Page 1

Iva Beljan

NA RUBU KNJIŽEVNOSTI Rasprave o hrvatskim piscima u BiH

Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2014.


Proslov Ova knjiga okuplja devet studija posvećenih hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini u razdoblju od početka 17. stoljeća pa do drugog desetljeća 20. stoljeća, koju su, uslijed specifičnih društveno-političkih okolnosti, u to vrijeme gotovo u cjelini stvarali bosanski i hercegovački franjevci. Knjiga je donekle i nastavak mog istraživanja započetog na franjevačkim ljetopisima iz 18. stoljeća, koji se znanosti o književnosti danas „otkrivaju“ kao iznimno zanimljivi tekstovi te pružaju mogućnost za niz različitih čitanja. I ovdje se obrađuju pisci koji su dosad (izuzev možda Matije Divkovića i Ivana Frane Jukića) u književnopovijesnim istraživanjima dobili vrlo malo ili nimalo prostora. Zbog toga sam se tijekom rada susrela s problemom književnopovijesnog situiranja ovih pisaca, kao i čitave ove književne građe, uglavnom smještene na rub znanstvenih istraživanja i vrednovane češće kao doprinos kulturi, jezičnoj standardizaciji i očuvanju nacionalnog identiteta nego kao doprinos samoj književnosti. Razlog se takvim ocjenama može dijelom tražiti i u naravi same ove književnosti, koja nastaje na predrenesansnoj književnoj osnovi i umnogome se (po žanrovskom sustavu, oblikovnim postupcima i funkciji) razlikuje od dubrovačko-dalmatinske, utemeljene na renesansnim poimanjima književnosti. Budući da se na proučavanje ove posljednje mogu primijeniti zapadnoeuropski periodizacijski modeli, književnost je franjevaca Bosne Srebrene prirodno završila „na rubu“ povijesti književnosti jer se u njoj nije mogao primijetiti očekivani slijed književnih pojava. S druge strane, istraživanja katkad idu i u smjeru izbjegavanja periodizacijskih pitanja te proučavanja ove književnosti nepovezano s nadnacionalnim književnim pojavama, što opet dovodi do njezina zatvaranja u uzak okvir. 5


Izazov koji franjevački pisci stavljaju pred povijest književnosti zahtijeva uvažavanje specifičnosti ove književne tradicije i odustajanje od procjenjivanja njezine vrijednosti usporedbom sa zapadnoeuropskim modelom književnosti, a s druge strane spremnost bavljenja tom građom doista kao književnom, a ne samo kao produkcijom na margini književnopovijesnih procesa, koja ima jezično-kulturnu vrijednost. Doprinos rješavanju tog osjetljivog zadatka pokušava dati i ova knjiga. Zbog toga ona nastoji ponuditi i prijedlog periodizacije ove književne građe, uvažavajući polagane ali zamjetne promjene koje se u njoj pojavljuju sredinom 18. i sredinom 19. stoljeća. Prva dva dijela knjige – Započeti s Divkovićem i Propovjednici i pripovjedači – bave se franjevačkim piscima pretpostavljajući postojanje, uvjetno rečeno, dvaju perioda u predmodernoj književnosti Bosne Srebrene. Književnost 17. i prve polovice 18. stoljeća, kao jedna poetička cjelina, u stilsko-formalnom smislu utemeljena na srednjovjekovnoj književnoj paradigmi, uz idejni poticaj katoličke obnove i u zanimljivu odnosu s dubrovačko-dalmatinskom književnošću renesanse i baroka, zacrtava koordinate u kojima će se kretati franjevačka književna tradicija. Književnost druge polovice 18. i prvih triju desetljeća 19. stoljeća, pod utjecajem racionalizma 18. stoljeća, premda nastavlja tradiciju, u franjevački književni model unosi i poneke promjene, koje se tiču tematskih, formalnih i idejnih aspekata, a djelomično i žanrovskoga sustava. Treći dio knjige – 19. stoljeće: između starog i novog modela književnosti – okuplja studije o piscima od 40-ih godina 19. do drugog desetljeća 20. stoljeća. Ova književna produkcija spoj je dviju književnih tradicija. S jedne je strane ukorijenjena u franjevački model moralno-didaktične književnosti, a s druge strane u nj unosi promjene potaknute 6


recepcijom preporodnog pokreta u Hrvatskoj. Promjene se tiču tema, oblikovnih postupaka, funkcije književnosti (dotadašnjoj religioznoj i didaktičnoj pridružuju se socijalna i nacionalna) te žanrovskoga sustava, koji osim propovijedi, priručnika za primanje sakramenata, ljetopisa i sl. obuhvaća i spjevove, epske i lirske pjesme, putopise, pripovijetke i druge žanrove iz novovjekovnoga sustava. Taj spoj elemenata dviju književnih tradicija u ovoj je knjizi elaboriran u poglavlju o Petru Bakuli, a potom i o Ivanu Frani Jukiću, Jaki Baltiću i Anđelu Nuiću. Posljednje poglavlje u knjizi, o književnom radu hercegovačkog franjevca Nikole Šimovića, pokazuje vitalnost starijeg franjevačkog modela književnosti, koji se održao i u prvim desetljećima 20. stoljeća. Smatram da je važno objasniti izraz „književnost franjevaca Bosne Srebrene“ i značenje koje mu se u ovoj knjizi dodjeljuje. Zbog današnjih granica ove franjevačke provincije, ova se književnost u svijesti velike većine ljudi, a nerijetko i u slici koju nude povijesti književnosti, veže za uzak zemljopisni i kulturni kontekst: za Bosnu i Hercegovinu, pritom često bez Hercegovine, a nerijetko ni za cijelu Bosnu, nego tek za njezin središnji dio. Često korišten izraz „književnost bosanskih franjevaca“ također podržava ovu predodžbu jer se razumijeva samo u današnjem, a ne u povijesnom smislu. Sve nas to priječi da sagledamo doseg ove književne tradicije te njezinu ulogu u složenim književnopovijesnim procesima. Franjevačka provincija Bosna Srebrena obuhvaćala je sve do svojih dioba sredinom 18. i 19. stoljeća veoma širok prostor: Bosnu, Hercegovinu, zagorsku Dalmaciju, Slavoniju, Srijem, Bačku, Banat, južnu Ugarsku. Na tom se prostoru u 17. i 18. stoljeću razvila jedinstvena i vrlo živa književna djelatnost, čije su značajke skicirane u ovdje predloženoj periodizacijskoj shemi. To konkretno znači da su iste 7


književne konvencije vrijedile i u bosanskohercegovačkom, i u slavonsko-srijemsko-ugarskom i u dalmatinskom dijelu provincije. I nakon njezinih dioba u 18. stoljeću (kad su se u posebne provincije odijelili dalmatinski i tzv. prekosavski dio) te u 19. (kad se odijelio hercegovački dio) književna produkcija u odcijepljenim dijelovima nastavlja zajedničku književnu tradiciju. Tako su pisci koje danas vežemo za bosanski zemljopisni i kulturni kontekst bili dio mnogo šire cjeline pa su imali složeniju recepciju nego se u prvi mah čini. Djela istaknutih franjevačkih pisaca bila su utjecajna u svim dijelovima Bosne Srebrene, a tako je ostalo i nakon njezinih podjela. Za ilustraciju evo tek nekoliko primjera. Matija Divković bio je u dalmatinskom dijelu provincije toliko popularan da je anegdota o recepciji njegova djela ušla i u čuveno Putovanje po Dalmaciji Alberta Fortisa iz 1774. godine. Drugi veliki franjevački pisac, Filip Lastrić, proveo je dio života u slavonskom dijelu Bosne Srebrene, a bio je i njezin provincijal prije podjela. Budući da je bio jedan od najobrazovanijih i najutjecajnijih franjevaca svoga doba, djela su mu bila poznata daleko izvan granica današnje Bosne. Jeronim Filipović i Lovro Šitović, koji su nakon podjela djelovali u dalmatinskoj franjevačkoj provinciji, bili su veoma utjecajni autori na bosanskohercegovačkom području. Kronika slavonskoga franjevca Andrije Šipračića, nekadašnjeg provincijala Bosne Srebrene, poslužila je kao predložak za ljetopis bosanskoga franjevca Nikole Lašvanina itd. Ovo su tek nasumično odabrani primjeri koji ukazuju na povezanost franjevačke književnosti. A svojevrstan vrhunac ona doživljava u 18. stoljeću, kada se specifična varijanta hrvatskoga prosvjetiteljstva javlja upravo na njezinu temelju (reprezentira je opus Andrije Kačića Miošića), dok se književnost klasicizma pojavljuje kao nastavak dubrovačko-dalmatinske književne tradicije. 8


Zajednički karakter ove književnosti pokazuje i činjenica da „na rubu“ književnopovijesnih proučavanja stoji gotovo cjelokupno stvaralaštvo stare Bosne Srebrene, dakle kako njezina bosanskohercegovačkog, tako i slavonskog i dalmatinskog dijela. Sličnu je sudbinu, moglo bi se reći, doživjela i poetički bliska književnost sjeverne Hrvatske. Zanemarivanje franjevačke književnosti Bosne Srebrene, sagledane u njezinu povijesnom okviru, ispušta iz vida važan i zanimljiv element u složenim povijesnim procesima, kako u hrvatskoj književnosti, tako i u oblikovanju kompozitne književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini. S druge strane još neke ustaljene predodžbe zamagljuju karakter ovoga književnog stvaralaštva. Zacijelo je najizraženija pretjerano vezanje ove literature uz neuki puk, prisutno čak i u znanstvenom diskursu. Tu je predodžbu potpomogla i nedostupnost ove književne građe, koja je tek malim dijelom objavljena u suvremenim, široj publici dostupnim izdanjima. Zbog toga su se sudovi o njoj često stvarali na osnovi odlomaka u hrestomatijama i drugim izborima, koji, već i zbog naravi antologijskoga žanra, favoriziraju pripovjedne primjere iz franjevačkih knjiga. I premda pripovjedni diskurs zapravo čini manji dio ove književnosti, stvorila se slika o franjevcima kao piscima pobožnih pričica koje je mogao razumjeti puk. Naprotiv, riječ je (i) o literaturi što su je pisali pripadnici franjevačke elite koja se obrazovala u inozemstvu i u sastavljanju se svojih knjiga ugledala na onodobnu europsku teološku i književnu produkciju. Povremeno govor o ovoj (zanemarenoj) književnoj tradiciji prerasta u njezine nekritičke apologije. One gube iz vida da je također riječ o književnosti koja je, kao i druge sastavnice kulture, utjecala na oblikovanje niza stereotipa (koji se i danas teško dovode u pitanje) o Crkvi, franjevaštvu, svećeničkoj službi, grijehu, moralu, povijesti, pripadnosti zajednici itd. U tom smislu ova književnost, koja osim često 9


isticanim zanimljivim pripovjednim „prilikama“ obiluje i normativnim katekizamskim diskursom, pruža niz mogućnosti za buduća istraživanja u okviru različitih znanstvenih disciplina. Ovdje želim izraziti zahvalnost svima koji su se njome dosad bavili, bilo priređujući tekstove, bilo u književnopovijesnim, lingvističkim ili drugim istraživanjima. Poimence ću spomenuti tek ljude čiji su mi rad i trud najviše koristili u pisanju ovih studija: Pavla Knezovića, Ignacija Gavrana, Hertu Kunu, Ivu Pranjkovića, Antu Slavka Kovačića, Marka Karamatića i Borisa Ćorića. Na koncu za savjete i recenziju zahvaljujem svom profesoru Peri Šimunoviću, koji je i mene, kao i druge svoje studente, neumorno usmjeravao u istraživanje ovih tema. Uspomeni na njega, koji je preminuo u prosincu 2012. godine, posvećujem ovu knjigu. Autorica

10


Periodizacija književnosti franjevaca Bosne Srebrene Matija Divković kao paradigma Rasprava o periodizaciji, s obzirom na sadašnje stanje znanosti o književnosti, može se doimati zastarjelom. U vrijeme, naime, kad se dovodi u pitanje i sam status povijesti književnosti, pa tako i periodizacijski koncepti, kojima se spočitava proizvoljnost i uspostavljanje umjetna reda u književnoj dijakroniji, ovakva se tema čini prevladanom. Međutim, bez pretenzije da ovdje ulazim u složena pitanja oko statusa periodizacije i povijesti književnosti uopće,1 čini mi se potrebnim ukazati na to da je periodizacijski okvir u kojem se proučava specifično književno stvaralaštvo franjevaca Bosne Srebrene povezan sa shvaćanjem naravi ove književnosti, kao i sa shvaćanjem njezine vrijednosti. Dosad korišteni periodizacijski koncepti donose i popriličan broj opterećenja zbog toga što se njima služimo i kao vrijednosnim sudovima: prijedlog periodizacije nije tek prijedlog segmentacije književne građe, nego implicitno i njezina analitičkog opisa i vrednovanja. Ovdje ću se zato analitički pozabaviti periodizacijskim konceptima u znanosti o književnosti dosad korištenima za opis predmoderne književnosti franjevaca Bosne Srebrene te njihovom ulogom u razumijevanju i vrednovanju te književnosti. Pritom preuzimam ustaljenu podjelu na tzv. stariju i 1 Za noviji sustavan pregled i kreativno promišljanje ovih pitanja, kako u njihovu teorijskom aspektu tako i u praktičnim ostvarenjima, upućujem na knjigu Perine Meić Čitanje povijesti književnosti. Metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj znanosti o književnosti, Alfa, Mostar, 2010. te na poglavlje Periodizacija novije hrvatske književnosti – teorijski aspekti i praktične realizacije, u njezinoj knjizi: Smjerokazi. Teorijske i književnopovijesne studije, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2012, str. 39-122.

13


noviju književnost: interes se ovoga rada usmjerava na književnu produkciju do četvrtog desetljeća 19. stoljeća (uz nekoliko iznimaka, o čemu nešto podrobnije u nastavku). Kao primjer uzimam djelo Matije Divkovića, odnosno periode u kojima je bilo analizirano, i to zbog četiriju razloga. Prvi: od franjevačkih pisaca starijega doba njime se povijest književnosti uvjerljivo najviše bavila pa se na tretmanu njegova djela mogu zamijetiti i smjene metodoloških pristupa vezanih za promatranje periodizacije ove književnosti, kao i njihove posljedice. Drugi: u njegovu je djelu moguće zamijetiti dominantne karakteristike ove književne tradicije u čitavim dvama stoljećima, 17. i 18, a i kasnije, jer i franjevački pisci 19. stoljeća, koji pišu u izmijenjenim društveno-političkim okolnostima, ipak nastavljaju franjevačku književnu tradiciju ranijih stoljeća. Treći: proučavanje Divkovića slika je odnosa prema jednom književnopovijesnom problemu, a to je tretman tzv. rubnih pisaca, odnosno pisaca čijem djelu pripisujemo više kulturnopovijesnu nego književnoumjetničku vrijednost, kao i tretman tzv. utilitarne, nabožno-didaktične (kako se uglavnom naziva) književnosti. I četvrti: držim da je Divković, za koga se uglavnom tvrdi da je utemeljio franjevačku spisateljsku tradiciju Bosne Srebrene u 17. stoljeću, na kojoj se razvija i književna djelatnost u 18. stoljeću, ujedno i pogodan za uočavanje poetičkih i stilskih razlika u književnosti ovih dvaju stoljeća. Zbog svega toga problem periodizacije ovoga književnoga korpusa promatram upravo preko proučavanja Divkovićeva djela u povijesti književnosti.2 U periodizaciji ove književnosti primjetno je da se ona kreće u trodijelnoj shemi koju je naznačio još Hamdija Kreševljaković u svom djelcu o hrvatskoj književnosti u Bosni i Za odnos hrvatske književne historiografije prema franjevačkoj književnosti v. Dolores Grmača, Spisateljstvo franjevaca Bosne Srebrene u književnoj historiografiji, Bosna franciscana, 36, Sarajevo, 2012, str. 35-50. 2

14


Hercegovini: govori se o srednjovjekovlju, potom o franjevačkoj književnosti 17. i 18. stoljeća, te o književnosti od preporoda naovamo.3 Preporodna franjevačka književnost nastavlja tradiciju, ali se od nje i odvaja pojavom svjetovne i nacionalno angažirane književnosti te književnosti s umjetničkim pretenzijama, uz dotadašnju nabožno-didaktičnu. Osnovne su se crte Kreševljakovićeve podjele, dopunjene i mikroperiodizacijom triju većih odsječaka, do danas zadržale u literaturi. Međutim, dok oko prvog i trećeg „doba“, kako ih Kreševljaković naziva, postoji konsenzus o trajanju i stilskim obilježjima, poteškoće nastaju s drugim, koje se u literaturi često obrađuje naprosto kao 17. i 18. stoljeće, dakle bez prijedloga mikroperiodizacije. Pritom se ističe da franjevačka književnost ovih dvaju stoljeća u Bosni Srebrenoj u idejnom i stilskom pogledu čini jednu cjelinu. Tretman djela Matije Divkovića pokazuje da se prilikom njegova književnopovijesnog pozicioniranja operiralo s nekoliko koncepata pripadnosti periodu. To su protureformacijski (ili koncept književnosti katoličke obnove), srednjovjekovni, renesansni te barokni, s tim da je svaki stavljao težište i na usmenoknjiževni element kao važan dio Kreševljaković u svom djelcu, koje ne pretendira na opsežnu obradu, nego tek na davanje osnovnih informacija, nudi trodijelnu podjelu odavno udomaćenu u povijesti hrvatske književnosti, a to je podjela na srednjovjekovlje, stariju i noviju književnost. Predlaže i podjelu u manje segmente, ali je sam ne provodi: „Povijest hrvatske knjige u Bosni ima više razdoblja, a ovo svako moglo bi se opet dijeliti u manje odsjeke. Ovaj je pregled razdijeljen u tri doba, i to: 1. od najstarijih vremena do Divkovića (1189. – 1611.) 2. od Divkovića do ilirskog pokreta (1611. – 1835.) 3. od ilirskog pokreta do danas.“ Hamdija Kreševljaković, Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas, Sarajevo, 1912, str. 5. Kao donju granicu „prvoga doba“, dakle srednjovjekovlja, uzima Kreševljaković godinu Povelje Kulina bana, kao donju granicu „drugoga“ uzima pojavu tiskanih knjiga, konkretno pojavu Divkovića, a „trećega doba“ preporodnu 1835. godinu. 3

15


Divkovićeva pripovjednog postupka. Već i pojava različitih vremenskih i stilskih okvira u kojima se proučavalo njegovo djelo (a prijedlozi praktički uključuju sve periode iz uobičajene nadnacionalne periodizacijske sheme), privlači pozornost i pokazuje da Divkovićevo djelo, gotovo kao sinegdoha franjevačke književne tradicije, predstavlja poteškoću književnopovijesnim istraživanjima. Stoga se valja pozabaviti svakim od predloženih periodizacijskih rješenja, a potom i njihovim posljedicama te mogućim novim rješenjima.4 Protureformacijski koncept Budući da se starija književna historiografija uglavnom kreće u granicama modela koji je Perina Meić u svojim radovima imenovala kontekstualno-dijakronijskim književnopovijesnim rodom, ona (i) periodizaciju temelji na činjenicama izvanknjiževne naravi, ravnajući se uglavnom prema političkoj i društvenoj povijesti.5 Ovo se pitanje pritom neće promatrati samo na primjeru integralnih povijesti književnosti, kojima je rješavanje periodizacijskoga pitanja jedan od osnovnih zadataka, nego i književnopovijesnim studijama specijalističkoga tipa, kao i hrestomatijama i drugim izborima tekstova, koji se u predgovorima ili kratkim natuknicama o autorima također bave pitanjem periodizacijskoga situiranja pisaca. 5 Književnopovijesnim rodovima P. Meić naziva dva temeljna, u sebi oprečna, pogleda na prirodu i karakter književnosti u književnopovijesnoj praksi i označuje ih kao kontekstualno-dijakronijski i tekstualno-sinkronijski književnopovijesni rod. Prvi, sažeto rečeno, inzistira na faktografskom, rekonstrukcijskom i dijakronijskom pristupu tekstu; proučavanje književnosti podređuje izvanknjiževnim činjenicama, periodizaciju određuje političkim, društvenim i kulturnim pojavama, u analizi tekstova važnost pridaje biografiji i psihologiji autora, a u interpretaciji pomno rekonstruira i povijest recepcije djela (usp. Perina Meić, Čitanje povijesti književnosti, str. 19). Tekstualno-sinkronijski književnopovijesni rod književnost promatra kao autonomnu tvorevinu; karakteriziraju ga „interpretativno-estetičke, sinkronijske i unutarknjiževne istraživačke perspektive“ (isto, str. 19); fokusira se na umjetničku vrijednost teksta, 4

16


Kad je posrijedi književnost 17. stoljeća, primjetno je da stariji povjesničari razdvajaju književne pojave u dva reda. U prvi ide književnost dubrovačko-dalmatinskih autora, koja se naziva (i) baroknom.6 U drugi red književnih pojava idu ostvarenja nabožno-didaktične književnosti, a ta se spisateljska produkcija imenuje kao književnost protureformacije ili, češće, kao književnost katoličke obnove. Franjevački spisatelji iz svih dijelova stare Bosne Srebrene svrstani su u ovaj red književnih pojava. Kao argumenti se u prvome redu uzimaju vremenska pripadnost, jezik, pismo, autoriteti odnosno izvori te funkcija književnosti potaknuta posttridentskim nastojanjima. Za odnos starije povijesti književnosti prema periodizacijskoj pripadnosti Divkovićeva djela paradigmatičan je već prvi pokušaj njegova povezivanja s književnim razdobljem. Već je Đorđe Đorđević7, naime, u svojoj studiji Divkovića odredio kao protureformacijskoga pisca. Starija (hrvatska) književna historiografija Divkovićevu književnu djelatnost, kao i franjevačku književnost 17. stoljeća u cjelini, određuje kao književnost protureformacije ili katoličke obnove.8 periodizaciju zasniva na poetičkim načelima; interpretaciju i vrednovanje određuje sinkronijskom pozicijom i ne pridaje važnost recepciji u povijesnoj perspektivi. 6 Za upotrebu naziva barok u hrvatskoj književnoj historiografiji usp. osobito Zoran Kravar: Analitici hrvatskoga književnog baroka, u knjizi: Studije o hrvatskom književnom baroku, Matica hrvatska, Zagreb, 1975, str. 269-301. 7 Đorđevićev pionirski rad o Divkoviću (Đorđe Đorđević, Matija Divković – prilog istoriji srpske književnosti XVII veka, Glas Srpske akademije nauka, Beograd, 1896), bez obzira na zastarjelost i prevladanost kako na razini metodologije, tako i na razini brojnih kasnije korigiranih podataka, do danas je ostao (nažalost) najopsežnija cjelovita studija o ovome piscu. 8 Ovdje ne ulazim u razlike između dvaju naziva niti u neopravdanost svrstavanja spisa autora s područja gdje protureformacijskih nastojanja nije bilo u protureformacijsku književnost. Razlike u literaturi nisu objašnjavane eksplicitno, a vrlo se često u starijoj literaturi ta dva određenja uzimaju kao sinonimna.

17


Bibliografska napomena Ova knjiga okuplja devet studija objavljenih u razdoblju od 2009. do 2013. godine u časopisima i zbornicima radova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Kako bi se tekstovi bolje uklopili u cjelinu knjige, neki su njihovi manji dijelovi ponešto izmijenjenjeni ili skraćeni da bi se izbjegla ponavljanja, a međusobno su povezani uputnicama, bilješkama i zajedničkim popisom izvora i literature. Također su za potrebe knjige nekim tekstovima promijenjeni izvorni naslovi. U nastavku donosim podatke o prvotisku ovih rasprava: 1. Periodizacija književnosti franjevaca Bosne Srebrene. Matija Divković kao paradigma: rad izložen na znanstvenom skupu povodom 400. obljetnice tiskanja Divkovićeva Nauka krstjanskoga („Fra Matija Divković i kultura pisane riječi“, Franjevačka teologija u Sarajevu, 14. i 15. listopada 2011) i predan za zbornik radova. 2. Matija Divković u znanosti o književnosti. Zbornik radova o Matiji Divkoviću iz 1982. godine, Bosna franciscana, 34, Sarajevo, 2011, str. 113-131. 3. Propovijed i priča. Na primjerima tekstova bosanskih franjevaca, u Zborniku o Rafaelu Levakoviću (ur. P. Knezović), Zagreb, 2010, str. 241-258, pod naslovom: Propovijedati pripovijedajući: propovijed bosanskih franjevaca u 17. i 18. stoljeću. 4. Ivan Ančić i prosudbe povijesti književnosti, u Zborniku o Ivanu Ančiću (ur. P. Knezović), Zagreb, 2011, str. 201-218, pod naslovom: Exempla u djelima fra Ivana Ančića i sudovi književne povijesti. 5. Petar Bakula: epski pjesnik ili kroničar?, u Zborniku o Petru Bakuli (ur. P. Knezović i M. Jerković), Zagreb, 2013, str. 13-37. 295


6. Prostor Bosne i Hercegovine u putopisima Ivana Frane Jukića, u zborniku Zadarski filološki dani II. (ur. D. Mrdeža-Antonina), Zadar, 2009, str. 217-231. 7. Pripovijedanje i kronika: Godišnjak Jake Baltića, u zborniku Franjevački samostan u Gučoj Gori (ur. V. Valjan), Sarajevo – Guča Gora, 2010, str. 307-340, pod naslovom Fra Jako Baltić kao pripovjedač. 8. Svaštenjak Anđela Nuića između osobnog i javnog, u monografiji Fra Anđeo Nuić – život i djelo (ur. R. Jolić i A. Marić), Mostar, 2010, str. 39-50. 9. Književni rad Nikole Šimovića, u zborniku Fra Nikola Šimović – poglavar i graditelj (ur. R. Jolić), Mostar, 2012, str. 178-188, pod naslovom Djela fra Nikole Šimovića na hrvatskome jeziku.

296


Bilješka o autorici Iva Beljan rođena je 1979. godine u Duvnu (današnjem Tomislavgradu) u Bosni i Hercegovini. Studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je 2003. godine u Mostaru, a poslijediplomski studij hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirala 2010. godine. Zaposlena je na Odjelu za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Mostaru. Bavi se starijom hrvatskom književnošću, osobito hrvatskom književnošću u Bosni i Hercegovini, te odnosom između historiografije i književnosti. Dosad je objavila tridesetak znanstvenih i stručnih radova, a osim knjige Na rubu književnosti objavila je 2011. godine i knjigu Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća u izdavačkoj kući Synopsis.

297


Kazalo Proslov........................................................................................ 5 Započeti s Divkovićem Periodizacija književnosti franjevaca Bosne Srebrene: Matija Divković kao paradigma.................................... 13 Matija Divković u znanosti o književnosti: Zbornik radova o Matiji Divkoviću iz 1982. godine.... 63 Propovjednici i pripovjedači Propovijed i priča: Na primjerima tekstova bosanskih franjevaca ............ 93 Ivan Ančić i prosudbe povijesti književnosti..................... 114 19. stoljeće: između starog i novog modela književnosti Petar Bakula: epski pjesnik ili kroničar?............................. 143 Prostor Bosne i Hercegovine u putopisima Ivana Frane Jukića......................................... 178 Pripovijedanje i kronika: Godišnjak Jake Baltića................................................... 201 Svaštenjak Anđela Nuića između osobnog i javnog......... 242 Književni rad Nikole Šimovića ........................................... 264 Izvori i literatura.................................................................... 280 Imensko kazalo...................................................................... 290 Bibliografska napomena....................................................... 295 Bilješka o autorici.................................................................. 297

298

Iva Beljan | Na rubu književnosti. Rasprave o hrvatskim piscima u BiH  

Knjiga okuplja devet studija posvećenih hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini u razdoblju od početka 17. stoljeća pa do drugog desetl...