Issuu on Google+

kathleen e. woodiwiss

S više od trideset i šest milijuna tiskanih primjeraka, Kathleen E. Woodiwiss bez sumnje jedna je od najpoznatijih i najčitanijih američkih spisateljica, čiji zanosni ljubavni romani također plijene pažnju čitatelja diljem svijeta.

Nedužna Elise, protiv svoje volje upletena u opasne intrige na Elizabethinu dvoru, bijesna je na svojega drskog otmičara pa s ponosnim, obeščašćenim lordom zapodijeva nepoštednu bitku razuma i osjećaja. No, magična privlačnost markiza od Bradburyja, njegova nježnost i snaga, polako zaposjedaju njezine misli baš kao što i Maxim biva opčinjen srčanosti i putenosti svoje zatočenice. Ali ni jedno od njih nije spremno za oluje emocija koje se oslobađaju pri svakom slučajnom ili namjernom dodiru. U vrijeme mračnih zavjera i podlih izdaja dvoje zakletih neprijatelja, dva plemenita, savršeno usklađena srca puna čežnje otkrivaju zajedničku sudbinu vječne sjedinjenosti u ljubavi. Veličanstveni bestseler – uzvišena priča o opasnim kraljevskim intrigama i slatkim zavjerama srca.

w w w. moz aik- k njiga. hr

179,00 kn ISBN 978-953-14-1413-5

Dosotjan moje ljubavi prijedlog.indd 1

Dostojan moje ljubavi

Maxim Seymour, naočiti markiz od Bradburyja, pogrešno proglašen izdajicom Krune, zavjetuje se da će se osvetiti onima koji su mu oduzeli naslov i sva imanja. Ali, njegovi se osvetnički planovi izjalove kad usred noći krišom dospije na imanje najomraženijeg neprijatelja i umjesto planirane žrtve pogreškom otme očaravajuću Elise Radborne.

kathleen e. woodiwiss

Dostojan moje ljubavi 5/21/13 12:10 PM


kathleen e. woodiwiss

Dostojan moje ljubavi


naslov izvornika

So Worthy My Love Copyright: © 1998 by Kathleen E. Woodiwiss Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2013.

glavni urednik Zoran Maljković nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb za nakladnika Bojan Vidmar urednica Aleksandra Stella Škec lektorica Ivanka Šenda grafička urednica Marija Morić oblikovanje naslovnice Marija Morić fotografija na naslovnici © Roberto Llul Sanchez, dizajn haljine, Emerita Martinez Azor, www.lamaisondelaristocratie.com tisak Denona, Zagreb, svibanj 2013.

ISBN 978-953-14-1413-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 842883. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­ čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


kathleen e. woodiwiss

Dostojan moje ljubavi S engleskoga prevela

ALEKSANDRA BARLOVIĆ


Posvećeno mojoj četverogodišnjoj unuci Alexi, koja je bila vizualno nadahnuće za lik Elise


Uvod

B

io je razmjerno mlad, tridesetu je za sobom ostavio prije možda pet godina, ali su njegov umor i nedavni gubitak naglašavale neobrijane dlake zbog kojih su mu se obrazi i brada doimali grubljima, a njegovo naočito lice starijim. Sjedio je na velikom, kvadratno isklesanom kame­ nu koji se bio skotrljao s ispremetanih ruševina iza njega. Na pokrivaču prostrtom nedaleko od njegovih stopala djevojčica, dvogodišnjakinja ili možda starija, bezvoljno je čupkala vunenu kosu lutke. Doimalo se da promatra i čeka. Čovjek je zabacio glavu kako bi mu lice uhvatilo toplinu podnevnog sunca te duboko udahnuo prohladan, svjež povjetarac koji mu je preko pustopoljine donio oštar miris vrijeska. U glavi je osjećao pulsiranje, posljedicu nedavnog pretjerivanja koju duga, besana noć i nije osobito ublažila. Ruke su mu beživotno visjele preko koljena, a prsa su ga boljela od težine patnje koju je osjećao. Bubnjanje u stražnjem dijelu glave nakon nekog je vremena počelo jenjavati pa je uzdahnuo od olakšanja. Došao je ovamo kako bi prona­ šao kakav nagovještaj sjećanja na ljepše dane kad ih je bilo troje i kad su veselo skakutali po tim padinama. Djevojčica, Elise, nije bila u dobi u kojoj bi bila sposobna shvatiti trajnost njihova gubitka. To je mjesto poznavala samo kao mjesto na kojemu se jedna topla, meka i nasmijana osoba igrala s njom i veselo hihotala dok su se valjale po mirisnoj travi. Iščekivala je da se ta voljena osoba puna ljubavi pojavi, ali vrijeme je prolazilo, a nje nije bilo. Iznad njihovih glava skupili su se oblaci i sakrili Sunce. Vjetar je okrenuo na sjeverni pa je odjednom postalo hladno i studeno. Čovjek je ponovo uzdahnuo te otvorio crveno obrubljene oči kad mu je lagani dodir pomilovao nadlanicu. Kći mu se bila približila i upitno ga gledala. Njezine su oči otkrivale tugu kao da je i ona, na svoj dječji način, shvatila


8

Kathleen E. Woodiwiss

da njezino sjećanje više neće oživjeti pa stoga više nema razloga da budu ondje. U njezinim dubokim plavim očima, u tamnoj kestenjastoj kosi, u fino oblikovanoj bradi i mekim, izražajnim usnama čovjek je vidio odraz su­ pruge koju je volio svim srcem. Uzeo je djevojčicu u naručje i stisnuo je uz sebe, duboko dišući kako bi obuzdao jecaje koji su prijetili slomiti ga. No nije mogao obuzdati suze koje su navirale između njegovih čvrsto sti­ snutih vjeđa. Polako su potekle niz njegove obraze i pale na meke kovrče. Nakašljao se i odmaknuo malenu djevojčicu od sebe. Pogledi su im se ponovo sreli i u tom dugom trenutku među njima se rodila spona koju ništa od ovoga svijeta ne bi moglo raskinuti. Uvijek će biti povezani, bez obzira na udaljenost koja će ih razdvajati, sjećajući se one koju su oboje silno voljeli.


Prvo poglavlje

Kako su se priče o izdaji i novčanim nagradama sve češće prepričavale, London je postao nemirno mjesto. Život u tom gradu bio je prožet strepnjom jer su kraljičini ljudi nastojali uništiti urotnike. Krici i topot stopala u trku često su narušavali tišinu ulica u najmračnijim noćnim satima, a potom bi se začulo uporno udaranje teške šake po čvrsto zakračunatim vratima, kojemu bi slijedilo ispitivanje uz svjetlost baklje, a posljedice su katkada bile višestruka vješanja te izlaganje odsječenih glava na Londonskome mostu. Pokušaji atentata na kraljicu nisu prestajali, doimalo se da izviru iz podzemnog svijeta. Marija Stuart bila je zarobljenica Engleske, na prijestolju je bila Elizabeta Tudor, ali su obje bile u jednakoj smrtnoj opasnosti. 7. studenoga 1585. Nedaleko od sela Burforda Oxfordshire, Engleska Plamičci mnogih malenih svijeća razigrano su poskakivali zajedno sa svatovima koji su živahno plesali courante. Vesela glazba minstrela ispu­ njavala je veliku dvoranu Bradbury Halla, pomiješana s bučnim smije­ hom lordova i njihovih supruga. Razloga za slavlje doista je bilo jer su česte zaruke i otkazivanja vjenčanja lijepe Arabelle Stamford napokon urodili uspješnom zajednicom. Jednako je začudna bila činjenica da hra­ brog momka koji je proteklih mjeseci gorljivo tražio njezinu ruku, još nije zadesila velika nesreća. Od šestorice koja su do tada imala čast biti njezinim zaručnicima, ni za jednoga nije poznato da je živ, uključujući pokojnog markiza od Bradburyja, na čijem su seoskom imanju uzvanici slavili. Reland Huxford, grof od Chadwicka, odbacio je mogućnost da netko toliko lijep može biti opterećen prokletstvom pa se nepromišljeno upustio u udvaranje, ne obraćajući pozornost na strašnu sudbinu svojih prethodnika. A sada je, pobjednički oženjen, sa svojom nevjestom bio


10

Kathleen E. Woodiwiss

povezan zelenom girlandom dok su se posvuda oko njih čaše omotane kožom i srebrni pehari podizali u zrak u bučnoj zdravici netom vjen­ čanom paru. Jako pivo i opojno vino znatno su zagrijali raspoloženje i potaknuli veselje, a sluge su žurno otvarali nove bačve tamnog piva, crnog vina i pjenušca kako uzbuđenje ne bi splasnulo i nestalo. Edward Stamford bio je presretan jer je napokon dobio zeta koji je imao bogat­ stvo i naslov, ali ruku svoje kćeri nije dao bezbolno. Nevoljko se složio da svadbena gozba iziskuje više od uobičajenih namirnica pa su golemi pladnjevi s mesom odojka, punjenog kozjeg mesa i kićeno ukrašene pe­ radi pod njegovim žalosnim okom postavljani pred gladne goste. Trzao se u očaju škrtosti dok su gosti koji su došli uživati u njegovu rijetkom iskazivanju velikodušnosti, nepristrano proždrljivo gutali sočno meso, raskošne pudinge i ukusne slastice. Ali ako je itko od njih opazio da domaćin nema teka, to je opažanje zadržao za sebe. Dani kad je Edward Stamford bio ljubazan prema svima doista su bili rijetki. Štoviše, za njega se govorilo da je na određeni način prevrtljivac koji je bogatstvo stekao zbog tuđe nesreće ili nerazboritosti. Nitko nije mogao dokazati da je te dobitke postigao lukavštinama, ali je Edward uvijek gorljivo uzimao sav urod koji je mogao iscijediti iz onih koji su brižljivo sijali i uzgajali usjeve. Njegov najvažniji, iako bučno nesklon, davatelj bio je bivši gazda Bradbury Halla. Nitko nije znao za veliku žrtvu koju je Edward morao podnijeti kako bi odvratio pozornost od svoje upletenosti u ubojstvo kraljičina čovjeka. Optuživši Seymoura, žalosno je predvidio odustajanje od svake počasti i dobrobiti koje se nekoć nadao dobiti kćerinim brakom s tim čovjekom. Uvidio je da je to najmanje što će izgubiti ako uspije. Ali ako ne uspije? Pa, prijetile su mu opasnosti koje su bile prevelike da bi uopće razmišljao o njima. Ne samo što je kraljica prijetila odmazdom nego je i taj markiz neko vrijeme bio na glasu kao njezin najbolji vitez, a njegova mačevalač­ ka vještina bila je općepoznata. Edward je u svojim najblažim noćnim morama vidio sebe pribijenog za zid dugim, sjajnim dvosjeklim mačem toga plemića. Oprezno je ispredao svoju priču dok je Elizabeta slušala njegove op­ tužbe, ali je podcijenio njezinu naklonost prema Seymouru. Elizabeta se razbjesnjela jer čovjek na toliko niskom položaju optužuje njezina omiljenog plemića za izdaju i ubojstvo. Tek kad su svjedoci potvrdili da


Dosotojan moje ljubavi

su markizove rukavice pronađene pokraj ubijenog zastupnika, Edward je dobio moć koja mu je bila potrebna. Kraljica je napokon popustila te osvetničkim udarcem zapečatila Seymourovu sudbinu zatraživši da ga se smjesta pogubi. Ostvarujući brzu pravdu za izdajnike, oduzela mu je naslov, imovinu i imanja te potonje dvoje u inat dala njegovu optužite­ lju. Edwardova radost bila je neizmjerna, ali ju je brzo zamijenio strah kad se Seymour iz svoje ćelije u stražarnici palače Lambeth zavjetovao pobrinuti se da pravda stigne sve one koji su prouzročili njegov pad u nemilost. Premda se taj plemić s krvnikovom sjekirom trebao sastati za samo dva tjedna, Edward se gotovo srušio pod bujicom straha i čak je nerado zatvarao oči plašeći se da ih više neće otvoriti. Plašila ga je pamet tog čovjeka, a njegov je strah bio osnovan jer je markiz namjeravao po­ bjeći stražarima dok budu prelazili most na putu prema Kuli. Međutim, sudbina je odlučila drugačije pa je Seymoura ustrijelio i ubio stražar koji je pokušao spriječiti njegov bijeg. Primivši tu vijest, Edward je zadrhtao od olakšanja i zaključio kako se napokon može bez opasnosti početi seliti sa svojega prilično jalova posjeda na markizova bogata imanja. Edward se brzo riješio markiza, što je bio jedan od njegovih najdoj­ mljivijih pothvata, ali kad je iskazao suosjećanje ili otvorio svoja vrata, odnosno novčanik, kako bi nekome pomogao, neki su po navici vjero­ vali kako zapravo namjerava ugrabiti kakvu veću nagradu. Doimalo se da je upravo to posrijedi kad je iskazao gostoprimstvo Elisi Radborne, kćeri svoje polusestre, preminule prije petnaest godina. Nestanak Eli­ sina oca stvorio je okolnosti zbog kojih je morala pobjeći iz obiteljske kuće u Londonu, a Edward joj je, itekako svjestan glasina o skrivenom blagu, spremno otvorio istočno krilo. Ali pretjerana velikodušnost nije mu bila u naravi. Budući da je toj djevojci bio jedina rodbina kojoj se mogla obratiti za pomoć, iskoristio je njezinu nevolju te zatražio visoku stanarinu i nametnuo joj dužnost gazdarice njegova novostečenog imanja Bradbury Halla. Uzgred je objasnio da se njegova kći ne može gnjaviti niskim poslovima dok je zaokupljena pripremama za brak s grofom od Chadwicka. Edward je mnogo prije svadbene gozbe nećakinji naložio neka se te večeri suzdrži od gošćenja i potpuno se posveti nadziranju slugu koji će iznositi jela. Strogo ju je upozorio da ni mrva kruha ne smije propasti, a sluge nipošto ne smiju kušati hranu.

11


12

Kathleen E. Woodiwiss

Iako joj je bilo samo sedamnaest godina, Elise Radborne bila je pri­ lično snalažljiva mlada dama s iskustvom u vođenju velikog kućanstva jer je nekoliko godina bila gazdarica očeve kuće, ali se tada našla među neznancima i dodijeljen joj je nadzor nad osobljem koje je i dalje bilo naklonjeno pokojnom markizu od Bradburyja, Maximu Seymouru. Ko­ liko su sluge bili odani sjećanju na njega, toliko su bili neskloni novom gazdi i ogorčeni na njega jer se posvuda šuškalo da se Edward Stamford imanja Bradburyja domogao služeći se podlim lažima. Elise nije nikako mogla ustanoviti što je istina, a što nije. U Bradbury je došla više mjeseci nakon što je markiz ubijen u nepromišljenom po­ kušaju da se oslobodi pa ga nije imala priliku upoznati. Njezin najbliži kontakt s njim bilo je otkriće njegova portreta u istočnom krilu, u ko­ jemu je stanovala. Te su odaje prije njezina dolaska bile zatvorene, ali neujednačeni sloj prašine i čist, svježi pokrov u maloj prostoriji u kojoj ga je pronašla odavali su da je nedavno stavljen onamo. Želeći doznati zašto je toliko veličanstvena slika skrivena, diskretno se raspitala, ali joj je rečeno samo kako je gazda nedugo po dolasku zapovjedio da se portret uništi te da su ga sluge, naljutivši se na njega zbog te zapovijedi, potajno spremili u istočno krilo. Elise ih gotovo nije mogla smatrati krivima za tu odanost, iako su je dokazi o markizovim zločinima uvjerili da takvu naklonost nije zaslužio. Naposljetku, proglašen je krivim za spletkarenje sa strancima, za urotu s ciljem atentata na kraljicu i za pokušaj prikrivanja vlastite dvoličnosti ubojstvom njezina zastupnika. No, kad je uzela u obzir to koliko su dugo mnogi sluge radili u Bradburyju, neki čak i prije rođenja lorda Seymoura, prije trideset i tri godine, shvatila je zašto su odlučili odbaciti dokaz o njegovoj krivnji te ostati vjerni sjećanju na njega. Odlučila je ostati jednako osjetljiva na ujakove motive za čišćenje ku­ će od svih podsjetnika na pokojnog markiza. Ako ga je portret vjerno prikazivao, moglo se pretpostaviti da je Seymour ostavio snažan dojam na Edwardovu kćer Arabelle. Gubitak toliko sjajnog prosca u svakoj bi ženi probudio ljutnju na oca koji je na određeni način upleten u njegovu smrt. Edwardovi su postupci bili opravdani, ako ni zbog čega drugog, tada zbog održavanja mira u njegovoj maloj obitelji. Izazov s kojim se Elise suočavala od dolaska u Bradbury bili su od­ nosi sa slugama kojima se novi gazda nije sviđao. Iako su marljivo radili


Dosotojan moje ljubavi

i obavljali poslove u kući, činili su to više iz poštovanja prema njezinu bivšem vlasniku. Nakon dužeg razdoblja neprestanoga gunđanja zbog Edwardovih postupaka, najčešće bi uslijedio sukob. Elise bi im rekla kako nemaju pravo propitivati zapovijedi svojega gazde, koliko se god besmislenima doimale. Ta večer nije bila iznimka. Već je bila prekorila nekoliko njih zbog nepovoljnog uspoređivanja sadašnjega gospodara s bivšim kad je pri­ mijetila kako jedan sluga stoji pred načetom bačvom. Na sebi je imao tuniku s kapuljačom na glavi pa mu se lice nije vidjelo. Bio je pognut nad onime što je radio tako da od njegovih širokih ramena nije vidjela ništa, pa je posumnjala da uzima vino, što je za njezina ujaka nedvojbeno bilo neoprostivi grijeh. Pripremivši se za još jednu raspravu, Elise se uspravila i poravnala crnu baršunastu haljinu preko obruča, a na licu joj se pojavio njezin najbolji izraz gospodarice velike kuće. Iako je bila vrlo mlada, u svojoj jedno­ stavnoj ali skupocjenoj odjeći izgledala je vrlo ozbiljno i otmjeno. Bijeli, čipkom obrubljen ovratnik, suzdržano uzak u usporedbi s raskošnom neumjerenosti dvorskih haljina, virio joj je oko vrata te se sa stražnje strane uzdizao više, naglašavajući ljepotu njezina ovalnog lica. Rumena boja uljepšavala joj je nježne obraze, ističući sjaj njezinih izrazito plavih očiju. Ti krugovi boje safira bili su blago ukošeni prema gore i gusto obrubljeni svilenim trepavicama crnima poput ugljena. Obrve joj nisu bile obrijane, kao što je bio običaj u nekih žena, nego su se kao crvenka­ stosmeđe pruge uzdizale na njezinoj besprijekornoj, sjajnoj koži. Gusta kestenjasta kosa bila joj je razdijeljena na sredini te uredno začešljana ispod otmjenog pokrivala za glavu od crnog baršuna, koje je činilo lukove iznad obiju strana njezina čela. Oko vrata, ispod uštirkanog ovratnika visjele su joj dvije duge niske bisera, spuštajući se preko njezinih grudi. Rubinima optočen okvir služio je kao kopča na njezinim punim grudima, a u njemu se nalazila majušna emajlirana sličica, profil žene za koju je njezin otac često govorio da nalikuje na njezinu majku. Elise se nadala da izgleda dojmljivo kao i žena s toga malenog portreta jer je bilo izglednije da će joj taj sluga iskazati poštovanje zbog njezina položaja, nego da je jedan od onih koji su svjedočili njezinim nimalo dostojanstvenim prerušavanjima u balavicu u dronjcima i pripadnicu

13


14

Kathleen E. Woodiwiss

Hanze. Zastavši tik iza njega, upitala je gotovo ljubaznim tonom: – Je li vam vino po volji? Glava pod kapuljačom polako se okretala sve dok se uzak otvor ka­ puljače nije našao pred njom, nad širokim ramenima. Kapuljača je bila stisnuta uz čovjekovo lice, napola ga skrivajući, i premda su njegove tajanstveno prozirne oči odražavale sjaj obližnjih svijeća pa se doimalo da sjaje iz sjene kapuljače, nije mu mogla jasno vidjeti lice. Doimao se mnogo višim i nekako drugačijim od drugih slugu, što je budilo sumnju da je došao s drugog dijela imanja. – Oprostite, gazdarice. Stari vinar mi je rekao nek’ kušam vino kako gorčina ne bi razočarala jezike ovih finih ljudi. – Iako je grebao neugla­ đenošću pučkoga govora, glas mu je bio dubok i pun, vrlo topao. Podi­ gnuo je pehar koji je držao u rukama, blago ga nagnuvši, te se zamislio, a tada kažiprstom kucnuo po njemu. – Pazite što vam kažem, gazdarice, ovo vino je iz stare zalihe. Fino je resko, ali umjereno, baš tako. To nije ona kvasina koju poslužuje ovaj Stamford. Elise ga je gledala sa zanimanjem, zapanjena njegovom neskrivenom uvredom. Njegova drskost nije godila njezinu osjećaju za dolično pa joj je glas postao oštar od sarkazma. – Doista sumnjam da bi gazda uvažio tvoju prosudbu ili tvoje mišljenje, kakvo god ono bilo. Nezahvalniče! Tko si ti da izvrćeš dobru namjeru onoga tko ti plaća nadnicu? Sramota! Sluga je ravnodušno uzdahnuo. – To je žalosno, baš žalosno. Prava pravcata šteta. Elise je stavila ruke na svoj vitak struk, a u očima joj je bljesnula ljutnja kad ga je ukorila. – Ah, ti ćeš nam reći! Imaš pritužbu! Doista! Gazda bi prije uvažio pritužbe jadnih prosjaka na ulicama nego onih iz vlastite kuhinje. Molim te, reci mi, dobri čovječe, jesam li ti ograničila slobodu da piješ u mojoj nazočnosti? Čovjek je podignuo ruku omotanu otrcanim krpama i obrisao usta. – Bilo bi dobro da gazda kuša svoje vino. Žalosno je ovim finim ljudima davati ovaj gorak talog koji nam zapovijeda točiti. – Jesi li pipničar bez premca ili si samo rođen drzak? – upitala je Elise s neskrivenim prijezirom.


Dosotojan moje ljubavi

– Drzak? – Čovjek se kratko nasmijao, a u njegovu smijehu bio je prizvuk prijekora. – Dakle! Moglo bi se reći da sam stekao svoj dio. Predugo sam uz vas, ljude visokoga roda. Elise je naglo udahnula u sve većem gnjevu. – Vjeruj mi, dobio si i više no što ti pripada! Ne obazirući se na njezinu kritiku, sluga je odgovorio ravnodušnim slijeganjem ramena. – To nije toliko bahatost koliko razaznavanje dobrog i lošeg, ispravnog i pogrešnog… a katkad je potrebna mrva pameti da razaznaš to dvoje. – Ponovo je prišao bačvi i počeo puniti drugi pehar. – Ali, da je njegovo gospodstvo ovdje… – Zaboga! Još jedan naglas oplakuje smrt pokojnog markiza! Takvo što još nisam čula od toliko mnogo buntovnih slugu! – požalila se Elise. Zabilježila je iznošenje novih pladnjeva s hranom i, nestrpljivo mahnuv­ ši rukom, poslala sluge prema stolu, još nespremna dopustiti da se taj drski sluga izvuče bez ukora. – Reci mi, je li te itko uspio imalo poučiti pristojnosti? – Jest, netko jest. – Kapuljača je prigušivala njegov dubok glas dok je rukavom tunike brisao prolivene kapi. – Njegovo gospodstvo… mar­ kiz… Slijedio sam njegove upute. – Tada ti jamčim da si imao strašno lošeg učitelja – osorno ga je preki­ nula Elise. – Poznato je da je lord Seymour bio ubojica i izdajnik kraljice. Bolje ti je da potražiš nekoga drugoga da te pouči. – I sâm sam čuo te priče – odvratio je sluga te nastavio uz kratak, podrugljiv smijeh – ali im ne vjerujem previše. – To nije samo priča – oštro ga je podsjetila Elise. – Ili barem kraljica tako misli. Oduzela mu je posjed i dala mojemu ujaku. Očito je prepo­ znala boljeg čovjeka. Čovjek je s treskom odložio pehar i nagnuo se prema njoj kao da će joj se suprotstaviti poricanjem, ne obazirući se na kapuljaču koja mu se odmaknula od donjeg dijela lica. Čeljust mu je skrivala neobrijana svijetlosmeđa brada, a usta su mu, ispod neurednih brkova nad gornjom usnom, bila razvučena kao da reži. – Djevojko, tko je vas postavio za njegova suca? Pa, tog čovjeka niste upoznali, a ne poznajete ni gazdu ako kažete da je bolji čovjek. Elise ga je gledala u oči, koje su tada bile neobično prodorne u sjeni kapuljače. Na trenutak se sledila od gnjeva koji se rasplamsao u tim

15


16

Kathleen E. Woodiwiss

očima, a tada je uznosito podignula bradu i usudila se odgovoriti na nje­ gov napad. – Jesi li ti kakav stari mudrac kad znaš jesam li ga upoznala? Uspravivši se u punoj visini, sluga je malo uzmaknuo i prekrižio ruke na prsima gledajući je s podrugljivim osmijehom. Njezino je tjeme u najboljem slučaju dosezalo do vrha njegove dlakave brade, a da nije za­ bacila glavu unatrag, ne bi vidjela ništa osim prostranstva jute koja mu je prekrivala prsa. – Oprostite, gazdarice. – Rukom je pritisnuo to prostranstvo u hinje­ noj gesti i plitko joj se naklonio u znak isprike. – Dok je lord Seymour bio gazda, nisam vas vidio pa sam mislio da se niste upoznali. – Zapravo nismo – priznala je Elise, pomalo ljuta zbog njegova izazi­ vanja. Taj čovjek nije zaslužio objašnjenje pa se pitala zašto mu ga uopće daje. Usudivši se suočiti s njegovim podrugljivim osmijehom, naglasila je svoje riječi. – Ali bih ipak znala kakav je bio. – Doista? – Iskosa ju je pogledao iz dubine kapuljače. – A biste li ga prepoznali kad biste ga pogledali u oči? Njegova ju je drskost razjarila. Bilo je očito da sumnja u njezine riječi i možda ga je samo razboritost sprječavala da je nazove lažljivicom. Pa ipak, u mislima su joj se pojavila nedavna sjećanja i osjetila je ogorčenost jer je proganja ono što je željela zaboraviti – markizov portret. Svoje divljenje toj slici najprije je pripisala njezinu ozračju. Markizova zelena lovačka odjeća davala joj je notu vedrine, a par vučjih hrtova, koji su pozorno čekali pokraj njega, dočaravao je pustolovan duh. No zapravo su je privukle naočite, aristokratske crte njegova lica, zelene oči obrubljene tamnim trepavicama i blago izazovan osmijeh, pa je bila prisiljena vratiti se i pogledati je još nekoliko puta. Elise je uvidjela da otrcani sluga čeka njezin odgovor sa strpljivim izra­ zom lica, kao da njezinu šutnju smatra dokazom prenapuhana hvalisanja. Njezina se ljutnja raspirila i pojačala oporost njezina tona. – Očito se podrugljivo smiješiš jer znaš da ne mogu dokazati svoju tvrdnju. Markiz je ubijen u pokušaju bijega. – Da, i sâm sam to čuo – priznao je njezin protivnik. – Na putu u Kulu, doista jest, kad se pokušao oteti stražarima pa su ga ubili. – Sluga se ponovo nagnuo i urotnički šapnuo, kao da je osjetio silnu potrebu za tajnovitošću: – Ali, tko može sa sigurnošću reći što se markizu dogodilo kad je pao s mosta? Nitko ga više nije vidio, a ni ostaci nisu pronađeni.


Dosotojan moje ljubavi

– Uzdahnuo je prilično žalosno. – Da, moglo bi se reći da su se ribe fino pogostile te noći, baš jesu. Elise je zadrhtala od jezivosti dočarane slike i potrudila se odagnati očito hotimičan pokušaj da je se uznemiri. Ozbiljno je usmjerila po­ zornost poslu koji je bio pred njima. – Moramo se usredotočiti na ovu gozbu… – zastala je ne znajući kako bi mu se obratila. – Pretpostavljam da vam je majka dala ime. – Jest, gazdarice, dala mi je ime. Taylor. Samo Taylor. Elise je mahnula rukom pokazavši ljude koji su sjedili za stolovima i uputila ga u njegove dužnosti. – U redu, Taylore, pobrini se za gazdine goste i za njihove čaše prije nego što nas gazda oboje prekori zbog bes­ posličarenja. Uvijeno mahnuvši rukom omotanom krpama, Taylor se dramatično naklonio. – Na vašu zapovijed. Elise je bila prilično zapanjena njegovom spretnosti pa se nije mogla oteti pretpostavci. – Taylore, dobro oponašaš pristup svojega gospodara. Čovjek se tiho nasmijao privukavši kapuljaču bliže licu. – Njegovo je gospodstvo u mladosti imalo učitelja koliko žaba ima bradavica. – A ja sam se igrao oponašajući ono čemu ga se podučavalo. Elise je podignula obrvu u blagoj radoznalosti. – A zašto pokrivaš glavu i skrivaš lice? Nisam primijetila da je u dvorani hladno. Odgovorio joj je vrlo brzo. – Ne, gazdarice, nije hladno. Vidite, to je zbog nezgode pri rođenju. Neki bi se onesvijestili kad bi ugledali moje jadno lice. Bojim se da bi to bilo strašan prizor koji ovi fini ljudi ne bi mogli podnijeti. Elise se suzdržala od daljnjeg ispitivanja jer nije željela vidjeti njegovu izobličenost. Otpravila ga je i promatrala ga dok se god nije uvjerila da je prionuo svojem poslu. Obilazio je stolove te ovdje punio čašu, a on­ dje davao novu, izmjenjujući pritom pehare, poslužujući dame i starije muškarce iz jednoga, dok je iz drugoga točio sposobnim muškarcima jakih ruku. Elise je to odobrila bez riječi, diveći se kako je uviđavan pa slabijima toči blaže vino. Promatrajući dvoranu u potrazi za slugama koji možda besposličare, gotovo se opustila vidjevši da obavljaju svoje poslove. Prelazila je pogle­ dom od stola do stola procjenjujući što je još od hrane potrebno pa nije vidjela gosta koji joj se približavao dok joj se nije pripio uz leđa. Uljez ju

17


18

Kathleen E. Woodiwiss

je obuhvatio oko uska struka te se, prije nego što je stigla nešto poduzeti, sagnuo i utisnuo joj poljubac ispod uha, tik iznad ovratnika. – Elise… mirisan noćni cvijet… – strastveno je zapjevao dubok glas. – Moja duša žudi za vašom naklonosti, slatka djevo. Budite dobri prema meni bijedniku i dopustite mi kušati nektar s vaših usana. Elise se razbjesnjela. Nije joj bilo svojstveno dopuštati takve nježnosti pa će pokazati tom momku! Okrenula se zamahnuvši rukom, spremna udariti oholog prostaka koji joj je nepromišljeno prišao. Premda je bi­ la lagana, u sebi je imala snagu pa je uistinu nakanila bolno udariti tog momka. Pretpostavila je da joj se Relandov umišljeni rođak Devlin Huxford usudio poljubiti vrat jer je primijetila kako ju je skoro cijelu večer zaljubljeno gledao. U očima joj je bljesnuo gnjev kad je pomislila da se usudio biti toliko drzak, ali kad se okrenula prema njemu, on ju je uhvatio za zapešće i zadržao je dok se pokušala povući. Elise je po­ dignula zažareni pogled prema mračnom, suncem opaljenom licu nad sobom i ugledala duboke, smeđe oči koje su blago poskakivale u smijehu. – Quentine! – šapnula je s olakšanjem. – Što radiš ovdje? On joj se nasmiješio i prinio njezine tanke prste svojim toplim, punim i plemenitim usnama. – Večeras izgledaš očaravajuće, sestrično. Očito ti nije naudilo to što si morala izbjegavati zlobu Radborneovih. – Kutovi njegovih usana trznuli su se prema gore u zadirkivanju. – Moja majka možda nikada neće oprostiti mojoj braći što su dopustili da im umakneš. – Kako se možeš toliko lako šaliti na račun svoje obitelji? – zapanje­ no je upitala Elise. – Željeli su da se razbolim i doista je čudo da sam pobjegla. – Jadni Forsworth još osjeća bol otkako si ga odalamila po glavi. Ku­ ne se da si ga udarila palicom, a majka ga je dodatno izmlatila jer ti je okrenuo leđa. – Quentin je uzdahnuo u hinjenom suosjećanju i polako odmahnuo glavom. – Taj momak više nikad neće biti onaj stari. Uvjeren sam da si mu prilično poremetila pamet. – Lord Forsworth, ili se barem tako predstavljao, bio je poremećen i prije nego što sam ga taknula – narugala se Elise. – Doista se čudim da ti potječeš od istog roda. Očito je da si daleko nadmašio braću pameću i razboritošću, da ne spominjem uljuđenost. Pritisnuvši skupocjenu tkaninu svojega prsluka, Quentin se lagano naklonio kako bi uvažio njezinu pohvalu. – Hvala vam, lijepa gospo.


Dosotojan moje ljubavi

Položaj najstarijeg donosi stanovite prednosti. Kao što znate, otac mi je ostavio obiteljsko seosko imanje i bogatstvo neovisno o majčinom. Takva udobnost omogućuje mi ne sudjelovati u suparništvima i urotama moje obitelji. Elise je podignula tanak nos, poričući svako opravdanje za mane nje­ gove braće. Udovica i mlađi sinovi Bardolfa Radbornea pripadali su oholom sloju plemića koji su svojom moći vitlali nepristrano kao što bi vitlali teškim, širokim mačem na bojnom polju, razornim udarcima sijekući sve koji bi im se našli na putu. – Stric Bardolf bio je jednako velikodušan prema Cassandri, a bogatstva je bilo i više nego dovoljno da se tvoja majka i braća zbrinu na neko vrijeme. Ako joj ponestaje novca, za to je kriva njezina nerazboritost. Žarko želi ono što je moj otac odvojio za mene i tvrdi da to pripada njezinim sinovima kao dio Radborneove ostavštine, ali nek’ vrag nosi nju i tvoja tri brata ako vjeruju u laži koje ona izmišlja. Dobro znaš da je moj otac, kao drugorođeni sin, morao sâm steći svoje bogatstvo, pa ništa naše ne pripada tvojoj obitelji. Da me nisu zarobili i pokušali me prisiliti da im kažem gdje je moj otac skrio zlato, bila bih sklona misliti da su oni odgovorni za njegovu otmicu. Quentin se zamišljeno namrštio i sklopio ruke iza leđa. – Slažem se. Doima se malo vjerojatnim da bi pokušali silom izvući tu informaciju od tebe ako su već držali strica Ramseyja. Zamišljeno je uzdahnuo. – Neprestano me rastužuju igre koje moja majka i braća igraju kako bi se domogli bogatstva. – To nisu samo igre – hladno ga je ispravila Elise. – Cassandra i njezi­ no leglo praznoglavih glupana željeli su mi nauditi. – Zastala je uvidjevši kako bi njezino klevetanje moglo uvrijediti ovoga člana njihove obitelji pa je blago zažalila zbog vlastite neobzirnosti. – Oprosti, Quentine. Povrijedila sam te, ali mi to nije bila namjera. Ti se znatno razlikuješ od svoje obitelji pa katkada zaboravim obuzdati jezik dok sam s tobom. Ne mogu shvatiti zašto si prihvatio majčin gnjev i odveo me od njih. S njegovih usana umaknuo je kratak smijeh. – Bojim se da je moje junaštvo bilo kratkovidno. Trebao sam osigurati svoju kuću od njihova nedopuštenog dolaska. Tada ti drugi put ne bi morala bježati. – Tvoja su braća došla dok te nije bilo, usred noći ušuljali su se u tvoj dom poput lopova i odvukli me natrag u London. Ne možeš optuživati sebe, Quentine.

19


20

Kathleen E. Woodiwiss

Pogled njegovih tamnih očiju prodirao je kroz jezerca duboka plavet­ nila. – Pitam se… – Te je riječi izgovorio s oklijevanjem. – Ne bih to pitao, Elise, ali bojim se da moram. Što ti je moja obitelj učinila? Elise je podignula mršava ramena u blagom, tužnom slijeganju, ne želeći dozvati u sjećanje okrutnost svoje strine i bratića. Zlostavljanje nije ostalo na verbalnim uvredama nego je preraslo u grubo ispitivanje, a kad ni to nije uspjelo, uskraćivali su joj hranu i osnovnu udobnost. Njezinu sobu pretvorili su u mučilište, a tada je, na slobodi, bila posve svjesna da je sjećanje na te tjedne najbolje potisnuti, zbog unutarnjeg mira i zdravlja. – Kad dobro razmislim, Quentine, nisu mi trajno naudili. Unatoč ljubaznim riječima Elise je bila svjesna da još drhti zbog more od tog zarobljeništva. Prisilivši se na osmijeh, podignula je glavu i po­ gledala bratića. – Nisi mi rekao zašto si došao. Mislila sam da ti se ujak Edward ne sviđa. – To ne mogu poreći – priznao je sa smiješkom – ali ću hrabro doći u gnijezdo toga lešinara kako bih vidio najljepši dragulj. – Zakasnio si, Quentine – ukorila ga je Elise nešto vedrijim tonom. – Zavjeti su već izrečeni i Arabelle je udana za onoga grofa. – Najljepša moja Elise, nisam došao vidjeti Arabellu – strastveno je rekao. – Nego tebe! – Bratiću, doista me zadirkuješ – optužila ga je s nehinjenom sumnji­ čavosti. – U svoju bi me iskrenost lakše uvjerio da si rekao kako si došao vidjeti ujaka Edwarda. Arabelle je ljepotica i to ni jedan muškarac ne može poreći, a uvjerena sam da su mnogi odbačeni prosci večeras došli pozdraviti se s njom. Quentinov osmijeh pomalo je nalikovao na pohotu kad se nagnuo prema njoj kako bi joj strastveno šapnuo: – Zar još ni jedan galantni trubadur nije sonetima veličao tvoju ljepotu, mila Elise? Ili su bili previše opčinjeni tvojim savršenstvom? – Uzdahnuo je u preuveličanoj boli dok je Elise prijekorno sumnjičavo gledala u njega. – Mila djevojko, ja ne lažem! Tvoje su oči poput dragulja, poput najskupocjenijih safira. Blistaju iza crnih resa. Obrve su ti krilate ptice koje polijeću, a tvoja kosa, bogate, tople nijanse trešnjeva drva, opija me svojim mirisom. Tvoja koža blista mekim sjajem bisera… i obećava da je iznimno ukusna.


Dosotojan moje ljubavi

Elise ga je i dalje gledala, zabavljena i u nevjerici, ravnodušna na nje­ gove vatrene izjave. – Zacijelo ti je vino pomutilo pamet ako misliš da ću povjerovati u te besmislice. – Nisam popio ni kapi! – gorljivo je izjavio. Ona je nastavila ne obazirući se na njegovu upadicu. – Čula sam mno­ ge priče o tebi, Quentine. Toliko mnogo njih da se usudim reći kako je tvoje blebetanje previše otrcano od česte uporabe. Takvim si pohvalama zacijelo obasuo mnoge djevojke. – Zaboga, mila djevojko! – Quentin je položio ruku na prsa hineći rastuženo prosvjedovanje. – Silno si nepravedna prema meni. – A ti, gospodine, uzalud se busaš u taj prsluk. Oboje znamo da te s pravom optužujem – suprotstavila mu se s izazovnim osmijehom. – Pravi si razvratnik. Nisu prošla ni dva tjedna otkako sam čula slične riječi upućene Arabelli… i to s tvojih usana! – Jesi li možda ljubomorna, lijepa Elise? – upitao je Quentin s radošću punom nade. Ne obazirući se na njegovu brzu upadicu, Elise je mirno nastavila. – Vjerujem da je Arabelle, koja je tada bila zaručena za Relanda, bila dovoljno razborita da te zamoli da odeš. Kao tvoja sestrična, trebala bih nastojati poštedjeti te. – O, slađahna – dramatično je zavapio. – Jezikom se služiš vješto i gorljivo poput zle goropadnice pa sam ostao lišen radosti. – Sumnjam. – Elise je govorila smiješeći se. Kao žena mogla je lako potvrditi da tamnooki i tamnoputi Quentin Radborne posjeduje i nao­ čitost i šarm potrebni za osvajanje nebrojenih obožavateljica, ali je bila jednako uvjerena da su njegova tepanja i strastvena pozornost mnoge djevojke odveli u propast okaljanosti. Iako je uživala u njegovu društvu, nije željela da se njezino ime previše veže uz njegovo. Zastala je čuvši kako je netko zove s druge strane prepune dvorane i osvrtala se uokolo dok nije ugledala ujaka kako joj nestrpljivo maše. Oštro namršteno lice očito je otkrivalo da nije zadovoljan, a ona se nije morala pitati zašto. Kad bi rekla da on jedva nekako podnosi Quentina, bilo bi to rastezanje istine do pretjerivanja. Oštro je zapovjedio: – Dođi, djevojko! I požuri se! – Jao, tvoj tamničar te zove – pogrdno je rekao Quentin.

21


22

Kathleen E. Woodiwiss

Elise je na bratićev crni humor odgovorila upitnim podizanjem obrve. – Moj tamničar? Pune usne razvukle su se u vragolast osmijeh. – Kad bi to mogao, Edward bi te zaključao u kulu i bacio ključ samo kako ja ne bih mogao do tebe. Plaši se da ćeš izgubiti blago na koje je bacio oko ili ono zvano nevinost. – Tada je njegova zabrinutost neosnovana. – Elise se nasmiješila i lagano potapšala Quentinov prsluk. – Iako bi ti pokušao osvojiti jedno i drugo. Ne želim ni da me se liši moje imovine ni da me se doda dugom popisu tvojih osvajanja. Quentin je zabacio glavu i ispustio bujicu bučna smijeha. Nije mogao suspregnuti divljenje prema toj drskoj djevojci jer govori što joj je na umu. Bilo joj je suđeno biti izazovom svakom muškarcu i nagrada koju se itekako isplati osvojiti. Elise se iznutra zgrčila znajući koliko će njegova radost lako razjariti njezina ujaka. Nije se plašila Edwarda jer je zadržala pravo da se iseli iz kuće ako on ikada postane previše grub ili zahtjevan. No unatoč tome, bilo je trenutaka kad je nastojala zadržati mir koliko je god mogla, a budući da je to bila Arabellina svadbena svečanost, ta je prigoda zaslužila takvu obzirnost. Hitro se naklonila uz klecanje koljena i objasnila svoj odlazak. – Sil­ no žalim jer te moram napustiti, dragi bratiću, ali kao što kažeš, moj tamničar me zove. Quentin je kimnuo pohotnim osmijehom. – Za sada si možda spašena od ovoga starog vuka, lijepa gospo, ali doći će vrijeme, uvjeravam te. Elise se probila kroz gomilu i stigla do ujaka, a ovaj je prezirno pogle­ dao mladića koji se također probijao kroz dvoranu punu uzvanika. Potom je nju pogledao opako i gnjevno. – Nisam li ti rekao da gledaš svoja posla? – zarežao je potmulim, gnjevnim glasom. – Nisam ti dopustio stanku za zabavljanje s onim Quentinom. Zar nemaš srama? – Zbog kojeg bih se prijestupa trebala sramiti? – tiho je odgovorila Elise, na što ju je ujak prijeteći pogledao s izrazitim nezadovoljstvom. Iskreno je objasnila: – Samo sam s bratićem razmijenila nekoliko riječi u nazočnosti vaših uzvanika. Ne vidim ništa loše u tome.


Dosotojan moje ljubavi

Edward je uvukao okruglu glavu među krupna ramena te osorno pro­ gunđao: – Da, vidio sam kako se smijete i hihoćete kao da pripovijedate kakvu prostačku priču. Elisine tanke obrve podignule su se u čuđenju kad je opazila ujakov podrugljiv prijezir. Uvijek ga je izražavao grubim izvijanjem usana, koje ju je podsjetilo na vlastitu sve veću ljutnju na njega. Sve se češće užasa­ vala njegova ponašanja. Prije nekog vremena znatno joj je laknulo kad je doznala da njezina majka zapravo nije bila u rodu s Edwardom jer je kao maleno djetešce ostavljena u kapelici na maloj farmi njegove obite­ lji. Ta ju je činjenica sama po sebi oslobađala svake odanosti na koju bi je krvno srodstvo obvezivalo, ali, budući da se morala boriti s takvim proturječnim osjećajima, počela se osjećati sputano u svojim dužnostima kad je morala druge koriti zbog nedostatka poštovanja. – Trebala bi se sramiti svojeg ponašanja s tom ništarijom – prekorio ju je Edward. Mahnuo je rukom prema mladiću, želeći nastaviti osuđivati nećakinju, ali je naglo stao opazivši da taj naočiti razvratnik stoji pokraj njegove kćeri. Doimalo se da joj je rekao nešto smiješno jer su se oboje smijali. Edward se napuhnuo poput razbjesnjelog pijetla i viknuo: – Pogledaj ga! Netko bi pomislio da taj čovjek ni za što ne mari kad tako obilazi žene. – Je li kraljica proglasila razdoblje tugovanja pa bismo trebali obuzdati radost i dobro raspoloženje? – upitala je Elise hineći zabrinutost. Pomalo zbunjen njezinim pitanjem, Edward se namrštio sve dok mu nije sinulo da ona omalovažava njegove riječi, a tada su se njegove čupave obrve naglo sastale. – Djevojko, bio bih ti zahvalan kad bi se ponašala pristojno i prestala s budalaštinama! Bilo bi ti bolje da se više usredotočiš na svoje dužnosti kako te ne bih morao podsjećati na njih. Njegova osornost podbola je Elisin ponos pa ga je, trudeći se zadržati pristojnost, podsjetila: – Plaćam vam stanarinu za istočno krilo, ujače, i više nego dovoljnu. Uz to vam pružam svu pomoć i uslugu koju mogu pružiti. Drago mi je da vam mogu pomoći, ali ne moram zarađivati za život jer mi je otac ostavio dovoljno novca na mojim računima kod nje­ govih bankara. Ne moram ni ostati ovdje ako poželim otići. Ako vam to ne odgovara, dopustite mi da si negdje drugdje pronađem prebivalište. Ljutit odgovor brzo je stigao do vrha Edwardova jezika, ali je ovaj bio dovoljno mudar da djevojku ne obaspe svojim gnjevom. Na kocki

23


24

Kathleen E. Woodiwiss

nije bila samo stanarina, iako je bila dovoljno visoka da zajamči njegovo dobro ponašanje. No, nije podnosio da bilo tko dovodi u pitanje njegove zapovijedi, a osobito netko iz njegova kućanstva ili pripadnica ljepšeg spola. Supruga mu se uvijek krotko pokoravala te je u svojoj spavaonici nalazila utočište dok je on bjesnio i povrijeđene osjećaje liječila bocama porta sve dok nije umrla. Arabelle se nije usuđivala suprotstaviti mu se pa mu se pokoravala kao da nema svojih želja. No Elise je već dokazala da je izašla iz posve drugačijeg kalupa. Ako je Edward nešto doznao o svojoj nećakinji od njezina dolaska u Bradbury, tada je to činjenica da ona razmišlja svojom glavom i ima svoju volju. Čvrsta odluka da pronađe oca odvela ju je u opasnosti u kojima bi je on bio ostavio da nije silno žudio za njezinim bogatstvom. Dokaz njezine odlučnosti opazio je kad je odjenula dronjke sirote djevojke, odvezla se u London na nečijim kolima i kliznula preko nevidljive granice ulice Fleet kako bi doznala štogod od lopova koji su utočište nalazili u Alsatiji, u kojoj je vladalo bezakonje. Kad je neprestano podsjećanje na skriveno blago napokon potaknulo Edwarda da poduzme nešto, poslao je slugu da ju pronađe i dovede kući. Nedugo nakon njezina povratka dogodili su se i drugi strašni događaji, a među njima je bilo šokantno suočavanje s Relandom. Taj je događaj bio dovoljan da ga uvjeri kako Elise Radborne posjeduje izniman dar za zakuhavanje nevolja. Mir jedva da je bio ponovo uspostavljen u njegovu kućanstvu kad je ona opet pobjegla, taj put u Stilliards, kamo je njezin otac navodno otišao razmijeniti nešto od svoje imovine za zlato. Ako se bojao onih koji su živjeli u bezakonju Alsatije, nakon mnogo uzrujavanja zaključio je kako ga oni mrski neznanci iz Hanzeatskog saveza silno prestravljuju. Bili su moćni i posjedovali bogatstvo kojim su mogli utjecati na kraljeve i prinčeve, i premda se kraljica Elizabeta pokazala strogom, mnogi njezini podanici postali su Hanzin plijen. Očajavao je pitajući se hoće li ikada više vidjeti svoju nećakinju pa se nemalo zapanjio kad se vratila u pratnji jednoga mladog pripadnika Hanze, odjevena poput njega. – Djevojka u hlačama! – zaprepašteno je uzviknuo kad ju je ugledao. – To nije dolično! Da je znao koliko će mu nećakinja poremetiti život, nedvojbeno bi se cjenkao za višu stanarinu. Bio je uvjeren da je ta gnjavatorica bolje prošla. Za svaki novčić koji mu je dala priuštila mu je dvostruko više muke. No tada se ipak potrudio umiriti je, a na licu mu se pojavio izraz


Dosotojan moje ljubavi

povrijeđenosti kad se opravdao: – Samo sam zabrinut za tvoj ugled. Quentin ti neće donijeti poštovanje. Mogu ti savjetovati samo da s njim ništa ne izgubiš. – Ne moraš se bojati, ujače – odmah ga je umirila Elise. – Nemam na­ mjeru dopustiti da me ijedan muškarac odvede na stranputicu. – Te je riječi izgovorila ciljano, dobro znajući što je starac zapravo želio i za što se plašio da će Quentin dobiti. Svoju pohlepu nije skrivao uspješno kao što je mislio. Edwardu je promaknuo žalac njezina prikrivenog podbadanja jer se okomio na njezin položaj. Naposljetku, u njegovu je kuću pobjegla stra­ hujući za vlastiti život. – Svi znaju da je tvoj otac sve prodao i skrio zlato za tebe, kad ti bude potrebno, uglavnom zato da Cassandra i njezin okot ne bi zarinuli svoje gramzive kandže u njegovo bogatstvo kad on napusti ovaj svijet. Uvjeravam te, djevojko, dokle god je to blago skriveno, ti nosiš opasan teret. Svaki će pokvarenjak to pokušati izvući iz tebe. Usuđujem se podsjetiti te da je upravo to razlog zbog kojega si ovdje, kako bih te ja štitio od rodbine tvojega oca. A ondje je jedan od tih vražjih Radborne­ ovih, samo čeka da se dokopa onoga što je tvoje. – Quentin ima svoje bogatstvo – Elise je podsjetila ujaka. – Moje mu nije potrebno. – Hah! Još nisam vidio čovjeka kojemu ne bi dobro došlo još malo zlata u njegovim škrinjama. Kažem ti, Quentin bi s tobom iskušavao svoju muškost i istodobno ti uzimao novčanik. Nego! Upamti što ti kažem, djevojko. Kloni se takvih kao što je Quentin, pa si jednoga dana možda pronađeš muškarca kao što je Reland ili njegov rođak Devlin. Nebesa, smilujte se! pomislila je Elise u dubokom gađenju te u šali promrmljala: – Razvrat se možda ipak isplati. – Što kažeš, djevojko? – viknuo je Edward uvrijeđen njezinim spon­ tanim podbadanjem. Šake su mu se stisnule dok se trudio suspregnuti sklonost svađi. – Doista si sišla s uma ako misliš da je tvoj bratić bolji čovjek od Relanda! – Možda – odgovorila je Elise i neodređeno slegnula ramenima te otišla ne uvjerivši ga da njegov sud o Quentinu daleko nadmašuje njezina odlučnost da izbjegava ozbiljnu vezu s bratićem. Bila je previše zabrinuta za svojega oca da bi poticala udvaranje bilo kojeg muškarca, a kamoli muškarca iz plemena Huxford.

25


Drugo poglavlje

P

ohlepa je za mnoge bila prokletstvo jer je znatno umanjila uživanje u većini zadovoljstava. Čak ni najmanji novčić nije mogao biti potrošen bez žaljenja zbog njegova gubitka ili bez tjeskobne nade da će njegov odlazak donijeti veću nagradu te nekako opravdati tu žrtvu. Tako je bilo s Edwardom Stamfordom, čije je zadovoljstvo kćerinim brakom zabri­ njavajuće jenjavalo dok je gledao kako se uzvanici neobuzdano vesele i pretjeruju. Njegova nevoljko iskazana velikodušnost očito je oduševila bezobzirnu gomilu koja je došla zadovoljiti svoju pohlepu, pa ni vesela svirka glazbenika nije osobito ublažila njegovo sve mrzovoljnije raspo­ loženje. Uzvanici su se smijali i skakali, što je samo pojačavalo njegovo zamjeranje, a nisu ga utješili ni oni koji su tada drijemali omamljeni sitošću. – Pogledaj ih! – prezirno je promrmljao Edward za sebe. – Toliko su se natrpali mojim vinom i hranom da leže na čašama. Mogao sam uštedjeti lijepu svotu da sam znao da će toliko lako klonuti. Edwardov ogorčeni pogled polako je prelazio po dvorani i, načinivši puni krug, stao na slugi Tayloru, koji je u tom trenutku stao kod obližnjeg stola. – Hej, ti! Prestani besposličariti s tim peharom i natoči mi! Čovjek se, iznenađen, napola okrenuo i nadlanicom obrisao usta, ali kad ga je Edward pozvao, plaho je krenuo mrmljajući: – Donijet ću vam pehar svježeg piva, gazda. – Ovamo! Pusti pivo. – Edward je mahnuo slugi neka se vrati, ljutit jer mu se nešto uskraćuje. – Daj mi čašu toga što imaš. – Nije dobro, gazda. – Taylorov glas bio je prigušen jer je privukao kapuljaču licu. – Ovdje imam samo talog iz bačve. Donijet ću vam do­ brog, jakog piva, hoću, gazda – rekao je i dalje uzmičući. – Vraćam se za tren oka. – Prije nego što je Edward stigao prosvjedovati, Taylor se provukao pokraj nekoliko pijanih lordova i nestao.


Dosotojan moje ljubavi

Ljutito škrgućući zubima, Edward je protisnuo nekoliko psovki te vrčem omotanim u kožu tresnuo o stol. Uzeo je svoju kapu s perjani­ com, stavio je na prosijedu glavu i ustao, spreman odjuriti za odbjeglim momkom. A tada ga je snašao silan strah da mu se zemaljska kugla čita­ vom težinom odjednom spustila na glavu jer ga je iznenadan pulsirajući pritisak u glavi gotovo bacio na koljena. U nepomičnosti opreza čekao je dok prvi napadaj nije počeo jenjavati, a tada je pažljivo izbjegavao nagle pokrete prelazeći pogledom po dvorani u potrazi za drskim slugom, ne želeći dopustiti mu da se izvuče bez ozbiljnog ukora. – Pobrinut ću se da vrane iskljucaju njegovo smrdljivo truplo – zavje­ tovao se Edward režeći. No u pomnoj potrazi za slugom Edwardov je pogled ponovo dotaknuo Elise i oštar ubod gnjeva ponovo ga je razjario jer se doimalo da se ona opet sprema stvoriti nevolju. Mladi Devlin Huxford očito je iskazivao zanimanje za nju od početka slavlja, a tada se nametao na najuporniji mogući način, pokušavajući povući Elise među plesače. Budući da je bio Relandov bliski rođak, ako biste ga uvrijedili, mogli ste očekivati strašnu osvetu klana Huxford. No djevojka je nedvojbeno išla prema tome. Ukočenost njezine čeljusti otkrivala je da slijedi uvreda i doista će biti sreća ako mladić nepovrijeđen umakne toj drznici. Bore između Edwardovih obrva su se produbile i zaboravio je pulsi­ ranje u glavi dok se laktovima probijao kroz gomilu. Morao je stići do Elise prije nego što ona upropasti tu večer, a iz neugodna je iskustva znao da je ona to sposobna učiniti. – Zar ne shvaćate, gospodine? Ne znam korake – čuo je kako njegova nećakinja objašnjava. Taj odrješit i oštar odgovor nije ju oslobodio gor­ ljiva Devlina. Ljutita Elise oslobodila je tanko zapešće hitrim izvijanjem i hladno se zagledala u svojeg upornog obožavatelja ravnajući nabranu manžetu svojega rukava. – A u ovom trenutku nemam želju naučiti ih. Smijući se u hinjenom veselju, Edward je spljoštio napuhnuti rukav kad je položio ruku oko nećakinjinih ramena i umilno rekao: – Ma, hajde, djevojko! Zar želiš da ovaj fini momak pomisli kako si ukočena stara usidjelica bez doličnog odgoja? Pa to je mladi Devlin Huxford. – Spustio je ruku i čekao da Elise probavi tu informaciju prije nego što je znakovito dodao: – Relandov rođak.

27


28

Kathleen E. Woodiwiss

Elisin omekšali osmijeh bio je umilno pokajnički pa se Devlin gotovo napuhnuo u iščekivanju. Odvažio se oponašati njezina ujaka i samopo­ uzdano ju je obuhvatio oko struka. – Oprostite mi, ujače – odgovorila je pokušavajući se nenapadno izvući iz neugodne blizine nametljiva De­ vlina. – Čak i da je kraljičin sin, rekla bih mu neka pođe pecati u dru­ gu rijeku. – Izgovorivši te riječi uz škrgutanje zuba, laktom je podbola uporna mladića u rebra i prilično oštro dodala: – Dojadilo mi je bockanje njegovih udica. Edward se jedva uspio suzdržati kad ga je ubola oštrica njezina od­ govora. Oči su mu se najprije razrogačile u sve većem bijesu, potom se smračile, a pogled mu je postao čelično tvrd. Kratko je pogledao rumenoga Devlina, koji je oprezno uzmaknuo jedan korak. Mladić je čekao postupak koji će djevojku prisiliti na pokoravanje, ali je Edward bio itekako svjestan da bi takav čin bio sulud. Djevojka to ne bi mogla prihvatiti, a on bi izgubio svaku nadu da će pronaći skriveno blago. Jedva susprežući bijes, Edward se približio glavi pod lijepom kapicom, obavivši nećakinju smrdljivim isparavanjima svojega daha prožetog pi­ vom. – Zar nam želiš natovariti Huxforde na vrat, djevojko? – protisnuo je promuklim šaptom. – Reland još kipti zbog vašeg zadnjeg susreta, a sada si se postavila na još jednog Huxforda. Upozoravam te da nećeš dobro proći kad Reland zauzme odaje u zapadnom krilu. Elise je tihim, upitnim tonom podsjetila ujaka na njegovu prijašnju za­ povijed. – Niste li mi naložili paziti da sluge obavljaju svoj posao? – pod­ bola ga je osjetivši gdje je najranjiviji. – Da nije mene, sluge bi ispraznili bačve u vašim podrumima i vašu smočnicu. Ali, ako želite da ih se ostavi njihovoj pohlepi, dopustite mi stanku kako bih mogla uživati u plesu. Edward se razbjesnio zbog nelagode te bez uvoda čvrsto uhvatio mla­ dića pod ruku i odveo ga. – Dođi, Devline – umilno je rekao – ondje je djevojka čija će darovitost nedvojbeno odgovarati tvojoj. Elise je smjerno sklopila ruke promatrajući odlazak prilično zbunjena Huxforda. Devlin je znatno utvrdio njezin sud da je sirov, bezobziran prostak koji se silno hvali svojim vještinama, u čemu je nedvojbeno do­ kazao srodstvo s Relandom Huxfordom. Edward je požurio predstaviti Devlina mladoj i pristaloj udovici prije nego što se žurno vratio svojoj nećakinji. Doimalo se razboritim pronaći joj posao izvan dvorane prije nego što bude prisiljen skupo platiti njezinu


Dosotojan moje ljubavi

nazočnost. – Sada ćeš otpratiti Arabellu u njezine odaje. Pomogni joj da se pripremi za Relanda, a čim bude gotova, siđi i obavijesti me. Osobno ću se pobrinuti da Reland bude odveden gore, bio on sposoban za to ili ne. Ova gozba mora završiti prije nego što me oglodaju do kosti. Uzevši čašu piva slugi u prolazu, Edward joj više nije ništa rekao nego je nagnuo rub čaše u usta i otpio dug gutljaj. Bila mu je potrebna cijela bačva da umiri kaos uzburkan u njegovu trbuhu. Elise nije bila sigurna u sebe u pogledu te nove zapovijedi pa je ujaka napustila s blagim oklijevanjem. Nije bila neuka u pogledu načina na koji bi nevjesta trebala primiti svojega supruga, ali je smatrala da bi Arabelli više koristio mudar savjet starije, udane žene. Kako bi mogla umiriti nevjestu kad je i sama djevica? Elise je polako prešla pogledom preko sobe sve dok ga nije zaustavila na netom vjenčanom paru. Arabelle je bila nježna poput krhka cvijeta, visoka i vitka, svilenkasto smeđe kose i svijetlosivih očiju u kojima je uvijek bila sjeta. Bila je popustljiva, prilično nalik na trstiku koja se lju­ lja na vjetru. Štoviše, katkada se doimalo da nema hrabrosti usprotiviti se tuđim zapovijedima. U oštrom kontrastu, Reland je bio tamnokosi medvjed od čovjeka čija su se široka, mišićava prsa sužavala prema uskim kukovima. Iako naočit i dobro školovan, iskazivao je izrazitu sklonost ra­ zdražljivosti i tvrdoglavosti. U svojoj gruboj oholosti uživao je iskušavati svakoga tko bi mu se našao na putu te se grohotom smijao u neobičnoj radosti kad bi njegovi postupci izazvali reakciju straha. Ukratko, bio je hvalisavi nasilnik sve dok mu drugi ne bi popustio. Tada bi se možda udostojio odustati od prijetećeg stava i ponovo se ponašati uljuđeno. Elise se u mislima vratila u vrijeme kad je upoznala grofa. Za njegovu umišljenost i sklonost nametanju čula je puno prije nego što je ovamo stigla, ali je najveći dio tih priča odbacila kao malodušne glasine. Toga čovjeka nije vidjela ni izdaleka do onoga dana kad je ujahao u dvorište na crnom frizijskom pastuhu pokojnog markiza. Reland je tog konja dobio od Edwarda kao dar povodom zaruka, a čim je Elise prvi put vidjela taj par zajedno, zapanjila se snažnoj odbojnosti koju je osjetila prema pompoznom stavu jahača. Naslutila je da taj čovjek uživa u strahu i strahopoštovanju koje je budio jašući tu životinju, a on je tada potvrdio njezinu predodžbu surova nasilnika gromoglasno se smijući slugama koji su mu bježali s puta.

29


30

Kathleen E. Woodiwiss

Elise je stala pokraj stuba u dvorištu kako bi promotrila lijepu životinju graciozna koraka, pa je, i ne pomišljajući da bi mogla uvrijediti grofa time što nije, poput drugih, pobjegla u strahu, mirno milovala mačku koju je držala u rukama. No njezina nepomućena smirenost znatno je prigušila Relandov gromak smijeh i pokvarila mu raspoloženje. Nezadovoljan time što je uplašio lakaje, sluškinje i perače posuđa, grof je okrenuo pastuha i podbo ga prema njoj. Elise se prisjetila koliko se zaprepastila i uplašila kad je uvidjela da juri prema njoj, ali se doimalo da ga je njezin trenutak straha samo ohrabrio. Relandov smijeh pretvorio se u zaglušujuću riku, raspalivši njezin gnjev. U tvrdoglavom prkosu ostala je stajati na mjestu, ne želeći pružiti mu dodatno zadovoljstvo dok je golemi konj jurio prema njoj. Prizor približavanja te silovite zvijeri gotovo ju je lišio tanke krinke hrabrosti, ali se ipak otela gotovo prejakom nagonu da pobjegne i ostala na mjestu, čvrsto držeći uplašenu mačku koja se otimala, sve dok nasilnik nije povukao uzde i naglo zaustavio konja pred njom, a tada je mačku, koja je puhala i pljuvala, bacila na konja. Kad je mačka sletjela, zarinula je pandže duboko u pastuhovu njušku tražeći uporište, a konj je na to uplašeno zanjištao. Skočio je poput divlje, pobjesnjele zvijeri i ritao se uokolo kako bi zbacio mučiteljicu, dok se jed­ nako uplašena mačka čvrsto držala za njega. Ali ne i jahač! Nespreman za taj neočekivani preokret, Reland je poletio bespomoćno mašući ru­ kama i nogama te tresnuo na leđa. Čujno je izdahnuo i pretrpio trenutak panike dok se borio za ponovni udah. Gnjevna, izviknuta psovka bila je glasan dokaz njegova neuspjeha, a tada je skočio na noge poput erupcije bijesa. Elise se prisjetila kako je, suočena s novom prijetnjom, odlučila žurno se povući u kuću, ali je Reland opazio njezin pokret i odlučio suprotno. Razjaren jer ga je obična djevojka zbacila s konja, ponovo je nasrnuo na nju ne uzimajući u obzir da je njezino mnogo manje tijelo zapravo spretnije od njegova prilično krupna tijela. Elise je naslutila i čula njegovo nespretno približavanje pa se u pravom trenutku okrenula i sklonila s njegova puta, sagnuvši se ispod njegove ispružene ruke. Reland je tiho zarežao kroz stisnute zube, ali je zvuk bio sve glasniji i jači dok je posrtao pokraj nje. I prije nego što se potpuno okrenula, Elise je čula glasan pljusak te još glasnije komešanje. Kad se okrenula, ugledala je Relanda kako se potr­ buške bacaka u obližnjem ribnjaku. Ispljunuvši mlaz vode, nespretno se


kathleen e. woodiwiss

S više od trideset i šest milijuna tiskanih primjeraka, Kathleen E. Woodiwiss bez sumnje jedna je od najpoznatijih i najčitanijih američkih spisateljica, čiji zanosni ljubavni romani također plijene pažnju čitatelja diljem svijeta.

Nedužna Elise, protiv svoje volje upletena u opasne intrige na Elizabethinu dvoru, bijesna je na svojega drskog otmičara pa s ponosnim, obeščašćenim lordom zapodijeva nepoštednu bitku razuma i osjećaja. No, magična privlačnost markiza od Bradburyja, njegova nježnost i snaga, polako zaposjedaju njezine misli baš kao što i Maxim biva opčinjen srčanosti i putenosti svoje zatočenice. Ali ni jedno od njih nije spremno za oluje emocija koje se oslobađaju pri svakom slučajnom ili namjernom dodiru. U vrijeme mračnih zavjera i podlih izdaja dvoje zakletih neprijatelja, dva plemenita, savršeno usklađena srca puna čežnje otkrivaju zajedničku sudbinu vječne sjedinjenosti u ljubavi. Veličanstveni bestseler – uzvišena priča o opasnim kraljevskim intrigama i slatkim zavjerama srca.

w w w. moz aik- k njiga. hr

179,00 kn ISBN 978-953-14-1413-5

Dosotjan moje ljubavi prijedlog.indd 1

Dostojan moje ljubavi

Maxim Seymour, naočiti markiz od Bradburyja, pogrešno proglašen izdajicom Krune, zavjetuje se da će se osvetiti onima koji su mu oduzeli naslov i sva imanja. Ali, njegovi se osvetnički planovi izjalove kad usred noći krišom dospije na imanje najomraženijeg neprijatelja i umjesto planirane žrtve pogreškom otme očaravajuću Elise Radborne.

kathleen e. woodiwiss

Dostojan moje ljubavi 5/21/13 12:10 PM


Dostojan moje ljubavi