Ponekad sam sebi izgledam kao Don Kihot, jedina osoba koja se sjeća pokojnog Branka Mikulića (1928 - 1994), ali srećom nije tako. Svojeg sudruga i prijatelja se, primjerice, prisjeti svake godine barem osmrtnicom u “Oslobođenju” i društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnog tajnika XIV ZOI, vrlo zaslužnog Brankovog suradnika na ovim poslovima. Isto se društvo, ta sarajevska “sportska raja”, prisjeti i drugih umrlih ljudi iz Organizacionog komiteta XIV ZOI, primjerice pokojnog Ante Sučića, predsjednika Izvršnog odbora XIV ZOI, koji je otišao Bogu na istinu nedugo poslije završetka ZOI, Pavla Lukača, glasnogovornika XIV ZOI, Uglješe Uzelca, gradonačelnika Sarajeva u vrijeme održavanja Olimpijade, Emerika Bluma, člana Organizacionog odbora, Artura Takača, sportskog direktora XIV ZOI, i drugih. Lista umrlih junaka XIV ZOI je, nažalost, sve duža i duža… Bio ili ne “Don Kihot”, redovito se podsjećam uz jubileje, i ponajviše iz prkosa, na Mikulićeve zasluge za uspjeh XIV ZOI, a time posredno i za afirmaciju BiH. U tribalističkom društvu skorojevića sve tri etnije, te moje intelektualne i ljudske provokacije nailaze, dakako, na okrutni muk ili poneku neprimjerenu reakciju. Kao da se nesretnom Branku svete njegovi nekadašnji politički protivnici ? Ili se, ipak, radi samo o tomu da je umrlo jedno vrijeme i s njime i ljudi(ne) kakav je bio i Branko Mikulić ? U blizini pokojnog Mikulića, vjerojatno najznačajnijeg bh. i hrvatskog političara podrijetlom iz BiH u cijelom 20. stoljeću, proveo sam vrijeme od listopada 1983. do ožujka 1989. godine, dakle od predvečerja XIV. ZOI u Sarajevu, svojevrsnog uzleta u nebo bh. društva, do početaka bezmilosnih političkih razračunavanja u Beogradu i Sarajevu i nagovještaja raspada SFRJ i surovog rata u BiH. No, ne bih ponovo o tomu, jer sam svojedobno objavio romansirana sjećanja u tjedniku “Slobodna Bosna” pod provokativnim naslovom “Služio sam posljednjeg bosanskog cara” (u veljači i ožujku 1999. godine), koja je mali broj ljudi razumio, a još se manjem broju dopalo… Danas sam skoro siguran da je pokojni Branko Mikulić žrtva nasilnog zaborava najsjajnijih stranica iz bh. povijesti, upravo zbog toga što su to bile ispisane i sjajne stranice iz bh. “Periklova doba”, a u zemlji kakva je BiH, koja ne trpi “zajedničke memorije” takvo što se ne oprašta. Branko Mikulić je umro 12. travnja 1994. godine i sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U
la spremnost za priskočiti u pomoć brojnim gostima iz svijeta. Treba li reći da je ta nemušta formula značila i dozu zbunjenosti i tradicionalnog stida u susretu s “velikim svijetom” ? Što sve nije prošlo nezapaženo, naravno. Samo je “ABC”, čuvena američka TV stanica, emitirala o sarajevskoj “zimskoj idili” više od 60 sati popratnog, kulturnog programa u udarnim terminima. Sportski sati prijenosa su bili, naravno, neuporedivo brojniji. I u drugim dijelovima svijeta se prvi put čulo o Bosni i Herecegovini i Sarajevu izvan sheme - ubojstvo Nadvojvode i početak Prvog svjetskog rata. Nažalost, osam godina poslije taj isti “veliki svijet” je posmatrao “uživo” davljenje “olimpijskog grada” na rate. Moćnici iz “velikog svijeta”, zavaljeni u fotelje i u papučama, zaokupljeni visokom geopolitikom, “uživali” su u prijenosu četverogodišnje “olimpijade smrti”… kada je sustavno ubijano pamćenje jednog grada i jedne zemlje, sve ono što je podsjećalo na onu “zimsku idilu” i na multietničku povijest Sarajeva, BiH i Jugoslavije. Izgorjela je među prvima i čuvena Vijećnica, pa potom među brojnim vrijednim riznicama i Muzej XIV ZOI, u kojem su bila čuvana brojna i važna svjedočenja, tragovi XIV ZOI. Među drugima i pripremljena knjiga - zbirka svih govora predsjednika XIV ZOI Branka Mikulića o organizaciji XIV ZOI, koju sam vrlo pažljivo priredio i opremio predgovorom nekoliko godina poslije Igara, dok sam imao čast boraviti u njegovoj sjenci u Beogradu, vjeran kao sjenka, dakako. Za one koji to ne znaju, bio sam mu u vrijeme XIV ZOI “šef kabineta”, poznavao sam ljude u Muzeju (i Planinku Mikulić i Edu Numankadića), pa znadem da je moja pošiljka iz Beograda s 10 primjeraka lijepo ukoričene zbirke Mikulićevih govora ušla u Muzej XIV ZOI Sarajevo ‘84. Ne znam, doduše, je li od ratnog plamena sačuvan ijedan primjerak te pošiljke…
76