"Ali ja želim jednoga", zaključi guverner. "Još danas." "Nisam baš sigurna da bi Regina trebala ići u mrtvačnicu", brinula se gospođa Crimm dok su se Andy i Regina gubili iz vida. "Možda će joj to koristiti", naglas je razmišljao guverner. "Možda će je natjerati da uvidi koliko je sretna i prestane se stalno tužiti na nešto." "Slažem se", reče Faith. "Trebala bi biti sretna što je živa." Guverner je napravio korak-dva i tresnuo u portret gospođe Astor u prirodnoj veličini. "Ispričavam se", prošapće. I Barbie Fogg jutros je zapinjala za različite predmete. Mutilo joj se pred očima od previše koktela od limuna pa je zapela za oštar kut kreveta, vrškom lakta udarila o toster, a baš prije nekoliko sekundi gotovo se zaletjela u automobil jer je u mislima lutala cijelom državnom cestom. Dok bi se inače u svom kombiju vozila prema Sveučilišnom bratstvu baptista, gdje je volontirala kao psihološka savjetnica, nitko nije obraćao previše pozornosti na nju. No ovoga su jutra ostali vozači itekako zurili, a mamurnoj kakva je bila, njihovi su joj pogledi prilično smetali. Uvijek je bila privlačna žena, odjevena u elegantnu i ukusnu odjeću, a svakako je duboko vjerovala u njegu kože. Koža je bila Božji dar ženama, često je govorila svojim kolegicama studenticama koje su tražile njezine savjete i upute. Odjeća i pribor ne znače ništa ako ti je koža u lošem stanju i svi bi trebali redovito posjećivati dermatologa, koristiti sredstva za čišćenje i vlaženje kože te se čuvati sunca. Istini za volju, njezina je koža toga jutra izgledala osobito lijepo nakon one glikolne maske koju je, nejasno se sjećala, stavila sinoć nakon što je previše popila. No zašto svi ti vozači zure u nju? Neki joj čak i trube, a koji trenutak ranije muškarac s naušnicom koji ju je pretekao svojim Porscheom pokazao joj je podignuti palac. Usporila je pokraj naplatne postaje u kojoj je radila Hooter i sa zadovoljstvom opazila naljepnicu s motivom duge ponosno nalijepljenu na staklo kliznog prozorčića. "Pa ti radiš dvadeset četiri sata dnevno", Barbie je pozdravila Hooter, koja je izgledala pomalo utučeno. "Obje imamo dugu. Zar to nije zabavno?" "Kažem ti, sinoć se dogodilo nešto vrlo čudno", reče Hooter dok se iza kombija stvarao red automobila. Ispričala je Barbie sve o onom divljem čovjeku u uličici koji je sjedio na pištoljima pokraj kontejnera i pokušavao si propucati medunožje. "Onda je, znaš onog visokog policajca s kojim sam sinoć išla van...? Pa..." prekine Hooter svoju priču. "Ne znam zašto bi ga uopće poznavala. No, morala sam ga odvesti kući mami, a on je htio i malo ljubavi, ah nisam mu dala jer je njegova mama bila u susjednoj sobi i vjerojatno naslonila čašu na zid i prisluškivala što radimo. I kažem mu ja: 'Zašto još uvijek živiš s mamom? I što bi bilo da nas vidi da radimo ono što bi ti htio?' Možeš li to zamisliti?" upita Hooter Barbie. "Možeš li zamisliti da jašeš konjića tog velikog policajca i baš usred toga, evo ti njegove mame u spavaćici pokraj kauča. Mislim da je to bolesno. Kažem ti, taj je čovjek čudan." "Kakvog konjića?" Barbie je bila zgrožena i zbunjena. "Tako on od milja zove najveći..." trube su zaglušile komentar, "koji sam ikad vidjela, prijateljice! Samo što ga još nisam vidjela uživo. Kažem to na temelju zbrke koju je napravio kad je pokušao izaći iz svoje štale, ako znaš što hoću reći? Ha? To ti je zbilja jedan veliki..." Trube se ponovno oglase.
140