Milko Brković | Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet

Milko Brkoviï™±

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA I HUM IDENTITET I KONTINUITET

Brkovic - knjiga.indd 1

8.2.2010 18:33:16

Biblioteka Crkve na kamenu - knjiga br. 114 Nakladnik Crkva na kamenu N. Š. Zrinjskog 7 88000 Mostar Urednik Dr. Božo Goluža Lektor Kazimir Šćiran Prevoditelji sažetaka Anna Margarete Mikić (njemački) prof. dr. sc. Stipe Grgas (engleski) Grafička obrada Prof. Dragana Zovko Tisak Suton, Široki Brijeg Slika na naslovnici Pogled na Bobovac CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna knjižnica HNŽ Mostar UDK 94(497.6)”04/14” 930.85(497.6)”04/14” BRKOVIĆ, Milko Srednjovjekovna Bosna i Hum : identitet i kontinuitet / Milko Brković ; [prevoditelji sažetaka Anna Margarete Mikić (njemački), Stipe Grgas (engleski)] .

- 2 prošireno izd. - Mostar : Crkva na kamenu, 2010 (Široki Brijeg : Suton) . 363 str. ; 24 cm. - (Biblioteka Crkve na kamenu ; knj. 114) Bibliografija uz tekst. - Zusammenfassung ; Summary. - Kazalo

Brkovic - knjiga.indd 2

8.2.2010 18:33:16

Milko Brkovi

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA I HUM IDENTITET I KONTINUITET Drugo prošireno izdanje

Mostar, 2010.

Brkovic - knjiga.indd 3

8.2.2010 18:33:16

Brkovic - knjiga.indd 4

8.2.2010 18:33:16

Sadržaj UVOD ..................................................................................................................... 7 Prvi dio POLITIČKA ZBIVANJA I BOSANSKO-HUMSKI VLADARI ...................

Poimanje teritorija kasnije Bosne i Huma .......................................................

Hum .....................................................................................................................

Bosna ....................................................................................................................

Bosanski banovi ..................................................................................................

Bosanko-humski kraljevi ...................................................................................

Prelasci na islam i iseljavanje ............................................................................

13 15 26 33 35 58 83

Drugi dio VJERSKA ZBIVANJA U BOSNI I HUMU ..................................................... 93 Odraz i analogija crkveno-političkih prilika iz Hrvatske .............................. 95 Analogija s benediktincima i odraz političkih i crkvenih prilika iz Hrvatske ........................................................ 101 Analogija između hrvatskog biskupa i bosanskog djeda i jezik liturgije ...................................................................................................... 108 Zahuktavanje govora o krivovjerju ................................................................ 117 Bosanska biskupija i njezini biskupi ............................................................... 125 Pojava navodnog krivovjerja u Bosni i Humu .............................................. 131 Dolazak franjevaca u Bosnu ............................................................................ 145 Vjera i ustrojstvo članova crkvene zajednice bosanskih i humskih kršćana .......................................................................... 152 Kritika izvora o humskim i bosanskim kršćanima ...................................... 187 Utjecaj ugarskih biskupa i kraljeva na vjerske prilike u Humu i Bosni ..... 194 Nastojanja papa oko sređivanja vjerskih prilika u Bosni i Humu .............. 199 Katoličanstvo bosanskih i humskih vladara i velmoža ................................ 205 Pastoralna djelatnost dominikanaca, franjevaca i svjetovnog svećenstava u Bosni i Humu ....................................................... 237 Treći dio KULTURNA BAŠTINA U BOSNI I HUMU ................................................ 259 Tradicija glagoljice, bosanice, narodnog govora i običaja ........................... 261 Srednjovjekovna kancelarija bosansko-humskih vladara i velmoža ......... 270

Brkovic - knjiga.indd 5

8.2.2010 18:33:16

Sadržaj

Diplomatičke formule bosansko-humskih srednjovjekovnih isprava .......

Identitet hrvatskog naroda u Humu i Bosni u izvorima Crkve bosanske .................................................................................................

Građevni spomenici srednjovjekovnog Huma i Bosne ...............................

Novac bosansko-humskih vladara .................................................................

271 274 278 284

Popis i regeste srednjovjekovnih isprava bosansko-humskih vladara i velmoža ............................................................ 286 Zusammenfassung ............................................................................................ 325 Summary ........................................................................................................... 331 Kazalo osoba i mjesta ....................................................................................... 337

Brkovic - knjiga.indd 6

8.2.2010 18:33:16

UVOD Osnovna je sastavnica kasnije više jedinične srednjovjekovne države Bosne sam njezin teritorij, koji se prostirao oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke. Bila je to manja upravna jedinica, Porfirogenetova zemljica, jedna od rubnih starohrvatskih banovina, upravna jedinica koja je često mijenjala lokalne i vrhovne vladare, koja je međutim kasnije postala matica i uza se vezala nekoliko, od same sebe većih, upravnih ili državnih sastavnica, od kojih će neke manje a druge više zadržati svoju neovisnost o njezinom banu ili kralju.

U tome je svakako prednjačio Hum. Osnovne pripadnosti srednjovjekovne Bosne i Huma, dijela hrvatskoga povijesnog i etničkog prostora, u identitetu hrvatskog naroda i kontinuitetu njegove srednjovjekovne državnosti sadržane su u prvom redu unutar političkog, vjerskog i kulturnog zbivanja na tim prostorima. U tim trima cjelinama sadržan je veći broj pojedinačnih elementa, kao što su zemljopisni prostor, narod, vlast, jezik, vjerovanje, običaji, kulturna baština, katoličanstvo i drugo.

Zemljopisni pojam Bosne i Huma označava prostor na kojem su nastale državne tvorevine hrvatskog naroda, za koje se sve više čuje nakon izumiranja starih hrvatskih narodnih vladara (kraljeva) i ulaska Hrvatskog Kraljevstva u personalnu uniju s Ugarskom (1102.). Od samog doseljenja Hrvata na te prostore, odnosno od VII. stoljeća pa nadalje teritorij srednjovjekovnog Huma i Bosne naseljen je slavenskim odnosno hrvatskim življem, koji međusobno komunicira svojim jezikom, običajima i načinom življenja te postupno biva pokršten. Štoviše, osim kraćih razdoblja, cijelo je vrijeme sastavni dio teritorija države hrvatskih narodnih vladara, bez obzira na to što mu je, duže, kraće ili povremeno vrhovni suveren bio bizantski, franački ili kasnije ugarski vladar.

Sam čin unije Hrvatske i Ugarske u osobi zajedničkog kralja s dvjema krunama sam po sebi uključuje i teritorij Huma i Bosne u takvu državnu zajednicu.

Ugarsko-hrvatski kralj uključuje teritorij Huma i Bosne u svoje kraljevstvo preko Hrvatskog Kraljevstva, a nikako nekim “preskakanjem”, kojega nema u srednjem vijeku. Svi kasniji sukobi sa svojim suverenom, ugarsko-hrvatskim kraljem, pa i težnja bosansko-humskih banova i kraljeva za što većom samostalnošću, koja ponekad odstupa od hrvatskog kontinuiteta, samo su posljedice političke težnje za samostalnošću narodne vlasti, a nikako postojanje 7

Brkovic - knjiga.indd 7

8.2.2010 18:33:16

Uvod

drugog naroda doli hrvatskog unutar toga hrvatskog dijela kraljevstva post tisuću sto drugaške državne zajednice. Poput prethodnih hrvatskih kraljeva i bosansko-humski imaju po dva imena, jedno narodno hrvatsko a drugo kršćansko. Početak lokalne srednjovjekovne bosanske vlasti, u pravom smislu riječi, počinje upravo u doba kad bosanski banovi dobivaju ili osvajaju okolne teritorijalne i upravne jedinice. Bosanska banska i kraljevska vlast, a time i država, bila je najjača kad su na budimskom dvoru bile najveće smutnje i kad je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo slabilo. Tek se u kasnijim izvorima za srednjovjekovnu Bosnu i Hum uz hrvatski narod nailazi i na pojam vlaha, prema našem shvaćanju stočara. Kratko rečeno, nakon 1102. bìlo hrvatske narodne vlasti oživljava na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne u osobnosti bosansko-humskih knezova, banova i kraljeva hrvatske narodne krvi. Taj vid kontinuiteta i identiteta okrutno prekidaju Turci. Zbog njih dolazi do diskontinuiteta vlasti i ograničenosti identiteta uopće.

Identitet i kontinuitet vjere hrvatskog naroda na tim prostorima nisu mogli ni Turci potpuno prekinuti. Unutar vjerskih zbivanja kršćanstvo postoji tu i prije Hrvata. Njihovim pak doseljenjem započinje postupno pokrštavanje, a time i postupna civilizacija. U razdoblju već formiranih državnih jedinica Huma i Bosne unutar veće cjeline, a to i opet nakon 1102., kršćanstvo je na tim prostorima udomaćeno. Uz crkveni latinski jezik, na tom se prostoru u liturgiji upotrebljava i hrvatski. Kao u primorskim krajevima i starim središtima Hrvatske tako se i u Humu i Bosni upotrebljavaju narodna hrvatska pisma, najprije glagoljica, nešto kasnije hrvatska ćirilica, bosanica, a jedno razdoblje i usporedno glagoljica i bosanica. Prva je starija i više je crkveno hrvatsko pismo, dok je druga više pismo svjetovnog komuniciranja. Nije slučaj što se ta dva pisma upotrebljavaju samo i istodobno na povijesnom prostoru središnje stare Hrvatske, Huma i Bosne. Toga nema kod susjednih slavenskih naroda, na primjer Srba koji upotrebljavaju samo starocrkvenu ćirilicu. Narod srednjovjekovne Bosne i Huma nije kršćanstvo primio nasilu, prisilom, kao što se tu na kraju srednjeg vijeka, dolaskom Turaka, islam ponajviše širio nasilnim metodama. Taj se vid kontinuiteta i identiteta hrvatskog naroda i državnosti na prostoru Huma i Bosne nastavlja zadugo poslije srednjeg vijeka, do danas. On je jedan od najsigurnijih vidova kontinuiteta i identiteta hrvatskog naroda na tim prostorima, jer se po njemu vrlo lako i retroaktivno može doći do njegova samog početka. Problematičnost postojanja bosansko-humske kršćanske zajednice, izrasle iz Katoličke crkve, tijekom cijelog srednjeg vijeka smanjuje se i činjenicom što ta zajednica nije bila srpsko-pravoslavna.

Naime, papinski izaslanici nikad ne interveniraju u pravoslavnim zemljama.

Na temelju izvora strane provenijencije, koji ni do danas, kao ni strana literatura, nisu pretrpjeli znanstvenu kritiku, stječe se dojam da su bosanski 8

Brkovic - knjiga.indd 8

8.2.2010 18:33:16

Uvod

i humski kršćani krivovjerci. Međutim, na temelju domaćih izvora, osobito srednjovjekovnih isprava bosanskih i humskih vladara, tu nema krivovjerja, pa će autor u tom smislu i usmjeriti svoju pozornost. Problem je nastao u krivom tumačenju vjere bosanskih i humskih kršćana, odnosno bosanske Crkve, od strane stranih teologa i izvora. Kamen spoticanja bio je političke naravi, zatim narodni, slavenski ili hrvatski jezik u liturgiji i razne desetine te Crkve i njenih svjetovnih vladara, kao što je to, uostalom, bilo kontinuirano i u Crkvi među ostalim Hrvatima. Stoga je postojano njezino opiranje tadašnjoj politici ugarske crkveno-svjetovne vlasti. U svakom slučaju i katoličanstvo i navodno krivovjerje bosanske Crkve kontinuitet su i identitet hrvatske katoličke Crkve u Bosni i Humu. S problemom hrvatskog “krivovjerja” susrećemo se već u dalmatinskim gradovima i krajevima stare Hrvatske, od Splitskih crkvenih sinoda u doba kralja Tomislava 925. i 928. godine, zatim god. 960. i 1063., kad se pod prijetnjom izopćenja izričito zabranjuje rediti Slavene (Hrvate) koji ne znaju latinski jezik, pa nadalje. Štoviše, pojedini pape hrvatsku crkvenu liturgiju nazivaju barbarskom, analogno tadašnjem naučavanju pojedinih teologa da Bog razumije molitve samo na latinskom, grčkom i hebrejskom jeziku.

Sličan je problem u Crkvi nastao već u tako nazvanom Focijevu raskolu god.

867., kada taj carigradski teolog zastupa jednake crkvene ovlasti i neovisnost carigradskog patrijarha od rimskog pape, a svoj vrhunac dostiže u velikom crkvenom raskolu 1054. godine, čije će posljedice kasnije osjećati i Crkva u Bosni i Humu. Uostalom, već u III. i IV. stoljeću javljaju se nesuglasice među kršćanskim zajednicama. Oba pak spomenuta raskola imaju svoje korijenje već u ranijim stoljećima kršćanske Crkve.

Treći vid toga kontinuiteta i identiteta najsadržajnije se zrcali u kulturnoj baštini toga prostora. Za primjer uzimamo samo jedan element te tradicije - isprave kancelarije hrvatskih narodnih vladara i isprave srednjovjekovne kancelarije bosansko-humskih narodnih vladara i velmoža. Temeljem analize njihovih diplomatičkih formula, upotrebe formulara, pokazuje se da su prve bile uzorak drugima. Osobito interpolirani dijelovi prvih i crkvene isprave, dalmatinski notarijat i dubrovačka kancelarija utječu na formule bosanskohumskih srednjovjekovnih isprava, kako latinskih tako još više ćirilskih. Unutar formule datacije u ispravama obiju kancelarija mogu se naći oznake za blagdan i indikciju. Svaka preuzeta formula u bosansko-humskim ispravama trpi, doduše, manje ili veće promjene u odnosu na matične izvornike. Time se uvjetuje i redovitost pojedine formule, pa stoga, na primjer, sankcija bosansko-humskih isprava nije redovita kao što je bila u prvotnim uzorima. Budući da je ta formula direktno ušla u isprave iz crkvenih krugova, ona se u našem slučaju i mora razlikovati od prvotnog oblika jer su i teološki pojmovi IX. do XII. različiti od onih XIII. do XV. stoljeća. S druge strane, pojedini na9

Brkovic - knjiga.indd 9

8.2.2010 18:33:16

Uvod

zivi za isprave obiju kancelarija, spomen župana i župa (županija), biskupa, svećenika, notara i ponekad vladara unutar formule svjedoka, dvojna imena vladara u intitulacijama i slično, bez obzira na vremensku udaljenost, nemaju međusobnih odstupanja. Prijevodi npr. Tvrtkovih isprava u intitulaciji imaju oblik ego kao i isprave hrvatskih narodnih vladara, dok njegove latinske isprave donose oblik nos. Na to je najviše utjecaja i zajedničkih dodirnih točaka imao kontinuitet latinskog jezika, jer se u Humu i Bosni govorilo tadašnjim hrvatskim (slavenskim) jezikom i pisalo bosanicom, odnosno hrvatskom ćirilicom, ali u kancelarijama vladara i velmoža i latinskim jezikom. S obzirom na mnoge sličnosti i utjecaj isprava hrvatskih narodnih vladara na bosanskohumske srednjovjekovne isprave, može se i preko toga slijediti prijelaz duha vlasti hrvatskih narodnih vladara na bosansko-humske banove i kraljeve, iako je službena i protokolarna vlast bila u rukama ugarsko-hrvatskih vladara. Stoga i bosansko-humske vladare s pravom možemo nazivati hrvatski narodni vladari, mada oni vladaju samo jednim dijelom nekoć prostranog hrvatskog etničkog teritorija u srednjem vijeku i mada su često nesamostalni i potpuno ovisni o ugarsko-hrvatskom kralju. Između ostalog, i na temelju devocione formule isprava tih kancelarija pokazuje se kontinuitet i identitet preko zahvalnosti Bogu za primljenu vlast. Tom se formulom jasno označuje pripadnost vladara obiju kancelarija kršćanskoj vjeri, točnije Rimokatoličkoj crkvi.

Ta je stvarnost manje-više prisutna i u drugim diplomatičkim formulama tih isprava. Ukratko, najosnovnije točke utjecaja isprava prve kancelarije na isprave novonastale kancelarije jesu: jezik isprava i jezik dnevnog komuniciranja, zemljopisna blizina i manje-više cjelovitost teritorija, isti narod, duhovna i materijalna bliskost kulture, vjera i običaji, pismo isprava, materijal na kojem su pisane, tinta, materijal za pečate, osoblje kancelarije i njihovo školovanje, te na poseban način istovjetnost diplomatičkih formula isprava. Jedna od tragičnosti i znakovitosti isprava bosansko-humskih srednjovjekovnih kancelarija jest i njihova dislociranost. Od relativno velikog broja sačuvanih isprava njezinih kancelarija niti jedna nije sačuvana na teritoriju nekadašnje srednjovjekovne Bosne i Huma. To jasno ukazuje na otomansku ili islamsku razornost prema kulturnoj baštini kršćanskog naroda u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, kao uostalom i na baštinu mnogih drugih srednjovjekovnih naroda.

U ovom radu ne upotrebljavam bilješke za navođenje općepoznatih i u historiografiji više puta ponavljanih rezultata ili datosti izvora i historiografije.

Ipak, uz rezultate dosadašnje historiografije najviše se baziram na izvorima, osobito bosansko-humskim srednjovjekovnim ispravama, pri čemu sam svjestan da se i izvori i historiografski rezultati mogu različito tumačiti. Opravdanje za to ponekad nalazimo i u samim izvorima. Tako, primjerice, dubrovački izvori pojedine događaje često bilježe jednostrano i u interesu svojih ljudi. Na 10

Brkovic - knjiga.indd 10

8.2.2010 18:33:16

Uvod

primjer, kad Dubrovčani šalju Stojkoviću u Basel izvješće o stanju u Bosni, oni znaju da je Bosna izložena velikoj opasnosti od strane Turaka, ali nemaju baš interesa da joj pomognu, niti daju savjet kako joj najučinkovitije pomoći u svjetskim okvirima. Iako znaju kako, to im nije u interesu. Ta im je opasnost na korist, jer se u Dubrovnik sliježu najbogatije izbjeglice s najprofitabilnijom imovinom. Osim toga, tu je već položena velika suma novca i drugog imetka bosansko-humskih velmoža i trgovaca čiji će vlasnici ostati nepoznati, jer će izginuti u ratu protiv Turaka, a njihovi će opunomoćenici, ako i prežive, biti često izigrani, teško ili nikako doći do nasljedstva. Slično je bilo s granicama i posjedima. Nisu objektivniji i pouzdaniji ni zapadni izvori. Primjerice, kad govore o bosansko-humskim kršćanima, u većini slučajeva navode imena svojih teologa, dok se nikad ili rijetko kada navodi ime teologa bosanskohumskih kršćana, te se općenito govori o naučavanju tih kršćana, općenito o krivovjerju, općenito o patarenima i slično, pa se onda sve pripiše kršćanima Sclavonie, odnosno Bosne, Huma i ostalih hrvatskih zemalja. Ustvari, u svemu tome najveće je krivovjerje neznanje latinskog jezika, razne desetine i osobito politički razlozi.

Rad je prvotno i većim dijelom pisan tijekom ratnih godina (Domovinski rat), dok se na teritoriju o kojem je riječ - gdje je u srednjem vijeku živio kršćanski hrvatski narod, iako marginalan u europskim razinama - pod pritiskom islama i suvremenih pojedinačnih svjetskih i susjednih političkih interesa umjetno stvarala nacija Muslimana (Bošnjaka) i država Bosna i Hercegovina. Suvremeni bosanski i hercegovački muslimani, čiji su djedovi najčešće bili etnički narod hrvatski, jačinom islamske vjere, koja je iznad nacije, stvorili su alternativnu naciju Bošnjaka a na dijelu teritorija nekadašnje srednjovjekovne Bosne ovisnu državu Bosnu i, uz pomoć međunarodne politike, priključili joj Hercegovinu. Usprkos svemu tome, autor je srednjovjekovnu Bosnu i Hum nastojao gledati očima srednjovjekovlja. Koliko je uspio, trebala bi pokazati prosudba javnosti. Isto se odnosi i na ovo ponovljeno i dopunjeno izdanje.

11

Brkovic - knjiga.indd 11

8.2.2010 18:33:16

BRKOVIĆ, Milko, povjesničar i sveučilišni predavač (Putkovići, općina Vitez, BiH, 15. listopada 1949.), po nacionalnosti Hrvat, otac troje muške djece. Osnovnu školu pohađao u Bukvama, Staroj Biloj i Vitezu (BiH), gimnaziju u Vitezu (Istureno odjeljenje travničke Gimnazije) i Franjevačku u Splitu (maturirao 1969.), franjevački novicijat na Košljunu (1969./1970.), teologiju u Dubrovniku (u sastavu Antonianiuma iz Rima, 4 semestra, 1970.-1972.), Zagrebu (4 semestra, 1972./1974.) i Splitu (4 semestra, 1975./ 1977.). Paralelno s teologijom, povijest jednopredmetno studirao izvanredno na beogradskom (1974./1975.) i povijest i filozofiju redovno na zadarskom Filozofskom fakultetu (1976.-1979.). Diplomirao filozofiju 1978., povijest 1979. Magistrirao 1985. na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Latinske povelje bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća. Tezom Latinske povelje i pisma bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća doktorirao 1989. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Od 1979. do 1988. knjižničar za domaću i stranu periodiku na zadarskom Filozofskom fakultetu, od kraja 1988. djelatnik Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 1991.-2009. upravitelj Zavoda. Od 1987. znanstveni asistent, od 1990. znanstveni suradnik, od 1993. viši znanstveni suradnik, od 1998. znanstveni savjetnik, od početka 2003. potvrđen u trajno zvanje znanstvenog savjetnika.

Tijekom školovanja učio njemački, talijanski, latinski, grčki, hebrejski i staroslavenski jezik. Aktivno govori njemački. Sudjelovao i bio glavni istraživač na nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata. Sudjelovao je u znanstvenom projektu Filozofskog fakulteta u Zadru “Povijest hrvatskog naroda i narodnosti u Hrvatskoj” (1.12.12.01) s temom “Odnos Bosne i primorskih gradova u XII. do XV. stoljeća” (1.12.12.01.16), zatim na znanstvenom projektu Akademijinog Zavoda u Zadru “Prošlost Dalmacije” (6-02-114), s temom “Diplomatička obrada isprava hrvatskih narodnih vladara”, bio je a trenutačno i jest glavni istraživač i voditelj također zavodskog projekta “Istraživanja prošlosti južne Hrvatske” (101901, 0101901, 101-0000000- 3131). Također surađivao na projektima akademika Franje Šanjeka (Istraživanja kulturne baštine Hrvata) i projektima drugih istraživača povijesti. Sudjelovao je aktivno na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Bio je član uredništva znanstvenih časopisâ Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru i Croatica christiana periodica te više samostalnih publikacija. Školske god. 1996./1997. honorarno predavao predmet Pomoćne povijesne znanosti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru od akademske god. 2000./2001., u statusu redovitog profesora, honorarno preda362

Brkovic - knjiga.indd 362

8.2.2010 18:33:51

vao Povijest jugoistočne Europe u srednjem vijeku i Povijest jugoistočne Europe u novom vijeku. Na istom fakultetu od 2003./2004. nastavio predavati Povijest jugoistočne Europe u srednjem vijeku te od te godine započinje predavati Pomoćne povijesne znanosti i Uvod u povijest s metodologijom. Od akademske god. 2005./2006. na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru honorarno predavao kolegij Hrvatska povijest od XVI. do XIX. stoljeća. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru danas predaje Pomoćne povijesne znanosti i Povijesne izvore (od šk. god. 2009./2010.) te izborne kolegije Diplomacija srednjovjekovnih hrvatskih narodnih vladara, Srednjovjekovna kronologija, Heraldika, Katoličanstvo srednjovjekovnih bosansko-humskih vladara i velmoža i druge. Bio je povjerenik u nizu izbora znanstvenika i nastavnika u znanstvena i nastavna zvanja i dobivanja republičke nagrade iz polja povijesti.

Primarno se bavi istraživanjem hrvatske i bosansko-humske srednjovjekovne diplomatike te hrvatske i bosansko-humske srednjovjekovne povijesti. Objavio je samostalno i u koautorstvu preko deset znanstvenih studija, knjiga, te oko 200 znanstvenih, preglednih i stručnih radova.

363

Brkovic - knjiga.indd 363

8.2.2010 18:33:51

364

Brkovic - knjiga.indd 364

8.2.2010 18:33:51