Page 7

Suvremena t r gov ina S T R U Č N I

Č A S O P I S

Z A

T R G O V I N U

iznosili 115,3 milijarde. U 2014. prihodi su bili manji, iznosili su 114,05 milijardi kuna, da bi rashodovna strana porasla na 125,7 milijardi kuna. Jedini povoljan pokazatelj u proteklom razdoblju odnosi se na izvozne rezultate. Vrijednost izvoza u 2008. dosegla je 9,58 milijardi eura, da bi 2014. završili s izvozom vrijednim 10,36 milijardi. No, stručnjaci upozoravaju da je taj rast dijelom izraz nove metodologije, a ne i plod stvarno povećanih izvoznih rezultata. Više od polovine rasta izvoza odnosi se na provoz robe na putu od stvarnih proizvođača do kupaca (banane, automobili, televizori…). Istina, u odnosu na 2008. smanjen je negativni saldo vanjskotrgovinskih transakcija sa 11,232 milijarde eura na 6,760 milijardi. No, smanjeni uvoz nije plod osmišljene politike supstitucije domaćom proizvodnjom već rezultat smanjene gospodarske, napose industrijske aktivnosti.

Prevelika ovisnost o turizmu Povoljnije rezultate postižemo u turizmu. Već prošle godine dosegli smo rekordnu 2008. po broju dolazaka i noćenja stranih gostiju, a ove godine je već krajem rujna premašena i ta rekordna godina. S pravom stoga očekujemo i povećani doprinos rastu BDP-a i uravnoteženju ukupne platne bilance. Postoji, međutim, stalna opasnost od prevelike ovisnosti nacionalne ekonomije o rezultatima turizma. Ako to bude ove godine 8-9 milijardi eura, to bi značilo da turizam učestvuje u stvaranju BDP-a s otprilike s velikih 18 posto, a to nije primjereno. U Austriji i Švicarskoj, daleko najturističkijim zemljama Europe (obje bez mora), taj udio u BDP-u iznosi između 4-6 posto. U svim razvijenim zemljama svijeta, pa tako i unutar EU uslužni sektor čini više od 50 posto BDP-a. No, važno je znati da je najveći dio tih usluga oslonjen na industriju, napose prerađivačku. Važnost prerađivačke industrije je dodatno i ponovno potvrdila svjetska financijska i gospodarska kriza. Borba za zaustavljanje krize i oživljavanje gospodarstva svodila se na očuvanje domaće proizvodnje i radnih mjesta u prerađivačkoj industriji. Spašavanje bankarskog sektora bilo je uglavnom u funkciji održavanja domaće proizvodnje i zaposlenosti. U nas su procesi tekli drugim pravcima. U nas još uvijek teče proces deindustrijalizacije. Prerađivačka industrija gubila

je svoje pozicije. To je jednostavno uočiti usporedbom broja zaposlenih u tom dijelu, ali i činjenice da nam je industrijska proizvodnja još uvijek ispod razine koju smo imali 1989. Jednostavno su nestale brojne velike industrijske tvrtke, a nismo uspjeli taj nastali raskorak nadomjestiti kroz stvaranje dovoljnoga broja malih i srednjih poduzeća. Zapostavili smo i činjenicu da mala i srednja poduzeća trebaju čvrste okosnice, koju u gospodarstvu čine veliki kao lokomotive rasta, razvoja i izvoza, a na koje se na mogu nasloniti. Činjenica je da su poduzetnici malih zemalja poput Hrvatske nužno orijentirana na svjetska tržišta i u većoj su mjeri ovisna o izvoznim rezultatima. To podrazumijeva visoku razinu konkurentnosti, to se opet može ostvariti samo strukturom ekonomije koja osigurava stabilan i dugoročan rast, povećava otpornost prema inozemnim šokovima. Stoga je zadaća svake Vlade u nas da uspostavi sustav koji učinkovito transformira proizvodne resurse u konkurente proizvode i usluge. U sudaru sa svjetskom ekonomijom pokazuje se kako je učinkovit državni sustav zapravo i najveći nacionalni kapital. Nažalost, u uspostavljanju takvog sustava smo dosad zakazali.

Veza prerađivačke industrije i izvoza Zanimljive rasprave vode se učestalije nego ranije na temu uloge i mjesta industrije u hrvatskom gospodarstvu. Razloga za to je više. Činjenica je da razina industrijske proizvodnje još, ni nakon više od 25 godina, nije dostigla onu iz 1989. godine. Shodno tome, stagnacija i pad izvoza protežu se godinama. Drugi je vezan uz činjenicu da dolaze na naplatu računi objektivno pogrešno postavljene i godinama provođene gospodarske politike. Hrvatski robni izvoz čine proizvodi prerađivačke industrije. Statistički izraženo, to je otprilike 95 posto ukupnoga robnoga izvoza. Proces deindustrijalizacije najviše se odrazio upravo na području prerađivačke industrije. Relativno velik broj ‘velikih’ omogućavao je ranije složenije kooperantske poslove za mala i srednja poduzeća. Pokazalo se da nestankom tih ‘velikih’ i taj dio gospodarstva značajno opada, jer se bez oslonca na velike tvrtke ili sustave teško mogu razvijati i opstajati ona manja poduzeća.

Valja spomenuti da je samo 5 hrvatskih tvrtki ostvarilo u 2014. ukupni prihod iznad milijardu eura, 10 njih oko 500 milijuna eura, 67 tvrtki prihodovalo je između 150 do 400 milijuna eura, 29 tvrtka iznad 100 milijuna, dok je 220 tvrtki s te liste ostvarilo ukupni prihod iznad 50 milijuna eura (oko 375 milijuna kuna), da se sagleda ukupno neadekvatna i loša struktura domaće privrede.

Paradoks hrvatske privrede Treba spomenuti još jedan paradoks. Hrvatska danas nema niti jedno ozbiljno vanjskotrgovinsko poduzeće koje bi se osmišljeno bavilo izvozom. Kako bez takvih mehanizama povezivati malo i srednje poduzetništvo i okupljati ono najbolje što imamo na tom području i kako tim dokazano kreativnim ljudima omogućiti plasman njihovih kvalitetnih proizvoda na inozemnim tržištima? Nepovoljno stanje potvrđuje i činjenica da čak 349 od 1000 najvećih tvrtki u prošloj godini nije izvezlo robe i usluga ni za jednu kunu, a da je 106 tvrtki izvezlo za manje od milijuna kuna (140.000 eura), pa dolazimo do dramatičnog podatka da gotovo 50 posto najvećih tvrtki u nas posluje isključivo na domaćem tržištu i nije uključeno u procese borbe za nova tržišta i internacionalizacije. Otuda, konačno, i niska granica opće konkurentnosti. Dodajmo tome da je u razdoblju 2008. do 2010. samo 37,3 posto hrvatskih tvrtki uvelo neku inovaciju u nove proizvode ili usluge svoje poslovanje. Što sve to pokazuje? Jalova uzrečica kojom ‹pokrivamo› sve te naše objektivne neuspjehe u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti. Formula neuspjeha i svojevrsnog sloma prerađivačke industrije je, međutim, ponešto drugačija. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija. Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike. ST www.suvremena.hr

7

Profile for Suvremena trgovina - online

Suvremena trgovina 5 2015  

Stručni časopis za trgovinu, trgovina, financije, gospodarstvo, turizam, marketing, carina, sajmovi, Magros, trgovina u urbanim sredinama, l...

Suvremena trgovina 5 2015  

Stručni časopis za trgovinu, trgovina, financije, gospodarstvo, turizam, marketing, carina, sajmovi, Magros, trgovina u urbanim sredinama, l...

Advertisement