perina meić
Kad je riječ o javnim ulogama, primjećuje se tendencija da likovi spremno i dobro igraju na(r)učene uloge. Većina svjesno pristaje biti objektima „za javnu“ uporabu. Sukladno kazališnim konvencijama, glumljena se uloga redovito odvija pod dnevnim osvjetljenjem i u nazočnosti drugih – publike. Suprotno od toga, nokturalna su stanja, u pravilu, rezervirana za unutarnje drame i intimna proživljavanja. „Danju, dok je razgovarao sa Pukvilom ili sa Davnom, on je bio odrešit i miran čovek, sa određenim imenom, zvanjem i rangom, jasnim ciljem i vidljivim zadacima zbog kojih je došao u ovu zabačenu tursku provinciju, kao što bi došao u ma koji drugi kraj sveta. Ali noću, on je bio i ono što jeste i sve što je nekad bivao ili što je trebalo da bude. I taj čovek koji je ležao u mraku dugih februarskih noći bio je za njega samoga stran, višestruk i na mahove potpuno nepoznat.“163 Niz je scena u kojima pratimo Davila dok igra svoju javnu ulogu: kod prvog, i svih kasnijih, dočeka kod vezira, kad se susreće s fon Mitererom i sl. U svim se tim situacijama pokazuje zahtjevnost njegove javne role, ali i njegova ustrajnost da je odigra do kraja, u očekivanom, dramskom kodu. U većini slučajeva Davil uspijeva sačuvati miran i dostojanstven izgled. Ipak, navodni mir i dostojanstvo samo su (na)metnuta maska ispod koje se krije pravo lice nesigurna i zbunjena čovjeka punog osobnih dilema i strahova. Na isti način funkcionira i fon Miterer, čak i fon Paulić, kojega pripovjedač opisuje kao bezličnu (istaknula P. M.) osobnost s kojom je komunikacija moguća jedino na razini razmjene podataka. Čak i ljubopitljivi, neposredni i radoznali Defose koji, gledan iz Davilove perspektive, izgleda kao da nema unutarnjih dvojbi, pod noćnim osvjetljenjem plaća danak travničkoj sredini. Likovi konzulskih tumača, koji na osobit način upotpunjuju dnevne i noćne scene, zanimljivi su zbog svog neodređenog podrijetla. Nedefiniranost njihovih korijena dobrim dijelom određuje i načine na koje glume. Za razliku od konzula, čvrsto usidrenih u zadane identitetske, društvene i obiteljske okvire, oni funkcioniraju kao lutke koje na travničkoj sceni pokreće ruka vlastitog herediteta. Zbog neodređenosti njihova podrijetla ili identiteta oni su primorani na stalnu prilagodbu. Levantinac Davna je, navodi se u Travničkoj hronici, „čovjek bez 163
Andrić, Ivo: Travnička hronika, str. 28.
98