Page 1

Ivica Đikić

Beara dokumentarni roman o srebreničkom genocidu

Biblioteka Cicero © Ivica Đikić i Naklada Ljevak 2016.

Zagreb, travanj 2016.


Sandri i Mari


„...ova se knjiga ne odriče potpuno mogućnosti da shvati kroz realnost ono što nije mogla shvatiti kroz književnost...“ Javier Cercas („Anatomija jedne pobune“)


Sadržaj

Prolog 11 UVOD 25 PRVI DIO 44 DRUGI DIO 157 Post scriptum 219 Epilog 227 Zahvale 231 Bilješka o izvorima 233 Osnovna literatura 239


Prolog

N

e mogu se nikako sjetiti što sam radio tih dana sredinom srpnja 1995. godine, dok je srpska vojska masovno ubijala bošnjačke zarobljenike iz Srebrenice. Bio sam ili kod kuće u Tomislavgradu, nekadašnjem Duvnu, u Bosni i Hercegovini, ili pak u Zagrebu, gdje su trajali upisi na fakultete: ne sjećam se jesu li već bili prošli prijemni ispiti, pa sam bio došao da se upišem i dam napraviti indeks Fakulteta političkih znanosti, ili je sve vezano s fakultetom, srećom, već bilo završilo, pa sam se bio vratio u Duvno, da u gradu, u kojem sam rođen i proveo svih dotadašnjih osamnaest godina, provedem još dva ljetna mjeseca prije odlaska na studij. Kako god da je bilo, znam da su me vijesti o padu Srebrenice, pa potom i o nezapamćenom pokolju, sasvim mimoišle u emocionalnom smislu, prošle su mimo mene poput onih ljudi koje dugo poznaješ i dugo susrećeš, ali nisi otišao s njima dalje od kurtoaznog pozdrava, pa kad se jednom iz nekog razloga zapitaš tko je, zapravo, netko od tih ljudi, shvatiš da ne znaš ništa, čak ni neke elementarne stvari. Valjda sam bio zaokupljen svojim strahovima od Zagreba i neima11


štine koja nas je pritiskala, i istovremeno uzbuđen zbog selidbe u grad o kojem sam tako dugo maštao. Valjda su me i nepune četiri prethodne godine bile otvrdnule. U studenom 1991. umro mi je otac, u četrdesetoj godini, u četvrtak otišao spavati popodne i samo umro. Nas trojica braće ostali smo u kući s majkom, očevim ocem i djedovom polusestrom: ja sam bio napunio petnaest, srednji brat godinu i pol mlađi od mene, najmlađi navršio deset godina. Pet mjeseci kasnije, rat je stigao u naš grad i okolicu, i ostao ondje iduće tri i pol godine. Ginulo se, stradavali su naši rođaci, susjedi, prijatelji, ljudi koje smo znali, padale su nam granate po ulici, gledao sam iz blizine unakažena mrtva tijela nad kojima su lebdjele teške muhe, htio u vojsku i na ratište, no nitko me nije htio zbog manjka godina, pa onda izvještavao s ratišta za medijske kuće iz Hrvatske, falsificirajući pritom podatak o godini rođenja, bježao od kuće i iz gimnazije da bih bio maloljetni reporter iz rovova oko Kupresa, Prozora, Jablanice, Gornjeg Vakufa, više puta – i noću – vozio se makadamskom „cestom spasa“ preko strašne Vran planine, cestom koja je jedina povezivala hrvatske krajeve u Hercegovini i Dalmaciji s hrvatskim i bošnjačkim krajevima u centralnoj Bosni, cestom kojom su prošle stotine tisuća izbjeglica i tisuće tona oružja, hrane i medicinskog materijala, razgovarao s generalima i pukovnicima, s lokalnim političkim glavešinama, družio se s vojnicima, pisao mnogo i pritom vjerojatno mnogo gluposti i budalaština... Bio sam, 12

hoću reći, zarana razvio priličnu ravnodušnost spram smrti, naročito kad se događala nekoliko stotina kilometara daleko, nepoznatim ljudima u vrlo maglovitim okolnostima, ljudima uostalom koji su bili druge nacije, koju su tada svi oko mene smatrali neprijateljskom zbog jednoipolgodišnjeg hrvatsko-bošnjačkog rata. Kad se gleda odnekud izdaleka – iz Washingtona, Londona ili Pariza – živjeti u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. vjerojatno je značilo biti u epicentru užasa: nema se ni vremena ni koncentracije, a ni realnog razloga, za ulaženje u pojedinosti. Premda u istoj zemlji, udaljena oko četiristo kilometara sjeveroistočno, Srebrenica mi se iz Tomislavgrada činila kao neki drugi svijet nastanjen nekim dalekim ljudima. Meni, dakle, koji sam fanatično čitao sve dostupne novine i nisam propuštao radijske i televizijske vijesti. Rat sve suzi i smanji. Rat zatvori obruč oko najnužnijeg, najelementarnijeg, najprimitivnijeg, i sve što ostane izvan tog prstena čini se filmski udaljenim, nestvarnim, nebitnim, nepostojećim. Srebrenica je u idućih desetak godina ostala za mene samo jedan od toponima balkanskih zločina, onih toponima što se često spominju, jer su prerasli u opće mjesto, ali kao što često biva s općim mjestima, i dalje nisam znao ništa osim najosnovnijeg: Karadžićeva i Mladićeva vojska pobila osam tisuća Bošnjaka, muškaraca, civila i vojnika. Nisam se ozbiljnije micao od toga. Zanimali su me u to doba „naši“, hrvatski, ratni zločini: od kraja 1996. ili početka 1997. do ugasnuća tjednika 13


„Feral Tribune“ u lipnju 2008. godine napisao sam desetke i desetke istraživačkih članaka i reportaža o zločinima hrvatskih trupa nad srpskim civilima u Hrvatskoj te Bošnjacima i Srbima u Bosni i Hercegovini: cijelim bićem vjerovao sam, a vjerujem i dalje, u stav glavnog urednika „Ferala“ Viktora Ivančića, eksplicitno iznesen u njegovoj knjizi „Točka na u“, da „ponekad nije loše ako prihvatimo drevno higijensko načelo i ‘pometemo ispred vlastitoga praga’“. „Ne kao pripadnici svoje nacije, već kao svjedoci“, piše Ivančić. Onda je u lipnju 2005. u Zagreb došao Emir Suljagić, novinar iz Sarajeva, dvije godine stariji od mene, koji je od 2002. do 2004. izvještavao o suđenjima na Među­ narodnom sudu za ratne zločine u Haagu za sara­jevski magazin „Dani“ i londonski Institut for War and Peace Reporting (IWPR). Došao je, u sklopu postdiplomskog studija, mjesec dana volontirati u zagrebačkom sjedištu Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Tih mjesec dana proveli smo, uglavnom, u našem dopisništvu „Feral Tribunea“ i po zagrebačkim restoranima i birtijama. Emir je odrastao u Bratuncu, gdje mu je otac poginuo 1992., a rat je najvećim dijelom proveo u Srebrenici. Jedno vrijeme radio je kao prevoditelj za nizozemski bataljun UNPROFOR-a u Potočarima kod Srebrenice. Upravo mu je, u Zagrebu i Londonu, bila objavljena knjiga „Razglednica iz groba“. Znao je mnogo o masovnim pogubljenjima nakon srpskog zauzimanja Srebrenice, vjerojatno više od ikoga, osim možda 14

istražitelja i tužitelja iz Haaga koji su radili na optužnicama protiv naredbodavaca i sudionika genocida. Bio je privatno zainteresiran, a pritom inteligentan i dobar novinar. Kasnije je otišao u nešto drugo. „Beara je bio glavni. Pukovnik Beara. On je bio mo­­­zak svega“, rekao mi je Emir za ručkom jednog sparnog ljetnog poslijepodneva 2005. godine. Jasno se sjećam: bilo je to u restoranu „Baltazar“ na zagrebačkom Kaptolu, jeli smo krvave bifteke. Dotad sam, vjerojatno, bio pročitao ili čuo prezime Beara u kontekstu srebreničkog masakra, ali ništa više od toga. Haški sud optužio ga je 2002. godine, a on se predao, ili se morao predati, vlastima u Beogradu 2004., nakon čega je izručen Haagu. Mislio sam, jer gotovo ništa nisam znao, da u srebreničkoj priči nije važan nitko osim generala Ratka Mladića i predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, da su svi drugi bili samo vodonoše i anonimni egzekutori. Ne znam kako se i zašto to nije dogodilo ranije, ali tog poslijepodneva, što se mene tiče, prezime Beara odjednom je poprimilo magnetična svojstva: bilo mi je nekako melodiozno, i grafički skladno, i kao svakom zagriženom navijaču splitskog „Hajduka“, važno zbog Velikog Vladimira, golmana Beare. Tada sam počeo pomalo otkrivati priču pukovnika, odnosno kapetana bojnog broda Ljubiše Beare. Istog tog ljeta 2005., prvih dana srpnja, prijatelj i iz­­ davač Ivica Pandžić dao mi je monografiju Tarika Sa­ maraha „Srebrenica“. Sasvim me impresionirala umjet15


nička dubina i uvjerljivost te knjige. Upoznao sam tih dana u Zagrebu Tarika Samaraha. Dugo mi je pričao o tome što je sve proživio stvarajući te fotografije: od golog straha i teške tjeskobe do adrenalinskih izljeva i nastupa euforične energije koja ga je tjerala da ide do krajnjih granica. I fizički se izmijenio tokom godina predanosti istraživanju srebreničkog genocida i fotografskom, umjetničkom, interpretiranju činjenica. Pričao je da je izgubio dvadeset kilograma i posve se fizički zapustio, da se udaljio od ljudi i društva, izgubio dodir s realnošću. Živio je u paralelnom srebreničkom svijetu smrti i šutnje, pokušavao razumjeti i nekako se nositi s užasom u koji je uronio. Nekoliko godina kasnije, kad sam svoj život i razmišljanja dobrim dijelom koncentrirao u onih četiri ili pet podrinjskih dana srpnja 1995., vidio sam na samome sebi, i u sebi, ono što mi je pričao Tarik Samarah. Vidio sam fizičku promjenu. Dva ili tri dana poslije zagrebačkog druženja s Ta­­­­ rikom, 9. ili 10. srpnja 2005., otputovao sam u Srebrenicu da, u povodu desete godišnjice genocida, napišem reportažu za „Feral Tribune“. Putovao sam s kolegom i prijateljem iz redakcije Igorom Lasićem, koji je i vozio, i prijateljima iz drugih redakcija – Ljubicom Letinić i Sašom Kosanovićem. Svi smo se, barem iz moje perspektive, neobično ponašali ta tri dana na putovanju. Šutjeli, pričali, svađali se, smijali, svatko za sebe nespretno i trapavo tragao za načinom da se nosi s tom neizrecivom količinom tuge, nepojmljivosti i bijesa. Nikad kasnije 16

nismo pričali o tom putovanju, koje je meni – uz smrt oca, pogibiju naših komšija Fahrije i Samira Kozarića u svibnju 1992. u našoj mahali, i kopanje groba za prijatelja Stjepana Šapinu, poginulog u hrvatsko-bošnjačkom ratu, u listopadu 1993. – bilo dotad najintenzivnije iskustvo u životu. Bio sam pomislio da Igora, Ljubicu i Sašu zamolim da mi napišu svoja sjećanja na to putovanje, ali odustao sam zbog bojazni da bi se moglo raspršiti ili razvodniti nešto što mi, s vremenom, postaje sve važnije u svoj svojoj nestvarnosti. Nakon povratka iz Srebrenice, nisam se mogao sastati sa sobom. Bio sam zbunjen i zatečen bujicom informacija i slika koja me zapljusnula u kratkom vremenskom isječku. Znao sam malo više nego mjesec dana prije tog putovanja u Srebrenicu, malo više od ničeg, a usto, bilo je to kaotično, neorganizirano i plitko znanje. Tada sam, naravno, mislio da nije tako, pa sam u dva navrata od ljeta 2005. do ljeta 2006. fanatično i ambiciozno započinjao pisati roman, ili nešto što je trebalo izrasti u roman, o srebreničkom genocidu. Nije išlo, naprosto nije valjalo: redao sam neuvjerljive rečenice, drastične slike i patetične opise. Konstrukcija koju sam gradio ispadala je stalno šuplja i predvidiva, vještačka, motivirana izazivanjem površnih efekata među sućutnim i potresenim čitateljstvom. Nakon drugog odustajanja od romana, morao sam se pomiriti s time da, zapravo, ne znam ništa o ubijanju bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice, osim činjenice da su ljudi pobijeni. Ali baš ništa osim toga. 17


Ne mogu pisati o nečemu što mi je nepoznato, o nepoznatom nemam što kazati, ili ne znam što kazati a da nisu ispraznosti i površnosti. Tada nisam imao ni mogućnosti ni strpljenja ni vremena da počnem istraživati od početka, kronološki, minutu po minutu, čovjeka po čovjeka, lokalitet po lokalitet. Odvraćalo me i slabo znanje engleskog jezika. A znao sam da je to jedini put da stvorim koliko-toliko cjelovitu sliku, da saznam sve što se može saznati, pa da tek zatim započnem misliti kako od toga načiniti fikciju koja će biti viša i istinitija istina od one koja govori kroz suhoparne činjenice. Znao sam da moram pokušati razumjeti, premda se možda radi o neshvatljivom, da moram pokušati prodrijeti u srce zločina, do motivacije onih koji su naređivali i provodili ubijanje: to je bio preduvjet da bih mogao napisati išta iole uvjerljivo i autentično. A motivi, ili naznake motiva, pojedinaca mogli su se, i nisu morali, skrivati u nekom sasvim usputnom događaju, u nekoj naoko nevažnoj i zaturenoj rečenici, u biografskom momentu, u slučajnom susretu... No može li se taj postupak – dekonstrukcija do elementarnih činjenica, s nejasnom nadom da će to dovesti do približavanja motivaciji zločinaca – doživjeti i okarakterizirati kao racionalizacija zločina, u ovom slučaju – genocida, ili čak i kao nešto malignije od racionalizacije? Narednih godina uglavnom nisam propuštao tekstove i priloge o srebreničkom masakru i pukovniku Beari na koje sam nailazio po novinama i internetskim 18

sajtovima. Bilježio sam, pamtio, spremao, formirao fragmentirane slike i mrežu odnosa. Povremeno su me zahvaćali jednotjedni ili dvotjedni napadi frenetičnog traganja za dokumentima, svjedočanstvima, knjigama, mapama, biografijama... Pohranjivao sam sve do čega bih došao, podvlačio, zapisivao najvažnije, slagao natuknice, iscrtavao sheme i skice, popunjavao mozaik kamenčićima, no zatim bih shvatio da što više slažem kamenčiće to ih više manjka, pa bih – umoran i ljutit – odustajao na novih nekoliko mjeseci. U međuvremenu, i slučajno i namjerno saznavao sam da ljudi s kojima sam bio u, bližem ili distanciranijem, kontaktu, ljudi koji su mi, ovako ili onako, bili važni, da ni oni, također, ne znaju skoro ništa o onome što se sredinom srpnja 1995. odigralo u Srebrenici i okolnim gradićima. Među njima bilo je dosta novinara, sveučilišnih profesora, intelektualaca, umjetnika, političkih prvaka, diplomata, obaviještenih ljudi. Rijetki, uistinu rijetki, znali su nešto više od elementarnog, a to više uglavnom je bilo pogrešno ili nebitno, ili i jedno i drugo istovremeno. „Što misliš, zašto su to napravili? Zašto su pobili sve zarobljenike koje su uhvatili?“ znao sam upitati nekog od svojih sugovornika u onim intervalima kad sam bio obuzet kopanjem za podacima o dinamici genocida. Obično bi zastali i napravili izraz lica kao da pitam nešto općepoznato, a onda kazali nekoliko riječi ili rečenica koje su mi govorile da nikad nisu postavili sebi to pitanje, nikad o tome nisu razmišljali. Zašto 19


i bi, uostalom? To ne znači da su njihovi površni odgovori na moje pitanje nužno bili pogrešni. To me je istovremeno i ohrabrivalo i obeshrabrivalo. Ljudi o tome tako malo znaju, a opet, možda će mukotrpno traganje i otkrivanje uroditi samo spoznajom do koje su neki moji prijatelji i poznanici došli, eto, bez ikakvog udubljivanja, zapamtivši, na primjer, samo one riječi generala Mladića izgovorene u kamere 11. srpnja 1995. u Srebrenici: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ Početkom 2014., usred dovršavanja jednog kratkog romana, najednom mi se razbistrilo da je dokumentarizam, sasvim lišen fikcionalnog, ili s fikcijom kao ekscesom, s romanesknim elementima ugrađenima duboko u strukturu teksta i u pripovjedni pristup, zapravo jedini način da napišem zaokruženu cjelinu o Srebrenici. Moja mašta konačno se, valjda, bila predala pred nadmoćnom snagom onoga što se stvarno dogodilo. Odmah sam počeo praviti grube nacrte i pisati prva poglavlja. I kao i obično, nakon desetak ili petnaest dana euforičnog organiziranja goleme građe i danonoćnog pisanja, počeo sumnjati u ispravnost puta kojim sam krenuo. I opet sve stavio na stranu. U rujnu 2014. u ruke mi je došao hrvatski prijevod romana sjajnog španjolskog suvremenog pisca Javiera 20

Cercasa „Anatomija jedne pobune“. Slučajno sam tih dana i upoznao Cercasa. Na prvih dvadesetak stranica te knjige, koja se bavi vojnim udarom, odnosno pokušajem vojnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981., našao sam odgovore na svoje dvojbe, sumnje i skepsu, našao sam sve o čemu sam i sam dugo razmišljao, no žalosno nemoćan da te misli, makar samo pred samim sobom, formuliram u nešto suvislo i logično, u nešto što bi bilo dovoljno za poticaj pisanju. Ushićeno sam, sad sporije i pažljivije, iznova čitao tih dvadesetak stranica. Pa iznova, još koncentriranije i s olovkom u ruci, cijeli roman. „Nema pisca koji barem jedanput nije osjetio nalet taštine da stvarnost od njega zahtijeva roman, da ne traži on roman, nego da roman traži njega.“ „...ali ja nisam bio povjesničar, čak ni novinar, samo književnik, tako da me stvarnost ovlastila da si uzmem slobode koliko god to bude potrebno jer roman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino pred samim sobom.“ „Ako roman treba rasvijetliti stvarnost uz pomoć mašte, namećući geometriju i simetriju ondje gdje su samo nered i slučajnost, nisam li trebao krenuti od stvarnosti, a ne od mašte? Nije li bilo površno dodavati geometriju geometriji i simetriju simetriji? Ako roman mora pobijediti realnost, izmišljajući je iznova kako bi je zamijenio izmaštanim, uvjerljivim kao i ona, nije li bilo neizostavno prije upoznati realnost kako bi je taj roman pobijedio?“ 21


„...shvatio sam da događaji od 23. veljače imaju sami po sebi silnu dramatsku vrijednost i simbolički potencijal koji tražimo od književnosti i uvidio sam da, iako sam ja književnik, jedan me jedini put realnost zanimala više od književnosti ili me previše zanimala da bih je želio izmisliti zamjenjujući je tako alternativnom realnošću...“ Cercas je odagnao većinu mojih dilema i učinio da se, na neko vrijeme, riješim osjećaja potištenosti i manje vrijednosti izazvanih time što godinama nisam u stanju poroditi išta što bi se po uvjerljivosti i dramskoj težini moglo i približiti realnosti: Ljubiša Beara, dojučerašnji visoki oficir Jugoslavenske narodne armije, čuvar i vjernik bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti dojučerašnje Jugoslavije, najednom čvrsti Srbin, predvodi i organizira pogubljenje nekoliko hiljada bošnjačkih zarobljenika u toku četiri ili pet dana, koordinira najveće masovno etnički motivirano ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Sad sam bio siguran, ili prividno siguran, odnosno siguran barem u to da moje shvaćanje pisanja, moje shvaćanje pripovijedanja, moje shvaćanje romana, ipak nije plod neznanja, nerazumijevanja književnosti, ili nasilnog širenja romanesknog područja. Znao sam i za pisce prije Cercasa koji su se upuštali u dokumentarno romansiranje, oduševilo me je, primjerice, Capoteovo „Hladnokrvno ubojstvo“, no trebala je u tom času baš „Anatomija jedne pobune“ da ohrabri i potakne. Da načas sve sjedne na svoje mjesto, kao nikad ranije. 22

Kad kažem sve, mislim i na okolnosti na koje nisam mogao utjecati i koje nisam mogao predvidjeti kad sam počinjao: dovršavam ovaj rukopis u atmosferi antimuslimanske histerije na Zapadu, u ambijentu bodljikave žice na granicama nekih zemalja odlučnih da brane kršćansku Europu od muslimanske izbjegličke invazije i praktički legaliziranog fašizma kad se radi o odnosu prema muslimanima, bez obzira čime se opravdavala ta tragična povijesna regresija. Za fašizam nema opravdanja. Ali onda opet ono isto pitanje. Može li se taj postupak – dekonstrukcija do elementarnih činjenica, s nejasnom nadom da će to dovesti do približavanja motivaciji zločinaca – doživjeti i okarakterizirati kao racionalizacija zločina, u ovom slučaju – genocida, ili čak i kao nešto malignije od racionalizacije? Dopuštam da može. I razumijem da je mnogima neprihvatljivo, pa i nezamislivo, da se o onima koji su smislili, organizirali i proveli srebrenički pokolj govori kao o ljudima, da se pripovijeda o njihovim hobijima, porodičnim prilikama, slabostima i vrlinama. Ali književnost bi izdala samu sebe kad bi se odrekla potrebe da riskira kako bi, svojim metodama i sredstvima, pokušala doprijeti do srži: čini mi se da to može samo književnost, koja isključuje jednodimenzionalnost i plošnost, i zbog toga se nikom nije dužna opravdavati ili ispričavati jer, između ostalog, „roman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino pred samim sobom“. 23


Ova knjiga, dakle, nastala je iz pokušaja da se shvati neshvatljivo, da se pronikne u srž tame, i to tako da se realnost, kao i život i karakter pukovnika Beare, rastvore do sasvim elementarnog, do konkretnih postupaka konkretnih ljudi, do izraza na licu prilikom ubijanja i davanja naredbe da se ubija, do riječi i šifri koje su korištene u komunikaciji među uključenima u ubijanje. U tom pogledu, sami ćete vidjeti, nisam uspio. Unatoč svemu, nisam došao do jasnog odgovora na pitanje: zašto? Ovaj roman utoliko je i svjedočanstvo o jednom neuspjehu, ali o neuspjehu s kojim sam unaprijed računao, jer je književnost, prema mome shvaćanju, uvijek osuđena na tu vrstu neuspjeha. Književnost je lišena prisile da daje praktične odgovore, poput, recimo, medicine, i nije pod pritiskom da presuđuje, poput sudstva. Ali to nikako nije skidanje tereta s književnosti, to nije dozvola za skretanje u neodgovornost, rutinu, proizvoljnost, lapurlartizam. Teret je samo neusporedivo drukčiji, a kretanje pod njime, pod uvjetom da se uopće može uspoređivati, možda i teže nego što je slučaj kad treba saopćiti dijagnozu ili izreći presudu. Teže jer pisac pred sobom nema ničeg osim oceana prividne slobode, odnosno iluzije bezbrojnih mogućnosti. Ovo je najbolje što sam umio u suočenju s nesagledivošću ponora u koji sam zakoračio.

24

UVOD


Bilješka o izvorima

Sve činjenice o genocidu nad srebreničkim Bošnjacima 1995. godine i o zločinima nad Bošnjacima u Podrinju godine 1992., koje su iznesene od Prologa do Epiloga ove knjige, nalaze se u gotovo nepregledno golemoj dokumentaciji koju je Međunarodni tribunal za ratne zločine u Haagu koristio i proizveo (i još uvijek proizvodi) u kaznenim postupcima protiv Vujadina Popovića, Ljubiše Beare, Drage Nikolića, Ljubomira Borovčanina, Radivoja Miletića, Milana Gvere i Vinka Pandurevića; protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jo­­ kića; protiv Zdravka Tolimira; protiv Dražena Er­­de­ movića; protiv Radislava Krstića; protiv Momira Ni­ kolića; protiv Dragana Obrenovića; protiv Miroslava Deronjića; protiv Radovana Karadžića; protiv Ratka Mladića; protiv Milorada Trbića; protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića; protiv Mitra Vasiljevića. Za događaje o kojima sam primarno pisao u ovoj knjizi važni su i dokumenti nastali u toku kaznenog postupka što je u Haagu vođen protiv Nasera Orića, te postupci koji su protiv Orića pokrenuti u Srbiji i u Bosni i Hercegovini nakon oslobađajuće presude u Haagu. 233


Riječ je o optužnicama, transkriptima glavnih rasprava, prigovorima i podnescima obrana i optužbi, nalazima i iskazima vještaka, forenzičkim zapisnicima, presudama, žalbama, presudama Žalbenog vijeća, dokazima prihvaćenim tokom suđenja, ekspertizama iz određenih specifičnih područja važnih za procese... Ovdje posebno ističem vojnu ekspertizu koju je za Tužilaštvo Haškog suda sačinio Amerikanac Richard Butler. Također, veliku važnost imaju izjave o priznavanju krivnje koje su u Haagu dali Miroslav Deronjić, Momir Nikolić i Dragan Obrenović. U mnogim situacijama, pogotovo u provjeri naoko banalnih podataka, poput imena i prezimena, funkcija ili datuma, oslanjao sam se na pouzdanost izvještaja Agencije Sense iz Haaga. Također, tu su i podaci iz spisa nastalih u postupcima koji su vođeni pred Sudom Bosne i Hercegovine za kazneno djelo genocida u Srebrenici protiv Milo­ša Stupara, Milenka Trifunovića, Brane Džinića, Alek­­ sandra Radovanovića, Slobodana Jakovljevića, Bra­ni­ slava Medana, Velibora Maksimovića, Dragiše Živa­­ novića, Milovana Matića, Petra Mitrovića, Miladina Stevanovića, Milorada Trbića, Radomira Vukovića, Zorana Tomića, Momira Pelemiša, Slavka Perića, Želj­ ka Ivanovića, Duška Jevića, Mendeljeva Đurića, Neđe Ikonića, Gorana Markovića i Aleksandra Cvetkovića. Dijelom sam konzultirao i optužne akte Tužiteljstva Bosne i Hercegovine u slučajevima protiv Miodraga 234

Josipovića i drugih, Gorana Sarića, Ostoje Stanišića i drugih, te Srećka Aćimovića. Uzeo sam u obzir i do­­ kumente Specijalnog tužilaštva za ratne zločine Re­­ pu­­ blike Srbije, odnosno optužnicu protiv Nedeljka Milidragovića, Alekse Golijanina, Milivoja Batinice, Alek­sandra Dačevića, Bore Miletića, Jovana Petrovića, Dragomira Parovića i Vidosava Vasića, pripadnika jedinice jahorinskog Centra za obuku MUP-a. U razumijevanju političkog i vojnog konteksta srebreničkih i podrinjskih događaja u srpnju 1995. i u proljeće 1992. u velikoj mjeri oslonio sam se na dokumentaciju nastalu u ovim haškim kaznenim postupcima: protiv Slobodana Miloševića; protiv Momčila Kra­ jišnika; protiv Biljane Plavšić; protiv Momčila Perišića; protiv Milana Martića; protiv Milana Babića; protiv Gorana Hadžića; protiv Vojislava Šešelja; protiv Željka Ražnatovića; protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića; protiv Rasima Delića; protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Izvještaj Komisije Vlade Republike Srpske pod naslovom „Događaji u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.“ iz 2004. godine također sam koristio da bih ustanovio do koje mjere nema, barem načelnog, političkog sporenja u vezi s činjenicama. Kad je riječ o zločinima Vojske Republike Srpske i paravojnih jedinica iz Srbije u Podrinju u proljeće i ljeto 1992. godine, od pomoći su mi, uz obilje haških materijala, bili i istraživački radovi Daniela Toljage. 235


Privatni i profesionalni život pukovnika Beare prije početka rata rekonstruiran je zahvaljujući, ponajprije, javno dostupnim transkriptima i dokumentima Haškog suda, a onda i zahvaljujući razgovorima s nekolicinom ljudi koji su s Bearom ili s njegovom obitelji dolazili u kontakt u različitim fazama dugačkog razdoblja od ranih pedesetih do ranih devedesetih godina prošloga stoljeća. Podatke o ustaškom koncentracijskom logoru u Ja­se­ novcu crpio sam, uglavnom, iz knjiga i članaka Slav­ka i Ive Goldsteina, te s internetskih stranica Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac. Teoretski model mirnodopskog i ratnog funkcioniranja Jugoslavenske narodne armije, koje se prenijelo i na srpske vojske u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, rekonstruiran je prema brojnim udžbenicima, priručnicima i drugim materijalima koji su propisivali i objašnjavali organizaciju, način rada i doktrinu JNA. Po važnosti posebno ističem „Pravilo službe organa bezbednosti u Oružanim snagama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“, „Obavještajno obezbjeđenje borbenih dejstava“ i „Obaveštajno obezbeđenje Oru­­ ža­­nih snaga“. Okolnosti pogibije vojnika JNA Saše Gešovskog 6. svibnja 1991. u Splitu rekonstruirao sam na osnovu javno dostupnih video-zapisa Hrvatske televizije, izvještaja i članaka Predraga Lucića u Feral Tribuneu i Novom listu, Heni Erceg u Feral Tribuneu, Ivana Lorgera na 236

portalu Stav iz Splita, Viktora Ivančića u Feralu, Stojana Obradovića u Novom listu, na osnovu romana „Kako sam tražio Srbe“ Damira Pilića, te intervjua umirovljenog pukovnika Dušana Kovačevića u beogradskim Večernjim novostima u veljači 2013. godine. Esej Viktora Ivančića o Srđi Popoviću, čiji se dijelovi citiraju u šesnaestoj glavi Prvog dijela, objavljen je u beogradskom književnom časopisu „Reč“ u svibnju 2015. godine. Tekst Ivana Lovrenovića koji se opsežno citira u šesnaestoj glavi Prvog dijela nosi naslov „Nedorasli narod pred glasačkom kutijom“ i objavljen je 2014. na ivanlovrenovic.com. O samoubojstvu kontraadmirala Vladimira Baro­vi­­ ća, kao i prilično šturim podacima o njegovoj biografiji, obavijestio sam se iz tekstova u podgoričkom listu „Monitor“, naročito iz teksta Veseljka Koprivice objavljenog u listopadu 2014. godine, te iz različitih ratnih kronologija objavljivanih u Hrvatskoj. U rekonstrukciji dinamike i okolnosti povlačenja većeg dijela trupa i tehnike JNA, to jest Jugoslavenske ratne mornarice, iz Hrvatske naročito mi je pomogao rad Ivana Brigovića „Odlazak Jugoslavenske narodne armije s područja Zadra, Šibenika i Splita krajem 1991. i početkom 1992. godine“ u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Pogibiju dvojice dobrovoljaca Srpske radikalne stran­ ke, Zorana Doderovića i Milana Ćuka, na dubrovačkom 237


ratištu 1992., kao i ulogu Ljubiše Beare u tome, uključujući i proces pred Vojnim sudom u Beogradu, opisao sam prema vojnoj dokumentaciji, koju sam najvećim dijelom pronašao na jugiliks.com. Naknadno sam, kod više neovisnih izvora, provjerio autentičnost tih dokumenata. Ratni put 10. diverzantskog odreda, s naglaskom na sredinu srpnja 1995., najvećim sam dijelom rekonstruirao zahvaljujući „Dosijeu o 10. diverzantskom odredu Glavnog štaba VRS“ u izdanju beogradskog Fonda za humanitarno pravo. „Dosije“ je objavljen u kolovozu 2011. godine.

238

Osnovna literatura

Arendt, Hannah: Eichman u Jeruzalemu – izvještaj o banalnosti zla (Politička kultura, Zagreb, 2002.) Banac, Ivo: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (Globus, Zagreb, 1988.) Barić, Nikica: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995. (Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.) Beham, Mira: Ratni doboši: Mediji, rat i politika (Miona, Beograd, 1997.) Bilandžić, Dušan: Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hr­­ vatske (AGM, Zagreb, 2001.) Bilandžić, Dušan: Povijest izbliza (VBZ, Zagreb, 2006.) Bobetko, Janko: Sve moje bitke (Vlastita naklada, Zagreb, 1996.) Bokovoy, Melissa K.: State-Society Relations in Yugoslavia 1945– 1992. (St. Martin’s Press, New York, 1997.) Brauning, Kristofer R.: Obični ljudi (Fabrika knjiga, Beograd, 2004.) Buden, Boris: Barikade (Arkzin, Zagreb, 1996.) Buden, Boris: Kaptolski kolodvor (Centar za savremenu umetnost, Beograd, 2001.) Bulatović, Ljiljana: Raport Komandantu (Udruženje pisaca Poeta, Beograd, 2010.) Čulić, Marinko: Tuđman – anatomija neprosvijećenog apsolutizma (Biblioteka Feral Tribune, Split, 1999.) Dedijer, Vladimir: Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju. (Kultura, Beograd, 1953.) 239

Ivica Đikić | Beara. Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici  

Kapetan bojnog broda Ljubiša Beara bio je previše akti­van, predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili petodnevnoj operaciji pogublj...

Ivica Đikić | Beara. Dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici  

Kapetan bojnog broda Ljubiša Beara bio je previše akti­van, predan i zločinački kreativan u četverodnevnoj ili petodnevnoj operaciji pogublj...

Advertisement