Issuu on Google+


BIBLIOTEKA

Naslov izvornika

‫املزيان يف تفسري القرآن‬

Urednik Amar Imamović Likovno oblikovanje Senad Pepić


Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai

Tefsir El-Mîzân

UZAJAMNI ODNOS VJERNIKA U ISLAMSKOM DRUŠTVU S engleskog preveo

Armin Hadrović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1433/2012.


Riječ urednika

R

adeći četrdeset godina na tefsiru El-Mîzân Allame Tabatabai je uvijek nastojao, a posebno kada je riječ o dru­ štvenim pitanjima, da se okoristi posljednjim pažnje vrijednim uvidima svoga vremena. Prema riječima njegova sina, Abdul-Bakija, koji je, gostujući prije nekoliko godina u Sarajevu, podijelio s nama nekoliko divnih sjećanja i anegdota iz života Allame – tako je, pored one čuvene rečenice njegova oca da svake dvije godine treba pisati novi El-Mîzân, misleći pritom na tefsir koji će odgovoriti potrebama i izazovima svoga vremena, čime se Kur’an iznova i sve više i više otkriva u svojim beskrajnim značenjima i dubinama – prenio i sljedeće: “Sjećam se da sam često nosio pisma moga oca u poštu upućena svjetskim ustanovama, kao što je UNICEF, u kojima je tražio da mu pošalju njihova posljednja istraživanja i statistike iz raznih područja društva.” Veoma je važno naglasiti ovdje, nakon navođenja anegdote iz života Allame Tabatabai, da je on osuđivao tumačenja Kur’ana – kakvih nije bilo malo u posljednje vrijeme – u kojima se nastojalo da se istinitost i svevremenost kur’anskog učenja po svaku cijenu potvrdi kroz najnovije naučne hipoteze i teorije, pribjegavajući pritom i neumjerenim i tendencioznim tumačenjima. Sâm po sebi, Kur’an je vjerodostojan i on pojašnjava univerzalne zakonitosti i uputa je čovjeku, a nije enciklopedija koja obuhvata sva čovjekova naučna dostignuća i teorije, čija postignuća protok vremena nerijetko dokida. Neki su, s jedne strane, pogrešno shvaćajući načelo da je Kur’an pojašnjenje za sve, a, s druge strane, zbog 5


osjećanja nazadnosti i podređenosti muslimanskog svijeta, nastojali da istinitost Kur’ana i islama dokažu kroz saglas­ nost sa novovremenim naučnim postavkama. Allame Tabatabai je za ovakav oblik razumijevanja i tumačenja smatrao da “dokidaju” Kur’an u njegovom učenju i cilju. Međutim, Allame Tabatabai – kao istinski filozof, odgojen na tradicionalnim zasadama – veoma je otvoreno gledao na sve pojave u Svijetu i posmatrao ih je kroz prizmu argumenta i Kur’ana. Prijevod dijela El-Mîzâna koji je pred nama još jednom nam otkriva ljepotu ovog tefsira, a potvrđujući vječnost kur’anskih, odnosno Božijih zakona, koliko god da je kroz historiju uvijek bilo suprotstavljenih mu mišljenja, ali iskustvo čovječanstva, koje se obogaćuje iz dana u dan, potvrđuje njihovu istinitost. Neizmjerno smo zahvalni Bogu Svevišnjem što nam je dao priliku da priredimo ovu knjigu i ponudimo je bosanskom čovjeku, a i šire, na uvid te da time bude obogaćena vjerska misao ovog podneblja jednim ovakvim djelom.

6


ِ‫يا أَ�يُّها الَّ ِذين آمنُواْ ْ ر‬ ‫صابُِرواْ َوَرابِطُواْ َوا�تَُّقواْ اللّهَ لَ َعلَّ ُك ْم �تُْفلِ ُحو َن‬ َ َ َ ‫اصبُواْ َو‬ َ َ O vjernici! Strpite se, i pomozite jedni drugima u strpljivosti, i postrojite se, i bojte se Allaha da biste možda uspjeli.


TUMAČENJE AJETA

Ovaj završni ajet dolazi kao ukupan zbir, srž svega što je rečeno u ovoj suri. On stavlja tačku na suru sumirajući njene glavne teme.

ِ‫يا أَ�يُّها الَّ ِذين آمنُواْ ْ ر‬ ْ‫صابُِروا‬ َ َ َ ‫اصبُواْ َو‬ َ َ

O vjernici! Strpite se, i pomozite jedni drugima u strpljivosti! Zapovijedi u ovom ajetu, a one su: “Strpite se”, “pomozite jedni drugima u strpljivosti” i “postrojite se”, sve su u apsolutnom obliku, bez ograničavajuće određenosti, što u krajnjem znači da zapovijed na strpljivost obuhvata sve vrste strpljivosti: u teškoćama, u poslušnosti Allahu, u odbacivanju griješenja. U svakom slučaju, ovim se upućuje na strpljivost svake osobe pojedinačno, jer se u nastavku ajeta strpljivost navodi u obliku mufâ‘aleh ( ‫)مفاعلة‬, koji se koristi u primjerima gdje se radnja obavlja između dviju strana. El-Muşābereh ( ‫ )املصابرة‬je prevedeno kao međusobno pomaganje u strpljivosti, a doslovno znači međusobno natjecanje u strpljenju. Kada pojedinci zajednički podnose teškoću, strpljivost svakog pojedinca uvećava se postojanošću drugog. Na ovaj način, njihova snaga se uvećava, strpljenje udvostručuje, a učinkovitost umnožava. Ova se pojava može lahko iskusiti ako prvo posmatramo izdvojenog pojedinca, a potom njegovo ponašanje u kolektivu čiji su članovi u neprestanoj međusobnoj interakciji. Ovo ćemo, ako Bog da, podrobno objasniti na odgovarajućem mjestu. 9


‫َوَرابِطُواْ َوا�تَُّقواْ اللَّهَ لَ َعلَّ ُك ْم �تُْفلِ ُحو َن‬

...I postrojite se, i bojte se (gnjeva) Allaha da biste možda uspjeli. Ovdje korišteni izraz el-murābaţah (‫ )املرابطة‬obuhvatniji je od el-muşābereh (‫ – املصابرة‬međusobno natjecanje u strpljivosti, međusobno pomaganje u strpljenju), jer el-murābaţah1 implicira međusobno povezivanje ljudi u njihovoj snazi, moći, sposobnostima i aktivnostima u svim poslovima vezanim za njihov vjerski život – kako u vremenu lagodnog života, tako i u vrijeme poteškoća. Pošto je glavni cilj ovih naredbi dosezanje zbiljske sreće na Ovom i Budućem svijetu – a u suprotnom se može postići samo djelimična ovozemaljska sreća koja nije i zbiljska – one se nastavljaju riječima: “I bojte se Allaha da biste možda uspjeli”, odnosno da biste postigli stvarnu sreću i uspjeh.

Izraz el-murābaţah u razdoblju nakon Kur’ana korišten je za razmještene, pozicionirane, stacionirane trupe. Mnogi prevodioci su zato ovo preveli: “na granicama bdijte”, ili “nepokolebljivi na granicama”; ali je autor uzeo doslovno izvorno značenje, tj. biti međusobno povezan. U ovom prijevodu se koristi riječ postrojeni, koja se može tumačiti na oba načina.

1

10


RASPRAVA O UZAJAMNOM ODNOSU VJERNIKA U ISLAMSKOM DRUŠTVU

1. ČOVJEK I DRUŠTVO Među svim stvorenjima koja imaju dušu čovjek je takvo biće koje neizbježno mora da živu u zajednici i nije potrebno mnogo argumenata da bi se ovo dokazalo. Svaki član ove vrste stvoren je sa ovim instinktom. Čovjek je uvijek živio u društvu i o toj činjenici govori historija potkrijepljena arheološkim nalazima (pronalascima koji se odnose na najranija razdoblja života ove vrste koja svijetom dominira). Kur’an u mnogim ajetima objašnjava ovu zbilju na najbolji mogući način. Naprimjer:

‫َّاس إِنَّا َخلَ ْقنَا ُكم ِّمن ذَ َك ٍر َوأُنثَى َو َج َع ْلنَا ُك ْم ُشعُوبًا َو�قَبَائِ َل لِ�تََع َارفُوا‬ ُ ‫يَا أَ�يَُّها الن‬

O ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznali!1

ِ ْ‫حَنن قَسمنَا �ب�ي�نهم َّمعِيش�تهم ىِف ح‬ ٍ ‫ض ُه ْم �فَْو َق �بَْع‬ ‫ض‬ َ ‫الَيَاة الدُّ�نْيَا َوَر�فَْعنَا �بَْع‬ َُ ْ َ ْ َ ُ ْ ْ َُ َ ِ ِ ٍ ِ ‫ضا ُس ْخريًّا‬ ً ‫ض ُهم �بَْع‬ ُ ‫َد َر َجات ليَتَّخ َذ �بَْع‬

Mi među njima raspodjeljujemo ono što im je potrebno za život na Svijetu ovom, i jedne iznad drugih za nekoliko razina odlikujemo da bi jedni druge služili.2 El-Hudžurât, 49:13. Ez-Zuhruf, 43:32.

1 2

11


ٍ ‫ض ُكم ِّمن �بَْع‬ ‫ض‬ ُ ‫�بَْع‬

Vi ste jedni od drugih.3

‫َوُه َو الَّ ِذى َخلَ َق ِم َن الْ َم ِاء بَ َشًرا فَ َج َعلَهُ نَ َسبًا َو ِص ْهًرا‬

On je Taj Koji je od vode stvorio čovjeka i potomstvo mu po krvi i po tazbini dao.4 Postoje mnogi drugi ajeti slični ovima.5

2. ČOVJEK I NJEGOV RAZVOJ U ZAJEDNICI Ljudsko društvo, kao i svaka ljudska duhovna odlika ili sličan činilac, kad se rodilo, nije se rodilo u svome potpunom i savršenom obliku; tu je ostao velik prostor za razvoj i napredak. Kao i sve ostale okolnosti koje prate čovječanstvo, društvo svojim rastom i napretkom također prati čovjeka na njegovom materijalnom i duhovnom putovanju. Bilo bi nerealno očekivati da se ova ljudska odlika razlikuje od ostalih činilaca, tj. misliti da će se od samog početka pojaviti u savršenom obliku. Ona se, zapravo – poput ostalih ljudskih odlika koje se odnose na njegovo znanje i volju – postepeno razvijala od primitivne do naprednije razine u procesu koji se nastavlja. Historija kazuje da je prva društvena zajednica bila domaćinstvo zasnovano na bračnoj vezi, jer je njen prirodni uzrok (organi stvaranja potomstva) bio najsnažniji činilac u okupljanju ljudi u zajednicu, za razliku od, naprimjer, hrane, čije Ali ‘Imrân, 3:195. El-Furkân, 25:54. 5 Vidjeti ajete koji se nalaze pored ovih navedenih da bi se vidjelo kako oni dokazuju ovu temu. (Op. autora) 3 4

12


se skupljanje i konzumiranje može odvijati na ravni pojedinca. Zadovoljenje seksualnog nagona zahtijevalo je spajanje dvije osobe (što je, ustvari, bila osnova za podizanje društva). Iz ovoga se postepeno razvio instinkt koji smo ranije nazvali instinktom eksploatacije. On je poprimio svoj oblik kada je čovjek počeo svojom prevlašću prisiljavati drugog pojedinca i koristiti ga u ostvarenju svojih potreba i planova. Potom je poprimio oblik upraviteljstva ili rukovođenja, pojavom glave porodice, vođe klana, poglavice plemena i predsjednika naroda. Na samom je početku bilo prirodno da upravljanje bude u rukama najsnažnijeg i najhrabrijeg pojedinca; nakon izvjesnog vremena ono je dato najhrabrijem i najbogatijem, koji je usto imao i brojno potomstvo. Tako su se stvari mijenjale da bi se danas prednost davala onome za koga se misli da je najučinkovitiji u administraciji, te najbolji stručnjak u diplomatiji i politici. Ovo je bio glavni razlog pojave idolopoklonstva i razlog zbog kojeg ono i danas izgleda vrlo snažno. O ovome ćemo podrobnije govoriti, ako Bog da, na drugom mjestu. Dakle, institucija društva sa svim svojim očitovanjima (porodica, kao i ostale grupacije) uvijek je postojala u ljudskom rodu, od samog praskozorja čovječanstva. Ipak, čovjek nije od samog početka bio svjestan njenog postojanja. Ona je rasla sa ostalim ljudskim prirodnim instinktima i odlikama kao što su eksploatacija, samoodbrana itd. Kur’an nas obavještava da je institucija poslanstva učinila čovjeka svjesnim društva i društvenih veza do u tančine, potaknuvši ga da ih čuva i štiti kao poseban činilac čovječnosti. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫َكا َن النَّاس أ َُّمةً و‬ ِِ ‫َنزَل َم َع ُه ُم‬ َ ‫اح َدةً �فَ�بََع‬ َ ِّ‫ث اللَّهُ النَّبِي‬ َ ‫ين َوأ‬ َ َ ‫ين َوُمنذر‬ َ ‫ني ُمبَ ِّش ِر‬ ُ ِ‫َّاس ف‬ ِ‫ال ِّق ل‬ ِ ِ ‫اخ�تَلَ ُفواْ فِ ِيه‬ ‫ا‬ ‫يم‬ ‫ن‬ ‫ال‬ ‫�ب‬ ‫م‬ ‫ك‬ ‫ح‬ ‫ي‬ ْ‫ح‬ ُ ْ َ َ ْ‫اب بِ َ َ ْ َ َين‬ َ َ‫الْكت‬ Ljudi bijahu jedna zajednica i Allah je slao vjerovjesnike, radosnih vijesti donositelje i opominjatelje. I po njima je Knjigu

13


s Istinom objavljivao da ljudima presuditelj bude u onome u čemu se oni razilaziše.6 Iz ovog ajeta se vidi da je čovječanstvo u ranom razdoblju bilo jedna prosta zajednica, u kojoj razlike među ljudima nisu postojale. Kada su se pojavile razlike i sukobi, Allah je poslao vjerovjesnike i objavio knjige kako bi mogli odstraniti nesuglasice i razmimoilaženja, što bi ih vratilo natrag društvenom skladu i jedinstvu, koje bi onda bilo zaštićeno raspoloživim zakonima. Allah, dž.š., na drugom mjestu kaže:

ِ ِِ َّ ‫َشرع لَ ُكم ِّمن الدِّي ِن ما و‬ ‫ص�يْنَا بِِه‬ َّ ‫ك َوَما َو‬ َ ‫وحا َوالَّذى أ َْو َح�يْنَا إِلَْي‬ ََ ً ُ‫صى به ن‬ َ َ َ ِ‫إِ�بر ِاهيم وموسى و ِعيسى أَ ْن أَق‬ ‫ِّين َوال �تَ�تََفَّرقُوا فِ ِيه‬ ‫الد‬ ‫ا‬ ‫و‬ ‫يم‬ ُ َ َ َ َ ُ َ َ َْ

On vam propisuje od vjere ono što je Nuhu oporučio i ono što smo objavili tebi, i što smo Ibrahimu oporučili, i Musau, i Isau: “Vjeru izvršavajte i u njoj se ne razilazite!”7

Ovaj ajet obavještava da je to bio poziv za uspostavu vjere bez podjela, koja bi otklonila nesuglasice među ljudima i ujedinila ih oko jedne riječi. Prema tome, sama vjera je jamčila sigurnost i društveni red. Kao što se da primijetiti, ajet pripisuje ovaj poziv (dru­ štvenog reda i jedinstva) Nuhu, a.s., koji je bio prvi poslanik sa zakonom i knjigom; potom to isto pripisuje Ibrahimu, a.s., pa Musau, a.s., i na kraju Isau, a.s. Šerijat Nuha i Ibrahima je sadržavao tek nekoliko pravila i propisa. Od ova četiri poslanika najrazrađeniji šerijat je bio Musaov, a zatim Isaov – kako stoji u Kur’anu i Indžilu – ali se prenosi da je Musaov šerijat sadržavao samo šest stotina pravila. U svakom slučaju, poziv na poseban i jasan društveni život bio je upućen jedino od strane poslanika, a bio je, kako Kur’an jasno kaže, uobličen vjerom, što će se potvrditi kroz historiju. El-Bekare, 2:213. Eš-Šura, 42:13.

6 7

14


3. ISLAM I PAŽNJA KOJU ON PRIDAJE DRUŠTVU Bez sumnje, islam je jedina vjera koja je namjerno položila svoje temelje na ljudsko društvo i život u zajednici. On nikada, ni u jednom poslu, ne zanemaruje društveni aspekt. Ako bismo željeli saznati više, trebamo obratiti pažnju na mnoštvo i opsežnost ljudskih postupaka i aktivnosti – čiju veličinu mašta ne može u potpunosti obuhvatiti – a potom na njihovo grananje na razne kategorije, klase i redove. Zaista je ushićujuće kada shvatimo kako taj Božanski šerijat pokriva sve te postupke, djelovanja i aktivnosti, te ih usmjerava i daje im pravac u svakoj zamislivoj situaciji. Potom pogledajmo kako je utkao sva ta pravila i propise u tijelo društvenog života. Tada ćemo shvatiti kako je život zajednice ispunio duhom do najvećih mogućih granica. Uporedimo li zatim svoja opažanja sa ostalim Božanskim šerijatima kojima Kur’an pridaje važnost, kao što su Nuhov, Ibrahimov, Musaov i Isaov, shvatit ćemo da se ti zakoni ne mogu uporediti sa islamom i njegovom veličinom. Što se tiče onih sistema koje Kur’an ne smatra vrijednim pažnje – kao što su idolopoklonstvo, sabejstvo, maniheizam, dualizam itd. – razlika je previše jasna da nije potrebno objašnjenje. Što se tiče skupina i naroda – bili oni civilizirani ili ne – historija govori da su oni slijedili samo ono što im je ostalo u naslijeđu iz prošlosti. Takav društveni život pospješuje eksploataciju, a ljudi su u njemu okupljeni oko autokratskih ili monarhističkih načina vladanja; plemenska, nacionalna i regionalna društva su živjela pod dominacijom kralja ili poglavice, čiji je izbor bio vođen nasljednim faktorima, mjestom porijekla i razlozima poput ovih. Nije se marilo za život naroda, niti su se vodile rasprave i razmjena mišljenja radi promjene takvog stanja. Čak i velike nacije koje su dominirale poznatim svijetom u vrijeme osvjetljavanja Zemlje 15


Božijom vjerom – Rimsko i Perzijsko carstvo – nisu bile ništa drugo do autokratski i despotski režimi Cezara i Husreva: podanički narod je bio “ujedinjen” pod zastavom kralja ili imperatora, a društvo je napredovalo ako je bilo razvoja imperije, u suprotnom je nazadovalo. Naravno, ove nacije su naslijedile neke studije o društvu iz spisa svojih filozofa kao što su bili Sokrat, Platon, Aristotel i drugi, ali to su bili samo papiri prema kojima se nikad nije postupalo, puke umne slike koje se nikada nisu ozbiljile izvan imaginacije. Historija koju sada čitamo je najpouzdaniji svjedok ove tvrdnje. Zato, prvi poziv koji je odjeknuo u ljudskom uhu i koji je pozvao ljudsku vrstu da usredotoči pažnju na poslove dru­ štva – čineći ga neovisnom temom te izvlačeći ga iz zaborava i beznačaja – bio je poziv Poslanika islama, s.a.v.a. On je kroz njemu objavljenu Božansku poruku pozvao sve ljude sretnom životu i dobrom načinu življenja. Allah, dž.š., kaže:

َِ‫صمواْ حِبب ِل اللَّ ِه م‬ ِ ‫الَرِْي‬ ْ‫ َولْتَ ُكن ِّمن ُك ْم أ َُّمةٌ يَ ْدعُو َن إِ ىَل خ‬... ْ‫ج ًيعا َوالَ �تََفَّرقُوا‬ َْ ُ َ‫َو ْاعت‬ ِ ْ‫ك ُه ُم الْ ُم ْفلِ ُحو َن ۝ َوالَ تَ ُكونُوا‬ َ ِ‫َويَأْ ُم ُرو َن بِالْ َم ْعُروف َو�يَ�نَْه ْو َن َع ِن الْ ُمن َك ِر َوأ ُْولَـئ‬ ِ ِ ِ َّ ِ ‫يم‬ َ ِ‫ات َوأ ُْولَـئ‬ ْ ‫ين �تََفَّرقُواْ َو‬ ُ َ‫اخ�تَلَ ُفواْ من �بَْعد َما َجاءَ ُه ُم الْ�بَ�يِّن‬ ٌ ‫ك هَلُ ْم َع َذ‬ ٌ ‫اب َعظ‬ َ ‫َكالذ‬ Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte... I neka među vama bude jedna zajednica koja će pozivati na dobro i naređivati čestitost i poštenje, a od zla odvraćati! (Ovim se čovjeku skreće pažnja da štiti društvo od podjela i nejedinstva.) To su oni koji će uspjeti. I ne budite kao oni koji su se raskolili i, nakon što su im jasni dokazi došli, podijelili.8

ِ َّ ِ ِ ِ ‫ت ِم�نْ ُه ْم ىِف َش ْى ٍء‬ َ ‫ين �فََّرقُواْ دي�نَُه ْم َوَكانُواْ ش�يًَعا لَّ ْس‬ َ ‫إ َّن الذ‬

Oni koji su se u svojoj vjeri raskolili i u stranke se podijelili – ni u čemu ti njihov nisi!9 Ali ‘Imrân, 3:103–105. El-En‘âm, 6:159.

8 9

16


Postoje i brojni drugi ajeti koji na općenit način pozivaju ljude da žive zajedno u društvu. Takvi su ajeti:

ِ ‫إِمَّنَا الْمؤِمنو َن إِخوةٌ فَأ‬ ‫َخ َويْ ُك ْم‬ ْ َْ ُ ُْ َ ‫َصل ُحوا �بَينْ َ أ‬

Doista su vjernici braća, zato pomirite vaša dva brata.10

‫ب ِرحيُ ُك ْم‬ َ ‫َوالَ �تَنَ َازعُواْ �فَ�تَْف َشلُواْ َوتَ ْذ َه‬

Ne upuštajte se u rasprave pa da malaksate i tako bez borbenog žara ostanete.11

‫َو�تََع َاونُواْ َعلَى الْ ِّرب َوال�تَّْق َوى‬

Pomažite se u dobročinstvu i čestitosti!12

ِ ‫ال ِي ويأْمرو َن بِالْمعر‬ ِ ‫وف َو�يَ�نَْه ْو َن َع ِن الْ ُمن َك ِر‬ ُْ َ ُ ُ َ َ ْ‫َولْتَ ُكن ِّمن ُك ْم أ َُّمةٌ يَ ْدعُو َن إ ىَل خَْر‬

I neka među vama bude jedna zajednica koja će pozivati na dobro i naređivati čestitost i poštenje, a od zla odvraćati!13 Postoji mnogo ovakvih ajeta koji pozivaju na izgradnju posebne zajednice, odnosno islamskog društva na temeljima jedinstva i sklada da bi se zaštitila duhovna i materijalna dobra i odlike – što ćemo naknadno ukratko objasniti.

4. ODNOS POJEDINAC – DRUŠTVO U ISLAMU Proizvodeći ili pronalazeći nešto, pojedinac prvo pravi osnovne dijelove, a svaki taj dio ima svoje osobine i svrhu. Potom ih sklapa – uprkos njihovim zasebnim identitetima El-Hudžurât, 49:10. El-Enfâl, 8:46. 12 El-Mâ’ide, 5:2. 13 Ali ‘Imrân, 3:104. 10 11

17


– i od tih dijelova dobije jednu potpuno novu korist, pored pojedinačnih koristi zasebnih dijelova. Čovjek, naprimjer, ima dijelove, udove, organe i moći od kojih svi imaju posebna materijalna i duhovna svojstva. Ponekad, kada ih posmatramo kao spoj, oni su ojačani i vrijednost im je veća, kao kada posmatramo posebno težinu svakog dijela i težinu spoja, ili kada se moć svakog dijela u spoju uvećava itd. Nekada se dijelovi ne spajaju nego djeluju zasebno kao moć sluha, vida, okusa, želje i pokreta, ali su svi oni pojedinačno okupljeni i pod nadzorom su jednog bića – čovjeka. Tada korist od ovog spoja daleko nadmašuje zbir zasebnih pojedinačnih koristi nađenih u raznim dijelovima, kao akcija i reakcija cjeline i zasebnih dijelova, bilo to u duhovnom ili fizičkom pogledu. Jedna od koristi je prisustvo ovog zapanjujućeg mnoštva u samim okvirima jedinstva. Kada ljudska materija, sperma i jajašce, završe svoj razvoj, dobivaju moć odvajanja dijela od sebe, što je uzrok nastanka jednog savršenog čovjeka, sa svim duhovnim i fizičkim sposobnostima koje su posjedovali njegovi prethodnici. Svi ljudi, uprkos njihovom ogromnom broju, ipak su ljudska stvorenja, odnosno jedno, a njihove aktivnosti, iako su neizbrojive, ipak su jedinstvene po vrsti i sposobne su za ujedinjenje i udruživanje, kao voda, koju – dok je u raznim posudama – nazivamo vodama, ali je to ustvari jedna jedinstvena vrsta u kojoj su sabrane mnoge osobine, pa što je više skupimo na jednom mjestu, njena moć se više uvećava i njena svojstva postaju daleko djelotvornija. Odgajajući pojedinačne pripadnike ove vrste i vodeći ih stvarnoj sreći, islam vodi brigu o stvarnom značaju ljudskog roda. Drugačije ne može ni biti. Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ‫ك قَ ِد ًيرا‬ َ ُّ‫َوُه َو الَّذى َخلَ َق ِم َن الْ َماء بَ َشًرا فَ َج َعلَهُ نَ َسبًا َو ِص ْهًرا َوَكا َن َرب‬

On je Taj Koji je od vode stvorio čovjeka i potomstvo mu po krvi i po tazbini dao.14 El-Furqân, 25:54.

14

18


‫َّاس إِنَّا َخلَ ْقنَا ُكم ِّمن ذَ َك ٍر َوأُنثَى‬ ُ ‫يَا أَ�يَُّها الن‬

O ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili15

ٍ ‫ض ُكم ِّمن �بَْع‬ ‫ض‬ ُ ‫�بَْع‬

Vi ste jedni od drugih.16

Ova stvarna veza između pojedinaca i društva neizbježno vodi u jednu drugu realnost: društvo koje čine njegovi članovi svojim prisustvom i sposobnostima, svojstvima i posebnostima – kao i sami članovi – poprima izgled neovisnog identiteta sa zasebnim svojstvima, što je općepoznata činjenica. Zbog toga Kur’an jedan narod smatra zasebnim bićem sa njemu svojstvenim rokom trajanja; prema tome, svaki narod posjeduje knjigu, ima moć opažanja i razumijevanja, pokoran je ili nepokoran Uzvišenom Allahu. Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ‫ولِ ُك ِّل أ َُّم ٍة أ‬ ‫اعةً َوالَ يَ ْس�تَْق ِد ُمو َن‬ َ ‫َجلُ ُه ْم الَ يَ ْستَأْخ ُرو َن َس‬ َ ‫َج ٌل فَإ َذا َجاءَ أ‬ َ َ

Svaki narod ima svoj (određen) kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.17

‫ُك ُّل أ َُّم ٍة تُ ْد َعى إِ ىَل كِتَ هِابَا‬

Svaki narod će prema njegovoj knjizi pozivati.18

ِ ‫ك َز�يَّنَّا لِ ُك ِّل أ َُّم ٍة َع َملَ ُه ْم‬ َ ‫َك َذل‬

Kao što smo i ovima, tako smo i svakom narodu njihove postupke lijepim predstavljali.19 El-Hudžurât, 49:13. Ali ‘Imrân, 3:195. 17 El-A‘râf, 7:34. 18 El-Džâsije, 45:28. 19 El-En‘âm, 6:108. 15 16

19


ِ َ‫ِّم�نهم أ َُّمةٌ ُّم ْقت‬ ٌ‫ص َدة‬ ْ ُْ

Među njima ima onih koji se drže umjerenog puta.20

ِ ‫أ َُّمةٌ قَآئِمةٌ �ي�تلُو َن آي‬ ‫ات اللَّ ِه آنَاءَ اللَّْي ِل‬ َ َْ َ

A ima i ispravnih, koji po svu noć Allahove ajete čitaju.21

ِ ِِ‫ٍ ه‬ ِ ِ ِ ‫َخ ْذ�تُُه ْم‬ ْ‫ضوا بِِه ح‬ ُ ‫ت ُك ُّل أ َُّمة بَِر ُسول ْم ليَأْ ُخ ُذوهُ َو َج َادلُوا بِالْبَاط ِل ليُ ْدح‬ ْ َّ‫َومَه‬ َ ‫الَ َّق فَأ‬ ِ ِ ‫ف َكا َن ع َق‬ ‫اب‬ َ ‫فَ َكْي‬

Svaki narod brigu je brinuo da uhvati svoga poslanika i trudio se da neistinom uguši istinu, pa sam ih Ja kažnjavao – a kakva je bila kazna Moja!22

ِ ُ‫ولم ق‬ ِ ٌ ‫ولِ ُك ِّل أ َُّم ٍة َّرس‬ ‫ض َى �بَ�يْ�نَُهم بِالْ ِق ْس ِط َوُه ْم الَ يُظْلَ ُمو َن‬ ُ ْ ُُ‫ول فَإ َذا َجاءَ َر ُس ه‬ َ

Svaki narod je imao poslanika. I kad im je poslanik njihov dolazio, pravedno im je presuđivao, a nasilje im nije učinio.23 Iz navedenog vidimo da Kur’an pridaje pažnju historiji naroda kao što je pridaje i pričama o pojedincima; možda čak i više. Kur’an je o tome govorio i u ono vrijeme kad je historija bila puki skup podataka o uspjesima i neuspjesima kraljeva i velikaša. Tek nakon objave Kur’ana historičari su se počeli zanimati za historiju naroda i društva. Neki od njih, poput Mas‘ûdija i Ibn Khaldûna, napisali su nekoliko radova na ovu temu, ali se tek u skorije vrijeme desila značajnija promjena i pojedinci su ustupili mjesto narodima. Prenosi se da je prvi zapadnjak koji je položio kamen temeljac nove historije bio Francuz Auguste Comte (umro 1857. n. e.). El-Mâ’ide, 5:66. Ali ‘Imrân, 3:113. 22 El-Mu’min, 40:5. 23 Jûnus, 10:47. 20 21

20


Kao što smo ranije rekli, moć i snaga društva je nužno veća nego kod pojedinca. U slučaju sukoba i razdora, društvo će savladati pojedinca. Opažanje i iskustvo je najbolji svjedok ovoj pojavi kako u svim aktivnim tako i u pasivnim sposobnostima i svojstvima. Zajednička želja ne može ni u kom slučaju, naprimjer u gužvama i masama, biti obuzdana suprotnom željom samo jednog pojedinca koji ima drugu namjeru. Dio ne može izbjeći praćenje cjeline i mora se kretati u smjeru kretanja cjeline u tolikoj mjeri da cjelina dokida opažanja i razmišljanja pojedinca. Sličan uticaj ima opći teror i zajedni­čki strahovi, naprimjer u vrijeme povlačenja, prilikom nemira i nereda, nakon zemljotresa, za vrijeme gladi ili epidemije. Čak i neke manje zastrašujuće pojave imaju isti uticaj. Naprimjer, tradicionalni obredi ili narodne nošnje i slične pojave primoravaju pojedinca da ih slijedi, a u isto vrijeme ga lišavaju i smanjuju njegovu moć razmišljanja i opažanja. Iz ovog razloga islam poklanja veliku pažnju poslovima društva. Nismo našli – niti možemo naći – takvu brigu i pažnju posvećenu ovome ni u jednoj drugoj vjeri niti bilo kojem civiliziranom društvu. (Ovo će vjerovatno mnogima biti teško prihvatljivo!) Činjenica je da, iako je pojedinac temelj društva, dodjeljivanje brige isključivo pojedincu, osposobljavajući ga za moralne karakterne osobine, teško može proizvesti željeni učinak ako je samo društveno okruženje prožeto suprotnom atmosferom. Samo zanemarljivi broj pojedinaca može izdržati takav pritisak i zadržati dobar karakter. Zato je islam izgradio svoja najvažnija pravila i zakone – kao što su hadž, namaz, džihad, trošenje imetka u ime Allaha, ili ukratko, vjersku pobožnost – na temeljima dru­ štvenog života. A kako ih je uredio u svrhu zaštite? Islam je, pored autoriteta islamske vlade (koja je odgovorna za zaštitu općih vjerskih institucija i njihovih granica), i pored pozivanja na dobro, naređivanja dobra i odvraćanja od zla (što je zajednička obaveza cijelog ummeta), propisao vrlo važan cilj svome društvu – i ni jedno društvo ne može opstati bez 21


zajedničkog cilja – a taj cilj je istinska sreća i bliskost Allahu te čast bivanja u Njegovom prisustvu. Ovaj cilj je nevidljiv, ali budan nadzornik, kojem čak ni skrivene ljudske misli ne ostaju pokrivene – a kamoli očigledna djela – iako ga propovjednici i oni koji su zauzeti preporučivanjem dobra i odvraćanjem od zla uopće ne moraju vidjeti. Ova realnost nas navodi na izjavu da je briga i pažnja koju islam poklanja poslovima svoga društva takva da daleko nadmašuje sve sisteme i kulture.

5. DA LI JE ISLAMSKI DRUŠTVENI SISTEM PROVODIV I TRAJAN? Neko može reći: “Vi tvrdite da je islamska ideologija najtvrđi temelj i najuzvišenija konstrukcija za izgradnju dobrog društva, da je čak ni najrazvijenija društva sa najnaprednijim civiliziranim narodima ne mogu doseći u normama. Dobro, ako je tako, zašto je onda taj sistem provođen samo u jednom vrlo kratkom razdoblju, nakon kojeg se pretvorio u carsku i kraljevsku vladavinu? Zar se nije pretvorio u imperijalizam, svirepiji i strašniji od svih koji su mu prethodili? Usporedite ga sa zapadnom civilizacijom koja je vrlo trajna! Ovo dokazuje da je ta civilizacija naprednija i da je njena kultura i tradicija zdravija i ispravnija. Ona je temelje socijalnog reda i pravnog sistema zasnovala na volji naroda i njihovim prirodnim sklonostima. U njoj se značaj pridaje želji i odluci većine, zato što je obično nemoguće da cijela zajednica postigne saglasnost po nekom pitanju; a prevlast većine je vječan prirodni fenomen. U stvarnosti ćemo naći da u većini slučajeva – ne uvijek – svaki prirodni uzrok i fizički izvor uspijevaju izazvati željene posljedice. Slično se događa 22


kada različiti i suprotstavljeni uzroci djeluju na jednu stvar – samo većinski uzroci uspijevaju ostvariti učinak na predmetu, dok oni koji su u manjini i svi ostali nemaju nikakvog uticaja. Zato je ispravno podići konstrukciju socijalnog reda na volji većine, što bi se također trebalo odnositi na cilj samog društva kao i na zakonski sistem u primjeni. Što se tiče vjerske hipoteze, u današnjem svijetu to nije ništa drugo do puka želja koja ne nadilazi fazu teorije, odnosno intelektualni ideal koji se ne da primijeniti. Savremena civilizacija, u zemljama u kojima se ukorijenila, jamči moć i sreću društva, pročišćava svoje članove i čisti ih od zlobe i lošeg karaktera, odnosno onoga što društvo ne odobrava, npr. laži, prevare, nepravde, tlačenja, neučtivosti i sl.” Ovo bi bila srž onoga što danas zaokuplja umove skupine orijentalista, a posebno neke od naših istaknutih sociologa i psihologa. Nažalost, oni iz pogrešnog pravca prilaze problemu, što je izazvalo pometnju u njihovim umovima. U odgovoru kažemo: Što se tiče njihove tvrdnje da je islamski društveni poredak, nasuprot savremenoj civilizaciji, neprimjenjiv u trenu­ tnom svjetskom okruženju, ovim žele reći da su okolnosti koje danas vladaju u svijetu nepovoljne za primjenu islamskog zakonodavstva. Ova njihova tvrdnja je tačna, ali ništa ne dokazuje. Svaki od mnogobrojnih sistema koji su danas na snazi u raznim društvima, pojavio se nakon svoga nepostojanja. Oni su se javljali u trenucima kada su prevlađujući uvjeti u okruženju bili protiv njih, nakon čega je novi sistem ustao u borbu protiv starog duboko ukorijenjenog sistema. Često se događalo da je novi sistem bio spriječen u svom prvom pokušaju, ali se nanovo podizao sve dok napokon nije prevladao, pobijedio i zavladao društvom. Nekad bi neki sistem propao i izumro usljed nepovoljnih uvjeta i činilaca. Historija ovo potvrđuje 23


za svaki vjerski i svjetski sistem, ne isključujući demokratiju ni komunizam.24 Na ovo upućuju i Božije riječi:

ِ ‫ت ِمن �قَْبلِ ُك ْم ُسنَ ٌن فَ ِسريُواْ ىِف األ َْر‬ ُ‫ف َكا َن َعاقِبَة‬ ْ َ‫قَ ْد َخل‬ َ ‫ض فَانْظُُرواْ َكْي‬ ‫ني‬ َ ِ‫الْ ُم َك َّذب‬ Prije vas je nestalo mnogo zakona. Zato putujte svijetom i posmatrajte kako su poricatelji završili.25

Ajet govori o tome kako sistem kojeg prati poricanje Božanskih naredbi nema sretan kraj i da taj sistem neće postići željeni cilj. Zato, puka činjenica da sistem nije u skladu s trenutnim društvenim okruženjem, ili ide protiv njega, ne dokazuje njegovu pogrešnost ili manjkavost. Ustvari, ovo je dobro utvrđeni prirodni fenomen kroz koji svaka nova ideja i događaj dosežu svoj krajnji cilj, nakon mnogobrojnih akcija i reakcija, i kao posljedica sukobljavanja različitih uzroka i činilaca. Islam nije izuzet iz ovog načela. On je, kao i svi drugi sistemi, vođen istim fizičkim i društvenim činiocima u svom napredovanju ili nazadovanju i podložan je uticaju istih činilaca i uvjeta. Položaj islama danas – kada je prodro u srca više od 400 miliona ljudi26 – nije ništa slabiji nego je bio u vrijeme Ovdje navodimo jedan vrlo jasan primjer. Nakon Prvog svjetskog rata, u Rusiji se sistem demokratije (koji se danas u svijetu smatra jedino prihvatljivim) promijenio u komunizam i socijalistički način vladanja. Nakon Drugog svjetskog rata, zemlje Istočne Evrope i Kina su slijedile ovaj primjer. Skoro polovina stanovnika svijeta bila je izgubljena za demokratiju. A onda je prije samo godinu dana (1956. godine) na komunističkom kongresu obznanjeno da je njihov vođa Staljin, u svojoj vladavini koja se protezala na skoro 30 godina od Lenjinove smrti, pretvorio socijalističku vladavinu u autokratsku despotsku vladavinu nasilja. Čak i danas neke skupine vjeruju u Staljina nakon nevjerovanja, dok druge ne vjeruju nakon vjerovanja! Ovi usponi i padovi se nastavljaju. U historiji možemo naći mnogo ovakvih primjera. (Op. autora) 25 Ali ‘Imrân, 3:137. 26 Danas je muslimana u svijetu mnogo više. (Op. prev.) 24

24


Nuha, Ibrahima ili Muhammeda, s.a.v.a. Svaki od ovih poslanika je svoj poziv započinjao sam, dok svijet njihovog doba nije znao ni za šta drugo do za nered i izopačenost. A potom su se njihove poruke širile, uhvatile korijen i postale živućim fenomenom koji se nastavlja do današnjeg dana. Allahov poslanik, s.a.v.a., je započeo svoju misiju kada nije imao nikoga za pomoćnika, osim jednog muškarca i jedne žene. Kasnije su mu se ljudi priključivali jedan za drugim, u oskudici – i to kakvoj oskudici! A onda im je došla Allahova pomoć, zasnovali su dobar društveni poredak; dru­štvo čiji su članovi, u većini slučajeva, bili vođeni dobrotom i pobožnošću, sve do preseljenja Allahova poslanika, s.a.v.a., kada su nesloga i zavjere uradile islamskoj zajednici ono što su uradile. Nije mnogo vremena proteklo a taj mali model islamskog društvenog reda se proširio, uprkos kratkom postojanju i malom prostornom dometu. Za manje od pedeset godina prešao je s jednog kraja Zemlje na drugi, davši novi smjer historiji čovječanstva, donijevši nove suštinske promjene, čiji se prevlađujući učinci osjećaju i danas, a osjećat će se uvijek. Sociološke i psihološke rasprave u okvirima ideološke historije moraju priznati da neposredni i potpuni uzrok savremenog svjetskog napretka nije ništa drugo do islamska civilizacija i svjetlo koje je ona raširila zemaljskom kuglom. Naravno, mnogo evropskih naučnika odbija odati zasluženu počast islamu za njegov doprinos. Kao razloge navodimo ili vjerske predrasude ili političke razloge. Kako se može desiti da učen istraživač i naučnik, gledajući u savremeni građanski i društveni napredak, kaže da je to doprinos kršćanstva? Kako se Krist može smatrati njihovim vođom i predvodnikom, kad on sam za sebe kaže da ga se tiču jedino činjenice duhovne prirode i da nema ništa sa tijelom i onim što se tijela tiče, a nije mario ni za upravljanje i politiku? Islam, pak, jasno poziva društvenom životu i međusobnoj saradnji, 25


upućujući i uređujući sve aspekte kako ljudskog društva tako i njegovih članova bez izuzetka. Zašto zapadnjaci zatvaraju svoje oči pred ovom očiglednom realnošću? Čemu možemo pripisati ovu njihovu šutnju, ako ne želji da utrnu svjetlo islama (a Allah to odbija i želi da upotpuni Svoje svjetlo) i da se u srcima ugasi taj plamen, usljed njihove zavisti i neprijateljstva – kako bi mogli prikazati islam kao narod koji nije ostavio traga na modernoj civilizaciji? U svakom slučaju, islam je dokazao svoju sposobnost u vođenju ljudskog roda stvarnoj sreći i dobrome životu. Ovaj fenomen se ne može odbaciti kao hipoteza neprimjenjiva u ljudskome životu, niti se može izgubiti nada da će on jednoga dana vladati svijetom (pošto je cilj čovječanstva stvarna sreća). Već smo napomenuli kod tumačenja ajeta: Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, da nas dubinsko istraživanje stanja stvorenja vodi zaključku da će na koncu ljudski rod doseći svoje odredište i postići svoj cilj – dakle sveukupnu prevlast nepatvorenog islama u čitavom svijetu i njegovu potpunu vlast nad društvenim poretkom. Allah prema ovom načelu obećava u svojoj Mudroj Knjizi:

ِ ٍ ِ َ ِ‫ف يَأْتِى اللَّهُ بَِقوٍم يحُِ �بُُّهم ويحُِ بُّونَهُ أ َِذلٍَّة َعلَى الْم ْؤِمن‬ ‫ين‬ َ ‫فَ َس ْو‬ ْ ُ َْ َ ‫ني أَعَّزة َعلَى الْ َكاف ِر‬ ِ ‫جُي‬ ‫اه ُدو َن ىِف َسبِ ِيل اللَّ ِه َوالَ خَيَافُو َن لَ ْوَمةَ آلئِ ٍم‬ َ

Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.27

ِ‫وع َد اللَّه الَّ ِذين آمنوا ِمن ُكم وع ِملُوا َّ ح‬ ِ ‫ال‬ ِ ‫ات لَيَ ْستَ ْخلِ َف�نَُّه ْم ىِف األ َْر‬ ‫ض َك َما‬ َُ َ ُ َ َ ََ ْ َ ‫الص‬ ِ ِ ِ ِ ‫استَخلَف الَّ ِذ‬ ِ ِّ َّ ‫ضى هَلُ ْم َولَيُبَ ِّدلَ�نَُّهم‬ َ َ‫ين من �قَْبله ْم َولَيُ َمكنَ َّن هَلُ ْم دي�نَُه ُم الذى ْارت‬ َ َ ْ ْ ِ ِ‫ى‬ ِ‫ى‬ ‫ِّمن �بَْع ِد َخ ْوفِ ِه ْم أ َْمنًا �يَْعبُ ُدونَن ال يُ ْشرُكو َن ب َشْيئًا‬ El-Mâ’ide, 5:54.

27

26


Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će zacijelo vjeru njihovu osnažiti, onu kojom je On zadovoljan, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti. Oni će samo Meni robovati, i neće druge Meni ravnim smatrati.28

ِ‫الص ح‬ ِ ِ ِّ ‫الزبُوِر ِمن �بَْع ِد‬ َّ ‫الذ ْك ِر أ‬ ‫الُو َن‬ َّ ‫َولََق ْد َكتَ�بْنَا ىِف‬ َّ ‫ى‬ َ ‫َن األ َْر‬ َ ‫ض يَِر�ثَُها عبَاد‬

A Mi smo u Zeburu nakon Tevrata zapisali da će Zemlju zaista naslijediti Moji dobri robovi.29 Postoji i druga dimenzija ovog pitanja koju oni potpuno zanemaruju. Moto islamskog društvenog sistema je slijeđenje Istine u teoriji i praksi, dok su ideali današnje civilizacije slijeđenje mišljenja i želja većine. Osnovna razlika u perspektivi je imala za posljedicu različitost ciljeva ovih dvaju društava. Cilj islamskog društva je stvarna racionalna sreća. To znači da bi čovjek trebao biti umjeren u zadovoljavanju potreba proisteklih iz raznih sposobnosti, tj. trebao bi davati tijelu ono što ono traži, ali u mjeri da ga to ne ometa u spoznavanju Allaha preko robovanja Njemu nego da, radije, to bude sredstvo postizanja cilja. Na ovaj način čovjek doseže sreću kroz sreću svih njegovih moći i sposobnosti. To je najveća ugodnost (iako mi to danas u potpunosti ne shvatamo jer nam nedostaje ispravan islamski odgoj). Iz tog razloga je mudrost i intelekt to na čemu islam polaže temelje svojih naredbi, što je po svojoj prirodi praćeno istinom i realnošću, a u isto vrijeme zabranjuje sve što narušava zdrav razum. On je odgovornost primjene svih aktivnosti u pogledu morala i osnovnih spoznaja položio na pleća društva, pored onoga na šta pazi islamska vlast, poput primjene kaznenih zakona itd. Ovaj aspekt u svakom slučaju neće odgovarati ukusu šire En-Nûr, 24:54. El-Enbijâ’, 21:105.

28 29

27


javnosti. Ovakva ideja bila bi nepodnošljiva onima koji su preduboko uronili u svijet vlastitih želja i strasti – kao što je danas slučaj u svim klasama društva, bilo bogatim ili siromašnim. Islamski sistem, zasnovan na mudrosti i intelektu, obuzdava ljudsku slobodu u pogledu uživanja u bilo kojem željenom zadovoljstvu, u bilo kojem željenom okruženju, kao i u pogledu napadanja i proždiranja svih onih na koje su ljudi kivni. Prirodno je da ljudi ne vole ovakva ograničenja i granice, osim nakon uloženog velikog truda i neumornog zalaganja u širenju poruke, i nakon sveobuhvatnog osposobljavanja ljudi. Ovo se ne razlikuje od ostalih razvojnih poslova za koje čovjeku treba čvrsta odluku, dovoljna osposobljenost i neprestana budnost i oprez. S druge strane, cilj savremene civilizacije je materijalno uživanje. Očito je da taj cilj podstiče na pohotan život koji slijedi želje srca, bez obzira da li su one u skladu sa racionalnom istinom ili ne. On slijedi intelekt jedino kada on nije protivan željama i težnjama. Zato današnji zakoni, u donošenju i primjeni, slijede zadovoljstvo većine u društvu i želje njihovih srca. Pored toga, jedino se mogu primijeniti oni zakoni koji se tiču očitih djela, a što se tiče morala i osnova spoznaje, ne postoji način njihove provedbe te je ljudima prepušteno da ih slobodno biraju – osim kada ti činioci idu protiv zakona zemlje, u kom slučaju se izričito zabranjuju. Stoga bi moto takvog društva bio činiti sve što je na ravni želja zasnovanih na niskoj pohoti i neprimjerenom bijesu. Takvi ljudi će davati prednost svemu onome što vjera ne odobrava, te će se izrugivati lijepom moralu i visokom duhovnom znanju, sakrivajući se iza zavjesa ustavnih sloboda. Zahvaljujući ovom fenomenu, ideologija je prisiljena promijeniti svoj pravac od racionalnog ka senzualnom. Ono što mudrost tretira kao nemoralnost i izopačenost, iz ove senzualne perspektive se uzdiže kao viteštvo, muževnost i dobar 28


manir. Pogledajmo šta se u Evropi događa među mladima, između muškaraca i udatih ili neudatih žena, između žena i pasa, između očeva i njihovih vlastitih kćerki ili žena koje nisu u srodstvu s njima; pogledajmo šta se radi na zabavama, plesnim priredbama itd. – ono što bi za čovjeka odgojenog u vjerskom okruženju bila sramota čak i izustiti. Ponekad su vjerski obredi u očima ovih ljudi čudne pojave i predmet ismijavanja, ili obrnuto. To je zato što se razmišljanja i shvatanja u svojoj suštini i modalitetu korjenito razlikuju. Ovakav društveni poredak zasnovan na sladostrasti ne može se okoristiti intelektom – kao što smo vidjeli – izuzev u utiranju puta čulnim užicima. Ovi užici su njihov jedini cilj, ničemu nije dozvoljeno da im se suprotstavi i ništa im ne smije stajati na putu, izuzev kada pojedinac treba izabrati između dva užitka jednakog intenziteta. Čak su u donesenim zakonima postojale – i još postoje – stavke poput samoubistva, dvoboja itd. Pojedinac može imati sve što poželi i za čim žudi, osim u slučaju kad se to sukobljava sa htijenjem i željom zajednice. Zamislite se nad ovim razlikama pa ćete shvatiti zašto zapadni društveni poredak – nasuprot religijskom – izgleda mnogo podobniji ljudskome društvu. Bilo kako bilo, ne smijemo pomisliti da samo današnji društveni poredak na Zapadu odgovara ljudskoj prirodi (pa da mu se iz tog razloga da prednost nad ostalim civilizacijama). Zapravo, sva društvena uređenja koja su bila ili su na snazi u bilo kom društvu, od praskozorja čovječanstva pa do danas, od vremena lutajućih nomada pa do naprednih naselja, imala su jednu zajedničku crtu: ljudi su svim tim uređenjima davali prednost nad vjerom koja ih je pozivala Istini, i to je bila njihova prva reakcija kada su bili pozvani istinskoj vjeri, jer su bili očarani materijalnim idolopoklonstvom. Ako se duboko zamislite, vidjet ćete da savremena civilizacija nije ništa drugo do skup raznih običaja iz vremena 29


ranog idolopoklonstva, ali je doživjela “razvoj” prešavši sa individualne razine na kolektivnu, sa razine prostih obreda na razinu tehničkih preciznosti. To što smo izjavili da se islamski društveni poredak zasniva na slijeđenju Istine i realiteta, a ne na slijeđenju želja srca – jedna je od najjasnijih kur’anskih objava. Allah, dž.š., kaže:

‫الَ ِّق‬ ْ‫ُه َو الَّ ِذى أ َْر َس َل َر ُسولَهُ بِ هْالَُدى َوِدي ِن ح‬

On je poslao Poslanika Svoga s uputom i vjerom Istine.30

ِ ‫واللَّه �ي ْق‬ ‫الَ ِّق‬ ْ‫ضى بِ ح‬ َُ َ

Allah po pravdi sudi.31

‫الَ ِّق‬ ْ‫اص ْوا بِ ح‬ َ ‫َو�تََو‬

Jedni drugima Istinu preporučuju.32

‫الَ ِّق َولَ ِك َّن أَ ْك�ثََرُك ْم لِْل َح ِّق َكا ِرُهو َن‬ ْ‫لََق ْد ِج�ئْنَا ُكم بِ ح‬

Mi vam Istinu šaljemo, ali većina vas mrzitelji su Istine.33 Ovdje se jasno govori da Istina nije u skladu sa željama većine. Potom Allah u potpunosti odbacuje ideju slijeđenja želja većine. Čemu ovo odbacivanje? Jer ono vodi izopačenosti i razaranju. Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ‫ال ُّق أَهواءهم لََفس َد‬ ِ ِ ‫ت‬ ْ‫بَ ْل َجاءَ ُهم بِ ح‬ َ ْ ُ َ َ ْ َْ‫الَ ِّق َوأَ ْك�ثَُرُه ْم ل ْل َح ِّق َكارُهو َن ۝ َولَو ا�تَّبَ َع ح‬ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ضو َن‬ َّ ُ ‫اهم بِذ ْك ِره ْم �فَُه ْم َعن ذ ْك ِرهم ُّم ْع ِر‬ ُ ‫الس َم َاو‬ ُ َ‫ض َوَمن في ِه َّن بَ ْل أَ�تَ�يْن‬ ُ ‫ات َواأل َْر‬ Ne! On im Istinu donosi, ali većina njih prezire Istinu! A da Istina slijedi njihove strasti, sigurno bi propala Nebesa

Et-Tevbe, 9:33. El-Mu’min, 40:20. 32 El-‘Asr, 103:3. 33 Ez-Zuhruf, 43:78. 30 31

30


i Zemlja i ono što je na njima! Ne! Mi smo im Opomenu dostavili, ali oni svojoj Opomeni okreću leđa.34 Sagledajmo historiju svijeta iz ptičije perspektive i vidjet ćemo čovjekovim rukama načinjene nesreće kako se smjenjuju jedna za drugom. Haos i katastrofa, izopačenost i grješnost neprestano se preklapaju. Tek onda ćete početi cijeniti Istinu dokazanu u Božanskim riječima. Allah, dž.š., ponovo kaže:

‫صَرفُو َن‬ َّ َّ‫الَ ِّق إِال‬ َّ‫الضالَ ُل فَأ ى‬ ْ‫فَ َما َذا �بَْع َد ح‬ ْ ُ‫َن ت‬

Zar poslije Istine ima išta osim zablude?! Pa kuda se onda okrećete?!35 Postoji mnogo ajeta sa sličnom tematikom. Ako želite steći jasniji uvid, proučavajte suru Jûnus, u kojoj se Istina (i njene izvedenice) navode više od dvadeset puta. Što se tiče njihove tvrdnje da je slijeđenje većine stalna osobina prirode, zapravo i nema sumnje u činjenicu da priroda slijedi svoje glavne posljedice, ali ona nikad ne dokida niti protivrječi obaveznosti slijeđenja Istine i realnosti. Priroda sama jeste jedan od primjera Istine i kako bi onda ona mogla poricati samu sebe? Radi boljeg razumijevanja ove izjave, prije svega, objasnit ćemo nekoliko premisa: Prvo: Vanjske stvari i predmeti, koji se formiraju izvan ljudske imaginacije, osnova su čovjekovih spoznajnih uvjerenja i praktičnih ideja. U svome nastanku i razvoju, oni ovise o sistemu kauzaliteta – postojanom i sveobuhvatnom sistemu koji ne dopušta izuzetke. Svi učeni mislioci se slažu oko ove činjenice, a i Kur’an je, kako smo to ranije objasnili, potvrđuje. Ovi izvanjski događaji se javljaju i nastavljaju El-Mu’minûn, 23:70–71. Jûnus, 10:32.

34 35

31


javljati bez izuzetka (slijedeći svoje dovoljne uzroke). Čak su i posljedice koje se javljaju u većini primjera sa stanovišta razuma stalne u svom ponavljanju. Naprimjer, vatra – ako sagledamo sve njene koristi – u većini primjera proizvodi toplotu. To njeno “davanje toplote u većini primjera” jeste njena stalna osobina. Mogu se navesti brojni primjeri poput ovoga jer je to istina. Drugo: Čovjek po prirodi slijedi ono što u bilo kojem obliku nađe realnom vanjskom stvari ili predmetom. On slijedi Istinu po nalogu prirode. Čak će i oni koji poriču postojanje sigurnog znanja (agnostici), ako im se kaže nešto u šta ne sumnjaju, sigurno to prihvatiti. Treće: Istina, kao što smo vidjeli, jeste izvanjska stvar koju čovjek prihvata vjerovanjem i slijedi djelom. Ljudsko gledište ili opažanje je samo sredstvo kojim se doseže vanjska Istina – kao što je ogledalo sredstvo pomoću kojeg vidimo odraz. Sada kada ste shvatili ove premise trebalo bi vam biti jasno da je Istina ili realnost, odnosno ono što se događa u prirodi u svim ili u većini slučajeva, ustvari osobina vanjske stvari koja postoji izvan imaginacije i koja se događa uvijek ili u većini slučajeva, ali to nije znanje ili opažanje. Drugim riječima, Istina je osobina poznate stvari, a ne osobina samog znanja. Stvar koja se događa uvijek ili u većini slučajeva je na jedan način Istina. Ali gledište većine, njihova težnja i vjerovanje, naspram gledišta, težnje, ili vjerovanja manjine nije uvijek Istina. To može biti Istina, kada se podudara sa realnošću, ali može biti i neistina, kada se sa njom ne podudara. U posljednjem slučaju čovjek joj se ne smije pokoriti, niti će to učiniti kada postane svjestan njene pogrešnosti. Kada smo u nešto uvjereni, a potom nas svi ljudi stanu uvjeravati da smo u zabludi, nećemo to prihvatiti. Čak i ako pokažemo prividnu pokornost, uradit ćemo to iz straha, zbunjenosti ili zbog nekih drugih činilaca, ali ne 32


iz uvjerenja da je njihov stav ispravan. Sljedeći ajeti najbolje pokazuju da gledišta i mišljenja većine nisu neophodno i Istina koja se treba slijediti:

‫الَ ِّق َوأَ ْك�ثَُرُه ْم لِْل َح ِّق َكا ِرُهو َن‬ ْ‫بَ ْل َجاءَ ُهم بِ ح‬

Ne! On im Istinu donosi, ali većina njih prezire Istinu!36 Ako je svako mišljenje većine Istina, oni je ne bi prezirali i ne bi joj se suprotstavljali. Prethodna rasprava jasno ukazuje na neodrživost argumenta da je slijeđenje većine nalog prirode. Ovaj prirodni sistem je primjenjiv na vanjske događaje i stvari – koje su subjektom znanja – a ne na samo znanje ili misao. Prema ovom načelu, čovjek u svojim djelima i namjerama treba slijediti ono što se događa – izvanjski – u većini slučajeva; a ne slijediti ono u šta vjeruje većina. Drugim riječima, njegove aktivnosti i djela se trebaju zasnivati na onome što je u većini slučajeva dobro; i ovo je načelo na kojem Kur’an zasniva svoje zakonodavstvo i propise. Allah, dž.š., kaže:

‫يد لِيُطَ ِّهَرُك ْم َولِيُتِ َّم نِ ْع َمتَهُ َعلَْي ُك ْم‬ ُ ‫يد اللَّهُ لِيَ ْج َع َل َعلَْي ُكم ِّم ْن َحَرٍج َولَ ِكن يُِر‬ ُ ‫َما يُِر‬ ‫لَ َعلَّ ُك ْم تَ ْش ُك ُرو َن‬

Allah ne želi da vam pričini poteškoće već želi da vas očisti i blagodat prema vama Svoju upotpuni, da biste možda bili zahvalni.37

ِ َّ ِ َّ ِ ِ ‫ين ِمن �قَْبلِ ُك ْم‬ ِّ ‫ب َعلَْي ُك ُم‬ َ ‫ب َعلَى الذ‬ َ ‫يَا أَ�يَُّها الذ‬ َ ‫الصيَ ُام َك َما ُكت‬ َ ‫ين َآمنُواْ ُكت‬ ‫لَ َعلَّ ُك ْم �تَ�تَُّقو َن‬

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da bi ste možda bogobojazni bili.38 El-Mu’minûn, 23:70. El-Mâ’ide, 5:6. 38 El-Bekare, 2:183. 36 37

33


Postoji još mnogo ajeta koji objašnjavaju osnovni razlog datih zapovijedi na koje nailazimo u većini slučajeva. Oni kažu: Savremena civilizacija je osigurala razvijenim zemljama društvenu sreću, pročistila je svoje članove i očistila ih od zlih odlika koje zajednica ne odobrava. Objašnjenje: Ovakav govor je zbunjujući i nejasan. Vjerovatno pod “društvenom srećom” podrazumijevaju nadmoć društva u tehnologiji, sili i najvećem mogućem iskorištavanju prirodnih izvora. Ali, dosad smo se nekoliko puta uvjerili da islam ovo ne ubraja u sreću i blaženstvo. Racionalni argument također podupire ovo načelo. Ljudska sreća se ustvari sastoji od duhovnog i tjelesnog blaženstva. Ovo čovjeku osigurava materijalno blagostanje, a u isto vrijeme ga ukrašava moralnim vrlinama i istinskom Božanskom spoznajom. To je blaženstvo koja mu jamči sreću na Ovom i na Budućem svijetu. Ako se pojedinac utopi u materijalno uživanje zanemarivši duhovnu sreću, onda to i nije sreća nego nevolja i nesreća. Što se tiče dijela primjedbe koji govori o usavršavanja dobrih odlika – kao što su istina, iskrenost, povjerenje, dobri maniri itd. – koje se mogu pronaći kod ljudi naprednih zemalja, opet primjećujemo zbrku. Problem leži u činjenici da većina naših učenjaka orijentalista nije u stanju misliti u kolektivnim okvirima, posmatrati društvo kao jednu jedinicu, nego se ograničavaju na posmatranje pojedinca zasebno. Čovjeka vide i kao potpuno neovisnog pojedinca i kao pojedinca koji nema vezu ni s čim što može ostvariti uticaj na njegovo neovisno postojanje. (Ali, stvarnost je drugačija.) Također, kad ovakav učenjak misli o vlastitom životu, jedini cilj mu je priskrbiti ličnu korist i odbiti ličnu štetu. Uvijek je zaokupljen vlastitim poslovima i svojim individualisti­čkim razmišljanjem. Potom druge odmjerava istim mjerilima i ustvrđuje da bi i oni morali biti individualno neovisni. Ovakav sud bi se jedino mogao primijeniti na čovjeka čije razmišljanje je individualističko. Ali se sa sigurnošću ne može 34


odnositi na onoga koji razmišlja u društvenim okvirima: jer se on smatra neodvojivim dijelom društva od kojega nema odvojeno postojanje; njegove koristi su koristi njegova društva, što je dobro za društvo – dobro je i za njega, a ono što je štetno za društvo – štetno je i za njega. Svako svojstvo i stanje društva je njegovo vlastito svojstvo i stanje. Ovakav čovjek razmišlja na posve drugačiji način. Kada uspostavlja veze sa drugima, jedino ga brinu veze sa osobama izvan njegova društva dok za veze unutar vlastitog društva uopće ne mari. Naprimjer, čovjek je spoj, a njegovi dijelovi su razni udovi i sposobnosti čija kombinacija daje stvarnu jednost koju nazivamo “ljudskim bićem”. Ova im kombinacija omogućava da udruže zasebne identitete i djelovanja u neovisno postojanje čovjeka. Oči, uši, ruke i noge, vidjeti, čuti, napasti i hodati za čovjeka; svaki od ovih organa uživa u svojim ra­ dnjama sve dok čovjek uživa u njima. Svaki od njih teži uspostavljanju kontakta sa nekim drugim identitetom sa kojim čovjek želi kontaktirati – bilo s dobrom ili lošom namjerom. Oči, uši, ruke i noge žele uraditi dobro ili loše onome kome čovjek smjera dobro ili loše. Ali što se tiče međusobnih veza i kontakata samih organa – sve dok su zajedno u ljudskom biću – vrlo rijetko jedan od njih nanosi štetu drugome i nijedan nije uznemiren nekim drugim. Ovo je stanje ljudskih dijelova koji imaju jedan jedinstven napredak. Isti je položaj pojedinačnih članova društva kada je njihovo razmišljanje uobličeno kolektivnim formama. Njihovo pojedinačno i zajedničko, dobro ili zlo, pobožnost ili izopačenost, dobrohotnost ili zloba, jedno su kada se dru­ štvo posmatra kao zaseban identitet. Na isti način govori Kur’an kada razmatra stanja raznih naroda i grupa poput Židova, Arapa i drugih drevnih naroda, čije je razmišljanje, zbog vjerskih ili nacionalnih predrasuda, poprimilo kolektivan oblik. Zato u njemu pronalazimo prijekore upućene današnjim naraštajima zbog grijeha 35


koje su počinili njihovi preci, gdje se potomci okrivljuju za nedjela predaka. Jer, to je posljedica poštenog i ispravnog promišljanja onih koji razmišljaju na kolektivan način. U Kur’anu Časnom postoji mnogo ajeta na ovu temu da ih je suvišno i navoditi. Naravno, pravda zahtijeva da ukoliko u nekom društvu postoje čestiti pojedinci, onda njihova prava ne smiju biti pogažena. Iako žive u iskvarenom društvenom poretku, njihova srca nisu zagađena miješanjem sa njihovim zemljacima, zlim načinom razmišljanja društva i široko rasprostranjenom bolešću nutrina. Oni žive u njemu ali se – kao dodatni organi – ne smatraju njegovim dijelom. Kur’an zauzima isti stav kada, usred općeg prijekora, izuzima dobre i pravdoljubive ljude. Iz gornje rasprave jasno se vidi da odluka o dobroti ili iskvarenosti članova naprednih civiliziranih društava, naspram ostalih naroda, ne smije proisteći iz posmatranja njihovog međusobnog življenja, međusobnih odnosa sugrađana ili, ukratko, načina vođenja života unutar zajednice. Radije treba sagledati njihov kolektivni karakter koji se razotkriva odnosom prema drugim slabijim narodima i njihovim ponašanjem prema drugim zajednicama u svijetu. Ovo mjerilo treba imati na umu želi li se donijeti sud o vrijednosti nekog društva – njegovoj dobroti ili iskvarenosti, njegovoj sreći ili nesreći. Iz ovog ugla bi učenjaci morali razmatrati problem, nakon čega su slobodni diviti se ili osuditi razmatrani društveni poredak. Života mi, ako se pažljivi posmatrač uvede u historiju društvenog života Evrope od vremena renesanse, a zatim duboko zamisli nad onim što su uradili sa drugim siroma­ šnijim bespomoćnim narodima i plemenima, odjednom će shvatiti da ovi ljudi (koji sebe predstavljaju punim milosti i iskrenih želja za čovječanstvo, koji mu služe svojim životima i imecima, koji daruju slobodu i pomažu potčinjenim i potlačenim narodima i koji su napustili ropstvo) nemaju drugog cilja, osim da pokore slabije i siromašnije narode koliko 36


god je to duže moguće i pomoću bilo koje dostupne metode. Jednog dana to rade vojnom silom, drugog kolonijalnim zavjerama, ponekad opet potpunim pripajanjem ili prikrivenim suverenitetom, nekad postave sebe za zaštitnike zajedničkih interesa, drugog dana pod izgovorom da pomognu u očuvanju neovisnosti, ponekad naprave uporište u ime održavanja mira ili otklanjanja opasnosti, drugom prilikom zaštićuju prava obespravljenih i protjeranih skupina itd. Zdrava ljudska priroda ovakvo društvo neće smatrati dobrim i sretnim čak i ako zatvorimo oči pred definicijom sreće kakva je data vjerom, objavom i poslanstvom. Kako se ljudska priroda može složiti sa ovim paradoksom? Kad to društvo sve svoje članove opskrbljuje podjednako svim sposobnostima, kako onda može, suprotno vlastitoj odluci, da­vati pravo nekim osobama da posjeduju druge? Posjedništvo koje “vlasniku” daje pravo na živote, čast i imovinu “subjekata” i daje im priliku da se igraju njihovim životima, postojanjem i da kontroliraju njihova opažanja i htijenja? I sve ovo divljaštvo u mjeri neviđenoj i neiskušanoj čak ni od strane prvobitnog najprimitivnijeg čovjeka? Radi provjere ovih rečenica trebali biste studirati historiju ovih naroda i pogledati kroz kakve patnje, prouzrokovane njihovim rukama, prolaze današnji naraštajima. Ako se ovakva situacija može nazvati srećom i dobrotom, onda bi to bilo jedino u ironičnom i sarkastičnom obliku.

6. ŠTA JE OSNOVA ISLAMSKOG DRUŠTVA? KAKO ONO ŽIVI? Društvo bilo kojeg oblika počinje postojati onda kada zajednički ciljevi i težnje ujedine njegove članove. Taj cilj je jedan duh koji prožima cijelo društvo, čineći ga jednom cjelinom. U nereligioznim društvima taj cilj je čovjekov 37


ovosvjetski život posmatran kolektivno, a ne individualno, dakle cilj je kolektivno uživanje u prednostima koje sa sobom nosi fizički život. Kakva je razlika između kolektivnog i individualnog uživanja? Da je čovjek sposoban živjeti sam, onda ga ništa ne bi ometalo ni sprječavalo u svim mogućim užicima, tj. ne bi postojalo ništa što bi ga u tome sputavalo. Jedina prepreka bi proistekla iz ograničenosti kretanja njegovih udova. Naprimjer, on ne može udahnuti čitavu atmosferu – čak i ako to poželi – jer mu pluća nisu tako velika, ne može progutati više od određene količine hrane, jer to ne bi prihvatio njegov probavni sistem. Isto se odnosi i na udove koji jedni drugima ograničavaju aktivnosti. Ali iz pretpostavke da ne postoje druga ljudska bića koja bi zahtijevala udio u eksploataciji prirodnih bogatstava slijedi da ne bi postojalo ništa što bi ograničavalo njegove aktivnosti ili ga ometalo u željama i djelima. Međutim, okolnosti su drugačije za čovjeka koji živi u društvu. Kada bi djelovao bez ikakvih ograničenja, jedino po svojim vlastitim željama, stvarao bi sukobe i trvenja, život bi mu postao nemoguć i čovječanstvo bi nestalo. (O ovome smo opširno govorili prilikom objašnjenja poslanstva.) To je jedini razlog koji ljude vodi vladavini zakona u društvu. Necivilizirana društva ovu potrebu ne shvataju umom; ona isključivo slijede svoje običaje i tradiciju koji, kao reakcija, u tom društvu stvaraju samo neslogu i svađu, tako da svi njegovi članovi osjećaju potrebu za nekim pravilima koja bi mogla zaštititi društvo. Kako ti zakoni nisu građeni na čvrstim temeljima, podložni su nesavršenostima, dokidanju i promjenama. S druge strane, civilizirana društva zasnivaju svoje zakone na čvrstim temeljima, prema stepenu svog razvoja i napretka. Ovim zakonima otklanjaju neslogu i razlike koje se javljaju u namjerama i djelovanju društva, i svim pojedincima društva u isto vrijeme određuju neke zabrane i granice. Potom sabiru 38


snagu i ovlasti u središte koje je odgovorno za primjenu zakona i provedbu njegovih odredbi. Iz ovoga slijedi: Prvo: Zakon je, ustvari, činilac koji usklađuje ljudske želje i djela, postavljajući ih u granice, čime otklanja uzroke razdora i nesloge. Drugo: Društvo u kojem vlada zakon omogućava svojim članovima potpunu slobodu u oblastima koje zakon ne obuhvata, a tako i treba biti, jer je čovjek opskrbljen opažanjima i željama, i kada se jednom ovi činioci usklade, sljedeće ograničenje postaje neumjesno. Iz ovog razloga savremeni zakoni ne mare za Božansko znanje ili etiku. Zbog toga se ova dva područja javljaju pred ljudima u obliku koji im daje priroda zakona i mora se među njima postići sporazumno rješenje i moraju se uskladiti sa zakonom – jer o njemu ovise. Stoga se ubrzo preobraćuju u izvanjske obrede lišene unutrašnje čistote. Iz istog razloga primjećujemo kako se političari igraju sa vjerom: jednoga dana se opredijele protiv vjere i zabrane je, drugoga dana se oslanjaju na nju zalazeći u ekstremizam kako bi uzdigli njen bajrak, dok je trećeg dana zapostavljaju prepuštajući je nemaru. Treće: Ovaj sistem nije lišen nedostataka. Iako društvo pojedincu ili skupini prepušta odgovornost za primjenu zakona, ipak ne postoje nikakva jamstva da će zakon biti proveden. Ako osoba koja ima posljednju moć i ovlasti napravi otklon od Istine i preinači kolektivnu moć u vlastito imanje, pa zanemari ili poništi zakon kako bi ostvarila vlastitu vladavinu nad narodom, tada neće postojati ništa što bi pokorilo ovog despota ili ga vratilo na put pravde. Bezbrojni su primjeri ove pojave čak i u našem vremenu, vremenu kulture i civilizacije – ostavimo li postrani historijske dokaze iz prošlosti. Ovome nedostatku dodajmo sljedeći: U mnogim primjerima izvršna vlast je nesvjesna kršenja zakona, ili se kriminalac uspije izvući iz njene nadležnosti. 39


Sada se vraćamo našoj prvotnoj temi. Društvo se na okupu održava jedinstvenim ciljem, odnosno kolektivnim uživanjem u prednostima koje sa sobom nosi fizički život. Ovo opća javnost naziva srećom. Ali sa gledišta islama, ljudski život svojim djelokrugom obuhvata mnogo veće područje od ovosvjetskog života; on obuhvata i onosvjetski život koji, zapravo, i jeste istinski život. Islam zna da na Onom svijetu ništa neće koristiti, izuzev Božanske spoznaje potpuno obuhvaćene monoteizmom. Također shvata da ovo znanje može biti očuvano i zaštićeno jedino uzvišenim moralnim vrijednostima i pročišćenjem duše od svih nedostojnih svojstava. On prepoznaje da se ova uzvišena svojstva mogu steći jedino ako čovjek živi u zdravom društvu koje se oslanja na služenje Bogu, koje se pokorava zahtjevima Allahova gospodarenja i gdje se svaki član odnosi prema ostatku društva u skladu sa nalozima društvene pravde. Dakle, islam je za cilj oko kojeg se uspostavlja i ujedinjuje ljudsko društvo uzeo vjeru monoteizma, a zatim je donio zakone koje je zasnovao na temelju monoteizma. On se pritom nije zadovoljio pukim uređivanjem namjera i djelovanja nego ih dalje upotpunjuje aktima obožavanja te, povrh toga, zbiljskim Božanskim znanjem i uzvišenim moralnim svojstvima. Zatim nadležnost za primjenu prepušta prvenstveno islamskoj vlasti, a onda je proširuje na čitavo društvo. Dru­ štvo zakone primjenjuje kroz kvalitetno osposobljavanje u znanju i djelovanju te kroz naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Jedan od važnih aspekata ove vjere jeste činjenica da su svi njeni dijelovi vrlo dobro isprepleteni tako da čine jedno idealno jedinstvo u kojem duh monoteizma ispunjava sve moralne odlike na koje poziva islam, a duh dobrog karaktera je utkan u sva djela koja su članovi društva dužni činiti, tako da se svi sastavni dijelovi islama, u završnoj analizi, vraćaju na monoteizam, dok se monoteizam na egzoteričnoj razini 40


utjelovljuje u plemenitom moralu i dobrom djelu. Spušteni monoteizam postaje moral i djelo, a uzdignuti moral i djelo postaju monoteizmom.

ِ َّ ‫إِلَي ِه يصع ُد الْ َكلِم الطَّيِّب والْعمل‬ ُ‫الصال ُح �يَْر�فَعُه‬ َْ َ ْ ُ ُ ََ َ ُ

K Njemu se dižu lijepe riječi, a dobro djelo ih uzdiže.39 Pitanje: Primjedba stavljena na račun državnih zakona (kada, naprimjer, izvršna vlast odbija njihovu provedbu ili ne uspijeva otkriti kršenje zakona) na isti način može se odnositi i na islam. Jasan dokaz za ovu tvrdnju može se naći u stanju u kojem se danas nalazi islam, koji, jako oslabljen, nema nikakvu kontrolu nad društvom. Razlog za takvo stanje je isti: Ne postoji neko ko bi, makar jedan dan, narodu nametnuo njegova načela. Odgovor: Šta je zbilja zakona uopće, bili oni Božanski ili ljudski? Zakoni su samo umske forme u umovima ljudi, odnosno spoznaje čije je mjesto u umu i srcu. Naravno, tek kada budu predmet ljudske volje postaju provedeni. Očito, ako ne postoji volja, zakon se ne može provesti. Isti je slučaj sa činiocima koji održavaju vezu između volje i provedbe zakona – radi njegovog očuvanja i osnaženja. Bilo kako bilo, sekularne zakone jedino zanima veza djela i namjera većine, dok ih uopće ne zanima očuvanje namjere. Dok je namjera živa, opaziva i aktivna, zakon se primjenjuje. Ali ako volje nestane (usljed pogoršanja u dušama ljudi ili oronulosti koja proždire konstrukciju društva); ili ako je živjela, ali je iščupana iz opažaja i shvaćenog (jer se društvo utopilo u isprazne razonode ili prekomjernu zaokupljenost raskošem i materijalnim užicima); u svakom od ovih slučajeva narod neće zadovoljiti ambiciju da provede zakon i zaštiti društvo od propadanja i nestanka. Isti slučaj će biti i sa skrivenim kriminalom kojeg izvršna vlast ne primjećuje, ili sa kojim se Fâtir, 35:10.

39

41


ne može suočiti – kao što su događaji koji ne potpadaju pod njenu nadležnost. Nesloga i rascjepi koji se pojavio među narodima Evrope nakon Prvog i Drugog svjetskog rata daju jasnu sliku ovog sindroma. Ova kršenja zakona i raspad društva se javljaju jedino zbog toga što društvo ne mari za uspostavu stvarnih činilaca koji bi volju naroda održavali jakom i prevladavajućom, a to su visoka moralnost i plemenit karakter. Volja naroda, u njegovoj borbi i produljenju postojanja, biva podržana jedino odgovarajućim odlikama – kako to objašnjava psihologija. Ako narodni običaji i zakoni u primjeni nisu ukorijenjeni u dobrom tlu izrast će u drvo zla koje je lahko iščupati. Zamislite se, naprimjer, nad pojavom komunizma. On je prirodno dijete demokratije; nastao je jer su neke klase dru­ štva postale pretjerano imućne, dok su druge bile potpuno osiromašene. Ogromna razlika je bila između dvije krajnosti; s jedne strane je postojala okrutnost i ugnjetavanje, a s druge strane je raslo nestrpljenje i nakupljala se mržnja i bijes. Isto se desilo u svjetskim ratovima, koji su dolazili jedan za drugim, a treći čeka postrani kako bi zaskočio čovječanstvo čim mu se ukaže prilika. Potkopali su zemlju i razorili njive i zalihe, a nisu i nemaju drugog razloga, osim oholosti, pakosti i pohlepe “civiliziranih i naprednih” naroda. S druge strane, islam je položio temelje svoje tradicije i zakona na moralu, a najveću snagu je usmjerio ka osposobljavanju ljudi u priskrbljivanju plemenitog karaktera, kako bi osigurao praktičnu primjenu zakona. Ove plemenite moralne osobine su sa ljudima kada su usamljeni ili kada to nisu, kada se nalaze u tajnosti ili javnosti. One vrše svoju dužnost mnogo bolje od bilo koje vlasti koja se bavi održavanjem reda i zakona. Naravno da obrazovne institucije u ovim zemljama pokušavaju osposobiti ljude kako bi postigli dobar karakter pa ih snažno potiču na ostvarenje tog cilja. Ali od toga nema koristi. 42


Prvo: Jedini izvor loših osobina je pretjerivanje i neprimjereno materijalno uživanje, s jedne, i pretjerano siromaštvo, s druge strane. Građanski zakoni daju ljudima neograni­čene slobode po ovom pitanju: za jednu klasu su zadržane sve privilegije, dok je druga potpuno osiromašena i obespravljena. Zar nije u ovim okolnostima svaki poziv ka uzvišenom moralu poziv na dvije oprečne stvari? Pokušaj spajanja dvije suprotnosti. Dalje, kao što smo vidjeli, ovi narodi su usvojili kolektivno promišljanje. Njihova društva čak i danas, više nego ikad, nastoje podjarmiti slabija društva i pogaziti njihova prava. Ona iskorištavaju bogatstva siromašnih naroda, potčinjavaju njihove ljude, namećući im vlastite odluke koliko je to moguće. Zar je to poziv na dobrotu i ljubav? Zar to nije protivrječan poziv koji ne može uroditi plodom? Drugo: Čak je i uzvišenom moralu – radi kontinuiteta i očuvanja – potreban jamac koji će ga zaštititi i održati u životu; a za to bolji jamac od monoteizma ne postoji. Drugim riječima, to je vjera da postoji samo jedan Bog u univerzumu, Koji ima najljepša imena, Koji je stvorio svako biće kako bi ono doseglo svoje savršenstvo i sreću, Koji voli dobrotu i vrlinu, a mrzi zlo i pakost, Koji će nas sve skupiti radi dodjele zarađenog, pa će nagraditi dobročinitelja za počinjeno dobro, a kazniti zločinca za zlo koje je počinio. Očito, odstranimo li u vjeri Sudnji dan, neće postojati istinski razlog zbog kojeg pojedinac ne bi trebao slijediti vlastite želje, zbog kojeg bi trebao odustati od materijalnih uživanja i tjelesne požude. Ljudska priroda potražuje i želi ono čemu sam čovjek teži, a ne onome što koristi drugima – izuzev u slučaju kada na neki način želja druge osobe postane i njegova. (Zamislite se nad ovom činjenicom!) Pretpostavimo da čovjek zaželi nešto što ne može doseći bez gaženja tuđeg prava. Ne postoji ništa što bi ga obuzdalo, nema sudije da ga kazni, nema nikoga ko bi ga prekorio, 43


niti tužitelja da ga tuži. Koja prepreka bi mu zapriječila put ka zločinu i izvršenju nepravde, bez obzira koliko ozbiljna i gnusna bila? Što se tiče nekih imaginarnih prepreka (učenjaci su često u zabludi po ovom pitanju!) kao što su patriotizam, čovjekoljublje, uzvišeni savjeti i stvari poput ovih, one su puke naklonosti srca i unutrašnja osjećaja, te ne postoji ništa što bi ih održalo, osim obrazovanja i osposobljavanja – a ovo se, također, ne zasniva ni na kakvom čvrstom razlogu. Zato su ove stvari samo uobičajeni atributi i opći slučajevi; ne postoji jamac koji bi spriječio njihovo poništenje. Zašto bi čovjek žrtvovao vlastiti život kako bi neko drugi živio poslije njega, sve dok vjeruje kako je smrt potpuno uništenje i nestanak? Što se tiče veličanja i pohvala, to ovisi o tuđim jezicima, a kako da uživa u njima kada se žrtvovao i postao “ništa”? Ukratko, osoba zdrava razuma nikada ne bi zaključila da bi čovjek bio spreman na žrtvu ako nikada neće dobiti nagradu za nju i ako bi u koristima od nje uživao neko drugi. Što se tiče obećanja u ovakvim okolnostima da će sjećanje na njega ostati vječno živo i da će biti vječno hvaljen, to su puke prevare i zablude u koje je dozvolio da ga uvuku. Misao da će čak i nakon smrti njegovo stanje biti isto kao i prije smrti; da će znati o dobrim riječima kazanim o njemu i da će uživati u tome, jeste samoobmana. Zasigurno, to nije ništa drugo do samoobmana i fantazija ponikla u mašti. Njegovo stanje se ne razlikuje od stanja pijanice koji, vođen emocijama, prašta svome neprijatelju, poklanja svoj život i čast, imetak i ugled radi nečega što sebi nikada ne bi dozvolio, da je samo pri sebi, ali je pijan i nije u stanju shvatiti, pa zato umišlja da je to akt junaštva – dok je to, ustvari, samo ludost. Čovjek se jedino prethodno spomenutim monoteizmom može zaštititi od ovakvih hrđavih procjena i zabluda. Zbog ovoga islam gradi uzvišene osobine (koje su sastavni dio njegovih naredbodavnih zakona) na temeljima monoteizma – čija je posljedica vjera u Sudnji dan. Ako čovjek 44


bude vjerovao u ove zbilje, osjećat će se obaveznim da čini dobro i izbjegava zlo, nezavisno od mjesta i okolnosti u kojoj se našao, bez obzira da li je neko upoznat sa njegovim djelom ili nije, bez obzira da li ga neko hvali ili ne, i bez potrebe da ga neko potiče ili ne potiče na neku radnju. Znat će da je Allah uz njega, Onaj Koji zna, Onaj Koji štiti, Koji posmatra šta svaka duša radi. Također, znat će da je pred njim Dan u kojem će svaka duša pred sobom naći svoje dobro ili loše djelo, i u kojem će svakoj duši biti isplaćena naknada za zarađeno.

7. DVIJE LOGIKE: LOGIKA RACIONALNOG I LOGIKA OSJETILNOG Logika osjetilnog poziva čovjeka na ovosvjetske koristi i vodi ga ka njima. Ako djelo donosi korist i čovjek je svjestan njegove korisnosti, onda osjetila silno žude ka njegovom ostvarenju. Ako pak u djelu ne vidi nikakvu korist, čovjek ostaje neaktivan i inertan. Logika racionalnog promišljanja, s druge strane, motivira pojedinca da slijedi Istinu i vjeruje kako je to nešto što najviše koristi čovjeku, bez obzira da li je praćeno ovosvjetskim koristima ili nije, jer je ono što je kod Allaha bolje i trajnije. I moj govor (mojoj duši) navirao ili pokrenut bio: “(Ostani) gdje jesi, jer il’ ćeš hvale dostojan biti, il’ ćeš mira naći.”

Pjesnik želi reći: Održat ću svoju dušu postojanom (kad god je uzdrmana opasnošću i strahotama rata) govoreći joj: Budi mirna i čvrsta; ako budeš ubijena, ljudi će te veličati zbog tvoje postojanosti i nepokolebljivosti usred opasnosti, a ako ubiješ neprijatelja, riješit ćeš ga se i tako ćeš zaraditi mir. Zato je ostati nepokolebljiv korisno u oba slučaja. 45


Uporedite ovo sa Božijim riječima (zasnovanim na logici racionalnog):

ِ ِ َّ ‫ب اللّهُ لَنَا ُه َو َم ْوالَنَا َو َعلَى اللَّ ِه �فَْليَ�تََوَّك ِل الْ ُم ْؤِمنُو َن ۝‬ َ َ‫قُل لن يُصي�بَنَا إالَّ َما َكت‬ ِ ْ‫صو َن بِنَا إِالَّ إِ ْح َدى ح‬ ُ‫ص بِ ُك ْم أَن يُصيبَ ُك ُم اللَّه‬ ُ َّ‫قُ ْل َه ْل �تََرب‬ ُ َّ‫الُ ْس�نَ�يَينْ ِ َوحَْن ُن �نَ�تََرب‬ ِ ِِ ِ ٍ ‫صو َن‬ ُ ِّ‫صواْ إِنَّا َم َع ُكم ُّم�تََرب‬ ُ َّ‫بِ َع َذاب ِّم ْن عنده أ َْو بِأَيْدينَا �فَ�تََرب‬

Reci: “Dogodit će nam se samo ono što nam je Allah propisao! On je Gospodar naš!” I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju! Reci: “Očekujete li za nas šta drugo već jedno od dva dobra?! A mi očekujemo da vas Allah Sam ili rukama našim kazni. Pa čekajte, i mi ćemo s vama čekati!”40

Vjernici vjeruju da je samo Allah njihov Zaštitnik i Gospo­ dar i jedino je u Allahovim rukama podrška i pomoć. Potpuno im je svejedno došlo im dobro ili zlo, jer čeznu samo za nagradom koju im je obećao kao naknadu za pokornost Njemu i čvrsto držanje uz vjeru Njegovu. Kao što On kaže:

ِ ‫ظ‬ ُ ‫صةٌ ىِف َسبِ ِيل اللَّ ِه َوالَ يَطَُؤو َن َم ْو ِطئًا يَغِي‬ َ ‫ب َوالَ مخَْ َم‬ َ َ‫الَ يُصي�بُُه ْم ظَ َمأٌ َوالَ ن‬ ٌ‫ص‬ ِ ِ ِ َ ‫الْ ُكفَّار والَ �ينَالُو َن ِمن َع ُد ٍّو �نَّْيالً إِالَّ ُكتِب هَلُم بِِه َعمل‬ ‫يع‬ ْ َ ََ ُ ‫صال ٌح إ َّن اللَّهَ الَ يُض‬ َ ٌَ ِ ِ ِ َّ‫صغِ َريًة َوالَ َكبِ َريًة َوالَ �يَْقطَعُو َن َو ِاديًا إِال‬ ‫ة‬ ‫ق‬ ‫ف‬ ‫�ن‬ ‫ن‬ ‫و‬ ‫ق‬ ‫نف‬ ‫ي‬ ‫ال‬ ‫و‬ ‫۝‬ ‫ني‬ ‫ن‬ ْ‫أ‬ َ ً َ ََ َ ُ ُ َ َ َ ‫َجَر الْ ُم ْحس‬ ِ ِ ‫َح َس َن َما َكانُواْ �يَْع َملُو َن‬ ْ ‫ب هَلُ ْم ليَ ْج ِز�يَُه ُم اللَّهُ أ‬ َ ‫ُكت‬ Njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će kročiti na neko mjesto što će nevjernike naljutiti, niti će ih od neprijatelja kakvo zlo snaći, a da im to neće kao dobro djelo upisati! Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada dobročiniteljima. I oni neće dati nikakav prilog, ni mali ni veliki, niti će ikakvu dolinu prevaliti, a da im to neće upisano biti, da bi ih Allah nagradio za djela njihova nagradom ljepšom od djela koja bijahu činili.41

Et-Tevbe, 9:51–52. Et-Tevbe, 9:120–121.

40 41

46


Prema tome, oni kažu svojim neprijateljima: Ako nas ubijete ili nam nanesete bilo kakvu štetu, dobit ćemo veliku nagradu i dobar ishod od našeg Gospodara; a ako mi ubijemo vas ili vam nanesemo kakvu nesreću, opet ćemo nagrađeni biti i očekivat ćemo dobar ishod od našeg Gospodara, pored pobjede nad vama na Ovom svijetu. U oba slučaja bit ćemo sretni i u zavidnom položaju. Šta god da nam smjerate, zadesit će nas jedno od ova dva dobra i bit ćemo uspješni i sretni u bilo kom slučaju. Međutim, prema vašem vjerovanju, postići ćete sreću samo u jednom slučaju, tj. ako nas uspijete nadvladati. Zato mi čekamo da vas zadesi ono što vam se neće svidjeti, dok vi očekujete za nas ono što će nas učiniti zadovoljnim i sretnim. Ovo su, dakle, dvije logike. Jedna pokušava izgraditi hrabrost i izdržljivost na temeljima osjetilnog, učeći da će onaj koji ostane postojan na bojnom polju postići jednu od sljedeće dvije koristi: ili divljenje i pohvalu ljudi, ili oslobođenje od neprijatelja, a sve pod uvjetom da postoji neka korist za ratnika koji se izlaže opasnosti. Ako od te opasnosti nema nikakve koristi (npr. od ljudi se ne očekuje da ga pozdravljaju i da mu kliču zato što ne cijene rat, ili ne razlikuju iskreno služenje od izdaje, ili je to služenje njima nepoznato, ili je vjernost i nevjernost ista u njihovim očima, ili mu srce nije smireno uništenjem neprijatelja), onda ta logika postaje potpuno neučinkovita, neispravna i beskorisna. Ovi primjeri obuhvataju najčešće razloge nepravde, zločina i prevare. Kada se krivac odluči na zločin, on kaže: “Ljudi ne cijene moje usluge na ispravan način, vjerna i nevjerna služba su jednake u njihovim očima; nevjerni čak imaju ugodniji život i njihovo stanje je bolje od moga.” Zločinac misli da će se sigurno izvući iz pandži zakona, da ga organi nadzora neće uhvatiti, da će njegovi poslovi ostati tajni, a ljudi neće primijetiti počinjeno zlodjelo. Savremeni svijet će ismijavati ravnodušnog i tromog u uspostavljanju istine i ustajanju 47


protiv neprijatelja, onoga koji se bratimi sa silama laži, pa misli da će pristajanje uz istinu oslabiti njegov status u očima ljudi, smatrajući ga ostatkom srednjovjekovne prošlosti i predhistorijskog vremena. Govorite li mu o duhovnoj čistoti i moralnoj pristojnosti, odgovorit će: “Kakva je korist od duhovne čistote ako vodi poniženju, teškoći i skraćenju života?” S druge strane, druga, islamska logika temelji se na slijeđenju Istine i traženju sreće i naknade od Allaha. Što se tiče ovosvjetskih dometa i ciljeva, oni u islamu zauzimaju sekundarnu poziciju. Jasno je da ni jedna životna situacija ne može ostati izvan gore navedenih osnovnih i primarnih ciljeva – a oni su sveobuhvatni opći plan koji obujmljuje sve ljudske aktivnosti. Prema ovoj logici, svaka aktivnost – bilo da je izvršenje ili neizvršenje djela – zarad je Allahova zadovoljstva, pokoravanja Njegovoj volji, slijeđenja Istine, što je naredio, a On je Čuvar, Znalac, Kojeg ne obuzima ni drijemež ni san, niko se od Njega zaštititi ne može, niti Mu je išta skriveno, niti na Nebesima niti na Zemlji, a Allah je svjestan onoga što vi radite. Tako za svaku dušu, bilo šta da počini ili propusti učiniti, postoji Posmatrač, Svjedok Koji sabire čovjekova djela. Svejedno da li su im ljudi svjedoci ili nisu, da li im se dive ili ne i da li ih cijene ili ne. Islamska obuka je imala toliki uspjeh da su ljudi dolazili Allahovom poslaniku, s.a.v.a., priznavajući mu grijehe i zločine koje su počinili u osami, i prihvatali odgovarajuću kaznu (od smrtne pa do onih najblažih). Jedini motiv im je bila priskrba Allahovog zadovoljstva i čišćenje duše od prljavštine grijeha i naslaga zla. Ako se učenjak nadnese nad ove događaje, shvatit će kako je divan učinak vjerske obuke na ljudske duše koje su osposobljene da Allahu rado ponude najvrjedniju i najželjeniju posjedovanu stvar – a to je život i sve ono što on podrazumijeva. Da ovo nisu kur’anski stavovi, ponudili bismo odgovarajuće primjere iz historije islama. 48


8. ZNAČENJE TRAŽENJA NAGRADE OD ALLAHA I NAPUŠTANJA OSTALIH Neko može iznijeti primjedbu: Učiniti onosvjetsku nagradu zajedničkim i osnovnim ciljem ljudskoga društva iziskuje odbacivanje ciljeva ovog života kojem poziva ljudska priroda, što bi uništilo društveni poredak i odvelo ljude monaštvu. Naposljetku, kako je moguće vezati se isključivo uz jedan cilj, a u isto vrijeme očuvati druge, podjednako važne ciljeve? Zar to nije kontradiktorna izjava? Odgovor: Ovo je pogrešan utisak proistekao iz nerazumijevanja Božanske mudrosti i tajni koje Kur’an jasno obznanjuje. Islam svoje zakone zasniva na temelju stvaranja, što smo nekoliko puta dokazali u ovoj knjizi. Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ‫فَأَقِم وجه‬ َّ ِ َّ ِ ِ ‫يل خِلَْل ِق اللَّ ِه‬ َ َْ َ ْ َ ‫ك للدِّي ِن َحني ًفا فطَْرَة الله ال ىِت فَطََر الن‬ َ ‫َّاس َعلَ�يَْها ال �تَْبد‬ ِ ِ ِ ‫ِّين الْ َقيِّ ُم َولَك َّن أَ ْك�ثََر الن‬ ‫َّاس ال �يَْعلَ ُمو َن‬ َ ‫َذل‬ ُ ‫ك الد‬

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! – Nema promjene u Allahovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.42

Ukratko, niz spojenih stvarnih stvaralačkih uzroka doveo je ljudsku vrstu u postojanje, vodeći je propisanom životnom cilju. Zato je neophodno da se čovjekov život odvija u okvirima slobode volje i borbe, prema prethodno utvrđenim uzrocima koji ga vode cilju, kako mu se život ne bi pretvorio u sukob uzroka i ciljeva – što bi ga sigurno vodilo ka uništenju i nestanku. Ovo jeste vjera islam – ako je pitalac u stanju shvatiti. Naravno, postoji Jedan Uzrok nad uzrocima Koji je stvorio sve uzroke i Koji održava sve njihove male ili velike poslove, a to je Allah, Koji je Potpuni Uzrok iznad svih ostalih uzroka (u ispravnom značenju ove riječi). Čovjek je Er-Rûm, 30:30.

42

49


dužan predati se Njegovoj naredbi. Na to mislimo kada kažemo da je jednoboštvo temelj vjere islama. Iz ovoga je jasno da očuvanje jednobožačke vjere, pokornost Allahovoj volji i težnja Njegovom zadovoljstvu kroz čitav život pojedinca potpuno slijede načelo kauzaliteta kroz dodjelu dužnih prava svakome – bez mnogoboštva i nemara. Musliman ima ciljeve od kojih su neki ovosvjetski, a neki onosvjetski, ima i materijalno i duhovno odredište. Ali se ne zamara materijalnim ili ovosvjetskim ciljevima više nego što se to racionalno od njega traži. Radi toga islam poziva jednoboštvu, razvijanju veze isključivo sa Allahom, posjedovanju čiste vjere u Njega, napuštajući sve ostale uzroke, sve ostale ciljeve, a uz sve to naređuje slijeđenje životnih zakona, kako bi se živjelo u skladu s prirodom. Iz iznesenog proizlazi da su jedino članovi islamskog društva uistinu sretni na oba svijeta, da se svrha njihova ži­ vljenja – traženje Allahova zadovoljstva u svakoj aktivnosti – ne sukobljava ni sa jednim drugim životnim ciljem, pod uvjetom da je prevladavajuća. Gornja rasprava odstranjuje još jedno pogrešno shvatanje nekih sociologa. Oni misle da je zbilja vjere i njen osnovni cilj u uspostavi društvene pravde, a da okolnosti koje se odnose na robovanje Bogu imaju sporedni značaj i da su izdanci ponikli iz ovog korijenja. Dakle, uspostavi li neko društvenu pravdu, automatski je i religiozan, pa čak i ako ne vjeruje i ne obavlja nikakvo bogosluženje. Ako se učenjak zamisli nad Kur’anom i sunnetom, a posebno nad životom Poslanika, shvatit će bez nekog velikog truda i poteškoća istinsku zabludu ovih “argumenata”. Namjera ovakvih govora je izbacivanje jednoboštva i uzvišenih vrlina iz načela vjere i promjena njenog cilja (jednobožačke vjere) u onaj sekularni (materijalno uživanje). Ova dva cilja, kao što smo prije vidjeli, potpuno su suprotna i ne mogu se, ni u svojim korijenima, ni u izdancima, ni u plodovima, preinačiti jedan u drugi. 50


9. ZNAČENJE SLOBODE U ISLAMU Današnji smisao riječi “sloboda” star je svega nekoliko stoljeća. Vjerovatno potiče iz vremena evropske renesanse. Ali, njena ideja, a to su najodabranije želje srca, postoji od davnina. Kreativna prirodna osnova, iz koje ova ideja proističe, kojom je čovjek u svom postojanju opskrbljen, jeste volja i ona čovjeka potiče na djelovanje. To je psihološko stanje čije poricanje poništava percepciju i osjetilnost, što vodi poricanju čovječnosti. Ali čovjek je društveno biće, njegova priroda ga tjera na društveni život, saradnju sa ostalim članovima zajednice, usklađivanje vlastite volje i prilagođavanje vlastitih aktivnosti sa željama i aktivnostima drugih članova društva. Ovo ga dalje vodi pokornosti zakonima koji, obilježavajući njihove granice, reguliraju ljudske volje i aktivnosti. Ista priroda koja čovjeku daje slobodu volje i djelovanja, ograničava i sputava te dvije početne slobode. Zasnivanje propisa savremenih građanskih zakona na temeljima materijalnog uživanja – kao što smo već izložili – rezultira neobaveznošću ispovijedanja vjere. Čovjeku je time prepušteno da izabere želi li ili ne želi steći osnove vjerskog znanja, želi li ili ne želi priskrbiti lijep moral (isto važi za sva ostala pitanja koja nadilaze granice građanskih zakona), po kome djelovati može, ali i ne mora. Ovo je značenje slobode u savremenom društvu. Međutim, islam, kao što je poznato, svoje zakone temelji na jednoboštvu, a potom na uzvišenim moralnim vrijednostima. Zatim daje smjernice svim vrstama individualnih i društvenih aktivnosti, bilo krupnim ili sitnim, i ne postoji ništa što bi se odnosilo na čovjeka, a da mu islamski vjerozakon nije odredio propis. Dakle, ovdje nema mjesta slobodi (u gore navedenom smislu). 51


Naravno, islam oslobađa čovjeka od okova službe bilo kome drugom osim Allahu. Ovo je kratka rečenica, ali je od ogromnog značaja. Njen značaj se može procijeniti dubokim nadnošenjem nad islamski sistem i praktični način života kojemu vodi i koji uspostavlja među članovima društva i raznim klasama u njemu. Uporedimo zatim ovo sa onim što vidimo u sistemu prevlasti, kontrole i snage civiliziranog društva, kako među samim članovima tog društva, tako i među jakim i slabim narodima. Što se tiče islamskih zapovijedi, one daju izbor i slobodu u svim oblastima koje je islam učinio dozvoljenim, poput dobre opskrbe ili prednosti vođenja umjerenog načina života pod uvjetom nezalaženja u krajnosti. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫قُل من حَّرم ِزينَةَ اللَّ ِه الَّىِت أَخرج لِعِب ِاد ِه والطَّيِّب‬ ‫الرْزِق‬ ِّ ‫ات ِم َن‬ َ َ َْ ْ َ َ َ َ َْ

Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase – koje je On za robove Svoje stvorio – i lijepu opskrbu?”43

َِ‫ض م‬ ِ ‫ُه َو الَّ ِذى َخلَ َق لَ ُكم َّما ىِف األ َْر‬ ً‫جيعا‬

On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.44

ِ َّ ‫وس َّخر لَ ُكم َّما ىِف‬ ِ ِ ِ ‫ات وما ىِف األَر‬ ُ‫ض مَج ًيعا مْنه‬ ْ َ َ ‫الس َم َاو‬ َ ََ

I On vam je potčinio sve što je na Nebesima i na Zemlji, sve je od Njega!45 Zaista je čudno kada tumač na osnovu ajeta: U vjeru nema prisile,46 pokušava “dokazati” slobodu vjere u islamu. Pravo značenje ovog ajeta objasnili smo u njegovom komentaru u suri El-Bekare. Ovdje treba dodati da je, kao što je već poznato, El-A‘râf, 7:32. El-Bekare, 2:29. 45 El-Džâsije, 45:13. 46 El-Bekare, 2:256. 43 44

52


jednoboštvo osnova svih islamskih načela i vjerovanja. Kako je onda moguće da dozvoljava slobodu vjerovanja? Zar to nije očita protivrječnost? Ideja o slobodi vjerovanja u islamu ima isti položaj kakav bi neobaveznost vladavine zakona imala u građanskim zakonima. Pogledajmo to iz drugog ugla. Vjera (tj. postizanje afirmativnog u um duboko ukorijenjenog znanja) nije čovjekova dobrovoljna radnja, da bi mogla biti predmetom dopuštenja, zabrane, prisile ili slobode. Ono što se može zabraniti ili dopustiti jeste radnja proistekla iz vjerovanja. Naprimjer, pozivanje u vjeru, uvjeravanje ljudi u nju, pisanje i izdavanje djela koja se odnose na nju, potkopavanje suprotnih uvjerenja i aktivnosti ljudi – ove stvari se mogu dozvoliti ili zabraniti. Očigledno je da ne postoji alternativa zabrani ukoliko se ove aktivnosti suprotstavljaju zakonu zemlje, ili se kose sa ustavom ili načelima na kojima počivaju zakoni. Osnova islamskog zakonodavstva jeste jednoboštvo (vjera u Jednost Božiju, Poslanstvo i Sudnji dan). Ovo je zajednička osnova u koju vjeruju kako svi muslimani tako i sljedbenici knjige (židovi, kršćani i zoroastrijanci). Islamska sloboda je omeđena ovim granicama. Zahtijevanje proširenja slobode van ovih granica je ravno razaranju osnova vjere. Naravno, postoji još jedna sloboda, sloboda opisivanja vlastite vjere u debatama i raspravama, a o ovome će biti govora u četrnaestoj tački.

10. KOJI JE PUT PROMJENE I DOSEZANJA SAVRŠENSTVA U ISLAMSKOM DRUŠTVU? Moglo bi se prigovoriti: Slažemo se da islamski poredak obuhvata sve ono što je neophodno za sretan život i da je islamsko društvo zavidno sretno i ugodno za život. Ali ovaj poredak, baš zbog te obuhvatnosti i nedostatka slobode 53


vjerovanja, vodi stagnaciji društva, zaustavlja njegovo usavršavajuće napredovanje i zaprječava puteve promjenama i savršenstvu – a to je, kao što tvrde, ozbiljan nedostatak društva koje polaže pravo na savršenstvo. Usavršavajući proces zahtijeva da su u predmetu prisutne oprečne sile, sile koje bi kroz međusobne akcije i reakcije (kroz konflikt izvornog i njemu suprotnog smjera) izrodile novi položaj lišen nedostataka izvornih sila. Ako prihvatimo da islam otklanja suprotna načela, a naročito vjerovanja suprotna njegovim osnovama, onda takvo društvo vodi obustavi usavršavajućeg napretka. Odgovor: Ovo je jedan od prigovora dijalektičkog materijalizma zasnovan na zaprepašćujućoj zbrci. Ljudsko znanje i vjerovanje je dvojako: prvo je ono koje prihvata promjenu i usavršavanje i ovdje spada tehničko znanje koje se koristi za podizanje standarda materijalnog života i pokoravanje prirodnih sila, npr., matematika, fizika, itd. Ako ova znanja dožive napredak sa niže na višu razinu, od nedostatnosti ka savršenstvu, onda će, u skladu s tim, i društvo pretrpjeti promjenu i napredak. Druga vrsta znanja je ono koje ne trpi promjene, iako u drugom smislu prihvata savršenstvo. Ovdje spada metafizičko Božansko znanje i spoznaja, koji razotkrivaju nastanak i povratak, sreću i nesreću itd, objašnjavajući ih nedvosmisleno i konačno. U njima ne postoji promjena ni usavršavanje – iako posjeduju razvoj i savršenstvo u smislu dubine i pojedinosti. Ovo znanje i ova spoznaja utiču na društva i načine življenja jedino u općem smislu. Razvojni napredak društva se neće zaustaviti ukoliko ovo znanje i vjerovanje dožive zastoj na nekoj razini. Poznato je da posjedujemo dosta općih nepromijenjenih i statičnih ideja koje ne sprječavaju napredak društva. Naprimjer, tvrdimo i vjerujemo da čovjek treba raditi da bi zaštitio život, da bi cilj tog rada trebao biti vraćanje njegovih rezultata čovjeku, da čovjek treba živjeti 54


unutar društva, da univerzum jeste stvaran i nije obmana, da je čovjek dio univerzuma i dio planete Zemlje, da on posjeduje udove i organe, neke moći i sposobnosti. Postoji mnogo sličnih potvrđenih i nepromjenjivih informacija i vjerovanja čija nepromjenjivost ne zaustavlja napredak društva niti ga čini stagnantnim. U ovu kategoriju spada vjerovanje da univerzumu treba Tvorac i da je univerzum stvorio Jedan Bog, Koji je ljudima dosudio sveobuhvatni zakon u koji su položeni svi putevi sreće, a poslan nam je preko poslanika, te da će On okupiti sve ljude na Dan dodjele naknade za njihova djela. To je jedina osnova na kojoj islam, ljubomorno je štiteći, gradi društveni poredak. Kao što je poznato, podvrgavanje ove propozicije dijalektičkom sukobu teza i antiteza proizvodeći sinteze uzrokovalo bi opadanje i nazadovanje društva – što smo do sada nekoliko puta objasnili. Ovo se odnosi na sve realne činjenice i istine metafizike. Njihovo odbacivanje društvu ne može donijeti nikakvo dobro već mu, naprotiv, donosi jedino nazadovanje i propast. Ukratko, ljudskoj zajednici u njenom napredovanju potrebne su svakodnevna promjena i usavršavanje jedino po pitanju iskorištavanja prirodnih resursa. Ovo se odvija stalnim tehničkim istraživanjima i primjenom znanja u praktične svrhe. Što se tiče islama, ovaj proces može teći neometano. Ali u pogledu promjena u osnovama sociologije, u teoretskom aspektu društvenog poretka – kao što su autokratska monarhija, komunizam i slične teorije – one postaju neophodne jedino kada prevladavajući sistem ne uspijeva približiti zajednicu društvenom savršenstvu. To nije evolucija od manjkavosti ka savršenstvu. Ako postoji ikakav odnos između dvije teorije, onda je to odnos nepravde i pravde, a ne manjkavosti i savršenstva, te nerazvijenosti i razvijenosti. Pretpostavimo da je društveni poredak učvršćen i da je u potpunosti u skladu sa ljudskom prirodom, drugim riječima, da u njemu vlada društvena pravda, da članovi u 55


procesu obuke stiču korisno znanje i dobra djela, da povećanjem razine znanja i aktivnosti zadovoljno i energično nastavljaju putovati ka vlastitoj sreći; na ovom putu se neprestano usavršavaju proširujući sferu sreće i blaženstava. Da li i u ovom primjeru postoji potreba za promjenom dru­ štvenog poretka? Šta im više treba od onoga što već imaju? Osoba zdrava razuma nikada ne bi rekla da čovjek treba mijenjati svoje okruženje čak i onda kada za promjenom nema nikakve potrebe. Prigovor: Promjene su neizbježne čak i u onim pitanjima za koja tvrdite da su nepromjenjiva, kao što su vjerovanja, uzvišeni moral itd. Sve ove oblasti se vremenom mijenjaju, odnosno kada društvo usvoji nova pravila, a novo okruženje zamijeni staro. Niko ne može poreći stav da se razmišljanje savremenog čovjeka umnogome razlikuje od razmišljanja onoga koji je živio u srednjem vijeku. Isto kao što su i njegove ideje pod uticajem promjena životne sredine, odnosno nije svejedno živi li u ekvatorijalnoj, polarnoj ili umjerenoj zoni. Također, način života utiče na razmišljanje, u zavisnosti od toga da li je pojedinac gazda ili sluga, beduin ili građanin, uspješan ili neuspješan, bogat ili siromašan itd. Bez sumnje, ideje i stavovi se razlikuju promjenom činilaca koji na njih utiču i mijenjaju se kada dođe vrijeme za promjene. Odgovor: Ovaj odgovor se zasniva na teoriji relativnosti ljudskog znanja i ideja. Prema ovoj teoriji, istina i laž, dobro i zlo su relativne stvari. Opće teoretsko znanje po pitanju stvaranja i povratka, kao i opći praktični stavovi (naprimjer, opći sud da je život u društvu dobar za čovjeka, ili da je pravda vrlina, neprimjenjivi su u praktičnim slučajevima) imaju jedino relativne vrijednosti koje se uvijek mijenjaju promjenom vremena, okruženja i uvjeta. Već prije smo objasnili pogrešnost ove teorije. Ukratko, tamo smo zaključili da ova teorija ne obuhvata opće teoretske sudove, a ni dio općih praktičnih ideja. 56


Dovoljno je za dokazivanje neutemeljenosti ove teorije u njenim općenitostima ustvrditi da prihvatanje općenitosti ove teorije, njene neograničenosti i nepromjenjivosti vodi prihvatanju (najmanje) jednog neograničenog općeg suda koji nije relativan – a to je upravo sama ta teorija i sam taj sud. U suprotnom, sama tvrdnja da ovaj sud ne posjeduje neograničenu općenitost, već je samo djelimično istinit, dokazuje postojanje neograničenog općeg suda – kao prateće okolnosti. Dakle, teorija ni u jednom slučaju nije općenita. Drugim riječima, ako je ispravno reći: “Svaki stav i vjerovanje se nekada moraju promijeniti”, onda se i sama ta teorija jednog dana mora promijeniti. Drugim riječima, moraju postojati neka vjerovanja i stavovi koji se nikada neće promijeniti. (Zamislite se nad ovim!)

11. DA LI JE ISLAMSKI ŠERIJAT U STANJU OSIGURATI SREĆU SAVREMENOM DRUŠTVU? Neko može reći: Recimo da je islam osigurao potpunu uputu u svim životnim okolnostima baš kao i u vrijeme kada je Kur’an bio objavljen, i da je tako bio u stanju voditi društvo ka istinskoj sreći i svim ciljevima kojima ono teži. Ali vrijeme se promijenilo, a sa njim i način življenja čovjeka. Kulturni i industrijski život savremene civilizacije je u potpunosti drugačiji od prostog života prije četrnaest stoljeća ograničenog primitivnim resursima. Čovjek je danas, zahvaljujući napornoj borbi, dosegao tu razinu razvoja i civiliziranosti koja, usporedi li se sa uvjetima koji su vladali prije nekoliko stoljeća, izgleda kao usporedba dvije različite vrste. Kako je moguće da zakon donesen za uređivanje života u ono doba riješi mnogo složenije probleme savremenog doba? Kako je moguće da bilo koje od ova dva društva ponese teret onog drugog? 57


Odgovor: Oblici života se očigledno razlikuju u ova dva razdoblja. Ali ovo ne podrazumijeva i razliku u suštini i općim načelima života. Načela su ostala neizmijenjena, a ono što je doživjelo promjenu jeste njihova primjena. Čovjeku i danas trebaju hrana kako bi se prehranio, odjeća kako bi se obukao, kuća kao mjesto boravka, prijevozna sredstva kako bi prevezao sebe i svoja dobra s mjesta na mjesto, društvo kome bi pripadao, kao i udruživanje i ostvarivanje različitih vrsta veza – seksualnih, komercijalnih, tehničkih, profesionalnih itd. Ove potrebe su opće i univerzalne; neće se promijeniti dok je čovjek čovjek sa ovom prirodom i fizičkim izgledom, i dok vodi život svojstven čovjeku. U ovom smislu nema razlike između primitivnog i savremenog čovjeka. Jedina razlika je u sredstvima i korištenoj opremi za zadovoljenje materijalnih potreba. Primitivan čovjek je jeo voće, povrće i meso divljači koje je osiguravao na prost način. Danas postoje hiljade načina za spravljanje jela i pića različitih kvaliteta korisnih čovjekovoj prirodi, različitih boja ugodnih oku, različitih okusa u kojima uživa, privlačnih oblika koje voli dodirivati i mnogih drugih kvalitativnih raznolikosti. Ali sve te raznolikosti ne mijenjaju osnovnu zbilju, a to je da su obje kategorije hrana koju čovjek uzima da bi utolio glad i zadovoljio svoju želju. Prema tome, osnovni i opći uvjeti i ideje čovjeka se nisu promijenili promjenom vremena; samo je njihova primjena poprimila drugi oblik. Na isti način, opći zakoni islama – koji su doneseni u skladu sa potrebama prirode radi dosezanja sreće – nisu poništeni samo radi toga što su nova sredstva zamijenila stara, ako sklad sa temeljnom prirodom nije narušen i ako nova sredstva nisu odstupila od prirode. Ali ako postoji bilo kakav sukob sa prirodom, onda ga islam sigurno ne prihvata ni u prošlom, a ni u savremenom vremenu. Što se tiče pravila svakodnevnih poslova i događaja, koji su po svojoj prirodi predmet svakodnevne promjene, kao što su novčana i administrativna pitanja vezana za odbranu, 58


pitanja sredstava komunikacije, transporta, općinski problemi i sl, oni se prepuštaju odluci vladara. Vladar u svom domenu ima isti položaj koji ima glava porodice u porodici. Vladar o ovim pitanjima može donijeti odluku na način kako to u porodici radi glava porodice. On može, nakon konsultacije sa muslimanima, odlučivati o unutrašnjim i vanjskim poslovima zemlje – o ratu ili miru, finansijskim ili drugim problemima – imajući na umu interes društva. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫ني‬ ُّ ُِ‫ت �فَ�تََوَّك ْل َعلَى اللَّ ِه إِ َّن اللَّهَ يح‬ َ ‫ب الْ ُم�تََوِّكل‬ َ ‫َو َشا ِوْرُه ْم ىِف األ َْم ِر فَِإ َذا َعَزْم‬

I dogovaraj se s njima, a kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha.47 Sve ovo se odnosi na javne poslove. Ova pravila i odluke su posebne, a ne opće prirode. Ona se, zavisno od okolnosti i uvjeta, mogu mijenjati. Politika se može promijeniti radi zamjene starih uvjeta onim novim. Ali što se tiče Božanskih pravila, ona su nepromjenjiva. Zasnivaju se na Knjizi i sunnetu i ne mogu biti dokinuta. (Više pojedinosti predočit ćemo na drugom mjestu.)

12. KO MOŽE VLADATI ISLAMSKIM DRUŠTVOM I KAKVE ODLIKE TREBA POSJEDOVATI VLADAR? Pravo na vladanje islamskim društvom pripadalo je Poslaniku, s.a.v.a. Ljudi su se bili dužni pokoravati njegovoj naredbi. Kur’an je po ovom pitanju jasan. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫َطيعوا اللَّه وأ‬ ِ ‫ول‬ َ ‫الر ُس‬ َّ ‫َطيعُوا‬ َ َ ُ ‫َوأ‬

Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku Njegovu!48 Ali ‘Imrân, 3:159. Et-Tagâbun, 64:12.

47 48

59


ِ‫لِتَح ُكم �ب الن ِ م‬ َ ْ‫ْ َ َين‬ ُ‫َّاس بَا أ ََر َاك اللَّه‬

...Da ljudima sudiš onako kako te je Allah naučio.49

ِِ ‫ني ِم ْن أَن ُف ِس ِه ْم‬ ُّ ِ‫النى‬ َ ‫َّب أ َْوىَل بِالْ ُم ْؤمن‬

Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih.50

ِ ُ‫قُ ْل إِن ُكنتُ ْم حُتبُّو َن اللَّهَ فَاتَّبِعُ ىِون يحُْبِْب ُك ُم اللَّه‬

Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti.”51 Postoje mnogi ajeti koji objašnjavaju sve aspekte njegovog sveobuhvatnog prava nad islamskim društvom. Najbolji način shvatanja ove realnosti jeste uporedno proučavanje života Božijeg poslanika i promišljanje o ajetima koji govore o moralu i zakonima koji obuhvataju ibadet, međusobne odnose, politiku i druge uzajamne i društvene poslove. Slika koja će se pojaviti u umu nakon sagledavanja cjeline Božije Objave govorit će mnogo više nego ono što bi se dalo primijetiti iz dvije-tri rečenice. Istraživač mora voditi računa o još jednoj činjenici. Ajeti koji govore o ibadetu, primjeni zakonskih kazni i nekim drugim temama obraćaju se vjernicima, a ne Poslaniku, kao u sljedećim ajetima:

...Uspostavite namaz!52

ِ َّ ْ‫يموا‬ َ‫الصالَة‬ ُ ‫َوأَق‬

ِ ‫وج‬ ‫اه ُدواْ ىِف َسبِيلِ ِه‬ ََ

...I na Putu Njegovu vi se borite!53 En-Nisâ’, 4:105. El-Ahzâb, 33:6. 51 Ali ‘Imrân, 3:31. 52 En-Nisâ’, 4:77. 53 El-Mâ’ide, 5:35. 49 50

60


ِ ‫َّه َاد َة لِلَّ ِه‬ َ ‫يموا الش‬ ُ ‫َوأَق‬

...I svjedočenje Allaha radi obavite!54

ِ ‫الصيَ ُام‬ ِّ ‫ب َعلَْي ُك ُم‬ َ ‫ُكت‬

...Propisuje vam se post...55

ِ ‫وأ‬ ‫َنف ُقواْ ىِف َسبِ ِيل اللَّ ِه‬ َ

Imetak na Allahovom putu trošite!56

ِ ‫ال ِي ويأْمرو َن بِا لْمعر‬ ِ ‫وف َو�يَ�نَْه ْو َن َع ِن‬ ُْ َ ُ ُ َ َ ْ‫َولْتَ ُكن ِّمن ُك ْم أ َُّمةٌ يَ ْد عُو َن إ ىَل خَْر‬ ‫ا لْ ُمن َك ِر‬

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati!57

ِ ‫وج‬ ‫اه ُدوا ىِف اللَّ ِه َح َّق ِج َه ِاد ِه‬ ََ

I borite se Allaha radi borbom dostojnom Njega!58

ِ ‫الز ىِان فَاجلِ ُدوا ُك َّل و‬ ‫اح ٍد ِّم�نْ ُه َما ِمئَةَ َج ْل َد ٍة‬ َّ ‫الزانِيَةُ َو‬ َّ ْ َ

Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih.59

‫السا ِرقَةُ فَاقْطَعُواْ أَيْ ِد�يَُه َما‬ َّ ‫السا ِر ُق َو‬ َّ ‫َو‬

Onome koji ukrade i onoj koja ukrade odsijecite ruke njihove!60 Et-Talâk, 65:2. El-Bekare, 2:183. 56 El-Bekare, 2:195. 57 Ali ‘Imrân, 3:104. 58 El-Hadždž, 22:78. 59 En-Nûr, 24:2. 60 El-Mâ’ide, 5:38. 54 55

61


ِ ِ ‫ص‬ ٌ‫اص َحيَاة‬ َ ‫َولَ ُك ْم ىِف الْق‬

U odmazdi vam je život.61

َِ‫صمواْ حِبب ِل اللَّ ِه م‬ ِ ْ‫ج ًيعا َوالَ �تََفَّرقُوا‬ َْ ُ َ‫َو ْاعت‬

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.62

ِ ‫ِّين َوال �تَ�تََفَّرقُوا فِ ِيه‬ ُ ‫أَ ْن أَق‬ َ ‫يموا الد‬

Vjeru izvršavajte i u njoj se ne razilazite!63

‫ات أ َْو قُتِ َل ان َقلَْبتُ ْم َعلَى‬ ٌ ‫َوَما حُمَ َّم ٌد إِالَّ َر ُس‬ ُّ ‫ت ِمن �قَْبلِ ِه‬ ْ َ‫ول قَ ْد َخل‬ َ ‫الر ُس ُل أَفَِإن َّم‬ ِ ِ ِ ِ ِ ‫ين‬ ُ َ‫ب َعلَ َى َعق�بَْيه �فَلَن ي‬ ْ ‫أ َْع َقاب ُك ْم َوَمن يَن َقل‬ َ ‫ضَّر اللَّهَ َشْيئًا َو َسيَ ْج ِزى اللَّهُ الشَّاك ِر‬

Muhammed je samo poslanik, i prije njega dosta poslanika minu, pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se svojim pređašnjim stopama vratili? A ko se vrati stopama svojim pređašnjim, Allahu taj nikakve štete neće učiniti, a Allah će zahvalne nagraditi!64

Postoje mnogi ajeti ovakve prirode, a svi skupa jasno ukazuju da je vjera kolektivna stvar, a Allah je za njeno očuvanje zadužio ljude. On nije zadovoljan nevjerom Svojih robova, a namjera Mu je da svi skupa vjeru održavaju. Sami članovi trebali bi voditi poslove društva u kojem žive i nijedan od njih ne bi za to trebao biti manje odgovoran od drugog. Primjena zakona nije isključivo pravo jedne skupine ili pojedinca bio on sam Poslanik ili neko drugi. Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ٍ ‫ض ُكم ِّمن �بَْع‬ ‫ض‬ ِّ‫أ ى‬ ُ ‫يع َع َم َل َعام ٍل ِّمن ُكم ِّمن ذَ َك ٍر أ َْو أُنثَى �بَْع‬ ُ ‫َن الَ أُض‬

El-Bekare, 2:179. Ali ‘Imrân, 3:103. 63 Eš-Šura, 42:13. 64 Ali ‘Imrân, 3:144. 61 62

62


Ja zbilja neću niti jednom pregaocu između vas dobro djelo poništiti, muško ili žensko bili! Vi ste jedni od drugih.65 Ajet je neograničen i pokazuje da je Uzvišeni Allah uzeo u obzir prirodni uticaj koji članovi islamskog društva imaju na svoj društveni poredak, a o tom uticaju je vodio računa kako u zakonodavstvu tako i u stvaranju. Njega On neće poništiti. Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ِ ِِ ِ ِ ِ ِ ‫إِ َّن األَر‬ ‫ني‬ َ ‫ض للَّه يُوِر�ثَُها َمن يَ َشاءُ م ْن عبَاده َوالْ َعاقبَةُ ل ْل ُمتَّق‬ َ ْ

Allahu sva Zemlja pripada, On je daje u nasljedstvo kome hoće od Svojih robova. A sretan kraj bogobojaznima pripada!66 Naravno, misija, uputa i obučavanje pripadaju Allahovu poslaniku, s.a.v.a. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫ني َر ُسوالَّ ِّم�نْ ُه ْم �يَ�تْلُو َعلَْي ِه ْم آيَاتِِه َو�يَُزِّكي ِه ْم َو�يَُعلِّ ُم ُه ُم‬ َ ‫ُه َو الَّذى �بََع‬ َ ِّ‫ث ىِف الأْ ُِّمي‬ ِْ‫الْ ِكتَاب و ح‬ َ‫ْمة‬ َ َ َ ‫الك‬

On je neukima poslao Poslanika od njih da im ajete Njegove kazuje, i da ih očisti, i da ih Knjizi i mudrosti nauči.67

Njega je Allah postavio da pazi na ummet, da vodi njegove poslove na Ovom i na Budućem svijetu, a on je to radio sve dok je bio u životu. Ne smijemo zaboraviti da ovaj poredak nije bio ni sličan monarhističkom poretku – poretku koji tretira Allahova dobra kao privatno vlasništvo monarha, a Allahove robove kao vlastite sluge; dajući mu puno pravo da s njima radi šta poželi i da nad njima vlada po svome hiru. Ali ‘Imrân, 3:195. El-A‘râf, 7:128. 67 El-Džumu‘a, 62:2. 65 66

63


Nije bio sličan ni društvenim porecima zasnovanim na načelima materijalnog uživanja, kao što su demokratija i drugi. Tako je mnogo činilaca koji razdvajaju islam od tih poredaka, ne ostavljajući nimalo prostora bilo kakvom miješanju. Jedna od glavnih razlika leži u činjenici da su ova dru­ štva, zasnovana na materijalnim užicima, motivirana jedino načelom iskorištavanja i izrabljivanja. To je drugo ime za ljudsku bahatost, koja želi sve – čak i druga ljudska stvorenja – podvrgnuti vlastitoj volji i djelovanju. Dozvoljava čovjeku da bilo kojim putem ostvari svoj cilj, da koristi bilo koje sredstvo da dobije ono što želi i priskrbi što je naumio. U prijašnjim vremenima to se nazivalo kraljevskom samovoljom, dok se u ovom vremenu krije iza maske razvoja i civilizacije. Svjedoci smo svakodnevnog tlačenja, nepravde i oholosti snažnih naroda nad slabijim. Postoji li ikakva potreba za podsjećanjem na njihovu, u historiji zabilježenu, tiraniju i bahatost? Faraoni i cezari su se despotski ponašali prema slabijim slojevima, nad kojima su vladali. Igrali su se njihovim životima, imecima i dostojanstvom kako su to željeli. Njihova isprika – ako je ikad postojalo nešto slično – bila je da je to neophodni sastojak vladanja koji doprinosi učinkovitosti vlade i jačanju kraljevstva. Vjerovali su kako je ovo počast zbog njegovih izvrsnih kvaliteta i statusa suverena, a mač je govorio u njegovo ime. Potpuno iste stvari se događaju i danas. Posmatramo li političke odnose snažnijih i slabijih naroda današnjice, primijetit ćemo da se historija ponavlja. Naravno, žezlo koje su prije nosili pojedinci danas nose društva u cjelini, ali duh i ambicija su ostali nepromijenjeni. S druge strane, islamsko društvo je oslobođeno ovakvih težnji i želja, a dokazi za to se mogu pronaći u životu Poslanika u osvajanjima koja je imao i u pismima upućenim vladarima. 64


Druga razlika: Nijedno ljudsko društvo od svog stupanja na pozornicu historije nije bilo oslobođeno raznih vrsta nejednakosti među njegovim članovima, kao činioca koji je uvijek vodio razdoru i neredu. Sâmo postojanje različitih slojeva i klasa unutar društva vodi uništenju njegova poretka: kada nekoliko ljudi gomila bogatstvo dok običan svijet ne dobija ni ono što mu je neophodno da bi preživio, kada uglednici ili plemići dobijaju sve ono što je narodu uskraćeno, kada takozvane “sluge javnosti” postaju vrhovni vladari zemlje, onda je taj narod na putu ka propasti. Islamsko društvo predstavlja ugodnu suprotnost. To je društveni poredak čiji su svi dijelovi slični. Niko u njemu nema prevlast, ne postoje povlaštene klase, nema dostojanstvenih gospodara, nema istaknutih skupina. Ako postoji bilo kakva razlika ili prednost, onda je to prednost priskrbljena pobožnošću koja je ljudskoj duši duboko potrebna. To je pak činilac o kojem samo Allah odlučuje, a čovjek sa tom odlukom nema ništa. Allah, dž.š., kaže:

‫َّاس إِنَّا َخلَ ْقنَا ُكم ِّمن ذَ َك ٍر َوأُنثَى َو َج َع ْلنَا ُك ْم ُشعُوبًا َو�قَبَائِ َل لِ�تََع َارفُوا‬ ُ ‫يَا أَ�يَُّها الن‬ ‫ند اللَّ ِه أَ�تَْقا ُك ْم‬ َ ‫إِ َّن أَ ْكَرَم ُك ْم ِع‬ O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!68

ِ ‫ال�ير‬ ِ ْ َ‫ف‬ ‫ات‬ َْ َْ‫استَب ُقواْ خ‬

A vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!69 El-Hudžurât, 49:13. El-Bekare, 2:148.

68 69

65


Vladar i podanici, vođa i sljedbenici, pretpostavljeni i podređeni, slobodan čovjek i rob, muškarac i žena, bogataš i siromah, veliki i mali, svi oni imaju jednak položaj u islamu. Pravni propisi se jednako primjenjuju na sve. Klase u dru­ štvenim i javnim poslovima uopće ne postoje, kao što se da primijetiti iz života Poslanika. Treća razlika: Izvršna snaga islama nije u rukama zasebne klase. Primjena islamskih zakona je dužnost svih članova društva. Svaki član je dužan pozivati na dobro, preporučivati dobro i odvraćati od zla. Postoje i mnoge druge razlike koje će istraživač lahko pronaći. Ovakvo stanje je bilo za vrijeme Poslanikova života. Što se tiče narednog razdoblja, većina muslimana vjeruje da muslimani imaju pravo izabrati halifu koji bi vladao društvom, ali šiije muslimani vjeruju da halifu trebaju izabrati Allah i Njegov Poslanik te da postoji dvanaest Imama (što je podrobno objašnjeno u teološkim knjigama). Bilo kako bilo, nema sumnje da danas, kada Poslanik nije živ, a dvanaesti Imam je u skrivenosti, nadležnost za islamsku vlast leži u rukama muslimana. Iz svete Knjige može se zaključiti da se od njih traži da postave vladara islamskog društva po primjeru koji je dao Allahov poslanik, s.a.v.a. To je primjer imameta, a ne monarhije ili imperijalizma. Taj vladar je dužan da primjenjuje islamske zakone bez ikakvih izmjena. Što se tiče ostalih problema, koji nisu obuhvaćeni zakonom, on treba da ih rješava uz savjetovanje, u zavisnosti od vremena i okolnosti. Dokaz za ovo može se izvući kada se ajeti koji opisuju ukupne ovlasti Poslanika povežu sa ajetom:

ِ ِ ٌ‫ُس َوةٌ َح َسنَة‬ ْ ‫لََق ْد َكا َن لَ ُك ْم ىِف َر ُسول اللَّه أ‬

Zaista vi u Allahovom poslaniku imate lijep uzor.70 El-Ahzâb, 33:21.

70

66


13. GRANICE ISLAMSKE DRŽAVE ODREĐUJE IDEOLOGIJA I VJERA, A NE FIZIČKE GRANICE IZMEĐU DRŽAVA, NITI GRANICE USPOSTAVLJENE OD STRANE ČOVJEKA Islam u potpunosti opovrgava teoriju nacionalnog izdvajanja i ona nema nikakvog uticaja na društvo. Koji je osnovni činilac nacionalizma? On je proistekao iz nomadskog, plemenskog i klanskog načina života, a drugi izvor je razlika u fizičkom izgledu uvjetovana geografskim položajem ili običajima u kojima su različite skupine živjele. Ova dva uzroka – nomadske seobe i prirodne razlike u raznim geografskim područjima, kao što su topla ili hladna klima, pustinjska ili plodna zemlja, i drugi uvjeti poput ovih – vodila su podjeli čovječanstva u razne klanove i plemena, kao i podjeli po osnovu jezika, boje kože, što je već objašnjeno. Kasnije su ova dva činioca uzrokovala da svaka skupina prisvoji određeni dio zemlje ili oblasti gdje su živjeli, što je zavisilo od njihovih nastojanja i njihove snage. Prisvajali su to područje isključivo za sebe i nazivali ga “domovinom”. Postepeno bi ga zavoljeli i svom raspoloživom snagom pokušavali su odbijati upade nametljivaca. Iako je ova pojava nastala iz potrebe da se zadovolji prirodna potreba, imala je u sebi osobinu potpuno suprotnu zahtjevima osnovne ljudske prirode, a to je zahtjev da čitav ljudski rod živi u jednoj zajednici. Očigledno je da priroda želi ujedinjenje različitih rasutih sila, radi postizanja snage kroz konsolidaciju i ujedinjenje, jer bi joj to, na najbolji i najsavršeniji način, pomoglo u dosezanju željene svrhe. Ovaj fenomen se da primijetiti u uzlaznom napretku primarne materije, koja se na početku javlja u obliku elemenata, da bi nakon prolaska kroz određene faze postala biljka, potom životinja, a potom čovjek. 67


Nakon podjele čovječanstva prema zemlji obitavanja, stanovnici unutar tih zemalja su se udružili kao njeni građani. Posljedica ovoga bilo je odvajanje od ostalih naroda. Skupa su činili “narod”, jedinicu koja je duhom i tijelom potpuno odvojena od ostalih naroda i jedinica. Na ovaj način čovječanstvo je bilo lišeno jedinstva i cjelovitosti te je postalo zaraženo neslogom, razlikama i nejedinstvom. Dakle upalo je baš u zamku koju je željelo izbjeći. Ova “nova” jedinica počela se odnositi prema drugim jedinicama (drugim narodima) na isti način kao i prema drugim prirodnim pojavama, tj. željela ih je iskoristiti i pokoriti. Iskustvo od ranog razdoblja čovječanstva pa sve do danas potvrđuje ovu istinu, a isto se može zaključiti iz ajeta navedenih u prijašnjim raspravama. Ovo je razlog zbog kojeg islam odbacuje ovakve razlike, podjele i izdvajanja, a društvo zasniva na temeljima vjere i uvjerenja, umjesto na rasnim, nacionalnim i sličnim kategorijama. Kriterij za bračno pravo, čak i u slučajevima bračnih i krvnih veza, ne zasniva se na načelu porijekla nego na identitetu koji određuje monoteističko vjerovanje. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju može se naći u različitim oblicima zakona ove vjere, koji vodi računa o svim aspektima ljudskog života, dajući im jasnu uputu. U slučaju da islamsko društvo vlada svijetom, muslimani su dužni uspostaviti vjeru, a izbjeći nejedinstvo. Ako je potlačeno i nadvladano, opet im je dužnost da ožive islam i uzdignu svoj ugled koliko god je to moguće. Čak i ako postoji samo jedan musliman u nekoj zajednici, njegova je dužnost da se čvrsto drži svoje vjere, da djeluje prema njenim zakonima i primijeni ih koliko god može – čak i onda kada se to svodi samo na imanje vjere u srcu i obavljanje molitvi putem skrivenih pokreta. Iz gornjeg izlaganja jasno je kako je islamsko društvo oblikovano na način da bi moglo opstati u svim uvjetima i bilo kojim okolnostima – bez obzira da li su muslimani vladari ili savladani, pobjednici ili pobijeđeni, napredni ili nazadni, otvoreni ili skriveni u ispovijedanju vjere, snažni 68


ili slabi. Ovu činjenicu u potpunosti rasvjetljavaju kur’anski ajeti koji se odnose na takiju (et-taqijja – pretvaranje, prikrivanje u ispovijedanju vjere u prinudnim slučajevima ili pod prijetnjom nanošenja štete ili povreda). Allah, dž.š., kaže:

ِ َ‫من َك َفر بِاللَّ ِه ِمن �بع ِد إميَانِِه إِالَّ من أُ ْك ِره و�ق ْلبه مطْمئِ ٌّن بِا ِإلمي‬ ‫ان‬ َْ َ ُ ُُ َ َ َ ْ َ َ َ

Onaj koji u Allaha uznevjeruje nakon što u Njeg‘ vjerovao je, osim ako primoran bio je, a srce mu smireno u vjerovanju ostane.71

‫إِالَّ أَن �تَ�تَُّقواْ ِم�نْ ُه ْم �تَُقا ًة‬

To učinite jedino da biste se od njih sačuvali.72

‫استَطَ ْعتُ ْم‬ ْ ‫فَا�تَُّقوا اللَّهَ َما‬

Zato se Allaha bojte koliko god možete!73

ِ َّ ‫ين َآمنُواْ ا�تَُّقواْ اللَّهَ َح َّق �تَُقاتِِه َوالَ تمَُوتُ َّن إِالَّ َوأَنتُم ُّم ْسلِ ُمو َن‬ َ ‫يَا أَ�يَُّها الذ‬

O vjernici! Bojte se Allaha istinskom bojaznošću i drugačije ne umirite osim da muslimani ste!74

14. ISLAM JE U SVIM SVOJIM ASPEKTIMA DRUŠTVEN Ajet koji razmatramo: O vjernici! Strpite se i pomozite jedni drugima u strpljivosti i postrojite se, i bojte se Allaha da bi ste možda uspjeli, pored mnogih drugih ajeta, dokazuje i ovu činjenicu (što je prije objašnjeno). En-Nahl, 16:106. Ali ‘Imrân, 3:28. 73 Et-Tagâbun, 64:16. 74 Ali ‘Imrân, 3:102. 71 72

69


Islam ističe važnost uspostave zajedništva u svakom zakonu i pravilu, koji se na relevantan način mogu provoditi kolektivno, naređujući i potičući muslimane na putu ka željenom cilju. Istraživač ovo može posmatrati iz dva ugla: Prvo: Mora se imati na umu razlika u stepenu naglašenosti zajedništva. Zakonodavac je naredio združeni trud u džihadu do stepena koji je neophodan za samoodbranu. Ovo je najveća razina. Post i hadž su obavezni za onoga koji ih je u stanju obaviti (i nema stvaran razlog da bude izuzet), i kako su ljudi upućeni na okupljanje pri obavljanju ova dva obreda, njihova veza se još više učvršćuje sa dva bajram-namaza. Potom dolazi pet dnevnih namaza obaveznih svakom odraslom duševno zdravom muslimanu, koje nije obavezno obavljati u džematu. Pa i pored toga, jedan namaz u džematu je učinjen obaveznim jednom sedmično petkom u radijusu od četiri fersaha. Ovo je druga razina. Drugo: Kao što smo vidjeli, islam je po nekim pitanjima izravno propisao zajedništvo, dok je za neka druga okupljanje samo preporučeno, bez izravne obaveze. Naprimjer, obavezni namazi obavljeni u džematu prema onome što je činio Poslanik jesu sunnet i jako su preporučeni, a muslimani se podstiču da čine ono što je činio Poslanik. Allahov poslanik, s.a.v.a., jednom prilikom je rekao za skupinu muslimana koji su izbjegavali namaz u džematu: “Na rubu smo izdavanja naredbe da se ispred kućnih vrata skupine koja je napustila namaz u džamiji postavi drvo i naloži vatra, pa da se njihove kuće sruše na njih.” Muslimani su dužni slijediti i svim mogućim sredstvima sačuvati Poslanikov, s.a.v.a., sunnet. Ove teme se odnose na idžtihâd zasnovan na Allahovoj Knjizi i sunnetu, a njihovo objašnjenje i pojedinosti se mogu naći u knjigama islamskog prava. Sada kada smo utvrdili da islam naglašava zajedništvo u svim zakonima (obredima bogosluženja, međusobnim 70


odnosima i političkim poslovima) koje je propisao ljudima, kao i u plemenitim osobinama i osnovnim vjerovanjima, došlo je vrijeme da upravimo pogled u drugom smjeru, a to je društvenost u osnovnim spoznajama u islamu. Vidjeli smo da islam u prirodnu vjeru poziva ljude na osnovu očigledne Istine u koju nema sumnje. Mnogi kur’anski ajeti, koje ovdje ne treba navoditi, govore na ovu temu. Ovo je samo po sebi prvi korak ka združivanju i ujedinjenju različitih umova, jer su ljudi – uprkos razlikama i pripadnosti različitim običajima – ujedinjeni u vjerovanju da Istina mora biti slijeđena. Također, primjećujemo da islam prihvata ispriku osobe kojoj dokaz nije podastrt i kojoj put nije učinjen jasnim čak i ako je čula neke argumente. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫ك َعن �بَ�يِّنَ ٍة‬ َ َ‫ك َم ْن َهل‬ َ ‫لِّ�يَْهل‬

...Da strada onaj ko će stradati poslije očigledna dokaza...75

ِ ْ ‫إِالَّ الْمست‬ ِ ِّ ‫ني ِمن‬ َ‫ِّس ِاء َوالْ ِولْ َد ِان الَ يَ ْستَ ِطيعُو َن ِحيلَةً َوال‬ َْ ُ َ َ ‫ض َعف‬ َ ‫الر َجال َوالن‬ ِ ‫ك َع َسى اللَّهُ أَن �يَْع ُف َو َع�نْ ُه ْم َوَكا َن اللَّهُ َع ُف ًّوا َغ ُف ًورا‬ َ ‫�يَْهتَ ُدو َن َسبِيالً ۝ فَأ ُْولَـئ‬

Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta (za bijeg), Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.76 Obratimo pažnju na neograničenost i apsolutnost rečenice: koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. I ako sa pažnjom promotrimo ovu rečenicu, shvatit ćemo do koje mjere islam daje slobodu razmišljanju, naravno onoj osobi koja sebe vidi dostojnom promišljanja i rasprave. Islam je takvoj osobi dozvolio da sa potpunom slobodom razmišlja o pitanjima vezanim za vjerska učenja i El-Enfâl, 8:42. En-Nisâ’, 4:98–99.

75 76

71


da duboko zaroni u njihovo razumijevanje i iznese svoje mišljenje, jer Kur’an je pun ajeta koji potiču ljude na meditiranje i duboko razmišljanje. Nije tajna da su razni unutrašnji i vanjski činioci na razne načine uticali na razmišljanje ljudi, kako u domenu imaginacije i onoga što je potvrđeno tako i u domenu postignuća i odluka. Posljedica toga bila je nastanak razlika u osnovnim načelima na kojima je islam zasnovan (što smo ranije objasnili). Sljedeći činioci utiču na pojavu razlike u shvatanju kod dvije osobe (kao što je objašnjeno u psihologiji, etici i sociologiji): 1. Razlika u shvatanju može proisteći iz razlike u psihološkim osobinama i unutrašnjim odlikama – bile one dobre ili loše. Ovi činioci imaju snažno djelovanje na ljudsko znanje i spoznaju, jer utiču na intelektualni kapacitet i sposobnost. Percepcija i intelektualne sposobnosti čestitog i poštenog čovjeka ne mogu se porediti sa onima kod tvrdoglavog tiranina. Brzopleta, uskogrudna, osoba s predrasudama nikada neće moći primiti znanje kao umjerena i dostojanstvena osoba, niti će to moći učiniti osoba koja služi svojoj strasti i svakoj njenoj želji, a ni zavedena osoba koja ne zna kamo ide niti šta ga tamo gdje ide očekuje, koja sebe ne poznaje i ne zna šta hoće niti zna šta drugi od njega žele. Ove razlike se mogu lahko prevladati vjerskim osposobljavanjem. Ono se u potpunosti slaže s vjerskim načelima i spoznajom, a stvara plemenite osobine podudarne sa tim načelima. Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ِ ِ ِ ‫ص ِّدقًا لِّ َما �بَينْ َ يَ َديِْه �يَْه ِدى‬ َ ‫وسى ُم‬ َ ‫قَالُوا يَا �قَْوَمنَا إنَّا مَس ْعنَا كتَابًا أُن ِزَل من �بَْعد ُم‬ ‫الَ ِّق َوإِ ىَل طَ ِر ٍيق ُّم ْستَ ِقي ٍم‬ ْ‫إِ ىَل ح‬ ...Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka Istini i na Pravi put upućuje.77 El-Ahkâf, 46:30.

77

72


ِ ِ ‫السالَِم وخُيْ ِرجهم ِّم ِن الظُّلُم‬ ‫ات إِ ىَل النُّوِر‬ ْ ‫�يَْهدى بِِه اللَّهُ َم ِن ا�تَّبَ َع ِر‬ ُ ُ َ َّ ‫ض َوانَهُ ُسبُ َل‬ َ ٍ ‫بِِإ ْذنِِه و�يه ِدي ِهم إِ ىَل ِصر‬ ‫اط ُّم ْستَ ِقي ٍم‬ ْ َْ َ َ

Allah njome one koji za zadovoljstvom Njegovim žude na Pute Spasa upućuje, i iz tmina na Svjetlo, Svojom voljom, njih izvodi, i Pravim Putem On ih vodi.78

ِ ِ ِ َّ ِِ ‫ني‬ َ ‫اه ُدوا فينَا لَ�نَْهد�يَ�نَُّه ْم ُس�بُلَنَا َوإِ َّن اللَّهَ لَ َم َع الْ ُم ْحسن‬ َ ‫ين َج‬ َ ‫َوالذ‬

A one koji se budu radi Nas borili Mi ćemo zbilja Našim stazama naputiti! A Allah je doista sa dobročiniteljima!79 Primjerenost ovih ajeta temi koju razmatramo je očita. 2. Razlika u shvatanju može biti uzrokovana i razlikama u djelovanju. Aktivnosti koje se suprotstavljaju Istini, kao što su činjenje grijeha i različite vrste strasti, požuda i nemoralnih misli, uče čovjeka – naročito ako je prostodušan – neispravnim idejama. One njegov um čine pogodnim za usađivanje sumnji i prodor pogrešnih misli. Na ovaj način se stvara razlika u mišljenju i otpor Istini. Islam je postavio neke zakone kako bi se ove poteškoće savladale: prvo, on je obavezao društvo da neprestano poziva ljude vjeri; drugo, naređuje društvu da poziva dobru a odvraća od zla; treće i posljednje, učinio je obaveznim napuštanje ljudi sklonih opačini i sumnjičavih skupina. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫ال ِي ويأْمرو َن بِالْمعر‬ ِ ‫وف َو�يَ�نَْه ْو َن َع ِن الْ ُمن َك ِر‬ ُْ َ ُ ُ َ َ ْ‫َولْتَ ُكن ِّمن ُك ْم أ َُّمةٌ يَ ْدعُو َن إ ىَل خَْر‬

Neka među vama jedna zajednica bude koja će dobru pozivati, čestitost i poštenje naređivati, a zlo zabranjivati!80 El-Mâ’ide, 5:16. El-‘Ankebût, 29:69. 80 Ali ‘Imrân, 3:104. 78 79

73


Pozivanje dobru bi potvrđivalo istinska uvjerenja i učinilo da se njihovi korijeni usade duboko u srca kroz neprestano učenje i podsjećanje. Tada bi naređivanje dobra i zabranjivanje zla brisalo nepoželjne osobine koje bi sprječavale da istinska uvjerenja učvrste svoje korijene u srcima ljudi. Allah, dž.š., također kaže:

ِ َّ ‫وإِ َذا رأَي‬ �� ِ‫ى‬ ٍ ‫َع ِرض ع�نهم ح ىَّت خَيُوضواْ ىِف ح ِد‬ ‫يث‬ ُ ُ ُ‫ين خَي‬ َ َْ َ َ َ ْ ُ ْ َ ْ ْ ‫وضو َن ف آيَاتنَا فَأ‬ َ ‫ت الذ‬ ِ ِ ِ‫الذ ْكرى مع الْ َقوِم الظَّال‬ ِ ِ ِّ ‫ني ۝‬ ‫م‬ ‫د‬ ‫ع‬ ‫�ب‬ ‫د‬ ‫ع‬ ‫ق‬ ‫ت‬ � ‫ال‬ ‫ف‬ ‫ن‬ ‫ا‬ ‫ط‬ ‫َّي‬ ‫الش‬ ‫َّك‬ ‫ن‬ ‫�ي‬ ‫نس‬ ‫ي‬ َ ْ َ َ َ َ َْ ْ ُ َْ َ َ ُ َ ْ َ َ ُ ‫َغ رِْيه َوإ َّما‬ ِ َ‫وما علَى الَّ ِذين �ي�تَُّقو َن ِمن ِحسابهِِم ِّمن َشى ٍء ول‬ ‫ـكن ِذ ْكَرى لَ َعلَّ ُه ْم �يَ�تَُّقو َن ۝‬ َ ََ َ َ َ ْ َ ْ ِ ِ ِ َّ‫خ‬ َّ ‫الَيَاةُ الدُّ�نْيَا َوذَ ِّك ْر بِِه أَن �تُْب َس َل‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ت‬ � ‫ر‬ ‫غ‬ ‫و‬ ‫ا‬ ‫و‬ ‫ل‬ ‫و‬ ‫ا‬ ‫ب‬ ‫ع‬ ‫ل‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ي�ن‬ ‫د‬ ‫ا‬ ‫و‬ ‫ذ‬ ‫ات‬ ‫ين‬ ‫ذ‬ ‫ل‬ ْ‫َو َذ ِر ا َ َ ُ ْ َُ ْ َ ً َ هًَْ َ َ َّ ْ ُ ُ ح‬ ِ‫�ن ْف م‬ ‫ت‬ ْ َ‫س بَا َك َسب‬ ٌ َ A ti, kad vidiš one koji se dokazima našim izruguju, od njih se okreni, sve dok drugi razgovor ne zapodjenu! A ako te šejtan k zaboravu navede, ti onda nemoj sjediti – nakon ove opomene – s narodom koji ne vjeruje. Bogobojazni za njih neće računa polagati ni u čemu, ali dužni su da ih opomenu! – ne bi li i oni bogobojazni postali. Napusti one koji vjeru svoju za igru i zabavu uzimaju, i koje je Ovozemni život sasvim obuzeo, a ti Kur‘anom opominji da duša, zbog stečevine svoje, ne bi nastradala.81

Ovdje Uzvišeni Allah upozorava muslimane da se ne upuštaju u razgovore koji izazivaju sumnju, stvaraju primjedbe ili blate vjerske činjenice – čak i ako to samo nagovješćuju ili impliciraju. On nas upozorava da se to može dogoditi jedino onda kada čovjek svoju vjeru ne uzima za ozbiljno i drži je kao igru i zabavu. To se dešava kada je čovjek prevaren ovim prolaznim životom, a podsjetiti se može jedino kada bude podvrgnut ispravnoj obuci i neprestanom podsjećanju na Allahovu veličanstvenost. El-En‘âm, 6:68–70.

81

74


3. Razlika u shvatanju može biti i posljedica nekih vanjskih činilaca, naprimjer ako čovjek živi u udaljenom mjestu, do kojeg poruka prave vjere nije doprla, ili je doprla u nedovoljnom ili neuređenom obliku, ili ako čovjek nema dovoljno razvijenu moć razumijevanja da ispravno shvati vjerske istine, kao u slučaju maloumnih. Islam je za ovaj slučaj propisao dva lijeka: širenje vjere treba obuhvatiti svaki kutak zemlje, i ljudi, strpljivo, uljudno i na lijep način, trebaju biti pozvani u islam. Ova dva činioca su posebnosti islamske misionarske aktivnosti. Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫قُل ه ِـذ ِه سبِيلِى أ َْدعو إِ ىَل اللَّ ِه علَى ب‬ ‫ص َريٍة أَنَاْ َوَم ِن ا�تَّ�بََع ىِن َو ُسْب َحا َن اللَّ ِه َوَما‬ ُ َ َ َ َ ْ ِ‫أَنَاْ ِمن الْم ْش ِرك‬ ‫ني‬ َ ُ َ

Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i onaj koji me slijedi.”82 Poznato je da vješt i mudar govornik odmjeri koliko će uticaja njegove riječi imati na ljude raznih vrsta. Zato on govori samo ono što će biti slušano. Allahov poslanik, s.a.v.a., je rekao, a prenose i šiije i sunije: “Mi, poslanici, govorimo ljudima prema stepenu njihovog shvatanja.” Allah, dž.š., kaže:

ِ ‫�فلَوالَ �ن َفر ِمن ُكل فِرقٍَة ِّم�نهم طَآئَِفةٌ لِّي�ت َفقَّهواْ ىِف الدِّي ِن ولِي‬ ‫نذ ُرواْ �قَْوَم ُه ْم إِ َذا‬ ُ ََ َُ ْ ُ ْ ْ ِّ ََ َْ ِ َّ ‫َر َجعُواْ إِلَْيه ْم لَ َعل ُه ْم يحَْ َذ ُرو َن‬ Zašto se skupina jedna iz svake zajednice njihove ne potrudi da u vjeru duboko uroni, i da narod svoj opominje kad im se vrati da bi od Allaha strepjeli?!83

Ovo bi, ukratko, bili razni načini izbjegavanja razlika u vjerovanju, ili njihovog uklanjanja ako se pojave. Jûsuf, 12:108. Et-Tevbe, 9:122.

82 83

75


Pored svega do sada rečenog, islam, također, postavlja društvene zakone da bi spriječio dalje uvlačenje razlika u društvo (koje može voditi neredu i slabljenju društvenog poretka). Allah, dž.š., kaže:

ِ ِ ِ َّ ‫َوأ‬ ‫السبُ َل �فَ�تََفَّر َق بِ ُك ْم َعن َسبِيلِ ِه‬ ُّ ْ‫يما فَاتَّبِعُوهُ َوالَ �تَتَّبِعُوا‬ ً ‫َن َهـ َذا صَراطى ُم ْستَق‬ ‫صا ُكم بِِه لَ َعلَّ ُك ْم �تَ�تَُّقو َن‬ َّ ‫َذلِ ُك ْم َو‬

I evo, doista, Moga Puta pravoga, slijedite njega! I ne slijedite puteve druge pa da vas oni onda u raskol stave spram Puta Njegovoga! Eto, to vam Allah u dužnost stavlja, da biste se bojali Njega.84

Ovaj ajet govori da ako budu ostali na Pravom putu i oprezni u pogledu slijeđenja drugih puteva, bit će spašeni od nejedinstva, a očuvat će se i njihovo jedinstvo i identitet. Uzvišeni Gospodar ponovo kaže:

ِ َّ ‫ين َآمنُواْ ا�تَُّقواْ اللَّهَ َح َّق �تَُقاتِِه َوالَ تمَُوتُ َّن إِالَّ َوأَنتُم ُّم ْسلِ ُمو َن ۝‬ َ ‫يَا أَ�يَُّها الذ‬ َِ‫صمواْ حِبب ِل اللَّ ِه م‬ ِ ْ‫ج ًيعا َوالَ �تََفَّرقُوا‬ َْ ُ َ‫َو ْاعت‬ O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! I svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.85

Već je objašnjeno da se “Allahovo uže” odnosi na Kur’an i Poslanika, s.a.v.a., što se da zaključiti iz ajeta koji prethode ovim dvama ajetima:

ِ َّ ِ َّ ِ ِ ِ ‫اب �يَُرُّدوُكم �بَْع َد‬ َ َ‫ين أُوتُواْ الْكت‬ َ ‫ين َآم�نَُواْ إن تُطيعُواْ فَ ِري ًقا ِّم َن الذ‬ َ ‫يَا أَ�يَُّها الذ‬ ِ ِ ِ ِ ِ َ ‫ين ۝ َوَكْي‬ ُ َ‫ف تَ ْك ُفُرو َن َوأَنتُ ْم �تُ�تْلَى َعلَْي ُك ْم آي‬ ُ‫ات اللَّه َوفي ُك ْم َر ُسولُه‬ َ ‫إميَان ُك ْم َكاف ِر‬ ٍ ‫صم بِاللَّ ِه �ف َق ْد ه ِدى إِ ىَل ِصر‬ ِ َ‫ومن �يعت‬ ‫اط ُّم ْستَ ِقي ٍم‬ َْ َ َ َ ُ َ َ El-En‘âm, 6:153. Ali ‘Imrân, 3:102–103.

84 85

76


O vjernici, ako se budete pokoravali nekim od onih kojima je data Knjiga, oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike. A kako možete nevjernici postati kada vam se kazuju Allahovi ajeti i kada je među vama Njegov Poslanik? A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi put.86 Ovi ajeti naglašavaju važnost jedinstva u uvjerenjima, identiteta ideja i ideala i saradnje u traženju i prenošenju znanja. Ako su ljudi izloženi novim ideologijama ili pogođeni sumnjama, trebaju pribjeći Kur’anu i promišljati nad njim, kako bi iščupali korijene razlika. Allah, dž.š., kaže:

ِِ ِ ِِ ِ ‫اختِالَفًا َكثِ ًريا‬ ْ ‫أَفَالَ �يَتَ َد�بَُّرو َن الْ ُق ْرآ َن َولَ ْو َكا َن م ْن عند َغ رِْي اللَّه لََو َج ُدواْ فيه‬

Pa, zašto oni ne razmišljaju o Kur‘anu?! Da je Kur‘an od nekog drugog, a ne od Allaha, našli bi u njemu mnoga nesuglasja!87

ِ ‫ض ِر�بَُها لِلن‬ ‫َّاس َوَما �يَْع ِقلُ َها إِالَّ الْ َعالِ ُمو َن‬ ُ َ‫ك األ َْمث‬ ْ َ‫ال ن‬ َ ‫َوتِْل‬

A to su primjeri, ljudima ih navodimo Mi, a ne shvataju ih drugi osim znalci.88

ِّ ‫اسأَلُواْ أ َْهل‬ ‫الذ ْك ِر إِن ُكنتُ ْم الَ �تَْعلَ ُمو َن‬ ْ َ‫ف‬ َ

Pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate!89

Prema ovim ajetima, razlike se mogu ukloniti promišljanjem nad Kur’anom ili obraćanjem onima koji promišljaju. Također, ajeti dokazuju da bi obraćanje Poslaniku – a njemu je data sveukupna odgovornost u vjeri – otklonilo razdor Ali ‘Imrân, 3:100–101. En-Nisâ’, 4:82. 88 El-‘Ankebût, 29:43. 89 En-Nahl, 16:43. 86 87

77


i nejedinstvo u društvu, a objasnilo Istinu koju su dužni slijediti. Allah, dž.š., kaže:

ِّ ‫ك‬ ِ ‫الذ ْكَر لِتُ�بَينِّ َ لِلن‬ ‫َّاس َما �نُِّزَل إِلَْي ِه ْم َولَ َعلَّ ُه ْم �يَ�تََف َّكُرو َن‬ َ ‫َنزلْنَا إِلَْي‬ َ ‫َوأ‬

A tebi objavljujemo Podsjetnik (Kur‘an) da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.90 Veoma sličnu poruku nosi ajet:

ِ َّ ِ ِ ِ‫ولَو رُّدوهُ إِ ىَل َّ ِ ِ ى‬ ‫ين يَ ْستَنبِطُونَهُ ِم�نْ ُه ْم‬ َ َْ َ ‫الر ُسول َوإ ىَل أ ُْول األ َْم ِر م�نْ ُه ْم لَ َعل َمهُ الذ‬

A da to kažu Poslaniku i onima koji među njima odlučuju, od njih bi doznali ono što doznati treba!91

ِ َّ ِ ‫َطيعواْ اللَّه وأ‬ ِ ‫ول َوأ ُْوىِل األ َْم ِر ِمن ُك ْم فَِإن �تَنَ َاز ْعتُ ْم‬ َ ‫الر ُس‬ َّ ْ‫َطيعُوا‬ َ َ ُ ‫ين َآمنُواْ أ‬ َ ‫يَا أَ�يَُّها الذ‬ ٍ ِ ِ ‫ول إِن ُكنتم �تؤِمنو َن بِاللَّ ِه والْ�يوِم‬ ِ ِ ِ ‫الرس‬ ِ‫ى‬ ‫ك‬ ُ ُْ ْ ُ َ ‫اآلخ ِر َذل‬ ُ َّ ‫ف َش ْىء �فَُرُّدوهُ إ ىَل اللَّه َو‬ َْ َ ً‫َح َس ُن تَأْ ِويال‬ ْ ‫َخ�يٌْر َوأ‬

O vjernici! Pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslaniku, i onima vašim ljudima koji vam zapovijedaju! A ako se u nečemu ne slažete, to Allahu i Poslaniku prepustite, ako u Allaha i u Onaj Svijet vjerujete! Tako vam je bolje, a i posljedice su ljepše.92

Ovo je slika kolektivnog razmišljanja u islamu. Dakle, ova vjera u isto vrijeme štiti posebnu Božansku spoznaju i ljudima osigurava potpunu slobodu misli. Prema njoj, put za to je sljedeći: Muslimani su dužni da promišljaju o vjerskim zbiljama i daju sve od sebe kako bi kroz razmišljanje i istraživanje došli do spoznaje – kolektivno i u međusobnoj saradnji. Ne En-Nahl, 16:44. En-Nisâ’, 4:83. 92 En-Nisâ’, 4:59. 90 91

78


smije ih brinuti ako ih u ovom procesu pohode sumnje ili naiđu na sukobljene smjerokaze. U ovom slučaju, sumnju je potrebno ponovo razmotriti uz pomoć Kur’ana – kolektivnim promišljanjem. Ako ovo ne otkloni problem, onda se treba obratiti Poslaniku ili njegovom nasljedniku, da bi se na taj način odagnala sumnja i (ako nije opravdana) objasnila njena neispravnost. Allah, dž.š., kaže:

ِ َّ ِ‫�فبشِّر ِعب ِاد ۝ الَّ ِذين يست ِمعو َن الْ َقوَل �فيتَّبِعو َن أَحسنه أُولَئ‬ ‫ين َه َد ُاه ُم‬ َ ْ ُ َ َ ْ ُ ََ ْ ُ َْ َ َ َ ْ ََ َ ‫ك الذ‬ ِ ِ‫ك ُهم أُولُوا الأْ َلْباب‬ َ ْ ْ َ ‫اللَّهُ َوأ ُْولَئ‬ Pa, ti obraduj robove Moje, koji Govor slušaju i ono najljepše slijede u njemu. Takvima je Allah na Stazu ukazao Pravu, takvi su, zbilja, umni ljudi!93

Gore objašnjena sloboda vjerovanja i misli je sasvim drugačija od slobode širenja ideja i uvjerenja bez obraćanja Kur’anu, Poslaniku ili njegovim nasljednicima. Ova posljednja vodi nejedinstvu i razdoru, što uništava temelje zdravog društva. Ono što je dosad navedeno opisuje najbolji mogući sistem za upravljanje društvom, jer otvara vrata intelektualnom razvoju, a u isto vrijeme štiti ličnu slobodu čovjeka. S druge strane, nametanje uvjerenja, pečaćenje srca, slamanje misaonih nastojanja ljudi uz pomoć gušenja i tlačenja, zavođenja reda bičem ili mačem, izopćenja ili isključenja iz redova, bojkotiranjem ili proganjanjem jesu taktike strane islamu i daleko od njegovih učenja. Ustvari, ove taktike su zaštitni znak kršćanstva. Historija crkve je prepuna nedjela, lošeg vladanja i arogantnosti – posebno između petog i šesnaestog stoljeća kršćanske ere. Uzaludno je tražiti primjere tlačenja i okrutnosti slične onima koje je počinila kršćanska crkva. Ez-Zumer, 39:17–18.

93

79


Nažalost, mi muslimani danas smo lišeni ovih blagodati i njihovih pratećih okolnosti (tj. kolektivnog promišljanja i slobode vjerovanja), baš kao što smo oduvijek bili lišavani i mnogih drugih blagodati koje nam je Allah dodijelio. Razlog za to je neizvršavanje naših obaveza prema Allahu, a Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok ga oni sami ne izmijene. Danas je crkveni metod i pristup uzeo maha u našem društvu i ima za posljedicu razdor među našim srcima i u društvu, slabost je nama ovladala, a pojavile su se razne sekte i pravci. Neka nam Allah oprosti i pomogne da činimo ono čime je On zadovoljan, i neka nas uputi Pravim putem Svojim.

15. ISTINSKA VJERA ĆE NA KRAJU ZAVLADATI SVIJETOM Dobar ishod pripada pobožnosti i bogobojaznosti. Ljudska vrsta, po svojoj prirodi i onome što je ukorijenjeno u njoj, traga za istinskom srećom i stvarnim blaženstvom. Drugim riječima, trudi se da čvrsto zasjedne na prijesto upravljanja dušom svojom i tijelom svojim – prijesto društvenog života koji bi duši dodijelio zasluženi udio u ovom kao i u budućem životu. Već smo objasnili da ovo jeste islam, monoteistička vjera. Ali na tom putu čovječanstva ka svome odredištu i uspinjanju ka vrhovima savršenstva pojavili su se razni oblici zastranjenja. To se nije dogodilo zbog toga što je priroda izgubila kontrolu nad svojim tokom, nego, jednostavno, radi nekih pogreški u prosudbama i radi pogrešne primjene načela u praktičnim primjerima. Kreativna priroda će prije ili kasnije stići svome odredištu; to se ne može izbjeći. Allah, dž.š., kaže: 80


ِ ِ ‫فَأَقِم وجه‬ َّ ِ َّ ِ ِ ‫يل خِلَْل ِق اللَّ ِه‬ َ َْ َ ْ َ ‫ك للدِّي ِن َحني ًفا فطَْرَة الله ال ىِت فَطََر الن‬ َ ‫َّاس َعلَ�يَْها ال �تَْبد‬ ِ ِ ِ ‫ِّين الْ َقيِّ ُم َولَك َّن أَ ْك�ثََر النَّاس ال �يَْعلَ ُمو َن‬ َ ‫َذل‬ ُ ‫ك الد‬

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! – Nema promjene u Allahovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.94

“Većina ljudi ne zna” znači da oni na podroban način ne znaju, iako po svojoj prirodi imaju uopćeno znanje. Nakon tri ajeta kaže:

ِ ِ‫م‬ ‫ف �تَْعلَ ُمو َن‬ َ ‫اه ْم �فَتَ َم�تَّعُوا فَ َس ْو‬ ُ َ‫ليَ ْك ُف ُروا بَا آ�تَ�يْن‬

Da bi tako nezahvalni bili na onom što smo im Mi podarili. “Pa, vi se naslađujte, saznat ćete!”95 A nakon šest ajeta kaže:

ِ ِ ِ ‫ظَهر الْ َفساد ىِف الْ�بِّر والْبح ِر مِبا َكسبت أَي ِدى الن‬ ‫ض الَّ ِذى‬ ُ َ ََ َ ‫َّاس ليُذي َق ُهم �بَْع‬ ْ ْ ََ َ ْ َ َ َ ِ ‫َع ِملُوا لَ َعلَّ ُه ْم �يَْرجعُو َن‬ Nered se na kopnu i na moru pojavi zbog onog što uradiše ruke ljudi, da bi im On dao da iskuse nešto od kazne za ono što uradiše, ne bi li se povratili!96 Također, Allah, dž.š., kaže:

ِ ٍ ِ َ ِ‫ف يَأْتِى اللَّهُ بَِقوٍم يحُِ �بُُّهم ويحُِ بُّونَهُ أ َِذلٍَّة َعلَى الْم ْؤِمن‬ ‫ين‬ َ ‫فَ َس ْو‬ ْ ُ َْ َ ‫ني أَعَّزة َعلَى الْ َكاف ِر‬ ِ ‫جُي‬ ‫اه ُدو َن ىِف َسبِ ِيل اللَّ ِه َوالَ خَيَافُو َن لَ ْوَمةَ آلئِ ٍم‬ َ

Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima

Er-Rûm, 30:30. Er-Rûm, 30:34. 96 Er-Rûm, 30:41. 94 95

81


ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.97

ِ‫الص ح‬ ِ ِ ِّ ‫الزبُوِر ِمن �بَْع ِد‬ َّ ‫الذ ْك ِر أ‬ ‫الُو َن‬ َّ ‫َولََق ْد َكتَ�بْنَا ىِف‬ َّ ‫ى‬ َ ‫َن األ َْر‬ َ ‫ض يَِر�ثَُها عبَاد‬

Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.98

‫َوالْ َعاقِبَةُ لِل�تَّْق َوى‬

Sretan kraj bogobojaznima pripada.99 Ovi i slični ajeti jasno govore da će islam sigurno prevladati, da će se jednog dana pojaviti u najsavršenijem i najpotpunijem obliku, i da će zavladati svijetom. Primjedba: Islam se u određenom trenutku pojavio na svjetskoj pozornici, kao jedna karika u lancu historije, ostavljajući posljedice na naredne karike. Savremena civilizacija je, svjesno ili ne, veliki dužnik islamu. Uprkos tome, ostaje samo puka želja da će islam jednoga dana zavladati svijetom, da će ova vjera – sa svim svojim elementima, u svom potpunom obliku – ikada prevladati i postići svoj cilj. Ovo je stav sa kojim se ljudska priroda nikada neće složiti niti će ga ikada prihvatiti. Pored toga, on u ovoj ulozi nikada nije isproban, pa da možemo tvrditi da će se to stvarno desiti i da će islam zavladati svijetom. Odgovor: Dokaz toga da ne treba obraćati pažnju na ove riječi je ono što si do sada uvidio. Ranije je objašnjeno da je islam – u naprijed korištenom značenju – krajnje odredište čovječanstva, savršenstvo kojem ga vodi priroda, bez razlike da li čovjek do u tančine prepoznaje ili ne prepoznaje taj cilj. Druge vrste definitivno potvrđuju ovu tvrdnju, jer svaka El-Mâ’ide, 5:54. El-Enbijâ’, 21:105. 99 Tâ-Hâ, 20:132. 97 98

82


vrsta napreduje ka svom cilju koji odgovara njenom biću, a poredak stvaranja je vodi njenom krajnjem odredištu. Ni čovjek nije izuzet iz ovog pravila. Također, nijedan poredak, nijedan “izam” koji je ikad prevladavao ili danas prevladava u bilo kojem društvu, nikada prethodno nije bio dokazan u nekom eksperimentu. Pogledajmo Nuhov, Ibrahimov, Musaov i Isaov vjerozakon. Oni su se jednostavno pojavili na pozornici i bili primijenjeni. Ista stvar važi za zakone koje su donijeli Brahma, Buda, Mani i ostali. Na isti su način – bez ikakvog prethodnog eksperimenta – ustanovljeni sekularni sistemi, poput demokratije, komunizma i dr. u raznim društvima na njima svojstven način. Ono što se traži za uspostavu i ukorjenjivanje društvenog sistema jeste skupina ljudi hrabrih u svojim uvjerenjima, obdarenih čvrstom voljom i uzvišenim idealima. Oni se neće zaustaviti, umoriti, niti klonuti dok ne postignu svoj cilj. Na tom putu neće ih obuzimati ni sumnje ni nesigurnost. U njihovim umovima nikada se neće roditi ideja o mogućem neuspjehu ni pomisao da im se možda trud neće isplatiti. Oni će uvijek ulagati dodatni napor do potpunog uspjeha. Ovo načelo je primjenjivo svugdje, bez razlike da li se radi o Božanskom ili šejtanskom cilju.

83


UZAJAMNI ODNOS VJERNIKA U ISLAMSKOM DRUŠTVU