Page 1

KRUNOSLAV PRANJIĆ IZ–BO–SNE K EUROPI


Nakladnici Synopsis, d.o.o. Bunićeva 22, Zagreb Synopsis, d.o.o. Kralja Tvrtka 9, Sarajevo Za nakladnike Ivan Pandžić Aleksandrida Kosić Urednik Ivan Lovrenović Korektura Ivana Vrtič Izrada kazala Ljubica Tikvica © Synopsis, d.o.o., Zagreb – Sarajevo Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika ISBN 953-7035-18-2 (Zagreb) 9958-587-08-4 (Sarajevo) CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb UDK 81’38 PRANJIĆ, Krunoslav   Iz-Bo-sne k Europi : (stilografijske svaštice) / Krunoslav Pranjić. – Zagreb ; Sarajevo : Synopsis, 2006. Bibliografija. – Kazala. ISBN 953-7035-18-2 (Zagreb). – ISBN 9958587-08-4 (Sarajevo) I. Homerus – Prijevodi – Hrvatski jezik II. Erasmus Desiderius – Recepcija – Hrvatska III. Hrvatska književnost – Lingvostilističke studije IV. Srpska književnost – Lingvostilističke studije 460420097

Tisak Tiskara Zelina d.d.


Krunoslav Pranjić

IZ–BO–SNE K EUROPI stilografijske svaštice

Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2006.


Proslov Ovo je ponovljen, ali i proširen, i dopunjen prvòtisak ove knjige iz 1998; »vodeći« tekst (br. 1) – Strah i mržnja u Bosni proširen je jednim dovitljivim aktualnim, Bazduljevim palimpsestom preko Andrićeva Pisma iz 1920. godine; tomu su pridodane i četiri verzije nobelovčeva naočita, a i uhu milozvučna, stokholmskog »nagovora« pri primanju Nobelove nagrade 1961, pak i autorov Nobelovcu epitaf iz 1975. Završni tekst (br. 16) u knjižičnu sadržaju posve je nov Matoševom kronologijom »kroza životopis & opus mu« čineći nas neoporučnim a punopravnim baštinicima do sto godišta već zrela poimanja o nedosegnutu civilnome društvu, poduprta Panoramom pogleda, misli, ocjena… koja nas panorama daruje anticipacijskim spoznajama o neumitnu povezivanju zavičajnoga s mundijalnim, lokalna s globalnim, hrvatskoga s europskim… Podijeljenost na poglavlja: I. Bosniensia, II. Croatica, III. Serbica, IV. Varia & Europea pravda se tematskom pripadnošću. Kao pismèna »rázlikā« u njima uvide čine i te kako aktualnima, kao: svjedočanstvo o rizničnim zalihama izražajnih »kompetencija« klasične pučke štokavštine u »performancijama« bosanskih (fratarskih) spisatelja XVII-XIX. stoljeća (2, 3); kao: svjedočanstvo o sofisticiranoj ne tek književnosnoj štokavštini već i o općehrvatskoj koinè amalgamiranoj urbanim internacionalizmima i kolokvijalizmima (4); kao: svjedočanstvo o statusnom martiriju zvanja i poziva – Učiteljskoga (12); kao: svjedočanstvo o aksiološkoj nehijerarhičnosti već komplementarnosti među znanostima, umjetnostima i tehnologijama (13); kao: svjedočanstvo o časnu primjeru intelektualne čestitosti, duhovne nepodvrgljivosti i ljudske uspravnosti u »zlu brjemenu«, riječju: svjedočanstvo o savjesti (9, 10, 14); kao: svjedočanstvo o tome kako smo već pred petsto godišta po dum Marinu D. i Erazmu R. imenovani sljednicima svjetonazorskog irenizma suprot militarizmu, a ostali dužnici zadaći »vekivečna« oduhovljavanja (15)… 


Stilografijskō u podnaslovu znači mi prijevodno doslovno: stiloòpisnō; to kao metodološko imenovanje u analitičkoj ter interpretacijskoj primjeni. Svaštice – drugi član podnaslovnoga skupa, značenjski je barem dvojak: imenuje kraće bilješke ili izvješćivanje koje o čemu; ali imenuje i to negativno, štògod raznorodna; s ufanjem da štògod nije vrijednosno »kaj gòd«… Autokritičnost ili tek nepretencioznost. I – i! *** Nenavadno iscrtičen, naslov knjižuljka Iz–Bo-sne k Europi nije baš neodgonetljivo velezagonetan; ama može se on iščitavati i u inim crtičenim izvedbama: IzBō-sne, I-zBô-sne; pa i Europa se (onā naslovnā) dade rascrtičiti, jednako simbolički: k-Euro-pi… Prizvat ću drevnu jednu, rimsku (u latinskome) izreku: Habent sua fata libelli, što znači da i Knjižice imaju svoju sudbu; svidio mi se, ponajprije, onaj latinski deminutiv – libellus umjesto liber, opreka dakle svidjela mi se među knjižicom i knjigom, pa svoj spis imenujem »knjižuljkom«. A usud mu, knjižuljku, bio ovakav: prvotno pripremljen, i prihvaćen, za objavljivanje bio je već 1993, 1994. već slogovno »prelomljen«, i korigiran u jednoga zamrla izdavača. U alternativna izdavača, Matice hrvatske, prihvaćen/preuzet dvije godine nakon, a četiri kasnije – 1998. ipak u cjelòsti (i još s prošircima) napokon objelodanjen, i – umah bio tržišno izdašan do zadnjega zadnjicatog (čak i autorskog, pa i redakcijskog – rekoše – unikata); u svôj (skromnoj?) nakladi, dakle i rasprodat (i ispoklanjan), a bez šanse za željkovano, jer tržišno rizično, ponovljeno izdanje. Tu mi šansu sada uskrisio »Synopsis« i njegov marni/začasni vlasnik, izdavač Ivica Pandžić, porad česa ostajem mu haran priželjkujući nam, obojici, prođu/sudbu sličnu 1. izdanju unatoč beznadnoj jer otužnoj kupovnoj (ne)moći potencijalna čitateljstva. Zagreb, u ožujku 2005. K. P.




Strah i mržnja u Bosni (kroz bosanska pismèna)

Selektivna biografska rekapitulacija kao preambula: Ivo Andrić (1892-1975) po rođenju iz katoličke, hrvatske familije u Bosni (mjestašce imenom Dolac, kraj gradića po imenu Travnik); školovan također u Bosni (Višegrad pa Sarajevo); književno počeo publicirati prvo u Sarajevu, 1911, zatim u Zagrebu (1914, kolektivno u antologiji Hrvatska mlada lirika); a i prva mu samostalna knjiga (pjesama) Ex ponto, 1918, također štampana u Zagrebu, u Hrvatskoj… 1961. dobitnik je Nobelove nagrade za književnost… Kad se uz podatak o rođenju, školovanju te ubikaciji prvih književnih objava supostavi podatak da je 1920. Ivo Andrić nastupio jugoslovensku kraljevsku diplomaciju i otada se privolio srpskome kulturnom krugu, onda ta činjenica Andrićevim »slučajem« potvrđuje one teoretičare nacionalne (ili kulturne) pripadnosti koji uz biološku i etnogenetsku determiniranost tê pripadnosti predviđaju i opcijsku mogućnost; za nju je primjer Ive Andrića paradigmatski modelan; na razini filozofske apstrakcije zaključilo bi se: kao eminentno biće slobode čovjek ne bi smio biti sapet ničim što je anteriorno njegovoj svjesnosti, pa bi tako i pitanje o pripadnosti – gle začudnosti – moglo biti, čak, pitanje plebiscita za svaki dan! Ovo implicira i ovako razumijevanje: pretpostavljajući univerzalnu etiku (ne ni ma koji parcijalni moral) svaki bi neindeferentan, dakle: integralan, častan čovjek trebao da se osjeća (pa i ponaša) kao pripadnik svake one bespomoćne nacije ili socijalne grupe nad kojom se vrši bilo kakvo nasilje ili teror, kao što je npr. horor »etničkoga čišćenja«. A što se Nobelove nagrade tiče, ona Ivu Andrića nije otkrila kao velika pisca, ona ga je samo takvim priznala. No u tom povodu mogli bismo se, onako usputno, upitati, skeptički – cinički nikako, kako se onamadne upitao A. G. Matoš: nisu li te nagrade spomenica Nobelova grizodušja zbog šteta što će ih njegov izum (dinamit) počiniti 


u ratovima; a dinamit, dabogme, nije bio izumljen za svrhe ratničke destrukcije; izum je taj u destrukciju degenerirao… Statistička većina Andrićeva opusa tematski je vezana uz njegovu zavičajnu Bosnu, njezinu historiju, njezine ljude i običaje, ponašanje, tradiciju, legende, ali i uz specifične, endemične čak: STRAH I MRŽNJU! Zna se da je Andrić obilazio bosanske franjevačke samostane (na tlu Bosne već preko sedam stoljeća), da je studiozno iščitavao njihove rukopisne i štampane tekstove, osobito ljetopise (desetak njegovih »kratkih priča« ima za protagoniste braću franciskane); u jednome tako, istina, homiletičkom, dakle: propovjedničko nabožnom tekstu, čitamo literarizirane zapise kako su u Bosni XVII. stoljeća mnoge »poštene kuće i obitelji od vojske bile utrnute«; kako su mnogi starci bili u »sužanjstvo odvedeni«, a mnogi da su izginuli mladići… gradovi da su bili popaljeni i opustjeli, a »zakoni božji pod noge udareni«, DJEVICE OSKVRNUTE…1 U drugome jednom tekstu, s nadnevkom iz godine 1690, čitamo doslovce: – Pomrlo mnogo naroda od glada… Kud god se makneš, leže mrt­va­ci, niti se kopaju, niti ima tko… U Sarajevu izjedoše djeca mater mrt­vu, u Banjoj Luci koga bi objesili u noći bi ga gladni ljudi svega izjeli… I davali bismo ubogim jesti, ali kako bi se koji najeo, tako bi i umro. Stvar koja se prije mogla za 10 groša prodati za jedan se prodavaše.2 1 Margitić, Stjepan: Fala od sveti, Venetiis, 1708. Inače, Bosna se kao kolektivni individualitet snažno organizirala već u XII. stoljeću, u XIV. bila najjača južnoslavenska kraljevina, a onda zamrla u četiri stoljeća otomanske okupacije (1463-1878) sa specifičnim, endemskim fenomenom: feudalna aristokracija bila je etnički slavenska, religijski islamska (bivši kršćani/krstjani… koji su konvertitstvom ostali u posjedu svojih imanja). 2 Lašvanin, Nikola: Ljetopis (pisan bosanskom ćirilicom u 1. polovici XVIII. stoljeća). Bilo je to vrijeme austrijskih višekratnih invazija u teritorij turske Bosne, a poslije turskog poraza kod Beča 1683; invazije nisu uspijevale, austrijska se vojska povlačila, s njome i dio bosanskih izbjeglica, a veći dio naroda ostajao je prepušten turskoj retorziji. A današnji zlotvori po Bosni nisu baš u zloj maštovitosti nadbili historijske si prethodnike od pred tri stoljeća: ubojstva, paleži, skvrnuća, izgnanstva… [P. S.: »današnji zlotvori« – napisano i prvotiskom objavljeno na nizozemskom, u: »Tijdschrift voor slavishe literatur«, № 15, Amsterdam, juni 1993, naslova: Angst en haat in Bosnië, pp. 8-13.]

10


Analogije među bosanskom dijakronijom i bosanskom sinkronijom – frapantne! jednako unebovapeće! Upitao bi se tkogod, a da je Bosanac: ne čita li/ne sluša li on to sutrašnje vijesti iz svoga zavičaja? A kako je danas, kažu, cijela naša planeta (ili jajolika rugby-lopta od globusa nam) – veliko medijsko selo, upitao bi se svatko na ovoj Zemlji kome bi to zapelo za oko ili sjelo u uho: nisu li ti medijski izvještaji iz Bosne bilo kojega dana ovoga proljeća A(nno) D(omini) 1993? A pitao se, kao da je anticipirao aktualno dijagnostičko pitanje i mla­di francuski vicekonzul Des Fossés, pitao daleke 1807. (kao aktant u Andrićevoj romansijerskoj kronici) o tome kako narodi u Bosni (i Hercegovini) moraju da jednog dana nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka; širu, bolju, razumniju i čovječniju formulu; pitao se i dijagnosticirao: – Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od ostale tri vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.3

Aktualna svakodnevica u Bosni (i Hercegovini) takva je da posvje­ do­čuje, i to gorko posvjedočuje onu literariziranu dosjetku o tome da je naša planeta možda pakao nekog drugog svijeta iz jedne od galaksija. A konkretizirani strahovi i mržnje, na djelu u suvremenoj Bosni, nisu ništa drugo do epidemijske bolesti: ANARHIJE, BARBARSTVA, DES­POCIJE… (a bez SLOBODE). I kud se djeo embrio Nade? U MIR pa DOBROTU, fra Lukinu: a frà Lūka jedan je od franjevač­kih aktanata Travničke hronike kojega je opis veličajan u jednostavnos­ti: – Fra Luka je tvrdo verovao da se u prirodi nalazi onoliko lekovitih snaga koliko bolesti ima među ljudima i životinjama.4 3 Andrić, Ivo: Travnička hronika, Beograd, 1945, p. 259. 4 Op. cit., p. 237.

11


A lijek za bolest (anarhije/barbarstva/despocije) jest u SILI (zašto ne i međunarodnoj) koja će biti u striktnoj funkciji zaštite pravične ZAKONITOSTI, u funkciji osiguranja SLOBODE partikularnosti/ individualnosti i univerzalnosti/kolektivnosti. Jer samo tako može da funkcionira istinska Res Publica balansirajući distribucijom već imenovanih: sile/zakonitosti/slobode kao konstitutivnih elemenata civilizacijskog stabiliteta i progresa. U istoj je Hronici, u Andrićevoj maniri, još jednoč (po mnogi put) stilskim postupkom tzv. autorskog iskaza (ili umetanja generalizacija) dosegnuta i ova, naše pomnje vrijedna, i opet aktualna divot-spoznaja od univerzalizacije: – Jer nasiljem se mogu izvršavati prepadi i postići korisni preokreti, ali se ne može trajno upravljati. Teror kao sredstvo vladanja brzo otupi. To zna svako osim onih koji su PRILIKAMA ili svojim NAGONIMA prisiljeni da teror vrše (446).

No, dok su motivske jedinice straha i mržnje posijane Andrićevim opusom u varijacijskim minijaturama, jedna je njegova kratka priča isključivo i u cijelosti varijacija na temu straha i mržnje u Bosni:

Pismo iz 1920. godine Objavljeno je 1946. Apartna je ideja koliko i sama opisivana stvarnost, da se preko zvukova sarajevske noći ocrta antagonistička multikonfesionalna/multinacionalna situacija u Bosni među svjetskim ratovima (P. S. kao da i ovaj, sadašnji rat u Bosni 1992/93. za nju, za Bosnu nije SVJETSKI, za Bosnu je on i više: kozmički, kvintesencijski: biti il’ ne biti…). Pa tu izoštreno zapažačko aktantovo uho separira, a analitički um vivisekcijski intelektualizira: – Teško i sigurno izbija sat na KATOLIČKOJ katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekunda, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim, ali prodornim zvukom, sat sa PRAVOSLAVNE crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskucava promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih TURSKIH sa­ti, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! JEVREJI ne­maju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po aškenaskom računanju. Tako i noću, dok 12


se spava, u brojanju pustih sati, gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju JEDNOM NEBU na ČETIRI razna crkvena JEZIKA. A ta RAZLIKA je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek SLIČNA MRŽNJI, često istovetna s njom.5

Tako razmišlja protagonist, Maks Levenfeld, pokršteni sarajevski Židov, liječnik koji odlučuje da napusti Bosnu zbog nemogućnosti da živi i radi u okolini punoj mržnje ne mogavši u mržnji da se opredijeli, pa kao etičko biće (k tomu još s položenom Hipokratovom zakletvom koja mu nije degenerirala u hipokritsku) radije izabire da bude mržen negoli da sâm mrzi, pa traži salutem in fuga, emigrira… pa u epistolarnoj formi razlaže svoju motivaciju bijega iz balkanske mržnje psihijatrijski nemilice razobličujući mentalnu situaciju kompleksnoga narodnog kolektiva: – U Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupi­ma nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim ili neslovenskim zemljama (260).

A onda dolazi nekoliko literariziranih paradoksa koji zapanjuju epi­fa­ nijskim sjajem u karakterizaciji Bosne kao zemlje koja da je divna… – zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi (259).

Pa ipak, caeterum censeo ovoga korespondentskog protagonista iz citiranog Pisma…, leit-motiv cijele priče jest: BOSNA JE ZEMLJA MRŽNJE I STRAHA.

A onda opet, paradoks za paradoksom…

– po čudnom kontrastu… može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, 5 Citirano prema izdanju: Odabrane pripovetke, knj. 2, izd. Srpska književna zadruga, Beograd, 1954, pp. 263/4; isticanja verzalom, ovdje i drugdje – moja su, K. P.; daljim citatima broj stranice obilježio sam odmah na kraju svakog citiranja u samome tekstu.

13


UZVIŠENE ČVRSTINE, karaktera, toliko NEŽNOSTI i LJUBAVNOG ŽARA, toliko dubine osećanja, PRIVRŽENOSTI i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom (261).

Visoki stupanj do oholosti uznosite samosvjesnosti o ovim karakternim osobinama rezultirao je općepoznatom (skandalizantnom) psovačkom frazom izraženom erotičkim, i to fiziološkim stilskim kompleksom (s petoslovnicom, da prostíte): jebeš zemlju koja Bosne nema!6

No ovome kratkom, zanosnom doktorovu-protagonistovu uzletu dolazi opet kratki kontrapunkt: – Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i SVIREPE OSEĆAJNOSTI. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima… Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i VRLINE GOVORE i deluju često MRŽNJOM. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju… Oni koji veruju i vole, smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole… Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas… I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju… (262).

Bizarna je ideja, ali bi mogla biti svrhovita: da bi mržnju (u Bosni) trebalo proučavati kao što se medicinski znanstveno proučava lepra; da bi je valjalo uočavati, opisivati, analizirati te tako pridonositi njezinu uništavanju realizirajući onaj uvodno postavljeni motto: analizirati/re-kognoscirati – strah i mržnju – znači: neutralizirati/sterilizirati jē! 6 U aktualitetu proljeća 1993, korodirana malignim kancerogenim mržnjama na djelu, Bosna nam je, avaj – nèd’ōbog! – na putu invertne realizacije perlokucije – nèbilojē – jer: sve to sluti da će svršit’ s: jebeš Bosnu koja zemlje nejmaaaa!

14


Bibliografske napomene o prvotisku pojedinih tekstova

1. Strah i mržnja u Bosni = Angst en haat in Bosnië, in: »Tijdschrift voor Slavische literatuur«, No 15, Amsterdam, VI/1993, pp. 813. 2. Virtualnost dijakronijskih stilema, Zbornik Franjevačke teologije Sarajevo – Nedžarići/Samobor: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, 1291-1991, Zagreb, 1994, str. 161-181. 3. O jeziku i stilu fra Grginu: još jednoč, referat u Znanstvenome skupu o fra Grgi Martiću i njegovu dobu, Zagreb, XI/1995, izd. Alfa, Zagreb, 1996, str. 255-269. 4. Eu-fonija/eu-ritmika u pjesništvu Ivana Slamniga, in: Colloquia lit­teraria: metrica et poetica III, VANU; Novi Sad, 1988, str. 195-207. 5. Krležini stilistički aloglotizmi – idioglotizmi, »15 dana«, br. 3, Zagreb, 1990, str. 27-31. 6. Jezikoslovna posredstva u opusu Profesora Flakera, »Umjetnost riječi«, br. 1, Zagreb, 1990, str. 67-80. 7. Stilističke zalihe hrvatske verzije Homerove Odiseje, »Umjetnost riječi«, br. 4, Zagreb, 1992, str. 317-324. 8. Znanstveni diskurs u »Hrvatskoj književnosti« Slavka Ježića, referat u Znanstvenom skupu o Slavku Ježiču… Zadar, X/1995; Zbornik o Slavku Ježiću, izd. Hrvatski studiji, Zagreb, 1977, str. 99-106. 9. Miodraga Popovića »Vidovdan i časni krst«, »Oko«, 21. X – 4. XI, Zagreb, 1976, str. 7. 10. Zbiljskost jedne monografije/biografije »15 dana«, br. 6, Zagreb, 1987, str. 32-34. 11. Stylematica vinaveriana, u zborniku: Stanislav Vinaver, izd. Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1990, str. 283-296. 268


12. Magistri ludi, »Danas«, Zagreb, 20. 09. 1988, str. 43-44. 13. Pristupna besjeda francuskoj prosvjetiteljskoj enciklopediji, u: Suvremena znanost i enciklopedije, Radovi leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, br. 1, Zagreb, 1991, str. 53-58. 14. Učenjak s vertebrom, »Vjesnik«, Zagreb, 08. 05. 1994, str. 36. 15. Erasmi Roterodami Echo & Receptio in Croatia, »Russian (Croatian and Serbian, Czech and Slovak, Polish) Literature«, XXXVII – IV, North Holland – Amsterdam, 1995, pp. 587-603; tekstualnim ilustracijama iz Zweiga i Erazma obilo proširena hrvatska prijevodna verzija engleskog izvornoga prvotiska: »15 dana«, br. 3/1995, Zagreb, str. 24-36. 16. Antun Gustav Matoš (1873-1914) – Kronologija kroza životopis & opus mu, »15 dana«, br. 1-2/2003, Zagreb, str. 6-18.

269


Bilješka o autoru KRUNO PRANJIĆ, rođen u Zenici, BiH 1931 (mama Jelica, tata Ivica); u zavičaju naučio hodat’, govorit’, pisat’/čitat’; računat’ – slabije, nogometat’ – uspješnije, svirat’ osrednje; maturirao u zeničkoj Gimnaziji, zasnovanoj tek po Oslobođenju s proljeća 1945; otad: pri Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomiravao »Narodni jezik i književnost« (s ruskim), istrošio semestralnu (francusku) sti­pendiju Europskoga sveučilišnog centra u Nancyju, učiteljevao na dvjema školama (Učiteljskoj i osmoljetkaškoj), odguslio vojačenje…. a od 1956-2002. asistentovao uz »Doktorvatera« akademika Ljudevita Jonkea, pa profesorovao u matičnom Fakultetu učeći te predajući nov predmet – Stilistiku; za to vrijeme insertno bio jednogodišnjim gost-profesorom u Slavenskome seminaru Kalifornijskoga sveučilišta (Berkeley) i u dva navrata po akademsku godinu u istoimenu Seminaru Sveučilišta u Amsterdamu, a jednokratnim (i opetovanima) predavanjima »dično« gostovao na tridesetak europskih i »prekòmorskih« univerziteta (»dično«? = vazda po osobnu pozivu); jednako tako i na svima, nekoč «domačim» univerzama od Ljubljane do Prištine, kao i po školama i javnim tribinama u pokrajinskim mjestašcima od Konjščine do Tavankuta, od Žminja do na Bregavi Stoca, od Tešnja i Žepča do Travnika (i nazad) npr. … Danas, umirovljen, u statusu emeritusa, po odluci Senata Sveučilišta a na prijedlog i obrazloženje mlađih kolega, odreda njegovih bivših »đaka« – što blaži spoznajom da nije nuždan naraštajni jaz…

270


Odabrana knjižna bibliografija Autorske knjige: 1. Jezik i književno djelo, Ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova, Školska knjiga, Zagreb, 1968, 19732; Prosveta, Beograd 19853. 2. Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (monografija), Rad 361 JAZU, Zagreb, 1972. 3. Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb 1986, 19912. 4. Iz-Bo-sne k Europi, Matica hrvatska, Zagreb 1998, 283 str. 5. O Krležinu stilu & koje o čem još, ArTrezor, Zagreb 2002.

Uredničke: 1. Suurednički priredio četiri knjige o komparativnom proučavanju hrvatske književnosti; najznatnija: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu (sa /svojim/ profesorom A. Flakerom), Liber, Zagreb, 1978 (na engleskom jeziku, 1980). 2. Dvije knjige Andrićevih priča, I (1919-1941) i II (1946-1975) s predgovorima, glosarima i drugim dodacima, Konzor, Zagreb, 2003. i 2004.

Prijevodne: L. N. Tolstoj, Ana Karenjina I/II, u višekratnim izdanjima Matice hrvatske i Školske knjige, Zagreb, 1961-2004. Alain Finkielkraut, Poraz mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1992. André Chouraqui, Deset zapovijedi danas / Deset besjeda za pomirenje čovjeka s ljudskošću (u judaizmu, kršćanstvu, islamu), s kolegicom J. Brnčić, Konzor, Zagreb 2005. 271


Gdje je što Proslov

5

I. BOSNIENSIA Strah i mržnja u Bosni (kroz bosanska pismèna)

7 9

Pismo iz 1920. godine Ivo Andrić – Nobelovski »nagovor« Epitaf Ivi Andriću in memoriam

12 19 34

Virtualnost dijakronijskih stilema

37

Asimptotski vertikalni kontinuitet »Analogizacija«

59 62

O jeziku i stilu fra Grginu: još jednoč

64

(Kao vertikalnome kontinuitetu stilematike franjevačkih spisatelja Bosne Srebrene)

64

Ritmizacija enklitikom Ekonomizacija izraza Relikt versifikacijskog arhetipa Afiksalne tvorbe Diskontinuiranost iskaza Infinitivni proširak predikatu Pomnost u redu riječi Interpolacije kao specifične ritmizacije Aloglotizmi Nekoliki metaforizirani frazeologizmi Stilotvornost leksemskih rekcija

68 69 70 70 73 75 75 75 76 76 77

II. CROATICA Eu-fonija/eu-ritmika u pjesništvu Ivana Slamniga

79 81

latinizmi/talijanizmi

85 85

polonizmi

Krležini stilistički aloglotizmi – idioglotizmi

Jezikoslovna posredstva u opusu profesora Flakera Stilovi i razdoblja Književne poredbe Proza u trapericama

272

98 108 108 110 114


Stilske formacije Poetika osporavanja Nomadi ljepote

116 119 121

Stilističke zalihe hrvatske verzije Homerove Odiseje I. II. III. IV. V.

127 127 130 132 132 133

Znanstveni diskurs u Hrvatskoj književnosti Slavka Ježića

137

III. SERBICA Miodraga Popovića Vidovdan i časni krst

145 147

Književna arheologija?! Vidovdan Časni krst/krst časni

Zbiljskost jedne monografije/biografije Stylematica Vinaveriana

147 148 149 152 158

Korpus pod sitnozorom Tekstološka pomnja Vlastitost u interpunkciji Hijastičke veze Univerzalni iskazi Leksičke inovacije Diskrepancija među teorijom i pragmom Suvrst jedne recepcije

158 159 160 163 164 166 170 172

IV. VARIA & EUROPEA Magistri ludi (biti prosvjetar kad

177

zemlja stenje a nebesa ćute)

Parče utjehe Neiživljena histerija

Pristupna besjeda francuskoj

prosvjetiteljskoj enciklopediji

Učenjak s vertebralnim stupom: profesor Stjepan Ivšić (1884-1962) Erasmi Roterodami echo & receptio in Croatia XVI. stoljeće XVIII. stoljeće XX. stoljeće

179 180 181 184

193 198 199 209 211

273


Ilustracije

Iz spoznajne riznice u zweigovu eseju o Erazmu: leksikonski izborni ulomci Iz spoznajne riznice erazmove »Pohvale ludosti«: leksikonski izborni ulomci Ludost govori:

Antun Gustav Matoš (1873-1914) kronologija kroza životopis & opus mu (Povod: stotinuitrideseta obljetnica rođenja) 1873-1883. djetinjstvo & obitelj 1883-1891. adolescencija 1891-1893. »profulana« karijera 1894. »refugium« u Srbiju 1898. inicijacija u Europu 1899 Pariz u doba »belle époque« 1904. drugo ubježište u Beograd 1908. napokon repatrijacija… Intermezzo: u sjeni dviju nedovršenih ljubavi 1914. željeznicu guta već daljina

217 216 225 226

232 232 233 234 235 237 238 241 242 248 251

Panorama pogleda, misli, ocjena, impresija i opservacija Antuna Gustava Matoša

255

Kazalo imena

259

Kazalo pojmova

262

Bibliografske napomene o prvotisku pojedinih tekstova

268

Bilješka o autoru

270

Odabrana knjižna bibliografija

271 271 271 271

Gdje je što

272

Autorske knjige: Uredničke: Prijevodne:

274

Krunoslav Pranjić | Iz-Bo-sne k Europi. Stilografijske svaštice  

U svojim stilografijskim esejima profesor dr. Krunoslav Pranjić na virtuozan način spaja neiscrpno lingvističko i književno znanje s jedinst...

Advertisement