perina meić
konferencija revolucionarnih pisaca 1927, RAPP i MORP) i tzv. socijalističkog realizma (Druga konferencija Međunarodnog udruženja revolucionarnih pisaca (MORP) u Harkovu 1930. i Prvi kongres Saveza sovjetskih pisaca u Moskvi 1934). U hrvatskoj književnosti, nakon 1914. i niza važnih povijesnih i književnih događaja (npr. pojava Hrvatske mlade lirike, Matoševa smrt i sl.), također se počinju pojavljivati prve naznake novih književnih strujanja. Paralelno s pokretanjem časopisa (Kokot, 1916; Vijavica, 1917; Juriš, 1919; Književni Jug, 1919; Plamen, 1919; Književna republika, 1923; Kritika, Književnik i Nolit 1928; Literatura, 1931; Danas, 1934. i sl.) koji donose nove poglede na zadaće i ulogu književnosti, objavljuju se različita programatska očitovanja koja također naznačuju smjerove budućeg razvoja – npr. Krležini tekstovi: Jadna dekorativna laž (1917), Hrvatska književna laž (1919) ili Predgovor Podravskim motivima (1933), potom Donadinijevo Vaskrsenje duša (1917) i sl. Paralelno s tim objavljuju se književni tekstovi koji, na neki način, predstavljaju praktičnu realizaciju avangardnih težnji toga doba (npr. Krležina poezija i ekspresionističke drame, Do nadinijeve kratke priče i sl.). Navedena je povijesna i književna zbivanja Šimić pratio s velikom pozornošću. Osobito je bio zainteresiran za ono što se događalo u inozemstvu. Prema riječima Pere Šimunovića, Šimić je znao za književna i kulturna zbivanja u Sovjetskom Savezu (stvaranje RAPP-a, MORP-a 1927), za Harkovsku konferenciju (1930), kao i za teze o socijalističkom realizmu, ali je, dodaje u nastavku, „bio zainteresiran za odjek tih zbivanja u njemačkoj literaturi, za stvaranje Saveza proleterskih revolucionarnih pisaca, za polemike skupina oko Lukácsa i B. Brechta, za ‘veliku svađu’ oko ekspresionizma i realizma od 1937. do 1939. (…)“240. Šimićevoj pozornosti nisu promakla ni zbivanja u Hrvatskoj, npr. pojava Plamena i pokreta tzv. socijalne literature, kao ni sukob na književnoj ljevici.241 240
Isto, str. 43.
Osvrćući se na razdoblje koje su, na osobit način, odredili suodnosi između politike i književnosti, A. Flaker je u studiji Poetika osporavanja upozorio na ulogu koju su u to doba na svjetskoj, a onda i hrvatskoj književnoj sceni, imali tzv. lijevi pokreti: „Značajke lijevih književnih pokreta određuju u to vrijeme nacionalni književnopovijesni procesi, nužne promjene u funkcioniranju književnih tekstova, a zatim i međusobno djelovanje raznolikih tipova europske književne i umjetničke avangarde koji teže zajedničkim nastupima, kozmopolitskom povezivanju, a zatim i internacionalizaciji umjetnosti i književnosti.“ 241
148