Issuu on Google+

KOJIČKE DŽAMIJE Esad Bajić

1

KOJIČKE DŽAMIJE Esad Bajić -RADNA VERZIJASva prava pridržana

2

SADRŽAJ UVOD

5

DŽAMIJE U GRADU KOJICU

13

DJEVOJAČKA DŽAMIJA MESDŽID AHMEDA TABANICE TAJICE REPOVAČKA DŽAMIJA ČARŠIJSKA (JUNUZ ČAUŠEVA) DŽAMIJA TEKIJSKA (MEHMED ČAUŠEVA) DŽAMIJA PRKANJSKA /SULEJMANBEGOVA/ DŽAMIJA VARDAČKA HUSEIN-BEGOVA DŽAMIJA TEKIJE U KONJICU MEDRESA U KONJICU NOVA GRADSKA DŽAMIJA U KONJICU MAPA DŽAMIJA

DŽAMIJE I VJERSKI OBJEKTI U OKOLII KOJICA JASENIK KRUŠČICA SOLAKOVA KULA GORANI STUDENČICA SEONICA I OKOLINA PARSOVIĆI DŽANIĆI BUTUROVIĆ POLJE PODHUM NEVIZDRACI LISIČIĆI GRABOVCI REPOVCI TUHOBIĆ ŠUNJI BRĐANI ZUKIĆI PODORAŠAC ČELEBIĆI ORAHOVICA IDBAR RIBIĆI GLAVIČINE I BIJELA GLAVATIČEVO BJELIMIĆI DŽEPI ČUHOVIĆI

15 16 17 35 49 61 63 67 69 73 75

77 79 83 88 91 99 101 111 115 119 121 123 125 127 131 133 135 137 139 141 143 147 149 151 153 157 161 167 169

3

LUKOMIR GORNJE POLJE SPILJANI DŽAJIĆI DUBOČANI

171 173 177 181 182

PREGLED DŽEMATSKIH ODBORA

4

A PODRUČJU IZ-e KOJIC

183

BIBLIOGRAFIJA

187

UVOD Priču o džamijama na području Medžlisa IZ-e Konjic možemo početi historijski ili geografski. Historijski bi bilo da je započnemo od prve sagrađene džamije na ovim prostorima a geografski da je počnemo od Bjelimića na sjeveroistoku pa do Jasenika, Kruščice i Studenčice 130 kilometara dalje, na zapadu, poštujući adet i tradiciji da se Istoku da prednost.

I jedan i drug način

neumitno podrazumijeva priču o gradu Konjicu koji je i

geografski a većim dijelom i historijski centar ovog područja a i odrednica kojom se ovaj prostor pa i džamije o kojima hoćemo govoriti imenuju.

Kako svaka priča treba imati svoj okvir, a okvir ove priče je svakako prostor Konjica, prisjetićemo se ukratko osnovnih informacija o gradu Konjicu.

Konjic leži na rijeci Neretvi, 60 km od Sarajeva neposredno uz Jablaničko jezero. Nalazi se na granici Hercegovačko - Neretvanskog i Sarajevskog kantona, okružen najvećim planinskim masivima u Bosni i Hercegovini: Prenj (2102m), Bjelašnica (2067m) i Bitovinja (1744m). Konjička opština geografski predstavlja jednu od najvećih po površini u BiH, zahvata 1101 km2. Grad je 1991. brojao oko 14.500, a općina blizu 45.000 stanovnika. Gustina naseljenosti stanovništva je niska i iznosi oko 30 stanovnika po km2. Oko trećine stanovnika živi u gradu i prigradskima naseljima, a dvije trećine stanovništva čini seosko stanovništvo. Nadmorska visina gradskog područja iznosi 268 m, a seoska naselja dosežu i do 1000 m nadmorske visine. Posebnost ovog područja čine velike količine vodotoka sa rijekom Neretvom i njenim pritokama, zatim prirodnim ledničkim Boračkim jezerom i velikim vještačkim Jablaničkim jezerom, kao i velike površine šumovitih predjela.

U mlađem kamenom dobu na mjestu današnjeg Konjica postojalo je ljudsko naselje, a prvi poznati narod na području Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrđeno da su ilirska plemena Ardijejaca i Antarijata, uz Dalmate najjača i najmnogobrojnija, živjela u okolici današnjeg gradskog jezgra Konjica.

5

Od 360. do 840. godine prije naše ere ova plemena su se međusobno borila zbog slanih sela u današnjoj Orahovici, selu nadomak grada. Pobijedili su Autarijati, a posebno je dragocjen podatak da su vijesti o ovim borbama sačuvali grčki pisac Strabon i rimski pisac Apijan. Tada se prvi put u historiji spominje mjesto s područja današnjeg Konjica. Početkom naše ere stigli su Rimljani. U doba cara Augusta ostalo je zabilježeno da su Rimljani na ovom području počeli da izgrađuju puteve. O tom svjedoči natpis sa imenom cara Augusta na miljokazu koji je pronađen u konjičkom selu Podorašac. Jedan od glavnih puteva koji je vezao Rim i Dalmaciju sa Podunavljem išao je kroz Konjic. Taj put je polazio od Narone (današnjeg Metkovića), pa preko Nevesinjskog polja, Boraka, Konjica, Ivan-sedla i Sarajevskog polja i vodio je u Srebrenicu i dalje u Singidunum, današnji Beograd. Na tom prometnom putu, i to na mjestu na kojem je cesta prelazila Neretvu, tamo gdje je današnji grad Konjic, brzo se stvorila velika naseobina. Glavni dio tadašnjeg naselja ležao je na desnoj obali Trešanice. Na tom prostoru su pronađeni ostaci zidina, rimske krovne cigle i krečni malter.

Iznad konjičke željezničke stanice, na obronku Repovice, krajem četvrtog stoljeća, postojao je hram Boga sunca – Mitrasa. Ovo svetište zatrpano je velikom zemljanom lavinom. Međutim, mnogi predmeti, prilikom otkopavanja 1897. godine, nađeni su u relativno dobrom stanju. Tada je u hramu pronađen kameni žrtvenik sa natpisom iz koga se vidi da ga je podigao izvjesni Vaterius Lucius. Pronađen je i kameni reljef sa slikom obreda mitreista i dio hramske blagajne sa metalnim novčićima iz drugog, trećeg i četvrtog vijeka naše ere. Reljef sa prikazom boga Mitrasa spada među najdragocjenije eksponate. On svjedoči da je među tadašnjim stanovništvom Konjica, većinom romaniziranih Ilira, bilo doseljenika i sa Dalekog Istoka (kult boga Mitrasa potiče iz Perzije).

Dugo je vremena prošlo, a o Konjicu nikakvog pisanog traga. Na području današnje konjičke općine, u rano doba srednjeg vijeka, postojala je teritorijalno-politička organizacija pod nazivom župa Neretva. Tada Neretva nije bila u sastavu Bosne, ni u sastavu Humske zemlje, već je bila samostalna župa. Prvi pisani dokument u kom se ova župa spominje u sastavu Bosne je povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine u kojoj se iznosi spisak bosanskih župa. 6

Prvi pisani dokument u kome se spominje naselje na tlu današnjeg Konjica potiče iz 1356. godine. Naselje je na desnoj strani Neretve i nosi njen naziv. Nosit će ga gotovo do kraja turskog perioda. A 16. juna 1382. godine, tako stoji u arhivu grada Dubrovnika, jedna trgovačka karavana je išla preko Konjica u Dubrovnik. Poslije se spominje i Biograd, srednjovijekovni grad, smješten na zapadnoj strani današnjeg Konjica. U petnaestom stoljeću Konjic je jedan od najvećih centara bosanske crkve. Otuda današnjih 125 lokaliteta na kojima se nalaze nekropole stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika građenih od kamena.

Još za rimskog cara Augusta izgrađene su komunikacije što su preko današnjeg Konjica povezivale jadransku obalu s centralnom Bosnom i Podrinjem.

Rimska usputna postaja sa kasnoantičkim refugijem u određenom su, do danas nedovoljno sagledanom kontinuitetu, nastavili da žive i u srednjem vijeku; podignuta je nova utvrda na rimskim temeljima, ali znatno proširena, u arhivskim izvorima poznata kao Biograd, u osmanskim izvorima kao Belgrad. Razvio se suburbium, a trgovačke karavane iz Dubrovnika i šire sa Mediterana putuju na sjever preko Konjica, gdje se u XV vijeku nalazila i carinarnica.1

Iz niza dokumenata tog vremena vidi se da je Neretva bila ne samo snažan vodotok koji je trebalo preći na putu s mora u unutrašnjost Balkana, već i granica između feudalnih posjeda gospodara Huma Sandalja Hranića i njegova sinovca i nasljednika Hercega Stipana Vukčića Kosače s jedne, i bosanske kraljevske kuće s druge strane.2 Ovakvu podjelu zatekle su svojim dolaskom i zadržali je i u svojoj administrativnoj podjeli sve do 1865. godine.

Lijeva obala rijeke pripadala je nahiji Neretvi-Hercegovačkoj, a desna obala kao posebna nahija (također Neretva) bila je u sastavu Bosanskog, odnosno u periodu 13371806, Kliškog sandžaka, pa godine 1826-1865, u Bosanskom. 1

Prema do danas poznatim pisanim spomenicima, Konjic kao naselje na desnoj obali Neretve, prvi put se spominje u jednom dubrovačkom dokumentu od 16. jula/srpnja 1382. godine. Ali, u literaturi ima navoda i iz ranijih godina. 2 O Konjicu u srednjem vijeku vidjeti: Anđelić, P.: Kulturno-historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975.

7

U vrijeme osmanske uprave Konjic se u XVI. stoljeću razvio u kasabu koja je dobila ime eretva koja je dugo vremena rijekom Neretvom bila razdijeljena između dva sandžaka. Konjic je bio saobraćajni čvor i usputna stanica na Carigradskom drumu koji je vodio dolinom Neretve prema moru. Osmanske vlasti su na lijevoj obali Neretve izgradile novo naselje, kojem su dale status kasabe i naziv Belgraddžik. Godine 1585. kasaba je imala tri muslimanske i jednu nemuslimansku mahalu (Mulić, 2003, str. 27.). Godine 1633. pominje se samostalan kadiluk Belgraddžik (Mali Biograd) a njegovo sjedište je bilo u Konjicu, koji se od tada zove Belgraddžikom (Mujezinović, 1998, str. 422.). Sredinom XVIII. stoljeća je kroz Konjic prolazio putopisac Evlija Čelebija koji navodi da Konjic u to vrijeme ima šest mahala (na obje strane Neretve), osam džamija, dvije medrese, dvije derviške tekije, tri mekteba, jedno manje kupatilo i dva svratišta (hana), od kojih je jedno bilo u čaršiji. Čelebija, također navodi da se na suprotnu stranu rijeke prelazilo velikim drvenim mostom3 (Čelebija, 1996, str. 477.).

Godine 1833. dvije nahije su dobile status kaza (srezova) pod nazivima Neretva i Konjice (Konjiće). Prilikom osnivanja Bosanskog vilajeta 1865. godine obje su objedinjene u jednu kazu pod nazivom Sa eretvom Konjice (Mea eretva Konjiće), a od 1867. godine samo Konjiće. Tada su objedinjene i dvije kasabe u jednu pod nazivom Konjiće. Tako je ostalo sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Odmah po dolasku austrougarske vlasti su kazu Konjiće preimenovale u kotar pod nazivom Konjica, a kasabu Konjiće u grad pod nazivom Konjica (Mulić, 2003, str. 27.).

Na desnoj obali rijeke Neretve, koja se u osmanskom periodu zvala Neretva ili Konjice, nalazile su se sljedeće džamije: Mesdžid Ahmeda (Tabandže) Tabanice, Djevojačka (Činovnička) džamija, Repovačka džamija i džamija Ahmeda Tajice (Mulić, 2003, str. 159.). 3

Čelebi navodi: ”Ta se kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. jom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada, povjerenika za harač, tržnog nadzornika i baždara... Ima šest mahala. Ima šest stotina pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće, ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedno kupalište, dva svratišta (hana). Tu ima sedamdeset i pet dućana. To su većinom kovački dućani jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi. Oni izrađuju savijene mačeve, mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo ćumura. Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci.

8

Složen kompleks sadržaja uz Mehmed-Čauševu ili Tekijsku džamiju na lijevoj obali, na oko 200 m uzvodno od Starog mosta, kompleks koji je obuhvatao tekiju sa musafirhanom, imaretom, mektebom, pa čak i hamamom, odgovara sličnim cjelinama na Bendbaši, na Skenderiji u Sarajevu ili na vrelu Bune u Blagaju (uglavnom XV. vijek/stoljeća). Sama džamija mogla je nastati i nešto kasnije,4 no indikativno je da se naziva Tekijskom, što upućuje na mogućnost da je tekija već postojala kao institucija kad je sama džamija sagrađena.

Sve brojnije stanovništvo i sve više islamizirano, opet po uhodanim načelima balkansko-orijentalnog urbanizma, aglomeriralo je u stambenim naseljima-mahalama, koje su se, s obzirom na konfiguraciju terena mogle razviti uzvodno i nizvodno od čaršije. U jezgrima mahala, kako je to inače bilo uobičajeno, grade se mesdžidi i džamije, svakako prije kraja XVII vijeka/stoljeća. Tri mekteba i dvije medrese, locirani uz džamije, te još jedna tekija na do sada neidentifikovanom mjestu u gradu, sastavni su dio složene urbane strukture u koju se srednjevjekovni Konjic potpuno transformirao najkasnije do polovine XVII vijeka/stoljeća. Zbog toga je i razumljivo da se 1605. godine a možda i ranije spominje samostalan kadiluk Belgradžik, a imao je sjedište u već utemeljenoj kasabi Belgraddžik.

U najstarijim popisima na širim prostorima Konjica i okoline navodi se 18 džamija, od kojih je svakako pet bilo u samom Konjicu. Za nešto podrobnija saznanja o njihovom

stanju i arhitektonskim karakteristikama zanimljivi su statistički podaci o

džamijama u Bosni i Hercegovini u 1933. godine5 iz kojih se vidi sljedeće.:

Na području tadašnjeg sreza Konjic tada su postojale čak 23 džamije, od kojih je samo šest bilo u solidnom građevnom stanju, četrnaest poluruševine i tri ruševne. Od njih samo osam imale su kamene munare, bilo ih je deset sa drvenim, te pet bez munare. Podatak o džamijama s drvenim munarama arhitektonski je posebno zanimljiv, jer su takve munare karakteristika Bosne, na čitavom mostarskom muftiluku (Hercegovina) bilo ih je u tom trenutku dvadeset, a polovina dakle na konjičkom srezu. Pod olovnim pokrovom bila je samo jedna (svakako Muhammed (Mehmed)-čauševa ili Tekijska), pod pločom ili 4 5

Mujezinović M.: N.dj. 427-428. i Ayverdi E.H. n.dj. 212. GVIS, I, 1933.; 7.; 52-55.

9

crijepom sedamnaest, a pod šindrom pet (što je opet karakteristično za bosansku regiju). Njih četrnaest imale su harem, a devet ne. Već spominjani turski putopisac Evlija Čelebi (Evlija Čelebija) proputovao je Bosnom i Hercegovinom u dva navrata, i o tome ostavio pisane zapise, povezane u jednu cjelinu. Dijelovi toga putopisa koji se odnose na zapažanja Evlije Čelebije o konjičkom kraju prilikom njegovog drugog puta po Bosni i Hercegovini 1664. godine daju se u cjelini:6

Ta se kasaba nalazi u Hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. jom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od 150 akči. Ima spahijskog ćehaju (sipahi kethuda jeri), janičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada (šehir-kethudasi), povjerenika za

harač (haradž emini), tržnog nadzornika (muhtesib) i

baždara. Leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima na obali rijeke eretve. Varoš koja se prostire s obje strane rijeke predstavlja poseban vojvodaluk i pripada Kliškom sandžaku. a suprotnu stranu rijeke prelazi se velikim drvenim mostom. Obje strane imaju 6 mahala.Ima 600 pločama pokrivenih kuća. to nisu velike kuće (zandan), ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija (mihrab); jedna je impozantna i divna džamija s munarom. Dalje ima dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije (hanikah), jedno maleno javno kupatilo (hamam) i dva svratišta (han,), od kojih se jedan nalazi u čaršiji. Tu ima 75 dućana. To su većinom kovački dućani (demirdži), jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju Konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi; oni izrađuju savijene mačeve (pala kilič), mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni majdan, a u brdima ima mnogo ćumura.

6

Čelebi, Ev.: Putopis, Sarajevo, 1958, 470.

10

Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci. Ovdje se svršava Hercegovački sandžak.

Evlija Čelebija spominje u Konjicu osam mihraba. Uz Musallu i pet danas postojećih konjičkih džamija, ovamo treba pribrojati već spominjanu i porušenu Djevojačku džamiju, te možda još neki mesdžid, ili možda i simahanu one druge tekije čiji nam položaj u naselju također nije poznat. No svakako su sve te muslimanske bogomolje postojale u današnjem Konjicu 1664. godine. Prvi za sada poznati putopisac koji je proputovao kroz Konjic i to u objavljenom putopisu registrovao bio je Englez Piter Munej (Peter Muny). On je kroz Konjic proputovao 17. juna/lipnja 1620. godine i o tome, između ostalog, zabilježio sljedeće:7

Došli smo u Konjic (Coneetza) nakon pređenih 8 milja. To je prijatan grad kraj kojeg teče lijepa rijeka zvana eretva (eretria), bistra, zelenkasta i vrlo brza. Ona pravi veliku buku prolazeći kroz brda. astavili smo dalje pored rijeke do Lisičića (Leeseecheechee), udaljenih 2 milje, gdje smo objedovali, a onda produžili opet pored pomenute rijeke dobar dio puta do mjesta gdje ona skreće i gdje se u nju ulijeva rijeka Rama.

Šest godina nakon Muneja, kroz Konjic su 1626. godine proputovala dvojica Mlečana.8 Njihov zadatak bio je da utvrde strateški pložaj utvrđenja i vatrenu moć pojedinih gradova, izraženu brojem topova i muškaraca sposobnih za baratanje puškom na području Bosanskog pašaluka. Tom prilikom oni su naveli da trg Konjic pripada Hercegovačkom sandžaku u rangu kadiluka, označavajući ga sa Cog(n)ichi kroz koji prolazi Neretva sa 600 kuća. Za desnu obalu Neretve, odnosno selo Neretvu navode da se nalazi u Kliškom sandžaku i da u okolini ima 2000 muškaraca sposobnih da nose pušku.

7

Templ, Carnac, R.: The Traveles of Peter Muny in Europe and Asia 1608-1687; Tom I, Traveles in Europa 1608-1628, Cambridge and London, 1907 (prevod dijela putopisa od dr Omera Hadžiselimovića objavljen u feljtonu lista Oslobođenje 22.8.1985., str. 11). 8 Rački, Fr.: Prilozi za geografsko-statistički opis Bosanskog pašaluka, JAZU, Starine, XIV, 1882., 173 i 176.

11

Biskup Marijan Maravić obavio je vizitaciju župa Bosanske vikarije u periodu1646-1650. godine, pa je između ostalog posjetio i Konjic 1649. godine o čemu je ostavio samo kraću crticu:9

Konjic na eretvi, kuća turskih 400, džamija 5. Očito je da Maravić pod nazivom Konjic podrazumijeva oba dijela grada, i na lijevoj i na desnoj obali Neretve, što je u to vrijeme kod putopisaca bio rijedak slučaj.

Zanimljiv je i zapis kojeg je ostavio francuski putopisac M. Kikle (M. Quiqlett) 1658. godine:10 akon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci eretvi koja dolazi (!) od Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz Dubrovačko zemljište. Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija...

Iz ovog zapisa se

jasno vidi da je

u ovo vrijeme već postojala i džamija u

Glavatičevu.

Još su dvije džamije koje su nastale u XVII stoljeću/vijeku: Prkanjska i Vardačka. Skromnih dimenzija i izvedbe, pod četverovodnim krovovima pokrivene pločom, očito su tvorevine domaćih majstora, a nastajale su kao mahalski mesdžidi u stambenim zonama lijeve obale Neretve, prva uzvodno, a druga nizvodno od Starog mosta. O arhitekturi prosvjetnih i kulturnih institucija - mekteba, medresa, tekija - ne može se konkretnije govoriti, jer ti objekti nisu sačuvani, odnosno, ono što je sačuvano (napr. medresa uz Čaršijsku džamiju) toliko je u poslijeosmanskom periodu izgubilo svoj autohtoni izraz da se neki posebni zaključci ne mogu izvlačiti. *** Kao što se vidi iz prethodnog teksta prva muslimanska mahala u Konjicu registrirana je 1516. god. A već 1574. godine u Konjicu su postojale tri muslimanske mahale koje su formirane oko džamija.

9

Horvat, K.: Novi istorijski spomenici za povijest Bosne i susjednih zemalja, GZM, XXI, 1909, 68-75. Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 424-425.

10

12

DŽAMIJE U GRADU KONJICU

13

14

DJEVOJAČKA DŽAMIJA Prema rekonstrukciji podataka koje nam pružaju sudski sidžili11 zbirni kata-starski popisi za Kliški sandžak kome je pripadao dio današnjeg Konjica na desnoj obali Neretve, najstarija džamija je Djevojačka džamija. Ovaj spomenik kulture nestao je za vrijeme Prvog svjetskog rata kada je pogođen bombom. Taj podatak je Nametak 12 dobio u samom gradu prilikom razgledanja historijskih spomenika kulture 1939. godine. Znatno kasnije , 1967.god. Derviš Buturović je na osnovu sidžila (protokola) sarajevskog kadije, a poznato je da je dio Konjica na desnoj obali Neretve pripadao u XVI vijeku Sarajevskom kadiluku, otkrio da je ova džamija podignuta 1565.godine, da joj je ktitor13 ujedno bio i prvi imam i hatib. Djevojačka džamija je bila locirana 50 m. nizvodno od starog kamenog mosta, na desnoj obali Neretve, znači negdje otprilike na lokaciji današnjeg srednjoškolskog centra. Sagrađena od kamena i pokrivena pločama.

11

Sudski sidžili-sudski protokoli; Alija Nametak-književnik, ro|en u Mostaru 1906.god., pisao je pripovjetke, bavio se istraživanjem prošlosti BiH i njene kulturne baštine.Sve do smrti živio je u Sarajevu; 13 Ktitor- utemeljitelj, osnivač zadužbine, donator; 12

15

MESDŽID AHMEDA TABAICE TAJICE

U Kliškom katastarskom defteru iz 1537. godine, spominje se mahala pod imenom Mahala mesdžid Ahmeda Tajice u Konjicu. Ime mahale dokazuje da je u njoj postojao mesdžid koga je napravio neki Ahmed Tajica. Što se tiče lokaliteta i datuma gradnje mesdžida, o njima se može pretpostaviti sljedeće: upredjelu Donja Trešanica, vakuf je posjedovao gradilište pod imenom Muslimansko groblje.

Između 1921 i 1025 gradilište je prodato, po svoj prilici porodici Pasarić. Na osnovu ovoga a s obzirom da u drugim mahalama Kliškog dijela Konjica14 (desna strana Neretve) nema ovakvih islamskih tragova, može se pretpostaviti, da je spomenuti mesdžid bio smješten na navedenom gradilištu.15

Ovaj mesdžid je nestao sigurno još prije XIX vijeka, jer u vrijeme prodaje “Muslimanskog groblja”, tu više nije bilo tragova nadgrobnim spomenicima. Takođe, zbog nedovoljno podataka ništa sa sigurnošću ne mogu tvrditi za ovu džamiju. Znamo samo da je ona postojala i da je podigao Ahmed Tabanica (Tajica). Dr. Jusuf Mulić u svoj knjizi Konjic i njegova okolina u vrijeme turske vladavine“ navodi kako je na mjestu ovog mesdžida kasnije sagrađena Djevojačka džamija o kojoj smo govorili u pretohdnom poglavlju.

14

Od godine 1537, kada je osnovan Kliški sandžak, pa do 1850, kada je uvedena Tanzimati hajrija, naselje današnjeg Konjica, koje se prostire na desnoj strani Neretve, pripadalo je navedenom sandžaku, dok je ono naselje koje je smješteno na lijevoj obali Neretve pripadalo hercegovačkom sandžaku. Naselje na desnoj obali zvanično se zvalo Neretva a na lijevoj obali Belgraddžik (Mali Beograd) U oba ova naselja sjedile su nahijske kadije. 15 Interesantno je ukazati da se brežuljak koji se naslanja na Donju Trešanicu zove Vrtaljica, što navodi na pomisao da mu je ime moglo nastati spajanjem dvije riječi ranijeg naziva-Vrh Tajica

16

REPOVAČKA DŽAMIJA Prva prava džamija na desnoj obali Neretve je Repovačka džamija. Prve podatke o Konjicu u vrijeme osmanske vlasti susrećemo u popisu hercegovačkog sandžaka za 1477. godinu, a zatim u popisu kliškog sandžaka za 1537. godinu. 16

Prema predanju, Repovačka džamija je najstarija džamija u Konjicu17. Prema vakufnami koja je napisana između 24. 8 i 22. 9. 1579. godine, objekat je sagrađen prije 1579. godine. U Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se original ove vakufname čiji je donator (hair-sahibija) bio Muhamed (Mehmed)-beg sin Alijin, poznat 16

Čelebija navodi: ”Ta se kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada, povjerenika za harač, tržnog nadzornika i baždara... Ima šest mahala. Ima šest stotina pločama pokrivenih kuća. To nisu velike kuće, ali imaju mnoge vinograde. Ima osam džamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedno kupalište, dva svratišta (hana). Tu ima sedamdeset i pet dućana. To su većinom kovački dućani jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju konjička sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi. Oni izrađuju savijene mačeve, mesarske noževe, raznovrsno ratno oružje i oruđe, jer u njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo ćumura.Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a većinom su zanatlije i trgovci." 17 U literaturi nailazimo na različite informacije vezano za donatora (hair-sahibiju) Hudaverdi Bosna kao i za datum izgradnje njegove zadužbine (vakifa) Repovačke džamije.

17

kao Hudaverdi Mehmed-čauš Bosna. On je za izdržavanje Repovačke džamije uvakufio 140.000 srebrenih dirhema u prisutnosti mutevelije Alije, sina Mustafina i 26 uglednih ljudi (među njima i četiri njegova sina). Vakufnamu je registrovao kadija za Sarajevo i Brod, Bali, sin Jusufov. Vakufnamu su potvrdili: Redžep, sin Mustafin, vojni kasam za bosanski sandžak i neretvanski kadija Nurudin. Iz ovoga se vidi da je to bila veoma bogata zadužbina, čiji su se prihodi obnavljali a iz njih se održavala džamija

Tekst vakufname slijedi u cijelosti: VAKUFAMA HODAVERDIJE, SIA ALIJE Sarajevo, redžepa 987 = 24. augusta - 22. septembra 1579. Original:Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, br. 169. Opis: Vakufnama je napisana na veoma tankom papiru koji se previja, na korektnom arapskom jeziku, sa manjim brojem grešaka. Veličina: 135 x 21 cm. Izdanja: Vakufnama nije do sad izdavana.

.

18

Prevod ovjere vakufname sarajevskog i brodskog kadije i muftije Jusufa

Sadržina ove časne isprave u skladu je s istinskim šerijatom pa sam donio odluku kojom potvrđujem njenu punovažnost i provođenje u pojedinostima i cjelini, mada su mi poznata razmimoilaženja koja postoje između najranijih šerijatsko-pravnih učenjaka, časnih mudžtehida u vezi s nekim pitanjima vezanim za uvakufljenje i striktno vodeći računa o propisima vezanim za proceduru o registraciji (uvakufijenja), kojih se treba pridržavati, po mišljenju.

- ja, rob upućeni na Allaha uzvišenog, Jusuf, muftija i kadija u zaštićenom Saraju i Brodu, blagodareći Allahu! (pečat) (Ubogi Bali, sin Jusufov)

Prevod ovjere kadije urudina u kadiluku eretva:

Pošto sam se upoznao sa sadržinom ove šerijatske listine i utvrdio da je sačinjena na propisan način, osnažio sam je i stavio svoj potpis - ja, ubogi Nurudin, sin Džaferov, kadija u Neretvi (pečat nečitak) Prevod ovjere vojnog kasama Redžepa za područje vilajeta Bosna: Pošto mi je pokazana ova dragocjena isprava, utvrdio sam da je u saglasnosti sa istinskim šerijatom i u skladu s osnovnim odredbama i propisanim uvjetima o uvakufljenju, pa sam je osnažio i stavio svoj pečat, a onda proveo u život, nakon što sam prethodno striktno vodio računa o svim momentima kojih se treba pridržavati u vezi sa uvakufljenjem, koje propisuju najraniji šerijatsko-pravni učenjaci. Ovu klauzulu je napisao ubogi Redžep, sin Mustafin, vojni kasam, u vilajetu Bosna i područjima koja joj pripadaju - Neka im se obadvojici oprosti! (pečat nečitak)

19

Prevod vakufname

Svaka hvala Allahu, koji zna skrivene tajne, koji razotkriva mračnjaštvo nasilja svjetlom vjerovjesničkog šerijata, koji razjašnjava šerijatske odredbe uzvišenim dokazima i koji objašnjava što je vjerom dopušteno (halal), a što je vjerom zabranjeno (haram) ajetima uzvišenim, koji je potpomogao islam svojim vjerovjesnikom Muhamedom, najboljim među ljudima - neka Allah izlijeva svoj blagoslov na nj i njegov rod, jutrom i večeri! U ime Allaha, istinskog boga, kome su podređeni perčini poglavica, uz čije ime (ako se spominje) ne može doći ni do kakve štete ni na zemlji ni na nebu, onoga koji izlijeva neizmjerne, časovite ili trajne blagodati. Ovo je valjana isprava, zasnovana na šerijatskim prancipima i institucijama, izričiti dokumenat, kojega se treba u svim elementima pridržavati, a njegova sadržina izražava i ukazuje da je dobrotvor i dobročinalac, ponos slavnih a štedrih, ponos uvijek sretnih, Hodaverdi, sin Alije18, koji je poznat kao gulami šah Muhamed-beg, pošto je spoznao da je ovaj svijet prolazan, a drugi svijet trajan a da, sve što čovjek pojede, to uništi, a što obuče to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe to ga ovjekovječi19 - to je uvakufio a izuzeo iz prometa - u iskrenoj namjeri a čistoj nakani da bi dobio nagradu veliku i bio kazne pošteđen njegove bolne na dan kad neće nikakvo blago, a ni sinovi biti od koristi samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti

20

dok je bio u zdravlju i mogao valjano

raspolagati svojom imovinom i davati milostinju i poklone, (uvakufio je) iz svog čistog imetka i onoga što je pošteno dobio, svotu od stotinu četrdeset hiljada srebrenih dirhema, koji su u opticaju, od čega jednu polovinu, u iznosu od sedamdeset hiljada dirhema, predstavljala potvrda glavnice.

Pošto je tu svotu novca izdvojio i na stranu stavio od svoga imetka, predao ju je licu koje je postavio za muteveliju, u svrhu registracije, a to lice se zove Alija, sin Mustafe. Nakon toga, navedeni vakif je - neka ga Allah sačuva od ovozemnih nesreća - odredio da se naznačena svota novca daje na interes (murabeha) i da se koristi putem lica koja budu mutevelije, a na način kako je to određeno šerijatom, ali tako da svako davanje novca na 18

Poznat je kao Hodaverdi Bosna Mehmed-beg, jedan od najkrupnijih bosansko-hercegovačkih feudalaca u XVI stoljeću. Po narodnoj predaji, jedno vrijeme zauzimao je položaj bosanskog valije. Njegovi potomci nose različita prezimena već prema tome kako se ta velika porodica tokom vremena razvijala i granala (Ajanović, Alibegović, Avdibegović, Dautbegović, Ferhatbegović, Hasanbegović, Hašimbegović, Hisejinbegović i Repovac. (Vidi Hamid Hadžibegić i Derviš Buturović, Berat Hudaverdi Bosna Mehmedbega od 1593. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII, str. 151-174). 19 Hadis. 20 Kur'an, XXVI 88-89

20

interes bude uz jak zalog i sigurna jamca, odnosno uz jedno od to dvoje, već prema prilikama, s tim da se na svakih datih deset (dirhema) obračunava po jedan i po dirhem, stalno, a da (to obračunavanje) ne smije da bude veće, odnosno manje od određenog. Novac koji bude dobiven na taj način, u jednoj godini iznosiće dvadeset i jednu hiljadu dirhema.

Određeno je da se od toga daje kako slijedi:

- licu koje bude imam u džamiji, što ju je sagradio (vakif) u kasabi Konjic, po devet dirhema svakog dana; - licu koje bude hatib po četiri dirhema; - lucu koje bude vaiz, po šest dirhema; - kajimu, po dva dirhema svakog dana; - džabiji21, po dva dirhema svakog dana; - za svijeće i hasure, po dva dirhema svakog dana; - za obavljanje devra, petkom, za pet lica, određeno je po dva dirhema svakog dana; - za svako od pet lica koja svakodnevno budu učila po jedan džuz časnog Kur'ana, po jedan i po dirhem; - starješini džuz-hana, po jedan dirhem svakog dana; - za učenje ezana i tarifa, po sedam dirhema svakog dana; - licu koje bude mutevelija, po šest dirhema svakog dana;

On je (također) odredio da se novac, što preostane nakon isplate pobrojanih funkcija, utroši za potrebe navedene džamije, već prema prilikama, a uz dobiveno mišljenje kadije o tome. (Vakif je) isto tako odredio da (sve navedene funkcije), izuzev dužnosti mutevelije, obavljaju lica koja budu sposobna i dostojna da ih obavljaju, između njegovih najčestitijih sinova, s koljena na koljeno i iz generacije u generaciju, a onda njihovi oslobođeni robovi, a zatim njihovi sinovi i sinovi njihovih sinova do (njihovog) izumiranja, a tada da se ta stvar prepusti nahođenju kadije.

21

Džabija . osoba koja ubire vakufske prihode

21

(Vakif) je odredio da izmjene i promjene (odredaba ove vakufname), kao i povećanje, odnosno smanjivanje (izvjesnih cifarskih vrijednosti u ovoj vakufnami (može vršiti) isključivo on sam dok je živ.

(Navedenu svotu novca vakif je uvakufio) valjano u skladu sa šerijatskim propisima i (postavio navedene odredbe) izričito pa se njih treba pridržavati.

Pošto su pitanja (koja su predmet ove vakufname) utvrđena na izloženi način, to je kadija - čiji se potpis nalazi na početku ove isprave, koji se nada da će (ovim) zadobiti zadovoljstvo svoga gospodara - donio odluku kojom se ustanovljuje valjanost ovoga uvakufljenja i odredaba koje su ovim utvrđene, kao i njegovo (izvršavanje) i regule koje zastupaju neki šerijatsko-pravni učenjaci o tretiranju ove vrste uvakufljenja na način na koji se tretiraju i ostala uvakufljenja.

Kad je spomenuto uvakufljenje bilo obavljeno, navedeni vakif je htio da odustane od izloženog uvakufljenja, držeći se mišljenja da uvakufljenje (novca) nije valjano kod najvećeg broja istaknutih šerijatskih pravnika, ali se navedeni mutevelija usprotivio tome. Tako su njih dvojica došli u međusobni spor i u vezi s tim obratili sa spomenutom kadiji, koji je izdao odluku o valjanosti toga uvakufljenja, shodno mišljenju što ga prenosi imam Al-Ansari neka ga milost Stvoritelja obaspe - od imam Zufera - neka mu se Allah uzvišeni smiluje - da je (po šerijatu) dozvoljeno uvakufljenje novca.

Nakon toga, vakif je (ponovo) htio da odustane od uvakufljenja, motivišući to (činjenicom) da (uvakufljenje novca) nije podobno prema mišljenju najvećeg šerijatskopravnog znalca22, ali (ni ovoga puta) navedeni mutevelija nije pristao na to. Kad su se njih dvojica u ovom sporu obratili spomenutom kadiji - neka ga Allah obaspe svojim blagodatima - on je donio odluku da se može provesti navedeno uvakufljenje novca, kako u pojedinostima, tako i u cjelini shodno mišljenju dvojice uglednih, šerijatsko-pravnih znalaca23 pa je navedeno uvakufljenje postalo valjano, izvršivo, registrovano, trajno zasnovano na jednoglasnom stavu svih vodećih šerijatskih pravnika, tako da ne može biti ničije vlasništvo, a niti može biti dato u vlasništvo, ne može se dati u poklon, a ni primiti 22 23

Aluzija na imama Abu Hanifu Aluzija na imama Muhammeda i imama Abu Jusufa

22

kao poklon, ne može se dati u nasljedstvo, a ni naslijediti sve dok Allah ne bude naslijedio Zemlju i ono što je na njoj, a on je najbolji od onih koji nasljeđuju24. Za to ko bude to izmijenio nakon što čuje, da je zabranjeno, grijeh za to snosiće oni koji to budu izmijenili, a Allah je sveznajući i sve čuje25. Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo. To je napisano i o tome su priloženi dokazi mjeseca redžepa devetstotina osamdeset i sedme godine (po hidžri). (24. augusta 22. septembra 1579).

Svjedoci čina: Ibrahim-beg, sin Abdurahmanov, gulami šah; mevlana Hasan-halifa, hatib; Osman, sin Huseinov, mujezin; Mustafa, mujezin; Ahmedčelebi, sin Ali-bega Dugalića; Hasan, sin Mustafe, mujezin, Emir šah-ćehaja, sin Jusufov; Nezir, sin Mustafe; Mustafa, sin Junusov, imam; Valija, sin Abdullahov, poznat pod imenom Ašik; hadži Bali, sin Ilijasov; Sulejman, sin Mustafe; Ruhan, sin Alije; Ahmed, sin Abdulganijev; Jahja, halifa u mektebu; Muhamed, sin hadži-Abdije, Pir Alija, sin Turhanov; Behram, sin Abdullahov; Osman, sin Emir šaha-ćehaje; Husein-beg, sin navedenog vakifa; Murat, sin Abdullahov; Mustafa-beg, sin navedenog vakifa; Muhamed-beg, sin navedenog vakifa i Džafer-ćehaja.

Aneks vakufnami: Zatim je navedeni vakif uvakufio, izuzeo iz prometa i iz svoga najčistijeg imetka i onoga što je pošteno dobio, darivao novac u iznosu od hiljadu šest stotina i četrdeset srebrnih dirhema, koji su u opticaju za musalu26, što ju je podigao vakifov brat Lutfihodža, sin umrlog Alije, u blizini kasabe Konjic. On je odredio da mutevelija ovoga vakufa bude isto lice koje bude mutevelija (gore) navedenih vakufa. (Također) je odredio da se (naznačeni novac) daje na interes u skladu sa šerijatskim propisima, a na način koji je izložen za ranije spomenute vakufe. On je (također) odredio da se novac što se bude

24

Kur'an, XIX, 40 Kur'an, II, 131 26 Najvjerojatnije je da je ovdje riječ o musali na kojoj su se sve do drugog svjetskog rata, s desne obale rijeke Neretve, iznad današnje zgrade Gimnazije, obavljale bajramske molitve i molitve petkom pod vedrim nebom, kad god su to dopuštale vremenske prilike. Ako je to tačno, onda je neobično da se u tekstu vakufname kaže da se ta musala nalazi u blizini kasabe, a ne u kasabi. Naime, prema današnjem shvatanju taj dio, na kojem se nalazila musala, predstavlja sastavni dio grada Konjica. Uz to, vjerujem da je i u momentu sastavljanja ove vakufname kraj na kojem je uspostavljena musala takoder bio u sastavu samog gradskog naselja koje se, najvjerojatnije, prostiralo s obje strane rijeke Neretve, bez obzira na to da li je u tom kraju bilo kuća ili nije. To, prije svega, zbog toga što je poznato da je već 1570. godine postojao most na Neretvi, u Konjicu, koji je povezivao lijevu obalu rijeke s desnom. 25

23

dobivao od interesa, i to na datih svakih deset (dirhema) od te sume po dirhem i po, svagda, daje kako slijedi: - licu koje bude vršilo dužnost hatiba na spomenutoj musali, na dva Bajrama, po dvadeset dirhema na Bajram; - obojici mujezina po deset dirhema na Bajram; - licu koje bude učilo kur'ansko poglavlje al-Mulk, uoči svakog petka, na grobu njegovog ranije spomenutog umrlog brata i za dušu njegovog brata po četrdeset i osam dirhema svake godine; - na licu koje bude učilo kur'ansko poglavlje al-Mulk, na navedeni način na grobu supruge njegovog ranije spomenutog brata, kojoj je ime Šerifa, kći Alađoza, za njenu dušu, ista svota novca koja se daje ranije spomenutom licu, tako da ukupan iznos novca koji je fiksiran (kao nagrada) za učenje ta dva lica iznosi devedeset i šest dirhema. Novac što bi preostao (nakon toga) od dobiti, od naznačene svote (vakif) je odredio da se utroši za popravak navedene musale. Kadija je, nakon što je provjerio da li postoje (svi) uvjeti (potrebni) za valjano uvakufljenje, donio odluku kojom je osnažio valjanost uvakufljenja naznačene sume novca i njegovo provođenje, pa je odluka postala valjana i zasnovana na šerijatu, a onda ju je po šerijatu unio u sidžil. Tako je uvakufljenje postalo izvršivo i zasnovano na stavu svih vodećih šerijatskih pravnika i trajno, tako da je nedopustivo da se isto poslije toga iskrivljuje, anulira, mijenja ili, pak, da doživljava izmjene, ma u kojem vidu i ma iz kojeg razloga. Zato, onaj ko to bude izmijenio, a zna kako glasi, pa grijeh za to pada na one koji to mijenjaju; a Allah, zaista sve zna i sve čuje. Darežljivi Allah nagradiće vakifovo djelo.

To je napisano i o tome su pridoneseni dokazi, mjeseca redžepa devetstotina i osamdeset i sedme godine( 24. VIII - 23. IX 1579). Svjedoci čina: Gore spomenuti (Vakufname Bosne i Hercegovine XV i XVI vijek, 1985., str. 187. – 192.)

Godine 1983. Hivzija Hasandedić je u svom radu o hercegovačkim vakufima i vakifima potvrdio da je Repovačku džamiju 1579. godine sagradio Hudaverdi Mehmedčauš Bosna a da on potiče iz begovske porodice Repovac.

24

Fehim Nametak u svom radu Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti, kojeg je objavio 1991. godine, navodi da je Repovačka džamija sagrađena 1574. godine.

Prema Muliću, Repovačka džamija je mogla nastati između 1658. i 1664. godine (Mulić, str. 165.). Vjerojatno zbog nemogućnosti da se izgradi na desnoj strani, munara je izgrađena sa lijeve strane od ulaza u objekat27 po čemu se Repovačka džamija razlikuje od drugih džamija. U periodu austrougarske vladavine, muslimansko stanovništvo je prešlo da živi na lijevu obalu rijeke Neretve. Islamska zajednica je objekat džamije izdala garnizonu austrougarske vojske koja ga je koristila kao skladište. Godine 1924. nakon obnove džamije i povratkom muslimanskog stanovništva na desnu obalu Neretve, džamija je ponovo služila svojoj svrsi. Za vrijeme drugog svjetskog rata 1943. godine Nijemci su džamiju pretvorili u skladište. Nakon drugog svjetskog rata u džamiji je i dalje bilo smješteno skladište a harem je pretvoren u stočnu pijacu.

Godine 1990. izvršena je restauracije objekta nakon čega je Repovačka džamija dobila današnji izgled.

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) krov džamije je bio pogođen artiljerijskim projektilima kao i džamijski zidovi. Nakon završetka rata oštećenja na objektu su sanirana. Tom prilikom izgrađen je krov iznad sofa, sagrađena abdesthana u dvorištu i ograđen harem.

27

Za izgradnju munare na lijevoj strani od ulaza u Repovačku džamiju, kao i za izgradnju džamije postoji legenda prema kojoj je Hudaverdi-beg nakon smrti žene Lejle i kćerke Jasmine naložio da se munara na Repovačkoj džamiji izgradi na lijevoj strani, strani srca u znak ljubavi prema njima dvjema. („Kabes“ broj 5, str. 63.)

25

Opis Repovačka džamija u Konjicu pripada tipu jednopro-stornih džamija pokrivenih četverovodnim krovom, sa natkrivenim trijemom i kamenom munarom prislonjenoj na lijevoj strani od ulaza (na sjeveroistočnoj strani objekta).

Džamijski harem je na jednom dijelu ograđen kamenim a na drugom betonskim zidom. Postoje dva ulaza u harem džamije, na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani. Na sjevernom dijelu harema smješten je manji zidani objekat abdesthane, novije izrade.

Vanjske dimenzije džamijskog objekta bez sofa iznose cca 10,55 x 11,16 metara. Zidovi su kameni i njihova debljina u prosjeku iznosi cca 75 cm. Malterisani su iznutra i izvana produžno - cementnim malterom i bojeni bijelim krečom. Džamija je pokrivena četverovodnim krovom. Pokrov je izrađen od kamenih ploča, a krovna konstrukcija je drvena. Unutrašnjost džamije se sastoji od jednoprostornog molitvenog prostora pravokutne osnove sa stranicama dimenzija 9,05 x 9,66 m. Na sredini molitvenog prostora nalazi se drveni stub dimenzija 23 x 19 cm na kome se oslanja drvena gredu približno istih dimenzija koja ide od zida do zida u pravcu sjeverozapad – jugoistok i oslanja se na zidove. Okomito na glavnu gredu na razmaku od 50 cm su oslonjene stropne grede manjih profila preko kojih je izrađen pokov od drevnih dasaka. Visina od poda do stropa iznosi 5,5m. Na sjeverozapadnoj strani objekta nalazi se trijem sa kamenim sofama dimenzija 13,34 x 4,48 metara, sa prolazom prema ulaznim vratima širine 2,18 metara. Od razine terena sofe su podignute u prosjeku za cca 60 cm. Sofe su natkrivene trovodnim krovom koji je izrađen od drvene krovne konstrukcije a prekriven je kamenim pločama. Trijem je oslonjen na 11 drvenih stupova dimenzija 12 x 12 cm koje imaju kamenu bazu. Stupovi su međusobno povezani drvenom gredom kao i sa objektom džamije. Unutrašnja strana krova prema sofama je izrađena od daščanih letvica. Izvorno, pod Repovačke džamije bio je izrađen od kamenih ploča, a 1924. godine su kamene ploče zamijenjene drvenim podom.

26

Mihrab je jednostavno profiliran, bez naglašene dekoracije samo se u gornjem dijelu nalaze pločice sa natpisima iz Kur'ana. Širina mihraba iznosi cca 192 cm a sastoji se od polukružne mihrapske niše čiji prečnik iznosi 96 cm. Njegova visina iznosi cca 308 cm. Mihrapska niša je sa tri strane uokvirena kamenim ramom koji je, u odnosu na ravan džamijskog zida izvučen za 30 cm. Njegova širina iznosi cca 25 cm a visina cca 360 m. Mahfil i mimber su novije izrade. Minber se nalazi desno od mihraba a svojom dužom stranom je prislonjen na jugozapadni zid džamije. Dimenzije mimbera su 80 x 307 cm, a visina iznosi cca 6,15 m. Minber je izrađen od drveta i sastoji se od ulaznog dijela koji čini masivni ram, stepenište i baldahin sa piramidalnim krovom. Stepenište se sastoji od 10 -12 stepenika sa podestom ili pijedestalom

na vrhu. Sa obje strane

mimberskog stepeništa nalazi se visoka drvena ograda sa dekoracijom – izrađenim duborezom. Sa bočnih strana stepenište je zatvoreno.

27

Mahfil Repovačke džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih vrata sa isturenim mjestom za mujezina. Njegova konstrukcija je drvena i oslonjena je na dva pravokutna drvena stupa čije dimenzije iznose cca 15 x 15 cm. Dimenzije mahfila iznose 9,66 x 2,70 m. Pod mahfila je daščani i nalazi se na visine od 2,0 m. Ograda mahfila je drvena i njezina visina iznosi cca 85 cm. Okomita komunikacija do mahfila je ostvarena preko uskih zavojitih stepenika munare.

Na džamiji se nalazi ukupno 13 drvenih prozora, raspoređenih na sve četiri fasade objekta, koji su postavljeni u dva nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se 7 dvokrilnih prozora a na gornjem 6, raspoređenih tako da se na svakoj fasadi nalazi po 4 prozora osim na sjeverozapadnoj fasadi gdje se nalazi jedan pravokutni prozor. Prozori su pravokutni u donjem dijelu a na vrhu su završeni prelomljenim lukom. Izrađeni su od drveta i bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Dimenzije ovih prozora iznose cca 110 x 210 cm. Svi prozori donjeg nivoa imaju demire izrađene od kovanog gvožđa. Prozori gornje razine su izrađeni od drveta u 9 polja i završavaju se prelomljenim lukom. Njihove dimenzije iznose 90 x 144 cm. Postavljeni su u istim okomitim osovinama kao i prozori prve razine. Na vanjskoj zidnoj plohi sjeverozapadnog zida, na visini iznad pravokutnog prozora, smještene su niše sa prelomljenim lukom.

28

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 20 cm. Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravokutnog oblika i ukrašena floralnim i geometrijskim duborezom. Njihova širina iznosi cca 1,45 m, a visina 1,90 m.

Munara je deseterostrana kamena prigrađena lijevo od ulaza u džamiju, uz njezin sjeveroistočni zid. Munara je relativno niska cca 19 m. Građena je od kamena sedre, malterisana i bojena bijelom bojom. Šerefe je izrađeno od kamenih ploča. U munaru se ulazi iz molitvenog dijela prostora džamije na dijelu ispod mahfila. U unutrašnjosti munare je postavljeno kameno spiralno stepenište kojim se dolazi do mahfila i šerefe. Baza munare je pravokutne osnove dimenzija 2,2 x 2,2 m. Prijelaz sa baze na tijelo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme na kome se nalazi kameni vijenac. Tijelo munare ima poligonalnu osnovu (deseterostrana) čija je širina u donjem dijelu 175 cm a u gornjem 171 cm. Ograda šerefe je kamena bez dekoracije visine 90 cm. Krov munare je u obliku kupe i prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od bakra.

29

Harem uz Repovačku džamiju

Oko Repovačke džamije se nalazi prostran harem u kojem su nekad bili mezari sa nišanima. Prema usmenom kazivanju tu su bili ukopani Zulfi hodža i Mehmed-beg, sinovi Alijini. Većina nišana je uništena, ostao je samo jedan jednostavne izrade bez natpisa za kojeg se pretpostavlja da je donesen sa druge lokacije. Harem džamije je ograđen na jednom dijelu kamenim zidom a na drugom betonskim blokovima prosječne visine oko 1,5 m.

30

Radovi na očuvanju džamije

Na Repovačkoj džamiji su vršene manje intervencije u nekoliko navrata, ali objekat nije imao bitne, dispozicijske izmjene. U vrijeme austrougarske vladavine Islamska zajednica je iznajmila objekat džamije vlastima i oni su ga koristili kao skladište. Prva obnova je bila 1924. godine i nakon toga je služila svojoj svrsi. Tada je izvršena zamjena poda, skinute su kamene ploče i postavljen je drveni pod. Za vrijeme drugog svjetskog rata od 1943. godine, Nijemci su koristili objekat džamije kao skladište. Repovačke džamija je bila u takvom stanju da dugo vremena nije mogla biti korištena kao molitveni prostor. Godine 1986. izrađen je Projekat rekonstrukcije Repovačke džamije u Konjicu, koji je izradio Regionalni Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Mostar u septembru 1986. godine. Projektom rekonstrukcije Repovačke džamije predviđeni su i urađeni sljedeći radovi: - saniranje temelja džamije, - popravak podne, stropne i krovne konstrukcije, - izmjena dotrajalog krovnog pokrivača novim kamenim pločama, - obijanje maltera sa vanjskih i unutrašnjih zidova i ponovno malterisanje, - otvaranje zazidanih prozorskih otvora, - ugradnja novih prozora i vrata, - izrada novog mimbera, - saniranje sofa, - saniranje šerefe na munari.

Godine 1990. su završeni građevinski radovi na Repovačkoj džamiji i džamija je ponovo otvorena nakon dugog vremena. U posljednjem ratu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, artiljerijskim projektilima je bio pogođen krov Repovačke džamije, tako da su osim krova bili oštećeni zidovi objekta i uništen enterijer džamije. Nakon rata oštećenja su otklonjena i objekat je renoviran.

31

32

U sastav džemata Repovačke džamije spadaju i naselja Homolje i Ovčari u kojima se također nalaze mesdžidi.

Mesdžid u Homlju 33

Mesdžid u Ovčarima

34

ČARŠIJSKA (JUUZ ČAUŠEVA) DŽAMIJA

Čaršijska ili Junuz-čauševa džamija vjerovatno je najstarija i, prema poziciji u urbanom tkivu naselja, najznačajnija džamija u Konjicu. Prema tradiciji, gradnja ovog objekta se pripisuje izvjesnom Junuz-čaušu, a datira se u XVI vijek, mnogo prije 1579. godine, kada je sastavljena vakufnama, odnosno prije popisa Hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine28.Podaci o ovoj džamiji su poznati još iz popisa Hercegovačkog sandžaka 1585. godine kao džamiji smještenoj u mahali džemata muslimana. Tada su u njoj bili zaposleni imam i hatib, te mujezin (Mulić, str. 173). Iznad ulaznog portala se nalazi tarih koji kazuje da ju je podigao ili obnovio izvjesni Ibrahim29 1033. hidžretske (1623/24) godine. Originalni tarih koji bi ukazivao na vrijeme njene gradnje nije pronađen. Dragocjeni podaci o vakufima i vakifima, upraviteljima vakufa i njihovim zamjenicima, te službenicima u bogomoljama, mualimima i njihovim pomoćnicima u

28 29

Jedan nišan bez natpisa koji se nalazi u haremu džamije tradicija pripisuje Junuz-čaušu. Ibrahim – sin hadži Abdijin i bratučed hair sahibije Tekijske džamije Mehmed-bega, carskog čauša.

35

sibjan-mektebima, muderisima u medresama se nalaze u tzv. ruznamče defterima30 . Posebno su značajni podaci o vakufima i vakifima konjičkih džamija. O Čaršijskoj džamiji u defteru je bilo ukupno pet zabilješki od kojih se jedna odnosila na imenovanje mualima u džamijskom sibjan-mektebu, jedna na imenovanje vaiza, dvije na imenovanje mualima i imama i jedna na imenovanje imama: 

Mjesto mualima (učitelja) u džamijskom mektebu je ostalo upražnjeno. Na zahtjev Ali ef. Kadje izdat je carski berat 1123. H (1711/12) godine, Ibrahimu, sinu Muhammedovom;



Dužnost vaiza obavljao je Mustafa ali za to mjesto nije izdat carski berat. Na zahtjev naiba Ahmeda, to mu je mjesto potvrđeno carskim beratom iz 1183. H (1769/70) godine;



Dužnost imama i mualima (učitelja) u mektebu je obavljao Abdullah, ali je te dužnosti razriješen, pa je mjesto ostalo upražnjeno. Na zahtjev naiba kadije Ali ef. na to mjesto je carskim beratom iz 1183. H (1769/70) godine imenovan njegov sin Ibrahim;



Dužnost imama i mualima (učitelja) obavljao je Osman halifa, koji je umro, pa je mjesto ostalo upražnjeno. Na zahtjev naiba kadije Ali ef. na to mjesto je carskim beratom iz 1186. H (1772/73) godine imenovan Mehmed halifa;



Dužnost imama i mualima (učitelja) obavljao je Mehmed halifa, koji je ovu dužnost samovoljno napustio, pa je to mjesto ostalo upražnjeno. Na zahtjev naiba Ali ef. na to mjesto je carskim beratom iz 1187. H ( 1773/74) godine imenovan Husein halifa.

Vakuf Čaršijske džamije sastojao se od sljedećih nepokretnosti: dvije brijačnice, dvije pekare, dva dućana i jedne aščinice koji su izdavani pod kiriju. Od prihoda koji je na ovaj način dobijen podmirivane su plate imama džamije, muderisa, mualima, kao i naknade za učenje hatmi i mevluda, te ostali sitni troškovi. U proračunu za 1913. godinu je navedeno da je to vakuf Husein- bega Hadžihuseinovića, ali je sastav nepokretnosti ostao isti. Godine 1917. austrougarska vojna vlast je skinula olovni krov sa džamije a svod je premazala katranom. Džamija je temeljito obnovljena 1922. godine, kada je kameni pod zamijenjen drvenim, a krov ponovo pokriven limom.

30

(5) Ovi podaci se čuvaju u Arhivu Generalne direkcije vakufa u Ankari (Vakuflar Umum Müdürlügü Arşivi – VUMA). Za potrebe Orijentalne zbirke ANUBiH deftere je fotografski snimio Adem Handžić. Prije izvjesnog vremena ova ustanova ustupila ih je OIS-u i nalaze se pod šifrom 46 (ima ukupno 620 listova).

36

Posljednji put prije početka rata džamija je obnovljena 1989. godine. U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) džamija je više puta pogođena artiljerijskim granatama. Oštećeni su bili krovna konstrukcija, enterijer i zidovi objekta, a munara je pogođena više puta direktnim hicima.

37

Opis

Čaršijska džamija u Konjicu pripada tipu jednoprostornih džamija pokrivenih četvorovodnim krovom, sa unutrašnjom drvenom kupolom31 i kamenom munarom prislonjenom uz objekat. Locirana je na parceli koja je ograđena niskim kamenim zidom. Ulazi u harem džamije se nalaze na sjeveroistočnoj i sjeverozapadnoj strani parcele. Džamija ima dimenzije 10,50x14,90 metara. Sastoji se od jednoprostornog molitvenog prostora kvadratne osnove sa stranicama čije su dimenzije 8,50x 8,50 m, trijema sa sjeverozapadne strane i kamene munare sa jugozapadne strane. U enterijeru džamija je natkrivena osmougaonom drvenom kupolom, a sa spoljne strane je pokrivena kosim četvorostrešnim krovom. Sa sjeverozapadne strane objekta nalazi se trijem sa sofama čije su dimenzije 10,65x4,35 metara, sa srednjim prolazom čija je širina 2,27 metara. Od nivoa terena sofe su podignute u prosjeku za 68 cm. Trostrani krov trijema nosi ukupno 10 drvenih stubova od kojih osam ima osmostraničnu osnovicu, a dva, koja su prislonjena uz sjeverozapadni zid džamije, imaju šest stranica. Dimenzije presjeka stubova iznose od 23x23 pa do 25x25 cm. Širina svake stranice iznosi prosječno 10 cm. Karakteristično je da pojedini stubovi trijema džamije imaju različite baze – kod nekih su baze četvorostranične, kod nekih osmostranične, a pojedini uopšte nemaju baza. Stubovi su međusobno povezani drvenom gredom. Između stubova su postavljeni prelomljeni (vitičasti) lukovi sa ispunom od dijagonalno složenih drvenih letvica sličnih drvenom mušepku. Centralnim dijelom prostora sofa dominira profilisani kameni portal izvučen iz ravni džamijskog zida 30 cm. Širina ulaza u džamiju iznosi 1,23 metra. Kamene dovratnike, širine 25 i debljine 16 cm, povezuje nadvratnik sastavljen od pet kamenih blokova - pravilnih lučnih segmenata sa srednjim kamenom visine 34 i širine 30 cm sa gornje, odnosno 20 cm sa donje strane. Kameni prag džamije je visok 15 cm. Iznad ulaza u džamiju se nalazi natpis u stihovima na arapskom jeziku uklesan u kamenu ploču veličine 70x40 cm. Tekst natpisa, mjestimično vokalizovan, smješten je u šest elipsastih polja, pisan nesh-pismom.

31

Ove džamije predstavljaju poseban tip džamija. Ovom tipu pripadaju Šarića, Roznamedžijina i Tabačica džamija u Mostaru. Najljepšu džamiju u ovoj grupi predstavlja Roznamedžijina džamija u Mostaru sa izuzetno lijepom munarom (Pašić, 1989, str. 32).

38

Natpis glasi: „Ibrahim je u ime Allaha, Utrošio imetak i oživio (obnovio) džamiju, A u trošenju je prednjačio nad ostalim svijetom, Pa neka ga poživi i zadovolji Stvoritelj svjetova. Prigodom oživljavanja njezina (džamije), izrekoh joj kronogram: Ovo je svrha dobrih ljudi i dom onih koji ničice padaju.“ (1033. H.=1623/24) Godina hronograma nije ispisana brojkama, nego je izražena samo u ebdžedu u posljednjem stihu.

39

Centralni molitveni prostor predstavlja kubus dimenzija 8,50x8,50 metara. Visina zida do krovnog vijenca iznosi približno 5,90 metara. Uz cijeli sjeverozapadni zid postavljen je mahfil kome se pristupa preko stepeništa munare. Dimenzije mahfila iznose 8,50x2,64 metra. Sastoji se od dva pravougaona dijela postavljena uz sjeverni i zapadni ugao džamije. Dimenzije svakog pravougaonog dijela mahfila iznose 3,37x2,64 metra. Ova dva dijela međusobno su povezana pasarelom dimenzija 2,00x0,86 metara. Ukupna površina mahfila iznosi 20,0 m². Drvena konstrukcija mahfila se oslanja na hatulu postavljenu u sjeverozapadnom zidu i na konstrukciju koju sačinjavaju kamene grede, debljine 15 cm, oslonjene na šest kamenih osmostraničnih stubova visine 2 metra. Stubovi su završeni jednostavnim kapitelom visine 14 cm. Ograda mahfila, visine 67 cm, takođe je od kamena, a njena debljina iznosi 7 cm. Gornja stranica ograde ima jednostavnu profilaciju. Pod mahfila je daščani. Konstrukcija mahfila (gledano sa donje strane) bila je sakrivena drvenim daskama, dekorisanim geometrijskim ukrasima sačinjenim od niza drvenih letvica. Rubne daske su bile oslikane biljnim ornamentom. Prema načinu iscrtavanja, kao i vrsti ornamenta, dekoracija može da se datira u vrijeme izgradnje džamije. Dio mahfila smješten uz sjeverni ugao džamije u nekom ranijem periodu je urađen od betona (stubovi, grede i ograda). Prostor mihraba ima širinu 2,00 m i visinu oko 3,20 metara. Izvučen je iz ravni zida za 15 cm. Profilisani okvir ima širinu od 56 cm, a sedmostrana mihrapska niša je široka 88 cm. Kameni minber ima dimenzije 2,90x0,77 m sa visinom od približno 4,50 m (mjereno do vrha krova). Sastavljen je od tri dijela: -

portala sa stepeništem i kamenom ogradom,

-

gornjeg dijela koji nose četiri stuba povezana vitičastim lukom i

-

bočnih trouglastih stranica.

Visina portala minbera iznosi 1,92 metra. Kamena ograda je profilisana, kao i dijelovi bočnih trouglastih ploha. Visina ograde iznosi 90 cm. U podnožju bočnih stranica se nalaze jedna veća i dvije manje niše završene plitkim vitičastim lukom. Veća niša, čija širina iznosi 50 cm, a visina 1,60 metara, predstavlja prolaz ispod minbera. Do 2004. godine ovaj prolaz je bio zatvoren drvenim mušepkom. Minber je bio bojen kao i ostali dijelovi džamije urađeni od kamena.

40

Ispod četvorovodnog krova džamije se nalazi potkonstrukcija u vidu osmougaone kupole. Osmougaona osnova formirana je pomoću dijagonalnih greda. Iz svakog ugla takve osmougaone osnove izlaze remenate, koje su na vrhu konstrukcije upete u tjemeni prsten. Na taj način je formirana kriškasta kupola koja je sa donje strane pokovana daskama. Prelaz iz ravne tavanice u kupolu je dodatno naglašen dekoracijom u vidu rešme (dekorisana čeona daska).

Prozorski otvori na džamiji su postavljeni u dva pojasa osim sa sjeverozapadne (ulazne) strane, gdje su gornji prozorski otvori pri nekoj od intervencija zazidani, ali su ostala vidljiva njihova mjesta. U prvom horizontalnom pojasu na svakoj od fasada džamije su postavljena po dva pravougaona prozorska otvora (dimenzija 90x146 cm/širina x visina). Prozori na jugoistočnom mihrapskom zidu su drugačiji od ostalih prozora, jer se na njima, iznad natprozornika, nalazi otvor svijetlih dimenzija 110x60 cm, iznad koga je izveden kameni prelomljeni luk. Tragovi tranzena nisu vidljivi. Kod ostalih prozorskih otvora do 2004. godine dio iznad prozora je bio zazidan i naglašen prelomljenim lukom izvedenim u malteru. U intervenciji koju su izvele džematlije po uzoru na prozorske otvore

41

mihrapskog zida dio iznad ostalih prozora je probijen i izveden je svojevrstan prelomljeni luk. Svijetle dimenzije ovog novog elementa iznose 112x62 cm.

Prozorski okviri u enterijeru džamije su izvedeni od pješčara sa bogatijim i složenijim profilacijama. Na njima su vidljiva mjesta za postavljanje demira. Iz ovoga može da se zaključi da su ovi elementi prilikom neke od intervencija prebačeni u enterijer objekta (možda u vrijeme njene prve obnove) ili potiču sa neke druge džamije. Prozorski otvori na sofama su bogatije dekorisani od ostalih prozorskih otvora. Debljina kamenog okvira iznosi od 20 do 22 cm. Sa spoljne strane prozora su postavljeni demiri od kovanog gvožđa, a sa unutrašnje su bili postavljeni drveni kapci. Prozori drugog horizontalnog pojasa imaju dimenzije 88x178 cm (visina do tjemena luka), postavljeni su u istim vertikalnim osovinama kao i prozori prvog. Prozori imaju završetak, takođe, naglašen prelomljenim lukom. Sa obje strane prelomljeni luk je uvučen prosječno 5 cm u odnosu na ravan zida.

42

Zidovi džamije su urađeni od krečnjaka sa krečnim malterom kao vezivnim sredstvom i njihova debljina iznosi u prosjeku 75 cm. Sa spoljne strane zidovi su danas omalterisani produžno - cementnim malterom. U enterijeru zidovi su, takođe, omalterisani i okrečeni. Džamija je pokrivena četvorovodnim krovom. Pokrov je od pocinčanog lima, a krovna konstrukcija ispod pokrivača drvena. Izvorno džamija je bila pokrivena olovnim limom. Visina kamene munare bez alema iznosi 30 metara (Mulić, str. 178). Munara je izvedena od kamena, a sastoji se od postolja, poligonalnog (dvanaestostraničnog) tijela munare, šerefe, kace i završne kupe sa metalnim alemom. Šerefa nije dekorisana. U unutrašnjosti munare je postavljeno kameno stepenište. Pojedini blokovi su urađeni od sedre. Ulaz u munaru se nalazi u zapadnom uglu džamije.

43

Harem

U haremu džamije Mujezinović je pronašao dvadesetak nišana. Među njima se nalaze i nišani nad navodnim mezarom Junuz-čauša, za koga se pretpostavlja da je osnivač konjičke džamije. Na nišanima nema nikakvog natpisa. Urađeni su od mermera. Uzglavni nišan sa turbanom na prevoj visok je 1,25 metara, ima osnovu dimenzija 18x18 cm. Nožni nišan je izrađen u obliku stele visine 1,18 metara sa osnovom čije su dimenzije 32x10 cm. Na ovom nišanu je uklesana rozeta. Ovaj spomenik je najstariji u haremu.

Natpise imaju sljedeći nišani:

išan Ferhat-bega: Na uzglavnom nišanu, koji ima formu ulemanskih nišana, uklesan je sljedeći natpis smješten sa dvije strane nišana. „1255 (1839/40). (Bože) koji praštaš grijehe i pokrivaš ljudske mane, oprosti mi grijehe i pokrij moje mane tvojom milošću. Umrli i upokojeni Ferhat-beg, sin Ahmed-bega. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu. Kada mu je stigao poziv 'Vrati se' odazvao se sudiji svih robova (ljudi). Predao je dušu…“ išan Derviš-paše (Dedage) Čengića32

Nad grobom Čengića je masivan i ukrašen kameni sarkofag na koji su postavljena dva nišana. Uzglavni nišan je završen plitkim fesom i kićankom, a nožni je ukrašen lozom sa grozdovima. I na vrhu nožnog spomenika se nalazi ukrašeno ispupčenje. Spomenik se nalazi u posebnoj gvozdenoj ogradi. Na uzglavnom nišanu na dvije strane je uklesan sljedeći hronogram u pjesmi na turskom jeziku sa talik-pismom:

32

Derviš-paša, zvani Dedaga Čengić, turski zborni zapovjednik, umro je u Konjicu na putu iz Gacka u Sarajevo 1272. hidžretske godine (1874). U borbama sa Crnogorcima teško je ranjen.

44

„On (Allah), Ugledna ličnost, ešraf I hanedan live Gacka, jegova ekselencija, junak, Čengić Dede Paša, Volio je potomstvo vjerovjesnika Mustafe (Muhameda) i pomagao vjeru. Ovaj borac za vjeru u Hercegovini, ajiskrenije se zalagao za unapređenje vjere. Da bi pomogao u borbi, odlučio se i krenuo Prema ikšiću gdje se razbolio. I ne izliječivši se predao je dušu, A na smrtnom času preporuči dvojici svojih sinova strpljivost Taj iskreni i junačni borac.

Drugu polovinu kronograma čitaj na drugoj strani:

On (Allah) Pogledaj moje stanje i iz njeg crpi pouku, Pa nemoj imati pouzdanja u ovaj svijet, Jer je on bez ikakve stalnosti i milosti, Zato neka te život ne zavede i iskoristi ga na putu istine, A na tom putu najbolje djelo je borba (na božjem putu). Borbu je preporučivao i Allahov vjerovjesnik, Djeco i prijatelji ne zanemarujte borbu, Jer je borba... akon ove preporuke izgovori Hu (Allah) i predade dušu vječnosti, .. Bože neka je Dedo-paši mjesto u dženetu Meva. Godina 1292.“ (1874) Ispod ovog natpisa je i sljedeći tekst u latinici:

„Derviš-paša Čengić Otomanski zborni zapovjednik Umro godine 1874.“ 45

Ostali datirani nišani u groblju uz Čaršijsku džamiju pokazuju da su u haremu sahranjeni:

-

Omer, sin Mula Mehmeda, umro 1252. hidžretske (1836/37) godine;

-

Abdulah, sin hadži Mustafe Prohe, 1278. hidžretske (1861/62) godine;

-

Almasa, kći hadži Jusuf-age, 1278.hidžretske (1861/62) godine;

-

Fatima, kći Avdage Prohe, supruga Kadića Nedžib-efendije, umrla 1285. hidžretske (1868/69) godine. Kao prateće objekte ove džamije Čelić i ostali autori navode medresu i mekteb.

Medresa je bila smještena južno od džamije, van ograde harema, na mjestu današnje zgrade Medžlisa. U haremu džamije uz istočni dvorišni zid džamije se nalazi nova česma izvedena od kamena. Sastoji se od korita i tijela završenog šatorastim krovom. Na zidu česme se nalazi ploča sa upisanom godinom njene izgradnje (1987).

Džamija je, prema Mulićevom mišljenju, obnavljana 1633. godine. Džamija je i poslije toga više puta obnavljana. U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) džamija je više puta pogođena artiljerijskim granatama. Tom prilikom su bili oštećeni krovna konstrukcija i zidovi objekta, a munara je pogođena više puta direktnim hicima. Kasnije su rekonstruisani gornji dio munare i šerefe, objekat je omalterisan i okrečen, te pokriven. Radove je finansirala IGASA – Svjetska islamska humanitarna organizacija iz Saudijske Arabije.

U periodu od 2004. do 2006. godine na objektu je izvršeno mnogo intervencija od kojih su neke narušile njegovu izvornost. U prvom redu to se odnosi na intervencije u enterijeru. Od posljednjeg obilaska lokacije i objekta (2004. godine) izvršeno je sljedeće: - demontiran mahfil i skinuti dekorisani elementi; mahfil je kasnije vraćen ali bez dekoracija; - u enterijeru je izbetonirana greda iznad samog ulaza u objekat koja podupire mahfil; - iz nepoznatih razloga dodata je betonska greda na donji kameni okvir prozora koji se nalazi uz ulaz na munaru (jugozapadni zid džamije); - sa svih kamenih elemenata mihraba je skinuta boja; mihrab je prekrečen; - sa svih kamenih elemenata minbera je skinuta boja; 46

- sa svih kamenih elemenata mahfila (horizontalne grede, stubovi, kapiteli, baze, ograda) je skinuta boja; - dio iznad natprozornika je probijen, izvedena konstrukcija luka sa drugaÄ?ijom geometrijom od geometrije luka iz 2004. godine; - sva stolarija, osim ulaznih spoljnih vrata, zamijenjena je; - dĹžamija je omalterisana u enterijeru i prekreÄ?ena.

47

48

TEKIJSKA (MEHMED ČAUŠEVA) DŽAMIJA Džamiju je sagradio Muhamed-Mehmed-čauš, sin hadži Abdijin, koji je porijeklom iz Konjica. Za ovu džamiju je napisana vakufnama 1622. godine (hidžretske godine 1031). Za podizanje ove zadužbine od svog imetka Mehmed-čauš je izdvojio 700 hiljada srebrnih akči. Pretpostavlja se da je od vakifa jedna polovina bila namijenjena za gradnju džamije, a druga za njeno izdržavanje (Mulić, 2003, str. 168). Džamija je dobila naziv Tekijska zato što je uz nju postojala tekija helvetijskog reda, što je navedeno u vakufnami Mehmed-bega: «U haremu Tekijske džamije će biti jedna kuhinja, drvarnica i tekija sa deset odjeljenja za siromahe i derviše. Tekija treba imati svoga starješinu (šejha).... » Prevod natpisa na ploči koja se nalazi na ulazu džamije ispisan je u stihovima na turskom jeziku koji glasi: Mehmed-beg tražeći Božije zadovoljstvo ije žalio truda ni imetka i podigao je ovo veliko djelo Zato za dobrotvora dom učiniše svi anđeli nebeski I rekoše džamiji kronogram: «eka je od Boga primljeno ovo dobro djelo». 1058/1648/1649/ (Mujezinović, 1998, str. 427-428)

Ne zna se tačna godina izgradnje Tekijske džamije u Konjicu, ali na osnovu podataka koji su pronađeni o tome postoje različita mišljenja pojedinih autora.

Neki od autora (Kreševljaković, Hasandedić, Mujezinović) tvrde da je prvu džamiju sagradio Hudoverdi33 čauš 1579. godine, a Mulić smatra da on nema veze sa Tekijskom džamijom.

33

Hudoverdi Bosna Muhamed-beg, sin Alijin, bio je carski sluga i unaprijeđen je u carskog čauša, ali on nema veze sa Tekijskom džamijom. Postoji njegova vakufnama iz 1579. godine koju je napisao za nepoznatu džamiju (Mulić, 2003, str. 170).

49

Tekijska džamija

Vakufnama Muhameda-čauša je napisana 1622. godine, a kao godina izgradnje džamije na natpisu koji se nalazi na njoj je 1648. Vremenska razlika između godine nastajanja

50

vakufname i godine navedene na natpisu iznosi 27 godina. O tome je Mujezinović napisao sljedeće: «S obzirom da je sačuvana vakufnama iz koje saznajemo da je Tekijska džamija podignuta 1579. godine, možemo tvrditi da se natpis na tarihu odnosi na njenu opravku koja je bila većih razmjera. Vjerovatno je prva džamija koju je sagradio carski čauš (Hudoverdi čauš) Mehmed, koji je po predanju bio iz Konjica, izgorjela ili na neki drugi način porušena, pa ju je ponovo sagradio Mehmed-beg 1648/1649. godine» (Mujezinović, 1998, str. 427-428). Prema Mulićevom mišljenju, džamija je najvjerovatnije sagrađena između 1622. i 1648/49. godine. Mulić pretpostavlja da su, nakon dužeg niza godina od izgradnje džamije, vjernici odlučili da u znak zahvalnosti podignu pomen-ploču Mehmedu-čaušu i na ploči naveli godinu kada su ploču postavili. Godine 1848. Ali-paša Rizvanbegović je obnovio Tekijsku džamiju. Godine 1917. austrougarske vlasti su skinule olovni pokrov sa džamijske kupole, a 1922. godine džamija je ponovo obnovljena (Bajić, 1999, str. 23). Usljed bombardovanja 1944. godine, džamija je bila oštećena (Bajić, 1999, str. 23). U toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine objekat je pretrpio dvadesetak direktnih pogodaka, i to u munaru, kupolu i bočne zidove (podatak dobiven od predstavnika IVZ Konjic).

51

Opis

Tekijska (Muhamed-čauševa) džamija je jedina potkupolna džamija u Konjicu. Tekijska džamija pripada tipološkoj grupi jednoprostornih potkupolnih džamija. Džamija ima centralni molitveni prostor koji je natkriven kupolom, natkrivene spoljne sofe i vitku kamenu munaru. U džamiju se ulazi preko poluotvorenih kamenih sofa koje imaju drveni pod. Dimenzije sofa su 13,35 X 4,20 m. Sofe su natkrivene kosim trostrešnim krovom čiji je pokrov bakreni lim. Izvorno, i kupola i sofe su bile pokrivene olovnim limom. Krov trijema se oslanja na dvanaest drvenih stubova. Stubovi imaju dimenzije oko 18 X 18 cm i oslanjaju se direktno na kamen sofa, čija je visina otprilike 60 cm.

Tekijska džamija s naseljem Orašje

Spoljni gabariti džamije su oko 10,0 m X 10,0 m bez sofa. Unutrašnji centralni prostor džamije ima približno kvadratnu osnovu dimenzija oko 8,20 X 8,20 m. Zidovi su kameni, debljine otprilike 80 cm, malterisani iznutra i izvana. Svi volumeni spoljnog oblika džamije završeni su profilisanim kamenim vijencima koji se javljaju na mjestima na kojim je pokrov prepušten preko vertikalne ravni zida. Sve

52

kupole, kosi krovovi, opšavi, kao i krov munare na ovoj džamiji su prekriveni bakrenim limom. Kupola leži na osmougaonom tamburu. Prelaz iz kvadratne osnove u tambur ostvaren je preko četiri trompe. Svaka trompa se sastoji od tri kriške koje su na vrhu naglašene lukom. Ovi lukovi zajedno sa četiri slijepa luka čine friz lukova i nalaze se u zoni ispod tambura. U svakom slijepom luku nalazi se po jedan okulus. Sa unutrašnje strane tambur ima ovalni oblik, a njegova spoljna strana ima osmougaonu formu. U svakom polju tambura nalazi se po jedan prozor, ukupno osam prozora. Zidovi osmougaonog tambura na uglovima, sa spoljne strane, ojačani su pilastrima. Sve unutrašnje zidne površine džamije su malterisane i bojene, i to žutom, svijetložutom, bijelom, zelenom i svijetlozelenom bojom, a kupola plavom bojom34.

Izvorno, pod u džamiji je bio izrađen od kamenih ploča, a 1922. godine je zamijenjen drvenim. Današnji pod je daščani i skoro postavljen (podatak dobiven od predstavnika IVZ Konjic).

34

Od predstavnika IVZ Konjic dobili smo informaciju da su fasada i unutrašnjost objekta bojeni u periodu od 1999. do 2004. godine i da je tom prilikom zadržana izvorna dekoracija.

53

Mihrab Tekijske džamije se nalazi na jugoistočnom zidu džamije okrenut prema kibli. Širina mihraba je otprilike 2,10 m, sastoji se od polukružne mihrapske niše čiji prečnik iznosi 50 cm, a njegova visina (od poda džamije do vrha mihrapske krune) iznosi oko 3,20 m. Otvor niše se stepenasto završava stalaktitnim ukrasima poredanim u pet pojaseva. Stalaktitni ukrasi se postepeno sužavaju, tako da zatvaraju udubljenje niše i završavaju se mihrapskom krunom na vrhu. Mihrapska niša je sa tri strane uokvirena kamenim ramom koji je, u odnosu na ravan džamijskog zida, izvučen za otprilike 20 cm. Njegova širina iznosi oko 30 cm, a visina oko 3,85 m. Ram i donji dio mihrapske niše su bojeni tamnozelenom bojom. Između kamenog rama i mihrapske niše je polje bojeno svijetlozelenom bojom bez dekoracije. Ovaj dio je odvojen od prostora niše profilisanim kamenim vijencem, širine 25 cm, bojenim tamnozelenom bojom.

Minber se nalazi na jugoistočnom zidu džamije, i to desno od mihraba. Od mihraba je udaljen 1,25 m, a od jugozapadnog zida 0,95 m. Dimenzije minbera su: dužina oko 2,90 m, širina oko 0,75 m, a visina sa alemom na vrhu iznosi otprilike 6,15 m. Minber je izrađen od kamena i sastoji se od ulaznog dijela koji čine masivni ram, kameno stepenište i baldahin sa piramidalnim krovom. Krov minbera nosi osmougaoni tambur koji se oslanja na četiri drvena stubića koji su povezani prelomljenim lukovima. Stepenište se sastoji od 10 -12 stepenika sa podestom ili pijedestalom na vrhu. Sa obje strane minberskog stepeništa nalazi se visoka kamena ograda koja ima dekoraciju - geometrijske otvore sa strane i masivni rukohvat. Sa bočnih strana stepenište je zatvoreno, a ispod ćursa je otvor za prolaz. Minber je bojen naizmjenično bijelom i svijetlozelenom bojom.

Mahfil Tekijske džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih vrata. Njegova konstrukcija je drvena i oslonjena je na dva pravougaona drvena stuba, čije dimenzije iznose otprilike 15x13 cm. Dimenzije mahfila su: dužina oko 8,20 m, a širina oko 2,60 m. Pod mahfila je daščani. Ograda mahfila je drvena i njena visina iznosi otprilike 80 cm. Na mahfil se ulazi preko uskih zavojitih stepenika munare.

Na džamiji se nalazi ukupno 26 prozora, raspoređenih na sve četiri fasade objekta, koji su postavljeni u četiri nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se 8 dvokrilnih prozora raspoređenih tako da se na svakoj fasadi nalaze po dva prozora. Prozori su pravougaoni, drveni, novije izrade, napravljeni od drveta munike i bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Dimenzije ovih prozora iznose oko 90 h 145 cm. Ovi prozori imaju kameni ram debljine 54

oko 23 cm i prelomljeni luk u gornjem dijelu. Na prozorima donjeg nivoa, osim prozora koji se nalaze na jugoistočnoj (mihrapskoj) strani, sačuvani su stari drveni kapci koji se nalaze na unutrašnjoj strani. Kapci su izrađeni od punog orahovog drveta u tri polja a u prostoru između polja se nalaze gvozdeni ukrasi u obliku toka. Svi prozori donjeg nivoa imaju demire sa čvorovima izrađene od kovanog gvožđa.

U drugom nivou nalazi se 6 jednokrilnih prozora koji su postavljeni u istoj osovini kao i prozori donjeg nivoa. Raspoređeni su tako da se na svakoj fasadi, osim sjeverozapadnoj, nalaze po dva prozora. Gornji dio prozora ima oblik svoda. Izrađeni su od drveta munike, novije su izrade, bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Ispod lučnog dijela u prozorskoj niši nalaze se ukrutne grede. Ovi prozori su manjih dimenzija nego prozori donjeg nivoa, ali su gotovo istih dimenzija i oblika kao i prozori koji se nalaze na tamburu. Iznad ovih prozora drugog nivoa smješteni su okrugli prozori, okulusi. Njih ima ukupno četiri, i to na svakoj fasadi po jedan okulus. Na tamburu se nalazi osam prozora koji završavaju lučno. Ovi prozori imaju ukrutnu gredu ispod prelomljenog luka.

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 40 cm. Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravougaonog oblika. Vrata su uokvirena lučnim kamenim ramom debljine oko 28 cm. Njihova širina iznosi otprilike 2,25 m, a visina 2,20 m. Iznad vrata se nalazi kamena tabla veličine 72 h 45 cm sa natpisom.

55

Visoka vitka dvanaestostrana kamena munara prigrađena je desno od ulaza u džamiju, uz njen jugozapadni zid. Munara je visoka oko 36 m. Građena je od kamena sedre, malterisana i bojena bijelom bojom. U munaru se ulazi iz molitvenog dijela prostora džamije, i to na dijelu ispod mahfila, na jugozapadnom zidu. Baza munare je poligonalne osnove. Prelaz sa baze na tijelo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme sa plitkim profilisanim kamenim vijencem i romboidnim ukrasima koji su bojeni zelenom bojom. Munara ima šerefe čija je ograda kamena. Krov munare je u obliku kupe i prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od bakra.

56

Sjeveroistočno od džamijskog objekta nalazi se manji noviji objekat abdesthane. To je prizemni objekat dimenzija oko 2,50 h 7,00 m koji je sagrađen 2003. godine.

Dvorište džamije je ograđeno kamenim zidom prosječne visine oko 2,0 m, i to sa dvije strane. Duža strana graniči sa Ulicom dr Safeta Mulića, a na kraćoj sjeveroistočnoj strani nalazi se kapija kroz koju se ulazi u džamijski prostor.

Harem uz Tekijsku džamiju

Harem uz Tekijsku džamiju se nalazi jugozapadno od objekta džamije. Prema Mujezinovićevom mišljenju, u groblju pored Tekijske džamije nalazilo se pedesetak nišana manjih dimenzija dosta jednostavne obrade, bez oznaka, a većina ih je bila i bez natpisa. Nišani sa epitafima, jednostavnim kratkim tekstovima, pokazuju da su tu sahranjeni: - Ismail, sin Alije, umro 1237. (1821/22) - Mula Mehmed, sin Osmana Alagića, 1264. (1847/48) - Ago Alagić, sin Džafera, 1271. (1854/55) - Dževahira, kći Mula Saliha, 1293. (1876) - Hadži Muhamed Alagić, 1318. (1900) (Mujezinović, 1998, str. 428). Danas u haremu Tekijske džamije ima oko dvadeset nišana manjih dimenzija jednostavne izrade bez natpisa. Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine Tekijska džamija u Konjicu je evidentirana kao spomenik III kategorije.

57

58

Konzervatorsko-restauratorski radovi

Na Tekijskoj džamiji su vršene intervencije u nekoliko navrata: 

Godine 1848. Ali-paša Rizvanbegović je obnovio Tekijsku džamiju;



Godine 1917. austrougarske vlasti su skinule olovni pokrov sa džamijske kupole;



Godine 1922. džamija je obnovljena a kameni pod zamijenjen drvenim. Tada je i

kupola prekrivena limom; 

Godine 1934. nabujala rijeka Neretva je odnijela donji haremski zid i oštetila džamijski

zid; 

Godine 1944. džamija je bila oštećena usljed bombardovanja;



Godine 1965. Zavod za zaštitu spomenika Mostar izvršio je restauraciju ulaznog

trijema (prostor sofa) i popravio dvorišni zid. U toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine objekat je pretrpio dvadesetak direktnih pogodaka, i to u munaru, kupolu i bočne zidove. Od 1999. do 2004. godine vršene su veće popravke na džamiji, a sanirana su oštećenja koja su nastala usljed njenog granatiranja: 

zamijenjen je postojeći olovni lim bakrenim na kupoli, trostrešnom trijemu, munari, kao i na svim opšavima na objektu,



obnovljena je fasada i obojen enterijer,



postavljen je novi daščani pod u džamiji,



zamijenjena je postojeća borova stolarija novom od munikova drveta,



postavljena su dvokrilna vrata od bijelog bora na ulazu u džamiju,



postavljena su nova dvokrilna hrastova vrata u trijemu džamije,



ustakljen je trijem (prostor sofa),



izgrađen je prizemni objekat abdesthane sa toaletom u dvorištu džamije.

Evidentni su negativni spoljni uticaji za vrijeme kišnog perioda koji mogu da ugroze spomenik. Tada se poveća nivo rijeke Neretve, koja poplavi harem i time ugrožava objekat džamije.

59

*** Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika

svojim odlukama

Repovačku,

Čaršijsku i Tekijsku džamiju proglasila je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene shodno Aneksu 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/02, 27/02 i 6/04).

60

PRKANJSKA /SULEJMANBEGOVA/ DŽAMIJA Džamija u Prkanju, danas je poznata kao Prkanjska džamija,

u nekim spisima

nalazimo da ju je podigao izvjesni Hadži – Zulfikar, ali, Dr. Jusuf Mulić pak tvrdi u svojoj knjizi „Konjic i njegova okolina u vrijeme osmanske vladavine“ da je ovu džamiju sagradio Sulejmanbeg, pa je po njemu naziva Sulejmanbegova džamija. Prkanjska džamija je prvotno bila pokrivena pločom da bi nakon ponovnog vraćanja islamskoj zajednici krov radi trošnosti bio izmjenjen i umjesto ploča pokriven ciglom. I ova džamija je kao i mnoge u gradu Konjicu, oštećena u agresiji, a oštećenja su otklonjena po završetku agresije. Potrebno je napomenuti da je ova džamija gotovo dvadeset i pet godina nakon rata bila zatvorena i služila kao magacin. Uz džamiju je 1998. godine urađena i mala abdesthana.

61

62

VARDAČKA HUSEIN-BEGOVA DŽAMIJA Ova džamija je svakako bila jedna od osam molitvenih mjetsa koje je spomenuo Evlija Čelebija u svom “Putopisu”. Prema Evliji Čelebiji ova džamija je već postojala 1664.godine, ali se tačna godina izgradnje ove džamije nigdje ne spominje.

Vardacka dzamija

Dr. Jusuf Mulić u knjizi "Konjic i njegova okolina za vrijeme osmanske vladavine" navodi da je ovu džamiju sagradio Husein-beg buljugbaša, sin Mehmed-bega /Navedeno djelo str 156/ I Vardačka, kao Tekijska, Prkanjska i Čaršijska džamija locirana je na lijevoj obali Neretve, s tim što se ona nalazi uzvodno od novog a ne starog Konjičkog mosta koji je izgrađen 1946.godine. Kao i većina

Konjičkih džamija i

Vardačka džamija je priličito oštećena u agresiji na Konjic, Odnosno

čitavu

Bosnu

i

Hercegovinu.

Eksplozivnim

63

sredstvima je uništen dio munare od šerefeta (mjesta na kom mujezin stoji dok uči ezan, poziv na molitvu) pa naviše. Prilikom obnavljanja vođeni idejom da munara ove džamije bude znak spomena na vakat koji nam se desio predstavnici Islamske zajednice su odlučili da restaurirajući ovu džamiju i munaru ne obnavljaju dio koji je porušen tako da je ovo danas jedna od rijetkih džamija u Bosni i Hercegovini koja nema vrh munare. Nedavno je urađeno nekoliko radova na ovoj džamiji. Angažovanjem imama ove džamije Ahmed ef. Zatege i džematlija džamija je proširena, promjenjen je krov i urađena lijepa i prostrana abdesthana. Pored toga urađen je i novi veoma lijep mihrab. Ova džamija je sve do 1971 godine a od kraja rata bila pretvorena u magacin od strane onih vlasti. Od 1971 do 1975 se renovirala a od tada se u njoj klanja svih pet vakata namaza.

Mihrab i mimber Vardačke džamije

64

65

66

TEKIJE U KONJICU Uloga tekije u širenju islamske kulture i uopće u islamizaciji naših krajeva već je prilično osvjetljena.Većina putopisaca je pisala o ulozi i značaju tekija, i došli su do zaključka da su se tekije ili zavije prvenstveno starale o sigurnosti putnika, prestavljale su konačišta i musafirhane.35 Evlija Čelebija bilježi da u Konjicu postoje dvije tekije ne navodeći precizno kojim redovima pripadaju.Za jednu od te dvije tekije nije sporno ni ko ju je, ni kada osnovao, gdje se nalazila i kome je redu pripadala, dok za drugu jeste.To je halvetijska36 tekija sagrađna uz Tekijsku džamiju, vjerovatno iste godine kad i sama džamija. Osnivač ove tekije kao i cijele zadužbine koja je obuhvatala samu tekiju, banju, mekteb i džamiju u Konjicu, kameni most na rijeci Bijeloj i han u Glasincu, je Mehmed – Čauš, sin Hadži – Alije37 iz Konjica. Kako je tekija, pored toga što je bila bogopoštovana ustanova, služila i kao obrazovna , pa i socijalna ustanova, ova Mehmed- Čauševa tekija, koja se nalazila u haremu, spomenute Tekijske džamije, imala je deset soba namjenjenih za siromahe i derviše. Sve osoblje tekije, bilo namještenici ili gosti imali su besplatnu hranu o čemu se brinuo kuhar ove zadužbine. Višak hrane dijelio se sirotinji Konjica. Najraniji podatak o šejhovima ove tekije datira tek iz XVII vijeka. Sredinom tog vijeka pročelnik ove tekije bio je Šejh Muhammed Džumhur (umro 1679.god.) koji je bio učenik i sljedbenik poznatog Šejha Hasana iz Užica. Jedini pouzdan podatak o šejhovima ove tekije je ferman sultana Mustafe iz 1767. god. kojim se potvrđuje dato mjesto Šejhu Mustafi, koji je istovremeno bio propovjednik u Mehmed –Čauševoj džamiji i profesor u medresi u Konjicu.Nakon njega, spominje se također Šejh Alija Džumhur (umro 1818/19) i Arif ef. Buturović (umro 1941) za kog se također kaže da je vodio zikr. Na osnovu ovih podataka rahmetli Džemal Ćehajić38 pokušao je da rekonstruira genealogiju ; Šejh Muhamed (umro 1679.), Abdulkerim (1722) , Muhamed (1784), Šejh Ali (1818/19), Salih (1832/33), Abdulah (1880/81), i Arif (1941.). Sa smrću posljednjeg od ovih pročelnika nestalo je i zikra. Postoji više indicija da je druga tekija u Konjicu, koju spominje Evlija Čelebija, bila mevlevijskog reda. S obzirom da je Konjic imao takvu strukturu obrazovanih (osam imama, osam hatiba,a povremeno i

35

Musafirhana- vakufska zadužbina za musafire (putnike); Halvetije - derviški red osnovan u XIV vijeku, odigrali su vidnu ulogu u kulturi naših krajeva (poznati šejhovi, profesori, pjesnici itd.) 57

37 38

U nekim izvorima sin Abdije Džemal ]ehajić; “Derviški redoviu jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1986, str 99

67

dvojicu kadija, itd) ne iznenađuje postojanje mevlevijske tekije, koja je okupljala obrazovani svijet. Za sada se ne zna ni ko ju je osnovao, gdje je bila sagrađena, ko su joj bili šejhovi, kada je prestala sa radom , ali samo njeno postojanje upotpunjuje sliku o kulturnoj prošlosti Konjica.

68

MEDRESA U KONJICU

Kao što smo već naveli u Putopisu Evlije Čelebije se navodi da je Konjic u vrijeme dok je on prolazio njime (Juni 1665) imao pored džamija, tekije i drugog i dvije medrese. Kao i u mnogim bosanskohercegovačkim kasabama i u Konjicu su izgrađene prve medrese krajem XVI i početkom XVII stoljeća kada su ove kasabe doživjele i svoj najveći razvoj u osmanskom periodu. Jedna od prvih medresa bila je medresa

konjičkog dobrotvora

Ibrahim – age za kojeg Dr Ismet Kasumović u svom djelu:”Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave” tvrdi da je identičan Junuz Čaušu. Ukoliko je ovo tačno onda su i današnja Čaršijska džamija i medresa pored nje sagrađene 1623. godine, a ako nije onda ostaju dvije mogućnosti. Prva da je Junuz Čauš napravio džamiju i medresu ranije a Ibrahim-aga oboje obnovio ili da je, možda džamiju obnovio a medresu napravio nanovo39. Na osnovu teksta Refika Hadžimehanovića u Glasniku VIS-a iz 1976 godine br. 5 str 484-487 nalazimo slijedeće podatke o ovim medresama, onako kako ih je iznio gore spomenuti autor:”Jedna medresa je bila pokraj Mehmed-čauš džamije 39

Vidjeti navedeno djelo Dr Kasumovića u bibliografiji str.225

69

u Gornjoj mahali uz koju je bila i derviška tekija. 1881. godine ukinuta je medresa kod Tekijske džamije40. Druga medresa se nalazila u blizini Junuz-čauš džamije u Čaršiji, a ispod same Glavice i ona (njena zgrada) i danas postoji. Ovo je uglavnom i bila glavna medresa u Konjicu, koju su pohađali mahom mještani, iz grada i okoline, a kasnije i iz drugih mjesta hercegovine. Ova medresa je pred drugi svjetski rat bila i jedina medresa u cijeloj hercegovini.

Svakako da je zgrada bila dotrajala, pa Mujaga Proho, da bi učinio neki hajrat, obnovi ovu medresu 1860.godine koja se prozva po njegovom ocu Junuzagi: MEDRESA Junuzage Prohe. Ova medresa je je ponovo doživjela temeljitu adaptaciju 1935. godine. Ovdje ćemo ukratko navesti kako je ona izgledala prije te adaptacije. Bila je kvadratnog oblika, zidana od kamena u krečnom malteru s tim što se u sredini nalazio slobodan ne natkriven prostor (popločana avlija). Krov je na sve četiri strane bio na dvije vode i pokriven pločom. Prozori su bili dosta mali. Bilo je nekoliko soba među kojima jedna poveća koja je služila kao učionica i jedna nešto manja koja je služila kao dershana (predavaonica). Nastava se odvijala od kasne jeseni do ranog proljeća. U medresi se učio ahlak, akaid, učenje Kur’ana, tedžvid, tefsir, arapski i turski jezik.

40

Bosna ve hersek vilayeti Salnamesi, Def’ a I, sene 1300 (1882)

70

Veličina zgrade je bila po svemu sudeći 14 X 11 metara, a visina oko tri metra. Umjesto stropa bilo je šiše, a u sobama zemljane peći, ili kahve pdžaci u koje se ložilo preko zime. Kao što već rekoh, poslije 1935 godine medresa je temeljito adaptirana i prostorije prilagođene savremenom izgledu, pa je tako izmjenjen i krov i stavljen crijep. Ugrađeni su novi i veći prozorui s krilima, izmjenjena sva vrata, podovi, a umjesto šišeta postavljen plafon. Medresa je tada reorganizovana i uvedeni su svjetovni predmeti, zemljopis, povijest, srpsko-hrvatski jezik, matematika, higijena i još neki drugi. Svake sedmice su dolazili profesori iz Sarajeva rahmetli hazim Tulić i Salim Ćatić i predavali honorarno, pored muderrisa i redovnih nastavnika. Među Konjičkim muderrisima bili su: Omer ef. Humo, Ali ef. Borić, Salih ef. Gačo, Agan ef. Kojić, Mustafa ef. Salihbegović, Hasan ef. Smajlović, Rustem ef. Rustempašić, Nezir ef. Hadžiomerović , hafiz Džemal ef. Kršlaković. Poslije smrti Hadžiomerovića, nekako 1940. godine medresa je ostala bez muderrisa i učenici se počeli rasipati. Koncem 1941. godine došao je za muderrisa hafiz Džemal Kršlaković, ali uslijed ratnog stanja medresa nije radila. On je bio samo imam u Junuzčauševoj džamijii matičar. Za vrijeme rata u zgradu medrese se uselila milicija talijanske vijske koja se 1942 godine pod naletom partizana raspršila a u zgradu se uselili muhadžiri. U tom periodu je zgrada veoma oštećena. Nakon 1945 zgrada je nabrzinu adaptirana i pretvorena u poslovnu, a kasnije u stambenu zgradu.

Prema godišnjaku “Mektebi Salnami” iz 1908/9 godine u medresu Prohe Junuzage u Konjicu bilo je 96 softi, a 1935/36. godine 53 softe.

1958. godine država je nacionalizovala (oduzela) zgradu medrese od IZ-e i time onemogućila Iz-u da medresu koristi za svoje potrebe.

Od 1960 –1970. godine Islamska zajednica obraćala se u pet navrata općinskim organima za vraćanje medrese u vlasništvo IZ-i čemu isti organi nisu udovoljili . Za to vrijeme zgrada medrese je uslijed neodržavanja propadala.

Jula mjeseca 1975, godine Odbor IZ-e ponovo se obrati SO sa zahtjevom za povrat zgrade medrese u njeno vlasništvo no i na ovaj zahtjev nije bilo pozitivnog odgovora tako 71

da je IZ-a u maju 1976. godine ponovo ponovila svoj zahtjev nakon kojeg je došlo do nekoliko sastanaka organa IZ-e i SO koji su urodili plodom i u oktobru 1976.g. dobijeno je riješenje o vraćanju zgrade medrese u vlasništvo Islamskoj zajednici. Ovo je kod vjernika na našem području izazvalo veliko oduševljenje koje su potvrdili u kasnijoj opravci i nadogradnji samog objekta.

Nakon povrata zgrade odmah se moralo prići rekonstrukciji iste zbog lošeg stanja u kojem se nalazila.

Tako su 1882.g. predvođeni svojim imamima dobrovoljnim akcijama i prilozima muslimani Konjica izgradili ovaj objekat koji je u to vrijeme, a dobrim djelom je i danas jedan od najuređenijih objekata IZ-e u BiH.

72

NOVA GRADSKA DŽAMIJA U KONJICU Gradnja nove gradske džamije u Konjicu na lokalitetu pored Trga državnosti Alija Izetbegović (Ispod robne kuće) počela je 2009.godine. s tim da je kamen temeljac postavljen 2008.godine. Planirano trjaanje gradnje je četiri godine. U trenutku pisanja ove knjige završeni su radovi na vanjskim zidovima i munari a u toku su radovi na izgradnji kupole.

Na slijedećim slikama možete vidjeti budući izgled ove džamije. Slike su izrađene na osnovu idejno-projektne dokumentacije za izgradnju ove džamije.

73

74

75

76

DŽAMIJE I VJERSKI OBJEKTI U OKOLII KOJICA

77

78

JASEIK

Jasenik se nalazi na krajnjoj sjevernoj periferiji konjičke opštine u podnožju Zec planine. Ovo je mjesto staro i u njemu odavno žive muslimani. Najstariji su Kozići koja je porodica dala nekoliko junaka i učenih ljudi kroz historiju.Ovdje je u prvoj polovini 18 st. živio Omer ef. Kozić koji je naukovao u Istanbulu. Poginuo je u Rusiji pod Ozijom (Odžakov) i tamo sahranjen. U Jaseniku, na sredini sela, postojala je mala džamija s drvenom munarom koja je bila okovana pocinčanim limom. Iznad njenih ulaznih vrata bio je natpis :”El mu minu fil mesdžidi kessemeki fil mai, sene 1190”. Što znači: Pravi vjernik se osjeća u džamiji kao riba u vodi, godine 1190 (1776). Na temelju ovog natpisa može se utvrditi da je džamija sagrađena 1776.godine i da su je podigle džematlije. Da je zadužbina kakva vakifa njegovo ime bi sigurno bilo spomenuto u tarihu.

stara džamija u Jaseniku

Nova džamija u Jaseniku

79

80

Na mjestu stare džamije džematlije su 1987. godine podigli novu, veću džamiju sa lijepom betonskom munarom. Ova džamija je svečano otvorena tek 17.7.2010.g.

I mamsku dužnost u ovom mjestu vršio je 1817. godine neki Ahmed hodža. Hasan hodža Rustić iz Bara vršio je također niz godina imasku službu u ovom mjestu. Za nj se pričalo da je bio učen čovjek i da je imao više djela i rukopisa na orijentalnim jezicima. Poslije njega dugo vremena ovu dužnost pretežno vrše članovi porodice Ćosić: Mustafa ef. Ćosić, Ahmed ef. Ćosić, Nijazi ef. Veliju porijeklom iz Makedonije, Ferid ef. Perva (bez postavljenja), Muhjidin ef. Bećoja, Senahid ef. Zukan. A iz ovog mjesta potiče i veliki broj imama koji imamske i druge psolove obavljaju širom Bosne i Hercegovine: Bajro ef. Perva, Omer ef. Kozić, Numan ef. Ćosić i dr.

U neposrednoj blizini Jasenika, u podnožju Zec planine, nalazi se Crni vrh. Ovdje na lokalitetu “kod džamije” postojala je džamija za koju se na zna ko ju je i kada sagradio. Mujaga Omerović (Habibija) iz Kruščice pričao je Hifziji Hasandediću 1938. godine da je u Crnom Vrhu bila džamija u koju je petkom i bajramima dolazilo po 70 sedlanika to jest ljudi na osedlanim konjima. Ova i ona u Goranima bile su najstarije džamije u dolini Neretvice. U predjelu Zagra|e na lokalitetu “ tursko groblje”, preko kojeg danas vodi put, postoji s obje strane groblje u površini od oko dva dunuma u kome još ima nišana bez natpisa.

Na lokalitetu Bilići nalazila se Eminagića kula od tri sprata pokrivena kupolastim krovom koja je imala velike prozore i više puškarnica. Za Eminagiće se priča da su bili bezi i da su ovdje doselili iz Travnika. Pričase da su pored njih živili i bezi Bešići, Dugalići i Pašići koje je kuga pomorila.

81

Unutrašnjost džamije u Jaseniku

82

KRUŠČICA

Kruščica se nalazi na sjevernoj periferiji konjičke opštine oko sahat hoda južno romantičnih sjenikosa Blazina. Priča kaže da je ovo mjesto veoma staro i da je prvi ovdje naselio Habib Erđugli, starenik porodice Habibija. Kada je sultan Mehmed drugi Fatih 1463. godine zauzeo Bosnu s njim je tada iz Anadolije došlo više paša, vezira i drugih visokih dostojastvenika. S ovima je došao i jedan paša iz Erđuglije, imenom Habib Erđugli, kome sultan podjeli visoke posjede u Kruščici i okolini i dade mu berat na njih ( U turskoj enciklopediji Kamusul-alam od Šemsudin Samije ovo nije spomenuto te se ne može tvrditi puna istinitost ove priče). Kaže se dalje da je Habib sa sobom poveo i svog ličnog terziju koji se također ovdje naselio i čiji su potomci prozvani Terzići.

U Kruščici se od islamskih spomenika danas nalaze dvije džamije i mekteb. Habibijina džamija je situirana u naselju Habibije a sagrađena je kako vidimo iz natpisa na njoj godine 1888 (1306). Po sjećanju starijih ljudi postojala je do 1888 oko dvadesetak metara sjeverozapadno od ove, jedna starija džamija koja je bila zadužbina Habibija ali niko ne zna kada je sagrađena. Dijelom je kako sjećanje kaže bila sagrađena od kamena donešenog od srušene džamije u Crnom Vrhu. Pošto je bila dotrajala srušio ju je Salih 83

Habibija i od njenog materijala sagradio uz pomoć mještana niže nje novu džamiju s drvenom munarom. Džematlije ove džamije su 1987.godine, sagradile umjesto drvene novu kamenu munaru.

Džamija u zaseoku Habibije

Godine 1965. Sagrađena je u Kruščici u naselju Mustafići, još jedna džamija uz koju je 1968 podignuta drvena munara okovana pocinčanim limom. 2006. godine džematlije su ovu munaru zamjenuli betonskom munarom i izvršili kompletnu rekonstrukciju unutrasnjosti džamije.

84

85

Sadašnji izgled džamije u Mustafićima

Unutrašnji izgled džamije u Mustafićima

86

Uz ove podatke bilo bi interesantno napomenuti i još neke zanimljivosti koje nisu vezane za naslov naše teme ali će čitaocima biti svakako interesantne. Naime, za turske uprave i sve do prolaska željeznice dolinom Neretve 1891.godine, kroz Kruščicu je prolazio put (džada) koji je išao od Sarajeva preko Ivan planine, Repovaca , Seonice i Solakove Kule u Prozor i dalje. Ovdje je za turske uprave postojala Habibijina kula u kojoj su nekada stanovali stražari koji su čuvali spomenutu džaduŠ1Ć Između Kruščice i Solakove Kule nalazio se za vrijeme turske uprave han, na mjestu Hanovi, koji je bio vlasniđštvo livanjskih begova Atlagića. Kada je Mijat harambaša (Mihovil Tomić) polovinom 17 stoljeća sa svojom družinom ovuda hajdukovao, zapalio je ovaj han koji se tada nalazio u posjedu Habibija. Priča se da je kuća Abdullaha Habibije sagrađena od materijala koji je donešen do porušenog hana. U njoj je uzidana ploča na kojoj piše da je sagrađena 1781/2 (1196). Za Mijata harambašu se kaže da je logorovao na Blazinama više Kruščice. Kada su stanovnicima dojadila Mijatova nasilja potuže se ono paši u Travniku. Paša se tada spremi i pođe s vojskom put Blazina. Prešavši Zec planinu i popevši se na gorje nedaleko od kojeg izvire Vrbas, zastao je s vojskom i tu se sa njom posavjetovao (divan učinio). Zato je ovo gorje koje je duko nekoliko kilometara prozvano Divanom. Paša je od Divana pošao prema Blazinama na koje je pred mrak srigao, kod vrela čadore razapeo i tu s vojskom prenoćio. Zato je ovo vrelo prozvano Pašino vrelo ili Pašine vode, Pašinac. Rano ujutro pošao je paša prema Mijatovoj Glavi na kojoj ga je čekala utaborena harambašina vojska. Mijatovom glavom zove se jedan brežuljak koji je od Pašina vrela udaljen jedno kilometar. Spram Mijatove glave nalazi se Balina kosa koja je ovaj naziv dobila po tome što je Mijat harambaša za vrijeme borbe vikao pašinoj vojsci koja je s Baline kose napadala : Udri balija ne šali se! Između Mijatove glave i Baline kose nalazi se mjesto Popala dobilo naziv po tome što su se tu vojske sudarile i izginule (popadale). Mijatova glava najverovatnije dobila je ime na osnovu toga što mu je tu i ostala. Imamsku dužnost u ovoj džamiji vršili su: Habib hodža oko 1817. godine, Šejh Sulejman Mustafić u drugoj polovini prošlog stoljeća, Ibrahim ef. Terzić, Sulejman ef. Mustafić, Mehmed ef. Kozić, Vehbi ef. Radmanić, Mustafa ef. Zlomušica, Mesud ef. Ćosić, Agan ef. Memić, Azem ef. Čomor.

87

SOLAKOVA KULA Solakova kula nalazi se jedan kilometar južno od Kruščice. Prošlost ovog naselja vezana je za ličnost nekog Solaka (leksičko značenje riječi solak je “ljevak”. U prošla vremena se pod ovim imenom podrazumjevao izvježban strijelac koji je bio vješt rukovati lukom i strijelom s obje ruke. Spahija Solak Skender i sin mu Hasan posjedovali si 1574.godine, čifluk (posjed) u Goranima a u to doba su stanovali na Selu,oko pet kilometara sjeverno od Gorana, gdje je neki njihov pred polovinom 18 stoljeća sagradio kulu od pet spratova, pa ovo mjesto od tada umjesto Selo nosi naziv Solakova Kula. Prema narodnom predanju kula je podignuta oko 1578.godine, a Solak koji ju je gradio imao je u ovom kraju velike posjede i neograničenu vlast.

Priča se da su padine ispod njegove kule pa sve do Neretvice nekada bile zasađene vinovom lozom. Ne zna se tačno kako je završio svoj život Solak graditelj kule ali se pretpostavlja da nije umro u ovim krajevima jer bi se spomen na njega vjerovatno očuvao. Predaja kaže da iza sebe nije ostavio muških potomaka pa su njegov ogromni imetak naslijedile njegove kćeri. Veliki dio njegove imovine danas se nalazi u posjedu Dura pa se može zaključiti ili, da su bili rod , ili da se neko od Dura oženio Solakovom kćerima.Kula je bila građena od tesanog i lomljenog kamena i za bazu je imala pravougaonik sa stranicama 5,5 x 5 metara.U prizemlju kule nalazila se je tamnica koja je dobrim djelom bila smještena u zemlji. Na kuli su se nalazila samo jedna vrata i to na prvom spratu južnog zida. Bila su građena na ćemer i bila visoka 1, 65 metara. Svaki boj (sprat) je bio visok po 1, 90 m pa je kula s prizemljem bila visoka 11, 40 metara. Solak je doveo vodu do svoje kule iz daljine od dva i po sahata hoda sa Hodina, najboljeg vrela u ovom kraju.Ne zna se kako je Solak skončao svoj život ali najvjerovatnije je da je umro daleko od ovih krajeva čim nema nikakve predaje niti biljega o tome.

88

Mesd탑id u Solakovoj Kuli

89

90

GORAI Gorani su udaljeni od Ostrošca 12 km i leže pod obroncima Bokševice planine na desnoj strani donjeg toka Neretvice. Bokševac je bio u srednjem vijeku glavna tvrđava u Neretvi koju su turci zauzeli 1643.godine. U Bukovici kod Gorana nalazila se srednjovjekovna sudačka stolica koja je bila umjetnički izrađena i reljefima bogato ukrašena41 Gorani se u poznatim izvorima prvi put spominju1574.godine. Spahija Skender Solak i sin mu Hasan posjedovali su prema dokumentima u to doba zeljišne posjede u selu Gorani42.

U Goranima na lokalitetu Velije postojala je 1979.godine stara džamija sa kamenom munarom koju je po predanju sagradio neki Hadži Šahman 1575.godine. Iznad njenih ulaznih vrata bila je ova godina uklesana u ploču, što opet, treba primiti s rezervom budući da nema nikakve vakufname kojas je sačuvana i koja bi ovaj podatak potvrdila.

41

(Kulturna istorija BiH od najstarijih vremena do početka turske vladavine, (grupa autora), Sarajevo 1966, str. 439.) 42 Derviš Buturović. Osvrt na nekolikovažnih pitanja iz prošlosti nahije Neretve u Kliškom sandžaku. Glasnik VIS-a, Sarjevo 1969. Broj 9-10. Str. 414.)

91

Predanja kažu da su ova i džamija koja se nalazila na Crnom Vrhu najstarije u ovim krajevima. Džamija je u prošlosti više puta obnavljana a 1979 je do temelja srušena i na njenom mjestu izgrađena veća džamija sa kamenom munarom visokom oko 35 metara i sa dvije šerefe.

Uz Hadži Šahmana postoji i priča koja lahko može biti istinita koja veli kako je Hadži Šahman imao dva sina i dvije kćerke i da je stanovao u selu Duboko na mjestu Tvrdešići, tri kilometra sjeverno od Gorana. Pošto u to vrijeme nigdje tu nije bilo džamije on je jednog bajrama zajedno sa sinovima otišao u Šćipe, tada najbližu džamiju, na bajram. Uskoci iz dalmacije su u to vrijeme došli u Duboko i odveli mu obje kćeri.

Izgled džamije do 1979.godine.

Kad se vratio i čuo šta se desilo pošao je sa sinovima i mještanima u potjeru. Pričase da su mu kod sovičkih vrata, dvadeset kilometara sjeverno od Jablanice, oba sina sa uskocima u borbi poginula. Hadži Šahman je tada ostavši bez djece dao svoj imetak u vakuf i izgradio džamiju u Goranima kako se ovaj kraj ne bi morao napuštati radi zajedničkih namaza.Prvi poznati imam ove džamije bio je Lukšija iz sela Lukšije, oko šest kilometara sjeverno od Gorana.

92

93

U ovaj džematski odbor spadaju još, kako smo naveli prethodno, Oteležani u kojima se nalazi mekteb, Čelina, također s mektebom , Blučići i Pačarani. Godine 1971. sagrađeni su mesdžidi u Blučićima, Čelini i Oteležanima. Zemljište za gradnju mesdžida u Blučićima dali su Mujo i Sulejman Teletović i Hamdo Omerović, a podigle su ga džematlije i do njeg dovele vodu i napravili tri česme43. Zemljište za gradnju mesdžida u Čelini dali su Mujo i Derviš Zukić a podigle su ga također džematlije ovog sela.

Stari mesdžid u Oteležanima bio je situiran na jednoj velikoj stijeni i imao je dimenzije oko 7 X 7,5 metara. Moralo se najprije popeti na ovu stijenu pa tek onda ući u mesdžid. Ne zna se ko je i kada sagradio ovaj mesdžid. Priča se da je sagrađen u isto vrijeme kada i stara džamija u Goranima, dakle prije više od 400 godina. Džematlije su 1970.godine sagradile novi mesdžid na zemljištu ispod navedene stijene i uz njega gasulhanu.

43

Preporod, Sarajevo, 1973. br. 10/65, rubrika vijesti

94

Mesdžid u Blučićima

95

Mekteb u ÄŒelini

96

Mekteb Otele탑ani

97

98

STUDEČICA

Na području Medžlisa IZ-e Konjic pored džamije u Glavatičevu 1993. godine spaljena je i porušena i džamija u Studenčici koja je obnovljena tek 2008.godine. Stara džamija u Studenčici je napravljena u periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata, najvjerojatnije na temeljima mesdžida iz 19.stoljeća. Svečano otvorenje obnovljene džamije u Studenčici održalo se 19.9.2010.g. u prisustovu mnogobrojnih gostiju.

Stari izgled džamije u studenčici

99

Obnovljena džamija u Studenčici

100

SEOICA I OKOLIA

Seonica je udaljena od željezničke stanice u Ostrošcu 12 km. i s njim preko Buturović polja povezana asfaltnim putem. Smještena je u kanjonu riječice Seončice i sastoji se od mahala:Donje, Gornje i Poretka. Ranije je ovdje postojala i mahala Šašići čiji su stanovnici poslije 1945. godine otišli. Seonica je u 15 stoljeću bila rezidencija bogumilskih gostova koji su bili viši funkcioneri u hijerarhiji bosanske crkve. Ovdje je 1422. godine živio gost Radin Butković koji je u to doba bio najbogatiji bogumil u Bosni. Njegov testament čuva se u historijskom arhivu u Dubrovniku i veoma je važan izvor za izučavanje bogumilskih pitanja kod nas. Svojim nasljednicima ostavio je u Seonici i okolini veliki pokretni imetak. Među njima se naručito ističe gost Radin Seničanin koji je doživio pad bosanske samostalnosti i dolazak Turske.44 Uspomena na bogumile bila je u Seonici do nazad 70 godina veoma živa. Priča se da je na mjestu donjomahalske džamije bila u predtursko doba bogumilska crkva čije je zvono navodno zakopano negdje u haremu oko džamije.Priča se također da su bogumili prvi počeli saditi kesten u ovim krajevima. Uspomenu na njih čuvaju brojne nekropole stećaka, imena sela (Gostovići, Dobrigošće i Ugošće), lokaliteta (Gostovljak) i prezimena (Potur, Goastevčić i Pataronović45) U Seonici se od islamskih spomenika nalaze dvije džamije i mekteb, a ranije je ovdje radila i jedna tekija i bilo više konaka. U Seonici postoje, kao što rekoh, dvije džamije. Jedna u Gornjoj i jedna u Donjoj mahali. Kada je u ljeto 1936. godine srušena stara džamija u Donjoj mahali nađena je u zidu iznad ulaznih vrata jedna velika ploča sa natpisom : “Ja fettah sene 1073”, što znači:O veliki osvajaču godine 1073 (1662/63). Do ove godine je po svoj prilici završena islamizacija bogumila u ovim krajevima koji te godine ruše svoju bogumilsku crkvu i na njenom mjestu, vjerovatno od istog materijala prave džamiju. Ta je džamija bila malih dimenzija, građena od stećaka i lomljenog kamena, pokrivena četverostrešnim krovom pod pločom i imala malu drvenu munaru. Na njenim temeljima džematlije su 1936 godine

44

Dr ]iro Truhelka, Testament gosta radina Butkovića, i još nešto o gostu Rainu, Glasnik Zemaljskog muzeja, sarajevo 1911. i 1913. str;374. 45 Ovo je prezime izumrlo

101

sagradile novu, veću džamiju sa oko 15 metara visokom munarom koja je do džamijskog krova građena od kamena a odatle do alema od drveta. Od stare džamije je ostao samo prednji zid dok su ostala tri porušena.Godine 1961, džematlije su ponovo porušile staru munaru i podigle novu od kamena. Dijelom je ova nova munara ozidana od kamena munare u Ostrošcu koja je akumulacijom Jablaničkog jezera potopljena. Priča se da je staru džamiju sagradio, uz pripomoć mještana, Šaban Numan ef. Malkoč i da su oni bili prva muslimanska porodica koja se doselila nakon islamizacije.

Derviš Buturović, rođeni Seoničanin napisao je na temelju turskih izvora nekoliko radova o seonici i njenim porodicama. On je na temelju berata (dekreta) sultana Mehmeda IV od 7 Muharrema 1066 (6. novembra 1655) utvrdio da su donjomahalsku džamiju pravili neki Malkočevići. Berat je izdan povodom smrti Mehmeda, imama i hatiba ove džamije i postavljanja na njegovo mjesto sina mu Ahmeda. U drugom beratu stoji da je ovu džamiju podigao neki Ferhat hodžas Buturović zvani Malkočević i da je on bio njen prvi imam46. Neki Nuh bio je 1127 (1715) hatib, a neki Muharem ef. 1254 (1838) godine ima ove džamije47. Smrću mula Alije popstavljen je 21, ševvala 1258 (35 novemar 1842) 46 47

Derviš Buturović, Povodom jedne vakufname, Glasnik VIS-a Sarajevo ,1952, br.1-4, str.57. Dokument broj XIX u kolekciji turskih dokumenata Hifzije Hasandedića

102

privremeno na njegovo mjesto neki Muharrem iz Seonice48. Služba imameta i hatibeta s koljena na koljeno sve do XIX stoljeća prenosila se od ranije spomenutog Muharrema do Muharrem age Alikadića njegovog potomka. Islam sin Mehmedov iz zaseoka Raotići uvakufio je 6000 akči srebrenog novca i svojom vakufnamom od 1 rebia 1089 (23.4.1678) odredio sljedeće: -Da mutevelija daje svake godine ovaj iznos na interes (priplod tako da svakih deset akči donosi godišnje 11 akči i dvije pule. -Da mutevelija njegova vakufa bude Ahmed ef. imam dćamije u Seonici i da mu za vršenje ove dužnosti daje godišnje 210 akči. Poslije njegove smrti ovu će dužnost vršiti potomci s koljena na koljeno. Kad oni izumru onda će mutevelija biti onaj koji bude imam džamije. Mutevelije su dužne svaki dan proučiti za vakifovu dušu poglavlje “Mulk” i svako uoči petka i ponedjeljka jedan odlomak (ašere) iz Kur’ana49. Vakif, po svoj prilici potiče iz stare porodice Zatega koji i danas žive u ovom mjestu.50

unutrasnjost džamije u Seonici 48

Dokument broj 3009 u Gazi husrevbegovoj biblioteci Isto kao fus nota 21 str 6o 50 U ovom selu su ranije živjele i Šilje koji su izumrli. Na njih danas podsjećaju lokaliteti Šiljići, izme|u Raotića i Jukića. Šiljino guvno i Šiljino groblje koje je davno napušteno i u kome se do danas sačuvalo nekoliko nišana bez natpisa. 49

103

U Gornjoj mahali nalazi se džamija s drvenom munarom. Sagrađena je oko 1880. godine a zadužbina je Bege (Begajete) Begeta kćeri Omer – begove a udove Muharema Buturovića. Za izdržavanje džamije uvakufila je čiftluk Bjelovčine kod Konjica i Podine u Seonici. Za ovo uvakufljenje napisala je vakufnamu koja se nije sačuvala. Prvi mutevelija njenog vakufa bio je njen brat Osman Nuri a prvi imam džamije bratić Muhammed ef. Poslije njega imami su bili: Osman–beg Buturović i sin mu šejh Ahmed –beg.

104

Ova džamija pripada tipu džamija sa četvorovodnim krovom i drvenom munarom. Sastoji se od jednoprostornog molitvenog dijela kvadratne osnove, dimenzija 9,37x6,50 metara, i trijema koji se nalazi sa sjeverozapadne strane. Džamija je podignuta na vrlo strmom terenu, tako da visinska razlika njene jugoistočne i sjeverozapadne strane iznosi više od 3 metra. Zidani dio objekta i trijem pokriveni su jedinstvenom krovnom konstrukcijom sa kamenom pločom. Lokalitet sa koga je vađena ploča nalazi se u neposrednoj blizini Buturović Polja (Gorica), oko 3 km južno od Seonice.

Trijem sa sofama ima dimenzije 6,63 x 2,25 metara sa srednjim prolazom širine 1,51 metar. Krovnu konstrukciju objekta nose drvena podvlaka i četiri drvena stuba pravougaone osnovice. Dimenzije stubova u prosjeku iznose 18/16 cm. Stubovi leže na jednostavnim četvorostraničnim kamenim bazama. Sofe se trenutno, zbog velike količine nasutog materijala, nalaze u ravni terena i nije poznato da li su i čime bile popločane. Drvo koje je korišćeno za izgradnju džamije je, uglavnom, hrastovina (drvene hatule), odnosno pitomi kesten (stubovi) i potiče iz šume koja se nalazi u neposrednoj blizini sela.

Ulaz u džamiju se nalazi sa sjeverozapadne strane. Njegova širina iznosi 1,25 metara, a visina 2,50 metara. Završen je ravnom hrastovom gredom i na njemu nema nikakvih dekorativnih elemenata. Na džamiji nema tariha, niti nekog drugog natpisa koji bi ukazivao na vrijeme njene gradnje ili na graditelja.

Unutrašnji molitveni prostor, približno kvadratne osnove, ima dimenzije: jugozapadni zid - 5,75 metara, sjeverozapadni zid - 5,56 metara, sjeveroistočni zid - 5,78 metara i jugoistočni zid - 5,42 metara. Prostor je zatvoren ravnom drvenom tavanicom sa vidljivom krovnom konstrukcijom. Drvenih šišeta nema. Korisna visina unutrašnjeg prostora, mjereno od poda džamije do greda, iznosi oko 5,50 m. Nosiva konstrukcija krova je oslonjena na spoljni jugozapadni i sjeveroistočni zid. Zbog velike težine krovnog pokrivača od kamenih ploča, upotrijebljen je veliki broj rogova različitih presjeka i dimenzija. Cjelokupan enterijer džamije je omalterisan krečnim malterom i okrečen u bijelo. Na sondama, koje su uzete prilikom istraživanja vrste i kvaliteta veziva, uočen je vrlo mali procenat biljnih vlakana. Pijesak koji je korišćen prilikom malterisanja džamije je vrlo sitne granulacije i različitog je mineraloškog sastava. Pod džamije je urađen od drvenih dasaka i velikim dijelom je propao usljed velike količine vlage. 105

Uz sjeverozapadni zid džamije se nalazi prednji drveni mahfil kom se pristupa preko drvenog stepeništa smještenog u sjevernom uglu džamije. Širina stepeništa iznosi 75 cm. Dimenzije drvenog mahfila iznose 5,56 x 2,30 metara, tako da njegova ukupna površina iznosi oko 13 m². Konstrukcija mahfila, koju sačinjavaju grede dimenzija presjeka 8 x 8 cm, oslanja se na drvenu hatulu koja se nalazi na spoljnom sjeverozapadnom zidu i drvenu podvlaku dimenzija presjeka 20x18 cm, postavljenu u pravcu jugozapad-sjeveroistok (paralelno sa sjeverozapadnim zidom), koja se oslanja na spoljne zidove – jugozapadni i sjeveroistočni. Unutrašnjih stubova na koje bi se eventualno oslanjala ova konstrukcija nema. Cijelom dužinom mahfila je položena niska drvena ograda sa ispunom od kestenovih daski debljine 1,25 cm. Gornja i donja ivica ograde imaju vrlo jednostavnu profilaciju. Sa prostora mahfila, uz jugozapadni zid, nalazile su se stepenice kojima se penje na munaru džamije. U istom uglu džamije se nalazi drveni stub dimenzija presjeka 20x20 cm, koji pridržava horizontalnu konstrukciju drvene munare.

Mihrab je urađen od sedre i sa unutrašnje strane je omalterisan krečnim malterom. Njegova širina u donjem dijelu iznosi 0,87 metara. Na visini od oko 2 metra stranice mihraba iz vertikalnog pravca lome se jedna prema drugoj i završavaju formom prelomljenog luka. Okvir mihraba je širok 10 cm i iz ravni zida je izvučen za oko 5 cm.

Minber je jednostavne izrade i u cjelini je izveden od drveta bez ikakvih posebnih dekoracija. On je djelo nekog od lokalnih majstora. Njegova širina iznosi 60-70 cm.

Džamija ima zidove debljine 0,50 m - jugozapadni i sjeveroistočni zid i 0,61 metara - jugoistočni i sjeverozapadni. Zidovi džamije su urađeni od kamena crvene i plavo-zelene boje sa krečnim malterom kao vezivom. Crveni kamen najvjerovatnije predstavlja jednu od brojnih podvrsta konglomerata sa vidljivom sitnozrnom strukturom, a plavo-zeleni kamen je ujednačene strukture i sjajnog presjeka. Prema riječima mještana, potiče sa lokaliteta Budišnja ravan. Karakteristično je, takođe, da su mještani skidali kamen sa pojedinih starijih objekata i ugrađivali u nove pošto je cijelo selo nekada, prema kazivanju mještana, bilo ograđeno kamenim zidom.

Na uglovima objekta upotrijebljena je sedra iz majdana koji se nalazi u blizini sela. Sa spoljne strane zidovi su omalterisani i okrečeni. Prozorski otvori su postavljeni u dva 106

pojasa osim na jugoistočnom mihrapskom zidu, gdje postoje prozori samo u gornjoj zoni. Donji prozori su u enterijeru završeni polukubetom, a gornji imaju ravne završetke. U sjeverozapadnom zidu objekta prozorski otvori imaju dimenzije 0,70x1,22, na sjeveroistočnom zidu 0,79x1,20 i jugozapadnom 0,80 x 1,22 metara.

Munara džamije ima osmougaonu osnovu. Izvorno je bila omalterisana. Potkonstrukcija je drvena gdje su preko daščane oplate pokovane drvene daščice koje služe kao podloga za krečni malter. Usljed dugogodišnjeg neodržavanja, cjelokupan malter je otpao. Munara je završena šatorastim krovom koji je pokriven limom.

Džamija je zatvorena 1920. godine. I kako niko o njoj nije vodio adekvatnu brigu nalazila se u veoma ruševnom stanju. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4 Aneksa 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39 stav 1 Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 16. do 22. maja 2006. godine donijela je odluku da se ova džamija u Gornjoj mahali, Seonica, Opština Konjic, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sredstvima Komisije ova džamija je 2008.godine u potpunosti renovirana.

107

Tekija u Seonici

Pored dviju džamija u Seonici je postojala i tekija u koj se je do 1912. godine zikr činio. Zadužbina je Šejh Osman Nuri Begete koji je rođen u Seonici u prvoj polovini prošlog stoljeća gdje je pred svojim

ocem Omer – begom stekao temeljno

obrazovanje.Kasnije je nekoliko godina učio u u medresi u Fojnici pred muderisom Arif Sidki ef. Kurdom (zelejnkom), poznatim nakšibendijskim prvakom. Polovinom prošlog stoljeća išao je u Istanbul i tamo dobio idžazet (diplomu) da može vršiti dužnost šejha. Po povratku iz Istanbula živio je do smrti u Seonici. Oko 1883. godine sagradio je kod svoje kuće tekiju koja je bila nakšibendijskog reda. Sastojala se od dvije prostorijeod kojih je veća imala mihrab. Svako uoči petka i uoči ponedjeljka klanjala se dženatile jacija u tekiji i iza jacije bi se proučio zikr na koji su dolazile i žene. Šejh Osman Nuri je bio prvi šejh ove tekije i tu jed užnost do smrti vršio. Umro je oko 1890 godine i pokopan u malom mezarju pred predvorjem tekije.

Ovaj Šejh je vršio i imamsko muallimsku dućnost u Seonici. Pripovjedalo se da je znao perzijski i da je dobro poznavao perzijsku književnost i filozofiju. Osim toga znao je još arapski i turski jezik. Ostavio je iza sebe tri sina: Numana, Muhameda i Abdullaha. Numan i Muhamed su učili u Sarajevu i pred Prvi svjetski rat su otselili u Tursku i tamo umrli. Abdulah je umro 1937. u 83-ćoj godini života i sahranjen u mezarju pred tekijom. Poslije smrti Šejh Osman Nurije za šejha ove tekije postavljen je Šejh Ahmed-beg Buturović koji je ovu dužnost vršio do njenog zatvaranja 1912.godine. Poslije smrti oca mu Osman-bega bio je i imam gornjomahalske džamije sve do njenog zatvaranja 1920.godine. Šejh Ahmed-beg je kod svoje kuće, oko dvije stotine metara zapadno od tekije imao prostran konak s prizemljem i spratom. U prizemlju su se vezali konji a na spratu su bile tri prostorije i velika divanhana gdje su dolazili musafiri.

108

DjevojaÄ?ka dĹžamija u Seonici prije i nakon rekonstrukcije

109

110

PARSOVIĆI

Parsovići se nalaze na oko četiri kilometra od Buturović polja, na desnoj obali Neretvice. Nad ulazom u staru džamiju u ovom selu stajao je sljedeći natpis:”Dobrotvor hadži Mustafa Sarajlić. Godina 1310.” (1892) iz čega se jasno zaključuje da je džamija napravljena 1892. godine a da je sve ili većinu radova platio spomenuti Mustafa Sarajlić. 2005. godine džematlije ovog džemata pokrenuli su akciju gradnje nove džamije nekoliko metara niže od stare džamije. Nova džamija je završena i svečano otvorena 2.8.2008.g. Prije otvora Nove džamije u Parsovićima zgrada stare džamije je uklonjena.

Izgled stare džamije u Parsovićima

111

Nova džamija u Parsovićima

112

Zanimljivost Uzajamna imigracija Neretljana i Sarajlija Kako je Sarajevo bilo kulturni centar Bosne i Hercegovine već onamo od šesnaestog vijeka, u njeg su dolazili mladići iz gradova i sela da uče nauke ili zanate. In’am defteri (defteri o oslobađanju čifluka od tekalifa) dokazuju da su mnoge sarajlije raznih profesija imale posjede u nahiji Neretvi. Iz ove činjenice da se izvesti zaključak da su ti pojedinci porijeklom iz iste nahije, te da je emigracija iz nje bila česta.

Nekad je bila u upotrebi krilatica : ”Nahija Neretva je sarajevska nahija”. Naravno da ne začuđuje odlazak neretljana u Sarajevo ali je čudno da su i ljudi iz Sarajeva selili u spomenutu nahiju. Poznate su mnoge porodice koje su porijeklom iz Sarajeva a danas žive u ovom području:Osmanovići, Crvenci i Čomage u Seonici, Sarajlići u Parsovićima, Šoljići u Solakovoj Kuli . Interesantno je navesti i porodice koje su odselile u Sarajevo i tamo vrlo brzo postigle veliki ugled: Muhibići51, Sokolovići52, Defterdarije (Buturovići53) , Čohadžići54 i Mujagići55. 51

Osnivač ove porodice je hadži Mustafa Muhibija. M.E. Kadić tvrdi da je Muhibija porijeklom iz sela Dusine u nahiji Neretvi, Kronika 25, str. 158. Me|utim kako ovu svoju tvrdnju nije dokumentovao ne može se pouzdano primiti. U posjedu spomenutog pisca nalazi se tapu-nama od 1834. godine prema kojoj je isti

113

Detalj sa svečanosti nakon otvorenja novosagrađene džamije u Parsovićima

Muhibija prodao Mustafi Šoljiću svoje mulk i mirije nekretnine koje su se nalazile u selu Plavuge. Po ovom zaključujemo da je porijeklom iz ovog sela, dakle iz Nahije Neretve. 52 Osnivač ove porodice je Abdullah ef. Sokol iz sela Buščaka u nahiji Neretvi 53 Osnivač ove porodice je hadži Husejn beg Buturović iz Seonice 54 Ne zna se tačno ko je osnivač ove porodice, osim da je posjedovala imovinu u selu Gorani 55 Osnivač ove porodice je hadži Omer ef. Mujagić iz Čažnja

114

DŽANIĆI Džanići su smješteni u strani na lijevoj obali kanjona Neretvice. U ovom selu se nalazi džamija s drvenom munarom i oko nje prostrano mezarje.

Priča se da je džamiju sagradio neki hadži Muhibija iz sarajeva u isto vrijeme kada je podizana i džamija u Tuhobiću. Vakif je možda identičan sa hadži Mustafom Muhibijom koji je 1834. godine imao posjede u Plavuzima i od kojeg vuku porijeklo sarajevski Muhibići56. Neki mula Omer, imam iz Buljine potpisan je kao svjedok na hudžetu kadije neretvanske nahije. Ovaj Omer se spominje kao imam ove džamije 1817. godine.

56

Vidi: Derviš Buturović: Osvrt na nekoliko važnih pitanja iz prošlosti Nahije Neretve u Kliškom sandžaku, Glasnik VIS-a Sarajevo 1969. godina, broj 9-10, str;415

115

Džamija je više puta obnavljana. Nakon rata urađena je betonska munara i izvršena rekonstrkcija ove džamije.

116

U sastav ovog džemata ulaze naselja: Slavkovići, Bukovlje, Lipovci, Redžići, Lokve, Dobričevići i Donji Čažanj.

Mekteb u Donjem Čažnju

117

Slavkovići /slika gore/ Lipovo i Donji Čažanj /slika ispod/

118

BUTUROVIĆ POLJE Džamija u Buturović polju je započeta 1989. godine a radovi na njenom završetku privodeni su kraju 2000.godine.

119

120

PODHUM U sklopu ovog džemata sada je i Podhum koji je prije bio zaseban džemat. U njemu se nalazi i džamija.. Po kazivanju Osmana Begluka džamija u Podhumu sagrađena je 1888. godine. Uz ovu džamiju se nalazi odvjeni mejtef (mekteb) koji je 2005.godine nanovo izgrađen. Na džamiji se nalazi drvena munara opkovana limom. Džamiju su sagradile džematlije.

121

122

NEVIZDRACI U džematski odbor Nevizdracima spadaju Nevizdraci, Boždarevići, Treboje-Bolobani i Gradac. U ovom džematskom odboru trenutno još nema džamije. Vjerski obredi vrše se u mektebima u Treboju uz koji je izgrađen i imamski stan. Imam u Nevizdracima je Čorbo ef. Elvedin. Krajem ove (2006) godine u Treboju je počela izgradnja nove džamije. U isto vrijeme su obnovljeni svi mejtefi na području ovog džemata (Gradac i Boždarevići)

Džamija u izgradnji u Treboju

123

Mesd탑id u Treboju

Mesd탑id u Nevizdracima

124

LISIČIĆI Neolitsko naselje u Lisičićima je jedno od najvažnijih nalazišta iz spomenutog perioda na sjeveroistočnom Balkanu. Sasvim se pouzdano zna da je područje Lisičića bilo naseljeno preko četiri hiljade godina.Pretpostavlja se da su tadašnji stanovnici Lisičića bili mediteranskog porijekla i da je naselje brojalo nekoliko stotina stanovnika. Sva ova nalazišta otkrivena su prilikom istraživanja u vezi sa izgradnjom hidroelektrane u Jablanici čija je voda pokrila područje starih Lisičića.

Među objektima koji su akumulacijom Jablaničkog jezera potopljeni nalazila se i Džamija u Lisičićima. Od kamena te stare džamije sagrađena je nova džamija na obali Jablaničkog jezera na području novog sela Lisičići. Za staru džamiju se ne zna tačno kada je napravljena, pretpostavlja se da je to bilo 1820. godine. Nova džamija je sagrađena 1963. godine. Zemljište za nju uvakufio je Lihić Ramo. Imami u ovom džematu bili su; Mulamehmed ef. Mujić, hamid ef. Lepara, Muharem ef. Mehić, Avdo ef. Lepara, Salko ef. Lepara, Salko ef. Borić, Fazlo ef. Halilović, Agan ef. Memić, Salih ef. Halilović, Omer ef. Kozić, Mesud ef. Ćosić i sadašnji imam Ćamil ef. Pindžo. U sastav ovog džemata ulaze još Memidžani i Kralupi gdje je izgrađen novi mesdžid.

125

Mihrab džamije u Lisičićima

126

127

Mesd탑id u Kralupima

128

GRABOVCI

Džamija u Grabovcima je naprevljena 1991. Prvobitno je bio samo mekteb koji je izgrađen, nakon nacionalizacije starog mekteba, 1968. godine a onda je navedene 1991.godine izrađena munara. U sklopu džamije prije nekolike godine izgrađen je i imamski stan.

129

130

REPOVCI

Repovci su udaljeni od Bradine oko sahat i po hoda. Smješteni su na prostranoj i valovitoj zaravni pod brdom Lisinom, ogrankom Bitovinje planine. Mjesto je vrlo staro i po prvi put se u izvorima spominje 10. Oktobra 1392. godine pod imenom Podlisje (Fermendžin, Acta Bosnae, Zagreb, 1892, str. 51). Ovdje su živjeli čuveni bezi Repovci koji su se vremenom razgranali u nekoliko porodica i dali više državnika, velikih junaka i vakifa.

Kao što smo naveli Gulam Šah Hadaverdi Bosna Mehmed Čauš iz Repovaca sagradio je prije 980. (1579) godine džamiju na desnoj obali Neretve u Konjicu koja danas nosi naziv Repovačka džamija. On je u Repovcima imao kulu od pet spratova za koju se ne zna kada je srušena. U Repovcima se od islamskih spomenika nalazi džamija, turbe i ruševine dviju starih kula. Džamija je locirana u sredini sela na mjestu Mlinište , gdje su nekada bili mlini Beglerovića i Huseinbegovića. Sada je to zemljište vakufsko vlasništvo. Džamija je sagrađena oko 1850.godine, a zadužbina je Mustajbega Alibegovića koji ju je započeo graditi a džematlije dovršile zajedničkim sredstvima. Džamija je više puta opravljana a

131

zadnji put je 1985 temeljno opravljena kada je srušena drvena munara i na istom mjestu sagrađena nova od betona visoka oko 18 metara. 2008.godine, na džamiji u Repovcima također su izvršeni neophodni rekonstrukcijski radovi i potpuno novi enterijer džamije.

Džamija u Repovcima

132

TUHOBIĆ

Tuhobići su smješteni u uvali oko dva kilometra niže od Repovaca uz put za Bulatoviće. Ovdje na Rijeci, Između Repovačkog i Lađa potoka, nalazi se mala džamija koja je prvotno bila pločom pokrivena i imala drvenu munaru. Džamija je sagrađena kako se vidi iz natpisa tušom na njenoj minberi 1722/23.godine. Podignuta je na Jusufbegovića zemljištu. Sagradio ju je Muhamed beg Repovac koji je umro u Reopovcima polovinom 18 stoljeća i sahranjen u turbetu. Godine 1938 uklonjena je drvena munara koja je bila dostarjela te je džamija do 1957 bila bez munare. 1957 godine džamija je opravljena i uz nju urađena mala munara od betona. Krajem 2008.godine na ovoj džamiji je izgrađena sofa.

133

Sadašnji izgled /iznad/ i nekadašnji /ispod/

134

ŠUNJI Džamija u Šunjima je izgrađena 1967/68 godine. 2010.godine počela je potpuna rekonstrukcija ove džamije. Umjesto običnog krova urađena je kupola te izvršeni neophodni restauratorski radovi na zidovima i unutrašnjosti džamije.

135

Rekonstrukcija džamije u Šunjima. Džamija će dobiti novi izgled.

Na području ovog džemata 2008.godine izgrađena je a temeljima nekadašnjeg mesdžida džamija u Brđanima a 08.08.2009.godine otvorena je i džamija u Zukićima. Imami u džamiji u Šunjima od njenog podizanja do danas bili su: Mustafa ef. Bešlić, Ahmed ef. Zatega, Numan ef. Ćosić, Bajro ef. Bandić, Ahmed ef. Hasković i današnji imam Nihad ef.Sinanović.

136

BRĐAI

Mekteb u Brđanima je izgrađen 1969. godine. 19. aprila 2007.g. postavljen je kamen temeljac za novu džamiju, a ista je završena i svečano otvorena 9.avgusta 2008.g.

137

Unutrašnjost džamije u Brđanima

138

ZUKIĆI Džamija u Zukićima izgrađena je i svečano otvorena u 2009.godini. Svečano otvorenje bilo je 08.08.2009.godine.

139

Detalj s otvorenja

140

PODORAŠAC Džamija u Podorašcu je podignuta 1987. godine a radovi na njoj trajali su od 1980. godine. Do podizanja ove džamije Podorašac je bio u sastavu Džematskog odbora Šunji. Pored ove džamije urađena je gasulhana i abdesthana. Pored ove džamije Podorašcu se nalaze dva mesdžida: u Pirićima i Vrbljanima. Imamsku dužnost u podorašcu vršio je Alija ef. Drkić, a nakon njega sadašnji imam Alić ef. Enes.

U periodu od 20. juna do 12. avgusta 2006.g. izvršena je rekonstrukcija džamije u Podorašcu. Zamijenjeni su prozori i vrata i postavljena nova aluminijska bravarija, izvršeno je krečenje džamije i farbanje kako unutarnje tako i vanjske fasade. Akciju na spomenutim poslovima vodio je imam ove džamije Alija ef. Drkić.

141

142

ČELEBIĆI

Čelebići, Idbar i Orahovica su duži niz godina sačinjavali jedan džematski odbor, da bi se 2000.g. podjelili na zasebne odbore. U Čelebićima je odprije u zaseoku Lape postojao mesdžid a 1990. godine udareni su temelji džamiji koja je svečano otvorena 25.08.2007.g. Džamija se nalazi na obali Jablaničkog

jezera. Imam u ovom džematu je Salih ef.

Jusupović, koji je zamjenio Salih ef. Nefera koji je nekoliko godina bio imam u ovom džematu, priej i ut oku gradnje džamije.

143

Džamija u Čelebićima, pogled s ulazne kapije u dvorište džamije

144

Detaljs mevludskog rpograma u džamiji u Čelebićima.

145

146

ORAHOVICA

Džamija u Orahovici je podignuta 1968. godine zajedničkim ulaganjem džematlija a munara sa dvije šerefe je podignuta 1989/90. godine. U agresiji na našu zemlju nekoliko je puta pogođena i lakše oštećena. Štete su sanirane nakon rata.

Imamsku dužnost u ovom džematu obavlja Omer ef. Kozić.

147

D탑amija u Orahovici

Mihrab i minber d탑amije u Orahovici

148

IDBAR

Idbar se nekada zvao Dbar a rijeka Bašćica Dbarčica. Dana o8. aprila 1411. godine bosanski kralj Stjepan ostoja izvještavajući Dubrovčane o nekom poslu navodi kako je pismo pisano u “Dbari na Neretvi”. Ovdje je na lokalitetu Gradina bio smješten stari grad Dbar o čijem nastanku nema nikakvih podataka. Pod dolasku Turaka jedno vrijeme ga je koristila Turska vojska. U ovom mjestu je 1967 . godine na temelju prijašnjeg mekteba izgrađena džamija. I ona je kao i drugi objekti bila izložena tokom agresije neprijateljskim projektilima ali su štete nakon rata sanirane.

149

2008. godine pokrenuta je kacija potpune rekonstrukcije dĹžamije u Idbru, radovi su privedeni kraju i dĹžamija je sveÄ?ano otvorena u ljeto 2009.godine.

Prije i nakon rekonstrukcije

150

RIBIĆI Ribići su selo koje se nalazi kod Konjica, između Konjica i Jablanice. U srednjem vijeku Ribići su bili općina, manja teritorijalno politička jedinica. Naselje je imalo svoje manje utvrđenje. Ribići su značajni zbog dvije ostave srednjovjekovnog bosanskog novca koji su pronađeni u blizini naselja. Na primjeru Ribića narodne priče o nalaženju ćupova sa blagom dolaze u potpunosti do izražaja. Na jedan kilometar od utvrđenja 1904. je pronađen zemljani vrč sa 1422 komada srebrnog novca bosanskih vladara Tvrtka II Tvrtkovića i Stjepana Tomaša. Od toga je 1266 primjeraka smješteno u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Na 100-200 metara bliže utvrđenju 1983. pronađen je manji zemljani lonac pun srebrenjaka istih bosanskih vladara, a 1368 primjeraka je smješteno u isti muzej. U oba slučaja nalazači su oklijevali u prijavi svojih nalaza, dijelili nalaze prijateljima i rodbini, nešto i prodavali i tek uz odgovarajuću nadoknadu ponuduli su nađene srebrenjake Zemaljskom muzeju. U ostavama su bili groševi, dinari i poludinari. Na aversima su kraljev naslov i lični grb, rjeđe grb države, a na reversu lik zaštitnika Bosne svetog Grgura Nazijanskog.

U Ribićima je 1970 godine napravljen mesdžid. Imam u ovom džematu bio je Sakib ef. Kovačević. Do 1997. godine Ribići su bili u sastavu Džematskog odbora Ostrožac koji je do tada iako na području Općine Jablanica pripadao Medžlisu IZ-e Konjic. U Ribićima je u fazi izgradnja imamskog stana a urađena je projektna dokumntacija za džamiju u Ribićima koja je izlijevanjem temelja počela da se gradi na mjestu nekadašnjeg mekteba. Imam u Ribićima je Amer ef. Bubalo.

151

Izgled buduće džamije u Ribićima

152

GLAVIČINE I BIJELA Džamija u Glavičinama je izgrađena 1988. godine. U ratu je bila dosta oštećena ali su oštećena nakon rata zalaganjem džematlija otklonjena. 2008.godine izvršeni su dodatni radovi na ovoj džamiji tom prilikom je izgrađena i abdesthana uz džamiju.

Glavičine

Imam u Glavičinima je Vrače ef. Mumin

153

U okviru džematskog odbora Glavičine nalazi se i naselje Bijela u kojem je u septembru 2009.g. postavljen kamen temeljac za novu džamiju. 27.juna 2010.godine, uz prisustvo velikog broja zvaničnika i džematlija svečano je otvorena novosagrađena džamija u naselju Bijela. Ova džamija ima dimenzije 7,50 x 10,25m. Visina objekta je 9,00m. Visina minareta je 19,90. Svijetla visina je 2,60m i 5,20m. Objekat se sastoji od prizemlja i galerije-mahvila sa učionom . U prizemnom dijelu objekta bili bi smješteni sljedeći sadržaji: predprostor, ulazni hol sa stepeništem, molitveni prostor, abdesthana i sanitarni čvor.

154

Detalj sa sveÄ?anog otvorenja dĹžamije u Bijeloj

155

156

GLAVATIČEVO

U ovom džematu je 1658.godine već postojala džamija. Kako smo već naveli to svjedoči zapis kojeg je ostavio francuski putopisac M. Kikle (M. Quiqlett) 1658. godine:57

akon što smo strahom sišli s brda, stigosmo rijeci eretvi koja dolazi (!) od Mostara i ide (!) u Konjic te ulazi u more kroz Dubrovačko zemljište. Tamo vidjesmo kulu Glavatičevo, gdje ima dosta lijepa mala džamija...

Ova džamija je nekoliko puta popravljana i proširivana. Za vrijeme ustanka protiv AustroUgarske 1882. godine ova džamija je bila zapaljena zajedno sa drvenom munarom. Nakon toga ponovo je izgrađena i umjesto drvene munare izrađena mala zidana munara. 1967 je prilozima Kašić Kade i Emine te ostalih mještana podignuta veća munara od sedre.

57

Truhelka, Ć.: Opis Dubrovnika i Bosne iz 1658., GZM, XVII, 1905, 424-425.

157

Pored ove džamije je pred sami rat uređeno dvorište i veoma lijep mekteb sa abdesthanom. U ratnim razaranjima džamija je prvo nekoliko puta pogađana, pri čemu je munara bila pri vrhu srušena a kasnije i zapaljena tenkovskim projektilom.

Ulaskom agresorskih snaga na ovo područje ostaci džamije su minirani. Donacijom Visokog Saudijskog komiteta na mjestu ove stare džamije podignuta je nova i ljepša džamija pored koje je podignuta i munara.

Izgled dzamije Glavatičevu prije 100 godina

158

Stanje džamije 1992-1995.g.

Imamsku dužnost u džematu Glavatičevo već nekolike decenije obavlja Salih ef. Ćesir

159

Sadašnji izgled džamije u Glavatičevu

160

BJELIMIĆI Bjelimići su mjesto koje se nalazi na jugoistočnom dijelu općine Konjic, između planina Visočice, Treskavice i Crvnja te nešto manje od trideset kilometara od Boračkog jezera. Bjelimići, to je ustvari Mjesna zajednica. Naziv Bjelimići često se pogrešno poistovjećuje i zamjenjuje sa centralnim dijelom ovoga kraja, sa selom Odžaci. Tako nerijetko može se čuti da stanovništvo perifernih bjelimićkih sela ide u školu ili u prodavnicu u Bjelimiće. Sam naziv Bjelimići vjerovatno ima veze sa bijelim snježnim pokrivačem jer se snjegovi zadrže u ovom kraju nešto duže nego u susjednim mjestima Glavatičevo i Župa Zagorska. Međutim u istraživanjima i sam dr. Pavao Anđelić ostavlja mogućnost da se naziv Bjelimići može povezati i sa srednjevjekovnim prezimenom Bjelim odnosno Bjelimlić. Ti Bjelimlići su još za vrijeme turske odselili. Da to ima neke veze pokazuje i veći broj stećaka u mjestu Police u sred Visočice, a i jedan predio u selu Ježeprosina u srcu Bjelimića “bez ikakva razloga” zove se Bjelim. Bjelimići su kraj koji popunjava prostor između Visočice i rijeke Neretve. Bjelimići su zajednički nazivnik za 17 seoskih naselja u gornjem toku rijeke Neretve. Centar ovih naselja je naselje Odžaci, koje se često poistovjećuje sa nazivom Bjelimići. Tu spadaju sela: Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Luka, Ljubuča, Ljuta, Mokro, Ocrkavlje, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Zabrđani Džamija u Bjelimići nalazi se na lokalitetu Odžaci. Za njenu gradnju vezano je nekoliko priča ali zbog neposjedovanja tačne dokumentacije ne može se za sada utvrditi ni kad je ni ko je napravio. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi na osnovu načina njene gradnje jeste da je nastala najvjerojatnije krajem 18 ili početkom 19. st. Uzme li se u obzir da su Turci u ove krajeve došli veoma rano za pretpostaviti je da se negdje u ovim krajevima i prije nalazila džamija. Sve do 1998.godine imala je drvenu munaru zaštićenu limom a 1998. godine napravljena je nova betonska munara. 22.6.2007.g. u Bjelimićima počeli radovi na kompletnoj rekonstrukciji džamije. Svečano otvorenje rekonstruisane džamije obavljeno je 20. juna 2010.godine.

161

unutrašnjost obnovljene džamije u Bjelimićima

162

Džamija u Bjelimićima

163

Džamija u Bjelimićima prije rekonstrukcije

Imam u ovoj džamiji je Nazif ef. Kurtović a prije njega su imami bili: Zejnil ef. Biber, Rašid ef. Trnka, Efendija Bandić i drugi.

Na području Bjelimića, (Ocrkavlje) na desnoj obali Neretve nalazio se davno grad Veletin. U pisanim izvorima se spominje pet puta a prvi put 1442. godine i to kao već razvijen grad.

Bjelimići su za vrijeme Austrougarske djelovali kao Kotarska ispostava pod čijom su administrativno-upravnom nadležnošću bila 32 naselja na području Bjelimića i Župe. Ova uprava sa radom je prestala 1916. godine.

U okviru ovog džemata nalazi se i džemat Ljuta u kojem je 2006 godine sagrađen mesdžid sredstvima džematlija ovog kraja na radu u inostranstvu, a u toku 2008 godine završena je i munara te je džamija u Ljutoj svečano otvorena 18.07.2010.godine.

164

D탑amija u Ljutoj

165

166

DŽEPI I VRDOLJE Jevto Dedijer ime sela Džepi izvodi od albanske riječi djepe-djep, što znači kolijevka, bešika58. Ovakvo izvođenje ima smisla, jer udolina u kojoj su smješteni sela Džepi i Vrdolje upravo podsjeća na kolijevku. Iznad Džepa uzdižu se ostaci starog grada Črešnjeva ili Trešnjevca. U ovom gradu kako govore turski dokumenti 1463, bila je postavljena turska posada sa dizdarom na čelu. Sadašnji zaselak Grad zabilježen je i 1895 .g. prilikom popisa žiteljstva BiH, kao Trešnjevac po čemu je vjerovatno dobila i ime riječica Trešanica. Džamija u Džepima je naprevljena u periodu od 1967 – 1969. godine.

58

Dr Jevto Dedijer: HERCEGOVINA iz XII knjige Etnografskog zbornika SKA, Beograd, 1909, str, 105)

167

D탑amija D탑epi (zimski period)

D탑epi i Vrdolje 168

ČUHOVIĆI

Džamija u čuhovićima podignuta je sredstvima i radom džematlija tridesetih godina prošlog stoljeća. Na džamiji su periodično po potrebama vršene popravke. Imami u ovoj džamiji bili su: Zejnil ef. Trešnjo, hodža Jelovac, Ahmed ef. Bandić, Uzeir ef, Bandić i današnji imam Džemail ef. Delić.

U neposrednoj blizini Čuhovića, na lokalitetu Blaca, planina Zvekuša, nalaze se ostaci građevine a koju predaja kaže da je nekad bila džamija, ali osim upečatljivog detalja u zidu porušene građevine koji upućuje d abi mogao biti mihrab nekadašnje džamije druge pisane izvore nsiam našao.

169

Čuhovići

170

LUKOMIR

Lukomir je planinsko selo koje se nalazi na južnim obroncima Bjelašnice na 1495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m. Na osnovu stećaka koji se nalaze u selu i koji potiču iz 14. i 15. vijeka, vjeruje se da je selo bilo naseljeno i prije više stotina godina. Današnji stanovnici sela potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj iz okolice Stoca, koji su zbog iznimno bogatih pašnjaka ovdje ljeti čuvali velika stada ovaca. Gradeći prvo sezonska naselja (stanove), koja su poslije prerasla u današnje selo, najvećim su se dijelom ovdje naseljavali ljudi iz plemena Čomora i Masleša, koji su i danas najbrojnije porodice u Gornjem Lukomiru. Džematski odbor Lukomir formiran je 1968. godine kada je i završavan mesdžid u ovom selu (svečano otvorenje bilo je 08. maja 1969. godine). Prvi imam ovog mesdžida bio je Derviš ef. Čomor (2 godine) zatim Salem ef. Vatrić (5 godina) pa zatim imam Abdulah ef. Bandić. Zanimljivo je da su u ovom selu imami dvadesetak godina radili bez novčane pomoći. Plaća za njihov trud ugađala se tako što su im mještani izimljavali 20/30 brava o svom trošku. U zadnjih nekoliko godina Lukomir je uz pomoć međunarodnih organizacija obnovljen te je u sklopu te obnove i mekteb u ovom selu obnovljen. Brigu o vjerskom životu u Lukomiru trenutno vodi Halil ef. Čomor.

Džamija u Lukomiru

171

Lukomir, ljetna i zimska panorama

172

GORNJE POLJE Gornje Polje je prigradsko naselje Konjica, udaljeno tri kilometra od centra Konjica. 20.07.2008.godine nakon pet godina gradnje, svečano je otvorena džamija u Gornjem Polju. U početku je imamsku dužnost vršio penzionisani imam Ahmet ef. Biber, inače džematlija ovog džemata, a poslije njega dužnost je preuzeo Delić ef. Refik.

173

174

Unutrašnjost džamije u Gornjem Polju

175

176

SPILJANI Džamija u Spiljanima vakuf je braće Maksumića. Otvorenjem ove džamije 28.09.2003.g. Spiljani su postali zaseban džemat.

177

Detalj sa svečanog otvorenja

Unutrašnjost džamije

178

179

Detalji sa svečanog otvorenja džamije u Spiljanima.

U sastav ovog džemata ulaze Džajići, Dubočani i Ljuta u kojima se također nalaze vjerski objekti. Prvi imam u Ovom džematu bio je Delić ef. Refik. A nakon njega, sadašnji imam, Čorbo ef. Elvedin

180

DŽAJIĆI Džamija u Džajićima nakon nešto više od jedne godine radova na izgradnji i uređenju svečano je otvorena 5.7.2009.g. uz prisustvo visokih zvaničnika Muftijstva mostarskog i Medžlisa IZ-e Konjic.

Detalj sa otvorenja džamije u Džajićima

181

DUBOČANI U Dubočanima je još u prošlom stoljeću izgrađen mesdžid. Prije deset godina je zbog dotrajalosti uklonjen a 2009.godine počli su radovi na njegovoj obnovi. Prilikom obnove na krovu mesdžida izgrađena je i mala munara. Imamsku dužnost u ovom mesdžidu skoro čitav svoj životni vijek obavlja Arif ef. Macić.

182

PREGLED DŽEMATSKIH ODBORA NA PODRUČJU IZ-e KONJIC Medžlis IZ-e Konjic obuhvata kompletno područje Općine Konjic.Čine ga slijedeći džematski odbori: 1. Džematski odbor Bjelimići59 2. Džematski odbor Glavatičevo60 3. Džematski odbor Glavičine61 4. Džematski odbor Čuhovići 5. Džematski odbor Džepi62 6. Džematski odbor Podorašac 7. Džematski odbor Šunji63 8. Džematski odbor Repovci i Tuhobić64 9. Džematski odbor Gornje Polje 10.Džematski odbor Grabovci65 11.Džematski odbor Lisičići66 12.Džematski odbor Nevizdraci67 13.Džematski odbor Seonica68 14.Džematski odbor Buturović Polje69 15.Džematski odbor Parsovići70 16.Džematski odbor Džanići71 17.Džematski odbor Jasenik72 18.Džematski odbor Kruščica73 59

Bjelimići su zajednički nazivnik za 17 seoskih naselja u gornjem toku rijeke Neretve. Centar ovih naselja je naselje Odžaci, koje se često poistovjećuje sa nazivom Bjelimići. U ovaj Džematski odbor spadaju sela: Argud, Dindo, Doljani, Gradeljina, Luka, Ljubuča, Ljuta, Mokro, Ocrkavlje, Odžaci, Sitnik, Sopot, Svijenča, Tinje, Veluša, Zabr|ani. 60 Džematski odbor Glavatičevo okuplja slijedeća mjesta: Biskup, Dudle, Dužani, Glavatičevo, Grušča, Lađanica, Razići, Ribari, Kašići, Krupac 61 S naseljem Lupoglava i Bijela 62 Džepi i Vrdolje su jedan džemat 63 U Džematskom odboru Šunji okupljeni su Brđani, Zukići i Bale. 64 U ovom Džematskom odboru sadržana su i slijedeća mjesta: Hasanovići, Barmiš,Stojkovići,Gobelovina i Bulatovići. 65 U ovaj Odbor spadaju još Herići i Koto. 66 Ovdje spadaju Kralupi , Memidžani i Hondići 67 Ovdje spadaju Treboj, Bolobani, Boždarevići i Gradac. 68 Ovdje spadaju još Trusina, Sultići, Višnjevice, Raotići.. 69 Sa Podhumom u kom se nalazi džamija i Goricom. 70 ovdje gravitiraju sela Kale, Prijeslop, Bušćak. 71 Sa selima Slavkovići, Bukovlje, Lipovci, Redžići, Lokve, Dobričevići i Donji Čažanj. 72 Sa Barama.

183

19.Džematski odbor Gorani74 20.Džematski odbor Ribići 21.Džematski odbor Idbar 22.Džematski odbor Čelebići 23.Džematski odbor Orahovica

Džematski odbori na području grada: 5 gradskih Džematski odbori Repovačke džamije, Čaršijske džamije, Tekijske džamije,Vardačke džamije i Prkanjske džamije75

73

Sa Solakovom Kulom i Gornjim Čažnjem. Sa Oteležanim, Čelinom, Blučićima i Pačeranima. 75 Džematski odbor Repovačke džamije obuhvata sva mjesta na desnoj obali Neretve dok džematski odbori ostalih džamija obuhvataju mjesta koja se nalaze uz džamiju 74

184

PRILOZI UZ KJIGU:

Prilog ovoj knjizi je DVD slijedećeg sadržaja:

- dokumentarni film o konjičkim džamija rađen prema materijalu iz ove knjige

- foto galerija konjičkih džamija sa bogatim izborom kvalitetnih fotografija svih džamija na području Medžlisa Konjic.

185

186

Bibliografija:

1. Konjic i njegova okolina u vrijeme Austrougarske vladavine; Konjic, mart 1990. godine. Grupa autora 2. Historijski spomenici Konjica i Okoline; dr Pavo Anđelić. Konjic 1975. godina. 3. Hamdija Kapidžić: “Ustanak u Hercegovini 1882. godine.” “ Veselin Masleša” Sarajevo 1958. godina str. 162/64 4. Šefko Hodžić; Glavatičevo- monografija. 1975.godina 5. Islamska epigrafika u BiH, M. Mujezinović; IRO “Veselin Masleša” Sarajevo 1981. godina, Knjiga III; 422.440 str. 6. Preporod godište 1972– islamski informativni časopis –Tekstovi Refika Hadžimehanovića o Konjicu (u nastavcima) 7. Arhiva Medžlisa IZ-e u Konjicu 8. Ahmed Mehmedović;.”Tako je govorio Resulullah” ;

Grafičar, Tuzla 1991.

godina 9. Abdulah Škaljić, “Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku” , Svjetlost Sarajevo 1966. godina. 10. Evlija Čelebija, “Putopis” Svjetlost, Sarajevo 1973. godina. 11. Husein \ogo, “Novi Behar” Sarajevo 1936. godina 12. Ogledalo nasilja-Centrala SDA Sarajevo- podaci o nastradalim vjerskim objektima u ratu od 1992-1996.god. na području koje je kontrolisala Armija BiH 13. Dr A. Benac - D. Sergejevski i Ć.Muslić; “Kulturna historija Bosne i Hercegovine”, Sarajevo 1955.g. 14. Dr Ismet kasumović: školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Islamski kulturni centar, Mostar 1999 15. Anali GHB- Sarajevo, 1987.g. knj. XIII-XIV 16. Anali GHB-Sarajevo 1983.g. knj. IX-X 17. Anali GHB –Sarajevo 1983.g. knj. IX-XVI 18. Anali GHB – Sarajevo 1990.g. knj XV-XVI 19. Bećirbegović Madžida; Džamije s drvenom munarom u BiH, Veselin Masleša, sarajevo 1990.g. 20. Ćehajić Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1986.g. 21. Hajrudin Ćurić; Muslimansko školstvo u BiH do 1918, Sarajevo 1983

187

22. Muharem Omerdić: Autobiografija Sejfulah ef. Prohe, Islamska misao str 16, br 85-86, goidna 1986 23. Dr Fehim Nametak; Kulturni razvoj Konjica za vrijeme osmanske vlasti I, Islamska misao broj 148-i drugi dio u Broju 149; Godina 1991 24. R. Hadžimehanović: Mehmed Čauš (tekijska) džamija u Konjicu, Takvim 1983, str 219 25. Derviš Buturović; Povodom jedne vakufname; Glasnik VIS-a 1-4 /1951 26. Refik H. Hafizi u Konjicu ; Glasnik VIS-a str 620 , br 6/1976.g. 27. H.Hasandedić; Islamski spomenici u Seonici i okolini, Glasnik VIS-a ;Broj 2/1987.g.; str 217 28. H. Hasandedić; Hadži Šahmanova džamija u Goranima; Glasnik VIS-a ; Br. 3/1987.g. ;str. 346. 29. H. Hasandedić: Hadži Muhibijina džamija u Džanićima; Glasnik VIS-a br.6/1986.g. ; str 662. 30. H. Hasandedić; Džamije u Donjem Crnom Vrhu i Jaseniku –Džamije u Repovcima i Tuhobićima; Glasnik VIS-a br.6/1986; str. 665. 31. Derviš Buturović; Osvrt na nekoliko važnih pitanja iz prošlosti nahije eretve ; Glasnik VIS-a čitavo godište 1969 ( u nastavcima). 32. Muhamed Traljić; Ibrahim beg Repovac ; Glasnik VIS-a br.4/1980.g. str:147. 33. Refik H.;Medresa Junuzage Prohe u Konjicu ; Glasnik VIS-a br.5/1976.g. str;484. 34. Derviš B.; Dvije konjičke vakufname ; Glasnik VIS-a Br.7-8/1966.g. Str:305. 35. Abdurahman Nametak: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Sarajevo 1981.g. 36. H.Mehmed Handžić; Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko – hercegovačkih muslimana, Sarajevo 1940. Islamska dionička štamparija. 37. Hamih Hadžibegić i Derviš Buturović; Berat hadaverdi Bosna Mehmed – bega od 1953. godine. Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII, 38. Orijentalni institut u sarajevu “Vakufname iz Bosne i hercegovine” (XV i XVI vijek), Sarajevo 1985..g. 39. Vojislav Bogićević; Memoari Mehmedi – Faika Alagića iz Konjica, Sarajevo 17.06.1894.g. 40. Povijest jedne porodice; Mehmedi – Faik Alagić

188

41. Bajro Perva: Živio da umre – umro da živi, (Povodom 17.godišnjice smrti H. ef. Razića), TAKVIM 1985.g. str; 211 42. Dr. Jusufa Mulić, Konjic i njegova okolina za vrijeme Osmanske vladavine, Konjic 2006.g.

189


konjičke džamije