Page 1

Tomislav Brković • Marko Dješka

FRATRI BOSANSKI U STRIPU


Nakladnik Franjevački samostan Rama-Šćit

Za nakladnika Tomislav Brković

Lektura Terezija Antunović Ivan Markešić

Grafičko oblikovanje Branko R. Ilić

Tisak »Grafotisak«, Grude

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 741.5 BRKOVIĆ, Tomislav Fratri bosanski u stripu : na svoj račun - na svoj način / Tomislav Brković, Marko Dješka. Rama : Franjevački samostan Rama-Šćit, 2015. - 94 str. : ilustr. ; 29 cm Strane i manje poznate riječi: str. 87-89. Bibliografija: str. 90 ISBN 978-9958-077-02-9 1. Dješka, Marko COBISS.BH-ID 21916422


^

TOMISLAV BRKOVIC`

MARKO DJESKA

FRATRI BOSANSKI U STRIPU ^ ^ NA SVOJ RAcUN - NA SVOJ NAcIN

Rama-Šćit 2015.


Knjigu posvećujem bosanskom franjevcu FRA LUKI (MIRKU) MARKEŠIĆU (Proslap u Rami 1937. – Sarajevo 2014.) profesoru, učitelju, uzoru, čuvaru BiH, njezine povijesti, kulture i državnosti! Fra Tomislav


Predgovor Vale, Lector benevole! Errata benigne corige, humiliter rogo! Nek’ si zdrav, dobronamjerni čitatelju! Dobrohotno ispravi greške, ponizno molim!

Koliko se smijemo? Kako? Kada? Smijemo li se baš uvijek smijati? Ova naizgled neozbilj-

na pitanja ipak su primjerena za početak knjige Fratri bosanski u stripu, na svoj račun – na svoj način, knjige koju držite u rukama i koja je iznikla iz humora i smijeha i namijenjena je da nasmijava.

Smijeh je svojstven samo čovjeku. I svatko ima svoj prepoznatljiv smijeh. On je toliko osoban, a opet i općeljudski da se po smijehu razlikujemo, da nas on zbližava, ali ponekad i udaljava. Što se sve ne čini smijehom i gdje se sve smijeh ne koristi, što se sve ne skriva iza smijeha i koliko sve vrsta smijeha ima pokazuje nam bezbroj životnih situacija počevši od one kada se biblijska Sara smijala iza šatora pa do smijeha bezazlenog djeteta, ili od klaunskoga i glumljenoga smijeha do klerikalnih namještenih osmijeha ili ledenih cerenja političkih kreatura, od smijeha u skrovitosti sobe do onoga u društvu nakon sjajno ispričana vica. Kako su ugodni ljudi koji se šale i smiju na svoj račun, a kako je neugodno doživjeti bestidno ismijavanje koje ubija i zajedništvo i život. Kako je ugodan prijateljski i ljubavni osmijeh potvrde postojanja i gostoprimstva, a kako težak cinični smijeh zluradosti, o kojemu govore psalmi, smijeh-rugalica iz zbora podrugljivaca. Kako je samo upozoravajuća i česta krilatica o onima koji se zadnji smiju. Bezbrojne su vrste smijeha i bezbrojni njegovi izvori. Smijemo se od radosti, ali i od muke. Smijeh čuva zdravlje, čini čovjeka svježim, opušta ga. Smijeh relativizira umišljenost, on je jedan od najvećih neprijatelja vlastodržaca. Iskren smijeh je priznanje čovjekove konačnosti i izraz radosti postojanja. Zato se u smijehu mogu naći i vjernici i nevjernici jer se nijedan od njih u smijehu ne uznosi. Smijeh je raspoređen svima podjednako, sveprisutan je, nije ničije vlasništvo, ali ga nije lagano izraziti riječima, teško ga je umjetnički posredovati. Smijeh je zarazan, ali se teško može imitirati. Gdje žive ljudi bez iskrena osmijeha, gdje je smijeh zabranjen, ondje vlada mrak sebičnosti i nepodnošenja. Smijati se od srca, čuti smijeh u svome životnom prostoru, u onima do kojih nam je stalo, čuti ga u svojoj duši, blagoslovno je iskustvo. Nažalost ima među nama ljudi koji kažnjavaju smijeh drugih, koji kao da žive bez osmijeha, a neki čak smijeh smatraju djelom đavla. Umberto Eco je sastavio poznati roman Ime ruže upravo na zabrani smijeha. Početak romana veže se uz smijeh i smiješnoga Don Quijotea. Smijehom su nadahnuta

fratri bosanski u stripu

5


bezbrojna literatura i umjetnička djela, sve do karikatura. I papa Ivan XXIII. Dobri ostao je poznat po svome smijehu. Onaj tko se može smijati iz duše, moći će iskreno prepoznati smijeh i radost drugih. Onaj tko se može smijati od srca, moći će i zaplakati, imati sažaljenja za tužne i unesrećene. On će moći živjeti od srca, istinski sve proživljavati i oko sebe širiti životnu energiju. Njegov plač neće ga obeshrabriti, niti će ga njegov smijeh učiniti neodgovornim. Jer živjeti od srca, znači živjeti s osjećajem za druge, s osjećajem za istinske životne vrednote. Znači, biti duhovno zdrav. Knjigom Fratri bosanski u stripu htio bih u naš svijet, u ovu preozbiljnu i od nesreća umornu zemlju, unijeti više smijeha, vedrine, radosti i humora. Table stripa u knjizi, nacrtane rukom mladog osječkog strip-autora, ilustratora i režisera animacije Marka Dješke, su kao »ključanica kroz koju se više vidi, nego kroz širom razjapljena vrata« (A. G. Matoš). Dogodi li se i vama, kao što se zna meni često dogoditi, da se odjednom nasmijete ili čak prasnete u smijeh u kući, na ulici ili gdje drugdje, sjećajući se zgoda iz ove knjige, neka vam ne bude nelagodno. Nasmijte se. Ne sustežite se. Svi se smijemo na istome jeziku. Smijeh sadrži nešto od ljepote ‘Božje ludosti’, od radosti Franje Asiškoga koji se u oskudnosti radovao i smijao. I budite zahvalni – i Bogu i ljudima! Jesam li uspio u svojoj nakani? Odgovor je na vama čitateljima! Pozitivne kritike i zanimanje za knjigu Fratri u zgodama i nezgodama1, na osnovu koje je nastala i ova strip-knjiga, potaknule su me da i dalje bilježim i prikupljam zgode iz života bosanskih franjevaca. Ovoga puta, dakle, knjiga iste tematike pojavljuje se u drugačijem žanrovskom obliku, u obliku stripa. Prema dosadašnjim stručnim kritikama (J. Džambo, E. Pobrić, M. Jergović, I. Beljan) knjiga Fratri u zgodama i nezgodama važna je knjiga u kojoj je sadržana mala povijest Bosne Srebrene. Ona je izvanredan herbarij pučkoga i umjetničkog pripovijedanja i humora. Ona je svjedočanstvo živoga postojanja i prožimanja bosanskih franjevaca i njihova puka iz čega proizlazi cijela jedna kultura življenja u odnosu prema sebi i prema svima onima s kojima su franjevci dijelili i dijele svoj život kroz povijesne i kulturne mijene i usude. Sedamstoljetna povijest bosanskoga franjevaštva nekada se može svesti na upamćenu kratku pripovijest, na anegdotu, na zgodu, stvarnu ili izmišljenu, koja je obično kao prišivak pratila pojedinog redovnika da bi ga često i nadživjela. Takve zgode su obično zabavne i smiješne, katkad nalik gegovima iz nijemih komedija, nekada kao crtice otkinute iz Andrićevih fratarskih priča, filozofične i šašave, ili su jednostavne narativne skice o čovjekovoj psihologiji, mentalitetu i povijesnome vremenu.

Dio priča iz knjige šala našlo je svoje mjesto u bestseler romanu Nebojše Lujanovića Orgu-

lje iz Waldsassena (2011). Neizostavni su svakako i osvrti pojedinaca, običnih ljudi. Ovdje za ilustraciju navodim samo neke: U privitku šaljem tri fratarske (ne)zgode. Pardon, pet, pet... Znao bih ih još, ali ‘ko će se svađat’ s fratrima. Ili: Poštovani, jučer je stigla knjiga. Velika Vam

1

6

Fratri u zgodama i nezgodama (Anegdote, legende, izreke, kazivanja), 1. izdanje, Svjetlo riječi / Franjevački samostan Rama-Šćit, Sarajevo – Zagreb / Rama-Šćit, 2008.; 2. prošireno izdanje, Svjetlo riječi / Franjevački samostan Rama-Šćit, Sarajevo – Zagreb / Rama-Šćit, 2010.; 3. nepromijenjeno izdanje, Franjevački samostan Rama-Šćit, Rama-Šćit, 2012.

fratri bosanski u stripu


hvala. Kako sam nestrpljiva i znatiželjna sinoć sam ju onako »napreskok« čitala i ne mogu Vam opisati koliko se iznenadih kad naiđoh na poznato lice. Svaka Vam čast, knjiga Vam je da čovjeka opusti i oraspoloži, nasmije i razvedri. A evo, u mom slučaju da se sjetim i likova iz djetinjstva. Zatim: Jednu sam knjigu dala svojoj kumi. Njezin sin koji živi u Grazu i ima 13 godina, ne čita skoro ništa na hrvatskom jeziku. Jednu noć se smijao da ga je trbuh zabolio. U sobi on sam i knjiga! Za nastanak ove knjige, uz Marka Dješku zaslužni su neumorni Ramljaci – Božo Mišura koji je zavolio »samostan kao dušu svoju« i bio idejni začetnik nastanka ove knjige te Ivan Markešić koji je, uz uvodni tekst Rideo ergo sum (Smijem se, dakle postojim), iz dana u dan brižno pratio nastajanje pojedinih tabli stripa i korigirao jezične i slikovne prikaze. Svoj doprinos knjizi dali su književnik Miljenko Jergović s tekstom Fratri i smijeh te dizajner i novinar Vladimir Šagadin koji je napisao Pogovor knjizi. U albumu su imena fratara koji se spominju u stripu, zatim strane i manje poznate riječi te bibliografija koja osim pisanih izvora sadrži i kazivače pojedinih stripova. Zahvaljujem svima koji su vedrim i duhovitim franjevačkim zgodama ispunili stranice te pomogli objavljivanje knjige. Nek’ si zdrav, dobronamjerni čitatelju! Neka ti ne nedostaje smijeha!

Rama-Šćit, veljača 2015. Tomislav Brković

fratri bosanski u stripu

7


RIDEO ERGO SUM (Smijem se, dakle postojim) Iako je smijeh neizostavna sastavnica svakoga ljudskog bića (samo se čovjek smije – homo

ridens), ipak za većinu ljudi, svejedno bili oni vjernici ili ne, svete su knjige (Biblija – Stari i Novi zavjet, Talmud i Tora te Kur’an) i previše ‘ozbiljne’ da bi u njima humor1 mogao zauzimati neko posebno važno mjesto. Gotovo je neshvatljivo da bi Svevišnji svoju poruku slao ljudima kroz humor ili smijeh ili da bi se čovjek pojedinac smio čak i usuditi (na)smijati Svevišnjemu i njegovu svetom naumu. Svi su uvjereni da se ni Jahve, ni Allah, ni Bog – pa čak ni Isus ni njegovi apostoli – uopće ne smiju i da se, zapravo, i ne znaju (na)smijati. Svi su oni (i Jahve i Allah i Bog i Isus), prema onome što smo mogli saznati i u vjeronauku naučiti, previše ozbiljni te stoga, kao strogi upravitelji ljudskih života, od svojih vjernika traže strog način življenja, odricanje od veselja i veselih užitaka i time potpunu usredotočenost na onostrani život i ostvarenje vječnoga spasenja. O šali i smijehu ni govora! Takvo shvaćanje ne treba čuditi jer u teološkim raspravama (svejedno je li riječ o židovskim, kršćanskim ili islamskim) gotovo je nemoguće (pro)naći knjigu ili barem neki kraći tekst u kojima bi se govorilo o značenju smijeha i šale kako u prenošenju i razumijevanju Božje poruke tako i u životu njihove vjerničke zajednice, odnosno u životu svakoga vjernika pojedinačno. Međutim, već na prvim stranicama Biblije nailazimo na izvanredan primjer komunikacije smijehom između Boga i čovjeka. Naime, Abrahamova žena Sara, starica u stotoj godini, u kojoj je, kako se navodi u Knjizi postanka (18,12-15), već prestalo postojati sve ono »što biva u žena«, na vijest kako je Jahve obećao Abrahamu da će roditi sina, reagira sasvim ljudski: smije se Jahvi i njegovu obećanju. Iako bi se moglo očekivati da će Jahve, kojeg se smatra Bogom srdžbe, osvete, rata i netolerancije, zbog toga smijeha kazniti Saru i uskratiti joj svoje obećanje, on to ne čini, nego – istina, uvrijeđen da mu Sara ne vjeruje i da mu se ‘u brk smije’: »Jesi, smijala si se!« – ispunjava dano obećanje. A to čini stoga jer je Sarin smijeh samo potvrdio njega, Jahvu, kao božanstvo koje može učiniti i nemoguće stvari – od nerotkinje učiniti rotkinju. I Sara uistinu rodi sina i nadjenu mu ime Izak, hebrejski »Smijeh«. 1

8

Humor – (engl. humo[u]r: šala, humor, šaljivost < lat. humor: tekućina, tjelesni sok), zajednički naziv za pisane, crtane i verbalno iznesene sadržaje koji izazivaju smijeh i veselje, ali i za svojstvo osobnosti koje se očituje u duhovitosti i šaljivosti. (…) Danas se obično izrazom humor označuje: (1) smisao za komično, tj. sposobnost da se u različitim odnosima, događajima, situacijama, oblicima mimičkog i verbalnog izražavanja i sl. uoči njihova smiješna strana; (2) objektivacija (fiksiranje) komičnih doživljaja u obliku različitih šala, pošalica, dosjetaka, nadimaka, anegdota, stihova, književnoga sastava itd. (narodni humor, humoristička literatura), u: Hrvatska opća enciklopedija, sv. 5 (Hu-Km): Zagreb, Leksikografski zavod M. Krleža, 2013., str. 13.

fratri bosanski u stripu


Dakle, ako je ‘strogi’ starozavjetni Bog mogao prihvatiti smijeh kao vidljivu potvrdu čovjekova prihvaćanja njegove poruke, onda je sasvim opravdano upitati se: ima li humor mjesta u navješćivanju Božje poruke, odnosno, je li u ‘ozbiljnome vremenu’ moguće razmišljati i govoriti o »teologiji smijeha«, o čemu u svome članku »Zar se Krist nikada nije smijao?« piše katolički teolog Karl-Josef Kuschel (2012:22-29)2 koji polazi sa stajališta da od smijeha nema ništa ljudskije, ali ni zagonetnije, jer smijati se možemo kako iz veselja tako i ispunjeni gorčinom. Smijeh, smatra on, ne poznaje granice, tabue, nema obzira, smijemo se najuzvišenijim, ali i najprostijim, najsvetijim, ali i najbanalnijim stvarima. Istina, kaže on, što je situacija ozbiljnija, tajnovitija, opasnija, time je to bolja prilika za nastajanje i pričanje viceva, za »proizvođenje smijeha koji oslobađa«, kako to kaže Peter L. Berger u svojoj knjizi posvećenoj oslobađajućem smijehu te komičnome u ljudskome iskustvu (Berger, 1998.)3 U tu svrhu dobro je prisjetiti se velikoga židovskog teologa Martina Bubera koji, kako navodi Ursula Homann, humor nazva ‘bratom po mlijeku/mliječnim bratom vjerovanja’ (Humor ist Milchbruder des Glaubens): ...»Ako čovjek ima samo vjeru, postoji opasnost da postane vjerski fanatik, bigotan, ako posjeduje samo humor, da postane cinik«. A posjeduje li, međutim, ističe Buber, »i vjeru i humor, tada je postigao ravnotežu s kojom može ostvariti život.« Zapravo, moglo bi se reći, kaže Homann, da »što netko ima slabiju vjeru, njemu je potrebnija veća doza humora«. Pođemo li od postavke da je »humor reakcija na ambivalencije ljudske egzistencije i time konstitutivna sastavnica životnoga svijeta« (Pyschny i Steiner, 2012:4)4 i da »smijeh-na-svoj-račun spada u temeljne odrednice slobode svakoga kršćanina« (Kuschel (2012:22-29), tada se za knjigu Fratri bosanski u stripu može reći da u cijelosti potvrđuje navedene postavke. Knjiga je nastala u izvanredno uspješnome suglasju humorom bogatih i lijepo ispričanih šala i dosjetki bosansko-ramskoga franjevca fra Tomislava Brkovića i prema njima znalački urađenih stripova Marka Dješke, Slavonca, vrsnoga hrvatskog strip crtača mlađe generacije. I tekstovi i crteži u knjizi, zapravo cijela ova knjiga, potvrđuju da smijeh – ponajprije onaj na vlastiti fratarski račun – oslobađa od dogmatskih i ideoloških stega kako onoga tko priča vic tako i onoga tko ga čita. Stoga, vicevi u ovoj knjizi, iako svojom ‘sočnošću’ mogu neke začuditi, potvrđuju da bosanski franjevci nemaju problema s kršćanskom vjerom, da se u toj kršćanskoj vjeri osjećaju u Bosni kao svoj na svome, da se ne smatraju ni višima ni važnijima negoli njihovi vjernici niti da pripadaju nekoj višoj – svećeničkoj i time ‘izabranoj’ – kasti, nego svoje svećeničko i redovničko poslanje vide u tome da sve one s kojima dijele svakodnevnu zbilju – a to su svi ljudi u njihovu okruženju bez obzira na vjeru i naciju – smatraju Božjim stvorenjima s kojima treba komunicirati pa i kroz smijeh, šalu i viceve. Stoga se u svakoj u ovoj knjizi iznesenoj šali ne nalazi tek pol(ovic)a istine, nego puna istina. Oni koji budu čitali ovu knjigu, vidjet će da ona donosi istinite priče o svakodnevnome životu pripadnika bosanske franjevačke zajednice, o njihovoj neposrednoj i ne-ritualiziranoj i nikada predvidljivoj komunikaciji s drugima – i to ne samo danas, nego tijekom 2

3

4

Kuschel, Karl-Josef (2012) »‘Christus hat nie gelacht’? Nachdenken über eine Theologie des Lachens in ‘ernster Zeit’«, u: CARDO – Ein Bazar für das theologische Studienjahr in Jerusalem. Knjižica 10. »Nichts zu lachen. Zum Verhältnis von Religion und Humor«, u godini 5771., 2012., 1433. Berger, Peter L. (1998.) Erlösendes Lachen. Das Komische in der menschlichen Erfahrung. Berlin – New York, De Gruyter. Pyschny, Katharina / Magnus Steiner, Till (2012) »Editorial«, u: CARDO - Ein Bazar für das theologische Studienjahr in Jerusalem. Knjižica 10. »Nichts zu lachen. Zum Verhältnis von Religion und Humor«, u godini 5771., 2012., 1433.

fratri bosanski u stripu

9


jednoga višestoljetnog povijesnog trajanja. Zapravo, knjiga donosi istinu o njihovu življenju i djelovanju u Bosni i njezinu bližem okruženju (Kosovu, Srbiji, Hrvatskoj) kao i u bosanskoj dijaspori u Europi i svijetu. Stoga se s pravom može reći da se iz ove knjige sasvim jasno vidi da je u povijesti bosanskih franjevaca smijeh bio »oblik suživljavanja s onim stanjima koja se ne mogu promijeniti, a s kojima se ne mora miriti« (Kuschel, 2012:23). Način govora o ‘svetim stvarima’, ‘svetim događajima’ i ‘svetim bićima’ pokazuje da su oni svojim dosadašnjim višestoljetnim djelovanjem i komuniciranjem s vjernicima i nevjernicima u cijelosti promovirali teologiju humora, o kojoj s neskrivenim zadovoljstvom govori Cheryl Taylor5 u članku »A Theology of Humor«. A da bi se moglo razumjeti kako je smijeh bosanskim fratrima bio, kako reče Kuschel, »oblik suživljavanja s onim stanjima koja se ne mogu promijeniti, a s kojima se ne mora miriti«, potrebno je poznavati kontekst na koji se odnose tekstom i crtežom ispričane priče. U tome smislu knjiga Fratri bosanski u stripu pokazuje kako se na jedan nov način, kroz humor, dakle kroz smijeh i šalu, i to još na vlastiti račun – mogu prenositi kako poruke iz pastoralnog života, tako i poruke o društvenim, ekonomskim i nacionalnim odnosima, ali i poruke o odnosima unutar bosanske franjevačke zajednice kojoj pripada i fra Tomislav. Pa, pođimo redom! Sa stripom Tri sužnja započinje fra Tomislavova pisana i Dješkina crtežom urešena priča o jednome posebnom vremenu, ali i o posebnim ljudima toga vremena, o kraju Bosanskoga kraljevstva i početku jednoga novog, višestoljetnog djelovanja bosanskih franjevaca u novim i nimalo zgodnim prilikama. U tome stripu sažeta je sva priča o značenju fra Anđela Zvizdovića i njegove subraće za sudbinu bosanskih katolika, za njihovo ostajanje i čestim pogibeljima izloženo opstajanje u Bosni, ali i priča o Mehmedu II. – El Fatihu, osvajaču Bizantskoga Carstva 1453. te potom Bosne 1463. Zabrinut za sudbinu već teškom mukom izgrađenih samostana u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci kao i za sudbinu naroda kojeg su u tome vremenu pastorizirali bosanski franjevci, fra Anđeo – koji je temeljem ove priče bio također plemićkoga roda – koristi se diplomatskim (plemićkim) jezikom i okupatoru, Mehmedu II. – El Fatihu, koji je već bio pokorio najveći dio Bosne, obraća se riječima kao da su potpuno ravnopravni: »Beg ja, beg ti!« (Plemić ja, plemić ti!) i potom u međusobnome vjerničkom razgovoru o ‘tri sužnja’ dobiva od njega čvrsto obećanje – pisanu potvrdu imenom Ahdnama (koju su inače otomanski osvajači davali pokorenim vladarima nakon što bi priznali njihovu vlast) da neće dirati u njegove samostane, subraću i narod. Međutim, potrebno je reći da priča o Ahdnami, koja se ovdje nameće, nije priča o nekoj za sva vremena važećoj Magna Charta libertatutum, kao što bi to neki željeli pokazati, nego o Ahdnami kao pisanom aktu kojim jedan okupator, uz to veliki vjernik musliman, jamči inovjercima katolicima na čelu s bosanskim fratrima – svakako, nakon njihove izjave o lojalnosti – da kao kršćanska vjernička skupina može nastaviti živjeti u Bosni sve dok budu priznavali njegovu vlast. Istina, samo naivan čovjek mogao bi očekivati da će El Fatihovi nasljednici u kasnijim vremenima htjeti pridavati Ahdnami ono značenje koje joj je pridavao on, njezin tvorac i uručitelj. Kako se u stripu i vidi, El Fatih uručuje Ahdnamu fra Anđelu Zvizdoviću ogrćući ga plaštem sa zvijezdama čime mu, na simboličkoj razini, želi iskazati poštovanje ne samo kao plemić (beg) plemiću nego i kao vjernik vjerniku. Iako kasniji otomanski vladari veoma često nisu poštivali Ahdnamu, oni je nisu ni proglasili 5

10

Taylor, Cheryl »A Theology of Humor«, u: The Network for Women in Ministry: http://ag.org/wim/0805/0805 Theology_Humor.cfm, pristupljeno 10. 12. 2014.

fratri bosanski u stripu


nevažećom, pa je ona bila i ostala ona uporišna točka na koju su se fratri, kada bi zapali u poteškoće, uvijek iznova pozivali kod viših vlasti na Porti (u Istambulu). Također, ova knjiga svjedoči i o stoljećima izgrađivanome, mukotrpno čuvanom i održavanom suživotu bosanskih fratara s kršćanima pravoslavcima, zatim s muslimanima i Židovima, ali i s ljudima bez vjere i drukčijih svjetonazora. U stripu Vučem prepoznajemo u podnožju zvonika jednu ženu, muslimanku, u šarenim dimijama, kako poteže uže crkvenoga zvona obznanjujući time mještanima isključivo muslimanima da je podne. Tim su činom bili iznenađeni i visočki franjevci koji su, pošto je upravitelj olovskog svetišta ‘završio’ u bolnici, došli obići svetište i vidjeti da ga nije tko obeščastio, a što se u to vrijeme nije moglo isključiti, jer je to bilo vrijeme najžešćega sukoba Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana). Iako se mnogima neće svidjeti moj zaključak, ipak bih želio izreći poruku ovoga stripa: unatoč svim povijesno uvjetovanim međureligijskim i iz toga proizišlim nacionalnim i svjetonazorskim razlikama, mržnjama i ratovima, bosanski fratar, upravitelj olovskog svetišta, tijekom svoga bolničkog izbivanja povjerava crkvu svojim komšijama muslimanima da je čuvaju i da nastave svakodnevno zvoniti u podne. Čineći to, olovski muslimani izlaze mu ususret. Ali ne samo radi župnika, nego i radi sebe. Nisu naime – tako barem pokazuje ovaj strip – željeli ostati bez podnevnoga zvuka crkvenoga zvona. I to stoga, jer su – stoljećima navikavani – prihvatili zvonjavu i jeku crkvenih zvona kao dio svoga bošnjačkog (nacionalnog), ali i islamskoga (religijskog) identiteta. Kao što su isto tako i olovski fratri – i ne samo olovski – prihvatili mujezinov glas s obližnjih džamija kao dio svoga hrvatskog (nacionalnog) i franjevačkog katoličkog (religijskog) identiteta. Stoga se za ‘obje strane’ može reći: bez zvonjave crkvenoga zvona i bez mujezinova glasa nešto bi – i jednima i drugima – nedostajalo u prostoru i u vremenu, nešto bi im nedostajalo u njihovu religijskome i nacionalnom identitetu i međusobnome razumijevanju.

Ova knjiga svjedoči, također i o opuštenoj i neopterećenoj komunikaciji bosanskih fra-

tara s običnim ljudima, s onima s kojima su dijelili i dijele lijepe trenutke, ali i mnoge teške nevolje. Knjiga svjedoči i o fratarskome ‘jačanju’ s njihovim župljanima i međusobnom nadmudrivanju s njima, kao u stripovima Radim u sudu; Zdrav si mi, budžače (1. i 2. dio); Ne dipli sv. Ante; Napraviti paroka i šporet od lima; Ukazanje; Ako od tebe bude paroka i od krmeta će kurban; Najezda skakavaca; Tri banke; Artritis; Brnićki štenac; Sveti Ciprijane i drugim. Istina, u nekim nadmudrivanjima sa seoskim – velikim i malim – ‘mudracima’ nije im uvijek polazilo za rukom izići kao ‘pobjednici’, a što se vidi npr. u stripovima Glavonja, odnosno Debeli trubuh, a posebno u stripu Tuđe šljive u kojemu ramski fratri iz usta jedne uvrijeđene žene, malogospojinske hodočasnice iz druge (duvanjske) župe, saznaju ono što im njihovi župljani nisu htjeli, ili se nisu usudili reći: »Ajde, ajde, đava te odnija, otkad si živ, ti jedeš tuđe!« I ne samo to! Iz ovdje u ovoj knjizi ispričanih priča vidi se da bosanski fratri prihvaćaju i razne marifetluke (majstorije, gluposti) svojih župljana kao i marifetluke onih koje slučajno susreću na ulici, u autobusu, u tramvaju, u vlaku i te marifetluke uzimaju kao nešto neizostavno u identitetu tih ljudi. Fratri sami na te marifetluke odgovaraju na svoj način, npr. u stripovima Mjesto za sjedenje; Radim u sudu; Marifetli; Fra Grgo Martić i barometar (1. i 2. dio), itd. Uz to, a što će mnogima biti malo i neuobičajeno, fratri su se navikli i na psovke svojih župljana: Neka mu bude ime Martin; Samo se ti, ujače, malo skloni, itd.

fratri bosanski u stripu

11


Također, u pastoralnome djelovanju fratri su ponekad znali propitivati svoje župljane o uspjesima svoga rada, a što se posebno vidi u stripu Najezda skakavaca. Naime, želeći od svojih župljana saznati je li kakve koristi bilo od njegova nedjeljnog blagoslova polja u Zvirnjači kada je ‘na sav glas’ molio za prestanak opasnosti od skakavaca koji su te godine uništavali sve pred sobom – od livadske trave do usjeva – već iduće nedjelje fra Ivo Žilić zvan Misnik dobi odmah odgovor od seoskoga gazde iz Zvirnjače i to onakav kakav je i očekivao: »Da, nestalo je onoliko skakavaca koliko si ih nogom pogazio«. Nadalje, iz ovih stripova se uz ostalo razaznaje ne samo stav bosanskih franjevaca prema nositeljima socijalističke vlasti (milicionarima, vojnicima, zatvorskim čuvarima itd.) – s kojima je uvijek bilo ‘zanimljivo’ dijalogizirati, a što se nalazi npr. u stripovima: Koga vozi?; Ima li Boga?; zatim Ce-Ka; A, to da; Nećeš me ubiti?; Meho Maksima kupa; Kofer kolača itd., nego i njihov stav prema nositeljima tzv. demokratske stranačke vlasti, a što se posebno prepoznaje u stripu Što je to ADSL? pa, u tome smislu, posebnu pažnju zaslužuje strip Oni u kojem se prikazuje susret fra Josipa Markušića6, provincijala ‘Bosne Srebrene’ nakon II. svjetskog rata, i jednoga livanjskog seljaka, čobanina, opterećenog vlastitim, ali i općim, seoskim brigama zbog tijeka i rezultata ‘socijalističke agrarne reforme’ koju su veoma ‘savjesno’ provodili predstavnici socijalističke vlasti. Spomenuti seljak veoma pedantno upoznaje provincijala s trenutnom situacijom u kojoj se našao Franjevački samostan u Livnu. Točno mu nabraja sve njive i livade koje su ‘oni’ (komunisti, partizani), oduzeli livanjskim fratrima. Znajući o čemu je riječ, fra Josip ga upita: »A tko su to ‘Oni’?« Ne čekajući ‘ni časa’, seljak mu odgovori onako kako je fra Josipu, prema seljakovu mišljenju, i trebalo u danoj situaciji odgovoriti: »Jebo se ti tako star, a ne znaš tko su Oni!«

Za one koji ne znaju, fra Josip Markušić je jedan od najznačajnijih bosanskih franjevaca,

koji je u razdoblju nakon II. svjetskog rata sudjelovao u osnivanju Udruženja katoličkih svećenika »Dobri Pastir« (25. I. 1950.) kojim je, kako navodi fra Ignacije Gavran, stvarano »bolje ozračje« između katoličkih svećenika i socijalističkih vlasti i omogućeno da javne (državne) ustanove i privatnici »napuste zaposjednute župne stanove i samostane«, da se ne zabrani rad sjemeništa, da se porez odmjerava pravedno, da se vrate matice, da se dopusti vjeronauk u crkvenim prostorijama, da se pomogne utamničenima, da se odobre popravci i novogradnje crkvenih zgrada, da se dobije zdravstveno i mirovinsko osiguranje članova Udruženja, da se tiskaju potrebne vjerske knjige (npr. Katekizam, Novi zavjet, molitvenici, pučki vjerski kalendari i dr.).7 To i takvo udruženje omogućit će u Bosni koegzistenciju i blagotvorno djelovanje Crkve, a u nedostatku hrvatskih nacionalnih institucija u BiH u tome poslijeratnom razdoblju, Udruženje će svojim djelovanjem na kulturnom i vjerskom području čuvati ne samo katoličku vjeru nego i hrvatsku nacionalnu svijest i hrvatski jezik.8 Istina, mnogi današnji trabanti turbo-hrvatskoga nacionalizma to umijeće pronalaženja (su)življenja s drugima i drukčijima okarakterizirat će kao veliko izdajničko, ‘kvislinško’ djelo, smatrajući da je bolje prkositi postojećim vlastima, biti zatvaran, prognan i istrijebljen, negoli učiniti ono što su učinili i fra Anđeo Zvizdović i fra Josip Markušić – pronaći svojoj zajednici i narodu kojeg pastoriziraju prikladan i danome 6

7 8

12

Josip (Berislav) Markušić (Čepak kraj Kotor Varoša, 23. 1. 1880. – Jajce, 26. 2. 1968.). Tri puta biran za provincijala ‘Bosne Srebrene’ (1928.–1931., 1949.–1952., 1952.–1955.). »Dobri pastir«, u: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, sv. I (A-Đ), Mostar : HLIBiH, 2005., str. 585. Isto, str. 585.

fratri bosanski u stripu


vremenu prihvatljiv način življenja. Fra Anđeo i fra Josip htjeli su i uspjeli ishoditi dvije važne povelje onih vremena kojima se jamčilo ostajanje i opstajanje u Bosni – Ahdnamu i Dobri Pastir – kojima se – sviđalo se to nekome ili ne – pronašao, modernim jezikom kazano, modus vivendi. I hvala im na tome! S druge strane, odnos bosanskih franjevaca prema novim, tzv. hrvatskim narodnim vlastima – u vremenu od kraja osamdesetih pa sve do današnjih dana – tekao je od nekritičkog prihvaćanja do djelomičnog, ali i potpunog odbijanja, a što se vidi u stripu o ADSL-u, u kojem se naznačuje koliko su bosanski fratri (barem oni stariji) stranački (politički) (ne)informirani, odnosno koliko su (ne)informirani o tome na koju im se političku liniji najbolje priključiti da bi imali ‘savršenu vezu’. Osim toga, potrebno je reći da iz mnogih stripova u ovoj knjizi proizlazi da bosanski fratri nisu neki ‘izvanzemaljci’ koji ovim svijetom prolaze vođeni logikom da ih se taj svijet ne tiče i da stoga ne primjećuju ili ne bi trebali primijetiti što je lijepo. Ne, sasvim suprotno, a što se vidi u stripu Kakvog li lijepog stvorenje!, odnosno Lice Božje, oni se – promatrajući mlade žene – dive lijepim Božjim stvorenjima. Ima tu, u tim stripovima, i veoma zanimljivih šaljivih dogodovština kao npr. u stripovima: Ovo među nogama, ili pak Ključ od samostana. Također, kroz ove izvrsne Dješkine stripove fra Tomislav ‘pratarski’ progovara i o međusobnim odnosima u franjevačkoj zajednici, o međusobnome nadmudrivanju, svađama, ali i šalama bosanskih fratara da ‘trbuh boli’, kao u: Obavijest za put; Rano mi je sutra; Ako poludi neće biti sama; Tri fratra i jaje; Whiskey; Ne treba pametniji; Fratarsko hrvanje; Je li protiv fratarskog siromaštva?; Magnetoskop ili izravno. No, temeljna poruka ove knjige glasi: RIDEO ERGO SUM – Smijem se, dakle postojim (kao osoba).

Ivan Markešić

fratri bosanski u stripu

13


14

fratri bosanski u stripu


fratri bosanski u stripu

15


16

fratri bosanski u stripu


fratri bosanski u stripu

17


18

fratri bosanski u stripu


fratri bosanski u stripu

19


20

fratri bosanski u stripu


fratri bosanski u stripu

21


78

fratri bosanski u stripu


FRATRI I SMIJEH S

vaki koji je imao tu sreću da odrasta i živi među životinjama zna da patnja, ona najveća koja se na licu pozna, nije svojstvena samo ljudima. I konj, i krava, i pas, i mačka, i svinja, najprezrenija od svih, svi oni imaju svoju suzu i svoj plač. Dobro pamtimo trenutak i dan kada smo toga prvi put postali svjesni, kada smo vidjeli konja, psa, ljamu, lava... kako plaču. Njihova nam je patnja tad bila veća od mnogih ljudskih patnji. Ljudske suze znaju biti lažne. Konjske suze su uvijek istinite. Ali nije to glavni razlog što nas je prva životinjska suza tako potresla. Glavno je što smo se u toj suzi prepoznali i što je baš u tom času prostor naše empatije, sućuti, bratstva i sestrinstva najednom proširen do neslućenih širina. I gdje nema ljudi, ima patnje. I gdje nema čovjeka, živ netko pati umjesto nas i za nas. Smijeh je, međutim, svojstven samo čovjeku. Životinje se raduju, ali se nikad ne nasmiju. To je zato što konj nema svijest o paradoksu. Pas nije svjestan svoje pasje uzaludnosti ni smrtnosti. On u ovom trenutku živi kao u vječnosti, bez pojma o vlastitom dotrajavanju u vremenu. A bez paradoksa, osjećaja uzaludnosti i smrtnosti, ne može biti ni smijeha. Sve vjere abrahamovske, kao i antički mnogobožački svijet, nosili su stanoviti zazor prema smijehu. Je li Bog čovjeka stvorio znajući unaprijed da će se čovjek smijati? Vjerojatno jest. Ako Bog zna sve, a upućeni kažu da zna, onda je morao znati i to. I kako On gleda na taj njegov smijeh? Nasmije li se kad i sam? Doista, smije li se Bog? Čemu se Isus smijao? Smijeh relativizira stvari. Između ostaloga, relativizira i ljudsku patnju. U Auschwitzu i Jasenovcu ljudi su se potajice smijali. Nisu bez toga mogli, jer ih je to činilo ljudima. O smijehu zatočenika Gulaga, koji su skapavali na najsjevernijim i najhladnijim mjestima na Zemlji, svjedočili su, istina rubno, i sami se pomalo snebivajući, Karlo Štajner, Varlam Šalamov, Aleksandar Solženjicin, jer ni njima, svjedocima i mučenicima, nije do kraja jasan bio vlastiti smijeh. Čovjek se ne smije zato što mu je dobro, nego se smije zato što je čovjek. I ništa mu pod kapom nebeskom nije jasno. Pa se zato smije. Ni to dogmatici ne vole: oni insistiraju da je pod kapom nebeskom sve savršeno jasno, i nema nikakve potrebe za smijehom. Ne samo da nema potrebe, nego je smijeh oblik pobune. Smijeh razara temelje institucije. Smijeh je blasfemičan. Smiju se nevjernici. Smijeh izražava vedru sumnju. Je li Bog čovjeku dao pravo da sumnja? To je važno pitanje na koje se tisućama godina odgovara na različite, suprotstavljene i zaraćene načine. Komesari ne dopuštaju mogućnost sumnje. Heretici sumnju zazivaju. Ali onda se ispostavi da heretici i nisu bili heretici, a komesari nisu bili borci za istinu ili Boga, nego su se borili za instituciju, koja je kao takva uvijek čvrsto prizemljena. Zašto je bosanskim fratrima, ili – nekim bosanskim fratrima, stalo do smijeha? Ne znam zašto. Možda zato što im je, pored principa, stalo i do vlastite povijesti. Svaki je princip bespovijesan, ukoliko ne prihvaća smijeh. Nikada i nigdje nije bilo ljudi koji se nisu

fratri bosanski u stripu

79


smijali. Ili, ako ih i jest bilo, izumrli su. Osim toga, zašto bi princip bio protivan smijehu? Zašto bi Bog bio protiv smijeha i smijača? Je li moguća teologija smijeha? A smiješna teologija? Mrgodite se na takvu pomisao? A zašto? Odakle dolazi to pogubno uvjerenje kako ozbiljne i duboke istine, ozbiljne i duboke činjenice naših života, ili povijesti naših društava, nisu obilježene smijehom? Odakle uvjerenje da se ozbiljni ljudi ne smiju? Smijeh liječi. Vidjeli smo to prije nekog vremena, kada je u jednome velikom gradu izišao na balkon, što gleda na široki bijeli trg, stariji čovjek i nasmiješen izgovorio: Bonasera! Nešto ljepše i mudrije ovaj mrgodni i mračni svijet odavna nije doživio. O tome bi se mogle pisati knjige. Ali pod uvjetom da i te knjige budu jednako vedre i nasmijane. Konačno, možda će smijeh spasiti svijet. Od mržnje, netrpeljivosti i tuđinstva. Kada se smiju, ljudi jedni drugima više nisu tuđini.

Nekoliko trenutaka pred rat, bilo je proljeće 1991., vozili smo se u Zenicu na simpozij

povodom sedam stoljeća od dolaska franjevaca u Bosnu. Bio sam u kombiju najmlađi, u društvu dijelom redovničkom, dijelom laičkom, multikonfesionalnom i prilično raznolikom u stupnjevima sumnje u Boga i njegovo djelo. Spajala nas je tema – povijesna, kulturna, identitarna, pomalo i patriotska. Tada, sva je Bosna mogla stati u tih sedam stoljeća, skloniti se pred nevoljama u tu lokalno-globalnu franjevačku paradigmu, kao u kakvu tijesnu garsonijeru. Jer najednom, u tu zlu godinu, ničega bosanskog više nije bilo, osim te duge redovničke tradicije. S vremenom će se mnogo toga izokrenuti, a još više i otrcati, uslijedit će mnoga izdajstva, jučerašnje istine pretvorit će se u laži, ali tada je bilo baš ovako kako kažem. I dok smo se vozili onom sumornom sivom cestom pokraj Kaknja i kroz samo srce nekadašnje stare Bosne, samo se čuo smijeh. Ne pamtim što se pričalo, ali pamtim osjećaj: to zajedništvo ljudi koji se skupa smiju i jedni drugima na čuvanje povjeravaju svoje duše. Rat koji je malo kasnije naišao, odbio se o to bratstvo nasmijanih. Nije ga uspio razbiti. U tom kombiju, i poslije u Zenici, bio je fra Petar. (Postoje dva fra Petra. Onaj najveći i najslavniji – Andrićev fra Petar, i drugi, u mom svijetu, još veći, onaj koji je okolo išao skrivajući u svom imenu anđela.) Zatim je fra Petra bilo na Bistriku, dok su okolo tutnjale granate, pa na drugom kraju Sarajeva, na putu kojim se za mirnih djetinjstava išlo u Pionirsku dolinu, pa ga je bilo u Zagrebu u Medvedgradskoj ulici, gdje je stolovao kada bi naišao iz opkoljenog Sarajeva. Velik, nasmiješen i vedar, taj fratar djelovao je uvijek kao da raspolaže mnogo snažnijim zemaljskim argumentima od onih koje je tog trenutka mogao imati. Strašne je stvari mogao izgovoriti nekako smijući se, a da u tom smijehu nikada ne bude ničega neumjesnoga ili naruganog. Netko bi sad olako rekao kako je sve to iz saznanja da je iza njega onaj viši, konačni i vječni argument, pa je i taj smiješak, i taj smijeh izraz vjere i sigurnosti u vjeri. Može biti da je i tako, ali zašto i drugi vjernici nisu bili kao on? Zato što nisu imali taj božanstveni dar da svojim smiješkom spašavaju svijet, okupljajući ga, tješeći i bodreći. Bio je snažan čovjek taj naš fra Petar, a snaga mu se poznavala u smijehu. U onome što čovjek ima, a druga Božja stvorenja nemaju. Fra Ljubo Lucić bio je drukčiji. On je sve činio da se ne nasmije. Onako koščat i ispijen, s naočalama na pola nosa, nastupao je kao kakav gimnazijski kateheta iz vremena Austro-Ugarske. Trudio se biti strog, izgovarao je sve same riječi prijekora, ali tako da je

80

fratri bosanski u stripu


stalno sugovornicima – naravno, mlađima od sebe – navlačio smiješak ili smijeh na lice. Pa bi se, kobajagi, ljutio što se smijemo, jer ništa nije smiješno, sve dok mu, uza sav trud, ne bi pobjegao brk, i ne bi se i on nasmijao. Ova igra u mirna vremena ne bi imala smisla. Ali bio je rat, i bilo je Sarajevo, oni najgori dani opsade, u zimu 1993., kada je čovjek polako bivao svjestan da mu život više nikada neće biti onakav kakav je bio, i da je, kao i svi drugi u tom gradu, napušten od cijeloga svijeta. »Čovjek je čuvar brata svojega«, pisao je u jednoj pjesmi Czesław Miłosz. Fra Ljubo Lucić je svojim malim igrokazima bio upravo taj čuvar brata svojega, a čuvao ga je tako što bi ga nasmijao. Usput bi ga, prema mogućnostima, nahranio, napojio i ogrijao, ali ništa kao smijeh tako ne sačuva čovjekovo dostojanstvo. Fra Mirko Majdandžić tih je godina bio mlad, vitak i kosmat redovnik, s kaubojskim čizmama na nogama, s gitarom i s bijelim golfom koji je vozio stručno izmičući svim neprijateljskim borbenim sredstvima. U to vrijeme često su od gelera stradavala stakla na automobilima pa bi oni koji, recimo, ostanu bez onoga najvećeg vozačkog stakla, koje naš narod zove šoferšajbna, noću, za vrijeme policijskog sata, okolo krali šoferšajbne. Tako su je, bit će, ukrali i fra Mirku. Bio je prosinac 1992., led, zima i ona vlažna i ružna sarajevska suhomrazica od koje se magle stakla na automobilima. Fra Mirko nas je potrpao u golfa. Negdje je nabavio staklo, ali nam ne govori gdje. I dok se vozimo, staklo se počinje magliti, a na njemu se, tamo gdje je ostao trag skinutih samoljepljivih slova, pojavljuje natpis: POLICIJA. Uzalud nam je objašnjavao kako je došao do šoferšajbne, kad je nas tako silno veselila naša izmišljena priča da se fra Mirko šunjao noćas oko stanice i da je s policijskog auta ukrao staklo. Dugo nas je veselila i grijala ta ludorija, a ja sam je, s nekim čudnim ponosom, u nekoliko navrata ispričao i po dolasku u Zagreb, sve pokušavajući zdvojnim domaćinima objasniti što je u toj priči tako smiješno i zašto nam je naspram fra Mirkove toliko trebala naša verzija događaja. Ali teško su išta shvaćali. Smijali su se reda radi. A to je loše. Lakše je na silu plakati, nego se na silu smijati. O toj trojici ljudi, naročito o fra Petru, mogao bih dugo pripovijedati, a sve govoreći o smijehu. Ili kroz smijeh. Sreća što među bosanskim fratrima ima onih koji do tog smijeha drže i što prenose i zapisuju anegdote, viceve, komedije zabune i pasjaluke, koje su jedni drugima priređivali u novijoj povijesti zajednice. Ono od ranije je, nažalost, uglavnom zaboravljeno, premda se i u starim ljetopisima nađe poneki dobar pasjaluk, šala i podvala. Dobro je što se našao Marko Dješka i sve to lijepo nacrtao. Snagom njegova dara, živi su se ljudi tako pretvorili u junake iz stripa. Netko će se, čitajući ovu crtanu knjigu, mrgoditi govoreći kako nije bilo baš tako kako je nacrtano, nego je bilo skroz drukčije. Dobro je tako. I tako treba biti.

I na kraju, završimo s onim najzaslužnijim. Povijest svake zajednice, koliko god bila trajna, obilježena je ružnim i lijepim epizodama, dobrim, zlim, sitnim, snebljivim, hrabrim, pakosnim, požrtvovnim, pobožnim, dosadnim, pametnim... svakakvim ljudima. Najmanje je, uvijek, onih stvarno velikih. Velik je, i najveći, bio fra Anđeo Zvizdović. (A to treba svaki put ponavljati jer bi šupljoglavi probisvijeti da fra Anđela ne bude i da sramotom proglase samu pretpostavku našega

fratri bosanski u stripu

81


ljudskog i narodnog postojanja u Bosni...) On se našao pred najmoćnijim vladarom tadašnjega svijeta pred čiju silu nitko nije mogao stati, niti je bilo te vojske i tog carstva na zemlji koji će je zaustaviti, i uzdao se da takav vladar ima svoj osjećaj za pravdu. Jer da ga nema, mislio je fra Anđeo, nikako ne bi mogao postati tako moćan. I doista, Mehmed, zvani Osvajač, bio je pravedan, ali njegova pravda bila je takva da je pred fra Anđelom bio uzak prolaz, ušica igle kroz koju je trebao udjenuti svoj siroti, od svega svijeta napušteni puk. Pritom se fra Anđelu nudila i druga mogućnost, puno običnija, za koju je kao vjeran katolik i čovjek svoga doba znao iz hipter mitskih i životnih primjera: da postane mučenik vjere i da svome narodu namijeni isto takvo mučeništvo. Prijalo bi to svakome taštom i oholom čovjeku da se priključi dugoj koloni martira, ili barem muhadžira, ali fra Anđeo nije bio tašt ni ohol. Umrijeti za vjeru ne bi mu teško palo. Ali samo ako se mora mrijeti. Grehota je, ako se može i živjeti.

Ono što je fra Anđeo učinio, bilo je bez presedana. Nisu postojale ni filozofske škole, ni

knjige o načinima postizanja mira koje bi ga poučile i obodrile u njegovu postupku. On je sve učinio iz svoje glave. I to ga čini neusporedivo velikim čovjekom, jednim od onih rijetkih ljudi iz naših krajeva za koje bismo rekli da su bili od – europskog formata. Sačuvao je Bosnu u našemu oku i sjećanju, a zatim i cjelokupnu buduću povijest te nesretne i jedine nam zemlje. Nemoguće je i zamisliti što bi bila njena memorija, e da nije bilo fra Anđela Zvizdovića. Zamišljam ga kao čovjeka koji se smije. Da nije bio svjestan paradoksa situacije u kojoj se zatekao, da nije s Mehmedom razgovarao smiješeći mu se frapetrovskim smiješkom, da nije bio duhovit čovjek, spreman na sitni pasjaluk koji će obodriti braću, ne bi bio u stanju učiniti tako veliku stvar kojom će spasiti zemlju i narod mimo logike koja je upravljala epohom. Nasmijmo se njemu, u brk i u spomen.

Miljenko Jergović

82

fratri bosanski u stripu


POGOVOR U

našoj svakidašnjoj komunikaciji postoji niz fraza kojima se uspijeva kazati daleko više nego što bi se to uspjelo mnoštvom riječi. Tako često iznervirani govornik svom sugovorniku, koji ga loše razumije, zna reći: »Hoćeš li da ti nacrtam!?« I zaista, počesto se događa da priča postaje daleko razumljivija kada je se nacrta, kada je se pretvori u strip. Strip je jedan od osnovnih načina pričanja priče. On omogućuje da skladom riječi i slike priča bude razumljiva svakome, a ujedno pruža i jedinstven čitateljski doživljaj. Iako se smatra da je strip kao medij novijega datuma, povijesne činjenice pokazuju da se čovjek uvijek koristio slikovnim načinom izražavanja. Pećinski crteži neandertalaca, egipatski hijeroglifi i najrazličitija slikovna pisma tijekom povijesti te crteži različite tematike vjerskoga sadržaja, npr. križnoga puta, pokazatelji su potrebe čovjeka da svoju priču pretoči u sliku. Ako je autor stripa vrstan znalac, tada strip može postati umjetničko djelo, posebno čuđenje svijeta, posebna umjetnost. Zbog igre kadrova, dinamike i kompozicije – strip će odmah upozoriti na rupu u scenariju – kreiranje priče u stripu predstavlja specifično umjetničko remek djelo koje privlači širi krug čitateljske publike, a time pokazuje i da nema ljepše knjige od dobroga stripa. Da je to tako pokazuje i ovaj strip. Tri izdanja knjige Fratri u zgodama i nezgodama (2008., 2010., 2012.), koje je savjesni sakupljač duhovitih bisera fra Tomislav Brković napravio s legendarnim karikaturistima i umjetnicima Ottom Reisingerom iz Zagreba i slikarom Mirzom Ibrahimpašićem iz Sarajeva, bila su sjajna. U ovom izdanju knjige, na mjesto Reisingera i Ibrahimpašića došao je mladi Osječanin Marko Dješka, iskusan crtač koji iza sebe ima zavidnu animatorsku kilometražu, kao i dovoljno tabli stripa i izgrađen stil kojim zavidno barata. Dješkini stripovi o franjevcima, crtani pitko i s osjećajem za detalje bez pretencioznosti, šire vizualnu komponentu kratkih dijaloga na pravi način. Ako se samo pogleda onaj sjajan strip o povratnoj karti za vlak, može se primijetiti da taj kratki strip ima tri slike, jednu rečenicu uvoda i najkraći mogući dijalog maksimalnog efekta. No, kroz te tri slike Dješka je prikazao puno i nije zasmetao sjajnoj grimasi fratra u zadnjem kadru. Taj mali primjer najbolji je pokazatelj umijeća slikara, ali i umijeća riječi. Fra Tomislav u Predgovoru prvom izdanju knjige Fratri u zgodama i nezgodama (2008.) piše: »Tako treba pisati da riječima bude tijesno, a mislima prostrano.« Nema bolje i ljepše rečenice o kreaciji riječi, ali i slika. Upravo su se u zahtjevu ove rečenice uspjeli susresti Marko Dješka i fra Tomislav Brković. Da bi se dobio sjajan efekt koji čitatelja iznenađuje svježinom humora i neočekivanom suptilnošću dijaloga, koji se ne tiču samo Crkve, već života, mentaliteta, politike, i sve to uz humor, uz koji čovjek preživi kao čovjek, bilo je potrebno veliko umijeće slikovnog i tekstualnog izraza, što je njima dvojici uspjelo.

fratri bosanski u stripu

83


Bosanci i Hercegovci imaju smisao za humor za sve i »po svim nivoima«, rekao bi duhovito jedan moj prijatelj. »Nekad ti treba malo vremena da skontaš, ali bolje se počni odmah smijat«, uvijek bi dometnuo. Tako, hvala dragom Bogu, ni fratri nisu iznimka. I upravo su oni najoriginalniji svjedoci najrazličitijih životnih situacija i, srećom, ovakve priče prenose, a poneko ih, srećom, i zapiše, čak i nacrta. Potvrđuje to ova knjiga za koju se toplo nadam da je najava jedne lijepe suradnje koja će ponuditi još nacrtanih fratarskih zgoda i nezgoda. Vladimir Šagadin

84

fratri bosanski u stripu


FRATRI KOJI SE SPOMINJU U STRIPU (Brojevi u uglatim zagradama označavaju brojeve stranica u knjizi)

Aščić, fra Juro (Vukovići kraj Dobretića 1966. –) [52] Badrov, fra Bonifac (Livno 1896. – Sarajevo 1974.) [35] Ban, fra Tvrtko (Banbrdo 1917. – Split 1992.) [39] Batinić, fra Borivoj (Gračanica 1913. – Brestovsko 1965.) [38] Borić, fra Božo (Sarajevo 1934. – Sarajevo 2012.) [65] Drmić, fra Nikola (Donja Večerska kraj Viteza 1921. – Nova Bila 2002.) [54] Duvnjak, fra Stjepan (Haljinići kraj Kraljeve Sutjeske 1948. –) [42] Džaja, fra Miroslav (Koprivnica kraj Kupresa 1885. – Gorica, Livno 1972.) [72, 73] Džaja, fra Željko (Kupres 1904. – Banja Luka 1973.) [24] Ević, fra Pero (Tišina 1890. – Tolisa 1985.) [42] Grlić, fra Lovro (Foča 1841. – Plehan 1914.) [71] Hoško, fra Emanuel (Pakrački Antunovac 1940. –) [44] Ištuk, fra Alojzije (Žirović kraj Livna 1926. – Visoko 2004.) [33] Ivić, fra Kazimir (Rumboci, Rama 1890. – Šćit, Rama 1968.) [43, 46] Jurišić, fra Željko (Brestovsko 1934. – Busovača 2009.) [37] Kabashi, fra Hil (Caparas, Kosovo 1941. –) [25] Kalfić, fra Berislav (Donja Vijaka kraj Vareša 1927. – Vijaka 2013.) [31] Karlović, fra Vlado (Zenica 1913. – Kreševo 1996.) [23] Krešo, fra Ivo (Orašac, Rama 1926. – Rumboci, Rama 1992.) [45, 54, 55, 56, 57] Krilić, fra Branko – Beg (Fojnica 1905. – Fojnica 1981.) [38] Lucić, fra Mladen (Jaklići, Rama 1909. – Šćit, Rama 1995.) [58] Markušić, fra Josip (Čepak kraj Kotor Varoša 1880. – Jajce 1968.) [28]

fratri bosanski u stripu

85


Martić, fra Grgo (Posušje 1822. – Kreševo 1905.) [16, 17, 18, 19, 20] Matić, fra Bernardin (Krčevine kraj Vijake 1921. – Kraljeva Sutjeska 2014.) [39] Međugorac, fra Tomislav (Vinište kraj Zavidovića 1928. – Kreševo 2012.) [26] Miličević, fra Nikica (Gojevići kraj Fojnice 1957. – Fojnica 1993.) [68] Misilo, fra Kruno (Kreševo 1903. – Kreševo 1971.) [67] Mutić, fra Benjamin (Vareš 1924. – Kraljeva Sutjeska 1991.) [70] Nevistić, fra Stipo (Kupres 1870. – Prizren 1929.) [74, 75] Pašalić, fra Jako (Brina kraj Žabljaka 1877. – Gorica, Livno 1960.) [40, 41] Pekez-Tomić, fra Lovro (Mišinci kraj Foče 1821. – Dubica 1875.) [71] Pervan, fra Miroljub (Podgradina kraj Livna 1905. – Zenica 1968.) [34] Petričević, fra Živko (Jaklići, Rama 1935. –) [45, 59, 60, 76] Petrović, fra Vinko (Prozor 1930. – Šćit, Rama 2013.) [70] Prgomet, fra Drago (Žeravac 1937. –) [37] Salapić, fra Tihomir (Bila kraj Livna 1934. – Suho Polje 2006.) [30] Slugić, fra Vitomir (Stojkovići kraj Vareša 1928. – Sarajevo 2006.) [26, 53, 77] Tomić, fra Gabrijel (Trusina kraj Konjica 1935. –) [32] Tomić, fra Vjeko Eduard (Kakanj 1969. – ) [32] Topić, fra Mato (Trišćani kraj Gračaca 1959. – ) [52] Valjan, fra Velimir (Paklarevo kraj Travnika 1942. –) [44] Vladić, fra Jeronim (Ustirama kraj Gračaca 1848. – Šćit, Rama 1923.) [69] Zloušić, fra Lujo (Vareš 1895. – Visoko 1969.) [22, 23] Zvizdović, fra Anđeo (/?/ 1420. – Fojnica 1498.) [14, 15] Žilić, fra Franjo (Proslap, Rama 1915. – Šćit, Rama 1995.) [43] Žilić, fra Ivo – Misnik (Proslap, Rama 1897. – Šćit, Rama 1981.) [27, 46, 47]

86

fratri bosanski u stripu


Kazalo Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Rideo ergo sum (Smijem se, dakle postojim) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 Tri sužnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fra Grgo Martić i barometar . . . . Fra Grgo Martić izgoni đavla . . . . . Marifetli . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ovo među nogama . . . . . . . . . . . . Sjedi tu na cesti . . . . . . . . . . . . . Ce-Ka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nećeš me ubiti? . . . . . . . . . . . . . Kofer kolača . . . . . . . . . . . . . . . . A, to da . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ima li Boga? . . . . . . . . . . . . . . . . Oni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Meho Maksima kupa . . . . . . . . . . Koga vozi? . . . . . . . . . . . . . . . . . Vučem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Što je to ADSL? . . . . . . . . . . . . . Šetam, šetaš, šeta . . . . . . . . . . . Što je s bijelim? . . . . . . . . . . . . . Kakvog li lijepog stvorenja! . . . . . . Obavijest za put . . . . . . . . . . . . . Rano mi je sutra . . . . . . . . . . . . . Beg se ne jaši . . . . . . . . . . . . . . . Je li protiv fratarskog siromaštva? Fratarsko hrvanje . . . . . . . . . . . . Magnetoskop ili izravno . . . . . . . . Ako poludi, neće biti sama . . . . . . . Pad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zaruke . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

14 16 18 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 42 43 44 45

fratri bosanski u stripu

93


Tuđe šljive . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Najezda skakavaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . Whiskey . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ključ od samostana . . . . . . . . . . . . . . . . . . Artritis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Fratri i jaje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Napraviti paroka i šporet od lima . . . . . . . . . Ako od tebe bude parok, i od krmeta će kurban Radim u sudu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Debeli trbuh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Glavonja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sad možeš i kusati . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ukazanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nova uredba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tri banke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sveti Ciprijane . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zdrav si mi, budžače . . . . . . . . . . . . . . . . . Ne dipli sv. Ante . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Mjesto za sjedenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nek mu bude ime Martin . . . . . . . . . . . . . . . Samo se ti, ujače, malo skloni . . . . . . . . . . . Ne treba pametniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . Lice Božje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ručak kod domaćina . . . . . . . . . . . . . . . . . Muško ili žensko? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ispovijed starca na samrtnoj postelji . . . . . . Glasna ispovijed . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Brnićki štenac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Beli si ćoek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Krava ‘vodi’ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Natoči nam, bolan, po jednu . . . . . . . . . . . . . Dovde . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 64 65 66 67 68 69 70 70 71 72 73 74 76 76 77 77

Fratri i smijeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Fratri koji se spominju u stripu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Strane i manje poznate riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90

94

fratri bosanski u stripu

Tomislav Brković – Marko Dješka | Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način  

Strip-knjiga 'Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način' autora fra Tomislava Brkovića i Marka Dješka na zanimljiv humorističa...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you