Issuu on Google+

godina 1. broj 3 lipanj 2010. cijena 0,00kn

SVK - MAGAZIN


SADRŽAJ Intervju s Martinom Podobnik Mažoretkinje. Tko su zapravo? stranica 4 Aron Baretić - Pjesnik pomorac stranica 12 Povijest Dubrovačkih ljetnih igara stranica 16 Kultura i kreativitet za Lichtenstein stranica 18 Anera Tolić . modni kreator stranica 23 Dijana Stilinović - poezija stranica 28 Rastoke stranica 32 Svako je umjetničko djelo zaustavljen tranutak ljepote stranica 42 Haruki Murakami - Kad padne mrak stranica 44 Ivan Gatarić - ilustrator stranica 46 Hachiko - priča o psu stranica 50 Tkanje na tkalačkom stanu stranica 52

2

SVK - MAGAZIN


UVODNIK Voda- inspiracija života Voda je svugdje oko nas. Okružuju nas oceani i mora, rijeke, jezera i podzemne vode, te vječni snijeg i led. Voda je inspiracija života. Voda izvire da bi tek tad bila dostupna našim spoznajama, jer vodu možemo osjetiti i dodirnuti svim ljudskim osjetilima. Rastoke - Biser Slunja - nastale su igrom prirode koja zeleno-modre vode Slunjčice prelijeva preko sadrenih stijena u Koranu. Priroda se poigrala modro zelenim vodama rijeke Slunjčice i rastočila ih u mnoštvo prštavih slapova i slapića od kojih su najljepši Buk, Hrvoje i Vilina kosa. Rastoke su uvod u Plitvička jezera, a posebne su po tome što se u to bogatstvo zelenila po otočićima i hridima prije tristo godina ispreplelo ljudsko naselje s mlinicama koje i danas pršti životom. “Odosmo do vodopadah. Nemogu opisati miline tih prizorah, bljeskajućih se u debeloj mjesečini. Putniče, dođi te vidi!” (Adolf Veber Tkalčević, filolog i putopisac, 1860 godine) Upravo kao voda što izvire iz zemlje, tako pjesme izviru iz pjesnika. Tek što ih muka ljudska potaknuta samoćom, čežnjom i ljubavlju oplemenjuje i nadahnjuje. Što povezuje stvaraoca koji plovi morima po nepreglednim morskim prostranstvima ili osobu zatečenu u dalekom svijetu koja čeznutljivo osluškuje šapate iz zavičaja, doli emocije i ljudska patnja koja na trenutke kao slapovi s Rastoka krene u silovitom huku na svjetlost dana i ne možemo opisati milinu tog prizora, doli stati i osjetiti ga. Andrija Filipović - urednik

IMPRESSUM SVK MAGAZIN - za promicanje svih vrsta umjetnosti, znanost i tehnički razvoj Izdavač: Udruga Svijet kulture i Filip Filipović

web stranica magazina: www.svijetkulture.com/svk

ISSN: 1847-697X

Nad objavljenim tekstovima provedena je korekcija bez lekture

Glavni urednik: Andrija Filipović

Svi radovi autora ustupljeni su besplatno

Grafički urednik: Filip Filipović

Foto materijali: Filip Filipović

Grafička priprema: Filip Filipović Kontakt: info@svijetkulture.com

SVK - MAGAZIN

Naslovnica: Rastoke - 2010. - Filip Filipović

3


INTER Martina Podobnik


RVJU

Mazoretkinje! Tko su zapravo?


Martina Podobnik mlada je mažoretkinja, članica plesnog studija Marine Mihelčić i Twirling kluba Požega. Ova mlada zaljubljenica u ples voli reći: “Mnogi podcjenjuju ono što mi radimo, a mažoretkinje to nikako ne zaslužuju. Tek kad uzmu štap u ruke i pokušaju napraviti sve ono što mi radimo i što nam je rutina, vide da to nije nimalo lako.” 1. Martina, reci mi kako bi samu sebe opisala u jednoj ili dvije rečenice? Za sebe bih mogla reći da sam sasvim obična osamnaestogodišnjakinja koja je već od malih nogu zaljubljena u ples, mažoretkinje i twirling i naravno sve ostalo što dolazi s time.

koji je prepoznatljivi simbol svake mažoretkinje. Naravno, mažoretkinje mogu u svojim koreografijama koristiti i druge rekvizite kao na primjer pom pone ili čak zastave. Mažoretkinje se inače često povezuju i sa navijačicama (cheerleadersicama), ali rekla bih da su mažoretkinje, po nekim elementima, sličnije ritmičkoj gimnastici nego 2. Mažoretkinje! Što je to? Kakva je to disci- navijačicama. plina i čime se bavi? Mnogi ljudi ne znaju što su zapravo mažoretkinje, 3. Koliko je teško uskladiti obveze u školi i čime se one bave i kako izgledaju njihovi na- stalne treninge? Koliko dugo si već u ovome i stupi. Nema neke određene, univerzalne defini- pojačava li se intenzitet treniranja prije velikih cije mažoretkinja. Rekla bih da je mažoretkinja nastupa i imaju li tad profesori razumijevanja? djevojka (iako se u posljednje vrijeme pojavljuje Počela sam se baviti mažoretkinjama još kao sve veći interes mladića za mažoretkinje) koja mala djevojčica, imala sam tada 5-6 godina. odjevena u uniformu (koju čine sako vrlo sličan Sjećam se kako sam prvih mjesec dana provela sakou svečane vojne uniforme sa ukrasima, kra- plačući u kutu baletnog studija naše trenerice tka suknjica, čizme i ponekad kapa ili neki drugi ukras u kosi) te uz pratnju glazbe (uglavnom uz pratnju limene glazbe) maršira i koristi štap

6

SVK - MAGAZIN


jer nikako nisam željela plesati i uzeti štap u ruke. No, sva sreća da je moja mama bila uporna u tome da se počnem baviti mažoretkinjama pa sam s vremenom i sama to zavoljela. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja mi je bilo malo teže uskladiti nastupe i treninge sa obvezama u školi ali sam se s vremenom i na to navikla i stekla nekakvu rutinu, i naučila kako najbolje iskoristiti svaki dan i slobodno vrijeme kojega je uz sve obveze bilo jako malo. U vremenu prije natjecanja treninzi su bili svakodnevni, ponekad i dvaput dnevno, a ostajali bi i do kasno doba noći u dvorani trenirajući koreografije. Profesori su na svu sreću uvijek imali razumijevanja i podržavali me u onome što radim. Nije bilo problema ni kod opravdavanja mnogih izostanaka s nastave zbog natjecanja. Jedino bih imala obavezu ispričati cijelom razredu doživljaje s nastupa ili natjecanja zbog kojeg sam izostala tih dana s nastave.

svom trudu koji su uložili. Posebno mami koja je radila brojne rekvizite potrebne za natjecanja i slično. Nikako ne mogu zaboraviti niti sav novac koji su dali samo kako bih mogla putovati i natjecati se.

6. Gdje u Požegi treniraš? Kako se zove tvoj klub, tko ga vodi, jeli namijenjen samo mažoretkinjama ili podržava i druge oblike plesa? Ja sam članica požeških mažoretkinja, plesnog studija Marine Mihelčić te također Twirling kluba Požega. U Požegi još uvijek nemamo odgovarajuću dvoranu gdje bismo konstantno mogli trenirati, doslovno se selimo iz dvorane u dvoranu iako smo poznate kao najbolje ambasadorice grada Požege. Povremeno dobijemo neki termin za treninge u velikoj dvorani (Grabrik), jednom mjesečno, a često niti toliko jer privilegije imaju rukometaši i košarkaši, iako smo i mi u športskom savezu grada Požege. To 4. Trpe li radi tvoje podređenosti ovom ho- nikako nije dovoljno s obzirom da se moj klub biju tvoj privatni život, druženja s prijateljima također bavi i twirlingom koji je prije nekoliko izvan tvog sporta i općenito način zabave godina definiran kao sport i prikazan na olimpikakvu poznaju tvoji vršnjaci bez ozbiljnijih jskim igrama u Ateni kao pokazni sport, a koji hobija? zahtijeva veće prostore za treniranje te također Što se tiče privatnog života rekla bih da zapravo i višlju dvoranu. Tako da naša trenerica Marina i ne trpi previše jer uvijek nastojim naći vremena Mihelčić muku muči oko pronalaska dvorana za za odmor i druženje s najbližima, a i naravno, treninge. Ona također ima i svoj plesni studio, u moji prijatelji koji se ne bave mažoretkinjama ni- kojemu mladi imaju priliku baviti se hip-hopom kako nisu zapostavljeni iako sam one najbolje (kojim sam se i sama bavila, u plesnoj skupini prijateljice stekla upravo kroz mažoretkinje. Ni- BOA koju vodi Maja Lukić), baletom, modernim, kada nisam bila uskraćena na bilo koji način što latinoameričkim i drugim vrstama plesa te aerose tiče druženja i zabave. Naprotiv, mislim da bikom, a uz požeške mažoretkinje naša trenerica sam se uz djevojke iz svoga tima, na našim mno- uz pomoć svojih suradnica trenira i mažoretkinje gobrojnim nastupima, znala puno bolje zabavi- u drugim mjestima u okolici Požege. ti nego mnogi moji vršnjaci koji se nisu bavili nekakvim ozbiljnijim hobijima. Mislim da zapravo 7. Ti si već veteranka u svom klubu. Kao mlanisam ništa propustila. da srednjoškolka prošla si mnoge nastupe i natjecanja. Reci našim čitateljima koji na5. Velik posao vjerujem moraju odraditi i stupi i mjesta su se posebno urezala u tvoje roditelji, od pripremanja odjeće, podrške u srce kao značajna, kao nešto što te obilježilo teškim psihičkim lomovima do kojih dolazi za ostatak života? kod velikih napora, organizacije putovanja, Svakako će mi u sjećanju ostati naše posljednje novca? veliko putovanje u Pariz, kojega smo posjetile po Naravno. Moji roditelji su uvijek bili uz mene. treći put. Naime, mi kao požeške mažoretkinje Da nije bilo njih nikada se ne bih počela baviti bile smo pozvane nastupiti u gala Fashion showu mažoretkinjama. Puno puta sam dolazila iznervi- jedne od najpoznatijih svjetskih modnih kuća rana i plačući s treninga pa su me smirivali. Mogo H&M. Sudjelovale smo u spektaklu u Grand Palsam se puta željela ispisati iz mažoretkinja, ali bi aisu, jednoj od najvećih dvorana u Parizu, što mi mama održala lekciju o tome kako vjerovatno nam je predstavljalo veliko zadovoljstvo te smo ne bih mogla bez toga tako da sam ipak odustala bile iznimno počašćene tim pozivom jer smo od ispisivanja. I naravno, zahvalna sam im na jedino mi bile izabrane između brojnih svjetskih

SVK - MAGAZIN

7


skupina. Taj nastup nam je bilo valjda najbolje priznanje za sve uspjehe koje smo postigle na brojnim dosadašnjim svjetskim i europskim natjecanjima. Ondje smo nastupile uz svjetska imena modnog svijeta, vidjele sve čari i ljepote svijeta visokog društva i osjećale se kao prave zvijezde, kao jedne od njih. Zauvijek će svakoj od nas to putovanje ostati u jednom lijepom sjećanju. Uvijek ću pamtiti i naše putovanje u Španjolsku na europsko prvenstvo u twirlingu na kojemu smo jako dobro upoznali Barcelonu i okolicu, te ću posebno pamtiti državno prvenstvo u Ludbregu na kojemu smo osvojile prvo mjesto u svakoj kategoriji u kojoj smo se natjecale. 8. Ostaju li prijateljstva sklopljena na putovanjima za čitav život ili druženje traje samo dok traje susret? Neki susreti svakako ostaju duže vremena i iz njih izrastu prava prijateljstva. Upoznala sam stvarno mnogo odličnih cura i dečkiju na putovanjima, a

8

sa nekolicinom se čujem gotovo svakodnevno. 9. Klub ostvaruje i međunarodne uspjehe, koji su to? Ostvarili smo brojne uspjehe na europskim i svjetskim natjecanjima. Kako pojedinačno tako i u grupnim nastupima. Izdvojila bih osvojeno treće mjesto na svjetskom prvenstvu u Eindhovenu u B kategoriji u kojoj se uz štap koriste i drugi rekviziti a cilj je što bolje ispričati nekakvu priču (to je bio grupni nastup), te također treće mjesto u jednoj od twirling kategorija (show corps) na zadnjem svjetskom prvenstvu koje je održano u belgijskom gradu Gentu. Prošle godine smo postale europske prvakinje u mažoret plesu na prvenstvu održanom u Kaštelima, ali to nije jedini naš uspjeh na europskim prvenstvima. Gotovo svake godine nam pođe za rukom da osvojimo neko od prvih mjesta na takvim natjecanjima.

SVK - MAGAZIN


10. Kako je na natjecanju mažoretkinja? Kako se to priprema? Pretpostavljam da dobijete određene elemente koji trebaju biti usklađeni u kompletnu koreografiju, no reci nam, iz prve ruke, kako teče taj proces od prijave, organizacije i planiranja koreografije, izbora natjecateljica pa sve do finalnog nastupa. U mažoretkinjama postoje različite kategorije kao na primjer B kategorija (pojedinačno, dueti i grupe) o kojoj sam već govorila, a u kojoj je cilj ispričati priču koristeći štap i različite rekvizite koji pak moraju zadovoljiti određene uvjete, te tradicionalna ili kako mi to zovemo C kategorija u kojoj nije dozvoljeno bacati štap. Najvažnije je marširanje te svatko odabire ono što mu najbolje ide, te D kategorija ili exibition corps. Oni najbolji se natječu naravno i pojedinačno. Koreografije radimo zajedno sa trenericom, dajemo sugestije oko elemenata koje ćemo izvoditi, glazbe na koju ćemo plesati i teme koju ćemo obrađivati. Imamo i zamjene koje uče čitavu koreografiju kako bi mogle uskočiti u slučaju da neka od djevojaka u prvoj postavi ne bude u mogućnosti nastupati. Za svaki nastup se plaća određena kotizacija a

SVK - MAGAZIN

također i svako odustajanje od nastupa se mora platiti. Na natjecanjima obično vlada ugodna atmosfera, zajedno pjevamo, plešemo a obično postoji i voditelj koji pokušava tu atmosferu još više poboljšati i pružiti potporu onima koji nastupaju. U finalnoj izvedbi je inače uz vrtnju štapa vrlo važno gledati u suce, imati lijepo držanje, izgledati samouvjereno i držati osmijeh na licu. 11. Ovu disciplinu mnogi smatraju zezancijom no to je profesionalni sport gledajući prema intenzitetu priprema? Iako je do sada samo twirling, koji je jako sličan mažoretkinjama a kojim se i ja bavim, prihvaćen kao profesionalni sport i mažoretkinje iziskuju puno napora. Mnogo puta sam se znala susresti sa podsmjesima osoba kojima bih pričala kako su naši treninzi naporni, no to je zaista tako. Mnogi podcjenjuju ono što mi radimo, a mažoretkinje to nikako ne zaslužuju. Tek kad uzmu štap u ruke i pokušaju napraviti ono što mi radimo i što je nama rutina, vide da to nije nimalo lako.

9


12. Osim profesionalnih nastupa na natjecanjima često nastupate i za potrebe grada? Naravno, naš grad nam pruža veliku potporu. Ne prođe niti jedno događanje u gradu, a i okolici, da požeške mažoretkinje ne sudjeluju u tome. Ipak smo mi pronijele glas grada Požege širom Europe. Također svake godine naš klub organizira i božićne priredbe u velikoj športskoj dvorani i plesne priredbe u kazalištu za naše sugrađane. 13. Što kažu tvoji vršnjaci o ovom neobičnom sportu? Podržavaju li te? Naravno, kakvi bi to prijatelji bili kada me ne bi podržavali? Uostalom, u Požegi su svi navikli na ono čime se bavimo i redovito posjećuju naše nastupe. Vršnjaci nam obično zavide na tome što smo proputovale gotovo cijelu Europu, a dečki često znaju reći: «E da smo znali da ćete toliko putovati, pa ne bi mi trenirali nogomet nego mažoretkinje!»

manje ograničeno na treniranje uz posao i druge životne obveze? U Hrvatskoj imamo priliku polagati ispite za trenere, te državne i međunarodne ispite za mažoret i twirling sudce s napunjenih 18 godina tako da zauvijek možemo biti dio ovoga. To nam može biti i neki izvor malene zarade.

Na fotografiji Martina, prva s desna

14. Na međunarodnim ali i domaćim susretima osim prijateljstva, upoznavanja novih kultura i puno napornog rada postoji li i neka doza osobne nadogradnje? Osjećaš li da te ovaj sport oblikovao kao osobu? To svakako. Posebice naša trenerica koja nas je uvijek učila kako se trebamo boriti za sebe, pokazati što znamo, dati ono najbolje od sebe i ne dati da nas drugi ponize. Također su mi ti susreti pomogli da postanem komunikativnija osoba i da naučim prihvatiti poraz ili nositi se sa uspjesima te prihvatiti ljude onakve kakvi jesu, različiti od nas i naše kulture. 15. Što dalje? Sad si maturant. Odlaziš li iz Požege na studij? Može li se više ovaj izuzetan hobi uključiti u tvoj život, želiš li ga uopće više u životu? Mažoretkinje, twirling i ples će zauvijek imati posebno mjesto u mom srcu, nikada ih se neću moći odreći. Nisam mislila da će mi biti tako teško otići na fakultet i pomalo zapostaviti ono čime se bavim čitav život. Već planiramo kako skupiti nas koji ćemo studirati u Zagrebu u jedan manji tim koji bi tako zajedno trenirao. Naravno, tijekom fakulteta ću svaki slobodni vikend nastojati iskoristiti kako bih trenirala. 16. Što se tiče karijere u mažoretkinjama, kakve su mogućnosti u Hrvatskoj? Postoji li tu neka razina profesionalnog ili je sve više

10

SVK - MAGAZIN


17. Koliko je trajanje sportašice kao što ste vi? Možete li to raditi do 30, 40 godina ili ipak postoje neke dobne granice? Ne postoje određene dobne granice. U Požegi postoji problem što većina djevojaka nakon srednje škole odlazi u neki drugi grad radi obrazovanja pa su prisiljene odustati ili samo na kratko staviti na stranu svoju «karijeru» mažoretkinje. Inače, dokle god osjećamo da možemo i volimo plesati i baviti se ovime, nitko nam to neće niti ne može braniti.

SVK - MAGAZIN

18. Uključuju li se mladići, muškarci u ovaj sport? U posljednje vrijeme sve više i više. Nakon što je jedan član našeg twirling saveza NBTA (National Baton Twirling Association) pobijedio na Super talent showu Nove TV. U svijetu je to već gotovo normalna stvar. Postoje i muški treneri, suci i plesači, dok u Hrvatskoj većina ljudi i dalje na uključivanje muškaraca u ovo gleda sa podsmjehom. Intervju sastavio: Filip Filipović Foto arhiva 2008. godina: Filip Filipović

11


Aron Baretić Rođen sam 23.11.1965. u Rijeci gdje sam i veći dio života proveo. Kažem veći dio života pošto sam pomorac, tako da sam posljednjih 20 godine u prosjeku polovicu vremena po brodovima a onu drugu, ljepšu, kod kuće u Rijeci s obitelji. Srednju Pomorsku Školu završio sam u Bakru i 1984. po prvi put krenuo u avanturu kao nastavak obiteljske tradicije u pomorstvu. Višu Pomorsku Školu završio sam u Rijeci. Od 1991. plovim po raznim stranim kompanijama. Godine 2004. stječem naslov Zapovjednik na brodovima većim od 3000 GT (nekad ljepše znano kao Kapetan Duge Plovidbe). Pjesme pišem još od svoje dvadesete godina ali tek od nedavno sam se odvažio pokazati ih svijetu.

12

SVK - MAGAZIN


Pjesnik pomorac

SVK - MAGAZIN

13


BAŠ KAO ŽIVOT NAPOKON. SHVATIVŠI, ODLUČIO JE I KRENUO U SASVIM NOVU AVANTURU ŽIVOTA. IZGMIZAO JE IZ RUPE U ZIDU, STARE, RUŠEVNE TVORNIČKE ZGRADE, VELIK I RUŽAN, KAO SAM ŽIVOT. POGLEDAVŠI OKO SEBE, NIMALO DIRNUT PRIZOROM, ODBAULJAO JE DALJE, STOPIVŠI SE S MASOM, PRETVARAJUĆI SE DA JE DIO NJIH, KAO DA ODUVIJEK, UPRAVO TU PRIPADA. PLUTAJUĆI ISPOD ST. CROIX, 06. V 2010. Aron Baretić


NIŠTA TRAGOVI U PIJESKU ŠTO VAL IH RAZBIJA, UMIRUĆI KORACI ŠTO SVE TIŠE ODJEKUJU BESPUĆIMA NJEZINE IZMUČENE DUŠE, PRAZAN POGLED UPRT U NIŠTAVILO, PRIGUŠENI GLASOVI ŠTO VJETAR IH ODNOSI U NEKU DRUGAČIJU STVARNOST, SASUŠENE SUZE NA LICU DJETETA, ZATOMLJEN KRIK U GRLU, UVELO CVIJEĆE UZ ZABORAVLJENI PUT, USPOMENE ŠTO LUTAJU I GUBE SE KROZ BESKONAČNOST. SVE UMIRE, ODLAZI I NESTAJE. I ONA NEČUJNO BLIJEDI, TONE, PROPADA U BESKRAJU. 11. XI 2009. PLUTAJUĆI ISPOD LAGOSA Aron Baretić


Povijest Dubrovačkih ljetnih igara 10 srpanj – 25 kolovoz 2010. Dubrovačke

ljetne igre utemeljene su početkom pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, u vrijeme kada su diljem Europe nastajala brojna kazališna i glazbena događanja. Međutim, zamisao o spajanju renesansnog i baroknog ugođaja Dubrovnika sa živućim duhom drame i glazbe zapravo je proizašla iz intelektualnog načina življenja samoga grada, iz njegove kreativne tradicije koja je obogatila Hrvatsku kulturnu i znanstvenu povijest, pogotovo u sferi kazališta i znanosti, iznjedrivši brojna velika imena i djela, i omogućivši joj neprekidno praćenje suvremenih trendova u Zapadnoj Europi. Djela Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Ivana Gundulića i Iva Vojnovića postala su okosnicom dramskog programa. Potom su se, zahvaljujući spoznaji o važnosti ambijentalnosti koja predstavlja osnovnu značajku Dubrovačkog festivala, postupno otkrivale posebnosti kazališnih vrijednosti šireg hrvatskoga dramskog naslijeđa, kao i mogućnost ambijentalnog sažimanja klasičnih europskih dramskih djela s trgovima, palačama, tvrđavama i parkovima Dubrovnika. Tradicionalni karakter Festivala odredila su ponajprije djela Shakespearea, ali i Goldonija, grčkih tragičara, Molièrea, Corneillea

16

i Goethea. Marko Fotez, već 1952. godine postavlja Hamleta na Tvrđavu Lovrjenac, koja ubrzo postaje poznata u svijetu kao idealan scenski prostor za ovu predstavu. Podjednako atraktivne postaju Goldonijeve Ribarske svađe u Staroj gradskoj luci, renesansne komedije i crkvena prikazanja na gradskim trgovima (koji su imena dobili po Gunduliću, Buniću i Držiću), Goetheova Ifigenija koju je u Parku Gradac postavio najveći hrvatski redatelj Branko Gavella, te Vojnovićeva Dubrovačka trilogija, amblematično djelo o padu Dubrovačke republike uprizoreno u autentičnim prostorima Kneževa dvora, Palače Sponza, te ljetnikovca u Gružu. Ambijent je određivao ne samo repertoar festivala već i njegovu organizaciju, pa je većinu predstava izvodio Festivalski dramski ansambl sastavljen od najboljih hrvatskih glumaca, ali je bilo i gostujućih predstava koje su doprinosile ekskluzivnosti festivala. Hamleta su glumili velikani poput Derek Jacobija i Daniel Day Lewisa, a početkom sedamdesetih festival se počeo otvarati prema nekonvencionalnim dramskim formama te su na festivalu nastupile kazališne družine kao što su Schumann Bread and Puppet Theatre, Amsterdam Dogtroep, Els Comediants iz Barcelone, Compagnie Ferrucio Soleri i La Mama Theatre

iz New Yorka. Ipak, moderni kazališni izleti su i dalje bili određeni pomacima unutar poetike scenskih prostora, bilo da se radilo o uvrštavanju u program djela suvremenih autora poput Bonda, Brechta i Krleže, ili o ucrtavanju na zemljovid grada novih scenskih prostora, čiji je broj dosegao četrdeset,

SVK - MAGAZIN


na kojima su, uz ponajbolje hrvatske redatelje, djelovali poznati umjetnici iz inozemstva među kojima su Stuart Burge, Denis Carrey, William Gaskill i Jiři Menzel. Glazbeni je dio programa na početku imao za cilj predstavljanje najboljih domaćih skladatelja, solista i orkestara, ali je već koncem pedesetih godina festival postao domaćinom najuglednijim solistima i ansamblima iz cijelog svijeta. Visokoj kvaliteti izvedbe u Dubrovniku doprinijela je funkcionalna uporaba atraktivnih i akustičnih

SVK - MAGAZIN

građevina, pogotovo atrija Kneževa dvora. Početkom sedamdesetih izuzetna se pozornost poklanja koncipiranju glazbe i koncertnih programa, koje su sve češće izvodili predstavnici novih glazbenih trendova, ali se također nastojalo oživjeti ranu, pogotovu hrvatsku glazbu. Povijest festivala također bilježi ekskluzivna operna događanja a balet i ples bili su također rado viđeni na Dubrovačkim ljetnim igrama. Arhiva Dubrovačkih ljetnih igara

17


Kultura i kreativitet za Liechtenstein Udruga

KulturGilde Liechtenstein prezentirala je svoj koncept u Kneževom Dvoru u Vaduzu. Ekonomija kulture i kreativnosti je stajala u središtu razgovora sa Princem nasljednikom Aloisom Liechtenstein a kojeg su s njime vodili predsjednik i podpredsjednik udruge Vlado Franjević i Roland Weiniger. Udruga KulturGilde Liechtenstein koja je bila osnovana prošlog prosinca želi umrežiti vrlo različite čimbenike različitih dijelova branše i inicirati projekte. „Umjetnost i kultura se kreću u polju napona između umjetničke slobode i ekonomičnosti“, kaže Vlado Franjević koji je i sam vrlo pokretljiv umjetnik stipendiran od Kneževine i s izlagačkim iskustvima po cijelom svijetu. „U zajedničkim, i branšama koje se isprepleću, svatko se može skoncentrirati na svoje polje djelovanja, kojim logično najbolje vlada. I tako se, u tom sklopu, mogu naći zajedno recimo umjetnost i promidžba“. Njegovo Visočanstvo prestolonasljednik Princ Alois pozdravio je inicijativu i podupire posebno jednu od važnih zamisli udruge - Imidž Kneževine je u inozemstvu često krivo ili negativno uobličen,

18

protumačen. Podpredsjednik Roland Weiniger može posvjedoćiti o samo i iskljućivo izoblićenoj slici o Liechtensteinu u kontaktu sa mušterijama ili kolegama u Njemačkoj recimo. „Nakon samo jednog jednostavnog posjeta zemlji, takvo bi iskrivljenje bilo brzo revidirano.“ misli Weiniger, Bavarski poduzetnik sa agencijama za komunikaciju i razvoj društvenih i online igara u Nürnbergu i Beču. Često nije jednostavno poznato što Liechtenstein ima za ponuditi. Čak i poduzeća sa svjetskom reputacijom su samo rijetko ili uopće nisu poistovijećena sa Liechtensteinom, sa žaljenjem konstatira također Princ Alois. „Stoga su Liechtensteinci kao npr. skijaš Marco Büchel važni veleposlanici zemlje.“ Ovo je bio četvrti puta kako je likovni i kulturni radnik, grafički dizajner i autor Vlado Franjević imao čast biti primljen u Kneževom Dvoru. Prva dva puta je bio primljen od strane Njezinog Visočanstva Marie Liechtenstein sa dva hrvatska akademska slikara koji su se zahvaljući Franjeviću nakratko družili sa prvom damom Liechtensteina. Drugi od ta dva kolege slikara je 2001. bio Franjo Matešin iz Bojane kraj Čazme. Vlado Franjević

SVK - MAGAZIN


Kultur und Kreativität für Liechtenstein Der Verband KulturGilde Liechtenstein präsen-

Der im Dezember letzen Jahres gegründete Verband KulturGilde Liechtenstein möchte nun tierte sein Konzept auf Schloss Vaduz die sehr unterschiedlichen Akteure dieser TeilDie Kultur- und Kreativwirtschaft stand im Mit- branchen miteinander vernetzen und konkrete telpunkt eines Gesprächs mit Erbprinz von und Projekte initiieren. „Kunst und Kultur bewegen zu Liechtenstein Alois, dass der Präsident Vla- sich in einem Spannungsfeld zwischen kündo Franjevic und Vize-Präsident Roland Weini- stlerischer Freiheit und Wirtschaftlichkeit“, sagt ger des Verbands KulturGilde Liechtenstein auf Vlado Franjevic, selbst ein umtriebiger Künstler mit Auszeichnungen des Fürstentums und AusSchloss Vaduz führten. stellungen weltweit. „In gemeinsamen und teilDieser noch junge Branchenbegriff bezeichnet branchenübergreifenden Projekten kann sich eine Zusammenfassung von elf Teilbranchen, jeder auf sein Feld konzentrieren, das er am die von bildender und darstellender Kunst bis hin besten beherrscht. Und so kann eben auch zu Design, Werbung oder Softwareentwicklung Kunst und Werbung zusammenfinden“. reichen. In England seit längeren als Creative In- Seine Durchlaucht Erbprinz Alois begrüßte die dustries oder in Österreich als Kreativwirtschaft Initiative und unterstützt insbesondere ein wichbezeichnet, hat die Kultur- und Kreativwirtschaft tiges Anliegen des Verbands. Das Image des als einer der wenigen Wachstumsmärkte Fürstentums ist im Ausland vielfach falsch oder beispielsweise in Deutschland schon einen Platz negativ geprägt. Vize-Präsident Roland Weizwischen der Automobil- und Chemieindustrie niger kann nur von einem verzerrten Bild von Liechtenstein im Umgang mit Kunden oder Koleingenommen. legen berichten.

„Durch einen einfachen Besuch des Landes würde eine solche Schieflage schnell revidieren.“ meint Weiniger, seines Zeichens bayerischer Unternehmer mit Kommunikations- und Spielentwicklungsagenturen in Nürnberg und Wien. Es ist vielfach auch einfach nicht bekannt, was Liechtenstein alles zu bieten hat. Das selbst große Unternehmen mit Weltruf kaum mit Liechtenstein verbunden werden, bedauert auch s.D. Erbprinz Alois. „Deshalb sind Liechtensteiner wie beispielsweise Skirennfahrer Marco Büchel wichtige Botschafter des Landes.“

SVK - MAGAZIN

19


Roland Weiniger, Princ Alois Liechtenstein i Vlado Franjević

20

SVK - MAGAZIN


Unter Einbeziehung aller Akteure vor Ort möchte die KulturGilde Liechtenstein nun eine Vielzahl ganz unterschiedlicher Maßnahmen zur Imageverbesserung unter Nutzung der kulturellen Vielfalt und Kreativität des Fürstentums starten. Hierzu sind alle Kulturschaffenden und Kreativen aufgerufen, sich mit eigenen Ideen zu beteiligen. Ob Internetprojekte, Roadshows, Veranstaltungsangebote oder auch nur kleinere Aktionen. Wichtig ist vor allem die positive Kommunikation nach außen. Eine Auswahl der besten Ideen wird der Verband im Herbst diesen Jahres offiziell präsentieren und entsprechende Partner für deren Umsetzung suchen.

SVK - MAGAZIN

Über die KulturGilde Liechtenstein – Verband der Kultur- und Kreativwirtschaft Der Verband KulturGilde Liechtenstein wurde Ende 2009 in Triesen als gemeinnütziger Verein Liechtensteinischen Rechts gegründet. Er ist Mitgliedsorganisation im internationalen Dachverband leadventures und repräsentiert dort die Interessen der Kultur- und Kreativwirtschaft unseres Fürstentums. Ziele des Verbands sind die wirtschaftliche und gesellschaftliche Entwicklung und Vertretung von unternehmerisch tätigen Kreativen und Kulturschaffenden, die Begleitung von Verbundprojekten und dem internationalen und interdisziplinären Austausch, sowie die Förderung von Weiterbildung und Existenzgründung im Kultur- und Kreativsektor. An die KulturGilde Liechtenstein ist außerdem die internationale Künstlervereinigung ArtistsGuild angeschlossen, die so gemeinsam die Schnittmengen zwischen Kunst, Kultur und Wirtschaft abbilden.

21


10 srpanj – 25 kolovoz 2010 www.dubrovnik-festival.com 22

SVK - MAGAZIN


ovem se Anera Tolić, studentica sam Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta i učenica modne škole Arcadia gdje se specijaliziram za modnog kreatora. Postati modni dizajner odjeće i nakita moj je veliki san još od ranog djetinjstva. Crtanje je moj hobi od 3. razreda osnovne škole. No to nije bilo samo crtanje već i izrada nakita od dječjih perlica, oblikovanje od gline, papirića i slično. Kako sam odrastala tako se i moj hobi razvijao pa bih krenula ručno od hlača izrađivati suknje, od dugih majica kratke majice, od šalova suknje i slično. Kad sam imala 12 godina poslala sam natječaj kreacije u časopis „Teen“ no haljina nije ostvarila nikakvu nagradu iako je bila objavljena i pohvaljena. Kako je vrijeme prolazilo izrada nakita od dječjih perlica prerasla je u kristale te sam tijekom srednje škole počela raditi, poklanjati i prodavati prijateljima Swarovski naušnice, prstenje, ogrlice... Danas me zovu ljudi da im za razne prilike ili posebne događaje napravim kao poklon dio nakita koji im nedostaje uz određeni dio odjeće. Kako je moda moja strast tako sam odlučila izraditi za maturalnu večer haljinu sličnu Versaceovoj haljini. Kod krojačice sam saznala za dizajnericu Mariju Šarić Ban te ju nazvala da mi pomogne oko haljine. Tijekom izrade haljine sam saznala za modnu školu Arcadia u kojoj se tijekom jedne do tri godine mogu specijalizirati za modnog kreatora, kostimografa ili stilista. Tada sam još bila srednjoškolka i to nije bilo moguće, ali na 3. godini faksa sam odlučila pokušati. Danas sam učenica Modne škole Arcadia i sve sam dublje uvučena u ovaj svijet umjetnosti. Kada sam u rujnu ove godine upisala školu, poslala sam crteže na natječaj „Rexona crystal collection“, međutim radovi nisu prošli u uži krug. Održali smo jednu reviju u restoranu „Lobby“ u travnju 2010. koja je dobila jako pozitivne kritike od publike! Narednih godina imamo u planu održati još revija i natječaja pa se nadam da će jedan od njih biti i osvojen.

Anera Tolic

Z

modni kreator

Crtanje odjeće, razvijanje ideje, izrezivanje materijala, šivanje je umjetnost isto kao i crtanje slika, pisanje knjiga ili gluma u kazalištima. Izražavanje ideje na papir te preko papira dolaženje do stvarne haljine, kojoj nerijetko treba posvetiti sate i sate, dane ili tjedne pažnje je umjetnost kojoj treba biti odan, voljeti ju jer se samo tako rađa ideja, a zatim volja da se ta ideja provede u stvarnost. Svaki dan u školi naučim nove stvari i sve sam bliže tome da postanem modni dizajner te jednog dana potpuno sama izrađujem svoje ideje i budem jedan korak bliže k tome da moj hobi postane moja karijera, a moj san moja stvarnost.

SVK - MAGAZIN

23


24

SVK - MAGAZIN


SVK - MAGAZIN

25


26

SVK - MAGAZIN


SVK - MAGAZIN

27


Dijana Stilinović

Rođena sam 1. studenog 1982. u Bjelovaru. Diplomirala sam kroatistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlena kao lektorica. Pobjednica sam Algoritmovog natječaja “Na vrh jezika” za zbirku poezije (2009.). Pisala sam kolumne na nekoliko internet portala a na Svijetu kulture objavljujem od samog početka postojanja web stranice.

28

SVK - MAGAZIN


Takoreći Ostrugao sam dozrele sjedine s paperjaste kose i prašuma je postala nevidljiva. Zamalo. Jer njezin ju je kontrolirajući kažiprst i dalje pronalazio. Još neoguljeno nalakiran, probadao je zrak ispred staračkih brloga, nagađao koja je životinja danas pobjegla pod dječačko krzno i čiji će topot omekšavati odlazak na spavanje. Zatim sam se popiknuo na scenarij izrečenosti. Hrapavi rubovi slagalice poljuljali su mi hod i današnja je uloga potrčala za nekom jučerašnjom, prekjučerašnjom, možda pročitanom pa izvještačenom. Ponekad je teško prestati sisati palac i odbaciti fazu neposlušnog sadističkog dječarca. Znam. Zato mi se igra, zasvrbe me neke nedoigrane igračke pa se predškolski rasujem. I onda čekam. Na koju će se riječ zagrcnuti, na koju podignuti obrve i na koju će shvatiti da joj je bezbolno zarezan mozak. Na koju će razbacati cigle distanciranja. Na koju zamijetiti da joj je olovku progutala moja jakna. Prokišnjavanje krova nije zahtjevan cilj. Crnilo tinte lako kaplje, lokvasto a nečujno, takoreći spontano. Dovoljno je samo pričati. Svaka priča jamči sjedeće mjesto, razumij me, lako je nasjesti. Probaj osutriti svoju ulogu, potrgati rubove ukalupljenog fokusa. Ionako ne možeš predvidjeti nadolazeću životinjsku vrstu, možeš ih samo čvorasto nizati.

Dijana Stilinović

SVK - MAGAZIN

29


Kako se pripitomljuje strpljenje. Trebala bih. Otprilike. Navodniti tvorenice, natopiti ih vegetacijom, ožuboriti. Prozračiti sve izrezane komadiće i pritvoriti vrata. Čekati da se oplodi pa ga izrasti u opipljivu podlogu, oprašujuću. Leći uz dostrpljeno i fućkati. Pokušati ga zatim izustiti, glatko, neometano. Protočnost me izmiče, lelujavo, pod nogama. To me trebanje sili k sebi, da ga uosobim i izgovaram, da sam tu i da me ne bude. Preblizu.

Dijana Stilinović

30

SVK - MAGAZIN


Kontrastno Njušim. Režim. Da mi je samo zagristi, uhvatiti se za nešto. Nema ga i zamišljam kako mu grizem mišiće, razvlačim s kostiju pa ih poluprožvakane ispljunem. Koža mu je blijeda i rado ju prozubljujem, bajkovito, kontrastno. Gode mi zvukovi i tekstura. Kapljice njega su teške, guste, kontroliram kako glasno i ciklamasto klize niz čeljust. Krvavo i odgriženo. Prljaju pod i mene. Podmazuju naum. Otresam ih sa sebe poput psa koji se otresa nakon pranja. A opip ostaje, čudan, neisperiv, slijepljen s nosnicama, udlačen u njih. Njušim. Režim. Da mi je samo zagristi, uhvatiti se za nešto. Dijana Stilinović

SVK - MAGAZIN

31


32

SVK - MAGAZIN


rastoke

Put

me odveo ovo proljeće u Rastoke, slikovito mjestašce udaljeno tek stotinjak kilometara od Zagreba na magistralnoj cesti D1 Karlovac Plitvice. Poslužila me sreća, kako sam kasnije shvatio, pa je toga dana bila poprilična količina vode na tlu i u zraku. Samo putovanje bilo je vrlo ugodno, starim zavojitim cestama kroz živopisne krajobraze gorskog kotara lako i brzo se prevali stotinjak kilometara bez pretjeranog umora. Odlično uređena cesta , ne tako gust promet i oblačno vrijeme bili su baš po mjeri. Nije da sam mrzitelj lijepog vremena već ono za što sam ja trebao ovakvo vrijeme zove se rijeka Slunjčica kod Rastoka. Već i samo ime kaže da se tu nešto rastače pa nas samo po sebi odvede na nekakvu tekućinu, točnije vodu. I biti ćete u pravu ako pomislite da baš u tim Rastokama rijeka Slunjčica na kraju svoga putovanja i u spajanju s Koranom doživljava svoje finale i pruža svu ljepotu slučajnim posjetiteljima na putu za Plitvice. Vijugava cesta i veliki most na ulazu u Slunj zbune vozače ne navikle na ovakav tip prometnica pa

SVK - MAGAZIN

sam slučajno produžio do grada Slunja. Budući da je smješten na samoj magistralnoj cesti grad ostavlja dojam kao da je to i jedina ulica od koje se sastoji. Nekoliko zgrada gradske uprave, kiosk, “Nama” i još par trgovina u stilu 70ih godina i to je sve od ovoga grada. Iako u vidno zapuštenom stanju grad odiše nekom izuzetno snažnom dozom srdačnosti pomiješane s nepovjerenjem i radoznalošću, jer ovdje se svako novo lice odmah spazi i sve zanima što novajlija želi. Nakon par minuta potrage pronašao sam skretanje u Rastoke (odmah iza velikom mosta na Korani desno, kada dolazite iz Karlovca). Odmah na ulazu dočeka Vas niz kućica izgrađenih od drveta i sedre (Sedra ja šupljikavi kamen vapnenac koji se stvara na podnožju slapova rijeka a izvrstan je građevni materijal) pravilno složenih uz rijeku. Pokraj kuća koje su zapravo mlinice žličare, a njih umjesto ljudske i životinjske snage pokreće snaga rijeke, nalazi se niz slapova rijeke Slunjčice. Upravo ti slapovi bili su moj cilj. Nabujali, živi i strahovito hladni, šepirili su se kao da mi žele pokazati kako vladaju ovim krajem već tisućama godina i urezuju u stijene svoju snagu.

33


34

SVK - MAGAZIN


Mlinice su sad pretvorene u male obiteljske restorane i suvenirnice a dvorišta su nakićena starim plugovima, alatima starih zanata i sličnim drangulijama koje odvraćaju pažnju od onoga bitnog, slapova i ljepote prirode.

Lagana šetnja, fotografiranje, pa izbjegavanje blata i vrlo vlažne i skliske trave, hop, hop i evo nas na centralnoj tratini okruženi slapovima.

Snažna buka koju proizvode ove grdosije može se mjeriti sa Zagrebačkom Ilicom u vrijeme Prvo neugodno iznenađenje u Rastokama je na- najveće špice. Jedan nespretan korak i noga mi plata za razgledavanje Slunjčice. Naravno, ra- završava u Slunjčici. Izuzetno čista i hladna rijeka zumljivo je da vlasnici imanja kroz čija zemljišta počela je golicati moje nožne prste raskvasivši protječe Slunjčica i na čijim su parcelama zapra- mi do kraja ionako već napola mokre patike. Usvo i sami slapovi žele zaraditi nešto od rijeke, ali prkos zapanjujućoj ljepoti rijeke i mirisu koji Vas neshvatljivo je tražiti novac da bi se vidjelo nešto podsjeća na priču o čarobnjaku iz Oza strah od što je na tom mjestu već tisućama godina i pred- loše uređenog pristupa slapovima i rubu litice s stavlja blago i bogatstvo svih nas, ne jedne ili koje se vidi utok Slunjčice u Koranu pomalo frusdvije obitelji koje tamo žive. Ne želeći si pokvariti trira i ne dopušta promatraču potpuno opuštanje ionako pomalo oblačan i tmuran dan šutke pla- u ovaj divni ambijent. tim ulaz i krenem u obilazak. Nekoliko fotografija uz centralni slap, od čijeg huka i veličine čovjek lako shvati da je sitna i Iznimno skliske i slabo održavane drvene ste- nevažna karika u jednom dugom i razgranatom penice već na prvim metrima obilaska dale lancu prirodnih ljepota, i shvatio sam da je vrisu naslutiti da će šetnja biti izuzetno opasna i jeme za povlačenje. Naravno, opet ti loše vlažna. Ali za ovakvu, navodno, ljepotu vrijedi se uređeni i opasni pristupi slapovima s klimavim i potruditi i malo riskirati zar ne? šupljim ogradama koje samo igrom slučaja nisu progutale već stotine posjetitelja koji dolaze ovdje svake godine.

SVK - MAGAZIN

35


36

SVK - MAGAZIN


SVK - MAGAZIN

37


Pogled u ponor i na rijeku Koranu ostavlja bez daha. Ogromne gromade razbacanih stijena zaigranijem promatraču golicaju maštu i sigurno se zapita: “Kako je ova mrcina dospjela ovdje? Koliko već tisuća godina rijeka ispire centimetar po centimetar ovog kanjona da je ovako izbrazdan oštrim i opasnim bridovima?”

pogled prodavačice i nehajan ali vedar pozdrav momka na ulazu i shvatio sam da ljudi ovdje žive drugačijim pravilima. Automobili, kuće, krstarenja, žurba, samo žurba i ostale gluposti, ma sve je to i njima zanimljivo ali ne i važno. Ovdje ljudi razumiju prirodu i što je najvažnije primjećuju ljude oko sebe.

Nakon sat i nešto sitno odlazim u grad. Tek kada sam odmaknuo kojih stotinjak metara shvatim koliku snagu stvara ova ljepota koju s pravom nazivaju i male Plitvice jer se nalazi tek tridesetak kilometara od Plitvičkih jezera. Povratak u grad i prodavaonicu iz sedamdesetih natjera čovjeka da malo bolje cijeni ono što ima u svome gradu. Mala trgovinica s ne baš previše artikala ali vrlo pristupačnih cijena i s najnužnijim namirnicama bila je dovoljna za kupovinu nekoliko pari čarapa za već promrzle noge. Srdačan

Na odlasku se pokazalo i sunce. Još nekoliko fotografija ovog divnog gradića i slapova koji posjetitelja ostavljaju bez daha i odlazim. Uz obećanje samom sebi kako se sigurno vraćam. Priče o Rastokama stvarno su istinite, čak i više od toga. Rastoke su prava mala bajka koja Vas u trenu odvlači iz tumorne svakidašnjice u daleku Zemljinu prošlost. Uz malo više pažnje onih koji se najviše hvale ljepotom ovih slapova, ovo može uistinu biti atrakcija svjetskog ranga.

Tekst: Filip Filipović Foto: Filip Filipović

38

SVK - MAGAZIN


SVK - MAGAZIN

39


40

SVK - MAGAZIN


SVK - MAGAZIN

41


Svako je umjetničko djelo zaustavljen trenutak ljepote „Umjetnost je dobra ako joj cilj nije da bude „djelo„ nego komunikacija. Tad je ona prava umjetnost i ostalo je manje važno.“ Tim riječima je Oscar Wilde nastojao opisati ono o čemu se raspravlja generacijama, godinama, stoljećima. Čemu služi umjetnost i da li je zaista djelo svakog umjetnika vrijedno divljenja? I ono najbitnije – zar je moguće da baš svaki uradak poznatog ili nepoznatog umjetnika zaslužuje zvati se umjetnošću? Za nas, „obične smrtnike“, da bismo zaista shvatili umjetnike moramo vidjeti izvan krugova uobičajenog, svakodnevnog gledanja. Da bismo zaista pokušali shvatiti umjetnika i djelo koje ga predstavlja, ne smijemo imati ograničenja, predrasude niti granice. Ono što je umjetniku lijepo, nama može biti itekako ružno. No, bit nije u estetici njegovog dijela već tajna leži u tome da je zaista svako umjetničko dijelo lijepo. Lijepo je zato što je posebno, nosi poruku, svjedoči o umjetnikovom trudu i volji da nas uvede u svoj svijet. Svijet, koji ako zaboravimo uskogrudnost možemo lako zavoljeti. Život je umjetnost. Ako cijenimo život i sve što se njime pruža, trebali bismo biti u mogućnosti cijeniti i umjetnost. Dok je jednima Munchov Krik možda morbidan način izražavanja nezadovoljstva ondašnjim vremenom, drugima je to nosioc svih detalja ekspresionizma. Dok je nekima aspurdno mrlju boje na bijelom platnu zvati umjetnošću, drugima je to nešto fascinantno, inovativno. Na nama je da shvatimo kako umjetnost ništa ne zahtijeva ili nameće. Ona je ovdje zbog sebe same. „L’art pour l’art.“ Ako ste ikada čuli ovu izreku, znate o čemu govorim. Umjetnost radi umjetnosti je krajnja osnova svega. Umjetnička djela nisu tu da se o njima raspravlja, da ih se negira, čak ni da im se divi. Ona su tu jer jesu, spremna biti prihvaćena i neumanjena za svoju vrijednost. Najljepše od svega je što su ona vječna. Kao i vino, kroz godine dobivaju na svojoj vrijednosti i nikada ne prestaju. Nikada se neće početi smatrati ružnima ili staromodnima samo zato što su davno nastala. Štoviše, svijet je prepun kolekcionara i umjetničkih duša koje ne samo da uživaju u pravoj umjetnosti već i rade na tome da je šire među sve spektre današnjega društva. U svijetu prevara i lažne ljepote umjetnost je konstantna i nekima je čak i razlogom življenja. Kao što svatko od nas ima svoju najdražu sliku, koju je jednom,

42

negdje, sasvim slučajno uslikao i ona je zauvijek ostala takva. Netaknuta, iskrena i nama sasvim bitna. Zapravo je svatko od nas umjetnik na ovaj ili onaj način. Ako si uzmete vremena u ovom netolerantno ubrzanom svijetu i stanete pogledati ljepotu neba ili livade pune cvijeća, i to je umjetnost! Ako možda dobijete val inspiracije pa se i sami okušate u sličnom, to je također umjetnost. Kada vaše dijete dođe iz škole sa slikom vaše obitelji, budite sigurni da je i to umjetnost. Zato, ako imate bilo kakvih dvojbi ili skeptičnosti prema umjetnošću, jednoj od najstarijih ljudskih djelatnosti, otvorite širom oči i prihvatite sebe i okolinu kroz oči umjetnika. Družite se u njihovim krugovima, nemojte se sramiti pitati ih za savjet. Upravo suprotno, vidjet ćete da će vam upravo to iskustvo pomoći da sagledate sebe na potpuno drugi način. Mi kao ljudi moramo naučiti, ako već nismo; cijeniti ono što nas čini ljudima i ono sa čime izlazimo u svijet. Između ostalog, to su ljubav i ljepota. Jeste li ikada bili u lovačkom domu i vidjeli one preparirane životinje što ponosno krase njihove objekte? I to je umjetnost. Moramo shvatiti da svako umjetničko djelo, kakvo god bilo u svojem obliku, ima svoju poruku, razlog i simboliku. Da li zaista želite ograničenih umova hodati svijetom, nazivati umjetnike neshvaćenim dušama neznajući da time vrijeđamo i same sebe? Tužno, ako je to ono što vi dajete za ovaj svijet i svoju zajednicu. Jedna pjesma koja je nastala iz neuzvraćene ljubavi, a danas je uvrštena na popis lektirnih djela, ne smije biti ništa drugo doli umjetnost. Slika jednog slikara koja se u njegovo doba ismijavala, a danas stoji u najpoznatijim svjetskim muzejima mora da je umjetnost. Knjiga, koja je u doba toga pisca bila zabranjena ili je on čak bio kažnjen zbog nje bio bi ponosan da zna da je to ono što se danas zove umjetnošću. Mislim da bi bilo pomalo smiješno reći kako se nas umjetnost ne tiče. Kako ona nije dio i našeg života. Ona tu i je zbog nas. Nastala je od strane ljudi, istih kao vi i ja. Ljudi, kojima je jedini cilj bio izraziti svoje emocije na njima odabran način, i ostaviti je za sve slijedeće generacije i naraštaje. Takve slike, knjige, soneti ili filmovi...nikada neće izblijediti. Oni su još u vrijeme svoga nastajanja bili predodređeni za nešto veliko. A nešto veliko su i postali. Autor: Maja Kos

SVK - MAGAZIN


KULTURNI BROJ 1 U HRVATSKOJ

WWW.SVIJETKULTURE.COM

SVK - MAGAZIN

43


Haruki Murakami: “Kad padne mrak” Emina Lulić

Tko je Haruki Murakami?

Murakami je rođen u Kyotu 1949.godne i vodeći je japanski pisac i prevoditelj današnjice. Iako su mu roditelji predavali japansku književnost, njega je više zanimala američka književnost i glazba.To ga i izdvaja iz glavne struje japanske književnosti. Možda je upravo zbog činjenice da su teme njegovih romana, kao i sami naslovi povezani s glazbom, postao idol japanske mladeži i stekao kultni status. (“Pleši,pleši,pleši”,”Norveška šuma”,”Južno od granice,zapadno od Sunca”). On donosi nešto novo u japansku književnost i uspješno spaja japanski način života i duhovno ozračje zapadnog svijeta, ljubav prema jazzu i modernoj glazbi, tako da je i širom svijeta stekao brojne vjerne čitaoce. 1986.napušta Japan, putuje Europom i nastanjuje se u SAD-u. Njegova djela prevedena su na 27 svjetskih jezika. Romani “Lov na divlju ovcu”, “Pleši,pleši,pleši”, “Norveška šuma”, “Južno od granice, zapadno od Sunca”, “Tvrdokuhana zemlja čudesa i kraj svijeta”, “Moj slatki Sputnik”,”Kafka na obali” i “Kad padne mrak”, te zbirke kratkih pripovijedaka “Slon nestaje” i “nakon potresa”, prevedeni su na hrvatski jezik. “Kad padne mrak” neobičan je roman.To je priča o ljudima i prostoru koja se događa u gluho doba noći, u vremenu kad stvari oko nas, a i mi sami, poprimaju neki drugi oblik, neku drugu dimenziju. Radnja romana događa se tokom jedne noći od 23,55 do 6,52 sata drugog jutra. Dok drugi ljudi spavaju Mari Asai, 19-godišnja Japanka pati od nesanice i vrijeme provodi u malom tokijskom restoranu čitajući debelu knjigu, pušeći cigarete i ispijajući kavu. Prilazi joj Takahaši i započinje razgovor pitajući je da li je ona sestra Eri Asai. Taj susret uvod je u roman koji vodi Mari u šetnju tokijskim ulicama u gluho doba noći, te u čitav niz čudnih zbivanja u kojima će ona završiti u “ljubavnom” hotelu kako bi pomogla pretučenoj prostitutki. Susreće ljude koje ne bi mogla upoznati po danu, u “normalnim” okolnostima jer

44

potječu iz sasvim drugog miljea nego li ona. Iako je po prirodi nepristupačna i zatvorena osoba, ona se zbližuje s tim ljudima i osjeća blisku povezanost i razumijevanje. Poglavlja koja prate Mari isprepleću se s onima koja govore o njenoj sestri Eri. Eri je, za razliku od svoje sestre po njenom mišljenju, prelijepa djevojka koja se bavi manekenstvom, ali koja spava već dva mjeseca. Ona nije u komi jer ustaje i spavajući jede i odlazi na WC, nije ni bolesna, ali je njeni roditelji i sestra nikako ne mogu probuditi. Pratimo čudna zbivanja u Erinoj sobi: upravo u toj noći kad Mari odluči ne spavati, u Erinoj se sobi sam pali televizor. Postajemo svjedoci čudnih zbivanja: pratimo Eri kako spava, a pored nje na stolici sjedi muškarac kojemu ne možemo vidjeti lice jer mu je glava prekrivena. U nekom drugom trenutku ugledamo prazan krevet, a slika koju smo prije vidjeli je u televizoru. Roman nema kraja, ne znamo da li će se Eri probuditi, ne znamo ništa što će se dogoditi s likovima. Možemo samo naslutiti i željeti sretan kraj. Znamo da se bliži svitanje, a odgovore moramo pronaći sami...

SVK - MAGAZIN


Iako je obimom kratak (ja sam ga pročitala za vrijeme jedne noći i dočekala svitanje), roman donosi brojna razmišljanja i ostavlja brojna pitanja neodgovorenima. U tome je njegova čar, da svatko sam pokuša pronaći odgovore u sebi samome. Zašto Eri spava i “ne želi” se probuditi, što je uzrok njenom snu, kakva je veza Eri i tajanstvenog muškarca u njenoj sobi; da li je on zlostavljač prostitutke, zašto Mari ne spava, kakav je odnos između dvije sestre, da li je Takahaši Marina ljubav, može li joj on ponuditi odgovor???! Ta se pitanja provlače kroz čitav roman.Kako im ne znamo odgovore atmosfera romana je prepuna napetosti i u nekim trenucima prevladava osjećaj jeze. Kao da gledamo nekakav horor film. Murakami stvara mračnu i uznemirujuću atmosferu. Međutim, na kraju je ipak prevladala nada, osjećaj da će se sve dobro završiti, koja dolazi s buđenjem novog dana. Roman navodi na razmišljanje kako živimo vlastite živote; da li poznajemo ljude s kojima živimo, da li znamo njihove želje, misli... Koliko ljudi živi

SVK - MAGAZIN

zajedno a da se uopće na poznaju?! To je roman o otuđenju, o pronalaženju smisla života, o izgubljenoj bliskosti. Murakamijev stil i tehnika pripovijedanja u kojoj se isprepleću realni i nadrealni događaji samo su njemu svojstveni. Ne znamo tko nam priča priču, pisac kao objektivni pripovjedač ne; netko drugi - isto ne. Mi sami to nismo, ali na neki način kao da sudjelujemo kao pasivni promatrači: poput voajera uvlačimo se u Erinu sobu, pratimo Mari. Nema ni psihološke analize, pa ipak uspijevamo ući u lik Mari i Takahašija. I na kraju ću pokušati odgovoriti na pitanje tko je Murakami?! Murakami, budući dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Preporuka: čitati, obavezno.

45


Ivan Gatarić Zovem se Ivan Gatarić i crtanjem se bavim otkad znam za sebe. Prekretnica se dogodila u srednjoj školi gdje sam afirmirao svoj stil crtanja preko uzora pod pseudonimom „Samwise“. On je bio concept artist za Warcraft 3 i WoW. Nakon njega sam redom upijao po malo od svih različite stilove crtanja i prilagodio ih sebi. Crtam likove koje bih mogao zamisliti u sljedećoj generaciji video igrica ili animiranih filmova. Moj savjet crtačima je da ne ograničavaju maštu i crtaju što god im padne na pamet. Nadam se skorom i za početak skromnom poslu u liniji 2D concept artista tvrtke koja proizvodi video igre i skorom proširenju umjetnosti ovakvog tipa na području hrvatske i više poticaja i potpore od strane promotora. Vjerujem da će uskoro i kod nas prava umjetnost biti priznata i zasluženo nagrađena.

46

SVK - MAGAZIN


n SVK - MAGAZIN

47


48

SVK - MAGAZIN


SVK - MAGAZIN

49


Hachiko priča o psu

Autor: Antonela Lulić

REDATELJ: Lasse Hallstrom ULOGE: Richard Gere, Joan Allen, Sarah Roemer, Jason Alexander ŽANR: Drama TRAJANJE FILMA: 93 minute GODINA: 2009 DRŽAVA: UK/SAD Ova dirljiva i nadasve impresionirajuća istinita priča američka je adaptacija japanskog filma iz 1987. godine koja govori o predivnom četveronožnom biću zvanom Hachiko. Hachiko je bio pas japanske pasmine Akita kojeg je prema istinitoj priči 1924. godine u Tokio donio Hidesaburo Ueno, njegov vlasnik, ujedno i profesor na Odjelu agrikulture na Tokijskom sveučilištu. Dvojica prijatelja od početka su imali poseban od-

50

nos. Naime, Hachiko je imao neobičnu rutinu – svaki dan je u isto vrijeme pratio svog gospodara do Shibuya željezničke stanice i ispraćao ga na posao, a isto tako ga i dočekivao po povratku s posla. Njih dvojica imala su tu rutinu sve do 1925. godine kada se profesor nije vratio s posla uobičajenim vlakom. Naime, profesor je doživio iznenadni moždani udar na sveučilištu te na licu mjesta umro. Hachiko to nije mogao razumjeti te ga je i dalje čekao nadajući se da će se njegov vlasnik kad tad pojaviti. Nakon profesorove smrti, Hachiko je završio kod udomitelja no, iako se profesor nikada više nije vratio na stanicu, vjerni pas je svaki dan iznova uporno bježao iz svog novog doma i čekao ga na starom mjestu. Hachikova rutina trajala je idućih 10 godina sve do 08. ožujka 1935. kada se i sam nije pridružio svome gospodaru na onome svijetu.

SVK - MAGAZIN


Richard Gere u glavnoj ulozi tumači vlasnika te predivne japanske vrste i pronalazi ga sasvim slučajno na željezničkoj stanici. U početku ga nije imao namjeru zadržati kod sebe, ali mu se mali Hachi (kako ga je on od milja kasnije prozvao) toliko uvukao pod kožu da ga je odlučio zadržati i brinuti se o njemu. Hachiko ga je, prema istinitoj priči, svaki dan u isto vrijeme pratio na posao i isto tako dočekivao ga s posla. Njih dvojica postali su prava predstava na Shibuya željezničkoj stanici te su im se ljudi iz dana u dan divili, čudili, veselili i naprosto čekali kada će Hachiko doći. Hachiko je svaki dan ponavljao svoj čin, iako u filmu postoji jedna mala iznimka kada se jedan dan Hachiko ne pojavi, a njegov vlasnik se zabrine. Tu je vidljiva njihova nevjerojatna obostrana povezanost. Baš kao i prema istinitoj priči, Richard Gere se jedan dan ne vrati s posla jer doživi moždani udar i umre, a Hachiko ga ostane čekati. Tako je prošao jedan puni dan, pa drugi, treći...prolazili su dani i dani, tjedni i mjeseci, a Hachiko je i dalje vjerno stajao na svom uobičajenom mjestu i s nadom u svojim tužnim očima i velikom srcu čekao trenutak kada će se njegov vlasnik pojaviti. No to se nažalost nije dogodilo. Hachiko je u stvarnosti, kao i u filmu, počeo plijeniti pažnju ljudi koji su onuda svakodnevno prolazili. Neki su ga s čuđenjem gledali, neki s divljenjem, no nije bilo osobe koja je prošla ravnodušna pored tako nesebičnog bića i čina vrijednog hvalospjeva. Ubrzo su ga počeli obožavati, davali su mu podršku u čekanju svoga gospodara i prijatelja. Donosili su mu hranu i slatkiše, okolni ljudi koji su radili na štandovima željezničke postaje brinuli su se o njemu te su mu svaki dan donosili svježu vodu i pričali s njim. Novine su počele pisati o njegovom liku i djelu. Svi su znali za hrabrog Hachija koji nije gubio nadu i volju. Postao je nacionalna senzacija, a priča se ubrzo proširila po cijelom Japanu. Pas je postao toliko uvažavan da su mu još za njegova života podigli spomenik, brončanu statuu u obliku njegovog lika, a Hachiko je osobno prisu-

SVK - MAGAZIN

stvovao tom događaju. Japanci svake godine 8. travnja održavaju posebnu ceremoniju njemu u čast i to na njegovoj omiljenoj Shibuya stanici, gdje su mu podigli i spomenik. Stotine ljubitelja pasa dolaze mu odati počast i dan danas se dive njegovom velikodušnom činu. Pasmina Akita je zahvaljujući Hachiku proglašena nacionalnim blagom, a ostaci Hachika preparirani su i čuvaju se u Muzeju znanosti u Tokiju. O Hachiku su pisane brojne knjige, snimljeni brojni filmovi, rađene video igrice, čak su na radio stanicama puštali njegov snimljeni lavež, ali vjerojatno najvažnije od svega Japancima je njegov primjer u učenju male djece kao vrline kojoj bi svi trebali težiti. Dugo mi je trebalo da smognem snage i pogledam film, ali mogu reći da mi nije žao. Film je inspirirajuć, emotivan i predivan te nadahnjuje i oplemenjuje. Richard Gere je izuzetno dobar izbor za ulogu profesora Wilsona, skroz nenametljiv, skoro pa odličan. Sve pohvale i četvernožnim glumcima u ulozi Hachika koji su vidno vrhunski primjerci pasmine Akita. Radnja filma je jednostavna, melankolično pozitivna, a u zadnjoj trećini filma suze će vam početi nemilice teći. Ako volite pse, ovaj film će vas emocinalno dirnuti, a ako imate psa ovaj film će vas emocionalno ubiti. Čudno kako je ova priča istovremeno tako lijepa, a s druge strane tako tužna. Usuđujem se reći da je ovo najljepša ujedno i najtužnija priča svih vremena. Iako emotivno pretežak, dirljiv film svakako preporučujem svim vlasnicima i ljubiteljima pasa, također i ljubiteljima životinja. Nebih se usudila ocijeniti ovaj film, stoga prepuštam vama da ga ocijenite sami. I da – ne zaboravite se opskrbiti paketićem maramica.

51


Tkanje na tkalačkom stanu Andrija Filipović

Stari zanati, od davnina su dio svakog ljudskog naselja, ne daju da zaboravimo tko smo, odakle dolazimo, kakav je bio život koji nam je prethodio i kuda idemo. Vještina tkanja je neraskidivo vezana za svaku tradiciju, a ipak pripada čitavom svijetu. Svaka tkalja dodaje nešto specifično svoje, sasvim osobno, što daje posebnu draž svakom pojedinom komadu, što odvaja jednu tkalju od druge i svaku tkaninu čini posebnom pričom. Tkalje rade na horizontalnom tkalačkom stanu. On se sastoji od masivnih bočnih stranica statvenica, koje povezuju i nose sve ostale dijelove. Statvenice učvršćuju i vežu sastavci - poprečne letve. Tkalja sjedi na dasci, pred njom je prednje vratilo na koje se namata izatkana tkanina, a suprotno je, također oblo, stražnje vratilo na koje se namata osnova, natra. Vratila imaju glavu s četiri proboja, rupe, da se mogu okretati, odnosno zapinjati.

52

SVK - MAGAZIN


Osnova, natra prolazi kroz okvire s končanim kotlacima, zvanim nite, ničenice, obješenim na koloturicama. Ovisno o vrsti tkanja natra prolazi kroz dvije ili četiri ničenice. Ničenice su donje strane vezane na podložnike (i njih je dvije ili četiri, ovisno o vrsti tkanja), pa se pritiskom nogu na podložnike ničenice dižu i spuštaju, te se stvara ziv - razmak između parnih i neparnih niti natre, kroz koje se, lijevo i desno, prebaci čunak. Ispred ničanica, na učilima - letvicama, sa sastavaka vise brdila - okviri u kojima je rešetkasto brdo, trščano ili željezno. Kroz brdo također prolaze niti natre, a s brdilom se zbija potka - putka da bude gušća. Iza ničenica, kroz natru se uvuku cipci - dva tanja štapa. Cipci se stave kroz natru gdje se ona križala na snovačama. Prednje vratilio zapinje se daščicom punom proboja (da se može po potrebi namještati) i s produbljenjem svračicom, kroz koju ta daščica prolazi, a svračica se utakne u glavu vratila. Stražnje vratilo zapinje običan štap. Poprečna nit, putka, uvodi se pomoću drvenog čunka, u kojem je na srdašcu (šibi od svibovine) civ (cijev od trske ili češljugovine) s namotanim nitima. Civi se namataju - suču uz pomoć dvije sprave - čekrka i vitilića.

SVK - MAGAZIN

53



svk magazin broj 3