Djetetovo dijete

Barbara Vine DJETETOVO DIJETE

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 1

2.10.2019. 13:18:57

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo petnaest Naslov izvornika

The Child’s Child Copyright © Kingmarkham Enterprises Ltd, 2013 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Fotografija na naslovnici

© Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, listopad 2019.

ISBN 978-953-14-2619-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001042559.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 2

2.10.2019. 13:18:57

Barbara Vine

Djetetovo dijete S engleskoga preveo OZREN DOLEŽAL

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 3

2.10.2019. 13:18:57

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 4

2.10.2019. 13:18:57

2011.

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 5

2.10.2019. 13:18:57

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 6

2.10.2019. 13:18:57

1

K

njiga je ležala pred nama na stolu, pokraj čajnika, dviju šalica i tanjura s mesnom pitom. Bila je to prava knjiga, a ne rukopis, kako sam očekivala i čega sam se, da budem iskrena, pribojavala.

– Iz vlastite naklade, kao što vidite – rekao je Toby Greenwell.

– Vaš je otac to osobno dao tiskati?

– Oh, da.

Podigao je knjigu i pružio mi je. Poput mnogih takvih knjiga, nije imala omot, već sjajnu naslovnicu na kojoj je bila slika mlade djevojke s pletenicama, odjevene u školsku odoru. Stajala je usred zelene livade, a naslov romana amaterski je, crnim slovima, ispisao netko tko nije bio vičan umjetnosti pisanja Times Romanom.

– Kad smo razgovarali – rekla sam − spomenuli ste da je vaš otac spominjao ovu knjigu, ali niste je vidjeli sve do njegove smrti i smrti vaše majke. Bio je cijenjeni romanopisac. Objavio je… koliko ono romana?

– Dvanaest. Nisu bili bestseleri, ali bili su… pa, mislim da bi „dobro prihvaćeni“ bio najbolji izraz, zar ne?

Toby nije pisac, a nikada nije ni bio. Arhitekt je, sada u mirovini, a živi sa svojom suprugom i jedinim preostalim djetetom u kući koju je sam projektirao, u četvrti Surrey Hills. Upoznali smo se u vili Highgate koju je prije šest mjeseci naslijedio od majke. Bila je to viktorijanska, neogotička kuća kojoj se baš i nije divio, premda je u njoj odrastao. Martin i Edith Greenwell ondje su živjeli od nekog vremena tijekom 1930-tih, počevši nekoliko 7

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 7

2.10.2019. 13:18:57

Djetetovo dijete

godina prije Tobyjeva rođenja, sve dok Martin, a za njim i Edith, nisu preminuli. Upravo je ondje, tijekom pretraživanja imovine u kući, koja je sada u cijelosti pripadala Tobyju, na polici za knjige u Martinovoj radnoj sobi, Toby pronašao ovaj roman tiskan u vlastitoj nakladi. Upitala sam ga može li se sjetiti što je njegov otac govorio o Djetetovu djetetu i razlozima koje je naveo za to što ga nikada nije dao objaviti.

– Otac mi je rekao samo naslov – odgovorio je Toby − po tome sam znao o čemu je riječ. Nije mi spomenuo da ga je dao tiskati i uvezati, ovako kakvog ga danas vidite. Bio sam, u najmanju ruku, iznenađen. No ipak malo manje, kad sam se sjetio što mi je o njemu ispričao. Morate znati da se moja majka iz sveg srca protivila bilo kakvim pokušajima da se roman objavi. Doznao sam to od njega, ne od nje. Navodno o tome nije željela pričati.

Upitala sam Tobyja je li ikada pokušao s njom o tome razgovarati.

– Oh, jesam. Poslije njegove smrti. U to doba nisam znao da postoji ukoričeno izdanje. Mislio sam da se nalazi među njegovim dokumentima, u rukopisu. Dobro sam upamtio majčine komentare. Možda bi trebalo imati na umu da je rođena u posljednjim godinama Prvog svjetskog rata, što znači da je u vrijeme kada smo razgovarali o romanu već bila jako stara.

– Što je rekla?

– Rekla je da je počela čitati, ali suviše joj se smučilo da bi dovršila. Držim da je tome djelomično pridonijela činjenica kako je riječ o istinitoj priči, ili je barem utemeljeno na istinitoj priči.

Da je roman objavljen, nitko od ljudi koje su poznavali ne bi više s njima progovorili ni riječ, ali bila je sigurna da ga nitko ni ne bi objavio. I bila je u pravu. Pokušao je s izdavačkom kućom u kojoj radi vaš brat, jer oni su do tada objavili sve njegove romane, kojih je u to doba bilo devet, ali urednik mu je predložio da 8

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 8

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

ubaci određene izmjene. Na primjer, mislio je da bi Bertiejev lik trebao biti žena. Maud bi mogla biti tri godine starija nego u knjizi. No najviše su se protivili homoseksualnim elementima. Bilo je to 1951. godine, šesnaest godina prije donošenja zakona koji je legalizirao homoseksualne odnose suglasnih odraslih osoba, ako se provode u privatnosti.

– Pretpostavljam da vaš otac nije želio izmijeniti knjigu?

– Ne, nije. A kada je pročitate, razumjet ćete i zašto. Ja nisam književni kritičar, ali jasno mi je da se treba pokušati uživjeti u ozračje koje je tada vladalo, kako bi se, možda, shvatilo zašto je želio napisati taj roman i zašto ga nije želio mijenjati. Stoga se odlučio za samostalno objavljivanje. Vidite, on nije samo žarko želio pobuditi razumijevanje za homoseksualne parove, nego mu je bilo stalo i promijeniti stavove prema izvanbračnoj djeci i ženama koje je nazivao „nevjenčanim majkama“. Kako biste ih danas nazvali?

To me navelo da se nasmiješim. Toby je znao imati ovakve trenutke naivnosti. – Mislim da bih ih nazvala „samohranim roditeljima“ – odvratila sam.

– Taj pojam, međutim, uključuje i očeve.

– Znam. Riječ je o ravnopravnosti spolova. A to, također, nazivamo političkom korektnošću.

– Kako bilo, to je druga tema romana. „Tema“ je ispravna riječ?

– Rekla bih da jest – odvratila sam. – Zašto ne bi bila?

– Jedna je tema, dakle, nepravda koja je bila nanošena homoseksualcima tijekom tridesetih i četrdesetih godina, a druga je nepravda koja je nanošena, ovaj, samohranim roditeljima i njihovoj djeci. Riječ je o bratu koji je bio homoseksualac, to je, navodno, čovjek kojega je poznavao moj otac, i njegovoj sestri koja je imala izvanbračnu kćer…

Prekinula sam ga. – Ne pričajte mi dalje. Pustite da sama pročitam. – Još sam jednom odmjerila knjigu prije nego što sam je 9

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 9

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

spremila u torbu. – Ja, kao što znate, nisam književna agentica.

Znate da sam predavačica na fakultetu, koja radi na doktoratu, igrom slučaja vezanom uz jednu od tema ove knjige.

– Kao što znate, vaš je brat bio taj koji je predložio da biste vi mogli biti prava osoba da je pročitate. Mislio sam da će je sam pročitati, ali podsjetio me da, premda radi u izdavačkoj branši, njegov je posao u marketingu, a ne u uredništvu. – Toby je govorio gotovo ponizno. – Samo želim da mi kažete hoće li pronaći izdavača. Mislim da sam previše slušao moju majku pa mi njezine riječi još odzvanjaju u ušima.

Rekla sam mu da ću, dakako, pročitati roman, ali da će mi za to biti potrebno nešto vremena.

– Mislim da bi moj otac želio da je pročitate. Želio je da bude objavljena, ali ovakva, kakva jest, bez pročišćavanja, bez neutraliziranja kako bi bila dopadljiva uskogrudnom čitateljstvu.

– Nisam sigurna da je „uskogrudno“ pravi izraz – rekla sam.

– Bili su to ljudi svoga vremena. Bili su društvo toga doba. Što god mislila o knjizi vašega oca, mogu vam jamčiti da je nitko neće željeti pročistiti. Živimo u posve drukčijem ozračju morala i seksualnog ponašanja, u posve različitom svijetu. – Pogledala sam ga, pretpostavljajući što misli o prijekoru svoje majke. – Kao što znate, današnji mladi ljudi, mnogi od njih, čak i većina njih, ne bi razumjeli o čemu vi i ja razgovaramo.

– To je istina. Znam da moja djeca ne bi. – U naletu samopouzdanja, nastavio je: − Moja majka je mrtva. Roman nije mogao biti objavljen za njezina života, ali sada bi mogao. To si neprestano ponavljam i osjećam sve veću i veću grižnju savjesti zbog onoga što činim.

– Imat ćete i više nego dovoljno vremena ako i kada roman bude objavljen. Dopustite da ga prvo pročitam.

10

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 10

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

Ponijela sam Djetetovo dijete kući, gdje je moja baka imala svih dvanaest romana Martina Greenwella, tvrdo ukoričenih. Bila su to prva izdanja, sva u originalnim omotima, svako od njih pravo malo umjetničko djelo i svako, stilom i ukusom, svjetovima daleko od djevojčice s pletenicama u zelenom polju. Zavirila sam unutra, ali Djetetovo dijete, dakako, nije bilo uvršteno među Greenwellova prijašnja djela. U tom sam se trenutku prisjetila kako mi je jedna majčina prijateljica nekoć ispričala da je prokrijumčarila primjerak Sexusa Henryja Millera kroz carinsku kontrolu, vraćajući se kući brodom iz Francuske, negdje u pedesetima. Cijeli svijet daleko od današnje zabranjene robe, koja je uglavnom droga, a ne knjiga.

11

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 11

2.10.2019. 13:18:58

2

D

ok sam predavala na sveučilištu u zapadnom Londonu, pisala sam doktorat na temu s kojom nitko od moje obitelji niti prijatelja nije imao ikakve veze: samohrani roditelji ili, kako je to rekao Toby Greenwell, neudane majke. Kao što je, nakon što sam odabrala tu temu, primijetila moja mentorica (nevoljko je odobrivši), pojam neudane majke bio bi pomalo apsurdan u podneblju gdje gotovo polovica žena ostaje neudana. Stoga, „samohrani roditelji“.

Zamisao je bila pisati o takvim ženama u engleskoj književnosti, ali još sam se pitala (i Carlu, moju mentoricu) ne bi li se tema mogla proširiti i na život. Na stvarnost. Postoji li mogućnost da time postane suviše nalik nekom pamfletu iz društvenih znanosti?

Nakon smrti moje bake, već sam počela čitati svaki engleski roman koji sam uspjela pronaći, a koji se bavi nezakonitom djecom ili majkama nezakonite djece. Živjela sam u stanu u zapadnom Londonu koji sam dijelila s dvije druge žene i muškarcem, što nije bila neuobičajena kombinacija u prenapučenom Londonu dvijetisućitih. Dan prije njezine smrti posjetila sam je u bolnici gdje je bila smještena prije samo tjedan dana. Moždani udar onesposobio ju je, premda joj nije izobličio lice, ali više nije mogla govoriti. Držala sam je za ruku i pričala joj. Veoma je voljela čitati i poznavala sva djela Hardyja i Elizabeth Gaskell, kao i mnogih drugih, koja sam čitala za svoj doktorski rad. No kada bih spomenula koje od tih imena, nije davala znaka da me je uopće čula, premda sam, trenutak prije negoli sam otišla, osjetila blagi stisak 12

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 12

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

njezine ruke na svojoj. Idućeg jutra nazvala me majka. Moja baka, njezina majka, te je noći preminula.

Imala je osamdeset sedam godina. Dobre godine, kako kažu.

Nitko nikada ne spominje „loše godine“, ali pretpostavljam da bi se tako mogle nazvati moje, dvadeset i osam, ili godine mojega brata, kojemu je trideset. Taman smo bili zašli u godine kad se ljudi umore dijeliti stan s još dvoje-troje stanara, ili sami sebe osakate ogromnim kreditom za dvije ili tri sobe, ali kad nam je umrla baka, nismo vidjeli izlaz iz te situacije. Oplakivali smo je. Otišli smo na njezin pogreb, oboje u crnini, ja zato što je to šik, Andrew zato što je, kao modno osviješten gej muškarac, imao elegantno, crno odijelo. Moja je majka odjenula sivu haljinu i cijelo vrijeme plakala, što je za nju, bez obzira na okolnosti, jako neobično. Sljedeći dan bakini odvjetnici su nam javili da je oporučno ostavila svoju kuću u Hampsteadu u zajedničko vlasništvo meni i bratu.

Bila sam iskrena rekavši zašto smo odjenuli crninu, stoga bih mogla i nastaviti s istinoljubivošću pa reći da smo nešto i očekivali. Verity Stewart (uvijek smo je zvali Verity) imala je sina i kćer kojima će ostaviti svoje poprilično veliko bogatstvo (i ostavila im ga je), ali kako smo nas dvoje bili jedini unuci, nadala sam se da će svatko od nas dobiti dovoljno, recimo, da nam pomogne s prvim koracima prema onome što se zove vlasništvo nad nekretninama.

Umjesto toga, dobili smo samu nekretninu, lijepu, veliku kuću u blizini Heatha.

Fay, moja majka, i njezin partner, Malcolm, držali su da ćemo povući razuman potez, praktičan potez: prodati kuću i podijeliti dobitak. Umjesto toga, učinili smo ono mnogo manje mudro i zadržali je. Kuća s četiri dnevna boravka, šest spavaćih soba i tri kupaonice (i knjižnicom s najmanje tri tisuće knjiga) zasigurno je dovoljno prostrana za muškarca i ženu koji su se oduvijek dobro slagali. Pogriješili smo ne uzevši u obzir činjenicu da imamo samo 13

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 13

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

jednu kuhinju, jedno stubište i jedna ulazna vrata, čestitajući jedno drugome što nijedno od nas ne voli puštati glasno glazbu i neće prirediti zabavu na koju neće biti pozvan i onaj drugi. O jednoj stvari, međutim, nikada nismo razmišljali, premda mi nije jasno zašto. Oboje smo bili mladi, a premda smo u tom trenutku bili slobodni, svatko je od nas imao nekoliko partnera i jedno će od nas, možda i oboje, prije ili kasnije poželjeti živjeti s ljubavnikom.

U Andrewovu slučaju, to se dogodilo prilično brzo.

James Derain je romanopisac, a njegove knjige objavljuje Andrewova izdavačka kuća, baš kao i knjige Martina Greenwella, zbog čega je Andrew i poznavao njegov književni opus. Upoznali su se na domjenku kod izdavača. Povod nije mogla biti obljetnica rođenja Oscara Wildea, ili, kad smo već kod toga, njegove smrti, jer je datum daleko odmakao, ali imao je neke veze s Wildeom, koji je Jamesu Derainu bio osobni junak. Na toj zabavi James je pričao Andrewu o Martinu Greenwellu i knjizi koju je napisao, ali je nikada nije objavio, a bila je temeljena na životu Jamesova prastrica.

Taj je domjenak bio početak njihova prijateljstva. Prijateljstvo je dovelo do veze, a ubrzo i do zaljubljivanja, koje su proslavili putovanjem u Pariz preko vikenda. Otišli su obići Wildeovu novoobnovljenu grobnicu. Bila joj je vraćena Epsteinova originalna, netaknuta bjelina kakva je bila prije nego što je površinu oštetio ruž svih silnih žena koje su godinama na njoj ostavljale poljupce. Tko bi pretpostavio da ruž za usne može ostaviti ožiljke na mramoru?

Andrew je bio zadovoljan tim otiscima ruža, govoreći da je to zadovoljština za sve one žene koje su pljuvale na Wildea na ulici nakon njegove propasti.

Andrew i ja ugrubo smo podijelili kuću; sobe s lijeve strane, u prizemlju i na katu pripale su meni, a one na desnoj strani kuće, njemu. Sve je to bilo u redu: ja sam dobila jednu kupaonicu, on je dobio dvije. Ja sam dobila tri spavaće sobe i Veritynu radnu sobu, 14

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 14

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

on je dobio radnu sobu našega djeda, Christophera i tri spavaće sobe. No morali smo dijeliti kuhinju, koja je bila ogromna i nalazila se na mojoj strani kuće.

– Na koliko si mjesta stanovala – upitao me Andrew − na kojima si morala dijeliti kuhinju s još dvoje ili troje ljudi?

Razmislila sam o tome, pokušavajući izbrojiti. – Četiri. Ovo se čini drukčije, što se mjesta i veličine tiče.

– Pokušajmo pa ćemo vidjeti kako ide. Ne bude li nam se svidjelo, možemo ugraditi drugu kuhinju.

To me nije suviše brinulo. Kuća je bila predivna za život, barem tih prvih tjedana, a ja sam, kao i moja baka, provela većinu vremena blaženo čitajući. Bilo je proljeće, bilo je toplo, sjedila sam u vrtu i čitala, udobno se smjestivši u pletenom naslonjaču s hrpom knjiga naslaganih na stoliću preda mnom, od kojih se svaka bavila izmišljenim pričama o neželjenoj trudnoći i rođenjima izvanbračne djece. Ponekad bih podigla oči da, kako bi to rekla Jane Austen, „pogledam bujno zelenilo“. U svim njezinim djelima navodi se samo jedno takvo rođenje, samo jedno „dijete prirode“, a to je Harriet Smith, za koju se Emma baca na beznadnu zadaću nagovaranja svećenika, a time i čovjeka visokoga roda, da se njome oženi. Harriet je također kći plemenitaša, ali njezino nezakonito rođenje negira tu činjenicu, čineći je podobnom samo za brak sa seljakom, a nikako s muškarcem koji zauzima viši položaj na društvenoj ljestvici.

Jedina knjiga koju nisam ni pogledala bila je Djetetovo dijete, a zbog toga me nije zapekla savjest, posebice ne tada, premda sam roman spomenula Andrewu, koji je svratio u vrt prije odlaska na posao. Nije posve zaboravio na knjigu, ali činilo se da je mora izvlačiti iz dubine pamćenja prije negoli mu se upalila lampica.

– Ležala je na polici pola stoljeća – rekao je. – Neće joj naškoditi bude li pričekala još malo.

15

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 15

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

Toga se poslijepodneva dogodilo nešto što se pokazalo od iznimne važnosti u mojem životu, gotovo jednako kao i u Andrewovom. Upoznala sam Jamesa Deraina.

16

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 16

2.10.2019. 13:18:58

3

P

rvo što bi svatko primijetio kod Jamesa bila je činjenica da je veoma naočit muškarac. Ne poput glumca, jer glumci ne moraju nužno biti zgodni kao što su nekoć bili. Ili kao što su filmske zvijezde nekoć morale biti. Andrew je nagomilao veliku zbirku DVD-a s filmovima iz tridesetih i četrdesetih godina, a muške zvijezde, Clark Gable, Cary Grant, James Stewart i Gregory Peck, svi su do jednoga bili zapanjujuće naočiti, a kad bi se spojili u jednu osobu, izgledali bi kao James. Ili bi on izgledao poput njih. Možda je ipak, od svih njih, najviše sličio Caryju Grantu. Čula sam da Cary Grant nije bio osobito bistar. Ako je to doista bilo istina, svaka sličnost ovdje je prestajala, jer James je doista bio iznimno oštrouman. Bio je, bolje rečeno, jest, visok, vitak, crn, a činilo se da ima postojan, posve prirodan, preplanuli ten. Oči su mu tamnoplave, zubi poput zuba Amerikanaca, a navodno o njima brine zubar iz Bostona. On je muškarac bez mane, sa savršenim rukama i dugim prstima, a njegova stopala, koja sam vidjela bosa u vrtu jednoga vrućeg dana, snažna su i žilava, no meka poput djetetovih.

Opisala sam ga kao da ga smatram privlačnim, što je i bila istina, ali samo na način na koji su privlačni muškarci na slikama ili fotografijama. Čak i da sam naginjala tomu, morala bih potisnuti te osjećaje zato što je pripadao Andrewu i zato što sam znala koliko je besmisleno kad žena osjeti seksualnu želju prema homoseksualnom muškarcu. Nije mi se baš sviđao i radila sam na tome da to potisnem.

17

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 17

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

Susrela sam ih u predvorju. Upravo su ušli u kuću i Andrew nas je predstavio. James je hladno rekao „bok“ i odšetao ispred Andrewa u desni dio kuće, jer mu je, pretpostavljam, unaprijed rečeno da je desna strana kuće Andrewova, a lijeva strana moja.

Stoga sam radila na tome, uvjeravajući samu sebe da je vjerojatno stidljiv ili mu je samo nelagodno u ženskom društvu. Ostao je preko noći, ali nije, koliko znam, ostao dvije noći zaredom. Idućeg jutra, zatekla sam se kako osluškujem kad će otići, a kada sam čula da ga Andrew ispraća na vratima i kad sam ga kroz prozor radne sobe vidjela kako korača niz ulicu, osjetila sam olakšanje. To sam smjesta sasjekla u korijenu, govoreći sebi da ne smijem suditi nekoga na temelju prvog susreta, a kada se nakon otprilike tjedan dana vratio, usredotočila sam se na osjećaj koliko je ta veza bila dobra za Andrewa, koji se ozario od sreće čim bi se James pojavio.

Počeo je boraviti u kući Dimmont mnogo češće nego u početku. To je, dakako, normalno kod ljubavnih veza. Ona koja brzo ne utrne, ojačat će. Primijetila sam da o njihovoj vezi odviše razmišljam, analiziram je, čak sam ih promatrala dok su zajedno, pokušavajući primijetiti znakove koji bi mi dali do znanja doživljavaju li se kao par ili se samo „viđaju“ (što je glup izraz, ali dobro opisuje početak nečega što se nikada ne mora pretvoriti u ozbiljnu vezu). Hoće li se ikada pretvoriti u to? Najgori mogući ishod, barem što se mene tiče, bio bi da kane početi živjeti zajedno. Drugim riječima, da bi James mogao doći živjeti ovdje. Mogla sam upitati Andrewa, ali rekla sam sebi da mu ne smijem puniti glavu takvim mislima. Bilo je to glupo od mene, jer tko bi krenuo u zajednički život s partnerom samo zato što je to spomenula njegova sestra?

Kako bih mogla promatrati znakove koje sam tražila, jednog sam ih nedjeljnog jutra pozvala na kavu. James je boravio u kući od četvrtka uvečer. Otišli smo u moju najdražu sobu, Veritynu radnu sobu. Poput salona (kako je Verity zvala tu prostoriju), 18

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 18

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

nekorištene blagovaonice i nekoliko spavaćih soba, i ova je prepuna knjiga. Knjige na policama, knjige u kabinetima, ponegdje nagurane koliko ih stane, tako da je jedan red gurnut u dubinu, s dva druga reda ispred njega. James je podigao knjigu Adam Bede, koja je licem prema dolje ležala na stolu, bacio na nju pogled, prelistao nekoliko stranica i rekao kako nikada ne bi imao strpljenja pročitati ništa slično.

– Način na koji taj tip samo tupi i tupi, odlomak za odlomkom, stranicu za stranicom. Opisi i dijalekt. Za umrijeti od dosade.

Rekla sam: − George Eliot je žena. – Bila sam šokirana, uvjerena da to svatko zna, a James je i sam objavljivani pisac. No i samu sam sebe šokirala zato što sam to izrekla s tolikim prezirom. Još sam se uvijek iz petnih žila trudila da mi se svidi.

– Zašto, onda, naziva sebe George?

– Zato što je mnogo lakše mogla doći do izdavača nego da se koristila vlastitim imenom.

– Nije li to nepošteno?

Usprkos načinu na koji sam govorila, nisam se željela svađati s njim, stoga sam samo prokomentirala da je to potpuno originalan način gledanja na taj problem i upitala ih jesu li doručkovali.

– Želite li nešto pojesti?

– Ne, hvala, sestrice – rekao je Andrew. Ponovno se počeo služiti tim čudnim i staromodnim izrazom, koji smo koristili kao djeca. – Obojica smo mamurni. Kava je dovoljna.

James je blenuo. – Sestrica? To je nevjerojatno. Nikada prije nisam čuo da netko to doista govori.

Uspjela sam se široko osmjehnuti, ali moje su oči, bojim se, ostale hladne. Kako bilo, čvrsto sam odlučila da mi se mora sviđati, bez obzira na sve, vrativši se romanu za koji je James Derain, romanopisac, mislio da ga je napisala žena. Verity, citirajući neki biblijski stih, znala mi je reći da ne sjedam u zbor podrugljivaca, stoga 19

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 19

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

sam odlučila da mu se ne rugam niti ga omalovažavam, čak ni u mislima. Stoga, vrativši se Adamu Bedeu (uvjeravajući samu sebe da bi Jamesovu pogrešku mogao ponoviti bilo koji intelektualac), čitajući sam uvidjela da George Eliot zapravo nigdje ne navodi da će sedamnaestogodišnja Hetty Sorrel imati dijete. Hetty je zaveo Arthur Donnithorne, a to također moramo samo pretpostaviti.

Od svega što se među njima događalo, prikazan je samo poljubac. Štošta je natuknuto, spominje se ogromna tuga koja se nadvila nad sirotu Hetty, ali nijednom nije spomenuto da bi mogla biti trudna.

Nema sumnje da bi James i to nazvao neiskrenim, ali oni među nama koji su iole upoznati s viktorijanskim čistunstvom svjesni su da se spisateljica nije usudila izravno dotaći Hettyne nezakonite trudnoće jer joj u tom slučaju roman ne bi bio objavljen. Za postojanje tog djeteta doznajemo tek kada Adamu jave za njegovu smrt, a Hetty je na optuženičkoj klupi zbog ubojstva.

Trebali bismo se nalaziti u 1799. godini, a premda je George Eliot pisala u 1850-tima, ćudoredno ozračje nije se mnogo promijenilo, ako i uopće. Prije negoli sam počela čitati roman Adam Bede, čitala sam o školi u Cheshireu koja je osnovana posebno za mlade majke u dobi od petnaest godina ili mlađe, u koju mogu dovesti i svoju djecu dok stječu obrazovanje. Bilo je to svjetovima daleko od Hetty Sorrel. Koncept sramote i stida potpuno je nestao.

U vrijeme kad je živjela George Eliot, nezakonita trudnoća nosila je isključivo sramotu i stid, a isto se nastavilo cijelom prvom polovicom dvadesetog stoljeća. A bila je tu i kazna, kao i beskrajno okajavanje. Počela sam ponovno proučavati pojedinosti u Adamu Bedeu i počela se pitati je li Hetty uopće znala da je trudna, je li moguće da je život na farmi nije naučio da bi ono što se dogodilo između nje i Arthura moglo imati ovakav ishod. Ipak, ne, jer ako se djevojkama i nije govorilo kako mogu zatrudnjeti, zar ne bi povukle paralelu između sebe i krave koja se pari s bikom na livadi?

20

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 20

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

Ako ništa drugo, to mi je odvratilo misli od Andrewa i Jamesa.

Podigla sam Adama Bedea. Isključivo me George Eliot može natjerati (a mislim da je to slučaj i sa svima ostalima) da zapravo podržavam to što se muškarac kakav je Adam Bede oženi metodističkom svećenicom. Ne zamjeramo mu niti ga preziremo zbog toga, a čak niti ne prevrćemo očima zato što se oženio tom ženom koja je usto i izbor njegove zaguljene, stare majke. Ima tu čak i nešto skrivenog olakšanja zbog činjenice da se sada ne može oženiti sirotom, malom Hetty zato što je odvedena zbog zločina koji je počinila.

Pitala sam se što bi Trollope o svemu tome mislio. On je u svojim romanima imao barem jedno nezakonito dijete, ali ona je bogata žena s dobrim vezama čije su je životne odluke dovele do sretnog svršetka. Sada sam se već prebacila na Fanny Robin u Hardyjevu Daleko od razuzdane gomile, još jednu siromašnu djevojku koju neizbježno vrijeme babinja natjera da pronađe svojevrsno utočište u ubožnici. Zamalo se uspije udati, ali greškom se pojavi u pogrešnoj crkvi. No ona je ta koju narednik Troy voli, a ne Bathsheba Everdene, kojom se oženi. No ta ljubav ne znači ama baš ništa za Fanny, koja umire, sama i bijedna, tijekom poroda.

Pokušam izračunati kada je osuda „nevjenčanih majki“ završila.

Lako je znati kada je započela: u drevnoj prošlosti, jer oduvijek je, otkada je uopće izmišljen, brak postao nešto što su muškarci svim silama željeli izbjeći, a žene su o njemu sanjale i za njega se borile.

No kada je društvo prestalo izopćavati te djevojke, nego ih danas čak i hvali, ohrabrujući ih da se vrate u školu sa svojim bebama i planiraju budućnost? Konzervativna katolička kultura pedesetih godina mnoge je žene odvratila od predbračnoga seksa, ali to se promijenilo s dolaskom učinkovite kontracepcije: pilule. Usredotočim se na sredinu ili kraj šezdesetih, otprilike isto vrijeme kada je i homoseksualno ponašanje prestalo biti zločin.

21

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 21

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

Spomenula sam to, posve nedužno, dok smo razgovarali o mogućnosti da se zakon o životnom partnerstvu proširi i na istospolne parove, izazvavši svađu između Jamesa i mene, onu prepirku koju sam toliko odlučno željela izbjeći. Nisam to predvidjela.

Zašto i bih? Usto, trudila sam se da mi se svidi, da ne sjedim više u zboru podrugljivaca. Imala sam o tome malu fantaziju, zamišljajući nezgrapnu fotelju koju dajem na prodaju preko eBaya, da se riješim tog ružnog, starog antikviteta. Stoga, riješivši se toga i nadajući se da ću uspjeti stvoriti prijateljstvo između nas dvoje, pozvala sam ih na večeru. Bila sam poprilično dobra kuharica i usudila sam se spravljati jela koja se smatraju kulinarskim izazovima, a večeras smo imali nabujak od sira, a za glavno jelo janjetinu s patlidžanima, pripremljenu na grčki način, za koju sam znala da će se svidjeti Andrewu. James je pojeo svoju porciju bez ikakvog komentara. Donijeli su vino, bocu bijeloga i bocu crnoga, a ja sam odlučila popiti jednu čašu, premda je riječ o kiselišu iz supermarketa. Činjenica da vino nije bilo kvalitetno nije me iznenadilo, jer bilo je isto ono koje su sve vrijeme pili. Ne zato što ne bi imali novca. James je bio bogat, a prihod mu nije ovisio o prodaji knjiga. Mislim da je imao bogata oca.

Pokazala sam im Djetetovo dijete, koje je Andrew, dakako, već i prije vidio, a James je znao sve o povezanosti tog romana sa svojim prastricem, a zbog toga što su bile toliko umjesne, spomenula sam im dvije teme kojima se bavi. To što je jedna od njih bila blizu onome o čemu pišem doktorat, bila je korisna slučajnost pa smo prešli na drugo jelo, kadli me James upita, dosta srdačno, kako napreduje moje istraživanje. To me navelo da mu ispričam o pokušaju određivanja datuma kada je izvanbračna trudnoća prestala biti sramotom i kako se taj datum otprilike poklapa s vremenom kad je homoseksualnost, osim na javnim mjestima, prestala biti protuzakonita.

22

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 22

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

James je na to odgovorio, podosta otresito, promijenjenim glasom: − To se ne može uspoređivati. Poslati muškarca u zatvor samo zato što je gej bilo je nečuveno, gruba povreda njihovih ljudskih prava. Te tvoje cure morale su trpjeti samo prijekorne poglede nekolicine starih baba.

Rekla sam da 1967. za ljudska prava nitko još nije niti čuo, a što se „mojih“ cura tiče, nisu patile ništa manje. Ako su homoseksualci pribjegavali samoubojstvu iz straha da će biti otkriveni, isto su činile i mlade žene, užasavajući se javnog sramoćenja.

– Ni jedna djevojka nije završila u zatvoru zato što je rodila dijete – odvratio je.

– Nije istina – rekla sam mu. – Odlazile su u zatvor ili na mjesta slična zatvoru. Osuđivane su i zatvarane u psihijatrijske bolnice, koje su tada nazivali sanatorijima za umobolnike, a ni zbog čeg drugog nego zato što su rodile dijete izvan braka. Neke su godinama ondje bile zadržane.

– Za to nikada nisam čuo. To ne može biti istina. Možda se to događalo u ovim romanima koje čitaš, ali u pravome životu ne.

Ispričaj joj o Wildeu u lancima na postaji Clapham Junction, And. Tako je, dakle, zvao moga brata. – Ispričao mi je – rekla sam. – Kako bilo, znam za to. Vjeruj mi, ne kažem da homoseksualci nisu strašno patili, jer znam da jesu. Samo kažem da su patile i žene.

– Ne, nije tako. – James je toliko prepunio svoju čašu Pinot Noirom da se prelila. – Činiš ono što vi žene oduvijek činite, prisvajate nepošteno velik dio stradanja u svijetu. Po običaju, izigravate žrtvu.

– James – tiho ga je upozorio Andrew.

– Ne, nemoj ti meni „James“. Ne trebaš je braniti, zna se ona boriti za sebe. Te njezine cure samo su trebale nataknuti vjenčani prsten i sve bi bilo u redu. Muškarci su bili izopćavani, napadani, ubijani. Moj prastric, onaj na čijem se životu temelji ova knjiga, 23

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 23

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

trpio je ucjene, bio proglašavan zločincem. Živio je u svakodnevnom strahu da će istina izići na vidjelo. – Sada je gledao ravno u mene, prestavši govoriti kao da me nema. – Ta tvoja teza, da pokušaš nekako povezati zakon iz 1967. godine i žene koje su počele uzimati pilule, vrijeđa sve muškarce koji su patili. Mnogi su od njih i danas živi, neki su tek u šezdesetima. Za njih je to nečuvena uvreda. Na svu sreću, doktorat ti nikada neće biti objavljen pa ga vjerojatno nitko od njih neće ni pročitati.

Andrew je ustao, dohvatio krpu i obrisao Jamesovo proliveno vino. On je osjetljiviji od mene, možda bih trebala reći da je i nježniji, pa se sav zacrvenio u licu. Ruka kojom je držao tkaninu drhtala je. U tog je muškarca bio zaljubljen, morao je biti, a ja sam bila zgrožena.

– Možda bismo trebali promijeniti temu – rekla sam, više zbog brata nego zbog sebe.

Sjedalo u zboru podrugljivaca nije bilo prodano, nego je postalo Jamesov tron. – To bi ti, očito, odgovaralo. Sama si se stjerala u kut i to ti je jedini način da se izvučeš. Promijeni temu. Što ti drugo preostaje?

Rekla sam da mi preostaje napustiti prostoriju, što ću i učiniti. Andrew je rekao: − Nemoj, sestrice, nemoj. Ne znam kako je došlo do ovoga. Blesavo je. Molim te, ostani.

Podrugljivim, visokim tonom, James je rekao: − Molim te, sestrice, ostani. Molim te, ne idi.

Zvučao je kao petogodišnje dijete, a ne odrastao muškarac. Lice mu je poljubičastilo od, shvatila sam, bijesa. Ovo mu je doista mnogo značilo. No samo sam slegnula ramenima i otišla. Hodnikom, ravno u kuhinju. Stavila sam tanjure u perilicu suđa i ručno oprala Veritynu srebrninu, osluškujući zvukove iz blagovaonice. No zapravo sam čekala da se začuje topot koraka koji odlaze hodnikom i udaljavaju se prema Andrewovom dnevnom boravku 24

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 24

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

ili stubištu. Mora da su prošle godine i godine otkako sam se posljednji put posvađala s bratom. Mislim da smo se prošli put sporječkali još kao djeca. Nakon nekog vremena začula sam te stope i smijeh. Bio je to Jamesov smijeh. Samo se on smijao. Vrata su se zalupila pa sam zaključila kako ih noćas više neću čuti ni vidjeti.

Raščistila sam stol u blagovaonici i uključila perilicu suđa. U tom sam se trenutku sjetila kada smo se Andrew i ja zadnji put posvađali. Za stolom u jednoj drugoj kući, kući u kojoj smo odrasli.

Fay se otišla javiti na telefon, ostavivši ostatke raznovrsnih delicija. Andrew je počeo čeprkati po njima, po komadima sira, napola pojedenim zdjelicama zapečene kreme, kriškama ananasa, a ja sam siktala na njega da ih ostavi, da ih ne dira, jer ostali su gosti bili u drugoj sobi. Zgrabila sam ga za ruku, ruku kojom je držao punu žlicu nečeg egzotičnog, mislim da se radilo o kolaču od sira i šljiva. Dvanaestogodišnji Andrew počeo je plakati, a Fay se vratila, u očaju odmahujući glavom.

Bilo je to prije osamnaest godina i on nikada poslije nije zaplakao, ali bio je i dalje mnogo ranjiviji od mene. No večeras sam ja bila ta koja je nježna i osjetljiva, djelomično zato što vjerujem kako svađe, ako se već moraju događati, trebaju biti osobne prirode, a ne, u neku ruku, političke. Nešto mi je govorilo da bi ova svađa mogla biti namjerno izazvana. Večer je bila lijepa, sjao je gotovo pun mjesec. Šetnja vrtom mogla bi mi samo koristiti, umiriti me i utišati moj bijes. Kao svi vrtovi u susjedstvu, i naš je bio velik, s gusto posađenim stablima i grmljem, s travnjakom nalik na zeleni otok među njima. A zbog toga što su granični zidovi bili obrasli bršljanom i drugim puzavicama, vrtovi se nisu doimali odvojenima nego su stvarali jedno veliko imanje, nalik na posjed oko velike ladanjske vile.

Nije mi trebao kaput, bilo je još suviše toplo za to. Krenula sam hodnikom do jednostrukih, staklenih vrata okrenutima prema 25

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 25

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

vrtu (Andrewova strana kuće imala je francuski prozor), a gurnuvši ključ u bravu vidjela sam njega i Jamesa kako kroz stabla šeću prema travnjaku. Mjesec je bio dovoljno svijetao da mi budu vidljivi. James je rukom obgrlio Andrewa oko struka, a dok sam gledala, drugu je podigao Andrewu iza glave, privukao ga k sebi i strastveno poljubio. Naglo sam se okrenula na drugu stranu.

Pobjegla sam u dio kuće najudaljeniji od vrta, u radnu sobu, gdje su stajale sve te knjige. Nekako sam znala, premda mi se to nipošto nije svidjelo, ali bila sam nemoćna išta učiniti, da će Andrew dovesti Jamesa da ovdje živi s njim.

U svojim bih godinama već trebala znati istinitost uzrečice da je ujutro sve drugačije. Kada dolazi noć i postaje sve dublja, bivamo sve bjesniji i podložniji užasnim bojaznima i fantazijama. Ujutro, ne kad se tek probudimo, nego postupno, sve počinje izgledati drukčije nego što je izgledalo u jedanaest ili u ponoć. Ne bih rekla da se to pravilo može primijeniti u slučaju užasnoga šoka ili tragedije, ali meni se ništa od toga još nikada nije dogodilo. Nikada nisam imala niti predosjećaje, nisam intuitivno osjećala hoće li se poslije, tijekom dana, dogoditi nešto loše ili nešto dobro.

No bila sam u stanju rekreirati događaje, prizore ili izgovorene riječi koje su me toliko uzrujale i sagledati ih iz drukčijeg kuta.

Nisam, naposljetku, osim onog poljupca, imala ikakvoga razloga da povjerujem kako će Andrew upitati Jamesa da se doseli ovamo i živi s njim, a nisam ni mogla biti sigurna je li Andrew uopće zaljubljen u Jamesa.

Sutradan ujutro imala sam zakazane konzultacije s mentoricom, s kojom sam trebala razgovarati o napretku koji sam ostvarila radeći na doktoratu i čuti njezino mišljenje o tome trebam li u rad uključiti stvarne slučajeve žena iz devetnaestog stoljeća koje su 26

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 26

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

rađale izvanbračnu djecu ili smatra da bih se trebala usredotočiti isključivo na suvremena književna djela.

Ušao je Andrew, ne djelujući toliko nelagodno, koliko tužno.

– Žao mi je zbog onog sinoć, sestrice – rekao je. − Sve bih učinio da se to moglo izbjeći.

Odvratila sam kako znam da je to istina, a njemu je lice bilo gotovo isto kao i prije osamnaest godina kada sam ga zgrabila za ruku, a njemu je komad kolača od sira sa šljivama ispao na stolnjak od bijele čipke. Samo što, dakako, nije plakao, premda je bio na rubu.

– Vidiš, James snažno suosjeća s onime kroz što su homoseksualci morali prolaziti. Doživljava to posve osobno. Imao je tog strica, ili možda prastrica, koji se objesio zato što je bio homoseksualac, a on je imao prijatelja, koji je danas star čovjek, a bio je poslan u psihijatrijsku bolnicu na terapiju odvikavanja. Pokazivali su mu homoseksualne pornografske slike, a ako bi reagirao, odnosno ako bi ga slike uzbudile, dobio bi elektrošokove.

To me samo podsjetilo na sve te sirote djevojke koje su odvođene u kaznionice i bile prisiljavane na teške fizičke poslove samo zato što su zatrudnjele izvan braka. No nije imalo smisla išta od toga izgovarati naglas. – Sve je u redu – rekla sam, premda nije bilo. – Gotovo je. – A zatim sam upitala, jer doista sam morala znati: − Kani li se James doseliti ovdje i živjeti s tobom?

– Bi li ti smetalo da bude tako?

– Tvoja je polovica kuće tvoja, a moja je moja. Slobodan si činiti što te volja.

– Ne bi ti, međutim, ni najmanje bilo drago, zar ne? Često je to činio. Govorio je ljudima kako se osjećaju, premda to nije mogao znati. Činio je to meni, našoj majci, Fay i njezinom partneru, Malcolmu, a nema sumnje da je to činio i Jamesu. Rekla sam mu da mi ne bi bilo mrsko (lagala sam), ali da mora pažljivo razmisliti prije negoli to predloži Jamesu, nakon čega sam osjetila 27

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 27

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

da sam otišla predaleko. Nisam mu bila majka, a ni supruga koju nikada neće imati.

– Učinio sam to. Pažljivo sam razmislio – rekao je, ali nije se izjasnio o rezultatima tog njegovog promišljanja. Morao je krenuti na posao, ako je mislio stići do deset. Jedva da je izišao iz kuće, kadli sam začula lupu Jamesovih koraka po stubištu i tresak ulaznih vrata kojima je zalupio na izlasku. Udario je tolikom silinom da se činilo kao da se cijela kuća zatresla.

Carla, moja mentorica, upozorila me da ne dopustim suviše stvarnih slučajeva u svom radu. Uspijem li pronaći slučaj koji je, recimo, gotovo istovjetan iskustvima Fanny Robin nakon što je otišla u pogrešnu crkvu, umjesto u onu gdje ju je čekao narednik Troy s namjerom da je oženi, mogla bih ga navesti, ili se poslužiti njime za kratku usporedbu. Vjerojatno je postojao stvaran događaj koji je Hardyja inspirirao pa bih ga mogla pokušati pronaći. U suprotnom, trebala bih se okaniti socijalnog rada i povijesti.

Moja glava, protivno mojoj volji, bila je prepuna Jamesa Deraina. Premda smo oboje znali da ta mogućnost postoji, Andrew i ja nikada nismo razgovarali o pozivanju ljubavnika da se usele i žive s nama. Kuću smo naslijedili nas dvoje, a bili smo brat i sestra koji su se oduvijek sjajno slagali. Bili smo zbog toga toliko uzbuđeni, toliko zadovoljni, da smo preselili stvari bez mnogo razmišljanja, bez vaganja mogućih plusova i minusa. Oboje smo imali partnera, ali Andrew još nikada ni s kim nije dijelio stan. Ja sam jednom prilikom dijelila svoju sobu s dečkom, ali samo nekoliko mjeseci, jer nije bila riječ o ozbiljnom odnosu. Ako će James doista živjeti u drugoj polovici vile Dinmont, znala sam da moram poduzeti nadljudske napore da se počnem slagati s njim. Kad bih analizirala svoje ponašanje, mogla bih iskreno ustvrditi da sam učinila vrlo malo, ako uopće išta, da mu se zamjerim, stoga mi se činilo da 28

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 28

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

spada među one homoseksualce koji ne vole žene, sve žene. Nikada jednog od takvih nisam upoznala, ali čula sam za njih. Znam da postoje. Potpuna su suprotnost onima kojima su žene najbolje i najbliskije prijateljice, te koji te prijateljice obično vole i više od trenutnih ljubavnika.

Odugovlačila sam s odlaskom kući. Sijalo je sunce, u Regent‘s Parku bilo je jako ugodno pa sam poželjela otići kući pješice, cijelim putem preko Primrose Hilla. Kad sam bila dijete, zamišljala sam Primrose Hill kao morsku obalu. Stajala bih u moru ili samo na pijesku, gledajući preko samoga brda, koje se blago uzdizalo poput onih u poznatim engleskim izletištima na obali, iza kojih su se nazirali dugi nizovi višekatnica kao u Brightonu ili Eastbourneu. No nisam stajala u moru, sjedila sam na klupi daleko u predgrađu. Trebat će mi mnogo vremena da pješice dođem kući, a usto cijeli put vodi uzbrdo. Znala sam da ne želim kući samo zato što bi James Derain mogao biti ondje. Čula sam ga kako odlazi, ali to je bilo prije tri sata, tako da se u međuvremenu mogao i vratiti, a Andrew mu je mogao dati ključ. Rekla sam samoj sebi da se tako ne može živjeti, da sam do jučer bila sretna, ili barem zadovoljna, a sada si dopuštam da me iz vlastita doma izbaci bratov prijatelj, kojega jedva i poznajem.

Umjesto da hodam preko Primrose Hilla, otišla sam na autobusnu postaju linije 24 i upravo sam sišla u našoj ulici, kadli sam u daljini ugledala Jamesa. Nagon me tjerao da se sakrijem od njega, prijeđem na drugu stranu ulice, čak i da se makar sagnem, pretvarajući se da vadim kamenčić iz sandale. Nisam, dakako, ništa od toga učinila. Krenula sam prema njemu, kao i on prema meni. Bio je posve šarmantan, smješkao se i komentirao kako je dan predivno sunčan. Zatim se ispričao za prethodnu večer, rekavši da svaki put postane agresivan ako previše popije, da je to problem kojim se mora „pozabaviti“. On i Andrew počeli su se opijati prije 29

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 29

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

nego što su došli na večeru, a to je nešto s čim će morati prestati.

Zamolio me da mu oprostim.

Naravno. Što sam drugo mogla reći? U meni se probudio tračak nade da se možda zaputio prema postaji podzemne željeznice Hampstead, a ne u vilu Dinmont, ali ne, išao je kući, rekao je, a svojom je kućom, bjelodano, smatrao moju i Andrewovu. Kada sam se vratila kući nakon što sam poslala pismo, pričekala sam u hodniku, osluškujući. James je bio pisac pa nije odlazio na posao, nego je radio kod kuće. Je li pisao rukom? Možda na pisaćem stroju, ako netko to još uvijek tako radi? Ili na računalu, kako bih očekivala? I je li mu ovo postao stalan dom? Najvjerojatnije će ostati s Andrewom nekoliko dana ili tjedan, a na kraju bi se mogao vratiti tamo gdje već stanuje.

Nije bilo koristi dangubiti poput izgubljene duše. Otišla sam u radnu sobu, pregledala sve zabilješke i materijale koje sam prikupila i napokon naišla na dokument koji sam negdje pronašla, koji govori o mladoj ženi pogubljenoj zbog čedomorstva 1801. godine. Ta priča, puna užasa i očaja, o siromašnoj djevojci, beskućnici koja se nije imala kome obratiti za pomoć dok joj je uznemirena, uplakana beba postajala sve veći i veći teret, na prvo me se čitanje jako dojmila, ali sada me pogodila dvostruko više. Možda zato što sam bila u tako nesigurnom, zabrinutom stanju. Moguće je da su novine u kojima je taj članak objavljen dospjele u ruke George Eliot i dale joj zametak ideje za roman Adam Bede. No ona je rođena tek 1819., stoga bi ga mogla vidjeti samo nekih četrdesetak godina nakon što je objavljen. Možda bih se trebala okaniti te analogije i umjesto toga potražiti primjere nevjesta koje su zabunom došle u pogrešnu crkvu, kao što je to bio slučaj s Fanny Robin. A tada, iz vedroga neba, zatekla sam samu sebe kako u vlastitoj glavi rekonstruiram kako je izgledao James Derain kada smo se prije pola sata sreli na ulici.

30

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 30

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

Nosio je „mušku torbicu“ od crnog platna i bež kože, na dugoj dršci, veliku točno poput prosječnog laptopa. Nosio je prijenosno računalo. Bilo je jasno što se dogodilo. Kada sam začula njegove korake, jutros na stubama, otišao je kući, gdje god da je stanovao, kako bi uzeo svoj laptop. Tako da bi mogao na svom novom romanu raditi ovdje, u našoj kući. Andrew mu je vrlo vjerojatno za pisanje prepustio malu spavaću sobu na najvišem katu. Ondje je mogao raditi u miru i tišini sobe u gornjem dijelu vile Dinmont, s pogledom na vrtove, stabla, more lišća, a iza njih, u rijetkoj izmaglici koja obavija London, rijeku i visoke, mutne tornjeve…

U tom sam se trenutku zaustavila i predložila samoj sebi da se saberem i prestanem s neobuzdanim uobraziljama. James će vjerojatno ostati samo preko vikenda, a bio je jedan od onih opsesivnih pisaca, kojega je tipkovnica neodoljivo privlačila, kao što su pisce nekoć privlačili papir i tinta.

S izuzetkom Mary Barton, nikada nisam bila posve zadovoljna djelima Elizabeth Gaskell. Carla mi je ispričala da su je nekoć svi zvali „gospođa Gaskell“, dok se feminizam nije umiješao i odbacio takve titule. Njezini romani uvijek ispravljaju krive Drine. Cilj im je učiniti svijet boljim mjestom, kao što je slučaj s mnogim viktorijanskim romanima, ali mnogi to pokušavaju prikriti, dok njezini ne. Sjednem na kauč u radnoj sobi i započnem s Ruth, bolno svjesna da bih radije bila vani, u vrtu, na stolici za ljuljanje, ali od toga me odvratila pomisao na to da me James Derain gleda s prozora druge radne sobe. Bila je to čista paranoja, jer nisam imala razloga pomisliti da bi me uopće gledao, niti da bi ga bila briga za mene i što radim. Ako nisam bila vani, bilo je to zato što sam znala da se ne bih mogla usredotočiti na knjigu, sjedeći ispod tog gornjeg prozora, ravno u liniji pogleda osobe koja sjedi za radnim stolom.

31

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 31

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

Ruth nije sporo štivo, čita se gotovo u jednom dahu, tako da sam projurila kroz početna poglavlja. Shvatila sam da, za razliku od drugih romana koji su se bavili i drugim temama, imali podzaplete i isprepletene priče, Ruth je u potpunosti bila usredotočena na zavođenje i nezakonitost. Hardyjeva Tess opisivala je udvaranje Angela Clarea i udaju za njega; u Bez imena i Ženi u bijelom Wilkieja Collinsa, mnogo su zastupljeniji pravni aspekti; prošlost Hetty Sorrel je važna, ali ipak je u drugom planu pred Dinahovim radom i religijom te načinom života obitelji Bede. I tako sam se zatekla u Veritynoj radnoj sobi učeći kako je doista bilo znati da si zatrudnjela s nevjernim ljubavnikom, nataknuti vjenčani prsten i zvati se „gospođom“ a da pritom nikoga ne možeš zavarati. Svaki od likova vjeruje da je Ruth počinila užasan grijeh, čak i oni koji suosjećaju s njom, oni dobrodušni koji je prime k sebi i s njom podijele ono malo što imaju, čak i oni govore ispod glasa o njezinom grijehu i njezinom zločinu. Stara sluškinja Bensonovih, Sally, grubo ošiša Ruthinu kosu kako bi „sutra mogla glumiti čednost pod šeširom udovice“, a Ruth joj se prepusti bez protesta, jer i sama vjeruje da je zgriješila i da je njezina kazna opravdana.

U tom sam trenutku odlučila na neko vrijeme odložiti knjigu, poprilično iznenađena da ja, koja sam pročitala Tess i Olivera Twista ne osjetivši ništa više od sažaljenja i začudnosti, mogu biti toliko potresena romanom koji je napisan prije stotinu pedeset godina.

U mojoj glavi nije bilo ni tračka sumnje, jer je pisanje Gaskellove bilo toliko uvjerljivo i iskreno, da je socijalna scena uistinu vjerno prikazana i da je takva bila sudbina „posrnulih žena“. Pretpostavlja se da je lik temeljila na stvarnoj osobi, ženi kojoj je ime bilo samo Pasley, čiji je život u odbačenosti i progonstvu u kaznionicu bio, čini se, gori od ičega što je Gaskell u romanu dopustila da se dogodi njezinu liku, Ruth.

32

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 32

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

Te sam večeri izišla s prijateljima, samo na druženje u kafiću.

Nije mi padalo na pamet presvlačiti se iz traperica i majice kratkih rukava, a nisam ni neprestano gledala na sat, provjeravajući kasnim li, kao što sam često činila u prošlosti. Poželjela sam navući tenisice, umjesto novih, lijepih sandala, jer je trebalo pješačiti preko Heatha do Highgatea. Te su tenisice bile u ormaru, u spavaćoj sobi na najvišem katu. Završile su gore zato što još nisam ispraznila Verityne stvari iz ormara i komode u mojoj sobi.

Uvjeravala sam samu sebe, a to sam rekla i Fay, koja je ponudila isprazniti ormare umjesto mene, da se kao zauzeta odvjetnica ne bi trebala time baviti i da mi ne smeta što su Verityne stvari ondje. Ali istina je bila da sam ih voljela imati u kući, jer su me podsjećale na Verity, a ponekad bih otvorila ormar i pritisnula obraz uz svilu ili finu vunu, udišući Coty L‘Aimant koji je uvijek nosila.

Gore na katu, pronašla sam tenisice i nazuvala ih, kadli sam začula zvuk od kojeg sam se prenula. Dolazio je s druge strane zida, u Andrewovom dijelu kuće, a bilo je to pet poznatih nota koje označavaju pokretanje Windowsa. Malena fraza, nimalo nalik Proustovoj. Znači, James Derain radio je i ovdje i u radnoj sobi. A što sam uopće očekivala? Već sam to unaprijed znala i bilo je glupo od mene što se time zamaram. Usmjerila sam misli i oči natrag prema samohranim roditeljima, ovoga puta pravima, ne izmišljenima.

Mary Wollstonecraft imala je nezakonito dijete s muškarcem po imenu Imlay, a imala bi još jedno da je filozof William Godwin nije oženio pet mjeseci prije rođenja djevojčice, koja je dobila ime Mary Shelley. Bilo je to 1797. godine. Rebecca West rodila je dijete H. G. Wellsu, Dorothy L. Sayers imala je dijete s muškarcem po imenu Bill White. Oba ta rođenja dogodila su se u tinejdžerskim godinama dvadesetog stoljeća, a pisci su imali djecu kao izraz prkosa. No u svojim djelima nisu spominjali nezakonitu djecu, premda Sayers u romanu Snažan otrov ima „posrnulu“ ženu.

33

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 33

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

Godina objavljivanja tog romana bila je 1930., nekoliko godina nakon Verityna rođenja. Harriet Vane sudilo se za ubojstvo, a na suđenju se otkrila i njezina povijest: živjela je s muškarcem u izvanbračnoj zajednici godinu dana, a jedini razlog zašto nije odbačena od svih ljudi koji je poznaju je taj što su svi iz umjetničkog, boemskog društva. Ostali joj duboko zamjeraju, ali stvari su se ipak malo promijenile. Nitko ne govori o njezinom zločinu niti o njezinom grijehu. Nije poslana u izgnanstvo niti bačena u mrak, a na kraju, mnogo knjiga poslije, držalo se da se dovoljno iskupila kako bi se mogla udati za lorda Petera Wimseyja. Nema, dakako, dijete, odnosno, nema ga prije udaje, nakon čega ih rodi nekoliko.

Sayers je rodila dijete 1924. godine. Čini se da nije ni pokušala brinuti se za Johna Anthonyja. Nema sumnje kako nije bila spremna zvati se „gospođom“ ili nositi vjenčani prsten. Bebu je posvojila Sayersina sestrična Ivy, a Sayers su zvali „sestrična Dorothy“. Čak i kad se spisateljica udala za Athertona Fleminga 1926. godine, John Anthony nastavio je živjeti s Ivy. Sayersini roditelji silno su joj zamjerili što se udala u gradskoj vijećnici i nikada nisu doznali da imaju unuka. Jednom je još pisala o bračnim nepravilnostima i dotakla se nezakonite djece u romanu Devet krojača, u kojem dvoje ljudi stupi u brak vjerujući da je žena slobodna, a njezin je muž zapravo još živ. Njihova su djeca nezakonita, a takva moraju i ostati, premda se Thodayjevi ožene čim im zakon to dopusti.

To je više tipična viktorijanska situacija, nešto o čemu je Wilkie Collins znao pisati, nego tema kojom bi se bavio roman objavljen 1934. godine. To, međutim, pokazuje da je očajnička potreba za ugledom još bila snažna godinama poslije Verityna rođenja.

Dok sam sve to otkrivala, netko mi je pokucao na vrata radne sobe. Znala sam o kome je riječ, jer Andrew i ja nikada nismo kucali jedno drugome na vrata. Jednostavno bismo ušli. Ovo mora da je James. Nosio je knjigu, neko staro izdanje Slike Doriana 34

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 34

2.10.2019. 13:18:58

Barbara Vine

Graya. Kako sam odlučila biti draga, slagala sam mu da se upravo spremam skuhati čaj i upitala ga želi li i on šalicu. Pristao je, stoga sam skuhala dvije šalice čaja i odnijela ih u radnu sobu. Sve je vrijeme govorio o Wildeovom romanu, kako je bio zabranjen kada je prvi put tiskan 1891., a zatim je objavio pročišćenu verziju, usprkos tome što je, kako kaže James, teško razumjeti što je u romanu uopće toliko uvredljivo. Navodno je neki kritičar ili komentator tog vremena rekao da taj roman ne bi smjela pročitati niti jedna nedužna žena, što me podsjetilo na uštogljenu majku Tobyja Greenwella. James je kupio Wildeovu novu (iliti originalnu) verziju romana. Nije uspio pronaći mnogo razlika između jedne i druge, tek poneku izmijenjenu riječ ili izraz. Popio je čaj i napokon stigao do razloga svoje posjete. Bila je to ponuda maslinove grančice. Njegova isprika kada smo se susreli na ulici nije bila dovoljna pa ju je, očigledno, želio podcrtati. Upitao je ima li još malo čaja.

Dok u kući ima vruće vode i vrećica s čajem, ima i čaja, stoga sam ga, premda nevoljko, skuhala. James mi je sada prepričavao priču ili anegdotu o Wildeovim suvremenicima, dvojici muškaraca po imenu Raffaelovich i Gray koji su bili zaljubljeni jedan u drugoga. Raffaelovich se svega odrekao kako bi slijedio Graya i živio u njegovoj blizini nakon što je otišao u samostan. Pripovijest je bila zanimljiva i vrlo romantična, ali ja sam trebala ubrzo izići.

Već sam kasnila s polaskom, ali kada sam rekla Jamesu da odlazim iz kuće i da smjesta moram krenuti, očigledno mi nije vjerovao.

Shvatila sam da imam posla s iznimno lako uvredljivom osobom. Pojavio se u mojem životu, a da mene nitko ništa nije pitao, jednostavno je doveden. Povevši se za Andrewovim primjerom, pomislio je da jednostavno može pokucati na moja vrata kad god mu se prohtije i ostati koliko ga volja. „Oh, ja joj nikada ne kucam na vrata, ona mi je sestra, ali možda bi ti ipak prvi put trebao pokucati.“ Kad sam počela zamišljati kako mi upada u sobu u bilo 35

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 35

2.10.2019. 13:18:58

Djetetovo dijete

koje doba dana i noći, a zatim počinje govoriti kako svi živimo zajedno i kako bi mogla za njih kuhati, nositi im čaj kad god me to zamole, znala sam kako dopuštam da cijela ova situacija poprimi nerealno divovske (čak histerične) proporcije. To se, dakako, neće dogoditi.

Stigla sam u Wedderburn Road, u kafić. Damian i Louise već su bili u Kralju Boemije, sjedili su za stolom i zajedno listali Evening Standard. Kad sam ušla, skočili su na noge i poljubili me. Shvatila sam koliko mi nedostaju.

36

DJETETOVO DIJETE_KB.indd 36

2.10.2019. 13:18:58