Page 1

Ivan Lovrenović

Nestali u stoljeću (Liber memorabilium 2013)

Fraktura –3–


Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima. Heraklit

Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem. Propovjednik

–5–


–6–


O nastajanju

U paklenomu svibnju Devedesetdruge valjalo je na Grbavici u Sarajevu misliti na goli život, samo na goli život, svoj i svojih. Rukopisi, dokumenti, fotografije, bilješke, nacrti, arhivalije, uspomene – sve nad čime se cijela života bdjelo kao nad dragim kamenom, sve je moralo biti prepušteno sudbini. Rukopisi: nedovršen roman, kilogrami dnevnika pisanog četvrt stoljeća, nacrti za fikcionalnu povijest Bosne Srebrene, plan i građa za dramu o Katarini, bosanskoj kraljici, skice za pripovijetke, eseje, sinopsisi za nekoliko književno-biografskih studija. Knjige: beletristika, povijest, rječnici, enciklopedije. Latinska Biblija, Vulgata iz 1883, naslijeđena od amidže, župnika varcarskoga, latinsko-hrvatski rječnik iste starosti i iz istoga izvora, jedan fragmentaran i predragocjen primjerak Nauka karstianskoga fra Matije Divkovića, prvoga tiskara i izdavača bosanskoga, iz 1611, jedno od zadnjih izdanja šćaveta iz 1857. (Pistole i evangelia priko svega godiscta) s potpisima kućnih vlasnika tri koljena unatrag. Neprežaljivo i nenadoknadivo: cjelovita, utvrdo uvezana kopija manuskripta od tristo pedeset stranica velikoga formata Spomenice župe Varcar-Vakuf. Obiteljski “odjel”: dokumenti, isprave, predmeti-uspomene, fotosi. Kroza sve potrese i kataklizme, još od posljednjih “turskih” ratova iz Devetnaestoga stoljeća, preko okupacije 1878, pa dvaju svjetskih ratova, uvijek se nekako uspijevalo sačuvati ponešto: poneka starinska knjiga, osobni dokument, pisma, rijetke fotografije smeđega fona, kao ona iz 1908. na kojoj su, uparađeni u novo odijelo à la turca s fesovima na glavi, djed i njegov brat, baba i prababa, te neka nepoznata dječurlija. Mjesecima potom, lutajući razorenim Sarajevom, nakratko se smje–7–


štajući po tuđim praznim stanovima, niste se prestajali potiho nadati da će se najvažnije od svega toga ipak nekim čudom spasiti, isplivati. Prevarili ste se. Jednoga dana, dva mjeseca nakon aleksandrijskoga požara glavne bosanske knjižnice u sarajevskoj Vijećnici, došao je s uklete Grbavice glas: spalili su ti rukopise! Do tekstova od kojih je ova knjiga sastavljena autor je mogao doći samo zato što su prethodno bili objavljeni u časopisima i novinama. Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. Različitih duktusa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst...) a tisućom unutarnjih veza vezani, ovi tekstovi gotovo su se sami od sebe sastavili u liber memorabilium. Tako se sklopio jedan krug usuda o kojemu knjiga govori, ili od nje još bolje – sam način na koji je nastajala. Gornjim zapisom, ovdje nešto prestiliziranim, opisivala je svoj nasta­ nak protoverzija ove knjige, objavljena u ratu (Liber memorabilium, Durieux, Zagreb, 1994). Trostruko proširena i u svemu preinačena, nju ova nova verzija sadrži kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste. Po svršetku rata i po povratku u opljačkan i opustošen stan na Grbavici, do autora je, zahvaljujući čudnovatom spletu okolnosti i srčanim ljudima, došla kartonska kutija s rukopisom dnevnika – jedino što je nekako izmaknulo plamenu. Od dijela zapisa iz tog rukopisa ovdje je nastalo poglavlje Tko si ti. Poslije svega, izrasla je jedna nova granica, o kojoj ništa nisi slutio tada, kad je bio važan samo goli život: teško prohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života, između tebe i tvoje memo­rije, tvoje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisi ravnodušan prema tomu što su uništili kućne uspomene i papire. Ne znaš što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, nova granica jača je i dublja od toga gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi – književnosti, djelovanja, života samoga.

–8–


Homo faber iz Varcara Umjetnost ima svoje hramove, svoje rituale, svoje svećenike i vjernike. Ima svoje honorare i svoje mešetare, svoje originale i svoje falsifikatore. Svoje procjenitelje i svoju konjunkturu. Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan. Estetsko, međutim, određuje čovjekov život mnogo dublje i svakodnevnije, nego što se može vidjeti iz toga svijeta etablirane umjetnosti. Zapravo, treba reći da je estetsko čovjeku prirođeno kao način doživljavanja i oblikovne intervencije u njegov svakodnevni, profani svijet. Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim. Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom. Prije nego što sam mogao i slutiti da postoji Hölderlinova lirska magija, Dürerov ili Escherov grafički paralelni kozmos, Bachov glaz­ beni ocean, provodio sam, poslije velikoga svjetskog rata, ubogo djetinjstvo u malomu bosanskom gradu, koji su geografske mape jedva primjećivale. Bio je to historijski anoniman milje; vrhunac umjetnosti, koja se tu mogla vidjeti bila su dva drvena obojena kipa patronâ crkve svetih Filipa i Jakova, koji su, zajedno s oltarom na kojemu su stajali, rađeni na prijelazu dvaju stoljeća u nekoj tirolskoj radionici, kao hiljadita kopija takvih drvenih svetaca razasutih po – 11 –


provincijskim crkvama diljem prostora nekadašnje katoličke monarhije, kojoj je i moja zemlja, i moj grad u njoj, pripala na Berlinskom kongresu 1878. Prije toga, pripadali smo nekoliko stoljeća Osmanskoj Carevini, od čega je velika umjetnost, ali drugoga kruga, islamskoga, ostavila za sobom prekrasnu kamenu džamiju s jednom velikom i tri male kupole prekrivene olovom, u sred grada. Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega panj s nakovnjem, a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor, kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam otkrio sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hieronymusa Boscha. Majstori su radili po tehnologiji, koja se nije bitno promijenila posljednje tri tisuće godina, i bila je zajednička svim euroazijskim kovačima – i to sam našao kasnije, kod Mircea Eliadea. Izrađivali su domaće potrepštine – potkove, srpove, motike, plugove i još mnogo drugih korisnih stvari, ali nadasve su bili poznati po izvrsnim i trajnim kosama. Njihove su kose bile prodavane širom Balkana, od crnogorskih vrleti do slavonskih ravnica, i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke – kose iz Varcara. (Kosa varcarka unišla je i u veliku književnost – unio ju je u svoju priču veliki pisac, nobelovac Ivo Andrić.) Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo dječiju maštu. A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga; vjerojatno je na tu sposobnost mislio Henry Michaux, kada je napisao: kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi. Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje, šklopci, čudnoga savijenog ob­ lika, s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam, u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobivao od djeda, da služi kao džepni nožić za šiljenje olovaka i rezuckanje štapova. Drugi su pravljeni od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžar), od specijalnoga čelika (mazije), nabavljanoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštitu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću – 12 –


od mekoga kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima s dva rukohvata za obje ruke strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako su ruka i nož čvrsto prianjali jedno uz drugo. Vanjski, širi kraj drške završavao se zaobljenom metalnom kapicom. Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača, blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini, a bilo ih je nekoliko – od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i tridesetak centimetara. No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i “identitet”. Na svakoj uskoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjence jakom plavom i crvenom bojom. Djed, kao nekakav predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci mazije iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u mavi-ćage, tamnoplavi pakpapir. Djed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gdje smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama. Jedne od takvih noći, sjećam se toga živo i danas, sanjao sam mnoštvo potočnih pastrmki, među kojima i sam plivam bestjelesan u nekakvoj ugodnoj usporenosti. Bila je to ona domaća vrsta ribe, nenadmašnog ukusa, danas već gotovo sasvim istrijebljena, koju su po leđima krasile crvene i plave piknje. To uzbuđenje mogu i danas oživjeti u sebi. A tek kasnije, s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike. (1997)

– 13 –


Za nestale svoje U didovu kuću u Varcaru ubrzo nakon uvođenja struje bio je unesen radio: Nikola Tesla s pločicom na kojoj je ime marke bilo ispisano kurzivnom stilizacijom velikanova tobože autografa. Kupljen je bio, i s osobitom pažnjom dopremljen iz Zagreba, najviše zato da bi se uvečer mogle slušati strane radiostanice, a najprije Radio-Pariz, preko kojega je bila organizirana potraga Crvenoga križa za nestalima. Takvih je nakon Drugoga rata diljem Evrope od Normandije do Vladivostoka i Kolime bilo dvadeset milijuna. Nestao – oh, kako iz te riječi ni danas, četrdesetak godina nakon tih prvoškolskih dana, nije nestao zvuk strašne beznadne nepravde. Pritiskali smo naizmjence uši uz Teslin zvučnik, jer su smetnje bile svakojake te je stalno postojala mogućnost da se ne čuje koga je pročitalo. Tko zna koliko je trajalo to tanko nadanje – mjesecima ili čak nekoliko godina? Ne sjećaš se više. Imena koja smo očekivali nisu bila pročitana nikada. Različite su bile prilike u kojima si se morao, kao kobnoga lajt­ motiva, prisjećati toga grčevitoga osluškivanja dalekoga spikerskoga glasa što iz tesle mehanički prelistava tužnu abecedu svih naših nestalih. U crkvi, dok su se dječurlija šiljkala i podbadala na smijeh, i dok si zaneseno slijedio po opranim podnicama kozmički spor hod žutih pečata što su niza sjajnu zraku silazili ispod krova, kroz rupe od gelera – znao si biti ožalošćen i uvrijeđen što osim jasnih i preciznih slogana za kupljenje lemozine (za žive svoje, za mrtve svoje) ne postoji i tvoj, tebi potreban: za nestale svoje. Jedne užasno hladne prosinačke božićne noći u Varšavi u nastupu totalnoga uzajamnog povjerenja Gregorz Latuszinsky pričao je strašne storije o poljskim rodoljubima u Sibiru nakon Drugoga rata, i o jednomu što se preko Kine uspio probiti šezdesetih godina sve do Beograda, i javiti mu se jedne noći u poljsku ambasadu kao fantom s nekoga drugog svijeta... Potpuno sigurno i neopozivo znao si da je provokacija, i to providna i primitivna, kada je došla razglednica tobože iz Los Angelesa, – 14 –


tobože od oca, s pitanjem o “zdravlju” i sličnim glupostima. Ali, ali – ništa ti nije pomoglo to znanje da danima i tjednima ne buljiš u tu kič-razglednicu kao opčinjen, s pulsom u grlu. (I tu kartu snašla je sudbina kućnih papira.) Nestali – ima li gore kategorije “u ratu stradalih” i “ratom oštećenih”? Nestali – to su oni što nisu ni mrtvi ni živi. Oni koji nemaju groba ni šansu na grob. U najboljem slučaju – kenotaf. Uhvatiš se često u gluhim-mračnim-hladnim sarajevskim noćima kako s tupom nekom sjetom, trošeći dragocjene baterije, slušaš na radiju beskrajne poruke ljudi koji se dozivaju kroz eter. Ništa ti ne znače sva ta imena, i ništa posebno ne očekuješ, a ipak ne možeš se oteti tomu monotonom nizanju. Stapa se negdje u smrznutom polusnu to nizanje s onim davnim iz Teslina zvučnika, i sve postaje jedna historija duša. Naslanjaš na to, sasvim suho i racionalno, službeni podatak: na prostoru bivše Jugoslavije tri su milijuna rasijanih? Kad se uzme u obzir sve što treba biti uzeto, nije li to više nego onih evropskih dvadeset milijuna nakon Drugoga rata? Ustukneš pred intenzitetom patnje koji to podrazumijeva; imaš njezin uzorak i znaš što znači. Umjesto ikakve riječi, samo se u tebi uzdiže nemušta i topla molitva. Za nestale svoje. (1992)

Švabo Vili Završavajući svoju knjigu o Bosni (La Bosnie populaire, Paris, 1903), Albert Bordeaux svoj zaljubljenički odnos spram te zemlje obilježava citirajući natpis s jedne česme: “L’eau coule, la pierre reste”. Voda otječe, kamen ostaje. Bordeauxa je francuska vlada, kao vrsna inženjera geologa, bila poslala u austrijsku Bosnu da u svojstvu privrednog špijuna ispita vjerodostojnost bajki što su se po evropskim kabinetima i redakcijama ispredale o zlatu i srebru bosanskih rijeka – 15 –


Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu. Odrastao je u Mrkonjić-Gradu, gdje je završio osnovno školovanje. U Zagrebu je završio gimnaziju i filozofski fakultet. Radio u Mrkonjić-Gradu kao gimnazijski profesor i u Sarajevu kao urednik. Od 1992. do 1997. bio je u egzilu s obitelji (Zagreb, Berlin). Živi u Sarajevu. Objavio je dvadesetak knjiga proze, kulturnopovijesnih studija, eseja i kronika. Godine 2005. izašla su mu Izabrana djela u osam knjiga (Durieux, Zagreb). Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine (Unutarnja zemlja) objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, ma­ džarski i češki jezik. Za esej “Ivo Andrić, paradoks o šutnji” dobio je 2009. nagradu “Midhat Begić” bosanskohercegovačkoga centra PEN-a i časopisa Novi Izraz. U izdavačkoj kući Synopsis (Sarajevo – Zagreb) uređuje bibli­ oteku Iz Bosne Srebrene (izabrani spisi bosanskih franjevaca).

– 389 –


– 390 –


Sadržaj

O nastajanju

7

i. pepeo, uspomene 9 Homo faber iz Varcara

11

Za nestale svoje

14

Švabo Vili

15

Ruka iz groba

18

Nestanak Varcara

22

Varcar, prazan i sam

26

Oj, Vrbasu, vodo hladna!

29

Rat zauvijek?

32

Jajce, vaj, Jajce!

36

Jajačke kosti

39

Bosanski Pompeji

41

Fra Petrova zemlja

46

Epilog 50 Rod, broj i dom

50

ii. did govori 53

– 391 –


iii. bosna argentina 69 Zvjezdani plašt

71

Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima

80

Divković danas (uz četiristotu godišnjicu Nauka karstianskog) 86 Krvava knjiga

97

Prislavno ime Isusovo, po niki način za talambas

147

Verković 162 Lauševo smirenje

166

Ljudevit Lauš, još jedanput

173

Revolver, čizme, nož

176

Fratri u Maršalatu

188

Kabur komšije

198

iv. tko si ti (1970 – 2013) 201 v. liber memorabilium 305 Znak križa. Introibo

307

Ondi će bit naricanje i škripa zubi

317

Zvijezda iznad Betlehema

333

vi. majčin prsten. kraj 373 Rječnik 379 Nazivi mjesta koja se spominju u knjizi

385

O autoru

389

– 392 –

Ivan Lovrenović | Nestali u stoljeću  

Roman 'Nestali u stoljeću' Ivana Lovrenovića nagrađen je nagradom Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2013. godini na govornom pros...

Ivan Lovrenović | Nestali u stoljeću  

Roman 'Nestali u stoljeću' Ivana Lovrenovića nagrađen je nagradom Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2013. godini na govornom pros...

Advertisement