Page 1


Biblioteka Irfan i hikmet

Naslov izvornika ‫رسالة الوالية‬

Urednik Amar Imamović Likovno oblikovanje Senad Pepić


Allame Sejjid Muhammed Husejn Tabatabai

POSLANICA O VELAJETU Put spoznaje Boga Sa arapskog preveo

Amar Imamović

Fondacija “Baština duhovnosti” Mostar 1433/2012.


Riječ urednika

S

ciljem predstavljanja irfana, odnosno gnoze ili puta spoznaje Boga – kako stoji u podnaslovu ove poslanice – kakvim se baštini unutar ehli-bejtskog učenja, izbor ovog djela se neizbježno nametnuo iz više razloga. Jedan od tih razloga je sâm autor djela veliki filozof, tumač Kur’ana i arif Allame Tabatabai, čiji autoritet jamči visok znanstveni nivo ispisanih redaka, a njegova duhovna realizacija vjerodostojnost duhovne metode predočene u djelu. I pored toga što je Allame Tabatabai ostao prepoznatljiv – pored svojih ostalih vrhunskih naučnih kvaliteta što svjedoči njegova zaostavština – kao realizirani arif, onaj ko je našao svog Boga, jedino djelo koje je napisao na polju irfana je upravo “Poslanica o velajetu”, koja, zanimljivo je primijetiti, nije štampana za njegova života. Drugi razlog koji nas je vodio kod izbora ovog djela je pristup i način na koji se obrađuje tema velajeta, a koji čini jedan od temelja islama, posebno unutar irfana, kako je pojašnjeno u ovoj poslanici. Mal je broj djela koja obrađuju temu velajeta, opet iz više razloga, a prije svega zbog prirode ovog pitanja, odnosno tanahnosti duhovnog puta kojem su posvećeni rijetki te slojevitosti i težine spoznaje Boga. Upravo stoga, mal je i broj učenjaka koji su kompetentni i imaju znanja da govore na ovu temu. Treba reći da je “Poslanica o velajetu” pisana na jedan tradicionalan način prilično koncizno, a često progovara tek kroz aluzije, što je i razumljivo zbog sâme teme i njenih 5


zahtjeva. Za potpuno razumijevanje ove poslanice, a time i pitanja velajeta, kao što je rečeno, neophodno je poznavanje teozofije na razini Mulla Sadrinog Asfara, kao i Fususa od Ibn Arebija. Ova činjenica, a i neki drugi razlozi, navodili su nas da objavljivanje ovog djela sačeka neko vrijeme i da bude dopunjeno primjernim komentarom. Međutim, prevagnula je želja za što skorijim pojavljivanjem ovog izvanrednog djela kao poklona svim zaljubljenicima u put spoznaje Uzvišenog Boga. Kod ovog izdanja zadovoljili smo se samo kratkim pojašnjenjima drugih učenjaka koji ne postoje u originalnom rukopisu Allame Tabatabaija. Nadamo se da će to biti od koristi cijenjenim čitaocima. Neki podnaslovi ne postoje u originalu, a naknadno su uvedeni radi lakšeg pregleda teksta. Na kraju poslanice donosimo i kratak ogled o pojmu velajeta, budući da je on manje poznat na ovim prostorima, s namjerom da što podrobnije predstavimo ovo pitanje.

6


Sva hvala pripada Gospodaru svjetova. Neka su blagoslovi i selami Njegovim bliskim prijateljima, a posebno našem predvodniku Muhammedu i njegovoj čistoj porodici! Ovo je poslanica o velajetu, koji predstavlja krajnje, istinsko savršenstvo čovjekovo, krajnju namjeru zbog koje je uspostavljen i poslat istinski božanski zakon, prema onome što se jasno dâ shvatiti iz dokaza, i na što ukazuje jasan govor vjere, predaja i vjerskog naslijeđa. Tekst koji slijedi podijeljen je u nekoliko poglavlja. Uzvišeni Bog najbolji je Pomoćnik!

7


Prvo poglavlje

O TOME DA SPOLJAŠNOST VJERE IMA SVOJU UNUTRAŠNJOST I DA NJENA ISTINSKA FORMA U SEBI SAŽIMA MNOŠTVO ZBILJA

DEFINISANJE STVARI ZBILJE I STVARI ČIJA JE STVARNOST KONVENCIONALNE PRIRODE1 Bića se, iz jednog ugla gledano, dijele na dvije skupine, jer za svako značenje koje percipiramo ili postoji stvarni objekt u izvanjskom svijetu (bilo da postoji onaj koji percipira ili ne – kao što su supstance izvanjskog svijeta, odnosno biljke, životinje i sl.); ili za to percipirano ne postoji odgovarajuća zbilja, odnosno ne postoji objekt u izvanjskom, pojavnom svijetu kojem bi ono odgovaralo, kao što je vlasništvo [znači da ako nema naše percepcije ni ta stvar neće postojati]. U izvanjskom svijetu ne nalazimo nikakav objekt za koji bi rekli da je upravo to “vlasništvo”. Postoji posjedovana stvar, što je u nekim slučajevima zemlja, te sam posjednik, odnosno čovjek. Zapravo, “vlasništvo” je pojam koji svoje postojanje zahvaljuje percepciji i razumijevanju odnosa između stvari, i da nije te percepcije ne bi bilo ni koncepta vlasništva, ni vlasnika, ni posjedovanog, jedino bi ostali čovjek i komad zemlje. Prvi oblik percepcija se naziva zbiljski ( ‫)حقيقت‬, a drugi konvencionalni, odnosno relativni ( ‫)اعتبار‬. Ovu istinu smo dokazali Naslove unutar poglavlja dodao je izdavač kako bi čitaocima olakšao prohod kroz tekst.

1

9


u knjizi El-’Itibârât ( ‫)االتعبارات‬, gdje smo rekli da svaka konvencionalna pojava ovisi o nekoj zbilji i utemeljena je prema njoj.2 Nakon podrobne analize shvatit ćemo da su svi pojmovi i značenja koja se tiču čovjeka i odnosa između samih tih pojmova konvencionalne prirode, kao što su vlasništvo i ono što je čovjeku svojstveno: vlast, društveni odnosi te pitanja koja stoje u vezi sa društvom i sl. Međutim, osjećaj potrebe za zadovoljavanjem osnovnih potreba u društvenom i civilizacijskom okruženju koji je duboko usađen u čovjekovo biće te jak nagon da priskrbi dobra i otkloni od sebe štete, primorali su čovjeka da ustanovi konvencije, odnosno dogovorene propise i zakone. Kao što za jednu biljku postoji niz uređenih prirodnih pojava pomoću kojih ona čuva svoju bît, tako i za čovjeka postoji prirodno uređenje sa sebi svojstvenim odlikama pomoću kojih on čuva temelje svoje bîti, s tom razlikom da je ovaj poredak kod čovjeka oblikovan i uspostavljen uz poّ ‫ )معاين‬i stvari konvencionalmoć imaginarnih značenja ( ‫وهمية‬ ّ ‫)امور‬, budući da je spoljašnost ovog poretka ne prirode ( ‫اعتبارية‬ uređenje koje je konvencionalne prirode, a njegova unutrašnjost je stvoreno, prirodno uređenje. Čovjek, izvana gledano, živi u konvencionalnom uređenju, ali gledano iznutra i po zbilji, on živi u uređenju stvorene prirode. Ovu veoma važnu činjenicu dobro shvati!3 Pogledati: Allame Tabatabai i Murteza Mutahari: Usûle felsofe we raveše reâlism, fasle 6., Edrâkâte ‘ete‘bâri. 3 Murteza Mutahari kaže: “U vezi sa ovim potrebno je pojasniti neke stvari, naročito zbog onih koji mogu pogrešno zaključiti i reći: Budući da su konvencionalni pojmovi arbitarne i dogovorne prirode i nemaju nikakvog odraza u spoljnjem svijetu, tj. nemaju objekta, onda su oni izmišljeni, što znači da su ih umovi svojom kreativnom moći osmislili. Međutim, ovako mišljenje je netačno, jer moć spoznaje nema takvu mogućnost i snagu izmišljanja slika, bilo da ta slika ima objekt u spoljašnjem svijetu, kao zbilje, ili da nema, kao konvencije... Sve dok moć spoznaje ne ostvari doticaj sa nečim stvarnim ne može ni oblikovati 2

10


Ukratko, ovakav svijet konvencije opstoji u okrilju društva i života u zajednici. Tamo gdje nema zajednice nema ni konvencija i različitih oblika dogovornih odnosa. Odnos ove dvije postavke je poput odnosa konverzirane kontradikcije u logici.4 Nakon ovoga, treba imati na umu činjenicu da su sva učenja koja se tiču početka stvaranja, kao i učenja i propisi koja se tiču svijeta koji dolazi nakon Ovog svijeta, odnosno proživljenja, čije je tumačenje u odgovornosti vjere, izrečena jezikom koji je proizišao i odgovara potrebama konvencija, što potvrđuje ispravno razumijevanje ovog pitanja. S obzirom na to da se pitanja vezana za život u zajednici, odnosno suživotu kroz uzajamno pomaganje, mogu riješiti samo u okviru propisa, to znači da su i ona izrečena jezikom konvencije. Dakle, u ovom slučaju postoji niz drugih zbilja koje se temelje na jeziku konvencije, a isto vrijedi i za razinu propisa. Drugim riječima, prije pojave života u zajednici, u svjetovima koji prethode postojanju čovjeka kao društvenog bića, kao i nakon života u svjetovima koji dolaze nakon smrti, ne postoje društvo i civilizacija, pa samim tim, u spomenutim svjetovima i razdobljima, ni konvencionalni zakoni nemaju smisla i značenja. [To znači da čovjek u tim svjetovima ima posla sa zbiljom i stvorenim, i on će biti proživljen kao pojedinac, dakle nema mjesta za konvencionalne zakone.] Prema tome, sva učenja i propisi koja se spominju u vjeri govore o drugim zbiljama, ali jezikom konvencije, a trenutačna dionica našeg postojanja se odvija na razini propisa. Što, opet znači da Božija vjera pitanja Budućeg svijeta smatra sliku toga. Aktivnosti koje um ispoljava jesu razni načini raspolaganja slikama, kao što je uopćavanje, ekstenizam, analiziranje, raščlanjivanje na manje jedinice, percipiranje. (Madžmue âsâr ostâd Mutahari), sv. 6., str. 394.; Op. prev.) 4 Svakoj postavci koja je sa stajališta logike ispravna i konverzirana kontradikcija je ispravna. (Op. prev.)

11


zasnovanim na propisima i djelima ove razine egzistiranja i njihovu zbilju povezanom sa ovim uređenjem. Postojanje odnosa i povezanosti između dvije stvari po zbilji, za sobom povlači njihovo jedinstvo u načinu postojanja i poništenju. Ovo smo argumentirano dokazali na drugom mjestu. S obzirom da su ove stvari zbiljski i izvanjski objekti, postoji odnos i povezanost između njih i zbilja koje čine unutrašnjost i tajne konvencionalnih pitanja, ali ne u samim tim stvarima. Ovim je dokazano da za spoljašnost vjere postoji unutrašnjost, a to nam je i bila namjera.

UPOTPUNJENJE RASPRAVE ARGUMENTIMA IZ BOŽIJE KNJIGE I SUNNETA Onome ko obrati pažnju na dokaze Kur’ana i sunneta koji govore u prilog tvrdnji da za spoljni aspekt vjere postoji unutarnji, te u cijelosti uzme u obzir ova dva autentična izvora, bit će mu potpuno jasno da u njima postoje skrivena znanja i tajne koje nama nisu dostupne i niko ih ne poznaje osim Uzvišenog Boga i ljudi kojima je On zadovoljan. Božija Knjiga je puna ovakvih primjera, a jedan od njih je i sljedeći ajet: َّ ٌ َ َ ٌ ْ َ َّ َ ْ ُّ ُ َ َ ْ‫ح‬ َ َ ُ َ‫َ َ َ َ حْ َ ُ َ ا‬ َ َّ ‫ِإَون‬ ‫ادل َار اآلخِرة ل يِه‬ ‫َو َما ه ِذه ِ الياة ادلنيا إِال لهو ولعِب‬ ‫ال َي َوان ل ْو كنوا َي ْعل ُمون‬

Život na Ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo Onaj svijet je život, kad bi samo oni znali!5 Zaista, istinski život jeste ahiretski život, zbog toga što Uzvišeni Allah kroz više ajeta Ovaj svijet opisuje kao igru i zabavu, dok istinski život pripisuje isključivo Ahiretu. Uzvišeni El-’Ankabût, 64.

5

12


Gospodar u Svom govoru ovo iskazuje, jezikom logike rečeno, ograničenjem jedinki ( ‫ – )قرص افراد‬kada onaj kome se obraća vjeruje u učestvovanje i drugih jedinki po nekom pitanju ili oprečnim ograničenjem ( ‫ – )قرص قلب‬kada onaj kome se obraća vjeruje u nešto što je oprečno onome što mu se želi reći.6 I sljedeći ajet svjedoči ovu istinu: َ ُ َ‫ُ ا‬ ُ ْ ُّ ِ َ َ ْ‫َ ْ َ ُ َ َ ً ّ َ ح‬ ‫ادلن َيا َوه ْم َع ِن اآلخ َِرة ِ ه ْم غف ِلون‬ ‫يعلمون ظاهِرا مِن الياة‬

Oni znaju samo spoljašnju stranu života Ovoga svijeta, a prema Onom svijetu su nemarni.7 Ovaj ajet nam otkriva da u ovosvjetskom životu postoji i nešto drugo mimo samog razumijevanja spoljašnjeg, a to je njegovo unutarnje lice ili oblik – što je ustvari Budući svijet. Ova istina se u ajetu da razumjeti iz riječi gaflet, tj. nemar. Primjer ovakvog načina izražavanja nalazimo i u našem svakodnevnom govoru, kada npr. jedna osoba kaže drugoj: “Shvatio si moje riječi, ali si bio nemaran prema nečemu drugom u mom govoru.” Ovakva izjava ukazuje da je ono Allame Tabatabai u El-Mizânu (prijevod na perzijski jezik Musavi Hamedani, sv. 16., str. 224.) tumačeći ovaj ajet kaže: “Riječ lahv u značenju je svakog beskorisnog posla koji sprječava čovjeka da se bavi važnim poslom, okupirajući ga sobom. Prema tome, jedan od primjera pojma lahv bio bi ovosvjetski materijalni život, budući da svojim blještavilom i nestajućom ljepotom čovjeka odvlači od vječnoga života, privlačeći svu njegovu pažnju na sebe. Riječ le’ib označava posao ili poslove sa jednim imaginarnim poretkom i ciljem, poput dječijih igara. Kao što je ovodunjalučki život lehv, također, je i le’ib zbog toga što je prolazan i kratkotrajan kao što su i dječije igre. Neka djeca sa neobičnom pohlepom, žarom i uzbuđenjem započinju igru i veoma brzo se zasićuju i odvajaju od nje... Ovaj kur’anski ajet dunjalučki život ograničava na lehv i le’ib nipodištavajući ga riječju Ovom, a ahiretski život veže za stvarni život, a taj ekskluzivitet iskazuje izrazima naglašavanja poput inne i lam kao i uz pomoć nespojene zamjenice hije te imenskom rečenicom.” (Op. prev.) 7 Er-Rûm, 7. 6

13


što nije uzeto u obzir i prema čemu se odnosilo sa nemarom, upravo “unutrašnjost” govora.8 Ovo potvrđuje i sljedeći ajeti: ْ ُّ َ َ َ ْ‫ْ َ َ َ ْ ُ ْ َّ ح‬ َّ ْ ْ َُ َ َ َ َّ‫َ ى‬ َ ْ ْ ََ ‫ادلن َيا ۝ ذل ِك َمبْلغ ُهم ّ ِم َن العِل ِم إِن‬ ‫فأع ِرض عن َّمن ت َول عن ذِك ِرنا ولم ي ِرد إِال الياة‬ َْ َ ُ َْ َ ُ َ َّ َ ْ ‫َر َّبك ه َو أعل ُم ب ِ َمن ضل َعن َسبِيلِهِ َوه َو أعل ُم ب ِ َم ِن اه َت َدى‬ Zato se ti okani onoga koji Kur’an izbjegava i koji samo život na Ovom svijetu želi, to je vrhunac njihova znanja. Gospodar tvoj dobro zna one koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na Pravom putu!9

Iz ovih ajeta se može zaključiti da je sjećanje na Boga i svijest o Njemu, ustvari, kretanje na Njegovom putu, dok je izbjegavanje svijesti o Bogu okretanje od Njega. Sigurno je da se sjećanje na Boga i svijest o Bogu mogu ostvariti samo napuštanjem Ovoga svijeta, kao što je sigurno da je znanje onih koji su napustili svijest o Bogu ograničeno na pitanja Ovog svijeta. Njihovo znanje ne prelazi okvire Ovog svijeta, budući da je više moguće postići samo u okrilju svijesti o Bogu. Sigurno je da postoje i druge Istine, koje ne potiču iz Ovoga svijeta i koje egzistiraju izvan njega, ali u njegovom produžetku. Postoji mnogo onih koji steknu znanje i uvid u njih, a mnogo je i onih koji se zaustave na spoljašnosti Ovog svijeta.10 Više o ovoj temi bit će govora na kraju poglavlja, ako Allah to bude htio. Allame Tabatabai tumačeći ovaj ajet u El-Mizânu (prijevod Musavi Hamedani, sv. 16., str. 226.) kaže: “To što je riječ zahir, tj. spoljašnost, u ajetu navedena u neodređenom oblik: ‘Samo neku spoljašnost znaju od Dunjaluka’ – jeste radi toga da ponizi i obezvrijedi Ovaj svijet. Spoljašnost ovosvjetskog života za razliku od njegove unutrašnjosti jeste ono što percipiramo čulima. A ova percepcija i osjetila potiču ljude na aktivnosti i radnje u cilju sticanja dobara Ovoga svijeta. Vezanost srca za Ovaj svijet čini ljude zaboravnim kada su u pitanju Budući život i učenja vezana za njega, te nemarnim prema njegovim dobrima i koristima.” (Op. prev.) 9 En-Nedžm, 29-30. 10 Vidjeti: Tefsir El-Mizân, u prijevodu na perzijski jezik Musavi Hamedani, sv. 19., str. 65. (Op. prev.) 8

14


Hadiski argumenti Među predajama koje govore na ovu temu je i sljedeća, zabilježena u zbirci Bihâru-l-envâr,11 a Medžlisi je prenosi iz djela El-Mahâsen.12 U njoj Allahov Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Mi, poslanici, obraćamo se ljudima u skladu s njihovim razumijevanjem.” Ova izjava je ispravna i ima smisla u slučaju da postoje stvari koje ne razumiju oni kojima se obraća predaja. Također, Poslanik je u gornjoj predaji iskoristio izraz “obraćamo”, a nije rekao objasniti, podsjetiti, govoriti i sl., što samo po sebi ukazuje na to da su poslanici prenosili učenja koja su odgovarala moći razumijevanja njihovih sljedbenika, izbjegavajući pritom teško razumljiv i složen govor. Naravno, ovo ne znači da je radi zadovoljavanja načina izlaganja običnom puku time uskraćeno prenošenje i obznanjivanje mnogih učenja – to je bila milost samo jednom dijelu ljudi. Drugim riječima, ova predaja se odnosi na kvalitet, a ne na kvantitet. Dakle, ova izjava ukazuje na činjenicu da je zbilja ovih učenja iznad razuma koji je ograničen na demonstrativni silogizam, dijalektiku i retorički silogizam. Poslanici su se kod prenošenja učenja i zbilja koristili svim logičkim i racionalnim metodama, kao što su silogizam, dijalektika i moralne propovijedi. Ukratko, da bi objasnili svoja učenja poslanici su se koristili svakim mogućim dozvoljenim metodom i sredstvom. Iz rečenog je jasno da za ova učenja postoji razina iznad razine običnog govora. U slučaju da se ona spuste sa uzvišene razine na ovu običnu razinu, razinu riječi, razum običnih ljudi nije u stanju da ih prihvati. To je zato što ta učenja ne smatraju jasnim, ili smatraju da su u suprotnosti sa njihovim običnim i prostim razumijevanjem. Biâhru-l-envâr, sv. 1., str. 106. Ahmed Barqi: El-Mahâsen, sv. 1., hadis 615., str. 310.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 1., str. 106.

11

12

15


Također, iz ovoga se može shvatiti da metod percipiranja i dostizanja ovih učenja i njihovih zbilja nije metod racionalne percepcije. Ovu važnu činjenicu ispravno shvati! Jedna od predaja koje govore na ovu temu jeste i sljedeća, poznata predaja:

‫ لا َي ْح َت ِملُ ُه �إِلا َّ َم َلكٌ ُم َق َّر ٌب �َأ ْو نَ ِب ٌّى ُم ْر َس ٌل �َأ ْو َع ْب ٌد‬،‫�إِ َّن َح ِديثَنا َص ْع ٌب ُمس َتص َع ٌب‬ ِ ‫ُمؤ ِْم ٌن �أ ْم َت َح َن الل ُه َق ْل َب ُه بِل�إ‬ ‫يمان‬ “Zaista, naš govor je težak i otežan, ne može ga podnijeti niko osim bliski melek, vjerovjesnik ili vjernik čije je srce Allah iskušao imanom.”13 Sljedeći hadis zabilježen je u knjizi Basâ’irud-deredžât, neprekinutim lancem prenosilaca do Ebu Sameta, i jasnije osvjetljava šta se želi reći: “Čuo sam Imama Sadika kako kaže:

‫�إِ َّن َح ِديثَنا لا َي ْح َت ِملُ ُه ُم َلكٌ ُم َق َّر ٌب َو لا نَ ِب ٌّى ُم ْر َس ٌل َو لا َع ْب ٌد ُمؤ ِْم ٌن‬

‘Naš govor ne mogu podnijeti niti bliski melek, niti vjerovjesnik, niti vjernik rob.’ Potom ga upitah: ‘Pa ko onda može?’ On odgovori: ‘Mi ga možemo podnijeti.’”14 Predaja sličnog sadržaja postoji u broju skoro dovoljnom da budu tavatir. U nekima od njih je zabilježeno sljedeće: “Rekoh: ‘Pa ko onda može da ih podnese, žrtvovao bih se za tebe.’ Imam reče: ‘Svako za koga mi to želimo.’”15 Također, u Basâ’irud-deredžât Mufaddel prenosi da je Imam Bakir rekao: Šejh Saduk: Ma’âni-l-ahbâr, str. 188-189.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 2., str. 183. 14 Muhammed ibn Hasan: Basâ’irud-deredžât, hadis 11., str. 23. 15 Muhammed ibn Hasan: Basâ’irud-deredžât, hadis 10., str 22.; Fejd Kâšâni: Navâdiru-l-ahbâr, str. 58. 13

16


‫ لا َي ْح َت ِملُ ُه ُم َلكٌ ُم َق َّر ٌب َو لا‬،‫ �أ ْج َرد‬،ٌ‫ َذ ْكوان‬،‫ ُمس َتص َع ٌب‬،‫�إِ َّن َح ِديثَنا َص ْع ٌب‬ ِ ‫نَ ِب ٌّى ُم ْر َس ٌل َو لا َع ْب ٌد ُم ْؤ ِم ٌن �أ ْم َت َح َن الل ُه َق ْل َب ُه بِل�إ‬ ‫يمان‬

“Zaista, naš govor je težak (s’ab – ‫) َص ْعب‬, otežan (mustes’ab – ‫) ُمس َتص َعب‬, zekvan – ( ‫ ) َذ ْكوان‬i edžred – ( ‫)�أ ْج َرد‬. Ne može ga podnijeti bliski melek, vjerovjesnik ili vjernik čije je srce Allah iskušao imanom. S’ab je ona stvar koju nisu uspjeli uzjahati, mustas’ab je ona stvar od koje se pri susretu bježi, zekvan je ono što sagorijeva vjernike, a edžred je ono što nije u vezi ni sa čim od onoga što je ispred i iza njega, a to su upravo riječi Allaha, dž.š.: Allah objavljuje najljepši govor16 – jer najljepši govor je naš govor i nijedno stvorenje ga ne može u potpunosti podnijeti, osim da ga izmjeri, odnosno odredi mu veličinu, a onaj koji stvar može izmjeriti veći je od te stvari. Neka je hvala Allahu na pomoći, a poricanje je nevjerstvo.”17,18 Govor Imama s početka hadisa “ne može ga podnijeti” pa sve do “osim da ga izmjeri” otkriva slojevitost njihova govora, odnosno čovjek razumije razine tek nakon uvida u njihovu veličinu. Ovo potvrđuje, također, spomenuta predaja od Ebu Sameta u kojoj Imam kaže da se neki od govora imama ne mogu podnijeti. Prema tome, značenje ovih predaja je isto Ez-Zumer, 23. Muhammed ibn Hasan: Basâ’irud-deredžât, hadis 16., str. 24. 18 Sa’b se kaže za divlju i neukrotivu životinju koju niko ne može uzjahati, suprotno riječi zelul koja označava krotku životinju. Muste’sab označava životinju od koje bježe čim je vide zbog njene siline i iz straha od povrede koju ona može nanijeti. Ovdje je hazreti Bakir svoj govor uporedio sa ovakvim životinjama. To znači da svako ne posjeduje moć i snagu približavanja tajnama porodice Božijeg poslanika. Zekvan dolazi od korijena zeket i kao što alame Medžlisi tumačeći sličan hadis kaže: Zekkau-l-mu’minin odnosno konstantno izaziva rasplamsalost i buktanje ljudskog uzbuđenja. Edžred se kaže za osobu na kojoj nema ni jedne dlake. Prema tome, ta osoba je čista i lijepa. Ovaj termin se koristi kao alegorija za svježinu i dobrotu. Zaključak: Naš govor je čist, nepatvoren, svjež i bez ikakve mahane. On uzrokuje uzbuđenje, nemir i pokretanje vjernika da ustanu i slijede nas. Također, težak je i niko ga ne može podnijeti. (Allame Sejjid Muhammed Husejn Teherani) 16 17

17


kao i značenje predaja u kojima stoji: “ne može ga podnijeti niko osim bliski melek” – a to je, da njihov govor ima različite razine, što ujedno i uopćava prijašnju Poslanikovu predaju: “Mi, skupina poslanika, obraćamo se ljudima u skladu s njihovim razumijevanjem.” Nemoć stvorenja da odrede veličinu govora Imama proizlazi iz ograničenosti kapaciteta njihove egzistencijalne razine. Budući da stvari percipiraju posredstvom ograničenih mogućnosti i ono što biva percipirano je ograničeno. Upravo ovo i jeste razlog zašto ljudi ne mogu u potpunosti pojmiti i podnijeti govor Imama, budući da je on neograničen, odnosno izvan granica kontingentnog, a to je njihov položaj dat od Allaha, koji se ne može izmjeriti i odrediti niti jednom mjerom, to je položaj apsolutnog velajata, o čemu će, ako Moćni Bog bude htio, u nastavku poslanice biti više riječi. Od predaja koje potvrđuju i potkrepljuju spomenuto mišljenje je i predaja koju prenosi Murazim, zabilježena u djelu Basâ’irud-deredžât: “Imam Sadik je rekao:

ِ ‫باط ُن‬ ِ ‫باط ُن الظا ِه ِر َو‬ ِ ‫ َو ُه َو الظا ِه ُر َو‬،‫الح ِّق‬ ، ِ‫الباطن‬ َ ‫الح ُّق َو َح ُّق‬ َ ‫�إِ َّن �َأ ْم َرنا ُه َو‬ ‫الس ِّر‬ ِّ ِ‫الس ِّر َو ِس ُّر ال ُم ْس َت ْس ِّر َو ِس ُّر ُم َق َّن ٌع ب‬ ِّ ‫الس ُّر َو ِس ُّر‬ ِّ ‫َو ُه َو‬ ‘Zaista, naša stvar je Istina i Istina Istine, ona je spoljna i unutrašnjost spoljnjega i unutrašnjost unutrašnjosti, ona je tajna i tajna tajne i skrivena tajna i tajna pokrivena tajnom.’”19 U nekim predajama je zapisano:

ٍ‫ َو لِ َب ْط ِن ِه َب ْطناً �إلى َس ْب َع ِة �أ ْب ُطن‬،ً‫�إِ َّن لِ ْلقُر� ِآن َظ ْهراً َو َب ْطنا‬ “Zaista Kur’an ima spoljašnost i unutrašnjost, a unutrašnjost ima unutrašnjost do sedam dubina.”20 Muhammed ibn Hasan: Basâ’irud-deredžât, hadis 4., str. 26.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 2., hadis 33., str. 71.; ‘Avalimu-l-’ulûm, sv. 3., hadis 12., str. 314. 20 Šejh Saduk: Et-Tevhid, str. 363.; Tefsir Es-Sâfi, sv. 1., str. 31.; Tefsiru-l-Mizân, sv. 1., str. 7. i sv. 3., str. 72. 19

18


ِ ‫ َو‬،‫�إِ َّن ظا ِه ُر ُه ُحك ٌم‬ ‫باط ُن ُه ِع ْل ٌم‬

“Spoljašnost Ku’rana je propis, a unutrašnjost njegova je znanje.”21 U nekim predajama koje se bave pitanjima predodređenosti i slobodne volje, kao i u predaji koju prenosi Murazim, zapisanoj u knjizi Et-Tevhid, pojašnjava se sljedeće: “Pitao sam Imama Sadika šta je određenje i slobodna volja. Imam reče: ‘Neka te Allah uputi.’ Tri puta odmahnu rukom da bi potom rekao: ‘Ako ti odgovorim na pitanje uznevjerovat ćeš (jer nećeš moći podnijeti).’”22 U stihovima koji se pripisuju Imamu Sedžadu kaže se:

!‫ �أن َْت ِم َّم ْن َي ْع ُب ُد ال َوثَنا؟‬:‫وح بِ ِه لَ ِقي َل لى‬ ُ ‫َو َر َّب َج ْو ِه ِر ِع ْل ٍم لَ ْو �أ ُب‬

“Koliko li je samo istinskog znanja, ako bih ga otkrio rekli bi mi: ‘Ti si, dakle, od onih koji obožavaju kipove!’”23 U predajama koje govore o vladavini Imama Mehdija, da Allah ubrza njegov dolazak, zapisano je da će on tada objelodanjivati tajne šerijata, a Kur’an će ga potvrđivati.24 U musned hadisu u Basâ’irud-deredžât Mus‘ad ibn Sadake prenosi od Imama Sadika, a on od Imama Bakira sljedeće: “Jednom prilikom u prisustvu Alija ibn Husejna Imama Sedžada spomenuo sam tekiju na što on reče: ‘Tako mi Allaha, da je Ebu Zerr znao ono što je u srcu Selmana, to bi ga ubilo, a Poslanik ih je pobratimio.’”25 Kulejni: El-Kâfi, sv. 2., hadis 2., str. 599.; Râvandi: El-Navâder, str. 144.; Šarh Usûli-Kâfi Li-Mâzanderâni, sv. 11., str 10.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 77., hadis 46., str. 137.; Qavanînu-l-usûl, str. 407. 22 Šejh Saduk: Et-Tevhid, hadis 11., str. 363.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 5., str. 53., hadis 89. 23 Târih Bagdâd, sv. 12., str. 487.; Mahdžatu-l-bejda, sv. 1., str. 65. 24 Tabersi: El-Ihtidžâdž, sv. 1., str 360-361. 25 Muhammed ibn Hasan: Basâ’irud-deredžât, hadis 21., str. 26.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 2., str. 190., hadis 25.; ‘Avâlimu-l-’ulûm, sv. 3., str. 503., hadis 24. 21

19


U drugoj predaji Imam Sadik nakon što je prenio Džabiru neke predaje reče: “Ako obznaniš ove predaje, neka je Božije prokletstvo na tebe, i prokletstvo meleka i svih ljudi.” Također, u knjizi Basâ’irud-deredžât Mufaddel prenosi od Džabira predaju koja govori da se Džabir žalio Imamu Sadiku na skučenost i tjeskobu u grudima zbog podnošenja predaja i tajni koje čuva skrivene nakon Imama Bakira. Imam Sadik mu naloži da iskopa rupu, približi glavu njenom otvoru i izusti sve nepodnošljive tajne, a nakon toga da rupu ponovo zakopa. Ta rupa će čuvati tajne i biti će njihov povjerljiv čuvar. U zbirci hadisa Bihâru-l-envâr zabilježen je hadis preuzet iz djela Ihtisâs, kao i iz Basâ’irud-deredžât, u kojem Džabir prenosi da je Imam Bakir rekao: “O Džabire, ono što smo sakrili od tebe, veće je od onoga što smo ti otkrili.”26 Različite predaje o ovom pitanju su mnogobrojne. Zato nalazimo da su neki od sljedbenika Allahova Poslanika i Časnih Imama ubrojani u povjerljive ashabe koji su mogli nositi tajne, kao što su Selman Farsi, Uvejs Karani, Kumejl ibn Zijad Nahai, Mejsam Tammar Kufi, Rušejd Hadžari, Džaber Dž’ufi, neka je Božije zadovoljstvo sa svima njima!27

El-Ihtisâs, str. 272.; Muhammed ibn Hasan: Basâ’irud-deredžât, str. 376. Vidjeti: Mahadždžetu-l-bejda, sv. 1., str. 61. do 66.; Bahru-l-ma’âref, sv. 2., poglavlje 49., str. 209. do 244.

26

27

20


Drugo poglavlje

KAKO IZVANMATERIJALNO UREĐENJE NIJE DOGOVORNE PRIRODE POSTAVLJA SE PITANJE: ŠTA JE NJEGOVA ZBILJA?

Dakle, sada kada je postalo jasno da su unutar Božijih propisa i nebeskih vjera skrivene tajne i zbilje, nameće se pitanje koje su vrste i roda ove skrivene tajne. Racionalnim dokazima, odnosno demonstrativnom logikom, dokazano je da je odnos između uzroka i posljedice odnos savršenog i manjkavog. Svaka posljedica odgovara svom uzroku, odnosno, njemu je srodna, kao odnos sjenke i onoga od koga ta sjenka dolazi.1 Također, dokazano je da su različiti oblici manjkavosti neodvojivi od egzistencijalne razine posljedice i da ovo uređenje prirode i materije prethodi, u postojanju, drugim uređenjima i da se njihov odnos odvija kroz odnos uzroka i posljedice u nastavljajućem nizu, dok ne završi u prvotnoj Istini, Uzvišenom Bogu [što je ustvari Uzrok uzroka, dovoljan Sâm Sebi po Bîti Svojoj, Nužno biće]. Iz svega do sada rečenog može se zaključiti da sva savršenstva ovog nižeg uređenja postoje bez bilo kakve manjkavosti u višem svijetu, čiji je položaj u odnosu na svijet materijalne pojave poput položaja uzroka u odnosu na posljedice. Nedostaci i manjkavosti su svojstveni samo nižem svijetu, U ovakvom odnosu nužno je da se sva savršenstva posljedice nalaze u uzroku, ali u savršenijem i potpunijem obliku. (Op. prev.)

1

21


dok u višem svijetu uopće nema govora o njima, niti postoje. Ova Istina je ovdje spomenuta u veoma sažetom obliku, a njeno pojašnjene, na način kako joj priliči, veoma je teško ili uopće nije moguće. Primjerice, ovosvjetska savršenstva, kao što su ukusna hrana, napitak, lijepo lice i sl., ubrajaju se u najveća zadovoljstva Ovog svijeta. Međutim, njihov prvi nedostatak je vremenska ograničenost. Tužnije od toga jeste to da su ova zadovoljstva u ovih nekoliko dana života izložena hiljadama nedaća, između hiljada drugih nedaća, društvenim trevenjima i pritiscima, iznenadnim neuspjesima. U slučaju da se bilo koja od nedaća sukobi sa nekim od ovosvjetskih zadovoljstava to uništava njihovu ljepotu i privlačnost. Prema tome, žudnja za uživanjem kao i samo uživanje, pa i predmet uživanja, nalaze se među desetinama hiljada drugih činilaca koji stoje nasuprot njih i ako se na tren sukobe, uživanje gubi smisao i nestaje.

ODLIKE IMAGINALNOG SVIJETA, ODNOSNO SVIJETA FORMI (‫)عالم خيال‬ Nakon kraćeg promišljanja postaje jasno da svi nedostaci i manjkavosti potiču od materije i Svijeta prirode, s tim da neki nedostaci postoje od samog početka dok se drugi naknadno javljaju, kao što su nedostaci u stvaranju, odnosno poremećaji koji se javljaju pri oblikovanju tijela. Može se reći da tamo gdje ne postoji materija nema ni nedostataka. Ovo načelo vrijedi samo za ovosvjetsko uređenje, dok je viši svijet oslobođen od ovih nedostataka i manjkavosti. Bićâ višeg svijeta su forme bez materije, tako da u zadovoljstvima Svijeta formi (Imaginalnog svijeta) ne postoje nikakve uzajamne isključivosti i dokidanja. 22


Ovdje se pod “materijom” misli na neosjetilnu supstancu (‫ )جوهر غير محسوس‬koja reagira i podložna je uticajima, ali bez tjelesnosti (‫ )جسم ّيت‬i koja podrazumijeva formu bez materije. Ovo je važna činjenica i zato ovo ispravno shvati!2 Ako pažljivije osmotrimo, uvidjet ćemo da i u Svijetu formi postoje ograničenja i nedostaci, jer za sve ono što je ograničeno po svojoj bîti, postoji razina bez ograničenja koja je izvan njega. Ovo je dokazano na drugom mjestu. 3 Upravo zbog ovoga mora postojati uređenje u kojem će se nalaziti sva ova savršenstva i zadovoljstva bez i najmanje primjese nedostatka i ograničenosti.4 Dakle, zadovoljstva jedenja, pijenja, spolnog odnosa, gledanja, slušanja, nalaze se u Svijetu formi u tačno određenim okvirima, izvan kojih ne prelaze. To znači da se zadovoljstvo spolnog odnosa ne može doživljavati istovremeno sa zadovoljstvom jedenja i gledanja, kao ni zadovoljstvo jedenja istovremeno sa pijenjem. Ovakva osobina Svijeta formi je posljedica ograničenosti bića koji nastanjuju ovaj svijet. Dok u Svijetu tedžerruda, koji je viši od Svijeta formi, u potpunosti nestaje bilo kakvog ograničenja. Sva savršenstva i zadovoljstva u Svijetu tedžer­ ruda postoje na način jedinstva, sjedinjenosti i univerzalnosti. Ovu važnu činjenicu dobro shvati! Cijelo ovo učenje proizlazi iz načelâ koja su utemeljena na dokazima o kojima se raspravlja u odgovarajućim znanostima, a što je potpuno jasno za izučavaoce tih znanosti. Sve što je rečeno odnosi se na uređenje koje prethodi ovosvjetskom uređenju,5 s tim da u Svijetu formi nakon Više: Allame Tabatabai: Nihâjetu-l-hikmet, šesti dio, od 4. do 6. poglavlja. (Op. prev.) 3 Koliko god svijet formi bio oslobođen nedostataka materijalnog svijeta, sama ograničenost zadovoljstava i postojanje granica između njih predstavlja veliki nedostatak. (Op. prev.) 4 To je Svijet tadžarruda (‫ )عالم تج ّرد‬i Svijet uma (‫ )عالم عقل‬koji su uzvišeniji od Svijeta formi, a to znači lišeni materije i forme. (Op. prev.) 5 Ovaj svijet formi je spuštajući za razliku od onoga koji dolazi nakon Ovoga svijeta i koji se još naziva i uzdižući Svijet formi. (Op. prev.) 2

23


Ovog svijeta vladaju isti zakon, ali s razlikom da Svijet formi u povratku, pri uzdižućem luku egzistencije, dolazi prije Svijeta uma i tedžerruda, za razliku od silazne putanje, kada Svijet formi dolazi nakon Svijeta uma i transcendentnosti. Naravno, između dionica egzistencijalnog spuštanja i povratka postoji i druga razlika, a to je da je materija imaginalnih slika upravo duša, koja sa dozvolom svog Gospodara stvara ove slike. S obzirom da su ove slike jedno vrijeme bile u materijalnom uređenju, što je ustvari Svijet imaginacije (‫ )عالم َو ْهم‬i konvencije (‫)اعتبار‬, i bile vezane za njega, stekle su određena postojana svojstva i stanja, što nekada odgovara spuštajućem Svijetu formi, a nekada ne odgovara. Svijet materije privlači pažnju na sebe i gradi zastore prema svjetovima van njega. Dakle, često su svojstva stečena na Ovome svijetu zastori nastali kao posljedica posvećivanja pažnje nižem svijetu i zaborava viših svjetova. Suprotno tome, neka svojstva stečena na Ovome svijetu oblikuju se kao posljedica neposvećivanja pažnje varljivim slikama Svijeta materije, odbacivanjem ovog niskog svijeta i prekidanjem srčanih veza sa Svijetom prirode, kao i posvećivanjem pažnje svjetovima iznad Ovoga i sticanjem bliskosti sa njima. Nakon što duša prekine veze sa Svijetom materije i napusti Svijet prirode, ona obujmljuje odgovarajuće stečene forme čija zadovoljstva dolaze od svjetlosti Svijeta imaginalnog i Svijeta duše. Naravno, ova duša je bila bliska sa nekom od tih formi tokom prijašnjih razdoblja, dok se u ovom razdoblju upoznaje sa Ruhom i Džennetom, a savršene forme i čovjekova duhovna zadovoljstva se mnogostruko uvećavaju u odnosu na ona koja je imao još na početku, u spuštajućem Svijetu formi, prije Svijeta materije. Isto ovo vrijedi i za Svijet potpunog tedžerruda, odnosno potpune oslobođenosti i transcendentnosti, a to je zbog mnoštva saznanja o ovom uređenju za razliku od onih koje 24


je duša imala o materijalnom uređenju. U Svijetu tedžerruda duša posmatra svjetlosti i tajanstva, a meleci i berzahske duše se očituju. Sva zadovoljstva koja je duša okusila u Svijetu materije sada posmatra u njihovom najugodnijem obliku, kao što su hrana, napici, haljine, žene, lijepi prizori, itd. Naravno, sva ova zadovoljstva se zbivaju na način otjelovljenja (‫)تمثيل‬, uobličenja višega u posudi nižoj, sukladno spuštajućim razinama. Ovo dobro shvati! U Svijetu tedžerruda uopće ne postoje bol i tegoba svojstveni materiji (‫ )مادی‬i imaginaciji (‫)وهمی‬, niti bolesti i umor. Budući da svi oblici nedostataka, manjkavosti, bola, zamora itd., ne postoje već ni u Svijetu formi, sigurno je da ne postoje niti u Svijetu tedžerruda koji je viši od njega. Kada duša stekne postojana svojstva koja ne zaklanjaju univerzalije, odnosno, ne oblikuju zastore između nje i univerzalija, može se desiti da obujmi svjetlosti Svijeta tedžerruda i bića toga svijeta, čija je potpuna ljepota, savršenost i blistavost nesaglediva i neuporediva sa Svijetom formi. Ovo uzdizanje i prevlast duše nad bićima Svijeta te­ džerruda ponavlja se toliko puta dok duša ne realizuje sve svoje potencijale i mogućnosti i poprimi oblik položaja. Duša se uzdiže, stepen po stepen, dok ne stigne do uređenja Svijeta imenâ. Svijet imenâ je svijet potpune čistote, čiste izvornosti, cio ispunjen svjetlošću i blistavošću, u kojem nema ni trunke uprljanosti i tame. Duša posmatra sve stvari u njihovoj izvornosti, nepatvorenosti, bez i najmanje primjese manjkavosti. Tako, duša posmatra znanje, snagu, život, blistavost, ljepotu, veličanstvenost, savršenstvo, sreću i dostojanstvo, sreću i ljepotu, u njihovom izvornom obliku. Duša nastavlja ovo posmatranje sve dok ne dosegne svojstva i imena, da bi nakon toga iščezla u Uzvišenoj Bîti Božijoj, odnosno doživjela stanje iščeznuća – fenâa. U tom razdoblju duša biva skrivena slijedeći skrivenost Božiju, u 25


iščeznuću je po Njegovom iščeznuću, postoji po Njegovom postojanju – Uzvišen i Čist je On od svakog nedostatka! َ ّ َ َ‫َ َ َّ ى‬ َ ‫ك ال ْ ُم‬ ‫نته‬ ِ ‫وأن إِل رب‬

Svršetak svih poslova je kod tvoga Gospodara.6 َ ّ َ َ‫َّ ى‬ ْ ‫الر‬ ُّ ‫ك‬ ‫جع‬ ِ ‫إِن إِل رب‬

Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti!7 Ovaj položaj se ostvaruje kada čista svojstva duše budu posvećena, odnosno, odgovaraju Svijetu Svetosti (‫)عالم قدس‬. Međutim, ako ova svojstva budu odgovarala Svijetu materije, a ne Svijetu Svetosti, položaj duše će biti suprotan. U tom slučaju, šta god da duša bude posmatrala biće popraćeno tegobom, bolima i patnjom. Koliko god da se duša trudi izaći iz ovog stanja patnje, opet će se vratiti svom prvobitnom položaju, zbog svojih iskvarenih svojstava. Reći će joj se: “Okusi paklenu patnju!” Dobro obrati pažnju na ovo! Zbilja nije onakva kako običan puk zamišlja: da je Džennet jedna lijepa bašča, a Džehennem jedna rupa ispunjena vatrom. Zapravo, Džennet i Džehenem su cjelovita uređenja prostranija od Svijeta materije i neopisiva su. Iz onoga što je do sada istaknuto, postalo je jasno da se duša u dolasku i povratku, svojoj spuštajućoj i uzdižućoj formi, razlikuje iz dva aspekta: Prvo, duša je u svom povratku mnogo prostranija od onoga kakva je bila pri dolasku i više obuhvata, budući da se obogatila znanjima i percipiranim zbiljama u doticaju sa Svijetom materije i prirode; i kao drugo, duša je u povratku En-Nedžm, 42. El-’Alek, 8.

6 7

26


imala mogućnost izbora između puta sreće i nesreće, čega nije bilo pri dolasku. Naravno, ovo nije u oprečnosti sa predodređenošću nesretnika i sušenju tinte Pera njihove sudbine. Znaj da su neka od ovih pitanja očigledna i nemaju potrebe za dokazivanjem, dok su druga na prvi pogled skrivena i nejasna, zbog čega su i navedeni dokazi u prilog njihove potvrde. Iz do sada rečenog, postala je jasna veza između ljudskih djela i asketizma u okvirima šerijata, s jedne, i obećanja i prijetnji Uzvišenog Boga, koji su obznanjeni putem Njegovih poslanika, sa druge strane. O ovome će u nastavku biti više govora.

UPOTPUNJENJE RASPRAVE: ARGUMENTI IZ KUR’ANA I PREDAJA Ako se bolje sagledaju odlike islamskog zakona, pa čak i zakona svih nebeskih vjera, otkrit će se činjenica da oni za cilj imaju samo usredotočenje čovjekove pažnje na zbilje koje su iznad prirode koja ga okružuje. Ovo je put nebeskih vjera, koje čovjeka znanjem pozivaju ka Bogu. Nebeski zakoni u svim svojim segmentima teže ka ovom cilju, stremeći ka njemu na svaki mogući način. Tako se ljudi prema mjeri svoje posvećenosti Bogu i okrenutosti od ovog materijalnog uređenja, dijele u tri skupine: Prva skupina su ljudi potpunog potencijala, koji su na polju znanja i djelovanja u cijelosti odvojili srce od Svijeta materije i dosegli potpunu sigurnost u božanska učenja, te su se srcem vezali samo sa Uzvišenog Boga. Ova skupina ljudi posmatra svjetove iznad Svijeta prirode i obujmljuju 27


Božije svjetlosti. Takvi su poslanici. Oni se u Kur’anu nazivaju bliskim (‫) ُم َق َّربين‬. Druga skupina su ljudi potpunog uvjerenja, ali koji se nisu u cijelosti odvojili od Svijeta prirode jer su još uvijek pod uticajem pogrešnih i beznadežnih misli, i izloženi su udarima ovosvjetskih srčanih sklonosti, što im ne dozvoljava da se potpuno posvete svijetu koji je iznad prirode i da u potpunosti napuste materijalno uređenje, što ih čini ih očajnim. Ova skupina obožava Gospodara “kao da Ga vide”. Njihov ibadet je iskren i potiče iz čiste duše, nije radi zabave i igre, već radi vjerovanja u skriveno. Oni su dobročinitelji u djelovanju, odnosno, sljedbenici ihsana. Pitali su Božijeg poslanika, s.a.v.a., o ihsanu na što im je on odgovorio: “Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On vidi tebe.”8 Razlika između prve skupine, odnosno bliskih, i potonje skupine, ogleda se u razlici značenja rječci inne – zaista (‫ )�إن‬i keinne – kao da (‫ ) َك إ�ِن‬koje se koriste u ovim predajama da bi se ukazalo na razliku njihovih stanja. Treću skupinu ljudi, koji ne spadaju među prve dvije skupine, čini preostali dio čovječanstva, odnosno, većina ljudi. To su ljudi, osim onih koji su poricatelji i inadžije, koji mogu steći ispravno vjerovanje, posebno u vezi pitanja Boga, početka stvaranja i proživljenja. Oni djeluju u skladu sa svojim uvjerenjem, ali ne u potpunosti i do u detalje. Oni zaslužuju niži stepen zbog ljubavi koju gaje prema ovosvjetskim zadovoljstvima i zbog slijeđenja strasti duše. Njihova ljubav prema Ovom svijetu i njegovom lažnom sjaju zaokupila je njihova srca više nego što bi trebalo, što dovodi do toga da ljubav ka ovosvjetskim stvarima bude cilj svih njihovih djelatnosti, kretanja i mirovanja. Tefsir Es-Sâfî, sv. 1., str. 503., štampan u pet svezaka, izdavač ‘E‘alemi; Šejh Tabersi: Madžma’u-l-bejân, sv. 2., str. 116.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 70., str. 219.

8

28


Ovakvo stanje jake sklonosti duše ka svemu ovosvjetskom ograničava njihov trud i težnje u okvire Ovog svijeta, i oni pritom zanemaruju u potpunosti ono što je iznad materije. To, opet, vodi nazadovanju i zaustavljanju na jednoj razini stanja, sprečavajući dušu da stiče ispravno uvjerenje i praktično djelovanje koje bi na nju ostavilo poželjan učinak. Jer, duša se zadovoljila samo jednim nizom radnji bez sadržaja, koji ne prelaze oblik forme. Ovo pitanje je toliko jasno da nema potrebe za daljnjim pojašnjavanjem. Ako bi smo se našli u prisustvu velikog i moćnog vladara, nema sumnje da bi osjetili promjenu u dušama. Malo po malo, ova promjena se očituje na licu i pokretima, odražavajući skrušenost srca, a takvo stanje nam je strano u namazu, u prisustvu Uzvišenog Boga, Gospodara svih kraljeva! Isto vrijedi i u slučaju kada znamo da smo pod pažnjom nekog vladara. U nama se tada javljaju stanja koja prije nismo imali. Istovremeno, vjerujemo da smo pod stalnom Božijom pažnjom, On nas vidi i čuje, bliži nam je od vratne žile kucavice. Ali, i pored toga imamo toliko čvrsto povjerenje u uzroke i svakodnevna sredstva podložna grešci, što ni blizu ne nalazimo u nama kada je u pitanju Uzvišeni Bog! Vjerujemo da su sve stvari u Božijoj moći i da je On taj Koji stvara uzrok i Onaj koji dokida uzrok i sve što želi bez da Ga iko u tome može spriječiti. Također, imamo potpuno povjerenje u obećanja koja nam daju ljudi i učinke izvanjskih uzroka i oslanjamo se na njih, dok nemamo ni hiljaditi dio tog povjerenja u Božija obećanja i predskazanja o Ovom svijetu i onome što slijedi nakon smrti, o Sudnjem danu i obračunu ljudi. Ovih oprečnosti u našem vjerovanju i djelovanju je toliko da se ne mogu ni izbrojati. Uzrok svemu tome je velika posvećenost Ovom svijetu i potpuno povjerenje u njega. Predanost ovosvjetskim ciljevima u duši gradi ovosvjetske sklonosti, pa Ovaj svijet vlada dušom tako što urezuje slike u nju i stalno oblikuje jednu sliku nakon druge. Ovaj svijet u nama stalno oblikuje nove i nove slike. Upravo ovo uzrokuje 29


slabljenje uticaja istinskih učenja u duši. Istovremeno, time slabi i uticaj istinskih slika zbiljâ čija je svrha ostvarenje kvalitativne promjene duše. Iz ovoga je jasno zašto je u predaji rečeno: “Ljubav prema Ovom svijetu je korijen svih grijeha.”9 Opisana skupina ljudi ne može ostvariti potpuno napuštanje Ovog svijeta, niti potpunu pažnju prema Gospodaru i posvećenost, osim u površnom obliku istinskog učenja i tjelesnih djela koji su popraćeni slabašnom srčanom prisutnošću, a Uzvišeni Bog je u ibadetu prisutan poput blijede slike. Nakon što dobro sagledamo ove tri skupine, uočit ćemo da kod njih postoje zajedničke odlike i odlike koje su svojstvene samo jednoj skupini. Ono što postoji kod treće skupine ljudi, kada je riječ o raznim oblicima pažnje prema Uzvišenome Bogu i svijesti o Njemu te načinu napuštanja Ovog svijeta, može se naći i kod ostale dvije skupine, ali ne obrnuto. Stoga, odgoj ove tri skupine ima zajedničke i zasebne aspekte. Upravo zbog ovoga, sveti zakon islama je odredio opća načela vjerovanja i praktične propise, označene kao obavezne (vadžib) i zabranjene (haram), tako da ih nijedna skupina ne može zanemariti. Pored toga, islam je odredio propise koji se odnose na sve pojedinačne radnje i osnovna načela u skladu sa zahtjevima potreba treće skupine ljudi. Tako postoje propisi definisani kao pohvalne (mustehab), pokuđene (mekruh) i neutralne (mubah) radnje. Islam je ojačao ove propise u srcima ljudi tako što je za njihovo nepoštivanje obećao kazne u Džehennemu, a za poštivanje nagrade u Džennetu. Ovo stanje se u zajednici održava posredstvom naređivanja dobra i odvraćanja od zla, jer najčvršći argument kod običnog puka jeste ponavljanje i stalno podsjećanje. Isti propisi vrijede i za drugu skupinu, ali obogaćeni i prošireni moralnim pitanjima. Osnovna razlika između Kulejni: El-Kâfi, sv. 2., str. 315.; Medžlisi: Bihâru-l-envâr, sv. 51.; str. 258.; Gavâlijul-le’âli, sv. 1., str. 27., hadis 9.

9

30


druge i treće skupine je u znanju koje posjeduju i njegovom učinku na njihove duše. U vezi prve skupine ljudi, treba istaći da za njih vrijede precizniji propisi nego za drugu i treću skupinu. Često, neka dozvoljena, pohvalna ili neutralna radnja, prvoj skupini ljudi postaje obavezna ili nedozvoljena,10 kao što se i kaže u jednoj predaji: “Dobra djela pobožnih, hrđava su djela za bliske Bogu.”11 Također, ono što prvu skupinu čini posebnom su propisi kojih nema kod druge i treće skupine. To su obaveze čije je razumijevanje teško i nema načina da drugi budu njima poučeni. Sve ove razlike i osobenosti postoje zbog toga što je pokretačka osa prve skupine ljudi ljubav prema Bogu, a ne ljubav prema vlastitoj duši. Dakle, razlika između prve i druge dvije skupine ljudi očituje se znanju, razumijevanja i shvatanju, a ne u količini ili manjkavosti znanja, ili u njegovoj učinkovitosti ili neučinkovitosti. Ako se želi pojmiti i steći jedan opći uvid u ovu istinu, treba se potpuno posvetiti razumijevanju različitih oblika jedinstva (‫)اتّحاد‬. Život u zajednici ima sebi svojstvene propise, a isto tako i davanje sadake, prijateljstvo, ljubav, ekstaza, strasna zaljubljenost, obuzetost strahopoštovanjem i sva druga stanja, imaju sebi svojstvene propise. Ovo je zbog toga što duša posjeduje različite razine i propisi jedne razine ne vrijede na drugim razinama.12 Primjerice, kao što je noćni namaz bio obavezan za Poslanika, a ne i za druge ljude. (Op. prev.) 11 Medžlisi: Bihâru-l-anvâr, sv. 17., str. 38. 12 Ajatullah Mamduhi tumačeći ove riječi alame Tabatabaija kaže: “Ljubav ima različite vrste i kategorije. Nekada jedna osoba ima određeni odnos s drugom osobom. Naprimjer, da su komšije, ali među njima ne postoji nikakva simpatija. Međutim, nekad su komšije, jedan drugom nazivaju selam i održavaju određenu vrstu druženja. Iznad toga je prijateljevanje. 10

31

POSLANICA O VELAJETU  

Allame Tabatabai POSLANICA O VELAJETU

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you