuta sam, naravno, ali naviknula sam se na to.” Nasmiješila se unuci. Silna joj je ljubav zapljusnula srce poput vala. “Prekrasna je, Sophie.” Sophie se nasmiješila, ali umornim osmijehom pomiješanim s pritiskom koji je Marlene znala da osjeća. Ispravila je ramena i dobro pogledala snahu. “Želim da spakiraš sve što ti treba za nekoliko dana. A onda nas dvije idemo po Rachel i zatvorit ćemo se u središnjici Kellyjevih, kako ja volim zvati to mjesto. Znam da Sam ovdje ima ratnu sobu, ali, iskreno, moja je kuća uvijek bila i bit će centrala Kellyjevih. U ovakvim se trenucima obitelj mora držati zajedno.” U Sophieinim je očima zabljesnulo olakšanje i ramena su joj malo potonula. “Zvuči divno, Marlene. Da sam sama u ovim trenucima... Pa, ne bi bilo dobro.” Marlene se nasmijala. “Naravno da ne bi bilo dobro. Imaš malu bebu. Umorna si. A muž ti je otišao spasiti onog mog bedastog sina koji uvijek misli da mu nitko ne treba. Uzmi svoje stvari. Ostat ćeš nekoliko dana. Izludjet ćemo Franka i vjerojatno će pobjeći iz kuće prije nego što ovo završi.” Sophie se nasmijala i osmijeh joj je razvedrio lice. “Treba mi samo nekoliko minuta da uzmem sve što mi treba za Charlotte.” Dok se Sophie pakirala, Marlene je sjela na kauč i gledala uspavanu unuku. Iskreno rečeno, više se brinula za Rachel i zato nije namjeravala dopustiti da njezine dvije snahe same proživljavaju iduće dane. Ethan je još većinu dana provodio u Rachelinoj blizini, a kad bi otišao na zadatak, Marlene bi se pobrinula da Rachel ne bude sama. Cijela obitelj bi je provjeravala, posebno Garrett. Rachel i Garrett bili su posebno vezani, a sad kad je Garrett nestao, a Ethan otišao u nepoznatu situaciju, Marlene nije htjela ni pomisliti kako će Rachel biti uzrujana. A nije htjela ni da Rachel i Sophie znaju koliko se ona brinula zbog svega. Istina, rekla je Sophie da se već naviknula, ali može li se majka ikad naviknuti na to da se pozdravlja sa sinovima ne znajući hoće li se ikad vratiti? Živjela je s tom brigom svaki dan. Garrett je bio samotnjak i uvijek je bio dovoljan sam sebi. Bio je i nepokolebljiv. U teškim trenucima uvijek su mogli računati na njega. Ali sad je baš njemu trebala pomoć i Marlene se nije mogla riješiti lošeg predosjećaja u želucu. Sophie se vratila s velikom torbom s dječjim stvarima prebačenom preko ramena i s još jednom torbom s njezinim stvarima u drugoj ruci. “Spremna sam.” Marlene je ustala. “Idemo mojim kombijem. Rekla sam Franku da stavi autosjedalicu za Charlotte da je imamo gdje smjestiti.” Žene su se požurile iz kuće i Marlene je smjestila Charlotte na sjedalicu u stražnjem dijelu automobila. Ubacili su Sophieinu torbu u stražnji odjeljak i Marlene je krenula prema vozačkoj strani. Iznenadila se kad ju je Sophie zaustavila i zagrlila.

~ 121 ~


“Hvala vam”, šapnula je Sophie. “Rekla sam Samu da ide. Htjela sam da ide. Ali kad je otišao, nisam mogla prestati razmišljati o tome da ne želim ostati sama u toj kući brinući se da se nešto strašno dogodilo.” Marlene ju je čvrsto stisnula. “Nema na čemu, dušo. Tome obitelj i služi.” Odmaknula se i vidjela da u Sophieinim očima svjetlucaju suze. A onda se osmjehnula. “Znate, tek se navikavam na to. Nikad nisam imala pravu obitelj. Osjećaj je... lijep.” “Hajde, idemo sad. Završimo s tim emocionalnim ženskim stvarima i idemo po Rachel.” Nakon petnaest minuta Marlene je parkirala na prilazu ispred Racheline i Ethanove kuće. Prije nego što je stigla izaći iz automobila, Rachel se pojavila na trijemu. Lice joj je bilo blijedo, a oči pune straha. “Ostani ovdje sa Charlotte”, rekla je Marlene Sophie. “Neću ugasiti kombi. Doći ćemo za minutu.” Požurila se van, a Rachel ju je dočekala na dnu stuba. “Jeste li što čuli? Što se dogodilo?” Marlene je uzela obje njezine ruke i više od ičega poželjela da može ukloniti sjene koje su se još skrivale u Rachelinim očima. “Ništa se nije dogodilo, dušo. Baš ništa. Samo sam odlučila da u ovakvim trenucima obitelj treba biti na okupu. Otišla sam po svoje kćeri i sad ćemo istjerati Franka iz kuće na nekoliko dana. Otiđi spakirati stvari. Ideš sa mnom kući. Nitko od nas sad ne bi trebao biti sam.” Pogodilo ju je olakšanje u Rachelinim očima. Izgledala je kao da je bila spremna čuti najgore. “Jako sam zabrinuta za Garretta. A sad i za Ethana. Bože, Marlene, što se moglo dogoditi? Mrzim što ne znam.” Marlene je spojila Racheline ruke i malo ih jače stisnula. “Vratit će nam se kući, Rachel. Kao što si se ti vratila. Moji momci su borci. Borili su se za tebe. Bore se i za druge. Sigurno će se boriti i jedan za drugoga. Idi sad po svoje stvari. Sophie nas čeka u kombiju s bebom.” Bez ijedne riječi Rachel se okrenula i pohitala stubama u kuću. Marlene je uzdahnula, sabrala se i vratila se u kombi ondje je pričekati. Rachel je istrčala iz kuće nakon nekoliko minuta i popela se na sjedalo u sredini pokraj Charlotteine nosiljke. Marlene se okrenula prema Sophie, a onda preko ramena pogledala u Rachel. “Okej, djevojke. Krećemo.” Obje žene su se nasmiješile, Marlene je izašla s prilaza i krenula u smjeru svoje kuće. Kad su se zaustavile ispred kuće Kellyjevih, Marlene je iznenađeno ugledala Rusty na prednjim stubama. Ustala je kad se kombi zaustavio, ali ostala je na istom mjestu gledajući žene kako izlaze i uzimaju torbe. “Dobro bi mi došla pomoć sa Charlotte!” povikala je Marlene Rusty. Rusty je krenula naprijed nesigurno pogledavajući bebu u Marleneinim rukama. “Želite da je ja uzmem?” Pogledala je u Sophie pa ponovno u Marlene. Marlene je smjestila bebu u Rustyno naručje, dala joj sve potrebne upute o tome kako da joj pridržava glavu, a onda je poslala u kuću. Dok se polako okretala i penjala stubama u kuću, u Rustynim se očima strah miješao s čuđenjem. Marlene je odmahivala glavom vraćajući se prema automobilu kako bi pomogla Rachel i Sophie sa stvarima. “Kunem se, dati tinejdžerici da drži bebu ravno je egzorcizmu.” Rachel i Sophie prasnule su u smijeh. “E, tako je već bolje”, rekla je Marlene i objema im stisnula šake. “Izgledale smo kao da idemo na sprovod.” Frank se pojavio na trijemu baš u trenutku kad su krenule prema kući. Samo je ispružio ruke prema Rachel i Sophie i obje ih privio na grudi u čvrst zagrljaj. “Kako su moje cure?” “Bolje”, Rachel je tiho odgovorila.

~ 122 ~


Frank ju je poljubio u obraz. “Neka. Kasnije ću naložiti roštilj. Mislio sam da bismo mogli ispeći odreske.” “Zvuči divno”, rekla je Sophie. “A ti”, obratio se Frank Sophie. “Ti ćeš se lijepo odmoriti, mlada damo. Izgledaš umorno. Moja unuka je slatka kao bombon, ali kad tebe pogledam, čini mi se da je zamijenila noć za dan.” Sophie mu se nasmiješila. “Bojim se da ste u pravu.” “Ostavite torbe na trijemu. Ja ću ih unijeti za nekoliko minuta”, rekao je. A onda se okrenuo još držeći obje žene uz sebe i poveo ih u kuću. Marlene je na trenutak samo stajala i gledala svoju obitelj kako radi ono u čemu je bila najbolja. A onda je podignula pogled prema nebu. “Pobrini se za moje momke”, šapnula je. “Vrati nam ih kući. Ova obitelj nije potpuna bez njih.”

~ 123 ~


27. POGLAVLJE

SARAH je sjedila na podu kraj madraca s koljenima priljubljenima na prsa, a Garrett je spavao pokraj nje. Nije se htjela bojati, no ipak je bila nasmrt preplašena. Nije htjela ni sumnjati u to da će ona i Garrett biti spašeni, ali bez obzira na trud, sumnja joj se podmuklo šuljala u svijest. No dosad se sve što joj je rekao pokazalo točnim. Tijekom cijelog tog dugog dana ljudi koji su ih oteli ostavili su ih same u mraku i tišini. Kroz vrata se nisu čuli nikakvi zvukovi. Nisu im donijeli hranu ni vodu. Hrana ih još nije mučila, ali bila je jako žedna. Potpuno ponižena činjenicom da nije bilo mjesta na kojem bi mogla obaviti nuždu, čekala je da Garrett zaspi, a onda čučnula u kut prostorije. Umrla bi od srama da je bio budan i vidio njezino poniženje. Spustila je glavu na koljena i ljuljala se naprijed-nazad trudeći se ostati usredotočena i ne dopustiti da je obuzme panika. Garrettu je trebala jaka, a ne bespomoćna. Strašno se brinula zbog toga što nije znala koliko je zapravo ozlijeđen. Svako malo bi se nagnula iznad njega i slušala utješne zvukove njegova disanja. A onda bi se vratila bdjenju, sjedila i čekala. Pazeći na Garretta kao što je on pazio na nju. Odmah je podignula glavu kad se Garrett promeškoljio, vidjela je da je digao glavu i gledao oko sebe. Pogledom je pronašao njezin i posegnuo za njezinom rukom kao da se želi uvjeriti da je tu i da je dobro. Uzela ju je i stisnula. “Kako si?” šapnula je. “Dobro sam. Ne brini se. Samo me boli. Mislim da nije onako loše kao što mi se ispočetka činilo.” Vedrina koju si je silom tjerao u glas rastopila joj je srce. Činio je sve u svojoj moći da ona ne klone duhom i da sačuva optimizam. “Znači da si spreman isprašiti koju guzicu?” zadirkivala ga je. “Što onda čekaš? Sigurna sam da zajedno možemo razvaliti vrata.” “Možda nisam još tako živahan” rekao je sarkastično. “Možeš li mi pomoći da se pridignem? Želim vidjeti u kakvom su stanju rebra.” Spustila se na koljena i stavila njegovu ruku oko svojih ramena. “Spreman?” “Spreman.” Jedanput je zagunđao i odgurnuo se u sjedeći položaj. “Dobro si?” nervozno je upitala. Neko vrijeme samo je sjedio i hvatao dah, a onda se protrljao po trupu. “Dobro sam. Samo sam izubijan, barem mislim. Čini mi se da su dobro pazili da me pretuku tako da mi ništa ne slome. Barem ne osjećam da je nešto slomljeno. Samo ukočeno i bolno.” Držala je njegovu ruku preko svojih ramena i nagnula se prema njemu. Omotala mu je ruke oko struka i spustila glavu na njega. “Znam da se bojiš, Sarah. Ali izvući ćemo se iz ovoga. Obećajem ti. Moj tim će doći.” Nakratko je stisnula usne, a onda mu postavila pitanje koje ju je mučilo još od prošle večeri kad joj je rekao istu stvar. “Kako će znati? Hoću reći, kako će znati gdje da nas nađu?” Okrenuo je lice prema njezinoj glavi i pritisnuo joj usne na sljepoočnicu. “Pomoću naprave za praćenje. To je naš SOS sustav. Aktivirao sam ga kad smo naletjeli na blokadu na cesti i bacio ispod prednjeg sjedala terenca.” “Dakle, znao si”, tiho je rekla. “Da nam se loše piše? Da. A u slučaju da se pokazalo kao lažna uzbuna, samo bi im javio da je sve u redu, ali odmah mi je sve u vezi te situacije izgledalo sjebano.”

~ 124 ~


Tiho se nasmijala. “Je li ti itko ikad rekao da znaš s riječima?” “Uvijek mi to govore”, rekao je otežući riječi. Stavio joj je prste pod bradu i lagano je gurnuo gore. “Dođi ovamo” rekao je spuštajući usne prema njezinima. Spremno je krenula i spojila usne s njegovima. Prije je bila izrazito nježna s njim jer mu nije htjela nanijeti bol. Htjela mu je dati utjehu - i svoju ljubav. Sad ga je ljubila očajnički, želeći i trebajući njegovu toplinu i utjehu. Kliznuo je rukom prema gore i stavio je na njezino lice pa je držao tako dok se hranio s njezinih usana. Bio je jednako nestrpljiv kao i ona, gladan i pomalo divlji. Uzeo bi joj dah, vratio ga, pa ga ponovno uzeo, a ta razmjena vrućeg i vlažnog zraka samo je potpirivala nestrpljivu želju koja je rasla sa svakim trenutkom provedenim s njim. Odmaknuo se i pogledao u nju, milujući joj obraz. “Nadam se da ovo nije jedna od onih situacija kad ti malo poludiš jer smo u lošem položaju i misliš da se nećemo izvući pa radiš neke stvari na koje inače ne bi ni pomislila. Jer, dušo, kad se izvučemo odavde, provest ću dva dana samo vodeći ljubav s tobom i ne radeći ništa drugo. I to neće imati nikakve veze ni s čime osim činjenice da želim biti u tebi više nego što želim disati.” Dah joj je štucnuo, a onda isprekidano izašao. Osjetila je stezanje u prsima i nervozno je progutala osjećajući silinu njegova pogleda na sebi. Podignula je ruku i dodirnula mu lice, dopuštajući vrhovima prstiju da prate snažne linije njegove čeljusti. “Poljubila sam te jer sam to htjela. To se neće sutra promijeniti.” “I dobro da je tako”, zarežao je. Nagnuo se da je ponovno poljubi no iznenada se ukočio začuvši buku ispred vrata. “Stani iza mene”, naredio joj je. “Odmah. Da nisi ni pisnula. Ne govori ništa. Ne reagiraj. Pretvaraj se da si nevidljiva. Jasno?” Svaki djelić nje želio mu se usprotiviti, ali učinila je što je tražio od nje, dovukla se iza njega i stisnula se uza zid da bi bila što manja. Vrata su se otvorila i pustila zasljepljujuću poplavu svjetla u sobu. Garrett je skočio na noge i nije znala kako mu je to uspjelo tako brzo i s takvom lakoćom. Sigurno ga je strašno boljelo. Stajao je u gotovo ležernoj pozi, ali ruke su mu bile spuštene niz tijelo i stisnute u pesnice. S vrata se začula bujica španjolskog, dva muškarca ušla su u sobu i zgrabila Garretta za ruke. Bori se, nečujno ga je nagovarala. Ne predaji se. Ali Bože, odmah je popustio i ona je znala zašto. Sklopila je oči kad su se vrata zatvorila i u njoj je proključao bijes. Nije želio učiniti ništa što bi im prebacilo pozornost na nju. Nije im prkosio jer se bojao da će mu se osvetiti tako što će njoj nauditi. Gurnula je šaku u usta kako bi prigušila jecaj koji se nadimao poput zloćudne tvorbe. Neće zaplakati. Neće se prepustiti očaju. Garrett će je trebati. Jaku i čvrstu. Poput njega. Neće ga iznevjeriti. Ne kad je on žrtvovao toliko za nju. Skočila je na noge, potrčala prema vratima i prislonila uho na njih, napinjući se da čuje. Morala je znati. Nije htjela, ali toliko je dugovala Garrettu, da barem zna što mu rade. Mumljanje glasova nastavilo se jako dugo. Ispitivali su ga na lošem engleskom, a njegovi odgovori bili su odrješiti, suzdržani, kao da im na suptilan način poručuje “odjebite”. Napela bi se nakon svakog njegova negativnog odgovora, očekujući da će čuti kako ga tuku. Ali ispitivanje se samo nastavilo. Potonula je niz vrata i ostala tako, činilo joj se, satima. Noge su joj utrnule, koljena postala klimava i cijelo joj je tijelo bilo okupano znojem. A onda je počelo. Trznula se kad je prvi zvuk nasilja došao do nje. Držala je dah sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi. Još pitanja. Novi udarac. Ovaj put su bili sporiji i naizgled odmjereniji. Garrett je sve vrijeme bio tih i nije znala kako mu je to uspijevalo. Kako je čovjek mogao imati tako snažnu volju da trpi takvu bol i ne popusti nagonu da vrisne? Kad je naposljetku čula struganje stolaca i zvuk koraka koji se približavaju vratima njezine sobe, poletjela je prema zidu nasuprot vrata, čučnula kraj ležaja i čekala. ~ 125 ~


Vrata su se otvorila, ali ovaj je put na njima stajao samo jedan muškarac i nije bilo Garretta. Dugo je zurio u nju, a onda prešao sobu. Počeo je vikati na španjolskom no Sarah nije htjela podignuti glavu, odbijala je pogledati u njega i dopustiti mu da vidi koliko se boji. Jednom ju je rukom zgrabio za kosu, a drugom je uhvatio za ruku. Povukao ju je na noge i gurnuo je prema vratima, ni na trenutak ne popuštajući stisak. Svjetlo ju je zaslijepilo, zatvorila je oči pa brzo treptala pokušavajući mu se prilagoditi dok ju je muškarac gurao u drugu sobu. Zateturala je naprijed i šokirano zinula kad je prvi put ugledala Garretta na svjetlu. Bio je zavezan za stolac, s rukama iza leda, posve izložen. Iz nosa i usta curila mu je krv. Izgledao je umorno i slomljeno, ali onog trenutka kad je podignuo pogled i vidio je, u oči mu je ušlo nešto smrtonosno. Izoštrile su se i dok je prije izgledao napola u nesvijesti, sad je bio posve budan, napet i pogledom je upijao svaki detalj. Muškarac koji je stajao kraj Garretta spustio je komad drva koji je držao u ruci i približio se Sarah, potpuno bezizražajna lica. Gledala je pored njega i uhvatila Garrettov pogled, pokušavajući preliti svaki gram svoje snage u njega. Nije dopustila da se njezin strah vidi i to je bilo najteže što je ikad učinila. I nečujno ga je molila da ne učini ništa ludo. Da ne izaziva njihov gnjev. Ne bi mogao još mnogo podnijeti. Muškarac je kružio oko nje poput mačke koja vreba plijen. Klizio je pogledom njezinim tijelom, jasno i sugestivno, a onda joj se približio i dodirnuo joj obraz. Nije ustuknula, ali nije ga ni pogledala. Okrenuo se prema Garrettu, ne skidajući ruku s njezina lica i gladeći joj jagodice na obrazima. “Moji ljudi jako žele tvoju ženu”, rekao je. “Nisi mi dao razlog da im je uskratim.” Taj je čovjek govorio gotovo savršenim engleskim, s vrlo blagim naglaskom. Bilo je jasno da je ovdje nekakav autoritet. A bilo je jasno i da je upravo on nanio najviše povreda Garrettu. Jedva se suzdržavala da mu ne zabije koljeno u jaja. Ali samo je stajala, stoički i nepomično, sve vrijeme netremice gledajući u Garretta i govoreći mu da je dobro. “Reci mi što me zanima ili ću im je dati.” Garrettove su se nosnice raširile. Pogled mu je bio tako smrtonosan da je zadrhtala od njega. “Reći ću ti”, naposljetku je progovorio. “Nju ne diraj. Od nje nikad nećeš dobiti ono što želiš. Ja ti mogu donijeti otkupninu.” Muškarac se nasmijao, a oči su mu trijumfalno bljesnule. “Imao sam osjećaj da ćeš se složiti sa mnom.” Okrenuo se i pucnuo prstima jednom od svojih ljudi koji je odmah iskoračio. Taj je muškarac zgrabio Sarahinu ruku i počeo je odvlačiti iz prostorije. Okrenula je glavu i posljednji put pogledom pronašla Garrettov. Šokirala se kad joj je namignuo. Učinio je to tako brzo da joj je zamalo promaknuto. I jednako brzo vratio pozornost na svoga otmičara. Sarah je ponovno ubačena u mračnu sobu i vrata su se zatvorila za njom. Doteturala je do zida no ovaj put je legla na madrac i sklupčala se. Nešto se u njoj slomilo kad je vidjela Garretta. Iznenada joj je mučnina buknula u želucu i odvukla se u kut sobe gdje je pokušala povratiti. Nije imala što izbaciti, ali želudac joj se i dalje bunio. Napinjanje joj je naprezalo tijelo i nekoliko je puta duboko udahnula, ali od teškog mirisa mokraće i znoja bila joj je samo još veća muka. Kad je napokon uspjela vratiti kontrolu i zaustaviti užasno okretanje u utrobi, otpuzala je natrag do ležaja i srušila se, nemoćna i drhtava - i posramljena. Morala se pribrati prije nego što se vrate s Garrettom - ako se vrate. Ovi ljudi nisu imali časti. Kako je znala da ga neće ubiti kad im otkrije ono što ih zanima? Ne, neće misliti na to. Ne može misliti na to. Garrett joj je obećao i vjerovala mu je. Ležala je zatvorenih očiju, uvlačila duboke udahe i pokušavala ignorirati užasan grč u želucu. Ovaj put nije čula njihov dolazak. Uplašilo ju je iznenadno otvaranje vrata i pridignula se na jedan ~ 126 ~


lakat, a drugim zaklonila oči. Garrett je zateturao naprijed kad su ga gurnuli u sobu, ali ovaj put nije pao. Prkosno je ostao na nogama dok se vrata nisu zatvorila za njim, a onda je pogledom preletio po prostoriji. Tražio je nju. Polako je hodao prema njoj i pao na koljena ispred ležaja na kojem je ležala. Raširila je ruke i potiskivala jecaje. Privio ju je uz sebe i, zastenjavši od boli, spustio ih oboje na madrac. “Žao mi je”, ponavljao je bez prestanka. “Nadao sam se da te neće dirati, da se nećeš bojati. Znam da si se sigurno uplašila, ali prokleto sam ponosan na tebe.” Odmaknula se i prešla mu rukama po licu, brišući krv, i nije ju bilo briga što joj je zaprljala ruke i odjeću. “Nije bilo strašno”, brzo je dodao. “Shvatili su da silom neće ništa postići. Zato su te doveli. Trebao sam bolje odglumiti. Mogao sam se pretvarati da su me pretukli gore nego što zapravo jesu. Onda bi te ostavili na miru. Možda.” Riječi su mu padale s usana i stavila je prst na njih da ga ušutka. Ispričavao joj se. Bože. Zamijenila je prst usnama i nježno ga poljubila, posipajući mu izudarana i ranjena usta sitnim poljupcima. Dugo su ležali u tišini, isprepletenih tijela, i povremeno bi se poljubili. “Što sad kad si im rekao ono što ih je zanimalo?” tiho je upitala. “Nisam im ništa rekao. Prije sam samo pokušavao kupiti nešto vremena. Da moj tim stigne doći. Sad sam popustio jer bismo mi već trebali nestati odavde dok oni shvate da sam im ispričao hrpu gluposti.” Zvučao je tako uvjereno da je to ojačalo i njezinu okopnjelu vjeru. “Moraš se odmoriti”, rekla je. “Da možeš pomoći svome timu kad dođe da zajedno razbijete ove tipove.” Nasmijao se. “Možeš se kladiti.” “Garrette?” “Da, dušo.” “Jesi li doista dobro? Hoću reći, ne moraš mi govoriti da si dobro samo da bi izgledalo manje loše. Želim znati.” Nezadovoljno je otpuhnuo. “Bio sam i bolje. Ali bio sam i gore. Bit ću dobro.” “Žilav momak” progundala je. “Možeš se kladiti”, ponovio je Garrett. “Znaš li što bih htjela kad izađemo odavde?” “Mene? Golog?” Zarumenjela se i zakopala glavu u njegovo rame. “Osim toga.” Nasmijao se. “Okej, odustajem.” “Jednu od onih tvojih večera u tri slijeda. Pada mi na pamet piletina, svinjetina i odrezak.” “Nego što”, rekao je oduševljeno. “S kečapom.” “I pomfritom” zaneseno je dodala. “I čokoladna torta.” “Neka s karamelom.” “Voliš karamel?” upitao ju je. “O da. Obožavam ga. Volim sve s karamelom.” “Ajme meni”, promrmljao je. “Moram ti nešto priznati.” Znatiželjno je podignula glavu. “Onaj put na otoku kad sam ti donio čokoladu?” “Da.” “Imao sam i čokoladu i karamelu u zalihi, ali odnio sam ti čokoladu jer je karamela meni najdraža.”

~ 127 ~


“Trebala bih biti ljuta zbog toga. Čuvanje karamela u zalihi je grijeh.” “Da, trebala bi biti ljuta”, složio se. “Ali odužit ću ti se. Spremam najbolje njam njamove od karamele ikad. To je jedino što znam spremiti, osim mesa.” “Njam njamove?” “Ne znam pravo ime kolača. Ima sloj smrvljenih graham keksa preko kojeg je preliven karamel i na vrhu je tanki sloj čokolade. Tako su prokleto fini da, dok ih jedeš, ne možeš reći ništa drugo nego njam njam njam.” Ramena su joj se tresla od smijeha i stisnula ga je. Trznuo se, a ona je odmah ustuknula i zaustila da mu se ispriča. Stavio je prst na njezine usne. “Ne, ne govori to. Volim kad me diraš. Dobro sam. Zaista.” “Želim taj njam njam kolač s karamelom”, šapnula je. Nagnuo se da je ponovno poljubi. “Dobit ćeš ga.”

~ 128 ~


28. POGLAVLJE

SARAH su probudili zvukovi koraka - teških užurbanih koraka - ispred vrata. Ali još više od potencijalne prijetnje uznemirila ju je činjenica da se Garrett nije probudio. Inače je uvijek bio pripravan i brzo bi registrirao svaki zvuk, ali sad je nepomično ležao. Spustila je ruku da ga probudi, pomislivši da je možda pao u nesvijest, ali vrata su se iznenada otvorila i odmah ju je povukla. Sad joj je bilo dosta. Neće dopustiti tim gadovima da ga odvuku na još jednu rundu. Skočila je na noge i potrčala preko sobe pa stala između muškarca koji je ušao i Garretta. “Dosta je, gade”, zarežala je. “Uzmi mene. Već ste mu dovoljno učinili. Kakva vam je korist od njega ako ga ubijete? Želite li se zabaviti, uzmite mene i dajte sve od sebe. Već sam to prošla i preživjela pa neću dopustiti ni da me seronja poput tebe slomi.” Povukla je majicu, odlučna da ga odvrati od njegova cilja. Podignula ju je i odgurnula grudnjak, spremna skinuti sve sa sebe ako bude potrebno, ali muškarac je iznenada ispružio ruku i zgrabio je za zapešće, sprječavajući je da pokaže više gole kože. “Uzmi mene”, očajnički je ponovila. “Ja sam voljna. Učinit ću sve što želiš. Neću ti se odupirati. Samo ga ostavi.” Oči su joj se napunile suzama, ali ih je potisnula gledajući prkosno u muškarca koji je došao po Garretta. “Sarah, dušo, u redu je. On je jedan od mojih”, začula je Garretta iza sebe. Okrenula se i ugledala ga kako naslonjen na jedan lakat pokušava ustati. A onda se ponovno okrenula prema čovjeku koji ju je i dalje držao za ruku. “Sarah” nježno joj je rekao nepoznati muškarac. “Sve je u redu. Ja sam Rio. Došao sam po tebe i Garretta. Sve će biti u redu.” Dok je govorio, pažljivo joj je spustio majicu niz tijelo, a ona je samo stajala šokirana i zapanjena onime što je učinila. Iznenada je iza Rija još jedan čovjek dojurio do vrata i Sarah je brzo zakoračila unatrag. Koljena su joj zaklecala kad je shvatila što se događa. Došli su. Baš kao što joj je Garrett i obećao. Rio ju je uhvatio prije nego što je pala, ali odgurnula je njegove ruke sa sebe. “Ne, ne, dobro sam. Morate se pobrinuti za Garretta. Ozlijeđen je. Ne brinite se za mene. Molim vas, pomozite njemu.” “Nitko da je nije taknuo, Rio”, Garrettovo tiho izgovoreno naređenje lebdjelo je kroz sobu. “Reci to svojim ljudima.” Dva su muškarca razmijenila poglede razumijevanja i Rio je dao znak muškarcu iza sebe da uđe. Sarah se odmaknula i stisnula ruke oko sebe gledajući kako počinje navala aktivnosti. Drugi se čovjek zaustavio kraj nje i stao s visoko podignutom puškom, očito je štiteći. Kad je pogledala u njega, uljudno joj je kimnuo. “Ja sam Terrence, gospodo. Došli smo vas odvesti kući.” I dalje obamrla, okrenula se i vidjela kako Rio pomaže Garrettu da ustane. Naslonio se svom težinom na Rija i stajali su tako trenutak dok se Garrett nije osjećao sigurno na nogama. “Koliko je loše?” upitao je Rio zabrinuto. “Moram ti reći da izgledaš užasno, stari.” Garrett se uspio nasmijati. “Više bih se zabrinuo da mi kažeš da izgledam lijepo.” Terrence je otpuhnuo. “Vidio sam i ljepše tikvane.” “Nije prestrašno. Bili su jebeni amateri” rekao je Garrett. “Pretpostavljam da mogu biti zahvalan na tome. Dobro su me namlatili, ali uglavnom su samo modrice.”

~ 129 ~


Sarah je zatresla glavom, pokušavajući shvatiti sve što se događa. Stajali su tu kao da je ovo jedna velika šala. “Trebali bismo krenuti”, iznenada je rekla. “Ovdje nije siguran. Mora u bolnicu.” “Dođi ovamo”, rekao je Garrett i ispružio slobodnu ruku prema njoj. Odmah je krenula prema njemu, uhvatila se uz njega i čvrsto ga držala. Dragi Bože, trudila se ostati pribrana, ali osjetila je kako joj se histerija širi tijelom poput plimnog vala. Nije znala da li da plače ili da se smije. Garrett ju je stisnuo uz sebe i poljubio joj glavu. “Sad smo sigurni. Moj tim je ovdje. Neće dopustiti da nam se išta dogodi.” Garrett je osjetio izdajničko drhtanje njezina tijela i znao je da visi o tankoj niti. Pokušao je zakoračiti naprijed, držeći je i dalje uz sebe, ali tijelo mu je bilo iznureno batinama i svaki mu se mišić pobunio. Predugo je mirovao i sad mu je čak i jednostavno kretanje bilo gotovo nemoguće. “Treba mi pomoć”, obratio se Riju. Rio se namrštio i Garrett je znao da razmišlja kako je Garrettu sigurno teško priznati da ne može izaći na svojim nogama. “Najprije odvedi Sarah” rekao je Terrenceu. “Rio i ja ćemo za tobom.” Zatim je pogledao u Sarah. “Idi s njim, dušo. Neću biti daleko.” Nervozno je pogledala prema Terrenceu, ali odmaknula se od Garretta i krenula za krupnim muškarcem van iz sobe. “Koji vrag se dogodio?” upitao je Rio bez uvoda. “Jebeno su me namlatili. Gadovi su blokirali cestu i uhvatili nas. Nisam baš imao mnogo izbora ispred sedam naoružanih frajera, a morao sam zaštititi Sarah. Aktivirao sam SOS i onda nam pokušao kupiti što više vremena.” “Jesu li joj naudili?” upitao je Rio smrknuta lica. “Ne, nisu je dirali. Izvukli su je jedanput da me natjeraju da surađujem jer su vidjeli da im druge metode ne djeluju. Uplašili su je, ali bila je nepokolebljiva.” “To sam vidio. Mislim da bi se bila potukla sa mnom kad sam se pojavio na vratima.” “Nikad nisam vidio ništa slično”, rekao je Garrett tiho. “To što je ona učinila. Ne možeš ni zamisliti koliko je hrabrosti trebalo za to.” “Mislim da mogu. Već je bila napadnuta.” Garrett je kimnuo. “I sad je bila spremna... za mene. Kvragu, bijesan sam i istodobno zadivljen. Ona je...” “Da”, složio se Rio. “Nepokolebljiva.” Rio je krenuo prema vratima, ali Garrett ga je zadržao. “Ne znam je li te Van uputio u situaciju niti koliko znate, ali priča glasi da nas je unajmio Marcus Lattimer. Sarah mu je sestra i ona ne zna. Ne želim da sazna dok joj ne budem mogao reći.” Rio je kimnuo. “Van mi je ukratko ubjasnio. I moji ljudi znaju. Sve štima. Nećemo ti upropastiti priču. A sad odjebimo konačno odavde. Da moram pogađati, rekao bih da nemamo mnogo vremena prije nego što tvoja braća dođu i zarate s jebenim Meksikom.” Garrett se nasmijao. “Obiteljski moto. Nema zajebancije s Kellyjevima.” Uz Riovu je pomoć izašao iz sobe i zatim iz kuće gdje se okupio ostatak tima. Prošli su kraj mrtvih tijela ljudi koji su držali njega i Sarah zarobljenima i namrštio se znajući da ih je Sarah također vidjela izlazeći iz kuće. Rio je zatresao glavom. “Terrence joj sigurno nije dopustio da to vidi. Poznajem svoje ljude. Ponaša se jako zaštitnički prema ženama.” Izašavši iz kuće, Garrett je otresao Riovu ruku i udahnuo svjež zrak. Pogledom je odmah počeo tražiti Sarah i vidio je kako stoji sa strane. Imala je ruke ovijene oko sebe, bila je blijeda i izgledala je

~ 130 ~


posve izgubljeno. Terrence je stajao uz nju i nešto joj tiho govorio, ali Garrett nije čak bio siguran ni da ga je čula. Još su tri člana Riova tima bila raspoređena ispred kuće i pozorno su držali stražu. Čim je podignula pogled i vidjela ga, potrčala je prema njemu. Pripremio se za njezin nalet i raširio ruke, ali ona se zaustavila ispred njega i onda mu polako zakoračila u zagrljaj. Zagnjurila je lice u njegova prsa i ovila mu ruke oko struka. Tresla se kao prut. “Moramo što prije krenuti” nježno joj je šapnuo. Stresla se i nagnula glavu da ga pogleda. “Ne želim ostati ovdje ni minute duže nego što je potrebno.” Garrett je iznad Sarahine glave uhvatio Riov pogled i trznuo glavom prema terencu. Rio je kimnuo i došao do Sarah. “Sarah, moramo te odvesti u auto gdje ćeš biti na sigurnom. Hoćeš li poći sa mnom?” Rio je držao razmak između sebe i Sarah i pazio da mu glas bude odmjeren. Nije ga htjela ni pogledati u oči. Rumenilo joj je oblilo obraze, a poniženje u njezinim očima stegnulo je Garrettu srce. To što je osjećala sram zbog onoga što je učinila za njega - da se bila spremna žrtvovati za njega - to ga je ljutilo. Prvom prilikom mora otvoreno razgovarati s njom jer nema šanse da bi dopustio da osjeća sram zbog toga što ga je pokušala zaštititi. “A ti?” upitala je Garretta. “Ideš li?” Glas joj je bio pun straha, bez obzira na to što je zvučao mirno. Ruka joj je drhtala u njegovoj i utješno ju je stisnuo. “Idem. Želim da ti prva uđeš. Ja ću se voziti otraga i želim da budeš u sredini gdje si zaštićena. Bit će po jedan čovjek sa svake tvoje strane. To je Riov tim.” Utišao je glas. “Neće ti oni ništa.” Stisnula mu je ruku. “Znam. Ako im ti vjeruješ, vjerujem im i ja. Samo sam...” Glas joj je utihnuo. “Da, i ja sam, dušo. I ja sam. Ali izvući ćemo se iz ovoga. A onda ću ispuniti ono malo obećanje koje sam ti dao.” Čelo joj se upitno naboralo. “Ti. Ja. Goli. Ja u tebi. Koliko god puta budem mogao ući.” Boja joj je prsnula u obrazima i brzo je pogledala prema Riju kako bi provjerila da nije načuo Garrettove prošaptane riječi. Rio je imao nepromijenjen izraz lica. Sarah se okrenula natrag, i dalje rumenih obraza, ali sada sa vrućinom u očima. Namjerno ju je podsjetio na ono što su podijelili i što će tek podijeliti kako bi joj malo ublažio stanje šoka. Osmijeh joj je titrao na usnama kad ga je ponovno pogledala. “Idi s Riom. Osjećat ću se bolje ako znam da si na sigurnom.” Kimnula je i izvukla ruku iz njegove. Nije se želio ni na minutu odvajati od nje, ali želio je da ode u automobil gdje će biti pod zaštitom dok on čuje izvještaj od svojih ljudi i da se onda izgube iz ove vražje zemlje. Svaki put kad je bio u Meksiku, iz toga se nije izrodilo ništa dobro. Gledao je kako Rio vodi Sarah na stražnje sjedalo terenca, a Terrence je čuvao stražu ispred vrata. Rio se zatim vratio do Garretta. “Dobro, stari, kakav je plan? Moraš u bolnicu i Sarah neće biti sretna ako ne odeš. Zabrinuta je za tebe.” “Jebeš bolnicu.” “Nemoj da te moram namlatiti po dupetu ispred tvoje dragane. Bilo bi ponižavajuće.” “Imamo važnijih stvari o kojima se trebamo brinuti od bolnice. Osim toga, ne želim voditi Sarah u javnost.” “Tko je rekao da bi i Sarah išla u bolnicu?” Garrett se ukočio i prostrijelio Rija pogledom. “Ona ostaje sa mnom.”

~ 131 ~


“Nije mi drago što to kažem, ali moram. Moraš odustati od ovog zadatka i prepustiti nekom drugom iz KGI-a da nastavi. Ozlijeđen si i cijela misija je ugrožena zato što si je ti pretvorio u osobnu stvar. Moraš odstupiti, odmah.” Garrett je morao uložiti svu snagu volje da ne udari Rija, čak i kad bi ga to ubilo. A Rio je znao da ga je naljutio jer je promatrao Garretta onim svojim tamnim očima, proučavao svaku njegovu reakciju i samo postajao sve uvjereniji da je u pravu. Pa, možda je i bio. Garrett bi vjerojatno držao isto takvo predavanje nekom od članova svoga tima da su na njegovu mjestu. “Trenutno me zaboli ona stvar za misiju”, rekao je Garrett kontrolirajući glas koliko je god mogao. “Važno mi je samo da je ona na sigurnom i nemoj mi prodavati onu usranu priču da je bilo tko od vas može čuvati. U redu, jasno mi je. Ne sumnjam u tvoje sposobnosti. Vjerujem ti životom. Ali kad je o njenom životu riječ, ne vjerujem nikome osim sebi. Rekao si da sam ovo pretvorio u osobnu stvar. Nego što nego jesam. Ona je moja.” “U kurac, Garrett”, opsovao je Rio. “Uvalio si se u velike probleme. Resnick će nam puhati za vratom jer će htjeti znati gdje je Sarah...” “Razlog više da se ne pojavim u nekoj prokletoj bolnici.” “Ne zaboravi ni to da će Lattimer tražiti svoju sestru i da si joj lagao tko si zapravo. Moraš odlučiti što ti je važnije, stari. Uhvatiti Lattimera ili biti sa Sarah. Jer nešto mi govori da nećeš dobiti oboje.” “Gledaj, doista ne želim ulaziti u to s tobom. Pronađi mi jebenu kliniku ili me prebaci zrakoplovom kod Maren da me ona pregleda. Sarah ide sa mnom. Kraj priče. Ovo je moja misija i ja ću donijeti jebenu odluku o tome što ću učiniti. Ali za Boga miloga, možemo li konačno otići iz Meksika?” “Ti si šef”, rekao je Rio otežući riječi. “Imam spreman helikopter pedesetak kilometara odavde prema jugu. Ostavit ćemo automobile i prijeći preko granice u Corozal. Ondje imam nekoga tko nam može pomoći naći liječnika za tebe. Putem moram pokušati stupiti u kontakt s Vanom jer će oni dojuriti.” “Ja se moram javiti kući”, tiho je rekao Garrett. Nije mogao ni zamisliti kako su se mama i njegove šogorice osjećale. Ethan i Sam sigurno su otišli. Znao je to jer bi i on na njihovu mjestu učinio isto za svoju braću. Rachel je vjerojatno posebno teško. Inače su se trudili urediti stvari tako da on i Ethan nikad nisu u isto vrijeme na putu. “Trebaš pomoć?” upitao ga je Rio. Dao je znak ostatku svoga tima. “Idemo.” Garrett je napravio jedan probni korak naprijed, a onda i drugi. Rio je hodao uz njega i otvorio stražnja vrata kako bi spustio treći red sjedala. Bacio je opremu prema jednom od svojih ljudi koji ju je odnio u drugo vozilo. Brzo je napravio Garrettu dovoljno mjesta da može ući u auto i leći. Sarah se okrenula na sjedalu i gledala Garretta kako se polako uvlači na sjedalo. Kad je konačno cijeli ušao, čelo mu je bilo vlažno od znoja i mislio je da će povratiti. “Imaš li vode?” tiho je pitala Sarah gledajući u Rija koji je i dalje stajao iza Garretta. “Nismo ništa ni jeli ni pili.” “Naravno”, odgovorio je Rio. “Reći ću Terrenceu da iskopa iz torbe dok nas ja spremim za put. Može, lutko?” Kimnula je. “Hvala.” “Spreman, stari?” upitao je Rio Garretta. “Jesam”, rekao je Garrett. “Vozi nas odavde i donesi mi prokleti satelitski telefon.”

~ 132 ~


29. POGLAVLJE

SARAH je naslonila glavu na naslon sjedala i zatvorila oči. Bila je umorna i izjedala ju je briga zbog Garretta. Rio ga je naljutio kad mu je dao injekciju protiv bolova dok Garrett nije gledao, ali Sarah je bilo drago da je to učinio. Ceste su bile grozne, a on je ležao na stražnjem sjedalu gdje bi ga svaki prelazak preko rupe na cesti trznuo i nanio mu neizdrživu bol. Sad je barem zaspao pod utjecajem analgetika. Svakih nekoliko minuta Sarah bi pogledala preko ramena i provjerila ima li kakvih znakova nelagode na njegovu licu. Nije bilo napeto i izgledao je mirno. Rio je sjedio kraj nje, leteći neprestano pogledom lijevo i desno i povremeno, poput Sarah, preko ramena da provjeri kako je Garrett. Terrence je vozio, a još jedan član tima, kojeg su oslovljavali imenom Decker, sjedio je na suvozačkom mjestu. Sa sačmaricom u rukama. Alton i Browning vozili su se za njima u drugom terencu. “Kamo idemo?” upitala je Sarah tiho. Rio je zaustavio pogled na njoj i požalila je što mu je privukla pozornost. Poželjela je umrijeti od srama što se zamalo svukla pred njim. Omogućila mu je prilično lijep pogled na svoj dekolte. “Corozal.” “U Belizeu?” Kimnuo je. “Nismo daleko od granice. Dva sata najviše, čak i na ovim usranim cestama. Želim da Garrett tamo posjeti liječnika.” “Obitelj će mu biti tamo.” To zapravo nije bilo pitanje jer je ranije čula Rija kako razgovara s jednim od Garrettove braće. Ali to je bio način na koji je tražila informacije jer je bila vraški nervozna zbog činjenice da će mu upoznati obitelj. “Oh, svakako” rekao je Rio. “Vjerojatno će stići prije nas. Bili su na putu za Meksiko pa su promijenili smjer prema Corozalu kad sam im javio da smo izvukli Garretta.” Nastavio ju je promatrati dok je ponovno nije zapljusnuo sram i skrenula je pogled na drugu stranu. “Sarah.” Vratila je pogled na njega. “Ono je bilo vraški hrabro što si učinila. Mislim da Garrett ne zna bi li te prebacio preko koljena ili ti ljubio stopala. Ne treba te biti sram niti da ti bude neugodno. Danas si zaradila moje poštovanje i moju zahvalnost jer si se tako dobro brinula za čovjeka čije prijateljstvo cijenim i čovjeka s kojim sam jako ponosan raditi.” Grlo joj se stisnulo, a oči su je divlje zapekle. Htjela ih je obrisati, ali time bi odala koliko je potresena. “Sad se osjećam kao budala” tiho je rekla. “Garrett je vjerojatno ljut. Nekoliko puta me natjerao da mu obećam da neću privlačiti pozornost na sebe. Jako me htio zaštititi. Ali nisam to mogla”, rekla je bolno. “Već su ga dva puta pretukli. Mislila sam... kad sam čula tebe, znala sam da ne smijem dopustiti da mu opet naude. Ako je to značilo da žrtvujem svoje... tijelo... bila sam spremna na to.” “Većina ljudi nikad se ne bi tako žrtvovala.” “Pokazala sam ti grudi, za Boga miloga”, rekla je zgroženo. Nasmijao se i zabljesnuo je zubima. Bio je doista zgodan, a kad bi se nasmiješio, preobrazio bi se iz mračnog ratnika u muškarca s gomilom šarma.

~ 133 ~


“A ja kao pravi džentlmen neću komentirati da su bile spektakularne.” Frknula je nosom i zakolutala očima, ali ipak se nasmiješila, osjećajući se malo vedrije i manje posramljeno nego prije. “Hvala ti” rekla je. “Sto si došao. Garrett je rekao da ćete doći, ali bilo je trenutaka kad sam sumnjala. Imala sam dojam da smo tjedan dana tamo.” Iznenada se uozbiljio. “Brinemo se za svoje ljude. Nema šanse da ne bismo došli po njega.” “Takva odanost je neprocjenjiva.” Kimnuo je i posegnuo rukom prema jednoj torbi na podu automobila. “Još si gladna? Nisi baš mnogo pojela. I sigurno si dobro?” Protrljala si je čelo, a onda masirana vrh nosa između dva prsta. “Dobro sam. Samo sam krepana. Mislim da bi mi pozlilo da još nešto pojedem. Glava me ubija.” Namrštio se. “Trebala si mi reći. Mogu ti dati injekciju.” Odmahnula je glavom. “Ne, ne želim biti omamljena. To mi sad ne djeluje nimalo privlačno. Dobro bi mi došao samo jedan ibuprofen. Mislim da će mi trebati vremena da se vratim u normalu.” Uvukao je ruku u torbu i istresao nekoliko tableta na dlan. Zatim je skinuo čep s boce vode i pružio joj je. Kad ju je uzela, dao joj je i tablete i Sarah ih je progutala s velikim gutljajem vode. “Hoćeš li se javiti Marcusu? Zabrinut će se jer se nisam javila. Pretpostavljam da si mu već javio da smo dobro. Voljela bih... pričati s njim ako je moguće”, rekla je. Riovo je lice postalo bezizražajno. “Tvoj brat zna da si na sigurnom. Garrett će mu se javiti. Mi radimo za Garretta, ali ovo je njegova misija. On je preuzeo zadatak od Marcusa.” Kimnula je. “Dovoljno je da zna. Garrett će to srediti.” “A da pokušaš malo zaspati?” rekao je Rio nježno. “Možeš se ispružiti i nasloni moju torbu na vrata da možeš staviti glavu na nju.” Uzdahnula je. “Ne znam. Užasno sam iscrpljena, a istodobno osjećam kao da nikad više neću spavati.” “Dat ću ti nešto”, rekao je Rio. “Opustit će te i pomoći će ti da se odmoriš. Malo će ti ublažiti napetost.” Oklijevala je, ali Rio je bio uporan. “Moraš se odmoriti, Sarah. Slomljena si od umora, a Garrett će poludjeti kad se probudi i vidi te takvu. Onda neće biti nikakve šanse da mu omogućimo liječničku pomoć koja mu treba jer će biti previše zabrinut za tebe.” “To je bilo podlo”, rekla je mrka izraza lica. “Hvala vam, gospodo. Trudim se.” “Ajde dobro, može”, popustila je. “Podigni rukav”, rekao joj je gurnuvši ruku ponovno u torbu. Poslušala ga je i Rio je skinuo poklopac s već napunjene šprice. Sumnjičavo je gledala u nju dok joj je brisao jedan komad kože alkoholom. A onda joj je, prije nego što je stigla išta reći, zario iglu u ruku. Ciknula je od šoka i počela si trljati kožu kad ju je izvadio. “Oprosti” rekao je. “To mi se čini kao mnogo lijeka za nešto što bi me samo trebalo smiriti i malo opustiti.” “Srušit će te s nogu na nekoliko sati” veselo je rekao. Sve oko nje već je postajalo maglovito i kapci su joj otežali. “Ubit ću te kad se probudim” promrmljala je. Rio ju je nagnuo prema prozoru i stavio joj svoju torbu pod glavu. Nježno joj se osmjehnuo. “Laku noć, Sarah.” SAM je nemirno koračao gore-dolje po asfaltu, a Donovan i Ethan stajali su naslonjeni na vrata njihova privatnog aviona. Sam je treći put u tri minute pogledao na sat i tiho opsovao. “Gdje su više?” ljutito je pitao. “Zašto im treba tako dugo? Nadam se da nisu upali u nevolje.” ~ 134 ~


“Znali bismo da se to dogodilo”, rekao je Donovan. “Rio zna što radi. Doći će.” Ethan je samo šutio, ali lice mu je bilo napeto. “Garrett je zvao kući. Znao je da će se žene zabrinuti. Ako je mogao misliti na mamu, Rachel i Sophie, znači da je dobro.” Zvuk helikoptera u daljini prekinuo je njihov razgovor. Brojanje je postajalo sve glasnije, a onda je helikopter izronio iznad guste šume. Nekoliko minuta kasnije sletio je koji metar dalje od mjesta na kojem je bio parkiran avion i iz kokpita je iskočio Rio. Sam je krenuo prema njemu, a braća su ga pratila u stopu. Pričekao je da buka motora utihne i obratio se vođi tima. “Koji vrag se događa? Gdje je Garrett?” “Treba mu liječnik”, odgovorio je Rio. “Ima jedna klinika pedeset kilometara odavde. Provjerena je.” “To je glupo”, ubacio se Ethan. “Možemo ga ukrcati u avion i odvesti ga u bolnicu kod kuće.” Rio je odmahnuo glavom. “Ništa od toga.” “A da nam objasniš zašto?” javio se Donovan. Raspadnuti stari kombi zaškripao je na asfaltu i glasno se dovezao do helikoptera. Rio je dao znak Terrenceu koji je odmah ušao u helikopter i trenutak kasnije izašao sa ženom u naručju. Odnio ju je prema kombiju dok su Sam i njegova braća zbunjeno gledali za njim. “Je li to Sarah?” upitao je Donovan. “I ona je ozlijeđena?” Rio je zatresao glavom. “Slušajte, to je duga priča i rado bih vam je ispričao, ali sad moramo što prije odvesti Garretta odavde.” Sam je pogledao braću i kimnuo. Pohitali su prema helikopteru i našli Garretta kako leži na sklepanim nosilima. “Mogu hodati, kvragu”, režao je Garrett na Browninga koji je imao tu nesreću da sjedi kraj Garrettove glave. “Meni baš i ne izgleda tako”, rekao je Sam otežući riječi. Premda je namjerno bocnuo brata, preplavilo ga je snažno olakšanje kad ga je vidio da leži u helikopteru i, kao i obično, prigovara. Morao se uhvatiti za okvir vrata da ne bi pao od siline emocija. “Kvragu, Garrette, usrali smo se od straha”, opsovao je Donovan. Garrett je podignuo glavu i vidio svoju trojicu braće naguranu na vratima helikoptera. “U vražju mater.” Ethan se nasmijao. “Izgledaš kao pičkica.” Garrett se pridignuo da pokaže Ethanu srednji prst, ali je zastenjao kad mu je pokret poslao val boli kroz trup. Još nešto zbog čega će mu se braća sigurno napiti krvi. Nasmijao se gledajući u krov helikoptera. Neke se stvari nikad nisu mijenjale i nadao se da nikad neće. “Neka mi jedan od vas šupaka pomogne da sjednem. Mogu hodati, kvragu. Ne trebaju mi jebena nosila.” Ethan se nasmijao, ali pružio je Garrettu ruku da je uhvati. Donovan se ubacio i uzeo Garrettovu drugu ruku. Mišići su mu se bunili, ali bio je zadovoljan što je uspio izaći iz helikoptera, a da se ne sruši. Čim je stopalima dotaknuo tlo, pogledao je oko sebe. “Gdje je Sarah?” “Opusti se. Terrence ju je odnio u kombi. Dao sam joj injekciju za spavanje. Bila je napetija od opruge”, rekao je Rio. Garrett se opustio, a onda dobro promotrio spomenuti kombi. “E pa kvragu, Rio. Ti ovo zoveš vožnjom u prvoj klasi?” Rio se nasmijao. “Najvažnije je da se stopimo s okolinom. Ne možemo se u nekoj klinici bogu iza nogu pojaviti u limuzini.”

~ 135 ~


“Imamo avion ovdje”, rekao je Sam namrštivši se. “Trebao bi nas pustiti da te odvezemo kući. Ne možeš nastaviti posao u takvom stanju.” Garrett se nije obazirao na bratove riječi i produžio je prema kombiju. Ethan se požurio za njim pa ga uhvatio za ruku da mu pomogne. Garrett je bio zahvalan na bratovoj pomoći, premda to ne bi nikad priznao. Nije baš želio pljesnuti licem na pistu. Nema šanse da bi preživio to poniženje. “Prokletstvo, Garrette”, rekao je Sam rezignirano. “Da već ne izgledaš kao da te netko sažvakao i ispljunuo, kunem se da bi te sad prebio.” Garrett se okrenuo i preko ramena bacio samouvjereni pogled prema bratu. “Možeš pokušati, brate. Možeš pokušati.” Donovan je tresao glavom i pratio povorku prema kombiju. Garrett je povirio unutra i ugledao Sarah sklupčanu na podu kombija. Naprijed su bila dva sjedala, a cijeli stražnji dio bio je prazan. Spavala je i lice joj je bilo zgrčeno u grimasu, ali barem se odmarala. Posljednji su joj dani bili teški, a već je i prije toga proživjela dovoljno. Oklijevao je prije nego što će ući u kombi i okrenuo se prema braći. “Bit ću kratak. Moramo nestati odavde. Ne vraćam se s vama kući.” Podignuo je ruku zaustavljajući proteste na koje se Sam već spremao. “Vas trojica odvucite guzice doma. Pobrinite se da se žene ne brinu. Recite im što god treba samo da se osjećaju bolje. Ne želim uplitati obitelj u ovo. Razmislite kakvu bi opasnost doveli pred svoja vrata. Lattimer je nepredvidljiv. Poanta ovog posla i bila je da ga istjeramo iz skrovišta. Ali neću to učiniti na način koji će izložiti obitelj riziku i vi prokleto dobro znate da sam u pravu.” “Ja sam predložio da ostavimo Rija sa Sarah. Neka njegov tim preuzme posao. Ti se moraš vratiti kući i otići u pravu bolnicu”, rekao je Sam. “A ja ti upravo govorim da neću ostaviti Sarah.” Promotrio je svoju braću. Vidio je kako je Donovan protresao glavom i rezignirano ispuhnuo dah. Donovan je znao. Već je bio itekako svjestan da se Garrett uvalio duboko s tom ženom. “Sarah još uvijek netko prijeti, a ja nisam uspio otkriti tko. I da sad svi odemo kući, zar zbilja mislite da nam Resnick neće već za minutu biti za vratom? Kvragu, vjerojatno je već na putu ovamo. On je komplikacija koja mi ne treba.” “Zaboravljaš li da si joj lagao?” upitao je Sam sasvim tiho. “Bez obzira na tvoje osjećaje prema njoj, neće ti oprostiti što si je iskoristio kao mamac da izvučeš njezina brata iz skrovišta. Otiđi sad, Garrette. Prepusti zadatak Riju.” “Reci mi nešto, Sam. Bi li ti prepustio Sophie Steeleu ili Riju? Bi li se povukao i ostavio je njima da je štite, a ti da se vratiš kući podvijena repa?” U Samovim je očima bljesnulo razumijevanje. Garrett se okrenuo Ethanu. “Bi li nam ti dopustio da odemo po Rachel, a da ti sjediš kod kuće prekriženih ruku jer si emotivno previše upleten?” “Nema jebene šanse”, odgovorio je Ethan. “Prokletstvo”, ljutito je rekao Sam. “Mrzim kad ti nemam kako odgovoriti na argument.” Garrett se nasmijao. “Sam, idi kući. Imaš ženu i malo dijete. Ethan ima ženu za koju se treba brinuti. Ja se moram brinuti za Sarah. Rio i njegov tim ostat će sa mnom. Imam povjerenja da će odraditi svoj posao, ali jedini u koga imam povjerenja kad je riječ o Sarah sam ja.” Sam je prošao rukom kroz kosu i zlovoljno progunđao. “Dobro. Neka bude po tvome. Premda nikad i nije nikako drukčije. Vraški se nadam da znaš što radiš.” “Već su joj naudili, Sam”, rekao je Garrett tiho. “Meni vjeruje. Neće vjerovati drugom muškarcu.” “Da, a što ćeš učiniti kad se sve otkrije?” upitao ga je Donovan. “Vjeruje ti, a ti ćeš iznevjeriti to povjerenje.”

~ 136 ~


Bol koja nije imala nikakve veze s njegovim ozljedama preplavila mu je prsa. “Moram smisliti način kako da obavim svoj posao - i učinim ono što je ispravno - i nadati se da će razumjeti, i da mi može oprostiti, to što sam učinio je ono što se moralo učiniti.”

~ 137 ~


30. POGLAVLJE

SARAH se promeškoljila i pokušala treptajima otjerati pospani i mamurni osjećaj koji ju je obavijao poput guste magle. Trebalo joj je nekoliko trenutaka samo da se sjeti što se dogodilo i da ju je Rio omamio injekcijom. Nije više bila u terencu kojim su putovali niti u helikopteru kojim je znala da planiraju odletjeti u Belize. Pridignula se i pogledala oko sebe. Pogled joj je odmah pao na Garretta koji je sjedio leđima naslonjen na bok nečega što je izgledalo kao stari kombi. Vidjela je i Rija koji je sjedio otraga, a pokraj njega Terrence te još jedan član tima čije ime nije znala. Browning i Alton bili su naprijed, Browning za volanom. Vratila je pogled na Garretta koji ju je neskriveno proučavao. “Kako se osjećaš?” upitao ju je. “Smiješno pitanje”, progunđala je. “Pravo pitanje je kako si ti?” Nasmijao se, a onda potapšao mali prostor kraj sebe. Dopuzala je i priljubila se uz njega. “Draže mi je kad si kraj mene” šapnuo je. “I dobro sam. Samo sam izubijan. Boljet će me još nekoliko dana, ali to je to.” Bila je skeptična prema njegovoj samodijagnozi, ali nije ništa rekla. Pogledala je mrko u Rija kojem su se usne sumnjičavo trzale. “Barem ga vodite u kliniku, je li tako?” Rio je kimnuo. “Da, gospođo. Htio on to ili ne.” Kimnula je. “Odlično.” “Drago mi je da se mene pita” rekao je Garrett sarkastično. Naslonila je glavu na Garrettovo rame. “Sto ćemo nakon toga? Kamo idemo? Pretpostavljam da se trebaš čuti s Marcusom. Ne znam što si se dogovorio s njim, ali on je sigurno navikao vladatiituacijom.” Kratko se napeo, a onda se pomaknuo kako bi stavio ruku oko nje. “Pusti mene da se brinem za Lattimera, može? Rio i njegov tim ostat će s nama da nam se ne dogodi ponovno ovakva situacija.” Uzdahnula je i znala je da mu mora sve reći. Prije... prije je bilo nekoliko razloga zbog kojih to nije učinila. Nije bila posve sigurna da mu može vjerovati - ispočetka. To je prošlo i Garrett je sad bio jedina osoba kojoj je vjerovala. I sramila se. Bila je ponižena onime što joj se dogodilo i njezin osjećaj izdaje bio je tako zatupljujuć da nije mogla ni zamisliti da kaže nekome. Ne Marcusu naročito ne Marcusu. Garrett je morao točno znati s čime ima posla jer je ona znala od onog trenutka kad joj je rekao da je Allenov brat unajmio nekoga da je pronađe. Bila je prijetnja Stanleyju Crossu. Ako je ikad dovuku na sud da svjedoči protiv Marcusa zbog ubojstva Stanleyjeva brata, izaći će cijela ružna priča na vidjelo. Allen je mrtav, ali Stanley nije i još uvijek može odgovarati za svoju ulogu u silovanju. “Sarah?” Upitni zvuk Garrettova glasa rekao joj je da zna da je nešto muči. Ali nije mu to mogla reći sad. Ne ispred njegovih ljudi, premda će kasnije i oni morati znati. Zato je samo zatresla glavom govoreći mu da nije ništa. A kasnije, kad se liječnici pobrinu za njega, otkrit će mu i svoju posljednju tajnu.

~ 138 ~


31. POGLAVLJE

“SAD kad vas je liječnik sve uvjerio da ne umirem, možete li konačno prestati s dadiljanjem?” gunđao je Garrett izlazeći iz male, seoske klinike u koju ga je Rio doveo na pregled. Sarah je zakolutala očima. “Ne bih baš rekla da sve te modrice nisu ništa.” “Ništa nije slomljeno”, podsjetio ju je Garrett. “Nekoliko rebara je vjerojatno iskrivljeno, ali to nije ništa što nisam već doživio.” Stajali su na suncu, korak od kombija koji ih je prevezao pedeset kilometara do Corozala. Rio i njegova ekipa stajali su malo dalje, a Garrett se naslonio na kombi obraćajući se vođi tima. “Okej, što sad? Pretpostavljam da imaš neko mjesto u divljini gdje nas možeš sakriti. Donovan nas je planirao poslati na Aljasku, ali to je otpalo. Previše riskantno. Ne želim da Sarah bude tako dugo na otvorenom.” Osim toga, to je moralo biti mjesto na koje mogu namamiti Lattimera. Što prije okončaju ovu ludost, Sarah će prije biti ponovno sigurna, a onda se može pozabaviti ovime što je između njih. “Zapravo imam”, rekao je Rio. “Uvijek se isplati imati pokoje sigurno mjesto za koje ni šefovi ne znaju.” Garrett ga je oštro pogledao. Rio je slegnuo ramenima. “Bio bih budala da nemam plan za svaku moguću situaciju.” Garrett nije mogao reći ništa protiv te logike. “Imam mjesto na rijeci Belize, nekoliko kilometara od najbližeg naselja. Dobro je opremljeno, izolirano i ima nekoliko ruta za bijeg. Ondje imam helikopter i brod. Možemo zbrisati u trenutku i to zrakom, vodom ili cestom.” “A koliko je veliko to mjesto?” upitao je Garrett. Nije mu bilo do toga da se spotiče o pet drugih frajera u nekoj maloj kućici. Rio se nasmijao. “Dovoljno veliko. Osim toga, mi ćemo se rasporediti oko kuće. Nitko se neće približiti na kilometar ako mi to ne želimo.” Uz pomoć analgetika, vožnja sve samo ne savršenim cestama nije bila loša kao što je mogla biti. Ipak, do trenutka kad su skrenuli na vijugavu cestu koja je vodila do Riove sigurne kuće, Garrett se osjećao kao da su ga ponovno pretukli. Naišli su na velika sigurnosna vrata koja se nisu vidjela s ceste. S obje strane bili su stupovi s nadzornim kamerama i Garrett je podignuo obrvu kad je Rio daljinskim upravljačem otvorio velika vrata. “Koliko te zapravo plaćamo, stari?” našalio se Garrett. Rio se podsmjehnuo. “Ni približno dovoljno.” Vožnja je potrajala nešto više od kilometra i vozili su kružno oko obronka na čijem je vrhu bila smještena kuća, potpuno okružena i zaštićena gustom šumom. Ugledavši kuću, Garrett je zazviždao. Očekivao je nekakvu daščaru ili možda kamenu zgradu koja više nalikuje spilji. Rija i njegove ljude pratio je glas pouzdanih samotnjaka koji žive u spiljama i drže se za sebe kad nisu na zadatku. Rio je volio privatnost - to je bilo očito - ali sasvim sigurno nije patio u nekoj straćari. “Jedva čekam da vidim ovo”, promrmljao je Garrett kad su počeli izlaziti iz kombija. Osim drveća koje je oblikovalo barijeru oko nje, oko kuće je bila postavljena i zaštitna ograda. Kuća je bila moderna i elegantna dizajna, a prostirala se na barem tristo četvornih metara. Kad su ušli, Garretta je iznenadilo što je izgledala čisto i efikasno, ali prvo što mu je upalo u oko bila je

~ 139 ~


visokotehnološka nadzorna oprema, računalni sustav i ormar s oružjem smješten neposredno uz vrata. “Donovanu bi curila slina na ovo”, rekao je Garrett. Rio se nasmijao. “To sigurno. Morao bih mu razbiti njušku jer bi mi dirao stvari.” Poveo je Sarah i Garretta u kuhinju koja je izgledala kao sa stranice kataloga. Samo najnoviji uređaji, granitne radne ploče i profesionalni štednjak sa šest plinskih plamenika. “Kuhinja je potpuno opskrbljena. Ako je nešto jestivo, vjerojatno to imam. U hladnjaku i zamrzivaču su sve potrebne namirnice. Osnovne stvari su u smočnici. Imam gomilu vode u bocama. Ne pijte vodu iz slavine. Nije baš najbolja.” Produžili su u prostranu dnevnu sobu koju je Garrett odmah odobrio. Pogledao je iskosa u Sarah pitajući se primjećuje li razlike. “Ovo je mjesto u koje se zatvoriš kad se skrivaš”, rekao je. “Nema otvorenih dijelova odakle netko može vidjeti u dnevnu sobu ili naciljati iz daljine. Svi prozori su visoki kako bi omogućili ulazak svjetla, ali ovo je posve sigurna soba.” “A da?” promrmljala je. “Sto ako imaju granatu?” Rio se nasmijao. “Onda je vrijeme za PSSŽ.” Sarah je upitno podignula obrve i Garrett joj je objasnio. “Pozdravi se sa životom.” “Ah, kratko i jasno.” “Spavaće sobe su na onu stranu”, rekao je Rio odvodeći ih niz dugi hodnik. “Svaka ima svoju kupaonicu, a glavni apartman ima jacuzzi i odvojenu tuš-kabinu. Izaberite koja vam se sviđa i raskomotite se.” “Ovo je tvoj dom, je li tako?” upitala je Sarah blago. “Nije samo sigurna kuća. Hoću reći, ovo je tvoje sigurno mjesto.” Rio je neko vrijeme šutio. “Tako je. Ovdje dolazim kad želim biti sam, ali, hej, čovjek voli imati i fine stvari i komfor.” Sarah se namrštila. “Žao mi je što ti smetamo. Ali hvala što si podijelio svoje privatno sklonište s nama.” Rio joj se nasmiješio pa joj nježno razbarušio kosu. “Da je samo Garrett, strpao bih ga u neku straćaru. To bi bilo više u skladu s njegovom neodoljivom osobnošću. Ali nisam se mogao tako ponijeti prema jednoj dami.” “Oh, za Boga miloga. Povratit ću”, zagunđao je Garrett. “Zar nemaš nikakva pametnijeg posla?” Rio se ponovno nasmijao, salutirao mu s dva prsta naslonjena na glavu, a onda odšetao natrag hodnikom i van okupiti svoje ljude. Garrett i Sarah stajali su na vratima velikog apartmana i Garrett je čekao da ona prva krene unutra. “Prekrasno je”, rekla je vrteći se u krug na sredini sobe. Garrett je ispustio njihove torbe na pod i prepao je. Pogledala je torbe, zatim njega, a onda joj se boja raširila obrazima. “Ja ću uzeti jednu od manjih soba”, rekla je i krenula prema svojoj torbi. “Ti uzmi ovu. Meni ne treba mnogo prostora.” Uhvatio ju je za zglob prije nego što se sagnula po torbu, a onda je podignuo prema sebi dok se nije priljubila uz njega. “Ostat ćeš ovdje sa mnom.” Zadrhtala je, a oči su joj poprimile pomalo glazirani, gladni pogled koji mu je odmah probudio tijelo. “U onom krevetu. Sa mnom”, rekao je kimnuvši prema golemom krevetu nasred sobe. “Da su ti noge omotane oko mene, a ja sam u tebi. Nisam mislio ni na što drugo posljednjih dana. To mi je pomoglo da preživim ona dva dana u zatočeništvu.” Oštro je udahnula i nervozno oblizala usne, ostavljajući ih nabreklima i sjajnima i tako prokleto neodoljivima. Stavila mu je ruku na prsa i sumnjičavo ga pogledala. ~ 140 ~


“Ne možemo voditi ljubav, budalo. Treba ti kupka, hrana i odmor. Trebao bi ući u kadu i leći u vodu dok nam ja pripremim nešto za jelo. Mislila sam pripremiti ono što najviše voliš. Meso, meso i još mesa.” “Mmmm, zvuči odlično. Ali evo što ja mislim. Mislim da bi trebala ući u kadu sa mnom, a onda ćemo zajedno spremiti nešto za jesti.” Gledala ga je cijelu minutu, a onda skrenula pogled iza njega u smjeru kupaonice. Vidio je da je u iskušenju. Povukao ju je bliže i šapnuo joj na uho. “Ti, ja, puno tople vode. Oprat ću ti leđa. I oprat ću te sprijeda. I sve dijelove između.” Nježno je zadrhtala kad joj je zario zube u ušnu školjku, grickajući je taman dovoljno jako da je uzbudi. “I samo da znaš, Sarah, vodit ću ljubav s tobom. Nije me briga ako će me to ubiti. Uzet ću te. Spavat ćeš u mom krevetu, u mojim rukama, tvoja koža na mojoj. Želim da posljednje što osjetiš prije nego utoneš u san budem ja u tebi i prvo što ćeš doživjeti kad se probudiš.” Nagnula se prema njemu i ispustila nježan, zadihan, pravi ženstveni zvuk i bolno se ukrutio. Bože, kako ju je želio dodirnuti. Želio je vući jezik od vrha njezina nosa do nožnih prstiju i okusiti svaki njezin slasni centimetar. Bože, morao je prestati ili će svršiti u hlače. “Idem pustiti vodu”, rekla je. “Ti sjedni i odmaraj dok čekaš.” Nasmiješio se njezinu šefovanju. “Da, gospođo.” Sarah ga je odgurnula tjerajući ga da sjedne na krevet. Kad je zadovoljno procijenila da mu je udobno i da napokon leži, otišla je u kupaonicu. Oči su joj se raširile kad je ugledala ogromnu kadu na povišenoj platformi. Kada je bila središnji element cijele kupaonice i u nju je bez problema moglo stati više od dvije osobe. Možda je Rio preferirao više od jedne kad je riječ o ženskom društvu. Nasmijala se ideji da je taj mirni, tamnooki muškarac u svom privatnom životu mnogo nestašniji. Bez razmišljanja je pregledavala ladice tražeći šibice ili upaljač i oduševila se kad je našla upaljač za svijeće s dugom drškom. Pustila je vodu u kadi, a onda hodala po kupaonici i palila svijeće nasumično razmještene po prostoriji. To se činilo kao nešto što bi žena učinila, ali ipak je vlasnik kuće bio muškarac, a svijeće nisu mirisale ženskasto. Miris je bio više zemljan i muževan. Podsjećao ju je na boravak u prirodi. Odmaknula se i proučavala svoje djelo, a zatim progunđala. Izgledalo je kao da ga pokušava zavesti. A onda se nasmijala. Teško bi je se moglo optužiti za zavođenje kad je Garrett tako jasno dao do znanja da namjerava voditi ljubav s njom. Trljala se gore-dolje po rukama gledajući kako se kada puni vodom. Nije znala što ju je činilo nervoznijom. Pomisao na vođenje ljubavi s Garrettom ili činjenica da je nije više odbijala pomisao da se potpuno preda nekom muškarcu. I da mu vjeruje. Slegnula je ramenima. Nije se bojala Garretta i to je bila činjenica. Bio je neizmjerno nježan i iskren prema njoj. Nije se skrivao od obostrane privlačnosti koja je buknula između njih poput požara. Voljela je tu iskrenost između njih i vjerovala mu je - na način na koji je mislila da nikad više neće vjerovati muškarcu. Nakon što je izvadila ručnike i pripremila sapune i šampon, zatvorila je vodu i vratila se po njega u sobu. Našla ga je na leđima, zatvorenih očiju, i nakratko je samo stajala i gledala ga. Upijala je sve na njemu. Široka su mu se prsa dizala i spuštala sa svakim dahom i izgledao je neobično ranjivo, a to ju je odmah raznježilo. Polako se spustila na krevet i nagnula se iznad njega tako da joj je kosa pala po njegovu ramenu. Prešla mu je jednim prstom po čeljusti i iznenada je otvorio oči. Gledao ju je kako prelazi prstom po njegovim usnama. “Kada je spremna” šapnula je. “Trebaš li pomoć da ustaneš?” ~ 141 ~


“Dobro bi mi došla pomoć kod skidanja” rekao je sa zločestim sjajem u očima. “Naravno da bi” promrmljala je, ali u kutovima usana titrao joj je osmijeh. Pridignula se s kreveta i gledala ga kako se valja do ruba, a onda spušta noge na pod. Ne znajući da li da mu pomogne ili ne, čekala je i pustila ga da krene ispred nje. “Lijepo je”, rekao je pogledavši po kupaonici. “Nije previše ženskasto?” Okrenuo se prema njoj. “Ne, nije previše ženskasto. Ako se tebi sviđa, sviđa se i meni.” Nije gubio vrijeme nego je odmah skinuo majicu. Zadrhtala je ugledavši gomilu modrica koje su mu prekrivale abdomen. Izgledao je kao uskršnje jaje. Kad se počeo izvlačiti iz hlača, Sarah se okrenula, a onda zatresla glavom zbog apsurdnosti svog ponašanja. Osvrnula se i dobila vrhunski pogled na njegovu stražnjicu dok se penjao u kadu. Čovječe, bio je građen poput zidane kuće. Samo čvrste linije, uzak struk i bokovi, široka ramena i mišićava leda od kojih su joj potekle sline. Kad se okrenuo da bi se spustio u vodu, vidjela je mišićavi abdomen prekriven modricama i tamnu dlaku na preponama. A čak i u stanju poluerekcije, bio je vrlo impresivan. Premda je kada bila golema, izgledala je kao da je popunio svaki njezin centimetar. Utonuo je u vodu i s uživanjem se protegnuo. “Kvragu, kako je ovo dobro.” Para se dizala iz vode - Sarah se pobrinula da bude jako vruća - i Garrett je nagnuo glavu unatrag i zatvorio oči. Ne znajući što da sad učini - okej, znala je, ali bilo joj je totalno neugodno Sarah je petljala oko majice. Naposljetku se okrenula i otišla u najdalji kut kako bi se tamo razodjenula. Nadala se da nije izgubila hrabrost jer je željela tu vruću kupku više od ičega. “Sarah.” Okrenula se na zvuk njegova glasa i vidjela kako je gleda kroz napola zatvorene oči. “Dođi ovamo.” Upitno je nakrivila glavu i vratila se prema kadi. “Želiš li znati o čemu sad fantaziram?” upitao je. Podignula je jednu obrvu i kimnula. “O tome da se skineš točno tu gdje te mogu gledati.” Nervozno je progutala. “Možda nećeš misliti da je neka fantazija kad se skinem.” Mekim je pogledom klizio njezinim tijelom i palio joj svaki živac. “Imaš prekrasno tijelo, dušo. Savršeno. Otkad sam te upoznao imam vrlo znojne maštarije o njemu. A onaj dan na plaži kad si nosila onaj kostim. Bio je sasvim čedan, ali još više me izludio jer sam neprestano zamišljao što je ispod njega.” Hipnotizirana dubokim tonom njegova glasa i zagrijana od glave do pete golom istinom u njegovim očima, spustila je ruke i počela otkopčavati kratke hlače. Pogledom je pratio svaki njezin pokret dok je otkopčavala, a onda povlačila tkaninu preko bokova. Uhvatila je rub majice, povukla je preko glave i ostala samo u grudnjaku i gaćicama. Na trenutak je stala, procjenjujući njegovu reakciju, ali vidjela je samo čisto, nepatvoreno muško zadovoljstvo. Nije bila sigurna što sljedeće da skine, grudnjak ili gaćice, pa je u glavi bacila novčić i pobijedio je grudnjak. Stavila je ruke na leđa i uhvatila kopču jer nije mogla zamisliti ništa što bi bilo manje seksi od toga da spusti naramenice i onda ga okrene pa ga otkopča odnaprijed. Kopča se odvojila i košarice su olabavile, ali ona ih je još nekoliko trenutaka držala rukama na grudima prije nego što je pustila da joj naramenice kliznu niz ramena. Zatim je spustila ruke i grudnjak je pao na pod. Nije ga sad mogla pogledati u oči pa je spustila pogled i zakačila palce za čipkani rub gaćica. Uz malo meškoljenja, povukla ih je niz noge i pustila da padnu na pod. ~ 142 ~


“Dođi ovamo”, rekao je seksi, hrapavim glasom. Pogledala je u njega i u očima mu vidjela predatorski sjaj. Pogled koji joj je govorio da je njegova i da planira položiti pravo na nju. Obožavala je taj pogled. Nitko je nikad nije gledao s takvim intenzitetom u očima. Kao da izaziva bilo koga da uzme ono što je njegovo. Kao da je želi progutati u jednom zalogaju i uživati u njezinu okusu. Pružio joj je ruku da joj pomogne prekoračiti rub kade. Provukla je prste između njegovih i zakoračila u vrelu vodu. Čim joj je voda prešla preko gležnjeva, zastenjala je od čistog užitka. Povukao ju je naprijed, bliže sebi i prema dolje, dok nije kleknula u vodu između njegovih bedara, okrenuta prema njemu. Stavio joj je ruku oko vrata pa je povukao na svoje usne. Drugom je rukom našao nabreklinu njezine dojke, pokrio je dlanom i prešao palcem po bradavici. Odmah se ukrutila i pretvorila se u tvrd, osjetljiv šiljak. Kad se odmaknuo, oboje su teško disali. Oči mu je pokrio sjaj uzbuđenja, zjenice su se raširile i oči su mu više izgledale crne nego plave. “Okreni se”, rekao joj je. Poslušala ga je i povukao ju je između svojih nogu tako da se leđima priljubila na njegova prsa i bila je okružena njime, umotana u njegov dodir i miris. “Opusti se” šapnuo je. “Koristit če nam oboma malo opuštanja.” Naslonila se dublje u njegov zagrljaj sve dok nisu oboje bili u poluležećem položaju, a voda im je dopirala do vrata. Ruke su mu lijeno lutale njezinim tijelom, niz struk pa ponovno prema gore gdje bi joj dlanovima pokrio dojke i pretvarao bradavice u uzdignute kvrgice. Uspavana nježnim milovanjima, zatvorila je oči i prepustila se njegovim dodirima i okrepi vruće vode. Dodir mu je postajao sve odvažniji, spuštao se do mjesta gdje su joj se bedra spajala, zadirkujući kovrče na brežuljku. Bolno je uvlačila zrak i držala ga u iščekivanju, a tijelo joj je drhtalo - željela je i trebala da je dodirne na još intimniji način. Bio je strpljiv, lijeno je vrtio prstima u krug pa bi uronio niže i prešao po zatvorenom šavu između njezinih nogu. Uzdahnula je i razdvojila bedra kako bi mu olakšala pristup. Polako je prešao jednim prstom između nabora i lagano joj protrljao klitoris. Zinula je i napela se kad joj je užitak proletio tijelom, jureći njezinim venama, štipkajući i paleći, i putovao prema svim točkama užitka. Dojke su joj se zategnule i zaboljele je od žudnje, poželjevši istu takvu pažnju i za sebe. “Nasloni glavu na moje rame”, šapnuo joj je. “Želim ti vidjeti lice kad te dovedem do orgazma.” Glava joj je klonula i okrenula je na drugu stranu dok joj je Garrett njuškao vrat. Imao je čarobne prste, odveo bi je sasvim blizu vrhuncu, a onda usporio i spustio je natrag dok nije postala posve mlohava u njegovim rukama. Srednjim je prstom uklizao niže i kružio oko njezina ulaza, a onda ušao samo milimetar, zadirkivao je i gladio. Kad joj je disanje postalo brzo i plitko, vratio se klitorisu, primijenio taman pravi pritisak i pronašao njezinu najosjetljiviju točku. Polizao joj je točku pulsa na vratu, a onda ga lagano zagrizao pa klizio zubima dok joj se koža osipala trncima. “Svrši za mene, Sarah. Sad. Ovdje u mojim rukama. Prepusti se za mene, dušo.” Izvijala se uz njega i gurala mu se u ruku, a njegovi su prsti postajali sve ustrajniji. Točno je znao kako je treba dodirnuti, koliko snažno pritisnuti i kad se povući. Kad su mu se usne ponovno rastopile na njezinu vratu, orgazam je buknuo, brzo i snažno, i eksplodirao joj tijelom. Val za valom intenzivnog, omamljujućeg užitka kružio joj je zdjelicom i širio se udovima sve dok nije klonula i glava joj se ispraznila. Garrett joj je poljupcima pratio krivulju ramena i polako je vraćao svijesti.

~ 143 ~


“Bilo je čudesno”, tiho je rekla. Snažno je zjevnula i plutala u osjećaju ugode nakon orgazma, a on joj je nježnim rukama i dalje milovao tijelo. Osjećala je njegovu tvrdu erekciju na leđima. Vruću poput željeza za žigosanje. Debelu i veliku. “Ti si čudesna”, rekao je iskreno. “Ono što si učinila u onoj kući, Sarah. Ganula si me. Bijesan sam na tebe zato što si se onako stavila između mene i opasnosti i ako to ikad ponoviš, isprašit ću te po turu. Ali tako sam prokleto zadivljen hrabrošću koju si morala pokazati da bi onako stala ispred njega.” “Bojala sam se”, priznala je. “Ali što god da mi učine, zaključila sam da ne može biti strašno kao ono što si ti pretrpio. Preživjela bih. Već jedanput jesam. Mogu i opet.” Privukao ju je k sebi i čvrsto je držao ljubeći joj lice. “Hvala ti. Ljut sam. Zadivljen sam. Ali hvala ti.” Još su neko vrijeme zajedno ležali u vodi, Sarah opuštena na njegovim prsima, zadovoljna nakon užitka koji joj je donio. Kad se voda oko njih počela hladiti, promeškoljila se i pridignula. Okrenula se kako bi pomogla Garrettu, ali on se beskrvnim prstima uhvatio za stijenke kade i napinjao se dižući se iz vode. Problijedio je, a usne su mu se stisnule u crtu tanku poput papira. Na trenutak je zastao hvatajući dah i disao kaotično i divlje. Sarah je brzo izašla iz kade i dohvatila ručnik sa stalka. Bila je uz njega kad je iskoračio iz kade premda mu nije mnogo koristila. Ali čvrsto je odlučila brinuti se za njega jednako dobro kao što se on brinuo za nju. Nježno ga je trljala ručnikom i brisala mu vlažnost s tijela. Bio je jako uzbuđen i kita mu je stajala uspravno prema trbuhu. Premda se ozbiljno trudila da ne gleda, pogled joj je nekoliko puta pobjegao prema njoj dok ga je brisala. Naposljetku je izgledao kao da to ne može više podnijeti. Prigušeno je zagunđao i zgrabio je za zapešće. “Obriši i sebe. Čekat ću te u spavaćoj sobi.” Ukočeno je izašao iz kupaonice i ostavio je da stoji kraj kade, gola i još uvijek mokra. Zamotala je ručnik oko sebe i stisnula ga uz tijelo. Nije se bojala. Znala je što će se dogoditi. I ne samo to, znala je što je htjela učiniti. Nije htjela čekati da Garrett učini prvi korak. Nije htjela biti pasivni sudionik. Nabrzinu je posušila kosu i češljala je dok je nije cijelu raspetljala. Na kuki s druge strane vrata visio je kućni ogrtač, tako velik da je zaključila da je sigurno Riov. Obukla ga je, zavezala pojas oko struka i izašla iz kupaonice prema spavaćoj sobi. Garrett je ležao na krevetu, a oko struka mu je i dalje bio zavezan ručnik. Oči su mu bile zatvorene i Sarah se namrštila kad joj je pogled pao na šarene modrice po njegovu trbuhu. Čak i tako isprebijan i pun masnica, bio je prekrasan muškarac. Privučena time što je izgledao tako ranjivo, Sarah se popela na krevet i kleknula kraj njega. Otvorio je oči i fokusirao se na nju. Zaustio je nešto reći, ali ona je spustila usne na njegove i ušutkala ga. Kao što je to učinila i kad su bili zatočeni u onoj sobi, smirivala mu je rane. Samo što ovaj put nije bilo straha da će ih netko uhvatiti. Nije bilo brige zbog njihove sudbine. Nije bilo razloga da se na bilo koji način suzdržava. Garrett je gledao niz emocija koji joj je prolazio licem kad se odmaknula. Klizila mu je rukom po prsima pa zastala na donjem dijelu trbuha. Prsti su joj drhtali na njemu, a kad bi morao pogađati, rekao bi da je to bilo djelomice od nervoze, djelomice od uzbuđenja. Sramežljivo mu je povlačila ručnik dok nije potpuno spao s tijela i otkrio ga njezinu pogledu. Kita mu je odmah skočila uvis potaknuta valom požude u njegovu tijelu. Bunio mu se svaki mišić, ali u tom ga trenutku nije bilo briga. Imala je odlučan pogled u očima od kojeg se istodobno ispunio nadom i ostao bez daha. A onda je nakrivila glavu i ugrizla se za donju usnu kao da nije sigurna što iduće učiniti. Kao da je tražila upute od njega. Ili dozvolu. Možda se bojala da će ga ozlijediti?

~ 144 ~


“Vodi ljubav sa mnom, Sarah”, šapnuo je. “Dodirni me. Obožavam tvoje dodire. Učini što želiš. Nećeš mi nanijeti bol.” Možda je lagao, a možda se samo vraški nadao da govori istinu. Znao je samo da želi njezina usta na sebi jednako kao idući dah. Ponovno ga je poljubila, ovaj put na sredinu prsa. Dok mu se poljupcima nježno spuštala prema pupku, rukom je kliznula niže i prstima mu okružila erekciju. Jebote. Zastenjao je i nemirno se vrpoljio, ignorirajući bol koju je osjećao svaki put kad bi napravio i najmanji pokret. Maknula je ruku i ponovno kliznula prema gore, ljubeći mu svaki centimetar pretučenih rebara. Poljupcima nježnim poput leptira, a svaki mu je donosio takav užitak da mu se zavrtjelo. Voljela je svaki dio njegova bolnog tijela, gladila ga i milovala sve dok bol polako nije nestala, a zamijenila ju je topla euforija. Spuštala se usnama niže, a onda mokrim jezikom okružila oko pupka i po osjetljivoj koži ispod njega. Oklijevala je kad mu se jezikom spustila do prepona, a njemu je dah zastao u prsima i držao ga je dok konačno nije stavila ruku oko njegove erekcije. Izdahnuo je u trzavim dahtajima kad ga je ponovno okružila prstima i nježno pomicala ruku gore-dolje. Ponovno je spustila usne i okrznula kožu neposredno iznad korijena kurca. Izgarao je od nestrpljenja. Svaki mu je dah bio plići od prethodnog, a svaki živac u tijelu vrištao. Nemirno se vrtio, ignorirajući proteste svoga tijela. Koža mu je bila nestrpljiva od želje i živa kao da će se prevrnuti naopačke. Napokon je kliznula preko glavića i toplim, mokrim ustima spustila se sve do svojih prstiju oko kurca. Već je bio tvrd, ali u trenutku kad mu je jezikom prešla cijelom duljinom, ukočio se kao kamen i kita mu je bila tako tvrda da je osjećao jednaku količinu boli i užitka. I, Bože, želio je još. Ponovno je otklizala gore, okusivši svaki njegov centimetar. Njezina su usta bila najslađi užitak koji je ikad doživio. Otjerala je bol i zamijenila je toplinom koju je osjetio duboko u duši. Morao ju je dodirnuti. Ruke su mu se grčile i svrbjele ga kao lude. Stavio joj je jednu na glavu, a onda je uvukao u kosu, trljao i spuštao je prema potiljku, potičući je. Pazio je da je ne gura, premda su mu tijelo i um vikali da uroni dublje u nju. Podijelila je svaki dio sebe. Znao je da joj nije bilo lako ovo inicirati. Uživao je u tome, u svakom osjećaju. Umirio je ruku i nježno joj stisnuo potiljak, a onda ponovno kliznuo kroz kosu prema čelu. Obožavao je osjećaj njezine kose oko prstiju. Još više je želio njezinu kožu. Dublje ga je uvukla u usta, a on je zatvorio oči i stavio joj ruku na vrat. Zadrhtala je kad ju je pogladio ispod uha. Zadržao se na tom mjestu, a kad je ponovno spustila glavu da ga uzme duboko, prešao joj je prstima oko udubine na vratu i prema ključnoj kosti. Grudi su joj se njihale nadohvat njegove ruke. Ogrtač joj se rastvorio i vidio je primaljive nabrekline. Želio je staviti dlanove na mekano meso i palcem protrljati bradavicu, osjetiti kako se ukruti i iskoči pod njegovom jagodicom. Ali nije želio uzeti od nje više nego što je bila spremna dati pa se zadovoljio dodirivanjem njezina vrata i gledanjem kako joj se grlo pomiče dok mu ponovno guta kurac. Vrhunac se približavao i premda je želio taj užitak, želio je i živjeti u trenutku. Nije želio da završi tako brzo. Dodirnuo joj je čeljust i ona se odmah umirila. Okrenula se, izvadila ga iz usta i pogledala ga s nježnim sjajem u očima. “Da prestanem?” “Ma kakvi.” Nije mogao obuzdati eksplozivno odbijanje, a onda je želio nadopuniti svoju izjavu. “Samo nakratko. Prebrzo je. Predobro je da bi završilo tako brzo.”

~ 145 ~


Usne su joj se izvile prema gore u senzualnom osmijehu žene koja je znala da ugađa svome muškarcu. Gladila ga je rukom, trljala ga gore-dolje sporim, ritmičkim pokretima, i dalje ga gledajući. “Niže”, rekao je hrapavim glasom. “Dodirni me niže. Omotaj prste oko mene, dušo. Želim te svuda.” Zastenjao je kad je otklizala rukom sve do korijena, a onda je premjestila niže na jaja. Držala ih je na dlanu i nježno ih stisnula pa prešla prstima po njima. “Ustima”, šapnuo je. “Radi to dok ti je u ustima.” Kad je ponovno pognula glavu, kosa joj je pala poput zastora. Odgurnuo ju je jer je želio gledati kako mu zatvara usta oko kite. Dok mu je rukom masirala i vrtjela jaja, mokrim mu je usnama klizila cijelom duljinom kite i čvrsto je stisnula. Dah mu je pobjegao u jednom dugom siktanju i svaki mu se mišić u tijelu napeo. Pritisak je bio bolan jer su se njegovi natučeni mišići bunili, ali poticao ju je da nastavi ne želeći si uskratiti užitak njezinih usta. “Blizu sam”, upozorio ju je. “Možeš završiti rukom ako ne želiš da ti svršim u usta.” Tiho je zaprela duboko u grlu i cijeloga ga uvukla u sebe. Lupio je o dno njezina nepca i osjetio kad je progutala - kao da ga poziva. O Bože, neće izdržati. Poput svile, senzualno je klizila njegovom kitom i erotično ga trljala jezikom po donjoj strani. Ubrzala je i pojačala pritisak dok nije gotovo poludio od rastućeg uzbuđenja. “Sarah.” Njezino mu je ime pobjeglo s usana točno u trenutku kad je orgazam proključao i prelio se iz njega. Vatra mu je prohujala preponama i pojurila venama poput žive. Izlio joj se u grlo, a onda se topla tekućina razlila po njezinim ustima i preko njegove kite. Progutala je i nastavila kliziti niz njega, uzimajući ga i držeći ga kao da uživa u svakom centimetru. Nikad nije osjetio ništa tako dobro. Lebdio je, slobodan od boli, slobodan od svega osim nje. Blagim sisanjem nježno je izvukla posljednje kapljice njegova olakšanja, a onda ga je oprezno izvadila iz usta i, okrenuta prema njemu, spustila obraz na njegovo bedro i povukla mu ruku od bedra prema trbuhu. Nasmiješila mu se, očiju nježnih i zadovoljnih. Provukao joj je prste kroz kosu i milovao je po glavi. “Bilo je nevjerojatno”, šapnuo je. “Nije te boljelo?” U njezinu je glasu bilo zabrinutosti i dok ga je to pitala, kliznula je dlanom po modricama kao da ih može izbrisati svojim dodirom. “Obećajem ti da nisam osjećao ništa osim užitka nakon što sam ti ušao u usta.” Ponovno se nasmiješila. “Drago mi je. Htjela sam ti bar nakratko ublažiti bol.” “Napravila si i više od toga”, nježno je rekao. “Dala si mi nešto jako posebno. Nemoj misliti da ću zaboraviti.” Obrazi su joj se ljupko zarumenjeli i pogladio ju je po sljepoočnici. “Idemo jesti”, predložio je. “Pretpostavljam da si pregladnjela, a obećao sam ti njam njamove s karamelom.” Ispreplela je prste s njegovima i stisnula ih. “Ispunio si sva svoja obećanja, Garrette.”

~ 146 ~


32. POGLAVLJE

VEČERA je bila zabavna. Sarah nije znala je li to zbog olakšanja što je živa i što je na sigurnom ih je naprosto uživala u Garrettovu društvu. Ona je bila zadužena za jelo od tri vrste mesa, a Garrett je pravio karamel desert. “Čini mi se da si ti dobio lakši zadatak”, rekla je i pomirisala karamel koji je Garrett miješao. “Ovo je delikatan posao”, branio se Garrett. Sarah je na to samo otpuhnula. Otvorila je pećnicu i bacila oko na pileća prsa i svinjske kotlete. “Ja sam uskoro gotova. A ti?” Umjesto odgovora, skinuo je lončić sa štednjaka i odnio ga do kalupa za pitu, u kojem je već napravio podlogu od graham keksa. Pažljivo je ulio karamel, a lonac je odložio u sudoper. “Mora se ohladiti prije nego što ga prelijem čokoladom pa možemo prvo večerati”, rekao je. Postavili su stol, a Garrett je izvadio hranu na tanjure. Kad su konačno sjeli, Sarah je osjetila da joj kruli u želucu. Umirala je od gladi! Jela je, ali pogled joj je neprestano lutao prema Garrettu. Dok su bili zatočeni, priznala si je da ga voli. Pitala se je li to možda bila samo emocionalna reakcija na pomisao da će umrijeti u toj rupetini. Ali sada, gledajući u njega, shvatila je da se njezini osjećaji prema njemu ne mogu tako lako objasniti. Te su joj riječi plesale na vrhu jezika i žudile za oslobođenjem, ali bila je duboko svjesna činjenice da je ona Garrettu bila samo posao. Radio je za njezinog brata. Brata koji se prema njoj odnosio vrlo zaštitnički. Da, reći će mu. Ali možda ne odmah. Uvijek joj je bilo smiješno kako neki čekaju pravi trenutak da nekome kažu da ga vole. Zar nije svaki trenutak bio dobar za tako nešto? Ali sada je shvatila da to baš nije jednostavno. Zaista je bilo teško tako ogoliti dušu, staviti se u ranjiv položaj. To drugoj osobi daje moć nad tobom. “O čemu razmišljaš?” upitao je Garrett. Prenula se iz misli i nasmiješila se. “Razmišljam kako sam spremna za njam njam.” “Odmah ću rastopiti čokoladu i preliti je preko karamela. Neka stoji još pola sata u hladnjaku da se malo stisne i onda možemo navaliti.” Gledala je za njim dok je odlazio prema kuhinji. Iako mu je držanje sada bilo manje ukočeno, još se moglo vidjeti da ga boli dok hoda. Ali Garrett nije bio tip muškarca koji je predugo mislio o bolovima. Njemu je sve to bila samo mala nezgoda. Uhvatio je njezin pogled i nasmiješio se. Ostala je bez daha. Srce joj je brže zakucalo. Pomislila je kako će joj iskočiti iz prsa. Garrettov pogled bio je pun senzualnog obećanja. Ugrizla se za donju usnicu i zadrhtala. Bilo je još puno toga što mu mora reći. A bilo bi dobro da to učini prije nego što se upuste u seksualnu vezu. Prošli su je trnci od glave od pete. Zadovoljno se smiješila. Seksualna veza. Zamišljala je seksualnu vezu s Garrettom. Došlo joj je da ustane, pobjedonosno stisne šaku i usklikne to! Ono što su učinili Allen i Stanley Cross nije imalo nikakve veze s privlačnošću, čak ni sa seksom. To je imalo veze s moći i njihovom željom da nametnu svoju volju nekom slabijem od sebe. Allen ju je silovao naprosto zato što je to mogao, a ne zbog toga što ga je obuzela strast. A Garrett ju je želio. Žudio je za njom. Ali suzdržavao se jer se bojao da će je preplašiti. To ju je raznježilo i zbog toga ga je željela još više. Gledala ga je kako stavlja desert u hladnjak. Kad se vratio za stol, dah joj je zastao u grlu.

~ 147 ~


“I? Što ćemo raditi ovih pola sata?” upitala je. “Čuj, ono što ja želim raditi traje puno duže od pola sata.” O, Bože. Upravo su joj podivljali hormoni. “Možda možemo samo razgovarati” rekla je tiho. Htjela mu je još puno toga reći. Bolje je da to bude prije nego što se zanese i raspameti toliko da više neće znati ni kako se zove, a kamoli što drugo. Primaknuo joj se bliže. Stavio je ruku na njezin obraz, pomilovao joj jagodicu, a zatim je zavukao prste u njezinu kosu. “O čemu bi htjela razgovarati?” Duboko je udahnula. “Moram ti nešto reći.” Zabrinuto ju je pogledao, ali ruku je i dalje držao na njezinom licu. “Dobro. Slušam.” Sarah je pogledala oko sebe. Nije vidjela ni Rija ni njegove ljude otkad su došli ovamo, ali nije se mogla otarasiti nelagode i straha da bi ih netko mogao čuti. “Možemo li otići u sobu? Osobne je prirode.” Garretovo je lice poprimilo još zabrinutiji izraz, ali se bez pitanja okrenuo, primio je za ruku i nježno je poveo prema spavaćoj sobi. Kad su ušli, zatvorio je vrata i okrenuo se prema njoj. “Kamo god je tebi ugodno.” “Sjedni”, rekla je. “Na krevet. Radije bih da ne stojiš i ne gledaš me s te svoje visine. Ovo mi je... teško.” Garrett se okrenuo prema krevetu, ali je isprepleo svoje prste s njezinima i privukao je k sebi. Sjeo je na rub kreveta i namjestio Saru između svojih nogu. Držao ju je za ruke i zagledao joj se u oči. A zatim joj je lagano stisnuo ruke. Bio je to mali znak podrške, ali beskrajno joj je značio. “Ovo čak nisam rekla ni Marcusu”, priznala je. “Nisam mogla. Poludio bi. Bilo je dovoljno strašno što sam rekla da me Allen silovao. Bilo bi mi preveliko poniženje ispričati i ostalo.” Garrett se smrknuo. “Ostalo? Hoćeš reći da ima još?” Polako je kimnula, a suze su joj navirale na oči. Duboko je udahnula kako bi se primirila i zatvorila je oči da otjera suze. “Reci mi”, kazao je nježno. “Moraš to znati. Trebala sam ti reći čim si ti meni rekao da je Stanley Cross unajmio nekog da me nađe. Ali bilo me je previše sram.” Garrett ju je nježno trljao po zapešću i nije skidao pogled s nje. “On... Bio je ondje. One noći kad me Allen silovao. On je... pomagao.” Garrett je stisnuo zube, a nosnice su mu se širile od bijesa. Sarah je osjetila kako ubrzano diše i vidjela kako stišće vilicu. “Zar te i taj kurvin sin silovao?” Sarah je zatvorila oči i odmahnula glavom. “Ne. Zapravo da, ali ne fizički. Nije bilo penetracije, ali kao da jest. On je gledao Allena i smijao se. A zatim mi je držao ruke da Allen može dovršiti započeto. Kad je Allen završio, Stanley je pljunuo na mene i rekao Allenu da zaposli novu asistenticu jer ova koju ima više nije izazov.” Garrett je dugo i žestoko psovao sebi u bradu i čvrsto je stiskao njezine ruke. “One noći kad je Marcus ubio Allena, kad sam ja pobjegla iz zgrade, Stanley je bio tamo. Zaustavio me kad sam izašla iz dizala. Pitao me što tamo radim. Znam da je pomislio ili da sam ja ubila Allena ili da sam vidjela tko jest. Ali znam i to da nije htio da itko sazna što su mi Allen i on učinili.” Drhtala je u Garrettovim rukama dok je izgovarala te bolne riječi. “Znam da sam ti trebala prije reći”, rekla je tiho. “Trebala sam ti reći čim sam saznala da te je Marcus poslao da me zaštitiš. Tebi je trebala ta informacija. Uvjerena sam da je osoba koja je

~ 148 ~


provalila u moju kolibu na otoku bio netko koga je Stanley poslao da me ubije. Zbog toga sam otišla i zbog toga sam na kraju prihvatila Marcusovu pomoć.” “Dođi”, rekao je Garrett nježno i privukao k sebi u svoje naručje. Obavijao ju je rukama i snažno grlio. Ali to mu nije bilo dovoljno. Nježno ju je povukao da mu sjedne u krilo i privio je uz svoja prsa. Nekoliko trenutaka samo ju je tako držao i nježno je ljubio u kosu. Napetost mu je strujala cijelim tijelom. Sarah je mogla osjetiti kako mu se trzaju mišići i bila je svjesna koliko se bori da održi ljutnju pod kontrolom. “Dat ću sve od sebe da te zaštitim, Sarah. Moraš u to vjerovati.” Malo se odmaknuo i pridigao joj bradu kako bi ga pogledala u oči. “Moraš vjerovati i u to da mi nisi samo posao. Ovo je za mene osobno. Vrlo mi je stalo do tebe. Između nas postoji povezanost. Povezanost koju ne mogu objasniti. Ali ni ne želim je objašnjavati. A ljude do kojih mi je stalo štitim svojim životom.” Nije više ništa vidjela od suza koje su joj zamaglile pogled. Garrett je primaknuo svoje lice njenom, a srce joj je na to poskočilo i počelo divlje udarati. Stavila je svoju drhtavu ruku na njegov obraz i prstima pratila trag njegove jagodice. “Ubit ću svakoga tko te pokuša povrijediti. I vjeruj, ako ne vjeruješ ni u što drugo, da će Stanley Cross požaliti što je u tome sudjelovao.” Zadrhtala je zbog snage koju je osjetila u njegovu glasu. Vjerovala mu je. U Garrettovim očima nije bilo ničeg osim istine. Priljubila je svoje čelo uz njegovo. Usnice su im bile tako blizu da mu je mogla osjetiti dah. Suza joj je potekla niz obraz i zatvorila je oči. Garrettovi topli poljupci brisali su mokri trag s njezina obraza. Bio je toliko nježan da je jedva disala od emocija koje su je preplavile. “Žao mi je što ti se to dogodilo, Sarah”, rekao je glasom u kojem su se mogli razaznati isti osjećaji koji su i nju stezali u grlu. “Toliko mi je žao. Da mogu, sve bih to izbrisao.” Primaknula je svoje usnice njegovima. “Ali ti to možeš popraviti”, šapnula je. “Jesi li sigurna?” Kimnula je. “Trebam te, Garrette. Samo tebe. Ne bojim se. Uz tebe se osjećam tako snažno.” Primio ju je za lice i ljubio, dugo i nježno, a njegov je jezik istraživao dubine njezinih usta. Uzdahnula je i topila mu se u zagrljaju. Pustila je da se njegova toplina uvuče u sve njezine pore. Kad se odmaknuo, u njegovim je očima ugledala nešto što ju je iznenadilo. Izgledao je... nesiguran. Gledao ju je nježno, ali je oklijevao. “Što nije u redu?” upitala je. “Bojim se.” Začuđeno ga je pogledala. “Bojiš se? Čega?” Dodirnuo je njezine pune usnice i prstom je pratio njihov trag. “Bojim se da ću učiniti nešto krivo. Bojim se da ću te ozlijediti. Da ću te uplašiti. Sarah, umro bih kad bih učinio nešto što bi ti vratilo sjećanja na tu noć. Dao bih sve na svijetu kad bih mogao učiniti da ti bude lijepo.” Sarah se nasmiješila i na trenutak nije mogla disati. Peckalo ju je u nosu i stvorila joj se knedla u grlu od emocija. “Moći ćeš. Oh, Garrette, bit ćeš savršen.” Omotala je ruke oko njegovih ramena i čvrsto ga zagrlila. Prislonila je lice uz njegov vrat i udisala mu miris, a on je rukama kružio njenim tijelom te ju zagrlio jednako snažno kao ona njega. Zatim je poljupcima zasuo njezin vrat i usnicama klizio sve do ramena. Već se dugo nije osjećala toliko slobodna. Činilo se kao da se nešto u njoj otvorilo, a sve što je nakupljala u sebi sada je izlazilo i poput mjehurića nestajalo u zraku. Pažljivo se odmaknula i ustala iz njegova krila. Bilo joj je važno da mu bude jednaka dok vode ljubav. Oh, nije nimalo sumnjala u to da će Garrett biti iznimno nježan. Ali nije htjela biti slabašna curica kojoj neprestano treba ugađati.

~ 149 ~


Bila je normalna, zdrava žena. Nije joj prvi put da vodi ljubav. Strast joj nije bila nešto nepoznato. Ona to može. Ne skidajući pogled s Garrettovih dubokih, plavih očiju, počela se razodijevati. Opušteno. Bez žurbe. Skidala je komad po komad odjeće i puštala neka padne na pod, prateći pritom kako raste Garrettova želja. Njegove su oči već plamtjele. Bilo je čudo što se nije cijela rastopila pred njegovim pogledom. Promatrao ju je kao što vuk promatra svoj plijen; njegov je pogled klizio njezinim tijelom poput kista koji razmazuje boje strasti. Konačno je spustila gaćice. Pale su joj na stopala. A zatim je skinula naramenice grudnjaka i pokazala grudi. Sekundu kasnije odbacila je grudnjak i stajala je pred njim posve gola. Drhtala je, ali ne zbog straha, nikad zbog straha. “Znaš li uopće koliko si lijepa?” upitao je hrapavim glasom. “U ovom trenu znam”, šapnula je. “Dok me tako gledaš, osjećam se kao najljepša, najpoželjnija žena na svijetu.” “I trebaš se tako osjećati.” Kao što je i ona maloprije činila, Garrett je ustao i polako se razodijevao. Traperice su pale na pod, a on je stajao u boksericama. Tkanina mu se pripijala uz stražnjicu i međunožje i ocrtavala savršenu ljepotu njegove građe. Sarahin je pogled pao na erekciju koja se probijala iz bokserica. Garrett je svukao je majicu preko glave, a mišići njegovih ramena i prsa zatalasali su se kad je podigao i spustio ruke. Nije se više mogla svladati. Morala ga je dodirnuti. Stavila je dlanove na ta snažna prsa i klizila mu prema ramenima. Garrett je zadrhtao, a disanje mu je bilo hrapavo i otežano; kao da se dah jedva probijao iz njegovih prsa. Njegova ju je reakcija iznenadila, ali kad mu je pogledala u oči, vidjela je istu očajničku potrebu koja je kolala i njezinim tijelom. Prišla mu je još bliže i osjetila kako je obavija njegova toplina. Prvi dodir njegove kože s njezinom bio je poput električnog šoka. Bio je gipak i mišićav, grub i dlakav. Poželjela je trljati se o njega, poput mačke. “Ubijaš me, malena”, rekao je promuklo. “Bože, pomozi, doista me ubijaš.” Nasmiješila se i posegnula za njegovim boksericama. Garrett je uvukao dah kad mu ih je počela svlačiti preko bedara. Iskočila mu je kita i dodirivala je meku kožu Sarahina trbuha. Sarah je bacila bokserice, ne gledajući kamo će odletjeti. Samo ga je htjela dodirivati. Njome je ovladala nemirna, goruća potreba. Vrhovima prstiju klizila je njegovim bokovima i zadovoljno se smiješila kad je on na to zadrhtao. Prešla je zatim na njegova prsa i spuštala se sve niže. “Kvragu”, promrmljao je Garrett i maknuo joj ruke dalje od svog kurca. “Ako samo puhneš u mene, svršit ću i bit će mi toliko neugodno da mi se više neće moći dignuti.” Nasmijala se i učinila korak unatrag tako da ga može gledati, cijelog ga gledati. Bio je prelijep. Primjerak savršenog muškarca. Snažan. Sirov. Moćan. Ratnik u svakom smislu riječi. Kod njega nije bilo ničeg blagog. Sarah se činilo da na tom tijelu nema nijedne mekane točke. Željela je njegove ruke na sebi, više od ičega na svijetu. “Dodirni me”, rekla je s čežnjom. “Želim te osjetiti.” Primio ju je nježno za vrat, a potom za lice. Spustio je glavu i poljubio je strastveno i brzo, a ona je načas prestala disati. Njegove su usne bile toliko nježne, ali uporne. Toplim jezikom lizao joj je usnice, a njoj su trnci prolazili cijelim tijelom. Ispitivao je njezin okus, kao da je ona kakva delicija koju je odlučio kušati. I kao da ga je nešto mamilo, jezikom je prodirao dublje, želio je još. Sarah je odgovarala na njegov zahtjev i svojim je jezikom trljala njegov. Osjetila je dašak karamela, što je bio dokaz da je potajno kušao desert dok ga je pripremao. Nježno je sisao njezinu donju usnicu i lagano je povukao, a potom je opet uronio u njena usta. Nakon toga grickao joj je gornju usnicu, sve do njezinih kuteva koje je na kraju obasuo sitnim poljupcima. Ustima je klizio niže, niz njezinu vilicu i ostavljao trag sve do uha. ~ 150 ~


Osjetila je njegov dah na školjci svog uha dok joj je grickao resicu. “Želim te grickati cijelu noć”, rekao je hrapavim, promuklim glasom. “Ići ću polako. Želim da sve bude savršeno. Savršeno. Sad, kad si konačno moja, ljubit ću svaki centimetar tvog tijela. Želim te dodirivati, istraživati tvoje okuse i voljeti te sve dok u svom srcu ne budeš znala da te nikad neću povrijediti.” Sarah je pomislila da će je izdati noge. A Garrett ju je baš u tom trenu podigao u naručje. Okrenuo se i nježno je položio na krevet. Nadvio se nad njom i gledao ju je, kao da je kakva gozba na koju se sprema navaliti. Pogled mu je bio prikovan uz nju, činilo se kao da je opijen njome. Samo njome. Bio je to poseban, moćan osjećaj koji je odašiljao valove uzbuđenja cijelim njezinim tijelom. Madrac je lagano utonuo pod Garrettovim tijelom kad je i on legao na krevet. U početku mu je bilo dovoljno samo to što je dodiruje. Kao što je i tražila. Njegov je dodir bio tako divan. Da, bila je u pravu. Te ruke nisu bile meke, to je znala i otprije. Ali klizile su njezinim tijelom na način pun poštovanja i divljenja i zbog toga se osjećala kao božica kojoj se odaje počast. Nagnuo se nad nju i zagledao joj se duboko u oči. “Ako u bilo kojem trenutku učinim nešto što ti ne odgovara, reci mi. Odmah ću prestati.” Došlo joj je da zaplače. Ali ne zbog toga što je bila tužna. Ili zato što se bojala. Htjela je zaplakati jer se uz njega osjećala toliko zaštićenom i... voljenom. Bila je to vrlo ugodna promjena nakon straha i srama, nakon tjeskobe. “Obećaj mi.” “Obećajem” prošaptala je. “A sad me poljubi.” Tijelo mu se privilo uz njezino i njegove su usnice zarobile njezine u strastven, požudan poljubac. Grudi su joj dodirivale njegova prsa, a pritom su joj njegove malje draškale bradavice, sve dok se nisu ukrutile. Prstima joj je istraživao tijelo, tabao puteve preko njezinih oblina, klizio niz bedra, a potom krenuo natrag, prema ramenu, da bi joj na kraju mrsio kosu. Njegovi pokreti nisu odavali nestrpljivost. Nije bilo žurbe - ali po drhtanju njegova tijela mogla je jasno vidjeti koliko se bori održati kontrolu nad samim sobom. Ispustila je uzdah čistog oduševljenja, a on je taj uzdah progutao kad je opet priljubio svoje usnice uz njezine. Željela ga je. I ne samo to. Trebala ga je. Htjela je sve. Cijelo njegovo tijelo. Njegov dodir. Njegovu nježnost. Njegovu ljubav. Pomaknuo se tako da mu je kurac počivao na njezinoj zdjelici. Pulsirao joj je uz kožu, tako tvrd, ali gladak poput satena. Ali Garrett se još nije micao; nije namjeravao završiti priču tako brzo. Spustio se opet na nju i ljubio joj vrat. Draškao joj je osjetljivi dio ispod uha i grickao vrat. Tisuće trnaca prostrujilo je Sarahinin tijelom. Mekani poljupci jezikom milovali su joj kožu i spuštali se prema grudima. Zadržala je dah i čekala da joj njegove usnice okruže bradavicu, ali on ju je nastavio dražiti i posvetio se cijeloj dojci. Stenjala je od užitka i nestrpljenja. Konačno je jezikom okružio areolu i zaustavio se na bradavici koja je bolno žudjela za dodirom. Propupala je i ukrutila se, nestrpljiva. On je lizao i kružio oko tog vrška, a potom se opet vratio na njega. Primio ga je među usnice i sisao, držeći ga lagano zubima. Sarah se stala izvijati i zgrabila je Garretta za ramena. Morala se za nešto uhvatiti, morala je nekamo zariti svoje prste i stenjanjem razbijati tišinu. Garrett se nasmiješio uz njenu sisu, a zatim se odmaknuo i zagledao joj se u oči. “Ne znam baš s riječima”, priznao je pomalo nesigurno. “Osjećam se kao da bih trebao recitirati poeziju ili reći baš ono što treba. Tako si lijepa i to što mi se tako predaješ... ne znam što bih rekao.” Sarah se još više topila pod njegovim pogledom. Pustila je da se sva njezina ljubav pretoči u osmijeh, a zatim je podigla ruku i pomilovala mu obraz. “Način na koji me gledaš, na koji me dodiruješ, govori mi više nego bi riječi ikad mogle.” ~ 151 ~


Opet ju je poljubio, ovaj put snažnije. Ostala je bez daha. Ljubio ju je sve dok je nije obuzela divlja, bolna potreba. Željela je još više. Još puno više. Kliznuo joj je niz tijelo, usnicama dodirnuo grudi, zatim trbuh. Zastao je na njezinu međunožju i nježno poljubio točno iznad mjesta gdje su rasle dlačice. Zadrhtala je i duboko udahnula, a potom se izvila i raširila noge kao da ga nesvjesno poziva. Kad joj se namjestio između nogu, opet je zaustavila dah i gledala kako se njegova tamnokosa glava spušta sve niže. Konačno je osjetila njegov topli dah na klitorisu. A zatim ju je liznuo. Bio je to tek kratak dodir jezikom, ali njezini su se bokovi odmah zaljuljali. Koljena su joj neobuzdano drhtala, a šake je stiskala čvrsto uz tijelo. Nježno joj je razmaknuo stidne usne i lizao meko tkivo sve do njena ulaza. Kružio je njime polaganim ritmom, dražio, a potom lizao natrag sve do klitorisa. Na trenutak se odmaknuo i igrao se nabubrelim vrškom služeći se prstima. Izluđivao ju je. Kako da idu polako kad ona pada u nesvijest od samo jednog njegovog dodira? Priljubio je usnice tamo gdje su maloprije bili njegovi prsti i sisao dok se nije počela grčevito izvijati. “Garrette.” Njegovo ime otelo se s njezinih usana u obliku nježnog preklinjanja, iako nije bila sigurno za što preklinje. “Jesi li dobro?” upitao ju je i pridigao glavu. “Oh, da”, rekla je u jednom dahu. Spustio je opet glavu na njezino međunožje, ali ovaj put dirao ju je i prstom. Kad je ponovo stavio klitoris u usta, gurnuo je prst u njezin otvor. Munje su sijevnule njezinim venama. Orgazam je bio snažan i eksplozivan. Garrettova usta primila su je snažnije i ona je svršavala u valovima koji su jedan za drugim tresli njezino tijelo. Proteklo je nekoliko trenutaka prije nego je postala svjesna da Garrett više nije među njezinim nogama. Ležao je pokraj nje i lijeno je promatrao. Na licu je imao samozadovoljan smiješak. “Dobrodošla natrag.” Protegnula se, a zatim se okrenula prema njemu i protrljala uz njegovo toplo tijelo. Uzdahnula je i prislonila lice na njegovo rame. “Dobro si?” “Mmm.” Lagano se nasmijao, podigao pramen njezine kose i pustio da mu klizne niz prste. “Još nismo završili. Nismo ni blizu završetka.” “Volim to čuti.” Primio ju je obraz i nježno ljubio. Kad se pomaknuo, osjetila je njegov tvrd kurac kako gori uz njezin trbuh. “Pretpostavljam da nemaš kondome u svojoj vojničkoj opremi.” Zabacio je glavu unatrag i nasmijao se. “Vojničkoj opremi?” Slegnula je ramenima. “Kako god to zovete. Zar niste vi marinci spremni na sve?” “Oh da, redovito tijekom misije zastanemo radi jebanja”, rekao je u šali. Zahihotala se i lagano ga udarila u trbuh. “Pametnjakoviću.” “Imam dva. Morat ćemo ih dobro iskoristiti.” “Mislim da nam to neće biti problem.” “I ja mislim”, promrmljao je. Zgrabio ju je opet i legao na nju. Krenuo je ispočetka, tražeći njezine reakcije, potpirujući vatru u njoj. Najprije ju je neobuzdano ljubio, a zatim joj je lizao cijelo tijelo dok nije dahtala i drhtala od glave do pete. “Ne miči se”, rekao je i kliznuo s nje. Pogledala je sa strane i vidjela kako kopa po svojim trapericama. Trenutak kasnije opet je bio na njoj i milovao je po kosi. “Gdje smo ono stali?” Sarah se odvažila i primila ga za kitu na kojoj je već bio kondom. Vodila ju je k svom ulazu i oboje su umalo ostali bez daha kad ga je njezina toplina okružila. ~ 152 ~


“Ovdje.” “Sviđa mi se ovdje”, rekao je promuklo. “I meni.” Spustio se na laktove i prodirao dublje u nju, beskrajno strpljivo i pažljivo. “Zaustavi me ako te boli.” Umjesto odgovora, Sarah je raširila noge, omotala ih oko njegova struka i podigla bokove. Zbog tog pokreta Garret je kliznuo još dublje i ona je uzdahnula. Izvijala se pod njim, a osjećaj je bio božanstven. “Još malo.” “Mmmm.” Gurnuo ga je još tih nekoliko centimetara, a Sarah je razrogačila oči od divnog osjećaja ispunjenosti. Uska, tako je bila uska. Grlila mu je kurac. Tijelo joj se grčilo od silne potrebe za njim, a pica joj je pulsirala i stezala se njegovom dužinom. “Reci da si sa mnom, Sarah. Ne mogu se više kontrolirati.” Te su riječi sišle s Garrettovih usana u jednom, nestrpljivom dahu. Znoj mu je orosio čelo i stiskao je zube od muke. Njezini prsti milovali su mu ruke, klizili ramenima i konačno se zaustavili na njegovu vratu. “S tobom sam, Garrette. Do kraja. Pusti se. Nećeš me ozlijediti. Želim ovo. Želim tebe.” Zastenjao je. Malo ga je izvukao i gurnuo ga opet u nju. Zastao je opet, ali tek na sekundu. Opet je gurnuo. I opet. Cijelo ju je vrijeme gledao kako bi bio siguran, a ona, da bi ga umirila, pustila je da je ponese užitak i vine u oblake. Zatvorila je oči, zabacila u glavu i slušala erotičan zvuk udaranja njegovih bokova u stražnji dio njezinih bedara. “Reci mi što trebaš”, rekao je dašćući. “Hoću da opet svršiš.” “Samo nemoj stati”, rekla je kroz zube. “Molim te, nemoj stati.” Garrett nije bio jedini koji je gubio kontrolu. I ona je već bila na rubu orgazma, ovaj put još jačeg, još eksplozivnijeg od onog prvog. Izvijala se prema njemu, a nogama ga je obavijala tako čvrsto da ju je tijelo boljelo. Zabijao ga je jače, ali cijelo ju je vrijeme gledao i nježno joj milovao obraz. Tijelo mu se najednom napelo i zatvorio je oči. Znala je da je blizu i htjela je da svrši zajedno s njom. “Jače”, šapnula je. Promukli zvuk oteo mu se iz grla i popustio je. Gurnuo se snažno u njezino tijelo. Još jednom. I još jednom. Ona je izvikivala njegovo ime i čvrsto ga držala za ramena. I on je izgovarao njeno ime, hrapavim i isprekidanim tonom. Njezin je orgazam eksplodirao poput balona kojeg je netko previše napuhao. Nije mogla disati. Nije mogla misliti. Nije bila svjesna ničeg osim opojne ekstaze koja je strujila njezinim tijelom. A uz sve to, Garrett ju je privijao čvrsto uza se. Izgovarao je njezino ime. Šaputao je nježne riječi koje su umirivale njezina podivljala osjetila. Disala je prebrzo. Jarke mrlje zamaglile su joj vid i morala je zatvoriti oči. Topila se pod Garrettovim tijelom. Osjećala se kao da je u bestežinskom stanju. Samo je mirno ležala, a on se spustio na nju. Prsa su mu se nadimala uz njena; i on je pokušavao doći do daha. Osjetila je znoj na njegovom čelu kad je prislonio svoju glavu uz njezinu. “Nikad nisam vidio ženu da ovako svršava”, rekao je Garrett. “Da nisam ovako umorna, možda bih se uvrijedila”, promrmljala je Sarah. Nasmijao se. “To nije bila uvreda. U ovom trenutku osjećam se kao gospodar svijeta. Nemaš pojma kakav je to ego trip za čovjeka kad mu žena ovako reagira u seksu.” “Sad ćeš mi se uobraziti.” Nacerio se i poljubio je u vrh nosa. “Oh, da. Bogami hoću.” A zatim se uozbiljio. “Dobro si?”

~ 153 ~


“Oh, da. Nikad bolje.” Pridigao se i okrenuo joj leda dok je skidao kondom. Trenutak kasnije ležao je opet pokraj nje i grlio je, a ona se privijala uz njega i naslonila mu glavu na rame. Nakon nekog vremena Garrett se okrenuo na leđa i povukao Sarah na sebe. Posesivno ju je držao i milovao joj ruku dok je njihovo tiho disanje ispunjavalo cijelu sobu. “Oprosti što ti nisam ranije rekla za Stanleyja”, rekla je. “To je bilo glupo od mene, pogotovo zato što me progonio. Ali nisam htjela da itko zna što se dogodilo.” Garrett je pridigao glavu i poljubio je u sljepoočnicu. “Mislim da ga mrzim više nego Allena. Nije li to smiješno? Nije me Stanley silovao. To je učinio Allen. Ali Stanley je bio tamo i cerio se čitavo vrijeme. Molila sam ga da mi pomogne, ali on je samo stajao i gledao me kao da nisam vrijedna njegove pomoći, kao da zaslužujem da me se iskoristi. Uvijek ću ga mrziti zbog toga. Mrzit ću ga zato što je bio tamo. Zato što je dopustio Allenu da to učini.” Garrett ju je snažnije zagrlio. “Neće se izvući, Sarah. Kunem ti se da neće.” Njegovo ju je obećanje tješilo iako je sumnjala u to da će Garrett ikad imati priliku susresti se sa Stanleyjem Crossom. Protegnula je noge i ispreplela ih s njegovim. Svojim je stopalom trljala njegove dlakave listove, a rukom mu je milovala prsa. “Hvala ti što si ovu večer učinio tako posebnom.” Garrett ju je opet poljubio. “Varaš se, znaš.” Pridigla se i zbunjeno ga je pogledala. “Ti si ta koja je ovu večer učinila posebnom”, rekao je tiho. “Ti si zaista posebna, Sarah.” Spustila je glavu i priljubila svoje usnice uz njegove. “I ti si, Garrette.”

~ 154 ~


33. POGLAVLJE

IDUĆEG jutra Garrett je pričekao da Sarah ode u kupaonicu, a zatim je ustao i brzo se odjenuo. Htio je uhvatiti trenutak i razgovarati s Donovanom. Trebalo je prestati sa zafrkavanjem i privesti stvar kraju. Uzeo je satelitski telefon i izašao kroz vrata načinjena od armiranog, neprobojnog stakla na zatvorenu terasu apartmana. Prozori su bili zatamnjeni, a bila je to jedina soba u cijeloj kući s koje se pružao panoramski pogled na nizinu. Garrett se svejedno zavukao u kut i ostao u sjeni. Nazvao je Donovana. “Već ti nedostajemo?” lijeno je rastegnuo Donovan. “Vrijeme je”, rekao je Garrett tiho. “Pošalji Lattimeru e-mail. Pretvaraj se da si Sarah i dojavi mu. Ne zanima me što ćeš mu reći, samo ga dovedi ovamo. Javi Resnicku tako da bude spreman. Hoću da ovo bude gotovo što prije. Previše je toga u igri, a Stanley Cross je opasan i nepredvidiv. Želi ubiti Sarah.” “Brat Allena Crossa?” “Da, Allen Cross je kurvin sin koji je silovao Sarah, ali brat mu je bio ondje. Gledao je. Sudjelovao je u tome. Njegova priča kako je unajmio privatne istražitelje da ju pronađu jer mu ona može pomoći u otkrivanju bratova ubojice je čisto sranje. Želi je ukloniti kako mu ne bi mogla naštetiti.” “Kvragu”, promrmljao je Donovan. “Kakav šupak. Predlažem da nas dvojica odemo malo u lov kad završi ovo sranje s Lattimerom.” Garrett se zadovoljno smješkao. Kod Donovana je posebno volio to što je imao vrlo osoban osjećaj za pravdu kad je bila riječ o određenim vrstama zločina. “Što ćeš poduzeti u vezi sa Sarah? Vrlo je očito koliko ti ona znači.” “O tome ću ja brinuti” odvratio je mrzovoljno. “Poslat ću e-mail. Ti obavijesti Rija i drži oči otvorene. Moguće je da se Lattimer neće osobno pojaviti. Možda pošalje svoje ljude po nju.” Garrett je odmahnuo glavom. “Doći će on. Sarah mu je bitna. Ubio je Allena Crossa jer je naudio Sarah. Osobno je to učinio. Nije poslao nekog drugog, a mogao je, i to vrlo lako. Debelo je riskirao svojim dolaskom na teritorij Sjedinjenih Država. A put u Belize za njega je sitnica.” “Budi spreman, Garrette. Lattimer nije amater. On je nemilosrdni gad s vrlo izopačenim smislom za pravdu.” Garrett se prisjetio svog davnog sukoba s Lattimerom i boli što mu je zadao Lattimerov metak kad ga je ranio u nogu. “Ne govoriš mi ništa što već ne znam. Dugo ovo čekam, Donovane. Neću zajebati. I kaži Resnicku da mu je bolje da bude oprezan. Uleti li ovamo kao jebeni seronja, Rio i njegovi ljudi će morati učiniti iznimku. Ovo je naša predstava i Resnick mora igrati prema našim pravilima.” “Javit ću mu. Sigurno će biti u vezi.” Garrett je završio razgovor, a zatim je nazvao Rija da mu prenese vijesti. SARAH je zadovoljno pjevušila dok je postavljala tanjure za doručak. Stavila je na stol jaja i slaninu, a zatim je iz pećnice izvadila pleh s pecivom koje je proprimilo zlatnosmedu boju. Bilo je vrlo lako zaboraviti da se nalaze u nekoj nedođiji u Srednjoj Americi ili da su ona i Garrett još prije dva dana bili u strašnom zatočeništvu. Mir kakav dugo nije osjetila obavijao ju je poput toplog, ugodnog pokrivača. Bila je puna energije. I bila je puna nade za budućnost. ~ 155 ~


Samoj je sebi bila pomalo smiješna zbog tog vrtoglavog osjećaja koji ju je obuzeo. Ali bilo joj je zabavno i veselo i htjela je smijati se bez razloga, radi smijeha samoga. Nasmiješila se i stavila pleh s pecivom na kuhinjski šank, a kad je podigla pogled, shvatila je da Garrett stoji na drugoj strani kuhinje i gleda je svojim prodornim, plavim očima. “Čemu taj osmijeh?” upitao ju je dok se približavao. Slatki val uzbuđenja prošao joj je tijelom jer se sjetila prethodne noći. “Sretna sam.” Na trenutak se na Garrettovu licu mogao vidjeti tračak napetosti, ali zatim joj je prišao i privukao k sebi u naručje. Poljubio ju je u vrat. “Drago mi je da si sretna.” Podigla se na prste kako bi ga poljubila. “Hvala ti za ono sinoć. Hvala ti što si slušao. Što si me pustio da izbacim sve iz sebe, bez reakcija i bez osuđivanja.” Zagrlio ju je još snažnije te dugo i nježno ljubio; njegove su se usnice stopile s njezinima. “Neće ti više nauditi, Sarah. Nikad više.” “Jesi li javio Marcusu što se zbiva? Ne želim da se brine.” “On zna.” Zagledala se u njega. Stvarnost je polako pronalazila svoj put kroz silnu euforiju. Uvijek bude tako. Pomisao na Marcusa osvijestila je činjenicu da se cijeli njezin život okrenuo naopačke. Sarah je počinjala sve iznova, a Marcus je bio jedina osoba na koju se mogla osloniti za pomoć. Odmaknula se od Garretta i prebacila pecivo na pladanj, a potom ga odnijela na stol. Garrett je pošao za njom. Kad je htjela sjesti, čvrsto ju je primio za ruku. “Hej, što je bilo?” Uzdahnula je i sjela. Uzela je vilicu, nabola na nju malo jaja i prevrtala taj komadić po tanjuru. “Moj život je zbrka”, rekla je iskreno. “Ne znam što bih sama sa sobom. Predugo sam se morala boriti za opstanak. Živjela sam iz dana u dan i nikad nisam mislila ni na što osim na ono što se trenutno zbiva. Marcus bi najviše želio da se on brine za mene, da me smjesti nekamo gdje se neću više nikad morati brinuti ni o novcu ni o poslu, ali kakav je to život? To je postojanje, a ne življenje. U Boston se ne mogu vratiti. Ne bih ni htjela, pa čak i da Stanleyja Crossa sutra pregazi autobus.” “Ali pomisao je vrlo ugodna”, dodao je Garrett. Sarah se nasmiješila. “Da, priznajem da jest. Ali ne bih htjela da umre brzo. Htjela bih da se danima muči u strašnim bolovima.” “Volim kad postaneš tako okrutna.” “A znaš li ti što ja volim kod tebe?” rekla je i na taj način brzo promijenila temu. Iznenađeno ju je pogledao. “Moje nevjerojatno tijelo? Moju moć da ti pružam divne orgazme?” Sarah se smijala. “Osim toga.” “Pa reci.” “Nemoguće mi je biti tužna pokraj tebe jer točno znaš kako me nasmijati.” Garrett se uozbiljio. “Ne umanjujem težinu tvoje situacije, malena. Ako itko ima razloga biti ljut, to si ti.” Odmahnula je glavom. “Zaista tako mislim. Ništa se više ne čini tako strašnim kad sam pored tebe. Razmišljala sam što ću učiniti kad sve ovo završi. Ali tada sam shvatila da uopće ne bih imala priliku razmišljati o tome da nije bilo tebe, jer bila bih mrtva. A život... život je dragocjen, znaš? Čak i kad nije lijep, ipak je dobar.” “Taman kad pomislim kako sam te prokužio, ti učiniš ili kažeš nešto zbog čega shvatim da nisam još zagrebao ni površinu ispod koje se ti nalaziš.” Obrazi su joj se zarumenjeli zbog neskrivenog divljenja što ga je osjetila u njegovu glasu. “I ti si doista poseban, Garrette.” Garrett je stisnuo usnice i pogledao u svoj tanjur. Nabo je vilicom malo jaja i ubacio zalogaj u usta.

~ 156 ~


“Pričaj mi o tebi i Marcusu. Kažeš da si odrastala u domovima za nezbrinutu djecu, a on ti je polubrat. Čini se da se sad doista želi brinuti o tebi. Zašto niste odrastali zajedno?” Pitanje ju je zateklo nespremnu. Nekoliko je trenutaka samo sjedila, a vilica joj je zastala napol puta do usta. Spustila ju je natrag na tanjur i uslijedila je kratkotrajna tišina. “Marcus i ja imali smo istog oca. Nisam ga nikad upoznala, ali koliko sam čula o njemu, bio je pravi gad. Marcus ga je mrzio jer je njegovu majku varao s mojom kad joj je napravio dijete. Vjerojatno mu je to bio dovoljan razlog da mrzi i mene. Moja mama se nije znala brinuti o sebi. Išla je od muškarca do muškarca tražeći nekoga tko će o njoj skrbiti zato što nije imala nikakvu želju zaposliti se i biti odgovorna. Kad je zatrudnjela sa mnom, vjerojatno je mislila kako će biti zbrinuta. Ali problem je bio u tome što moj otac nije želio imati veze ni s njom ni sa mnom. Otjerao ju je bez ijednog novčića i zaprijetio da će je ubiti ako mu pokuša praviti probleme. Naravno, to je bila samo majčina strana priče, a ja sam bila još malena kad mi ju je ispričala, ali Marcus mi je potvrdio da je moja majka došla k mom ocu kad je zatrudnila i da ju je on izbacio.” “Čini se da je bio zajeban tip”, promrmljao je Garrett. “Mama je umrla kad mi je bilo osam i tada su me smjestili u dom za nezbrinutu djecu. To već znaš. Marcusa je uvijek pratio osjećaj krivnje jer je znao da ima polubrata ili polusestru, ali znao je i da me otac nikad ne bi prihvatio. Kad nam je otac umro, odlučio je potražiti me. I kad me pronašao, htio je dati mi svašta. Dom. Novac. Automobile. Ne znam je li si htio olakšati krivnju ili je zaista želio najbolje za mene. Meni se to nije svidjelo. Imala sam dobar posao. Ne bih se nikad obogatila, ali bila sam sretna. I iskreno, bilo mi je dovoljno znati da je Marcusu stalo i da me je potražio. Odjednom sam imala nekog, a bila sam sama od osme godine. I...” “I što?” upitao je Garrett kad je vidio da je odlutala. Lagano se namrštila. “Ne govorim ovo kako bih te uvrijedila jer znam da radiš za mog brata, ali znam da nije savršen. Mislim... mislim da je radio svakakve stvari. Loše stvari. A naš otac nije bio dobar čovjek. Dio mene ne želi to znati jer volim brata, i on mi je jedina obitelj. Osjećam krivnju jer zabijam glavu u pijesak, ali kad bih znala - kad bih uistinu znala - da je činio grozne stvari, to bi me slomilo.” Garrett je duboko udahnuo. Kvragu, koje sranje. Nije želio ništa reći na njezine riječi jer svaka bi riječ u ovome trenutku bila laž. “Ne mislim ništa loše o tebi”, rekla je brzo. “Hoću reći, znam da ti je ovo posao. Ti samo radiš za njega.” “Ti nisi samo posao, Sarah. Ako tako misliš, grdno se varaš. Jebe mi se za posao. Ono do čega mi je stalo si ti, a moj je zadatak pobrinuti se da ti se Cross više nikad ne približi.” Zarumenjela se, a pogled joj se smekšao. “Garrette, ima još nešto što ti želim reći. Nešto što sam ti htjela reći još onda kad smo bili zatočeni i kad sam se onako bojala. Mislila sam da tada nije bio pravi trenutak, a možda nije ni sada. Ja—” Garrett je razdraženo podigao pogled kad su Rio i Terrence ušli na stražnja vrata. Sarah je naglo ustala, rumenih obraza i šaka čvrsto stisnutih uz tijelo. Što li mu je htjela reći? “Dečki, želite li doručak?” upitala je. “Ima dovoljno, a mogu ispeći još jaja i slanine ako i ostali žele jesti.” Rio je upitno gledao prvo u namrštenog Garreta, a zatim u Saru. “Prekidamo vas u nečemu?” “Da.” “Ne”, rekla je Sarah. “Zaista. Samo smo jeli i razgovarali o sitnicama. Zašto nam se ne pridružite?” Nije im dala priliku da odgovore. Pojurila je prema hladnjaku i izvadila još jaja i slanine. Otvorila je novu vrećicu peciva i istresla ih na pladanj. “Baš ste odabrali trenutak”, promrmljao je Garrett kad su Rio i Terence sjeli.

~ 157 ~


Rio je pogledao prema Sarah. Bila je zauzeta miješanjem jaja u zdjeli. “Zvao je Donovan. Resnick šalje jednu od svojih ekipa. Ne sviđa mi se to, ali vjerojatno će nam dobro doći pojačanje. Lattimer ima svoja sredstva. Mislim da ne bi bilo loše pozvati i Steelea. Ne bismo smjeli podcijeniti Lattimera kad čitava stvar krene.” “Učini što misliš da je najbolje”, odvratio je Garrett. “Moj prioritet je Sarah. Tvoj je posao pobrinuti se da smo oboje sigurni. Ako moraš pozvati Steelea, onda ga pozovi.” Rio je kratko kimnuo. Prišla im je Sarah i donijela dva tanjura za njega i Terrencea. “A ostali?” upitala je. “Zar nisu gladni?” “Oni ne smiju napustiti svoje položaje”, objasnio joj je Rio. “Terrence i ja se nećemo zadržavati. Htjeli smo vas samo obići i vidjeti je li sve u redu.” “Oh, da, sve je u redu”, odgovorila je Sarah u jednom dahu i uputila Garrettu sramežljiv pogled koji mu je izmamio smiješak na lice. Sjela je natrag za stol i opet počela vrtjeti vilicom po hrani koja se već bila ohladila. Pogledala je u Garretta, a nakon toga i u njih dvojicu, i namrštila se. “Doista mislite da će me oni naći ovdje?” Rio je Garrettu uputio pogled koji je jasno govorio da nije siguran tko su to “oni” te da ne namjerava stupiti na nepoznat teren. “Cross. Ili ljudi koje je unajmio”, ispravila se Sarah kad je vidjela da joj nitko ne odgovara na pitanje. Garrett ju je primio za ruku. “Nije nemoguće. Alije li vjerojatno? Trebat će im neko vrijeme da nam udu u trag iz Meksika, a teško će nas pronaći ovdje. Ne kažem da će im to biti neizvedivo. Nismo baš neprimjetno otišli, a to što su moja braća dovukla dupe do Corozala također nije pomoglo. Ali bez obzira znaju li oni gdje si, treba ti biti jasno da nećemo dopustiti tim šupcima da te odvedu.” Garrett je pogledao u Rija. Ne, njih nije zabrinjavao Cross, ni njegova ekipa. Ali nema greške, čim skinu Lattimera sa svog popisa, Cross je idući na redu.

~ 158 ~


34. POGLAVLJE

BLAGO isturena vilica Marcusa Lattimera bila je jedini pokazatelj njegovog sve većeg bijesa. Mirno je piljio u e-poruku koju mu je poslala Sarah. Naslonio se dublje u stolici i usredotočio na ono što je pisalo. Ne bi ga smjelo iznenaditi to što je netko našao Sarah. Nije baš najbolje izvela svoj nestanak. Pokušao ju je nagovoriti da dođe k njemu, ali razumio je zašto ne može. Sarah je postala meta čim je ubio njezinog silovatelja. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u životu kad je izgubio kontrolu. Bila je to jedna od tek nekoliko grešaka koje je počinio. Doduše, ni u jednom trenutku nije požalio što je ubio Allena Crossa. Ali nije to dobro izveo. Dopustio je da bijes ovlada njegovim djelima. Glupo. Trebao je najprije odvesti Sarah iz Bostona i nekamo je smjestiti. A nakon toga je trebao riješiti stvar s Crossom. Sarah ne bi ništa znala i mogao se vratiti k njoj. Mogli su biti obitelj. Prokleti Culpepper. Još jedna od Marcusovih nedavnih pogrešaka. Postao je nemaran. Culpepper je američkoj vladi sigurno poslao informacije nekoliko dana prije nego što ga se riješio. Doduše, izdržao je dulje nego što je Marcus očekivao. Ali nitko ne bi mogao vječno trpjeti tako strašne uvjete. A sada ga je Marcus htio iznova ubiti jer je izdao Marcusovu jedinu obitelj. Sarah, koja nije nikad nikome naudila; koja je doživjela dovoljno nesreće u svom životu. Bio je toliko odlučan u svojoj namjeri da joj sve nadoknadi, ali na kraju joj je samo zadao još boli. Sve je ovo izgledalo presavršeno. Prejednostavno. Marcus je sumnjao da je Sarah napisala poruku u koju je upravo gledao. Bila je previše oprezna. Nikad ne bi izbrbljala tako osjetljive detalje u običnoj e-mailu. Pitao se je li Sarah uopće u Belizeu, kako je pisalo u toj poruci. Bila je to zamka. Nije bilo sumnje u to. Ali jesu li je koristili kao stvarni mamac ili su ga samo htjeli navesti da slijepo zakorači u klopku? Nisu bili prvi koji su ga podcijenili. A neće biti ni zadnji. Nagnuo se naprijed i pritisnuo gumb kojim je pozivao šefa svog osiguranja. Trebalo mu je što više informacija o Sarahinoj stvarnoj lokaciji. Ako Sarah nije u Belizeu, on može otići tamo, uništiti kurvine sinove koji su se spustili dovoljno nisko da koriste ženu u svojem ratu. A ako jest u Belizeu... onda će morati biti iznimno oprezan. Ne namjerava odustati i predati se, ali neće dopustiti ni da Sarah strada zbog njega. Bilo je vrijeme da naplati nekoliko usluga.

~ 159 ~


35. POGLAVLJE

RIO nije bio sretan kad ga je Garrett obavijestio da stiže Steele sa svojom ekipom. Stisnuo je usnice i namrštio se. “Trebao si povješati jebene balone i objaviti da imamo zabavu” promrmljao je Rio. Garrett mu je uputio suosjećajan pogled. Rio je bio samotnjak i vjerojatno mu je bilo dovoljno teško što mora pustiti Sarah i Garretta u svoje privatno utočište, a sada mora biti domaćin Steeleu i cijelom njegovom timu, a znalo se da se vođe dvaju timova baš i ne vole. “Reci mu da je ovo moja igra. Neće stupiti na moj teren i preuzeti stvar u svoje ruke.” “On to već zna”, rekao je Garrett. “Donovan je bio jasan. Ti si glavni. Ti poznaješ ovo područje. Ti znaš sve puteve za bijeg. Steele i njegovi doći će ovamo radi pojačanja i podrške.” Rio je kimnuo, ali svejedno je izgledao uvrijeđen. “Gledaj to s vedrije strane”, dodao je Garrett. “Donovan ih je prvo poslao na Aljasku. Steele vjerojatno nije sretan što mora dovući dupe otamo skroz do Srednje Amerike.” Rio se nacerio. “Aljaska, ha? Joj.” Garrett je samo prevrnuo očima na to što se Rio veseli Steeleovoj muci. “Smjestit ću Steelea i njegov tim na perimetar. Mogu spavati među drvećem. Imat će dobar pogled na dolinu i rijeku. Ako netko dođe za nama, doći će ili iz zraka ili s rijeke. Kojim god putem došli, sredit ćemo ih prije nego što nam se približe.” Garrett je kimnuo. “Želim da skinu Lattimera čim se pojavi. I kaži svojim ljudima da budu vrlo oprezni. Lattimer je okrutni gad. Nema nimalo milosti i ubija svakog koga doživi kao prijetnju. Ne želim izgubiti nijednog čovjeka.” Rio je spustio pogled. “Ja sam već izgubio jednog čovjeka. Nema šanse da izgubim još jednog.” Jedan je od Riovih ljudi stradao prije nekoliko mjeseci kad je bila oteta Garrettova majka. Dogodilo se to u bolnici u kojoj se Garrettov otac oporavljao od srčanog udara. Bilo je to strašno za Rija. Osjećao je golemu krivnju zbog smrti tog čovjeka i otmice Marlene Kelly. Garrett je stavio ruku na Riovo rame. “Znam da ti je ovo teško. Cijenim to što činiš.” “Kad otprilike stižu?” “Za dva sata.” Rio je kimnuo glavom. “Dočekat ću ih kod rijeke i pokazati im njihove položaje.” Garrett je jedva suspregnuo smiješak. Kad god Rio priprema dobrodošlicu, zabava je zajamčena. Nakon razgovora s Riom, Garrett je potražio Sarah. Našao ju je skupčanu na kauču u Riovoj knjižnici, s knjigom u ruci. Još uvijek se čudio kako Rio ima tako istančan ukus. Osim dobro opremljene knjižnice, taj je čovjek imao vinski podrum na kojem bi mu i kraljevska obitelj pozavidjela. Rio je očito cijeli svoj život posvetio opremanju ove kuće stvarima koje je najviše volio. Sarah je dobro rekla kad je ovo mjesto nazvala Riovim utočištem. Bio je to njegov dom. Nešto što je skrivao od ostatka svog života. Zbog toga ga je Garrett gledao u posve drukčijem svjetlu i shvatio je da zapravo vrlo malo zna o muškarcima - i jednoj ženi - koje je KGI upošljavao. “Hej”, rekao je s vrata. Sarah je podigla pogled i odložila knjigu u krilo. “Bok.” Širok osmijeh ozario joj je lice, a obrazi su joj se rumenjeli. Srce mu je brže zakucalo zbog toga što je Sarah očito bila sretna što ga vidi. “Uživaš?”

~ 160 ~


Potapšala je mjesto na kauču pokraj sebe u znak poziva Garrettu da sjedne. Prišao joj je i udobno se smjestio. “Na neki mi je način ovo sve čudno. Osjećam krivnju jer jedem ukusnu hranu i uživam u dobroj knjizi. Neprestano mislim kako bih trebala gledati preko ramena i brinuti se.” “To je moj posao”, naglasio je Garrett. “Tvoj je posao odmarati se i biti bez briga.” Privila se uz njega i položila glavu na njegovo rame. “Razmazit ćeš me, Garrette.” Pomilovao ju je po kosi i poljubio u tjeme. “Sigurno nije loše biti razmažen.” Uzdahnula je i protrljala obraz uz njegova prsa. “Ne, nije.” Najednom je podigla glavu, i to tako naglo da ga je umalo pogodila u bradu. “Hej, nisam dobila onaj karamel-desert.” Nasmijao se. “Nije nikamo otišao. Osim ako ga Rio i njegovi ljudi nisu pronašli.” Izvukla se iz njegova zagrljaja i požurila se prema vratima. “Borit ću se s njima ako treba.” Garrett je ustao i pošao za njom, smiješeći se od uha do uha. Sarah je već bila u kuhinji, otvorila hladnjak i usredotočeno zurila unutra. Oči su joj zasjale i izvukla je kalup s desertom. Garrett joj ga je uzeo iz ruke, okrenuo ga na staklenom pladnju i lagano tapšao dok nije ispao. Bacio je kalup u sudoper i počeo rezati desert na komadiće. Sarah je nestrpljivo stajala pored njega dok joj konačno nije ponudio da zagrize. Pošteno je zagrizla poslasticu. Zatvorila je oči i zastenjala. “O, Bože. Ovo je divno, Garrette. Daj mi još.” Gurnula ga je u stranu i uzela nekoliko većih komada. Nasmijao se jer ga je sumnjičavo gledala, poput životinje koja čuva svoj plijen. “Sve je tvoje”, rekao je i podigao ruke kao da se brani. Gledao ju je kako stavlja još jedan zalogaj u usta. Opet je zatvorila oči i tiho zastenjala. “Rio ima zatvoreni bazen u lijevom krilu kuće. Idemo plivati?” predložio je Garrett. Spustila je komadić deserta na tanjur i upitno podigla obrvu. “Je li sigurno?” “Ne bih predložio da nije. Rio je paranoidan gad. Ovo je mjesto učinio doslovce neprobojnim.” “Sviđa mi se to.” Garrett joj je prišao bliže i lagano se njihao kad je izgovorio svoje iduće riječi. “Bez kupaćeg?” Zarumenjela se. “Garrette! Ne želim da me netko vidi.” “Jesam li rekao da je bazen potpuno zatvoren? Neće te vidjeti nitko osim mene, a ja ću te ionako vidjeti golu kasnije. Samo sam mislio kako ćeš mi olakšati posao ako otpočetka ne nosiš kupaći.” Nasmijala se. “Ti si nepopravljiv!” “Da, gospođice, jesam”, rekao je. “Moja je mama to rekla milijun puta.” Sarah je odmahnula glavom. “Dobro. Bez kupaćeg. Ali ako me vidi itko drugi, ubit ću te.” Prislonio je svoje usnice uz njene. “Ako te vidi itko drugi, ja ću ubiti njega” “POMISLIŠ li kad kako većinu vremena provedemo u tranzitu?” upitala je P. J. kad je skočila u čamac i sjela pokraj Colea. Dolphin, Renshaw i Baker uskočili su u drugi čamac, a Steele je stajao na doku i mirno nadgledao rijeku. “Rekao bih da većinu vremena provedemo u jebadi” promrmljao je Cole. “Prvo usrana Aljaska. A sada prokleta džungla. Mrzim džungle.” “To kažeš samo zato što si zaradio metak kad smo zadnji put bili u džungli.” “To je bio rikošet”, naglasio je Cole. P. J. je slegnula ramenima. “Svejedno si primio metak kojeg je trebalo izvaditi.” Cole se namrštio i pogledao je u nju, ali ona je samo mirno promatrala rijeku. Pomislio je kako mu ta žena opet pokušava dignuti živac, a on je, kao i obično, nasjeo. Nakon svih ukrcao se i Steele i rukom je dao znak za polazak.

~ 161 ~


“Pitam se što će nas ovdje čekati”, rekla je P. J. i okrenula se. “Na Aljasci je to bio JVM. Pretpostavljam da je ovdje JDZ.” “JDZ?” upitao je Cole oprezno. Nije bio siguran želi li znati uopće. “Jebene Debeloguze Zmije” rekla je veselo. “Ovdje žive anakonde. A one mogu progutati cijelog čovjeka u jednom zalogaju.” “Ma divno. Baš divno.” “Kako si naivan, Coletraine” rekla je P. J., a u glasu joj se osjetilo kako se zabavlja. “Mrzim zmije. Užasavaju me.” P.J. ga je potapšala po ramenu. “Ja ću te štititi, Cole. Neću dopustiti da te zločeste zmijurine napadnu.” “I iskušenju sam da im serviram tebe za ručak.” Steele se nasmijao i usredotočio se opet na rijeku. Oba su čamca nečujno plovila. “Kamo god idemo, nadam se da ćemo se naspavati”, rekla je P. J. i zijevnula. “Smještaj nam ovisi o Riju”, promrsio je Steele kroz zube. “Genijalno”, rekao je Cole zlovoljno. “Mislim da je za tog tipa ležanje na kamenu primjer smještaja prve klase.” “Rio ima lijepu kuću tamo”, ubacila se P.J. Steele je upitno podigao obrvu, a Cole se naglo okrenuo prema njoj. “Otkud ti znaš što Rio ima?” P. J. je mirno slegnula ramenima. “Rekao mi je. Zvuči kao lijepo mjesto. Godinama je je radio na tome. I opremljeno je visokom tehnologijom.” “Ti si vodila pravi razgovor s Riom?” pitao je Cole sav u čudu. “Da, baš je okej tip.” Cole ju je sumnjičavo pogledao. “A koliko dobro se vas dvoje poznajete?” “Samo razgovaramo.” “Pa kad stignete razgovarati? Kad smo svi skupa na zadatku, nema prilika za čavrljanje.” “Čuj, ja imam život i izvan naših misija.” Cole je zinuo. Naravno, on nije znao ništa o životima svojih kolega. I iskreno, svima je njima posao bio i život i hrana. Katkad su čitave tjedne provodili zajedno na misijama, iz dana u dan. Bilo je teško zamisliti da itko ima život izvan tima. “Vidjela sam ga prije nekoliko mjeseci, kad je bio u Coloradu”, rekla je pomalo razdražljivo. “Sjetio se da živim u tom kraju pa me potražio. Popili smo nekoliko pića. Čavrljali.” Cole se opet namrštio i pogledao u Steelea da vidi kako je on reagirao na tu vijest. Činilo se da ga to nije nimalo dirnulo, ali to je bio Steele. Nikad se nije miješao u njihove privatne stvari. Kad su bili na zadatku, bili su njegovi. Nitko nije postavljao pitanja. Slijedili su njegove zapovijedi bez prigovora. Ali kad bi zadatak završio, svatko bi otišao svojim putem. Cole se nikad nije zapitao što njegovi kolege rade kad nisu zajedno, sve do sada. P. J. je bila vrlo zgodna žena, u odličnoj formi. Bila je pametna i oštroumna. I znala se brinuti sama o sebi. Svaki normalni muškarac pokušao bi se spetljati s njom. I sada ga je mučilo što li se to dogodilo između nje i Rija. Iako to nije bila njegova stvar. P. J. je samo kolegica. Ništa više. Ali dok su plovili dalje niz rijeku, Cole nije mogao prestati zamišljati P. J. i Rija. Još se više namrštio. Pola sata kasnije pristali su na jednom zavoju. Nije bilo mjesečine i bili su dosta udaljeni od naseljenih mjesta, stoga je cijelo područje bilo zavijeno u tamu. Coleove su se oči brzo prilagodile na mrak i najednom je spazio kretanje na drugoj strani doka. Gurnuo je P. J. i stao ispred nje. Upozorio je Steelea na moguću opasnost i izvukao pušku.

~ 162 ~


Iz sjene je izašao Rio i promrmljao tihi pozdrav Steeleu i njegovu timu. P. J. se progurala pokraj Colea i unijela mu se u lice, bijesna kao ris. “Koji je to kurac bio, Coletraine? Ako još jednom tako nešto izvedeš, odrezat ću ti jaja.” “Da, sve mi je jasno.” Dovraga, nije znao što ga obuzelo da to učini. Imala je pravo biti bijesna. Ponašao se kao da je ona netko koga treba štititi. Kao da im nije jednaka. “Idemo”, rekao je Steele. “Imamo vremena do zore da izvidimo teren i zauzmemo položaje.”

~ 163 ~


36. POGLAVLJE

SARAH je zijevnula i dobro se protegnula. Otvorila je oči. Sat pokraj kreveta pokazivao je da je već prošlo podne. Podne. Isuse. Brzo se uspravila, s namjerom da iskoči iz kreveta, ali bacila se natrag na jastuk i zagledala se u strop. Zašto bi se žurila? Nije morala nikamo ići. Nije morala raditi ništa drugo osim onog što želi. Bilo je ugodno znati da je na sigurnom, da može usporiti korak i prestati se brinuti. Toliko su je dugo mučile brige da je zaboravila što znači opustiti se i samo živjeti. Bila je sigurna, a to je morala zahvaliti Garrettu. Dobro, i Marcusu, ali najviše Garrettu. Zbog njega se osjećala kao da ponovno živi. Nasmiješila se i lijeno zijevnula. Nakon nekoliko trenutaka do nje su doprli zvukovi iz kupaonice - shvatila je da se Garrett tušira. Vragolasto se izvukla iz kreveta i pojurila u kupaonicu. Da, Garrett je bio pod tušem, a para je zamaglila cijelu tuš kabinu i prozore. Nacerila se od uha do uha, skinula majicu u kojoj je spavala i otvorila vrata tuš kabine. Garrett je stajao zatvorenih očiju, lica okrenutog prema glavi tuša, a voda je tekla niz njegovo vitko, mišićavo tijelo. Zagledala se u njega i na trenutak prestala disati. Bio je prekrasan. Bože pomozi, taj je čovjek za nju bio smrtonosan. Voda mu se slijevala niz trbuh, niz tamno, dlakavo međunožje i fine, mišićave noge. Sarah se namrštila kad je spazila golem, ružan ožiljak na njegovom bedru. Nije ga prije vidjela. Bio je to star ožiljak, ali velik. Činilo se da ga nisu bili dobro zašili. Bio je dosta širok i izgledao je prijeteće, bijel na rubovima i blijedoružičast u sredini. Kad je opet podigla pogled, vidjela je da je Garrett otvorio oči i da gleda u nju. Kurac mu se trznuo pod mlazom vode, a zatim se ukrutio i podizao se do razine pupka. Sarah se nasmiješila. A on se namrgodio. “Grozno je koliko malo kontrole imam nad sobom kad si ti u blizini”, promrmljao je. Ušla je u kabinu i zatvorila vrata za sobom. Kapljice vode odbijale su se s njegova tijela i skakale na njezino. Prišla mu je bliže i privila se čvrsto uz njega. Oboje su zastenjali. Njegova erekcija bila je pritisnuta između njihovih tijela, a ona je osjećala cijelu njegovu dužinu. Pulsirala joj je uz trbuh i bila sve tvrđa. “Pomislila sam kako bi ti dobro došla pomoć”, rekla je i dohvatila krpicu za tuširanje i tekući sapun. “Tvoja mi pomoć uvijek dobro dođe.” Podigao je ruke i oslonio ih na stijenku tuš kabine tako da Sarah ima slobodan pristup njegovu tijelu. Iscijedila je malo sapuna na krpicu i počela od ramena. Nježno mu je prala cijelo tijelo, a posebno je bila oprezna u predjelu gdje su mu bile modrice. Možda mu je prala stražnjicu duže nego što je bilo potrebno, ali bila je opčinjena mesnatim guzovima i kontrastom između njih, vitkih bokova i mišićavih nogu. Blijede su se obline zaista isticale pored preplanulih nogu i ruku. Jedva se svladala da ne zagrize to dupe. Kleknula je i trljala jednu pa drugu nogu. Cijelo vrijeme pogled joj je bio uprt u njegov kurac koji se snažno uzdizao s njegova međunožja. Odlučivši da njemu treba posebna pažnja, odbacila je krpicu, primila ga rukama za dno i vodila prema svojim ustima. “Ah, dovraga” zastenjao je Garrett. Spustio je ruku i zavukao prste u njezinu mokru kosu dok mu je ona gutala kitu. Drhtao je od glave do pete i stao je nestrpljivo gurati u njena usta.

~ 164 ~


Prije nego što je stigla prionuti dublje, Garrett se sagnuo i podigao u naručje. Zabio ju je u zid tuš kabine i počeo ljubiti kao sumanut. “Kvragu, ovdje nemamo kondome”, rekao je zadihano. Okrenuo se, otvorio vrata tuš kabine i izašao. Sarah je zadrhtala kad joj je hladan zrak obavio mokro tijelo. Garrett je odjurio s njom u spavaću sobu i položio je na krevet. Prije nego što se snašla, okrenuo ju je na trbuh. Čula je kako otvara i zatvara ladicu noćnog ormarića, a potom osjetila njegove ruke na svojim bokovima. Povukao ju je prema rubu kreveta. “Ovo nam je zadnji kondom”, zadirkivala je. “Bolje ti je da ga dobro iskoristiš.” Zavukao je prste medu nizinih nogu i gurnuo dublje, kao da ispituje je li spremna. Bila je mokra. Bila je spremna, bez sumnje. Nestrpljivo je zajecala kad je osjetila da je maknuo ruke s nje. A zatim su je njegove snažne ruke opet zgrabile. Raširio joj je noge i gurnuo joj ga straga. Glasno je zastenjala zbog naglog osjećaja ispunjenosti. Bio je u njoj do jaja, a užitak je bio neopisiv, snažan, savršen. Srce joj je ubrzano tuklo. Krv je munjevito tekla njezinim venama. Pica joj je pulsirala i stezala se oko njega. Svaki je njezin živčani završetak plamtio, poput najkraćeg fitilja. “Jesi li dobro?” šapnuo joj je na uho. Potpuno se umirio čekajući njezin odgovor. Sarah je dahtala i zatvorila oči. Nasmiješila se jer ju je ganula njegova pažnja. “Dobro sam”, zastenjala je. “Molim te, nemoj prestati. Divno mi je s tobom.” Zadovoljno se nasmijao i polako ga izvukao. Njegova dužina klizila je njezinim nabreklim tkivom, a ona se nestrpljivo izvijala pod njim. Gurnuo ga je opet, punom dužinom, i pritiskao bokove u njezinu stražnjicu. Rukom je prelazio po njezinim leđima, a potom se sagnuo i ljubio je između lopatica. Lizao joj je područje od ramena do vrata i lagano grickao, a sa svakim je pokretom u njoj izazivao novi potres. Počeo ga je snažnije gurati u nju, a erotični zvuk pljeskanja njegove kože uz njenu ispunjavao je cijelu sobu. Održavao je ujednačen ritam, ritam koji ju je izluđivao. Doveo bi je do samog ruba orgazma, a zatim bi zastao i promijenio brzinu i pritisak, te tako vraćao opet na početak. Mahnito je dahtala sve dok joj se usta nisu sasvim osušila. Promuklo je protestirala. Protestirala je bez daha. Čak je uspijevala samu sebe zbuniti. Prestani. Nemoj prestati. Ubijaš me. Ovo je divno. A Garrett je bio strpljiv i imao je nevjerojatnu moć suzdržavanja, poput stroja. Kako može tako dugo izdržati? Ona je bila iscrpljena, a on ju je i dalje jebao kao da je tek počeo. Njegovo je tijelo prekrilo njezino. Pritiskao ju je u madrac. Nije bilo nijednog djelića njezina tijela koji nije bio obavijen njime i njegovom toplinom. Ritmično je trljao bokovima o njezinu guzicu i dovodio je do sve većeg ludila. Zatvorila je oči, prstima gužvala plahtu i podizala dupe koliko god je mogla protiv težine njegova tijela na sebi. Kad je shvatila da ovaj put neće zastati, toliko joj se već vrtjelo u glavi od užitka da se posve raspametila. Stenjala je. Pritisak je rastao. Plamtio. Penjao se sve više. Bio je sve snažniji. Ona neće izdržati. Ovaj će je orgazam uništiti. Visok, prodoran jecaj zaparao je zrak. Shvatila je da je to njezin jecaj. Garrett se pridigao, oslonio se rukama o madrac i stao snažnije pumpati. Puno snažnije nego prije. I on je bio blizu orgazma. Raširila je noge još više, a Garrett ju je nabijao takvom snagom da ju je izgurao prema drugom kraju kreveta, a glava joj je skoro visjela preko ruba. Zurila je u pod, ali vid joj se zamaglio i zavrtjelo joj se u glavi dok se mahnito izvijala. A potom se pritisak ispuhao. Ispustila je ugodan uzdah olakšanja i zastenjala dok su se valovi užitka i dalje razbijali o njezina osjetila. Bilo je tako dobro. Garrett je zario zube u njezino rame, poput zvijeri koja označava svoju družicu, a njegovi su bokovi i dalje bili čvrsto stisnuti uz njezinu stražnjicu. Ostao je duboko u njoj, kao da joj želi poručiti kako ne može nikamo pobjeći. Ona je pripadala njemu. On je bio dio nje.

~ 165 ~


Sarah se topila. Glavu je položila tako da joj je obraz bio čvrsto priljubljen uz madrac. Zatvorila je oči i meko uzdahnula kad se Garrett ispružio preko nje, pazeći da ne izvadi kitu. Bila je zarobljena, ispunjena, obavijena. Uživala je u tom osjećaju. Garrett joj je poljubio rame, ali nije se micao s nje. Pokušavao je povratiti dah. Kad se konačno digao, Sarah je osjetila golemu prazninu. Osjećala se gola i promrzla. Zadrhtala je i okrenula se, tražeći njegovu toplinu. Ustao je, brzo skinuo kondom i bacio ga u smeće. Gledala ga je kako se opet okreće prema njoj i uzdahnula od čistog zadovoljstva kad je shvatila kako je promatra. Ne, riječi ne mogu opisati kako ju je gledao, kako ju je dirao, kako ju je volio, kao da na ovom svijetu za njega ne postoji nitko drugi. Pojavile su se opet one riječi i ovaj je put znala da je vrijeme da mu kaže. Primila ga je za ruku i on je legao natrag u krevet pokraj nje. Zavukla se u njegovo naručje i prebacila jednu nogu preko njega, posesivno, onako kako je i on često činio. “Volim te”, rekla je tiho. Osjetila je Garrettovo iznenađenje i nasmiješila se. Prije nego što je stigao išta reći, prislonila je prst na njegove usnice. “Pssst. Nemoj ništa govoriti. Molim te. Htjela sam ti to reći i prije, ali nije bio dobar trenutak. Možda nije ni sada, ali više to ne mogu držati u sebi. Stvar je u tome što ni ne želim da išta kažeš na to. Samo želim da znaš koliko te volim. Koliko sam zahvalna što si ovdje. Koliko sam sretna što čovjek poput tebe postoji na ovom svijetu.” Pridigla se i zagledala mu se u oči, najiskrenije što je znala. “Bez obzira što se dogodilo, želim da znaš da si najposebnija osoba koju sam ikad upoznala. Nikad te neću zaboraviti. Nikad neću zaboraviti trenutke koje smo proveli zajedno. Nisam mislila da ću ikad više moći nekome vjerovati. Ali ti si mi to olakšao. S tobom je to tako prirodno. Nisam trebala ni razmišljati o tome. Naprosto si se ušuljao kroz moje obrambene mehanizme i udomaćio se.” Nježno ga je poljubila. “Volim te”, prošaptala je opet. “Toliko da me boli. Hvala ti što si mi pomogao da vratim ono što su mi Allen i Stanley Cross oduzeli.” Garrett ju je zagrlio i stisnuo tako čvrsto da je jedva disala. “Sarah, ja—” Najednom su se otvorila vrata, a Garrett je sakrio Sarah od pogleda. “Koji vrag?” zagrmio je. Na vratima je stajao Rio, vrlo ozbiljna izraza lica. “Moramo ići. Cijela jebena džungla gori, a mi smo na udaru.”

~ 166 ~


37. POGLAVLJE

GARRETT je ustao i povukao plahtu preko Sarah. Odšetao je gol do vrata gdje je stajao Rio. “Reci.” “Velik požar. Širi se brzo u našem smjeru. Zbog dima je nemoguće letjeti helikopterom. Morat ćemo ići brodom. Nađimo se kod auta za pet minuta.” Garrett je opsovao i okrenuo se u smjeru kreveta gdje je sjedila Sarah, s plahtom navučenom do brade. Prestrašeno je gledala u njega, a prsti joj bili bijeli koliko je grčevito stiskala plahtu. “Ustani i obuci se, dušo. Moramo biti brzi.” Izvukla se iz kreveta i pojurila izvaditi odjeću iz ormarića. “Uzmi samo ono što možeš strpati i torbu. Sve drugo ostavi. Nemamo vremena”, rekao je dok je oblačio traperice. Dok je Sarah trpala stvari u torbu, Garrett je namjestio svoj opasač i gurnuo u njega svoj pištolj. Prebacio je remen puške preko ramena i opipao džepove kako bi provjerio je li nož unutra. “Spremna sam”, rekla je Sarah začuđujuće mirno. Garrett ju je poljubio u čelo i poveo van iz sobe. Pojurili su niz hodnik, prošli kroz dnevnu sobu i došli u garažu gdje su čekali Rio i ostali. “Steele i njegov tim pokrivaju nam izlaz. Kasnije će se sastati s nama na rijeci”, rekao je Rio dok su se smještali u dva terenca. Cim su izjurili iz tamne garaže, Garrett je primijetio maglu dima u zraku, a miris paljevine prodro mu je u nosnice. U daljini se vidio crni oblak dima, a kad su zamaknuli iza ugla Riovog prilaza, ugledali su i plamene jezike kako se uzdižu prema nebu. Skrenuli su s glatkog prilaza na usku, kvrgavu cestu koja je vodila prema rijeci i Rio je dodao gas. Terenac je poskakivao preko udubljenja, a Garrett je čvršće primio Sarah da se ne bi ozlijedila ili pala na pod. Rijeka se već nazirala kad su se odjednom pred njima zaustavila dva terenca i prepriječila im put. Rio je nagazio na kočnicu, zbog čega je terenac zakrivudao, te je istog trena ubacio u rikverc i iznova raspalio po gasu. Okrenuo se i preko ramena gledao cestu kojom su došli, dok je lijevom rukom upravljao volanom. Garrett je gurnuo Sarah na pod i izvukao oružje. I Terrence je izvukao svoje. Drugi terenac, u kojem je bio ostatak Riove ekipe, jurio je odmah iz njih. Dva su vozila bila nadomak glavnoj cesti kad se pred njima zaustavilo još nekoliko terenaca. “U kurac!” opsovao je Rio. “Znao sam da je ovo zamka!” Zakočio je, ubacio opet u brzinu i krenuo opet naprijed. Bližili su se terencima koji su im prvi prepriječili put, kad se začula eksplozija, a njihovo je vozilo naglo skrenulo udesno. Rio je pokušao održati kontrolu nad volanom i uspio obuzdati vozilo, ali prekasno. Zaletjeli su se u drvo. Njihov se terenac nagnuo i zatresao pri udarcu, a Garrett je tijelom udario u suvozačevo sjedalo. “Sarah!” povikao je. “Jesi li dobro? Ostani dolje.” “Jesam”, odvratila je. “Govnari su nam pucali u gumu”, zarežao je Rio. “Sranje”, promrmljao je Terrence. Garrett je podigao glavu da vidi zašto Terrence psuje i ugledao petoricu teško naoružanih muškaraca. Puške su uperili rano u njih. Jedan od njih dao im je znak puškom da izađu iz vozila. “Sranje”, ponovio je Garrett. Rio je podigao ruke s volana. “Nadam se da će Steele i društvo doći brzo. Koliko god mi je teško priznati, ovaj put oni moraju spasiti naše guzice.” “Garrette?” ~ 167 ~


Sarahin uplašeni glas dopirao je s poda. “Ustani, Sarah” rekao joj je Garrett. “Polako. Nemoj učiniti nijedan nagli pokret. Kad izađemo, želim da cijelo vrijeme stojiš iza mene i Rija. Jesi razumjela?” Kimnula je i polako ustala s poda. Terrence je otvorio vrata i polako izašao. Rio je također izašao, a zatim je i Garrett izašao na svoju stranu i rukom dao znak Šarali. Primio ju je za ruku i izvukao van, ali pobrinuo se da mu ona ostane iza leđa kad se licem okrenuo prema neprijatelju. I ostatak Riovog tima izašao je iz svog vozila. Stali su iza Sarah kako bi je štitili straga. Garrett je mogao osjetiti kako ona drhti iza njega. Stisnuo joj je ruku. Nekoliko koraka dalje od muškaraca koji su držali svoje puške uperene u njih, još je jedna osoba izašla iz vozila. Kad se okrenuo prema Garrettu, ovaj ga je odmah prepoznao. Marcus Lattimer skinuo je sunčane naočale i hladno se zagledao u Garretta, a zatim je krenuo prema njemu. Garrett je čvršće primio Sarah za ruku. “Sarah, dođi ovamo”, rekao joj je Marcus nježno, pazeći da je ne prestraši. Sarah se ukočila iza Garrettovih leđa, a potom je oprezno provirila. “Marcus?” tiho je rekla. “Jesi li dobro?” upitao ju je Marcus. “Da. Garrett se zbilja brinuo o meni.” “Makni se od Garretta”, naredio joj je Marcus. “On nam nije prijatelj, Sarah. On te samo iskorištava da bi došao do mene.” Sarah je zakoračila naprijed, zbunjena izraza lica. “Ne razumijem. Pa ti si ga unajmio, Marcuse. On je samo radio ono zbog čega si ga unajmio. Štitio me.” Marcus je pružio ruku prema njoj, a čim ju je ona primila, povukao ju je k sebi. “Lagao je”, rekao je Marcus. “Nisam ga unajmio. On vjerojatno radi za američku vladu. U stanju je učiniti što god treba da bi došao do mene. Hakirao je i tvoju e-adresu i slao mi poruke da me dovuče ovamo.” Garrett je osjetio grč u želucu. Sarah je bila sve zbunjenija. “Ne, Marcuse, varaš se. Garrett me nije iskoristio. On me štitio. On...” Zastala je i uplašeno pogledala u Garretta. On se nije ni pomaknuo, samo je gledao u nju. Nešto je u njezinim očima tada umrlo. “To je istina?” upitala je zureći uporno u njega. “Ne, to nije istina”, procijedio je Garrett. “Zašto si mi onda rekao da te Marcus unajmio. Marcus kaže da nije.” Garrett nije namjeravao objašnjavati cijelu jebenu situaciju. Beskrajno se nadao da će Steele i njegovi ljudi stići brzo. Bilo bi lijepo i da Resnick bar jednom stigne u pravi tren. “Tvoj brat je izdajica” rekao je Garrett. Marcus je upitno podigao obrvu i privukao Sarah bliže sebi. Zaštitnički ju je obgrlio oko ramena i nježno stisnuo. Barem je gadu bilo iskreno stalo do nje. Ne bi joj naudio. “Sad te se sjećam” rekao je Marcus mirno. “Ti si onaj marinac kojeg sam ranio u Libiji.” Garrettu su se nosnice širile od bijesa. “Mnogi američki vojnici su umrli spašavajući tvoje dupe” zarežao je na Marcusa. “Ne sjećam se da sam tražio ikakvu pomoć od tvoje vlade” odvratio je Marcus hladno. Sarah je pogledavala obojicu, a zbunjenost i povrijeđenost rasle su iz minute u minutu. “Što se zbiva?” prozborila je s mukom. Marcus ju je nježno pogledao. “Oprosti, Sarah. Imam puno neprijatelja. To su ljudi koje nije nimalo sram iskorištavati žene u ratu protiv mene. Tako mi je žao što je on došao do tebe prije mene. Nipošto nisam želio da patiš.” Sarah se okrenula prema Garrettu želeći provjeriti je li to sve istina, a Garrettov je pogled govorio sve. Mrzio je Marcusa. Pogledala je u Rija i njegove ljude, muškarce koji su obećali da će je ~ 168 ~


štititi. Cijelo su je vrijeme samo iskorištavali da bi došli do njezinog brata. Dogodilo se ono čega se najviše bojala. Iskoristili su je protiv Marcusa. Samo što ovdje nije bila riječ o pravnom sustavu. Ovdje je bila riječ o ljudima koji bi mogli hladnokrvno ubiti njezinog brata. A ona ih je dovela ravno k njemu. Osjetila je mučninu. Vjerovala je Garrettu onako kako nije nikad nikome vjerovala. Vodila je ljubav s njim. Sve mu je dala, a on se cijelo vrijeme samo htio osvetiti njezinom bratu. Rekla mu je da ga voli. “Kako sam mogla biti tako glupa?” U glasu joj se osjetila bol. Garrett se trznuo i tužno ju je pogledao. “Sarah—” Tlo pod Sarahinim nogama najednom je eksplodiralo, a zemlja je letjela na sve strane. U daljini je odzvanjao pucanj, a ona je stajala zapanjena i zurila u zemlju koja joj je zasula stopala. Garrett i Marcus poletjeli su prema njoj u isti tren, ali Marcus je stigao prvi. Skočio je ispred nje i okrenuo je tako da je stajala između njega i terenca. Marcusovo se tijelo zatreslo kad se začuo još jedan pucanj i on je bolno zastenjao. Sarah se htjela progurati i vidjeti što mu je, ali u idućem trenu Garrett ju je odvukao od Marcusa, bacio na tlo i legao preko nje. Imala je osjećaj da se cijeli svijet ruši. “Snajperist na istočnoj strani!” povikao je Garrett. “U zaklon!” Uslijedio je pravi pakao. Sarah je pokušala odgurnuti Garretta, ali nije mogla vidjeti što se zbiva. Pucnji su joj snažno odjekivali u ušima i nije mogla čuti ništa drugo. Bol joj je probola srce kad je vidjela Marcusa. Ležao je ni pola metra dalje do nje, a uz usta mu je curila krv. P. J. je začula pucanj. Okrenula je glavu u smjeru iz kojeg je dolazio. Tko god je pucao, bio je blizu - nalazio se najviše dvadeset metara od njihovog položaja. Izvukla je pištolj i šuljala se kroz gusto granje. Nosnice su joj se širile dok je proučavala svaki detalj pred sobom. Nije htjela posegnuti za radiom. Snajperist će je čuti. Nanjušila ga je prije nego što ga je ugledala. Idiot. Njegov smrad dopirao je do nje kroz lišće. Znoj. Bazdio je po znoju. Očito nije bio profesionalac, zbog čega joj to više nije bio izazov. Kao da će srediti obično dijete. Prišuljala mu se s leđa, zgrožena da je uopće nije čuo. Prislonila je cijev svog pištolja na njegovo čelo. “Ostani dolje, šupčino!” Muškarac se naglo okrenuo i pokušao ju je napasti. P.J. je zakolutala očima, brzinom munje mu je podmetnula nogu i potegnula mu ruku kad je pao na tlo. Bacila se na njega, a ruku mu je bolno izvila iza leđa. Lice mu je bilo u blatu, a njezin pištolj zabio mu se u leđa. Gurnula ga je na bok i nogom šutnula njegovu pušku. Čovjeka koji ne pazi na svoje oružje trebalo bi ubiti. Zapostavljanje tako divnog komada oružja bilo je čisti grijeh. Zarila je cijev svog pištolja u njegov vrat i sjela na njega. “Govori, šupčino. Za koga radiš?” Muškarac je pljunuo na nju, a ona ga je udarila. “Ljutiš me. Nemoj da ti moram odrezati jaja.” Izvadila je nož i otvorila ga je, a oštrica je zlokobno zasjala na suncu. “Ja bih je poslušao da sam na tvom mjestu. Vrlo je zločesta kad se naljuti” lijeno je rekao Cole. P. J. je podigla glavu i ugledala svog kolegu kako stoji naslonjen na drvo nekoliko koraka dalje, vesela izraza lica. Okrenula se opet prema svom zarobljeniku i spazila nevjericu u njegovim očima. Odrezala je gumb s njegovih hlača i oštricom je otvarala smičak. Uvukao je dah kad je stigla do njegovih gaća. U tren oka prerezala je tkaninu koja mu je prekrivala penis. Sažaljivo ga je pogledala. “Doduše, ovdje se baš i nemaš čime ponositi, ali ipak, većina muškaraca radije ne bi živjela bez toga. Iako u tvom slučaju ne vidim da bi bilo neke razlike.”

~ 169 ~


Muškarčevo se lice zacrvenjelo od bijesa. Pokušao ju je zbaciti sa sebe. P. J. ga je snažno udarila šakom u jaja, a zatim namjestila pištolj točno ispod njegove brade. “A sada pokušajmo ispočetka. Reci mi tko si i za koga radiš ili ću ti odrezati kitu i natjerati te da je pojedeš.” “P. J”, ubacio se Cole, “zar je ne bi radije stavila u svoju zbirku?” Pogledao je u muškarca ispod nje i odmahnuo glavom. “Nekoć sam mislio da nam samo zavidi zbog toga što mi imamo kurac, a ona nema. Ali sada mi je jasno da je to jedna zločesta kučka. Skuplja kite, znaš, kao trofeje. Suši ih, tretira ih taninom, kao što se čini sa životinjskom kožom, a zatim ih objesi na zid. Pomalo bolesno, ako se mene pita, ali svatko ima svoje hobije.” “Sereš” prosiktao je muškarac. Ali njegovim je licem tekao znoj, a oči su mu iskočile iz duplji dok je užasnuto gledao u nož. “Čuj, iako tvoj primjerak nije nešto čime se čovjek može hvaliti, uvjerena sam da ću pronaći mjesto za njega na svom zidu”, rekla je i slegnula ramenima. Još je malo zarezala tkaninu njegovih gaća i kiseo miris mokraće prodro je do njezinih nosnica. “Vidi, vidi. Cole, popišao se. To će mi malo otežati stvar.” “Dobro, dobro!” povikao je čovjek. “Unajmio me Stanley Cross. Želi da ubijem Danielsovu. Nije ga briga kako ću je ubiti. Samo želi da fotografiram dokaz njezine smrti. Ako je ubijem, dat će mi milijun.” P.J. se uspravila i hinila razočaranje. “Oh, kvragu.” “Skini je s mene!” Cole se nasmijao. “Ne volim se petljati s njom. Nekako previše volim svoju kitu.” P.J. je ustala sa svog zarobljenika, ali pazila je da pištolj ostane uperen u njegovu glavu. “Diži se, šupčino.” Hodala je prema Coleu, a on joj je tiho rekao: “Zbirka kurčeva, Rutherfordice? Nisi se trebala baš toliko uživjeti u ulogu.” P.J. se nasmijala. “Kad ih vi muškarci toliko volite, pretpostavila sam da će zacviliti čim zaprijetim da ću mu ga odrezati.” SARAH je dopuzala do Marcusa čim se Garrett maknuo s nje. Marcus je ležao na boku, a ona ga je okrenula na leđa. Užasnula se kad je vidjela koliko je krvi bilo na njegovim prsima. “Marcuse”, dozivala ga je. “Reci nešto, molim te. Zvat ću pomoć.” Marcus je polako otvorio oči i pokušao svoj umorni pogled usredotočiti na nju. “Ti si sigurna. Jedino je to važno.” Suze su joj tekle niz obraze. Isključila je sva zbivanja oko sebe. Ljudi su bili posvuda oko njih. Garrett je zapovijedao svim aktivnostima, a neki su muškarci odvodili Marcusove ljude. Bilo ih je previše da bi bili samo dio Garrettova tima. Marcus je bio u pravu. Garrett ju je iskorištavao da dopre do njega. “Molim te, nemoj umrijeti, Marcuse. Ti sve što imam. Volim te. Za sve sam ja kriva. Nisam ti trebala reći. Trebala sam sama voditi svoje bitke.” Marcus je podigao ruku i brisao joj suze. “Ne, Sarah. Predugo si se borila sama. Trebala si imati dom. Trebala si imati mene. I oca koji bi te volio. Nijedno od nas nije imalo oca koji nas voli, bojim se. Ali zato sam ja trebao učiniti više za tebe. Oprosti. Volim te, znaš. Ti si jedina osoba koju sam volio i koja je voljela mene.” “Uhvatili smo snajperista koji je pucao u Sarah” rekao je Garrett. Marcus je pogledao njega. “Ti si bio spreman primiti taj metak.” “Da”, priznao je Garrett. “Moji grijesi su samo moji. Sarah ne smije biti kažnjena zbog njih.” “Da, znam.” ~ 170 ~


Marcusovo se lice zgrčilo od boli. Zakašljao je, a iz usta je potekla krv. “Odvedi je odavde. Ona ne mora ovo gledati.” Sarah se nadvila nad Marcusa i zagrlila ga. “Ne!” rekla je žestoko. “Neću te ostaviti.” Okrenula se i ljutito pogledala u Garretta. “Zar ćete ga pustiti da umre?” “Pozvao sam helikopter” rekao je Garrett tiho. “Teško je zbog dima. Morat ćemo se naći s njima kod rijeke.” “Jesi čuo, Marcuse? Drži se. Dovest ćemo ti pomoć.” Marcus je odmahnuo glavom. “Prekasno je, Sarah.” Vruće suze slijevale su se niz Sarahine obraze. “Ne. Ne. Neću dopustiti da bude prekasno.” Spustila je glavu i prislonila usnice na njegov obraz. “Volim te, Marcuse. Nije me briga što si činio. Volim te. Čuješ li me?” Marcus se blago nasmiješio. Problijedio je trudeći se govoriti. “Ti si najbolje što je moj otac napravio. Sve drugo... bilo je loše. Ne znam... kako... si ti... ispala... takva. Kakva jesi.” Drhtavom joj je rukom pokušao dodirnuti obraz, a zatim je zatvorio oči i klonuo. “Marcuse?” Izgovorila je njegovo ime tako promuklo. Sebi je zvučala kao netko drugi. “Marcuse? O, Bože...” “Sarah, ljubavi.” Garrett je stavio ruke na njezina ramena, ali ona ga ih je odgurnula. Nije mogla podnijeti njegov dodir. Zarila je lice u dlanove i plakala, ljuljajući se naprijed-natrag na koljenima. Kad su joj prišli muškarci koje nije poznavala i htjeli pokriti Marcusa dekom, poludjela je. “Da ga niste ni taknuli! Mičite se od njega.” Zgrabila je deku i sama je pokrila Marcusa. Navukla mu je deku do brade da se ne vidi krv. Izgledao je iznenađujuće spokojno. “Sarah” tiho ju je dozvao Garrett. “Dođi. Moramo otići odavde.” Kamo je mogla ići? Nije joj ništa padalo na pamet. Mozak joj je bio umrtvljen, a samo je jedna misao bila jasna. Garrett nije bio onaj za koga se predstavljao. Lagao joj je. Ona mu je vjerovala, a on je izdao njezino povjerenje. Jecaj joj je pulsirao u grlu i bolno se probio iz njenih usta. Garrett joj je htio pomoći ustati, ali ona se istrgla iz njegova stiska. “Ne diraj me. Miči se od mene.” Garrett je ignorirao njezine riječi. Zgrabio ju je u naručje i odnio u terenac. “Ostani ovdje”, rekao je ozbiljnim tonom i zalupio vratima. Sarah je sjedila ondje sama, tupa od boli, toliko slomljena da nije mogla zamisliti da će ikad više stvari biti u redu.

~ 171 ~


38. POGLAVLJE

GARRETT je pošteno opsovao dok se približavao Adamu Resnicku. Resnick je odbacio opušak svoje cigarete nedaleko od njih i odmah zapalio drugu. Duboko je uvukao dim i nadgledao situaciju pred sobom. “Dovraga, Garrette. Rekao sam ti da želim Lattimera živog. Ovo je sranje. Njegovi mi ljudi ne znače ništa.” “Nisam ja ubio gada.” Steele i njegov tim izašli su iz gustih redova drveća i sa sobom su dovukli prljava muškarca razbarušene kose. “Evo ti tvog snajperista, Garrette. Kretena smo sredili k'o od šale. Kaže da mu je Stanley Cross platio da ubije Sarah. Htio je i dokaz njezine smrti.” “Isuse”, procijedio je Resnick i bacio još jedan opušak. “Cijelu moju misiju sjebao je nekakav amater.” “Zašuti, Resnick. Ni ja nisam sretan što se sve ovo dogodilo”, prasnuo je Garrett. “Da mi nisi zbrisao, to se možda ne bi dogodilo”, prasnuo je i Resnick. “Koji ti je kurac bio da se oglušiš na moje zapovijedi? Ovo je bila pomno planirana misija. Trebao si slijediti moje upute do zadnjeg detalja.” Garrett mu je pokazao srednji prst i udaljio se. Zastao je nekoliko koraka od terenca u kojem je sjedila Sarah. Lice joj je bilo blijedo i upalo, a oči su joj bile prepune boli. Nije mogao gledati u nju. Situacija nije mogla biti sjebanija. Sebičnom šupku od njezinog brata konačno je proradila savjest i primio je metak namijenjen njoj. Nevjerojatno. Još jedna stvar na kojoj će Garrett morati biti zahvalan tom kurvinom sinu. Sarah se zatim okrenula i pogledala ga. Oči su joj bile hladne kao led. Stisnula je usnice i okrenula glavu, nije ga više htjela gledati. Isuse, mrzila ga je. A imala je dobar razlog. “Garrette, morat ću je privesti”, rekao je Resnick prišavši mu s leđa. Garrett se munjevito okrenuo prema njemu. “Koji ti je kurac? Dobro znaš da ona nema nikakve veze s bratovim poslovima.” “Da, znam. Ali zanima me što mi ona može reći. Trebam pristup njihovom e-mailu. Trebam je ispitati. Nemoj mi još više otežati stvar. Znaš da je postupak takav.” “Ma super”, promrmljao je Garrett. “Već me sad mrzi jer sam je izdao. I sad je njezin brat mrtav, za što sam ja kriv, a ti ćeš je uz to odvući na ispitivanje.” “Objasnit ću joj svoju ulogu u ovome”, rekao je Resnick tiho. “Mislim da će to ipak nešto značiti. I kunem ti se da ćeš biti upućen u sve, u svaki korak. Daj joj prostora, Garrette. Sad je ljuta i neće htjeti slušati nijednu tvoju riječ. Ja ću se pobrinuti da je na sigurnom. A kad sve bude gotovo, javit ću ti.” “Reci joj da ću doći po nju. Reci joj da nema šanse da je pustim. Da se nisi usudio pustiti je da misli kako sam je napustio.” “Da, da”, progunđao je Resnick. “Prenijet ću joj sva ta sranja. Isuse. Ti i tvoja braća me izluđujete sa svojim ljubavnim pričama.” Garrett je htio reći Recnicku da joj kaže da je voli, ali odlučio je da će joj sam reći kad se opet budu vidjeli. Nadao se da će dio šoka do tada nestati i da će moći gledati događaje malo objektivnije. Ako se to ne dogodi, onda ga čeka duga i naporna borba. Ali neće odustati. Ona je pripadala njemu. Ona mora biti u njegovom naručju, u njegovom krevetu. Ništa drugo ne dolazi u obzir.

~ 172 ~


“Moramo nestati odavde”, rekao je Resnick. “Ti i tvoji ljudi isto otiđite. Ovdašnja vlada neće postavljati pitanja. Lattimer i njegovi ljudi već su prouzročili milijune dolara štete kad su podmetnuli ovakav požar. Proći će dani prije nego što budu imali sve pod kontrolom.” “Moram ostati ovdje i pomoći Riju. Mogao bi sve izgubiti.” Resnick je kimnuo i pošao prema terencu u kojem je sjedila Sarah. Dvojica njegovih ljudi išli su za njim. Garrett ih je gledao i stiskao šake uz tijelo dok je Resnick razgovarao sa Sarah. Nekoliko trenutaka kasnije Resnick je vodio Sarah prema jednom od čamaca koji su čekali na rijeci. Sarah je hodala ukočeno, poput starice u kojoj nije više bilo snage. Pogled je uprla u zemlju. Ni jedanput se nije osvrnula prema Garrettu. Nekoliko Resnickovih ljudi vodilo je snajperista. Ruke su mu bile svezane lisicama iza leda. Ostatak njegove ekipe počistio je mjesto događaja i odnio Marcusovo tijelo. Nakon pet minuta više nije bilo nikoga osim Garretta i njegovog tima. Rio se okrenuo prema dimu, a zatim u smjeru svoje kuće. “Misliš da će zahvatiti kuću?” tiho je upitao Garrett. Rio je slegnuo ramenima. “Ako zahvati, zahvati. Ne mogu tu ništa učiniti. Uvijek je mogu ponovno izgraditi.” “Moramo otići”, rekao je Steele ozbiljno. “Ne želim biti ovdje kad se pojavi lokalna ekipa.” “Idite vi”, rekao je Rio. “Moji ljudi i ja ćemo ostati i rješavati probleme ako ih bude. Imam neka poznanstva ovdje. Bit ćemo dobro.” Pogledao je u Garretta. “Idi sa Steeleom i njegovima. Briši iz ove zemlje. Brod će vas odvesti niz rijeku gdje će vas čekati helikopter.” “Jesi li siguran?” “Da, siguran sam.” Garrett je rukom dao znak Steeleu i ostalima da ga slijede do pristaništa. Svi su se požurili i uspjeli uhvatiti posljednji brod. Rio je nešto rekao mladiću koji je upravljao brodom na nerazumljivom kreolskom jeziku, a zatim je mahnuo Garrettu kad se brod otisnuo od obale. “Zar ćeš je samo tako pustiti?” upitala je P.J. Iznenađen, Garrett se okrenuo prema P.J. i ljutito stisnuo usnice. “O čemu ti govoriš?” “Vidjela sam kako je gledaš, a pustio si da je taj šupak Resnick odvede.” “Otkači, Rutherfordice. Nemaš pojma o čemu govoriš.” “Muškarci su takvi idioti”, promrmljala je. “Upravo je vidjela kako joj brat umire. Naravno da je uznemirena. Trebaš biti s njom, a ne kilometrima daleko dok je Resnick rešeta.” “Moram srediti još neke stvari prije nego što pođem za njom”, odrezao je Garrett. P. J. je puhnula i okrenula leda. Garrett se iznenadio kad je vidio da ga i Steele gleda s neodobravanjem. “Nemoj i ti početi” promrmljao je Garrett. “Pa ti si hladan kao jebeni stroj. Zadnje što mi treba je to da me i ti gnjaviš.” Na Steeleovu se licu na trenutak mogao vidjeti blagi smiješak, ali nije ništa više rekao. Usredotočio se opet na rijeku pred sobom, da se ne bi pojavila kakva prijetnja. Plovili su gotovo dva kilometra niz rijeku i skrenuli u jedan od pritoka koji je vodio dublje u kopno. Voda je bila duboka tek metar kad su stigli do rukavca koji je vodio naglo ulijevo. Uplovili su u lučicu, odakle se vidio helikopter. Garrett, Steele i ekipa sišli su s broda i ukrcali se u helikopter. Kad su uzletjeli, Garrett se zagledao kroz prozor. Pitao se kao je Sarah. Rescnik je obećao da će je paziti, a Garrett je znao da će ispuniti obećanje. Resnick nije bio takav seronja kakvim su ga on i braća katkad voljeli opisati. Garrett je pomislio kako je možda ispao kukavica, ali htio je još puno toga riješiti prije nego stane pred Sarahinih očiju. Ne smije si dopustiti da sjebe stvar s njom. Najprije je morao ukloniti svaku moguću prijetnju njezinom životu. Tek tada će moći otići k njoj i moliti za oprost.

~ 173 ~


Možda će do tada njezina strašna tuga i bol popustiti. Možda će do tada moći jasnije sagledati stvari. Znao je jedno, a to je shvatio onog trenutka kad ga je Sarah pogledala s golemom tugom i povrijedenošću. On je voli i neće odustati dok se ona ne vrati u njegov život. Sve do smrti. Naprosto ga ne zanima ništa drugo. Neće odustati, pa makar mu trebao cijeli život da je uvjeri.

~ 174 ~


39. POGLAVLJE

RUSTY je hodala od školske zgrade prema parkiralištu. Prošao je još jedan usrani dan u školskoj godini koja se također činila usrana. Bila je to njezina zadnja godina u školi. Toliko se pompe radi oko zadnje godine u školi. Čarobna godina. Najljepše doba u životu. Pih, rekla je Rusty u sebi. Jedino dobro bilo je to što Matt Winfree nije ni zucnuo. Što god mu je Sean rekao, činilo se da je djelovalo. Barem zasad. On i njegova ekipa izbjegavali su je danas kao kugu. Ali barem opet ima auto. Bio je gotovo kao nov. Bojala se da joj Marlene i Frank neće dopustiti da ga opet vozi nakon onog što se dogodilo. Ali nisu rekli ni riječ. Samo su joj dali ključ i rekli da ga nitko ne smije voziti osim nje. A ona se s tim slaže. Ne pada joj na pamet opet učiniti tako glupu grešku. Bila je toliko zadubljena u svoje misli da uopće nije primijetila muškarce koji su stajali na prednjem dijelu parkirališta, sve dok nije začula njihove glasove. Kad je podigla pogled, zinula je od čuda. Prvo što je pomislila bilo je: oh, sranje. Što li je sad učinila? Braće Kelly - gotovo svi - stajali su poredani jedan do drugoga. Čak je i Garrett bio ondje, a navodno je na nekoj opasnoj misiji i svi su se brinuli da je upao u govna. Sam je stajao na lijevoj strani. Ethan je stajao odmah pokraj njega, a zatim i Donovan i Garrett. Bili su odjeveni nekakve vojničke odore, s čizmama i ostalim sranjem. Kvragu, čini se da su došli isprašiti nečiji tur. Uzdahnula je. Vjerojatno njezin tur. “Winfree, baš tebe tražimo”, rekao je Garrett. Sranje. Ovo je još gore. Rusty je zatvorila oči, a braća su gledala iza nje. Polako je virnula iza sebe te ugledala Matta kako stoji nekoliko metara dalje. Izgledao je kao da će se upišati u gaće. Možda ovo uopće ne ispadne loše. “Dođi ovamo, dečko”, rekao je Sam strogim glasom koji se naprosto ne može ignorirati. “Da, gospodine?” odazvao se Matt i oprezno im prišao. “Čuli smo da nam gnjaviš sestru”, rekao je Ethan mrzovoljno. Rusty su navrle suze na oči. U čudu je zurila u ljutitu braću. Donovan je stisnuo usnice i zakoračio naprijed, a Matt se smanjio za nekoliko centimetara i još je više problijedio. “Znaš li što radimo s propalicama poput tebe?” upitao je Donovan. “N-ne, gospodine.” “Nemam nimalo poštovanja za malene seronje koji gnjave žene”, zarežao je Garrett. “Osobito žene koje su dio moje obitelji. Dat ću ti jedan savjet, Winfree. Drži se daleko od Rusty. Vrlo, vrlo daleko. Ako te ikad uhvatim blizu nje ili saznam da si uopće izgovorio njezino ime, pronaći ću crnu rupu u koju ću zakopati tvoje tijelo i vjeruj mi, nitko te više neće pronaći. Razumiješ li?” Matt je ukočeno kimnuo glavom, a oči su mu bile tako prestrašene da je izgledao kao jelen koji se zatekao pred svjetlima automobila. Rusty je obrisala suze i čvrsto odlučila da neće plakati. Ali imala je dojam da će joj se srce raspuknuti. Njihova sestra. Nazvali su je sestrom. Rekli su da je dio njihove obitelji. Zauzeli su se za nju. I ne samo to, zaprijetili su tipu da će ga ubiti ako joj se opet približi. Začuđeno je zurila u njih, a Matt je doslovce trčao prema svom autu. Trenutak kasnije začuo se zvuk škripanja guma i Matt je odjurio s parkirališta. “Ne mogu vjerovati da ste to učinili”, prošaptala je. “Za mene.” Samov se izraz lica smekšao. Prišao joj je bliže. “Mislili smo svaku riječ. Ti si naša sestra. Mama te uzela pod svoje krilo i ti ćeš zauvijek ostati njezino pile. Nitko se ne zajebava s Kellyjevima, nitko. Dovoljno si dugo s nama da to znaš. I ti si sada Kelly i nitko se neće zajebavati s tobom.” ~ 175 ~


Bez razmišljanja kako će Sam doživjeti njezinu reakciju, Rusty mu se zaletjela u zagrljaj i umalo ih je oboje srušila. Tako ga je čvrsto stisnula da je bilo čudo da je uopće disao. Nikad se u životu nije osjećala bolje. Braća. Starija braća koja je štite. Vrtjelo joj se u glavi. Nije mogla vjerovati da im je stalo do nje. Osjećaj je bio bolji nego je ikad mogla zamisliti. “Hvala”, rekla je i stiskala ga još snažnije. “Nikad nitko nije učinio tako nešto za mene.” Kad se konačno odmaknula, bilo joj je neugodno zbog suza koje su tekle njezinim obrazima. Nos joj je bio sav crven i natečen i sigurno je izgledala vrlo smiješno. “Imaš li koji zagrljaj i za ostalu braću?” upitao je Garrett. Na trenutak ga je samo sumničavo gledala. Bio je dobar prema Rachel, a Rusty ga je vidjela da se s ljubavlju odnosi i prema Sophie, ali istini za volju, ona ga se bojala. Ali kad je raširio ruke, zaboravila je sav strah i bacila mu se u zagrljaj. Sva su je braća zagrlila, jedan po jedan, a ona se na kraju pretvorila u gomilu suza. Isplakala se na njihovim ramenima, a oni su samo uzdahnuli, kao što starija braća čine. Bio je to najljepši dan u njezinom životu.

~ 176 ~


40. POGLAVLJE

“I ŠTO sad namjeravaš?” Donovan je upitao Garretta kad su konačno ostali sami u ratnoj sobi. Garrett je sjeo na kauč i umorno gledao svog mlađeg brata. “Idem u Boston ubiti Boga u Stanleyju Crossu i pobrinuti se da taj šupčić nikad više ne pokuša nauditi Sari.” “Idem s tobom” rekao je Donovan odlučno. Garrett je kimnuo. “Maloprije je zvao Rio. I on hoće ići. Onaj kurvin sin će mi platiti.” “Uvijek se možemo pobrinuti da nestane” rekao je Donovan i slegnuo ramenima. “Postoje mjesta na kojima ga nikad nitko ne bi našao.” “Ne dovodi me u iskušenje. Nikad nisam razmišljao da hladnokrvno ubijem nekoga, ali sad bih to učinio bez problema, bez imalo žaljenja.” “A poslije? Što ćeš kad se vratiš?” Garrett je znao na što Donovan misli. “Potražit ću je. Dovest ću je kući. Ne vraćam se bez nje.” “To sam i mislio.” “Da, znam da si to i mislio”, promrmljao je Garrett. “Lud sam za njom. Ne mogu zamisliti svoj život bez nje. Možda mi neće htjeti oprostiti. Ne znam što ću onda učiniti.” “Nisi nikad bio tip koji odustaje”, rekao je Donovan mirno. “Ti si jedan tvrdoglavi gad.” Otvorila su se sigurnosna vrata i pojavio se Sam. “Mislio sam da čuvaš dijete”, rekao je Garrett. Sam je imao smrknut izraz na licu. Donovan i Garrett su se pogledali. “Joe je ozlijeđen. Sredio je nogu. Šalju ga u Fort Campbell.” “Sranje” opsovao je Garrett. “A što je s Nathanom?” “Nema nikakvih vijesti o njemu. Mama je maloprije primila poziv. Rekli su joj samo da je Joe ozlijeđen u borbi. Zašili su ga i sad ga prevoze u bazu. Stiže sutra.” “I to je sve što su rekli? Pa kako se ozlijedio? Je li ga pogodio metak?” “Nisu joj ni kurca rekli” rekao je Sam frustrirano. “Bijesna je i u stanju je nekome isprašiti tur. Sutra idem tamo s njom. Moram je obuzdati ili će završiti iza rešetaka.” Donovan se nasmijao unatoč ozbiljnosti situacije. Pogledao je u Garretta. “Hoćemo li pričekati da vidimo Joea prije nego što odemo u Boston ili želiš odmah ići?” “Koji vrag sad idete u Boston?” upitao je Sam začuđeno. “Imamo nekog posla” tiho je odgovorio Garrett. “Sranje. Nemojte me zvati da vadim vaše guzice iz zatvora.” “Neću mu dopustiti da ga ubije” obećao je Donovan. “Rio i ja ćemo biti ondje i paziti što se događa. Jamčim ti samo da će Cross završiti u dnu stuba. Možda više puta.” Sam se nasmijao i odmahnuo glavom. “Ne mogu vas spriječiti da odete. I ja bih ga rado sredio zbog svega što je učinio.” “Pričekat ćemo Joea da sleti. Želim se uvjeriti da je dobro” rekao je Garrett. “Donovane, pripremi naš avion za polijetanje. Javit ću Riju što se zbiva pa ćemo se naći tamo.” SUTRADAN je cijela obitelj Kelly stigla u bazu. I Rusty je bila s njima, a Marlene Kelly je očito saznala sve o tome kako su se njezini momci pojavili pred Rustynom školom jer ih je gledala sa silnim ponosom. Barem ih nije ljubila i štipala za obraze pred vojnim osobljem u bazi.

~ 177 ~


Sophie je u ruci držala malenu Charlotte, a Garrett je morao priznati da je djevojčica bila preslatka sva u ružičastom. Bila je prelijepa, baš kao njezina mama. Garrett je zadirkivao Sama i rekao kako mu je drago da malena nije na oca. Sam se na to samo nasmiješio i složio se s tim. Rachel je zagrlila Garretta tako čvrsto da mu je bilo žao što je nije odmah posjetio, čim je stigao. Bio je previše zauzet brigom za Sarah. Zvao je Resnicka svakih pet minuta kako bi dobio izvještaj. “Hej, slatkice” rekao je na uho dok ga je grlila. “Jesi li dobro?” “Jesam. Ali se brinem za tebe.” Malo se odmaknula i Garrett joj je u tamnosmeđim očima mogao vidjeti zabrinutost. Bio je sretan što se Rachel malo popunila i što su sjene pod njezinim očima, koje su bile poput vječnih modrica, sada nestajale. Izgledala je... sretno. Zadovoljno. “Divno izgledaš”, rekao joj je. “Ethan se dobro brine o tebi, kako vidim.” Nasmiješila se, a cijelo joj se lice ozarilo. Rachel je bila lijepa žena, ali kad bi se nasmiješila, činilo se da sunce sja jače. Sam i Ethan su dobro odabrali svoje žene. Garrett je jedva čekao da dovede Sarah da upozna njegovu obitelj. Odmah će je zavoljeti. Naprosto je to znao. I ona će voljeti njih. “Ona će ti oprostiti, Garrette”, rekla je Rachel tiho da je nitko ne može čuti. “Donovan me je malo uputio u događaje. Nemoj se ljutiti na njega. Izvukla sam to iz njega glumeći tužno lice.” Garrett se nasmijao, svi su se okrenuli prema njemu da vide što se to zbiva. Malo se stišao i okrenuo Rachel od pogleda. “Zločesta si, Rachel. Znaš da Van ne može odoljeti kad to napraviš.” “Pa u tome i jest stvar”, rekla je s vragolastim osmijehom. A potom se uozbiljila. “Doista je voliš.” Garrett je uzdahnuo i pogledao u stranu. Nije se sramio svojih osjećaja, ali naprosto još nije bio spreman podijeliti ih s ostatkom svijeta. “Da, volim je. Ali zeznuo sam.” Rachel ga je primila za ruku, a zatim snažno zagrlila. “Dobro znam što je bol. I što je oprost.” Garrett ju je čvrsto stisnuo. “Znam da znaš, slatkice. Ethan je tako sretan što te ima.” “Ako te voli, oprostit će ti. Sad je povrijeđena, ali shvatit će da će joj bez tebe biti još gore.” “Nadam se da si u pravu. Ja sam tvrdoglavac. Ne namjeravam se vratiti kući bez nje.” “Jedva čekam da je upoznam. Mora biti divna žena kad je ti voliš.” “Čuj, volim i tebe. I ti si divna žena”, rekao je Garrett. Rachel se nasmiješila. Prekinuo ih je liječnik koji je ušao u čekaonicu gdje se okupila cijela obitelj Kelly. Marlene je odmah skočila, ali ni Frank nije bio nimalo dalje od nje. “Kako mi je sin?” nestrpljivo je pitala. “Dobro je”, odgovorio je liječnik pogledavši u sve okupljene članove. “Metak je pogodio lisnu kost. Vodimo ga u operacijsku salu gdje će mu je rekonstruirati.” “Možemo li ga vidjeti prije nego što ga odvedete na operaciju?” upitala je Marlene zabrinuto. “Htjela bih da zna da smo ovdje.” Liječnik se nasmijao. “Oh, on već zna da ste ovdje. Cijela baza zna da ste ovdje. Pustit ću vas k njemu pet minuta. Moći ćete ga opet vidjeti kad se oporavi od operacije.” Čitava se obitelj nagurala u sobičak u kojem je ležao Joe, poduprt jastucima i noge čvrsto zamotane zavojima. “Mama, tata!” Cijelo mu se lice ozarilo kad je vidio roditelje i braću. “Ljudi, pa niste svi trebali doći.” Sam je puhnuo. “Naravno da smo trebali, braco. A kako si se ovaj put ozlijedio?” Garrett je gledao kako Marlene zuji oko Joea, kako ga ljubi i namješta, a Joe je sve stoički podnosio, kao da je opet maleni dječak s ogrebotinama. “Lijepo je vidjeti te opet sine”, rekao je Frank. “Ali volio bih da je to bilo negdje drugdje, a ne u bolnici.” “Joe, znaš li što o Nathanu?” zabrinuto je upitala Marlene. ~ 178 ~


Joe je odmahnuo glavom. “Žao mi je, mama. Nije bio sa mnom. Situacija je postala prilično ozbiljna. Razdvojili su nas u dvije skupine. Našu su skupinu napali. Ja sam primio metak. Dvojica je naših poginula. Ne znam što je bilo s Nathanovom ekipom. Nitko mi ništa ne govori.” “Žao mi je”, rekla je Marlene nježno. “Tako mi je žao zbog tvojih kolega.” Joe se naslonio na jastuke. Bio je blijed od iscrpljenosti i boli. “Da, to je užasno. Trebali smo doći kući nakon te misije. Većina nas trebala je napustiti vojsku nakon toga. Samo smo o tome razgovarali proteklih tjedana. Svi smo imali planove. A sada se dvojica neće nikad vratiti svojim kućama, a trojica nas je ranjena. Trebam biti sretan što sam preživio.” “Mislim da ćeš doći kući prije nego što misliš” rekao je Ethan. “Možda će postupak otpuštanja iz vojske malo potrajati, ali nema šanse da ikamo mrdneš nakon ovoga.” “Nathan i ja smo trebali doći zajedno”, rekao je Joe i stisnuo vilicu. “Ovo je sranje. Nije smjelo ovako ispasti.” “Meni je dovoljno da si se vratio živ”, rekla je Marlene i poljubila ga opet u obraz. “Moje su molitve skoro uslišane. Moji sinčići moraju doći kući, kamo pripadaju.” U sobu je provirila medicinska sestra. Značajno je pogledala okupljenu obitelj. “Moramo ići, Joe” rekao je Frank i ustao. “Ali bit ćemo ovdje. Nikamo ne idemo. Vidimo se nakon operacije.” Garrett je prišao krevetu i primio Joea za ruku. “Hej, stari. Odlazim na nekoliko dana. Moram riješiti neke stvari. Brzo se vraćam. Zvat ću mamu da vidim kako si.” Joe mu je stisnuo ruku. “Javite mi ako se Nathan javi bilo kome od vas. Obećaj mi.” “Da, naravno. Čuvaj se, braco mali.” Joe ga je ošinuo pogledom i pokazao mu srednji prst. “Pokazat ću ja tebi tko je malo braco kad izađem odavde.” Sestra je izvela Kellyjeve iz sobe i uputila ih prema čekaonici. Marlene je sjela na stolac i duboko uzdahnula. Rusty je zabrinuta izraza lica sjela pokraj nje i zagrlila je. “Bit će on dobro, Marlene.” Marlene joj se nasmiješila. “Znam da hoće, zlato. Ali ja ću uvijek brinuti zbog svoje djece. Bojim se da je to prokletstvo majki.” “Ja ću ostati s vama i Frankom”, rekla je Rachel i sjela s Marleneine druge strane. Pogledala je u Ethana, a on joj je potvrdno kimnuo. “Naravno da hoćemo.” Marlene je pogledala u Sophie i Sama. “Dajte da poljubim svoju unučicu, a zatim je vodite kući gdje joj je mjesto. Zadnje što joj treba je da bude ovdje među gomilom boleština i klica. Nazvat ću vas čim nešto saznam.” Garrett se sagnuo i poljubio majku u obraz. “Donovan i ja odlazimo. Nazvat ću te.” Marlene ga je lagano potapšala po obrazu i protrljala mu lice. “Izgledaš umorno, sine. Trebaš se malo odmoriti. Previše radiš.” “Dovest ću jednu posebnu osobu kući da te upozna. Volim je, a nadam se da ćeš je i ti zavoljeti.” Marlene je zinula od čuda dok je Garrett polako uzmicao. “Zašto uvijek posljednja saznam te stvari?” Garrett se nasmiješio. Izgovorio je te riječi naglas i to je još pojačalo njegovu odlučnost. Sarah pripada ovdje, s njim. S njegovom obitelji. Okružena ljubavlju i prihvaćanjem. Samo joj mora otvoriti oči.

~ 179 ~


41. POGLAVLJE

SARAH je sjedila na terasi kuće na plaži u kojoj je sve počelo. Bila je umorna. Otupjela. Iscrpljena do besvijesti. U glavi joj je vladao potpuni kaos. I pakleno joj je nedostajao Garrett. Adam Resnick ispitivao ju je punih nekoliko dana, ali bio je pristojan. Pobrinuo se da se udovolji svakoj njezinoj želji. Nosili su joj hranu, dvorili je; prema njoj su se ponašali kao prema važnom gostu, a ne kao prema sestri najtraženijeg čovjeka na CIA-inoj listi. Boljelo ju je čuti istinu o svom bratu. Znala je da je bio umiješan u sumnjive aktivnosti, ali šokirala se kad je shvatila u kakvim je to razmjerima bilo. Užasnula se kad je saznala što je sve učinio. Koliko je ljudi pobio. Koliko je života uništio. Na kraju je pokrila uši i molila Resnicka da joj prestane nabrajati Marcusove zločine. Nije im mogla pomoći. Htjela je, ali nije imala kako. Marcus joj nije nikad ništa rekao. Sve svoje poslove držao je daleko od nje. Dobro je pazio da taj dio njegova života ne utječe na nju ni na koji način. Dala je Resnicku broj svog inozemnog bankovnog računa kojeg joj je otvorio Marcus. Sada kad je znala otkud mu je novac dolazio, nije imala nikakve želje ikad više posegnuti za tim računom. Zbog toga je trenutno bila švorc. Na svom osobnom računu nije imala ni tisuću dolara. Da joj Resnick nije ponudio da je smjesti kamo god ona poželi, ne bi si mogla priuštiti put ovamo. Htjela je doći ovamo kako bi razmislila i posložila stvari u svom životu. Na ovome mjestu njezin se život bio zauvijek promijenio. Da, promijenio se onog trena kad ju je Allen Cross silovao, ali na ovom je otoku ponovno počela živjeti. To joj je Garrett omogućio. A nakon toga ju je slomio, na način na koji Allen Cross nikad ne bi mogao. U tome je bila ironija. Tri je dana samo sjedila na terasi i piljila u more. Nije imala pojma što će iduće učiniti. Kad-tad će morati donijeti odluku. Ne može svoj život provesti u skrivanju. Nije ju smjelo iznenaditi što vidi Garretta kako se kroz pijesak približava kući. Ali ju je iznenadilo. Trebala joj je silna snaga volje da ne pobjegne u kuću i ne zaključa za sobom vrata. Sjedila je najmirnije što je mogla i gledala ga kako joj prilazi. Bio je odjeven u traperice i majicu kratkih rukava. Sudeći po razdražljivosti koja mu se odražavala na licu i po načinu na koji je svakih nekoliko trenutaka tresao nogama, tenisice su mu se nakrcale pijeska. Očito nije ništa naučio iz vremena koje je proveo ovdje. Kad se približio, vidjela je da nešto drži u ruci. Prišao joj je, ali ona se prisilila da ne gleda u njega i zapiljila se u daljinu. Na trenutak se kolebao, ali potom je sjeo na stepenicu pokraj nje. Baš onako kako je sjedio prije nekoliko tjedana. Vrtio je nešto u ruci, a zatim je ispružio dlan prema njoj. Pogledala je dolje i vidjela što drži. Smiješak joj je plesao na usnicama. Kako se može smiješiti kad je toliko boli unutra? “Ovaj put sam donio pravo oružje”, rekao je i podigao čokoladicu s karamelom. “Ovaj put ne škrtarim.” Stavio joj je čokoladicu u krilo i zagledao se u more, kao i ona. “Volim te, Sarah.” Uvukla je dah. Osjećala se kao da će se raspasti u komadiće. Bol joj je zaparala srce i ostavila joj duboku ranu. Ukočila se toliko da se počela tresti. Htjela je ustati, ali Garrett ju je čvrsto primio za zapešće i morala je ostati sjediti. “Molim te”, preklinjao ju je. “Saslušaj me.”

~ 180 ~


Sarah nije mogla gledati u njega. Nije ga mogla gledati i pritom ostati pribrana. Zatvorila je oči kako bi lakše zatomila suze. Dovoljno ih je prolila proteklih dana. Glava ju je još uvijek boljela i imala je osjećaj da joj se sinusi raspadaju. Odlučila je da neće više plakati. “Znam da si povrijeđena i da se osjećaš izdanom.” “Nemaš ti pojma kako se ja osjećam”, rekla je gorko. “Da, imam pojma. Ako je to išta slično onome kako sam se ja osjećao otkad te Resnick odveo, onda znam da je užasno.” Ignorirala je njegovu izjavu. Pogled je opet uperila u daljinu, odlučna da izdrži ovo do kraja, makar je ubilo. Garrett je uzdahnuo. “Krenut ću ispočetka. Resnick je htio da ja preuzmem ovaj posao jer je znao da imam neriješenih poslova s... tvojim bratom. Prije šest godina vodio sam misiju u kojoj smo trebali spasiti Lattimera jer se spetljao s pogrešnim ljudima. On je zauzvrat trebao surađivati s CIAom na rušenju nekoliko terorističkih mreža koje je opskrbljivao oružjem. Stigli smo na teren, ali Lattimer nas je prevario. Ubio je dvojicu mojih ljudi, a mene je ranio u nogu. Resnick je znao da ga mrzim. Kad je do njega stigla informacija da je ubio Crossa i da si ti nestala, zamolio me da te pratim i držim se blizu tebe dok se ne pojavi tvoj brat.” “Iskoristio si me”, rekla je glasom punim boli. “A on je sada mrtav.” Garrett je opet uzdahnuo. “Znam da si povrijeđena. Dao bih sve na svijetu kad bih mogao promijeniti to što se dogodilo, ali nije mi žao što je mrtav. Neću ti lagati samo zato da bi mi oprostila. On je bio gad prve klase. Ipak, bit ću mu vječno zahvalan što ti je spasio život. Kad bih morao birati između njegove ili tvoje smrti, odabrao bih njegovu, naravno. Oči su joj svjetlucale od suza koje su se u njima nakupljale. “Stvar je u tome što se za mene sve promijenilo čim sam ugledao tebe. Osjetio sam povezanost između nas i odlučio sam da ću te štititi. Na neki si način postala moja onog trena kad sam te upoznao. Kad si otišla s otoka, otkazao sam Resnicku. Rekao sam mu neka se goni s tim zadatkom. Htio sam samo da ti budeš na sigurnom i htio sam ukloniti sve što ti je moglo predstavljati prijetnju. Zaljubio sam se u tebe, Sarah. Zaljubio sam se u tebe, ali i dalje sam imao svoj zadatak. Lattimer je bio odgovoran za smrt mnogih nedužnih ljudi. Zakleo sam se da ću ga maknuti. Zavolio sam te, ali nisam mogao okrenuti glavu. Ni za tebe, ni za koga drugoga. Znam da ti je bio brat i da te na svoj način volio i štitio. I ti si njega voljela i štitila. Razumijem to, ali nisam ga mogao pustiti da ode nakon svega što je učinio.” Sarah je zatvorila oči kako bi se borila protiv suza. Protiv boli u njegovim riječima. Stiskala je šake, a Garrettove riječi pogađale su je ravno u dušu. “Znam da nije bio dobar čovjek”, prošaptala je. Garrett ju je primio za stisnutu šaku i nježno joj otvorio dlan. Isprepleo je svoje prste s njezinima. “Znam da mi ne vjeruješ nakon ovoga što se dogodilo. Znam da ti je povjerenje velik problem nakon onoga što ti je učinio Cross. Samo želim priliku da ti sve ispravim. Želim ti pokazati da mi možeš vjerovati. Volim te. Želim te uz sebe. Učinit ću sve što treba da zauvijek ostaneš u mom životu.” Pogledala ga je u oči i u njima vidjela duboku bol. I on je patio. Patio je jednako koliko i ona. “Što od mene tražiš, Garrette? Kakvu budućnost vidiš za nas? Ja sam u komi. Nemam posao. Nemam ni tisuću dolara na svom računu. Još uvijek pokušavam prihvatiti činjenicu da sam silovana. Zakopala sam to duboko u sebe i preživljavala iz dana u dan.” Pogled mu se smekšao. “Pred sobom vidim snažnu ženu koja me obara s nogu svaki put kad me pogleda. Vidim ženu koja je povrijeđena toliko strašno da se boji opet nekome vjerovati. Vidim nekoga tko ima divnu dušu, nekoga tko u ljudima nastoji vidjeti samo ono najbolje, iako oni pokazuju samo najgore. Kakvu budućnost vidim za nas? Vidim tebe pokraj sebe, vidim te kako me činiš sretnim sve do mog posljednjeg daha. Vidim nas dvoje kako živimo zajedno, kako se smijemo i imamo djecu. Kako uživamo u zalascima sunca i zajedno starimo.”

~ 181 ~


Glas mu je postao hrapav i drhtav od silnih emocija. “Malena, nije me briga ako nemaš ni novčića. Nije me briga ako nemaš posao. To će sve doći. Želim samo da si pokraj mene i da zajedno rješavamo stvari. Zajedno možemo sve. Ne moraš prolaziti ovo sama. Bit ću uz tebe, svakim korakom. To je ljubav.” Pogledala je u njihove isprepletene prste i promatrala kako je miluje palcem. “Bojim se, Garrette. Osjećam se... sama. Hoću reći, bila sam sama i prije, ali imala sam Marcusa. Uvijek sam znala, ako zatrebam nekog da će se on pojaviti i da neće postavljati pitanja. Ovih dana pokušavala sam se suočiti sa spoznajom da sad više nemam nikoga. Ne znam što ću sa sobom. Osjećam se tupo, ali u isto vrijeme i preplašeno. Privukao ju je u naručje i snažno stisnuo. “I ja se bojim”, priznao je. “Umirem od straha da mi nećeš oprostiti i da ću morati doći kući bez tebe nakon što sam obećao majci da ću te dovesti. Jedva te čeka upoznati, znaš. Uvjeren sam da već planira vjenčanje.” Sarah se nasmiješila i odmahnula glavom. Primio ju je nježno za bradu i pridigao glavu kako bi ga pogledala u oči. “Volim te, Sarah. Mislim da sam se zaljubio u tebe kad sam te pogledao u oči i vidio tvoju odlučnost da se ne bojiš. Znam da sam te povrijedio. Mogu ti samo obećati da te više nikad neću povrijediti. Ne onako. Ali moram biti iskren s tobom. Ne žalim zbog onog što se dogodilo. Jedino mi je žao što si ti bila umiješana. Naprosto sam takav. Imam izražen osjećaj za pravdu.” “Tko si ti zapravo, Garrette? Očito je da nisi radio za mog brata. Radiš li za CIA-u? Hoću li te uopće viđati?” Pomilovao joj je obraz. “Surađujemo s vladom. Ali radimo i za privatni sektor. Radim za sebe. Moja braća i ja. Spašavamo taoce i tražimo bjegunce. Pitaš hoćeš li me uopće viđati? Viđat ćeš me itekako. Viđat ćeš me toliko da ćeš htjeti da odem na neki zadatak samo da te malo ostavim na miru. Moj mi je posao važan, Sarah. On je dio mene. Ali najvažnija si mi ti.” Pokazao je prstom na nju kao da želi naglasiti što je rekao. Osjetio je kako puca led koji je obavijao njezino srce. “Ti ćeš mi uvijek biti na prvom mjestu. Ti i naša djeca. Uključuje li moj posao rizike? Da, uključuje, i znam da će ti to biti teško. Ali koji god zadatak preuzmem, moj će cilj uvijek biti isti. Vratiti se tebi. Svaki put.” Nagnula se prema njemu i prislonila čelo uz njegovu bradu. “Zvuči tako jednostavno iz tvojih usta.” Povukao ju je opet u zagrljaj i stisnuo toliko da je jedva disala. “Volim te. Mislim da i ti voliš mene. Može li biti jednostavnije? Sve drugo ćemo rješavati pomalo. Zajedno.” Podigla je opet glavu i duboko udahnula. Topila se u njegovim plavim očima. “Da, volim te. Čak i kad sam te mrzila jer si mi lagao, voljela sam te. Želim biti s tobom. Ali sada sam tako smušena. Osjećam se kao da nikad neću dovesti svoj život u red. Čini mi se da je sve izmaknulo kontroli.” Dodirnuo joj je obraz, a ona se iznenadila vidjevši toliko emocija u njegovim očima. Činilo se kao da će zaplakati, a dok je govorio, glas mu postao promukao. “Reci da ćeš pokušati. To će biti prvi korak”, rekao je. “Dođi kući sa mnom. Zajedno ćemo graditi našu vezu. Ondje ćeš odlučiti što želiš raditi. Ako želiš razgovarati s nekim o silovanju, pronaći ću ti dobrog psihologa. Ako se želiš vratiti poslu u svojoj struci, onda to učini. Ili se možeš dalje školovati i postati učiteljica. Pola sata od naše kuće nalazi se izvrstan fakultet. Želim reći da imaš izbora, Sarah. Imaš toliko izbora. A ja tražim samo da budem dio tog izbora. Dopusti da rješavamo probleme zajedno.” Omotala je ruke oko njegova vrata i zagrlila ga. Htjela ga je dodirivati svakim centimetrom svog tijela pa mu je sjela u krilo i privila se uz njegova prsa. Izgledali su kao da su se stopili u jedno. “Još uvijek je tu Stanley”, rekla je i uzdahnula.

~ 182 ~


Garrett se lagano odmaknuo. Pridigao joj je glavu i pogledao je u oči. “Stanley ti više neće praviti probleme.” Začuđeno ga je pogledala. Zvučao joj je vrlo uvjerljivo. Dublje se zagledala u njega. “Sto si učinio?” “Reći ću samo da smo se Rio, moj mlađi brat Donovan i ja pobrinuli za tog šupka. Čini se da je pao s vrha stepenica. Dvaput. Ili barem kruži takva priča. A ja sam odlučio držati se te priče.” Sarah se slatko nasmijala. Iznenadila se koliko je zadovoljstva osjetila zamišljajući taj prizor, a u isto je vrijeme žalila što to nije mogla vidjeti vlastitim očima. “Volim te, Garrette. Zbilja te volim. Želim da budemo zajedno. Kad si sa mnom, ničeg se ne bojim. Zbog tebe pomislim da će zaista sve ispasti dobro.” “I hoće, ljubavi. Hoće. Želim te odvesti svojoj kući. Svidjet će ti se moja obitelj, i ti ćeš se svidjeti njima. I ja moram neke stvari riješiti. Na primjer, trenutno živim sa svoja dva brata i bratovom ženom. “Malo je tijesno”, rekao je. “Sam, moj najstariji brat, započeo je graditi kompleks za cijelu obitelj. Bit će to zaista impresivno. Imat ćemo sve što nam treba, privatno uzletište, platformu za helikopter, prostorije za trening, streljanu, i što je najvažnije, svatko će imati svoju kuću. A tu dolaziš ti na red. Imam smisla za uređenje prostora jednako kao i magarac. Sarah se nasmiješila, a srce joj je zalupalo brže. “Moram te upozoriti da imam pravi ženskasti ukus. Neću dopustiti da moj dnevni boravak ima maskirni uzorak. Eh, da, tu je i Mrljica.” Bojažljivo je pogledala u njega. “Opet je sa mnom. Možemo li i nju povesti?” Garrett se nasmiješio. “Da. Ti i Mrljica dolazite zajedno u paketu. Zbog tebe ću potrpjeti mačku.” “A ženskasti uzorci? Ne smeta ti da cijela tvoja kuća bude ženskasta?” upitala je sa smiješkom. Pretvarao se da je razočaran. “Pretpostavljam da ću morati živjeti s tim.” “Morat ćeš se naviknuti jer ćeš imati puno kćeri.” Oči su mu tako radosno zasjale da je umalo ostala bez daha. “Jesam li ti rekao da imam nećakinju? Prekrasna je. Doduše, ne onako kako će biti naše kćeri, ali slatka je kao med.” Opet ga je stisnula, ne mogavši suspregnuti uzbuđenje. “Cijeli tjedan razmišljam o budućnosti s takvim strahom. A sad si me ti uvjerio da će ona biti ispunjena divnim stvarima.” Garrett joj je zavukao prste u kosu i igrao se njezinim pramenovima. “Čvrsto ti obećajem da ću ti svaki dan, dok smo god živi, davati divne stvari. Ni u jednom trenutku nećeš posumnjati u to koliko si voljena.” Nasmiješila se i obrisala mokre obraze. Kvragu i suze. “Volim te.” “I ja tebe volim. Možemo li sada ići kući?” Poljubila ga je, slatko i toplo; usnice su joj se stapale s njegovima. Uzdahnula je, lica priljubljena uz njegovo, i posve se opustila u njegovu naručju. Garrett ju je čvrsto držao. Sjedili su tako na stepenicama dok su se nebom prelijevale zlaćane i ružičaste nijanse, a vatreno je sunce zapadalo za horizont. Bio je to prvi od brojnih zalazaka sunca koji su ih čekali. U godinama koje su uslijedile često su se vraćali na Isle de Bijoux. Uživali su oni i u zalascima sunca na drugim mjestima, ali nijedan nije bio tako lijep kao zalasci na tom otoku, gdje je sve započelo.

Chia

~ 183 ~

Banks Maya- kgi 3.k- Skrivena  
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you