Issuu on Google+

ROMANTIČARSKIM ZANOSOM I UPORNOŠĆU SKIPER IZ IKE VLATKO IGNATOSKI FILMSKOM KAMEROM S JEDRILICE SNIMA HRVATSKU OBALU

Obala naših unuka – opasno ugrožena

Nove građevine razorile su suhozide, vinograde i maslinike

Most otok Krk - kopno

Iz brodice s udaljenosti do 70 metara snima se obala pri brzini do osam čvorova, a snimke se pohranjuju u Državnom arhivu u Rijeci i Hrvatskom hidrografskom institutu u Splitu koji je prepoznao važnost ovoga projekta te je financirao kupnju vrhunske opreme

G. MORAVČEK

Porat na otoku Krku

Na Rogozničkoj rivijeri, usprkos akcijama rušenja, divlja gradnja nagrdila je obalu, a kuće su niknule na suhozidima

Piše Goran MORAVČEK

K

ada je svojevremeno Vlatko Ignatoski, skiper iz Ike, najavio kako će filmski snimiti liniju cijele hrvatske obale, uključujući i svaki otok, otočić i greben pojedinačno, bilo je prilično sumnjičavih. Bez vlastitog broda i opreme, ali s romantičarskim zanosom i upornošću, Vlatko je, zasad, uspio nadvladati većinu teškoća koje bi mnoge ozbiljno pokolebale. Poduhvat je vrijedan pozornosti, a Ignatoski kaže kako za sličnu »ludost« nije čuo. Postoje, istina, satelitske snimke pojedinih zemalja kao i svake stope Lijepe Naše, ali detaljan filmski zapis hrvatske obale s broda nije učinjen. Vlatkov je trud stoga i pionirski, a on ga je sa svojom malom ekipom entuzijasta naslovio »Obalom naših unuka«.

Nadahnuti poglavicom Površinom malo i uglavnom plitko, Jadransko more zaprema 4,6 posto Sredozemnog mora, ali njegova prostranost, posebice uz istočnu, hrvatsku obalu, koja se diči s 31 tisućom četvornih kilometara, ima posebna mjerila, a ne samo zemljopisna. Mjerila kojima podupiremo

TROŠAK PO NAUTIČKOJ MILJI Ukupno će biti snimljeno oko 400 sati videomaterijala, a trošak po nautičkoj milji skiper iz Ike procijenio je na 315 kuna. Prema toj računici ukupan trošak projekta doseže gotovo milijun kuna što će, nada se Vlatko, ustupanjem broda za snimanje ili novčanom potporom, namiriti sve brojniji podupiratelji ovog projekta. Osim dobrotvora koji ustupaju Vlatku svoje brodove za snimanje hrvatske obale ili ga podupiru na druge načine, projekt je podržan i na »Fejsu« gdje je okupio više od 400 fanova. Možda se broj podupiratelja zamisli »Obala naših unuka« ne čini osobitim, ali to je samo naizgled tako. Jer, skiper Vlatko Ignatoski iz Ike svjedoči o volji pojedinaca ne samo da prihvati svijet oko sebe kakav jest, već i da ga mijenja sukladno svojim uvjerenjima. I po tome je ovaj projekt osobit.

Vlatko Ignatoski snima obalu

8

lipanj 2010.

nacionalni ponos nisu samo u brojnosti otoka, otočića, hridi i grebena, kojih ima 1246, koliko su prebrojili geografi, ili u dužini obalne crte od 4398 kilometara. Hrvatsku obalu Jadrana njezini žitelji, bilo da su Boduli, Istrani, Primorci ili Dalmatinci, ali i ostali stanovnici Lijepe Naše, mjere - srcem. Jadranska obala i pripadajuće joj more su prema toj mjeri zapravo nemjerljivi, oni su blago koje smo naslijedili od predaka, a baštinit će ga naši potomci. Iako smo toga svjesni, posebice uoči početka glavne sezone kada često u kolektivnom zanosu pozivamo goste da dođu vidjeti »Mediteran kakav je nekad bio«, vedrina je na pojedinim područjima jadranskoga raja zatamljena sjenama onečišćenja i divlje gradnje. Upravo je stoga Vlatko Ignatoski s grupom istomišljenika krenuo u veliku (po)morsku avanturu, nadahnut postupkom velikog indijanskog poglavice Seattlea, koji je 1854. godine poslao pismo američkom predsjedniku Georgeu Washingtonu, zabrinuto pišući »neka vide jednog dana naši unuci što smo posudili od njih«. Na putu od približno 3150 Nm Vlatka Ignatskog prati nekolicina prijatelja - Robertino Đarmati i Marko Mimica. Ostali članovi ekipe, a bilo ih je do sada tridesetak, pridružuju se projektu prema potrebi.

uvalama Sićenica, Sivašnica, Lozica, Ljoljnica i(li) Ražanj nikle su stotine građevina koje su bile nadahnute arhitektonskom tradicijom dalekih azijskih zemalja, kao da su vlasnici bespravno sagrađenih kuća nacrte, ako ih je uopće i bilo, kupovali za »budzašto« na turskim ili indonezijskim građevinskim internetskim portalima. Iako je, navodno, bujanje divlje gradnje zaustavljeno na rogozničkom području 2004. godine kada je u nekoliko navrata u uvalama Kalebova luka, Stivašnica i Ljoljnica bilo srušeno nekoliko stotina građevina, snimke načinjene nedavno mogu dokazati kako nam na tom području naši unuci neće previše zahvaljivati. – Iz brodice s udaljenosti do 70 metara snimamo obalu pri brzini do osam čvorova. Manji otoci snimljeni su u jednom kadru, dok su duži dijelovi grupirani u logične cjeline. Obalu snimamo u HD formatu, a snimke pohranjujemo u Državnom arhivu u Rijeci i Hrvatskom hidrografskom institutu u Splitu, koji je prepoznao važnost ovoga projekta i financirao kupnju vrhunske opreme za snimanje. Svaka snimka popraćena je GPS tragom, tako da će se u nekoj skoroj ili dalekoj budućnosti moći uspoređivati obala s ovom snimljenom, kaže Ignatoski koji je sa svojom malom družbom uspio snimiti više od 750 nautičkih milja ili oko 24 posto hrvatske obale. Na internetskoj adresi www.obala.hr objavljene su u prilagođenoj rezoluciji snimke dijelova koje je Vlatko sa svojom ekipom snimio, a na svojim stranicama skiper iz Ike vodi i dnevnik snimanja. Do sada

Uništava se tradicija – Obalu smo dobili od naših otaca, ali smo je istovremeno posudili od naših unuka, kojima ćemo je ostaviti u naslijeđe. Ali, kakvu ćemo im je pokloniti? Sačuvanu i oplemenjenu ili devastiranu? To će biti zabilježeno i našim projektom, kaže Ignatoski dok jedrimo uz obalu pokraj rta Pločice ili Planke kod Rogoznice. Ondje, na samom središtu hrvatske obale Jadrana, narušena su sve ekološke i urbanističke uzance. Nove su građevine razorile suhozide, vinograde, smokvike i maslinike. Iako je rogozničko područje zbog razvedene obale, dugačke pedesetak kilometara, među najljepšim na Jadranu, osjećamo »grop« u grlu dok onuda brodimo. Nije tome razlog samo (pre)izgrađenost, jer su se poneke građevine spustile gotovo do linije obale, već i činjenica da su arhitektonske nakaze uništile stoljetnu dalmatinsku tradiciju gradnje. U

OTOČNI

Rab, sniman iz brodice s udaljenosti do 70 metara

je snimljena obala Krka, Cresa, Dubrovnika, Elafitskog otočja, Pelješca... Ovogodišnja sezona za Vlatka i njegovu ekipu počela je u svibnju snimanjem obale otočića Biševa, koji se našao na putu produženog transfera broda Sunsail 39 od Dubrovnika do primoštenske marine Kremik.

Svjetlo i tama otoka U doba u kojem se mnogi postupci procjenjuju novčanim mjerilima, poduhvat Ignatoskog i njegovih prijatelja čini se financijski neisplativim. Vlatka takva razmišljanja ne opterećuju pa je goto-

vo usput smislio još nekoliko projekata. Jednu od svojih avantura nazvao je Svjetlo i tama pučinskih otoka. – Cilj toga natjecanja bit će prikazati ljepotu podmorskih špilja i pučinskih otoka. Natjecatelji će jedriti do određene špilje, kojih na Jadranu ima bezbroj i koje su nautičarima uglavnom nepoznate. Bit će otprilike ovako: neki od natjecatelja će skočiti s broda u more, doplivati do špilje te zaroniti kako bi na dnu pronašao sipinu kost s natjecateljskim brojem jedrilice, potom će nastaviti jedriti. Isto tako, dojedrit će do odabranog svjetionika te će netko od jedriličara skočiti u more, doplivati do obale gdje će morati pronaći obilježeno galebovo pero i s njime, kao i ostalim označenim »trofejima« s dna mora i s pučinskih otoka, nastaviti jedriti do cilja, objašnjava Vlatko svoju zamisao i vjeruje kako će uspjeti privući dovoljno natejcatelja i sponzora da se njegova ideja ubrzo ostvari. S jednakim žarom Ignatoski kani prirediti izložbu posvećenu djelu Giuseppea Riegera, bečkog umjetnika koji je sredinom XIX. stoljeća panoramski prikazao izgled istočne jadranske obale od Trsta do Budve. Riegerovi krajolici obale otisnuti u dva raskošna sveska dijelom su prikazani u knjizi Mithada Kozličića »Panorame Dalmacije Giuseppea Riegera«, izdanoj 2003. u nakladi Hrvatskog hidrološkog instituta iz Splita, ustanove koja djelatno podržava poduhvat Vlatka Ignatoskog.

pasare, falkuše ili batane, a danas se ondje kočopere (mega)jahte čija je vrijednost tolika da se običnom smrtniku od iznosa zavrti u glavi. U dosad snimljenim kadrovima nalaze se uvale, otoci i rijeke koje utječu u more, stijene i skrivene plaže na kojima oni hrabriji kupači kada shvate da će ih »uhvatiti« kamera, ostanu pribrani i nepokrivena lica. Malo je onih koji protestiraju što im je narušena privatnost. Nastojimo u kadru imati ribara, putnika i turista, kao i brod na ve-

zu, barku ili kupača, ukratko, želimo snimiti život uz obalu i na kopnu. Stoga su videosnimke dokument vremena u kojem živimo – ističe Ignatoski koji je, čini se, posvetio ovom projektu i svoj osobni život što je rijetkost u današnje doba kad su materijalne vrijednosti jedino mjerilo (ne)uspješnosti. Vlatko živi drukčije. Jer, iako nema vlastiti brod, Jadranom brodi, živi s njime i popularizira ga, a da od toga gotovo i nema novčane koristi.

Stare razglednice

Suton između Korčule i Pelješca

OTOČNI

– Znamo što nam danas predstavljaju stare razglednice i osjećaji kad ih nostalgično gledamo. Ondje gdje su prije stotinu godina ili čak nekoliko desetljeća bila neizgrađena zemljišta okrenuta moru i ograđene suhozidima, danas se uzdižu predjeli »ukrašeni« novim naseljima. Na vezu u uvalama otoka Koločepa, Šipana, Šćedra, Visa, Korčule, Hvara, Palmižane, Drvenika, Paga, Raba, Cresa, Rovinja ili poluotoka Pelješca nekoć su bile usidrene ribarske brodice, gajete,

lipanj 2010.

9


Goran moravcek clanak obala nasih unuka novilist2010 06 13