Esad Bajic, Cuprijanja

zahvalio se na ukazanim dužnostima i privilegijama tadašnjeg sistema, vratio partijsku knjižicu i završio život k’o radnik Jablaničkog granita. Pred penziju mu se ipak partijski drugovi smilovali i dali stan.

Odatle je priča otišla na Osmanovo partizansko djetinjstvo i sjećanja na te teške ratne godine kada je grupa partizana boraveći u njihovu selu nagovorila njegovog starijeg brata da ide s njima. O tom kako su se majka i babo suprotstavljali, kako ga je babo vodio i na nošenje partizanskih ranjenika da bi mu ukazao na teškoće partizanskog života i na koncu, o majčinoj kletvi, koja kad je vidjela da ne može sina da svrne s nauma u nastupu tuge reče:” Idi, da Bog da prva u te’ pukla, kad si taki nedokazan!”

I bilo tako. Brat mu negdje naš’o bombu koja nije htjela eksplodirati i pred akšam, stavio je u škrip i udario ušicama sjekire po njoj. Bomba pukla, selo se usplahirilo, a njega teško ranjena jedva donijeli kući.

Odatle ga neki rođak koji iz prvog svjetskog rata bješe upamtio i nešto njemačkog jezika prebacio na konja pa na konju do željezničke stanice u Ostrošcu. Iz Ostrošca vozom do Sarajeva i u njemačku vojnu bolnicu.

Kako postojaše sumnja kod doktora da je ranjenik možda partizan, rođak se izgubio da ne bi bio ispitivan. I tu se gubi trag o 89