Page 1

Rat i sjećanje Roman

Ex libris, 2016.


Biblioteka Izabrana djela Željka Ivankovića, knjiga peta Izdavači Ex libris, Rijeka – Synopsis, Sarajevo, 2016. Za izdavače: Željko Međimorec, Ivan Pandžić Urednici: Zoran Grozdanov, Ivan Lovrenović Dizajn: Damir Bralić Prijelom: Lana Grahek Tipografija: Nikola Đurek (Brioni Custom, Plan Grotesque) Tisak: Denona cip zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130922040 isbn 978-9958-587-52-8 (cjelina) isbn 978-953-6932-67-2 (knj. 5) isbn 978-9958-01-028-6 (za BiH) Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske © Željko Ivanković i Ex libris, 2016.

Onima koje sam u ratu izgubio! Onima koje sam u ratu dobio!


1 Sve što je znao o ratu, moglo se svesti tek na trivijalnu misao: rat dolazi iznenada, nenajavljen i najčešće u zoru. Tako su ga učili iz historije, tako su mu govorili u vojsci, tako su pripovijedali oni što su u svome iskustvu već imali rat iza sebe. Pa ipak, unatoč svom znanju o tome, rat je Borisa iznenadio. Zatekao ga je u tuđem krevetu. Zapravo, iznenadio ga je Ivan koji je jedini znao gdje se tu noć nalazi, a i on posve slučajno, jer je Boris bio od onih koji o takvim stvarima gotovo nikad i bezmalo ni s kim, pa ni s najbliskijim prijateljima nije razgovarao. No, eto, tu je noć Ivan znao za njegov tajmaut iz stvarnosti, kako bi pokatkad u većem i mješovitom društvu, uz piće, šaljivo i sportski ležerno šifrirano među se muškarci nazvali takve stvari, osim ako, jednako tako šifrirano, premda u ponešto čitljivijoj formi, nerijetko samohvalisavo, u prijateljskom ili barem diskretnijem društvu i donekle u vojničkom, jednako tako muški šaljivom žargonu, nisu bili drastičniji – erotsko odsustvo. On mu je, vidjevši u zoru s prozora svoga nebodera neuobičajene pokrete naoružanih ljudi, javio, ustvari ranojutarnje bunovno i pomalo zbunjeno gotovo prošaputao: Ako ovo nije početak rata, onda ne znam što je... A trebali su to jutro zajedno, tako su se večer prije bili telefonski dogovorili, Ivanovim autom, skoknuti do Vareša. No, novostvorene su okolnosti, koliko god to bilo važno, stvar najednom promijenile pa su odlazak u Vareš odlučili odgoditi za drugi put. Možda već za sutradan. Dok se vidi što je ovo i kamo to vodi. Obojica su mjesecima već očekivali rat i na neki se način pripremali za njega. Očekivali, jer je već odavno i uporno

7


kucao na njihova vrata. A pripremali? Ma, naprosto razgovarali o onome što može uslijediti, a na što su već ukazivala sva krvava zbivanja u Hrvatskoj, i što bi se eventualno tada dalo ili moglo činiti. Jer, kao da se za rat itko može pripremati… Osim vojske. Osim onih koji se za to cijeli svoj vijek spremaju. Čak se i školuju za rat. Svaki se dan igraju rata. Češće i od najnestašnijih dječaka. Dakle, osim onih koji su bez rata i sami igračke, obične smiješne i blasfemično precijenjene društvene igračke. Olovni vojnici… Oni što im poslije, kad dođe njihovo vrijeme, iz vlastite, dugo usađivane i neizlječive frustracije nije ništa pucati ni na nenaoružano mnoštvo ni na tamo neki Dubrovnik… No, dobro, razmišljali su kamo s obiteljima, sa ženama i djecom, kamo sa sobom, što činiti kad dođe ili malo prije nego što zlo dođe. A znali su da rat dolazi, jer su svakodnevno sve bučniji bivali njegovi koraci. Sve bliži njegov prijeteći tutanj. I nije im za to trebala neka velika pamet. Oni samo, za razliku od većine drugih, čak usprkos njima, nisu imali nedoumicu izricanu riječima ‘ako dođe’, oni su uvijek govorili ‘kad dođe’. Ali sad, sad kad je rat tu, na pragu ili točnije – pod prozorom, kamo ili kako više, nije bilo ni prvo ni pravo, a kamoli jedino pitanje. Već je bio kod kuće kad je sarajevski radio i službeno objavio da je grad u potpunoj blokadi i da to ne može biti ništa drugo nego odluka Srba da nakon Slovenije i Hrvatske napadnu i Bosnu i Hercegovinu. Kad je došao kući supruzi i kćeri, koje su već bile razbuđene, nije morao ništa reći. Nisu ništa ni očekivale. Ta, rat je! Dovoljno je bilo da je tu. Tu gdje su ga i tada kad su ga najviše trebale. A da su ga trebale, vidjelo se iz njihovih brižnih iscijeđenih pogleda, iz jutarnje zbunjenosti danom koji je obećavao raskoš proljetnog svjetla što eksplodira orgazmičkom snagom, iz njihovih frizura u koje su bili upleteni jutarnji pramenovi nereda u mislima, iz drhtaja

8

šalica i zveketa porculana u njihovim rukama, u kojima su lelujali, kao vjetrom uzbibano more, čaj i crna kava, iz radija koji je smeteno tražio svoju frekvenciju, iz jutarnjeg nereda sobe što je rastao i pretvarao se u neprohodnu džunglu, iz njihova virkanja kroz prozor kao da će rat doći autom i parkirati se tu ispred njihove zgrade, i baš pod njihove prozore ili će neprijatelj, premda nepozvan, svaki čas stići na jutarnju kavu. A Irena, djevojka s kojom je proveo noć? Ni njoj nije ništa rekao. Nije ni morao. Tek jednu riječ, hladnu kao razočaranje – rat! I ona je bila zbunjena, ali ne toliko da ne bi znala što joj je činiti. Odmah se počela odijevati. Ona je odmah znala kamo će. Na posao. On je tek, zbunjen kakav ujutro inače jest, pomislio na kuću. Na svoje kod kuće. Irenu gotovo više ni pogledao nije. Ne barem onim širokim, otvorenim pogledom kakvim ju je uvijek gledao. Riječ rat kao da je najednom zamrznula svaku misao, svaku riječ, svaku emociju među njima. Komunicirali su još samo hladnim suženim pogledima i povremenim drhtavim dodirima. I unatoč svemu pribrano i mirno ili prividno mirno. Ustvari, bez nervozne žurbe ili barem s dobro prikrivanom nervozom, međutim u ritmu koji nije mogao sakriti užurbanost. Jedino valjda, sinulo mu je, uz vojnike, još novinari znaju što im je činiti kad je rat. A ona je novinarka, i kad će na posao ako neće sad?! Eto joj se sad, napokon, ispunjavaju svi snovi o tome da barem jednom u životu bude Oriana Fallaci – pomisli u sebi više se rugajući potajnoj želji svake mlade novinarke za koju je znao nego što je konkretno mislio na Irenu i njezine ambicije. Irena je šutjela, oblačila se bez riječi, ako se još uvijek oblačenjem može nazvati mukotrpno žensko ulaženje u vazda tijesne traperice. U žurnom jutarnjem vrzmanju kome se krotko predala, doticala ga je nijemom jezom skupljenom u vrhovima hladnih prstiju. Ni istuširali se

9


čestito nisu, ni kavu popili – pomisli on radujući se što zna što joj je činiti, što je u svoj vidljivoj zabrinutosti prisebna i, iz dodira njezinih jagodica osjeća, zahvalna za njegovu trenutnu nazočnost. Ipak, bili su užurbaniji nego inače. Svatko iz svojega razloga. Žurili su ususret ratu kao da će on proći ulicom pored njih brzinom kometa, Halleyeva kometa, koji ako ga sad ne vidiš, pitanje je hoćeš li ga ikad više vidjeti, hoćeš li biti živ za nekih sedamdeset i pet ili tko zna već koliko godina prije nego se opet pojavi. Prvi put, činilo mu se, Irena nije reagirala instinktom žene koja, nakon svega, biva ostavljena u svom stanu ili otpremljena kući, jer Boris odlazi ženi i kćeri. Prvi put neće reći: ‘Zar već? Zar opet? Pa da, svi su ti važniji i sve ti je važnije od mene.’ Ili tko zna već koje riječi koje tada i u takvoj situaciji ženi kao prve padnu na pamet. To je jutro u njoj instinkt novinarke pobijedio i ženu i ženku. Ili su to jutro u njoj i žena i ženka već bile zadovoljne i zadovoljene, pa je širom otvorila vrata trijumfu profesije. Usputnim, pa ipak intenzivnim i snažnim, bezmalo grčevitim dodirima muškog tijela koje se odijevalo tik uz nju, kao da je davala do znanja: lijepo je bilo, baš je dobro bilo. Kao da je govorila: dobro je i to što smo ovu noć proveli skupa, dobro i da sam ovo jutro s tobom, a i dobro zato što je stvarno dobro bilo. I sama je ćutjela u njegovim nijemim dodirima odgovor: da, baš je dobro bilo! Kako i ne bi bilo dobro, kad su Boris i Irena već bezmalo dvije godine zajedno. Vrijeme dovoljno da govor riječi i govor tijela zanijeme za račun bržeg govora – govora očiju u kojima se odčitava sve. Od želje i pohote do zadovoljenja i zadovoljstva. Ali i vrijeme dostatno da žar ljubavi počne bivati ugodnom navikom u kojoj žena, koju obično nazivaju ljubavnicom, počinje sve češće sebe vidjeti kao stalnu ženu, čak kao supružnicu.

10

Irena, doduše, o tome nikad nije govorila, ali njegovo iskustvo sa ženama već je znalo prepoznati onu mjeru bliskosti koja počinje najprije vezati, a onda zarobljavati nitima nevidljive ljepljive mreže. Međutim, mreža u kojoj se sad nalazio – bila je praktična nemoć. Nemoć da se učini bilo što i za sebe i za drugoga. Potpuna predanost neizvjesnosti nadolazećeg i čekanju, bilo je sve što je mogao ponuditi bilo kome, pa čak i supruzi i kćeri. Jednako je mogao reći i susjedima koji su najednom shvatili da su pregradni zidovi između njihovih stanova, zasebni ulazi u stanove, površna dobrosusjedska učtivost, sve to dakle, samo mirnodopske kategorije koje su se srušile za prvih sati rata i ustuknule pred dosad nepoznatim, a sad evo nadolazećim življenjem kolektivnog. U početku kolektivne zbunjenosti, kolektivne neizvjesnosti, kolektivnog straha… Svega onoga što se u kolektivnome lakše živi i podnosi. Znalo se da rat dolazi, ali zar je baš morao? Zar baš sad? I zar baš u Sarajevu? Ili – i u Sarajevu? Iznenađenje onim što im se dogodilo ili što se tek počelo događati raslo je kao balon i što je više raslo, to je više tanjilo stjenke emotivne izdržljivosti i prijetilo rasprsnućem. Susjeda je s trećeg kata na trenutke ridala, pa onda tiho plakala i useknjivala se u platnenu maramicu. Susjed iznad nje tješio ju je da je to isto kao i ono prije mjesec dana i da će vojska demonstrirati silu, kako bi se to reklo službeno, ili pokazati zube, kako bi to rekao narod, i sve će dovesti u red, a brada mu je pritom drhturila i unezvijerenim je očima od drugih tražio podršku za upravo izrečene riječi utjehe. Sirotica s trećeg kata jadikovala je da nikad više neće vidjeti svoju djecu, a sva su odreda bila izvan Sarajeva. Susjed iz prizemlja uporno je ponavljao kako je on danima govorio svojoj ženi da će rat i da postepeno stvaraju zalihe

11


hrane, ali žene... žene... i cuckao je usnama pritom svoje dugo skupljano nezadovoljstvo. Skupna terapija okupljanja u stubištu i govorenja svega što kome na um padne prekidana je tek svaki puni sat kad bi počinjale nove vijesti i kad su svi žurili u svoje stanove paliti svoje radijske ili televizijske prijemnike i kad bi, pojačavajući ton tako da je ječalo cijelo stubište, vjerojatno tražili puninu istine u kojoj valjda glasnost daje i kvalitetu i uvjerljivost saopćenome. U nevjerici da se to nama moglo dogoditi čudili su se, snebivali ili su samo glasno cuckali usnama, u svoja četiri zida ispsovali sve Srbima i vojsci koja se zvala narodna, a onda su opet izlazili u stubište ili ispred njega i glasno komentirali zbivanja o kojima su upravo izvijestili mediji. Dakako, sad je već i u tonu i u rječniku bilo više obzira u kvalificiranju neprijatelja, a pazilo se i na broj i kvalitetu psovki. Psovki koje maskiraju i strah i srdžbu, i nemoć i nervozu, i zbunjenost i nerazumijevanje, a sve su to istovremeno, i prvi put, gle, nisu izgledale ni previše proste, ni nepristojne, a pogotovu ne vulgarne ili čak – skandalozne. Bile su to psovke koje najčešće ne govore ništa, a kažu sve, ili govore sve, a ne kažu ništa, sasvim je svejedno. Psovke kojih se nitko više nije ustručavao izreći, a pogotovu nije grozio čuti: ni diskretna drhtava starica, ni naizgled pristojni dječak, ni suzdržani sveučilišni profesor, kao ni vozač tramvaja, šofer ili ljudi iz kategorije koja je već odavno bila ušla u bosansku uzrečicu: Psuje kô furman.

12

2 Irenu je upoznao slučajno. Onako kako se takvo što u životu najčešće i događa. Nimalo posebno, a ipak drukčije. Zapravo, upoznao ju je kad je ona njega htjela upoznati posve namjerno. Bilo je to u vrijeme kad su mu u kratkom roku pred gotovo dvije godine objelodanjene dvije knjige. Urednica dnevnih novina, inače njegova dugogodišnja dobra znanica, htjela je to svakako imati u svojoj kulturnoj rubrici. I? Nazvala ga je. — Poslat ću ti jednu malu – rekla mu je – ali nemoj je zavesti. Nastavila je u šaljivom tonu. — Ustvari, nećeš ni morati. Ona će tebe. Sve je sličilo na njihova ranija zezanja pa je to i prihvatio kao još jedno od zezanja: — Čuj? Znači, ništa od posla? — Kad smo se dogovarale za tjedni plan i ja spomenula tebe i tvoje knjige, ona se odmah ponudila. Bila je najbrža. Druge naprosto nisu imale šanse. Svi smo bili iznenađeni. — Da, a onda si joj na polasku napomenula da sam oženjen i da se ne igra životom – podbadao ju je. — Nisam morala. Mala zna o tebi više nego što možeš i pretpostaviti. Iskreno, zna više o tebi nego o tvojim knjigama. Pa, sad opet reci da ne mislim na tebe?! – ovdje se grohotom nasmijala. — Znači, morat ću je prvo malo educirati… – prihvaćao je zezanje. Sjeća se kao da je bilo jučer, bila je sva lepršava, cvrkutava. Mnogo riječi, mnogo mahanja rukama, treptanja trepavicama, poigravanja zjenicama, provlačenja ruku kroz kosu, želje da pokaže i što čita i koliko čita i da je, premda je mlada, ipak novinarka od povjerenja, uredničina posebna

13


Epilog — I stvarno si prvi roman pisao šesnaest godina? – pitala je Tamara gledajući datume na kraju netom objavljene knjige Velika kuća pored rijeke? — Da, da… – potvrđivao je i kimanjem glave. — Zašto? Zašto toliko dugo? – čudila se. — Ne znam – slijegao je ramenima. – Nisam ni umio ni mogao brže. I nisam sve to vrijeme pisao samo roman… Nikad pisac ne piše samo jednu stvar! — A ovaj drugi si, Berlinske razglednice, napisao za samo 75 dana!? Tako brzo? To stalno govoriš ?! — Eto… Dogodilo se… Što sam mogao? Došlo mi tako, naišlo mi, pridošlo… Neke se knjige same pišu. Vidjela si sama, bila si svjedok. Mrak, svijeća, rokovnik, kemijska olovka… I sâm sam sebe iznenadio… Ustvari, roman je mene iznenadio… – uporno je, kao kakav zbunjeni dječak, svoj iskidani govor, svaku svoju rečenicu, pratio slijeganjem ramenâ kao da se zbog nečega opravdava. — I sad ovaj treći počinješ u, eto, manje od godinu dana? — Moglo bi se tako nekako reći. U bezmalo godinu završio zadnju verziju prvog romana, drugi napisao, a treći, eto, počinjem… Da! — A kako će se zvati ? – bila je radoznala. — Ne znam. Uvijek se mučim s naslovima. Volio bih da mi to ide lako kao nekima… — A koliko ćeš pisati ovaj, novi, treći? – bila je vedro uporna. — Ne znam. Valjda je sad opet na redu šesnaest godina… Tko zna? – šalio se, slijegao ramenima i pućio usne pritom. — Od sad šesnaest ili od kad rat završi?

477


— Što se mene i moga romana tiče, za nas je rat završen – ovo je rekao stišano i sjetno, no glasom koji je odavao mir, sigurnost, samouvjerenost. Ozbiljnost nadasve. — A hoće li to tada, ako toliko pisanje potraje, nakon tih šesnaest godina, itko htjeti čitati? Hoće li to tada ikome biti zanimljivo? — Zašto? Sad se već uozbiljio. Iznenadio se i začudio pitanju. — Pa koga će za šesnaest godina zanimati rat, pa to... Sarajevo, Vareš, pa...? — Možda si u pravu. Vidiš, nisam na to mislio. Ali ja to i ne pišem ni radi ni zbog tih nekih drugih, ja to pišem, ja to radim, ja to moram sebe radi... Ovo je ili ovo će biti samo materijalizacija jednog pamćenja, jednog sjećanja, jedne povijesti. I ništa više. Ja samo pišem onu i onakvu knjigu zbog čijeg bih nepostojanja bio nesretan… Ili kakvu bih jednom volio pročitati. Pa kad god to bude, pa kakva god bude... — A da to ipak, koliko god to kušao prikazati neambicioznim, nije malo presebično, samoživo? – umiješala se i Renata kao i uvijek kad bi, po njezinu mišljenju, tako bezobzirno ignorirao sve druge uokolo, a što je njoj uvijek, svaki put, bila još jedna potvrda njegove samovolje i samoživosti. Čak arogancije. — A odakle mi pravo za više? To je moja priča, moja povijest, moje sjećanje. Ona mora biti napisana – pitao je pomalo drsko i istovremeno odgovarao. A onda stišao glas, napravio, kako bi to rekli profesori, psihološku pauzu, pa nastavio docirajući: — Jer, ako nema teksta nema ni nas. Ni mene. Nema ni povijesti. Prošlost je tada daleka strana nepoznata zemlja, terra incognita… Zašutio je, zastao. Pogledom je potražio Renatine oči, njezin pogled. Najradije bi joj sad bio rekao kako je ionako sve što vidimo i čega se sjećamo više ono što nam se i kako nam se čini nego kako ustvari jest. Najradije bi joj

478

ponovio misao jednog sjajnog pisca kako je sjećanje kao pseto koje legne gdje mu padne na pamet, ali mislila bi kako on opet nešto po svom, kako filozofira pa je oštro uzdahnuvši nastavio: — Ljudi ionako sve, ma što mi radili i ma s kakvim nakanama radili, ili izobliče ili oskrnave. Ili to ne razumiju, ili tome nisu dorasli, ili su zli i zlonamjerni. Taman posla da još na njih, na te neke druge mislim. Dokle bih stigao? Uostalom, od Platona naovamo dobro je znano da, istina, Majstor bira učenika, ali ne i knjiga čitatelja. Na kraju krajeva, pisac ionako nestane, utopi se, umre u svojim čitateljima, zajedno sa svojim djelom. A onda je glas stišao do melankolične apatije i gotovo snuždeno dovršio misao: — Možda će to jedino još Tamari nešto značiti kad sama jednom bude pravila vlastite uspomene. Ili kad ih nekad u budućnosti bude dijelila s Lidijom… Sarajevo, 18. veljače 2016.

479


Bilješka o piscu Željko Ivanković, rođen je 29. kolovoza 1954. godine u Varešu. Filozofski je fakultet diplomirao u Sarajevu. Uređivao je, kao urednik ili glavni urednik, različite periodične publikacije; uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirnih izdanja, te historiografskih i publicističkih djela, a bio je suradnikom ili je zastupljen u uglednim projektima: Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, Bosanskohercegovačka književnost za djecu u 25 knjiga, Muslimanska književnost u 25 knjiga, Bošnjačka književnost u književnoj kritici u 6 knjiga. Zastupljen je poezijom, prozom i esejom u nizu antologija i panorama hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti u BiH, Hrvatskoj i svijetu. Zastupljen je i u antologijskom izboru Hrvatske književnosti za djecu u 25 knjiga, te u Izboru priča hrvatskih pisaca za djecu u BiH, kao i u lektiri i čitankama za osnovne škole u BiH. Dobitnik je književnih nagrada za poeziju (1997., 2011.), esej (1977.) i radio-dramu (1993.) na uglednim anonimnim natječajima u zemlji, kao i za priču na međunarodnom natječaju Serra 1999. (treća) i 2001. (prva), dok je za knjigu eseja ‘(D)ogledi, III’ dobio 2000. godine prestižnu nagradu ‘Antun Branko Šimić’. Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na dvadesetak svjetskih jezika, a izbori poezije na francuski Petite histoire d’une tristesse (2012.) i slovenski Hoja po prstih (2013.), te priča na engleski The Man Who Went into the Fog (2013). Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva književnika, Društva pisaca BiH, Hrvatskog centra PEN-a, PEN Centra BiH. Uz sudjelovanje na nizu međunarodnih konferencija i simpozija, boravio je i na studijskim gostovanjima: Humboldtov Univerzitet u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), Zaklada Lion Feuchtwanger u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), Heinrich Böll

481


Haus Langenbroich 2000. (četiri mjeseca) i Rezidencija Kamov Rijeka 2012. (mjesec dana). Zastupljen je u uglednim domaćim i stranim publikacijama tipa Who is who, leksikonima i enciklopedijama, a sam je suradnik Hrvatske enciklopedije; Hrvatskog biografskog leksikona i Hrvatske enciklopedije BiH u kojoj je i urednik.

482

Objavljene knjige Nešto od onog što jest, Sarajevo, 1978. (poezija) Utrka puževa, Sarajevo, 1982. (poezija) Vrijeme bez glagola, Sarajevo, 1986. (poezija) (D)ogledi, Tuzla, 1987. (studije, eseji, kritike) Priče o ljubavi i smrti, Banja Luka,1989. (priče) Urušavanje slike, Sarajevo, 1990. (poezija) Zvjezdangrad, Sarajevo,1990., Wuppertal, 1995., Sarajevo, 2000., Sarajevo–Wuppertal, 2005., Sarajevo, 2011. (priče za djecu) Dodirom i svijet poče, Sarajevo, 1992., Zagreb–Sarajevo, 2006. (roman) 700 dana opsade, Zagreb, 1995. (dnevnik) Izgubljeni zavičaj, Ljubljana, 1995. (poezija) Ljubav u Berlinu, Zagreb, 1995., Sarajevo, 1995. (roman) Tko je upalio mrak?, Zagreb, 1995., Sarajevo, 2000. (proze) (D)ogledi, II, Zenica, 1997. (studije, eseji) Traženje zavičaja, Zagreb, 1997. (poezija) Izbor poezije, Sarajevo, 1999. (poezija) Pisci franjevci vareškog kraja, Split–Vareš, 1999. (esej) (D)ogledi, III, Mostar, 2000. (studije, eseji, kritike) Nove priče o ljubavi i smrti, Zagreb–Sarajevo, 2001. (priče) Na marginama kaosa, Sarajevo, 2001. (eseji, studije) Raskoš, hladna mjesečina, Zagreb, 2002. (poezija) Odrastanja, Sarajevo, 2002. (priče za djecu) Vareške priče, Vareš–Wuppertal, 2003., Sarajevo, 2013. (izbor priča, prošireno izdanje) Izbor priča hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo–Zagreb–Wuppertal, 2005. (antologija) Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo–Zagreb–Wuppertal, 2005. (antologija) Isus je pročitao novine, Sarajevo, 2006. (izbor poezije)

483


Tetoviranje identiteta, Sarajevo, 2007., 2009. (studije, eseji) Dnevnik melankolije, Sarajevo, 2008. (poezija) Čitati Ivankovića u Sarajevu, Sarajevo, 2010. (polemike) Na svoji baštini, Sarajevo, 2010. (priče) Pogled s margine, Mostar, 2011. (kolumne) 700 dana opsade; Tko je upalio mrak?, Rijeka–Sarajevo, 2011. (proze) Petite histoire d’une tristesse/Mala historija tuge, Pariz, 2012. (poezija, bilingvalno) Sjene, sve dulje, Sarajevo–Zagreb, 2012. (poezija) Identitet i druge opsesije, Rijeka–Sarajevo, 2012. (izbor eseja) Utemeljenja, Sarajevo, 2013. (studije, eseji, polemike) Hoja po prstih, Ljubljana, 2013. (poezija, bilingvalno) The Man Who Went into the Fog, 2013. (priče) Čovjek koji je odlazio u maglu, Rijeka–Sarajevo, 2013. (sabrane priče) (Ne)mirna Bosna, Sarajevo, 2014. (kolumne) Sablazan jezika, Zagreb, 2014. (poezija) U taxiju zelene boje, Sarajevo, 2015. (priče) Hod rubovima svjetova, Rijeka–Sarajevo, 2015. (putopisni dnevnici) Pisma bosanskih franjevaca, Sarajevo–Zagreb, 2015. (epistolografija)

484

Prijevodi Mozart: Pisma ocu, Banja Luka, 1990., 1991., 2003. Priče stare Kine, Sarajevo, 1991. Heinrich Böll: Potraga za čitateljem, Sarajevo, 2001. G. A. Bürger: Pustolovine baruna Münchhausena, Sarajevo, 2003. (koautorstvo s Romanom Ivankovićem) Israel Zwi Kanner: Židovske priče, Zagreb–Sarajevo, 2007. Mozart: Pisma, Zagreb, 2007. Hans Küng: Izborena sloboda. Sjećanja, Rijeka–Sarajevo, 2009. (koautorstvo s Romanom Ivankovićem)

485

Željko Ivanković | Rat i sjećanje. Roman  

U romanu 'Rat i sjećanje' u teškoj se ratnoj svakodnevici snažno prepliću horizontala (sinkronija) svakodnevnog življenja i vertikala (dijak...

Advertisement